ŠIROKI BRIJEG, 7. svibnja 2026. – Donosimo izvorni govor generala zbora HVO-a Stanka Sopte održan o 35. obljetnici zaustavljanja JNA tenkova na Pologu i Danu širokobrijeških branitelja.
Govor generala Stanka Sopte o 35. obljetnici Pologa
Poštovani prijatelji i suborci, dragi Hrvatski narode Širokog Brijega i Hercegovine, pozdravljam vas od srca!
Iznad sviju pozdravljam i grlim pun zahvalnosti roditelje naših poginulih suboraca, njihove supruge i djecu.
Bez njihove žrtve, bez Vitezova slobode ne bismo danas bili ovdje, ne bismo bili slobodni ljudi. Pamtimo i zahvaljujemo im! Vaša ljubav i žrtva za Hrvatski narod temelj je na kojem živimo!
Prošlo je trideset pet godina, dugo je to vrijeme. Puno se toga zaboravi. U ljudskoj naravi gledati je u budućnost, no ako zaboravimo prošlost budućnost nam ponovno postaje neizvjesna. Opet ćemo ostati bez slobode, opet će neki dobri ljudi morati podnijeti žrtvu za nas. Stoga je zaborav neoprostiv luksuz i neodgovornost!
Povijesni osvrt na vrijeme raspada Jugoslavije
Dragi prijatelji u kratkim crtama ću iznijeti povijesni osvrt što se to zbivalo na ovim prostorima prije tridesetak, četrdeset godina.
Raspad državne tvorevine Jugoslavije, po svim elementima nedemokratske, a po mnogima čiste ideološke diktature izgrađene na Komunističko-socijalističkoj matrici, dogodio se po drugi put 1991. u vremenskom razmaku od 50 godina, prvi put to je bilo 1941. kao Kraljevine, s vlašću Srpske dinastije Karađorđevića. U oba slučaja ta Jugoslavija bila je dominantno velikosrpska država u kojoj su druge nacije bile drugorazredne s prijetnjom nestajanja.
Propast komunizma, početno obilježen rušenjem Berlinskog zida, od SSSR-a preko cijelog istoka pa do Albanije, nosio je sa sobom i prilike za oslobađanje naroda koji su bili zarobljeni u tim komunističkim diktatorskim imperijima. To je u konačnici značilo raspad tih diktatura i stvaranje slobodnih i demokratskih država od Baltika do Jadrana.
Neki narodi su imali sreću, odnosno njihovi „diktatori“ su morali odustati od dotadašnjeg modela i tranziciju su proveli na miran način, što se nažalost nije dogodilo na prostoru bivše Jugoslavije.
Veliko-srpska vrhuška, sastavljena od akademika, političara komunističkih i starih rojalističkih, te generala JNA, odlučila je Jugoslaviju konačno pretvoriti u čistu Veliku Srbiju. JNA im je bila glavno oruđe u provedbi tog cilja. Njoj su pridodali nove, odnosno stare četničke formacije.
Zadržavanjem socijalističke ideologije u prkos činjenice njezinog nestanka i povijesnog sunovrata, uz sebe su vezali stare mreže tajnih službi, uhode i doušnike, i niz pojedinaca ideološki preoblikovanih u „jugoslovene“ koji su imali petokolonašku ulogu na prostorima agresije.
Tako je krenula velikosrpska agresija sa svim žrtvama od Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine do Kosova, pa u konačnici na neki način i Crne Gore.
JNA, plan „Jedinstvo“ i Hercegovina pod Beogradom
Takozvana JNA je već desetljeće ranije krenula u velike pripreme buduće agresije.
Početkom 80-ih godina 20. stoljeća, ustroj tzv. JNA bio je kao i 60-ih. Armijske oblasti formirane su po republičkim granicama, dok je u Crnoj Gori, zbog veličine teritorije stacioniran korpus. TO je također bila organizirana po republičkom modelu, pa je za vojne i političke stratege JNA ta „labava vojna struktura“ bila nedovoljno spremna za buduću krizu, odnosno njihovu agresiju.
U takvim uvjetima i takvom ustroju osmišljen je plan „Jedinstvo“, odnosno ustroj po vojištima. Formirana su tri vojišta, vojne oblasti, od kojih bi svako obuhvatilo više republika, a vojišta bi podredila sebi zapovjedništva i postrojbe TO. Do tada je postojalo šest armija i jedan korpus koji su bili divizijskog i pukovskog sastava, ali su isti preustrojeni u tri vojišta: 1. Vojna oblast – Beograd, 3. Vojna oblast – Skoplje, 5. Vojna oblast – Zagreb i jednu Vojno pomorsku oblast.
Mi ovdje u Hercegovini pripali smo po njihovom ustroju i zamisli pod Beograd! Postali smo u njihovim planovima dio 1. Vojne oblasti JNA, koja će postati velika Srbija. Nas nisu pitali, mi u toj priči nismo sudjelovali, mi smo bili na svojim njivama, radili zemlju i ljubili je jer na njoj i od nje smo živjeli stoljećima.
Govor generala Stanka Sopte o zaustavljanju tenkova na Pologu
I krenu agresija JNA, fingirana na Sloveniju, a stvarna i krvava na Hrvatsku. Znakovito, na Uskrs 31. ožujka 1991. na Plitvicama pade prva žrtva, Josip Jović, naš susjed iz Imotskog.
U kasarnu JNA u Mostaru 6. na 7. svibnja 1991. stigla je zapovijed iz Beograda da dio 10. motorizirane brigade JNA krene iz Mostara preko Širokog Brijega i dalje kroz zapadnu Hercegovinu prema Sinju i spoji se sa snagama Kninskog korpusa.
U rano jutro 7. svibnja, duga kolona tenkova, transportera, kamiona, u tutnju motora i škripi gusjenica krenula je u pohod sijanja smrti. Sami sebi činili su se zastrašujuće moćnima i nepobjedivima.
Agresija petokrake opet je krenula na Hrvatski narod u Hercegovini.
Danas, mi još uvijek istražujemo gdje su kosti naših ubijenih fratara iz samostana na Širokom Brijegu. Prije mjesec dana među desetak žrtava te iste petokrake ekshumiranih iz jama oko Vrgorca i Imotskog pronađene su i kosti trojice fratara. Narod je pamtio ta zlodjela partizana iz četrdesetpete, nije zaboravio tko ih je i zašto učinio.
I dogodilo se to, oficirskim glavešinama JNA nepredvidivo i neshvatljivo! Sedmog svibnja 1991. goloruk Hrvatski narod je zaustavio tenkovske grdosije u selu Polog nadomak Širokog Brijega.
Ovdje moramo naglasiti, s narodom na čelu bila je vlast, koju je narod prvi put u povijesti sam demokratski izabrao. Predvodio ih predsjednik općine Široki Brijeg Anđelko Mikulić i gvardijan fra Mladen Hrkać. Svima je hrvatski čovjek, ovim epskim činom sraza Davida i Golijata, pokazao spremnost na žrtvu i obranu, a osobito slijednicima tih zločina koji su ponovno zadojeni snom o velikoj Srbiji krenuli u osvajanje tuđeg.
Na tisuće mladića kao dragovoljci krenuli su u Zbor narodne garde i redarstvene snage Republike Hrvatske, tamo će steći ratna iskustva i mnogi dati živote od Dubrovnika do Vukovara.
HVO, obrana hrvatskog naroda i ratne operacije
Napadom Srba na Kupres početkom travnja 1992. krenula je otvorena agresija na Bosnu i Hercegovinu. Veliki broj od ovih mladića će se vratiti i biti okosnica stvaranja Hrvatskog vijeća obrane. Teška i krvava je bila obrana Hrvatskog naroda u BiH do konca rata, u njoj je poginulo preko osam tisuća branitelja.
Tijekom devedeset treće godine reorganizira se vojna komponenta HVO i stvaraju se gardijske brigade koje će biti nositelji oslobađanja okupiranih hrvatskih prostora u operacijama: Cincar, Zima ’94, Skok-1, Skok-2, Ljeto ’95, Oluja, Maestral, Južni potez.
Nakon ovih vojnih uspjeha Hrvatskih snaga slijedit će Daytonski mirovni sporazum potpisan 21. XI. 1995. u američkoj zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson.
Danas, odmaknuti preko tri desetljeća od tih vremena možemo na njih gledati iz raznih perspektiva, no u jedno smo sigurni, Hrvatski narod sam se obranio i sačuvao svoja stoljetna ognjišta. Svima koji su nam pomogli zahvaljujemo! A svi oni koji još žive u povijesnim zabludama bilo koje vrste poručujemo da se otrijezne i okrenu budućnosti. Redizajnirane tvorevine prošlosti koje su zatirale Hrvate, bile one građanski sultanati ili bratske kraljevine, davna su prošlost!
Dan širokobrijeških branitelja i sjećanje na poginule
Danas je Dan širokobrijeških branitelja. Dan je ovo ponosa, dan sjećanja, dan boli i dan kada s tugom izgovaramo imena naših poginulih prijatelja. Tako je nedvojbeno jasno, ne bi izginuli da nije bilo agresije. Njihova ljubav bila je izvor hrabrosti da stanu u obranu svog naroda. Od prvog do posljednjeg dopisali su se u veliki žrtvenik Hrvatskog naroda.
Prisjetimo se danas nekih od njih, preko osamdeset koje rodi Široki Brijeg.
Mario Zovko, poginuo 3. listopada 1991. braneći Dubrovnik;
Josip Kvesić, poginuo 5. listopada 1991. braneći Zadar;
Zdenko Bogdan, poginuo 13. listopada 1991. kod Marinaca u proboju iz Nuštra prema Vukovaru.
Kad više nisu mogli tenkovima, onda su zrakoplovima JNA, koji su uzletjeli iz Podgorice u ranim jutarnjim satima 7. travnja 1992. i raketirali Široki Brijeg te kazetnim bombama usmrtili šest civila pred svojim obiteljskim domovima u naselju Njivice: Veselka Topića, Božu Soldu, Jozu Hrkaća, Rajka Hrkaća, Mladena Hrkaća i Josipa Hrkaća.
U operaciji Orlovac oslobađanjem Mostara 11. lipnja 1992. poginuo je Stanislav Baja Kraljević, Vitez čije ime nosi vojarna u Rodoču.
Zapovjednik Kažnjeničke bojne Mario Hrkać-Ćikota poginuo je 20. travnja 1993. na koti 902 ponad Doljana, jedan od najvećih junaka Domovinskog rata HVO-a u BiH. Po njemu, u čast, nazvana je 83. domobranska pukovnija iz Širokog Brijega.
Posljednji poginuli Širokobriježani Miroslav Bilinovac i Ivo Svrze poginuli su na Glamočkom bojištu 20. i 22. kolovoza 1995.
Spominjemo se svakog poginulog branitelja puni poštovanja i zahvale.
Sjećanje na Gojka Šuška
Na čelu svih Hrvatskih branitelja bio je pokojni ministar obrane Gojko Šušak, preminuo je od teške bolesti 3. svibnja 1998.
Bio je ujedinitelj iseljene i domovinske Hrvatske i nas Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Bio je prvi i najvažniji suradnik predsjednika dr. Franje Tuđmana u stvaranju i obrani demokratske suverene Republike Hrvatske.
Bio je velikan kojega je priznavao svijet. Ministar obrane Sjedinjenih Američkih Država William Perry u svom govoru na sprovodu je rekao: “Za Hrvatsku je bio presudan za uspostavu slobode, za Amerikance je bio presudan za uspostavu mira i stabilnosti na ovom prostoru.”
Osobine koje su ga krasile, tih, miran, odlučan, ustrajan, pravedan, nadasve domoljuban, nama braniteljima ulijevale su dodatno vjeru i snagu da izdržimo u obrani. Njegov dolazak na bojišnicu među branitelje bilo je pravilo. Pogibija i stradanje svakog branitelja, bol majki i očeva bila je njegova osobna bol. Ona je sigurno doprinijela njegovoj preranoj smrti.
Nije dugo uživao slobodu. Mi u njoj živimo i svi dobronamjerni ljudi su mu zahvalni.
Svojim dijelom ušao je u red velikana bremenite Hrvatske povijesti!
Zajedništvo branitelja Herceg Bosne
Zahvaljujemo svim Braniteljima Herceg Bosne od Mostara do Posavine, od Ravnog do Jajca, središnjoj Bosni i Varešu. Naše zajedništvo put je u budućnost!
Svima nama Širokobriježanima obveza je prema našoj djeci zahvaljivati za dar ljubavi i slobode koju nam svojom žrtvom ostaviše naši Vitezovi!
Neka im dragi Bog udijeli pokoj vječni!
Živjeli!
Kamenjar.com