Božić 1991. godine bio je tmuran. Bio je rat, inflacija nam je obezvrijedila prihode, a banke su blokirale „staru štednju“. Hranu za bebu, odjeću i pelene dobivali smo u Karitasu, a u unajmljeni studentski stan od 32 kvadrata u Zagrebu primili smo baku i njezine dvije sestre kojima je granata uništila stan u Osijeku. Jelku smo okitili s nekoliko kuglica i paprenjacima koje smo zamotali u šareni celofan.
Tada sam naučio da ništa materijalno nije bitno i da su jedino bitni ljudi do kojih nam je stalo, a posebno djeca. Moja prvorođena „princeza“ iz ovog filmića je tada imala manje od 6 mjeseci, no i trideset godina kasnije vrlo jasno pamtim osjećaj da sam bio spreman „zubima rastrgati“ bilo koga tko ju ugrozi. Imam petoro djece i dva unuka i jako sam osjetljiv na djecu.
Sretan Božić svima! Samo nam ostavite djecu na miru. Kako moju, tako i svu drugu. One dodatne milijarde koje traži nečija pohlepa zaradite negdje drugdje, a ne na djeci, komentirao je znanstvenik Gordan Lauc na facebooku