Pratite nas

Kolumne

Gotovo svi europski mainstream mediji danas govore kako je mađarski državnik Viktor Orban 2015. bio u pravu

Objavljeno

na

Davor Dijanović: Spas Europe je jedino u kulturi života, kršćanstvu i zdravome patriotizmu

Pitanje migracija ključno je pitanje europske budućnosti

Mnogo puta ranije turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan prijetio je kako će otvoriti granicu s Grčkom za izbjeglice/migrante i dopustiti im da krenu prema Europi. Kad se prijetnje često ponavljaju i ne budu realizirane, već se počne sumnjati u njihovu ozbiljnost. No da Erdoğan ipak misli ozbiljno, vidjeli smo zadnjega dana veljače kad je krenula nova invazija na grčku granicu.

Prije nekoliko godina upotrijebiti pojam „invazija“ bilo je „politički nekorektno“, no upravo je taj pojam često upotrebljavan posljednjih dana čak i u nekim mainstream medijima u Europi. Austrijski kancelar Sebastijan Kurz, poznat po tomu da voli govoriti izravno i bez metafora, otvoreno je izjavio da je Turska napala Europu i Grčku.

I danas postoje promigrantski udarnici koji bi širom otvorili vrata novome migrantskom valu, a pod krinkom tobožnje humanosti, kao da je humano na čamac koji može primiti osmoro ljudi primiti njih dvadeset i osam i tako ga potopiti.

Primjerice, jedan njemački ljevičarski zastupnik iz stranke Die Linke na društvenim mrežama piše: ‘Ja se prilično zalažem za ponavljanje 2015. godine kad smo širom otvorili vrata ljudima kojima je bila potrebna pomoć. Ovaj put ima dovoljno mjesta u izbjegličkim centrima. Mnoge općine složile su se prihvatiti ljude. To je zapovijed humanosti!’
Mađarski predsjednik više nije dežurni fašist

No 2020. nije više 2015. godina. Politika Angele Merkel oličena u poznatim riječima ‘Mi to možemo’ postala je anakronizam. Gotovo svi europski mainstream mediji danas govore kako je mađarski državnik Viktor Orbán 2015. bio u pravu. Mađarski predsjednik više nije dežurni fašist, a i države Višegradske skupine više nisu oaza fašizma. Stavovi koji su prije pet godina bili označavani fašističkima i rasističkima danas su postali opće mjesto.

Austrijski Die Presse tako komentira: „Politički je stvar jasna: nekontrolirana masovna migracija kao 2015. nalikovala bi divovskoj konjunkturi za desne populiste. Još samo malo nove propale multi-kulti integracije i pojest će nas desničari!“. I dalje: „Viktor Orban je bio u pravu – i zaslužio je ispriku.“

Politički komentator Christan Ortner u istome listu primjećuje: „Prije pet godina je Orbán govorio da Grčka ima ne samo pravo, već i obvezu da policijom i vojskom štiti svoje granice od masovne neregularne migracije. Zbog toga je uzduž i poprijeko Europe nazvan fašistom, nacistom i radikalnim šovinistom.

Danas je to što je tražio Orban samorazumljiva politička mudrost koju kao mantru ponavljaju sve parlamentarne snage, čak i socijaldemokrati i Zeleni”. Slično donosi i njemački Die Welt: „Istočni Europljani nisu zbog toga, kao 2015., u konfrontaciji s Europskom unijom ili Njemačkom. Ne zato što su oni promijenili svoju politiku, nego zato što se Europska unija približila stavovima mađarske ili poljske vlade.

Posebno Orbán smatra da su aktualni događaji potvrdili da je bio u pravu. On je bio prvi premijer u Europi koji je još u siječnju rekao da će 2020. doći do nove migracijske krize, što je argumentirao razvojem situacije u Siriji. Orbán je 2015. pozvao EU da se posveti zaštiti granica. Taj stav danas podržava većina članica EU. Isto tako on upozoravao da se Europa ne smije učiniti ovisnom o Erdoğanu“.

Posljednjih godina u nizu europskih država došlo je do snažnoga jačanja desnih, odnosno suverenističkih opcija. Ljevičari imaju jednu nezgodnu naviku, a to je da vole negirati očite činjenice i nerijetko prezirati zdrav razum. Tako su se mnogi ljevičari i pseudoprogresivci iz petnih žila trudili dokazati da jačanje desnice nema nikakve veze s migrantskom krizom. Ta je tvrdnja jednako točna kao i ona da ulazak stotina tisuća migranata u Švedsku nema nikakve veze sa snažnim porastom broja silovanja.

Međutim, establishment je ocijenio da bi još jedna kriza kao ona 2015. dovela do dodatnoga jačanja desne opcije diljem Europe. Zato 2020. nije isto što i 2015. K tomu, iako migranti korporacijama dođu kao izvor jeftine radne snage (Karl Marx bi rekao „rezervna armija kapitala“), mnogi došljaci iz 2015. još se nisu integrirali u njemačko, i ne samo njemačko tržište rada, nego žive na socijali. A gabariti socijalne države nisu neograničeni i u slučaju novoga migrantskog cunamija čitav bi koncept mogao ozbiljno doći u pitanje.

Ljevica se umjesto o radnicima brine o migrantima

Dok je, kao što je već spomenuto, Marx migrante u svoje vrijeme tretirao kao „rezervnu armiju kapitala“ i protivio se migracijama jer je isticao da se tako ruše nadnice domicilnoga stanovništva, današnja ljevica umjesto brige o radništvu brine se, još od kad je lijevu misao infiltrirala Frankfurtska škola, isključivo manjinama.

Herbert Marcuse bio je jasan: novi instrument revolucije umjesto radništva su studenti, manjine i marginalne skupine. Zato danas ljevičari ne brinu o radnicima, nego o manjinama svih vrsta, bilo da je riječ o migrantima, LGTB skupinama ili genderističkim eksperimentima. Dok korporatistima služe kao „rezervna armija kapitala“, ljevičarima migranti služe kao „rezervna armija glasova“.

Ljevica je danas u velikoj krizi i svojim biračima ne može ponuditi nikakve suvisle programe. I baš zato u migrantima vidi nove glasače jer je jasno da doseljenici uglavnom glasuju za lijeve stranke. Demografske promjene, naime, u budućnosti će se snažno reflektirati i na rezultate izbora.

Čudna smrt

Ljevičarski lunatici, u svojemu prijeziru prema europskoj povijesti, kulturi, tradiciji i zdravom razumu i dalje pozivaju nove migrante u Europu iako je multi-kulti eksperiment, i prema riječima same Angele Merkel, odavno propao. Samuel Huntington u svojoj posljednjoj knjizi Who are we? multikulturalizam je s pravom označio kao „antizapadnu“ i „antieuropsku ideologiju“. Ako je povijest Europe povijest ratova između ljudi istoga kršćanskog civilizacijskog kruga, očekivati da će ljudi između kojih postoje nepremostive civilizacijske i vjerske razlike (nespojivost islama s demokracijom) živjeti u ljubavi, skladu i multi-kulti „bratstvu i jedinstvu“ posve je iracionalno, da ne kažemo glupo.

Kuda vode masovne i nekontrolirane migracije, vidimo već danas u Švedskoj gdje imamo snažan porast broja silovanja. Vidimo u Velikoj Britaniji gdje su mnoge pakistanske bande osuđene za silovanja djevojčica. Danas su donesene presude za te gnjusne zločine (pa su čak i neki lijevi i liberalni mediji pisali o „kulturi silovanja“ u Pakistanu), no oni političari koji su u početku upozoravali na te delikte bilo su označavani fašistima.

Vidimo, nadalje, i u Njemačkoj i u Francuskoj i u drugim državama u kojima postoje brojne šerijatske „no-go“ zone u koje će se uskoro moći ulaziti jedino u oklopnjacima jer ni policija više ne će moći intervenirati. Brojni dijelovi sjeverozapadne Europe već su danas u identitetskome smislu Bliski istok i sjeverna Afrika.

Teroristički napadi postali su realnost svih većih europskih gradova. U nekima od tih mjesta više ni nema domaćega stanovništva. Kao što u knjizi Čudna smrt Europe piše Douglas Murray: „Ako je činjenica da su ‘bijeli Britanci’ danas manjina u vlastitu glavnom gradu doista dokaz ‘raznolikosti’ (kako je rekao glasnogovornik Državnoga statističkog ureda), kad će prestati biti tako? Popis stanovništva pokazao je da u nekim londonskim općinama ‘raznolikosti’ više nema. Ne zato što u njima nije bilo ljudi useljeničkoga podrijetla nego zato što u njima više nije bilo dovoljno bijelih Britanaca da bi te općine učinile raznolikima.“

Kuvajtski dužnosnik Hahad al-Šalami u jeku izbjegličko-migrantske krize, komentirajući zašto bogati Kuvajt nije dao azil niti jednomu Sirijcu rekao je, među ostalim, sljedeće: „Kuvajt i zemlje Zaljeva skupe su i nisu prikladne za izbjeglice. Prikladne su za radnike. Prijevoz je skup. Cijena života u Kuvajtu je visoka, za razliku od cijene života u Libanonu ili Turskoj gdje je možda jeftinija. Zbog toga je mnogo lakše platiti izbjeglicama [da ostanu ondje].

Naposljetku, ne možete primiti ljude koje dolazi iz drukčijeg ozračja, iz drugoga područja. Riječ je o ljudima koji pate od duševnih problema, od različitih trauma“. Ako je muslimanski Kuvajt „drukčije ozračje“, po kojoj je to logici Europa podobna primiti milijune muslimanskih izbjeglica? A potencijalno i ne samo milijune.

Prema procjeni UN-a, Afrika će do kraja ovoga stoljeća narasti više od četiri puta te s nešto manje od četiri i pol milijarde stanovnika gotovo dostići Aziju. Sredozemno more mala je bara za toliki broj ljudi koji u Africi ne bude imao nekakve velike perspektive, ali će zato stalno slušati pozive ljevičara da dođu u Europu jer je to „zapovijed humanosti“.

Samo Pakistan, odakle dolazi velik broj migranata, ima 200 milijuna ljudi. Područja iz kojih se ljudi žele iseliti, i to mahom u Europu, a ne, naravno, na Antarktik, područja su najveće eksplozije stanovništva. Ako Europa misli primiti sve te ljude, onda je jasno da će ona u identitetskome smislu propasti, a to će dugoročno dovesti i do kraha sigurnosne i ekonomske arhitekture Staroga kontinenta.

Suluda politika

Migranti

Suluda lijeva i pseudoprogresivna politika opravdanje za masovne migracije pronalazi u kvazihumanitarnome konceptu, ali i u konstantnom osporavanju europske prošlosti koju se stalno nastoji označiti kao ugnjetavačku.

„Više od bilo kojega drugog kontinenta ili kulture koja danas postoji na svijetu, Europa je teško opterećena krivicom za svoju prošlost. (…) U Europi postoji problem egzistencijalnoga umora i osjećaja da je Europa zapravo prošlo svršeno vrijeme te da valja započeti s novom pričom. Masovna imigracija – zamjena velikoga dijela europskog stanovništva drugim narodima – jedan je od načina na koji je osmišljena nova priča“ (Čudna smrt Europe).

Jeste li ikada čuli turske političke dužnosnike da se ispričavaju za tursku prošlost? Naravno da niste. Takav samo-mazohizam odlika je isključivo zapadne civilizacije koja je, doduše, imala i svoje loše strane, ali je u ukupnoj povijesti svijeta bez ikakve dvojbe postigla najveće uspjehe i na duhovnome i na tvarnome planu.

Za obračun s europskom prošlošću, za obračun s ostatcima ostataka kršćanstva u Europi, lijevim rušiteljima dobro dođu i migranti. Zato ih i vabe u Europu. Riječ je o mržnji koja prelazi u patologiju. „Oni koji vjeruju da je Europa namijenjena cijelome svijetu nikad nisu objasnili zašto bi taj proces trebao biti jednostran: zašto se odlazak Europljana u bilo koji dio svijeta naziva kolonijalizmom, a dolazak ostatka svijeta u Europu pravedan je i pošten.

Europa

Niti su ikad ukazali na to da migracijsko kretanje ima ikakav drugi cilj osim pretvaranja Europe u mjesto koje pripada svijetu, dok druge zemlje ostaju dom ljudi iz tih zemalja“ (Čudna Smrt Europe). Pitanje migracija ključno je pitanje europske budućnosti, sigurnosti i identiteta, ali i ekonomskoga napretka.

Bruxelles se zato mora dogovoriti s Erdoğanom jer bi ulazak dva i pola milijuna ljudi u Europu u kratkome roku srušio europsku sigurnost, ali opasno doveo u pitanje i Europsku uniju, tj. neka od ključnih unijskih načela o slobodi protoka ljudi. Ključ je na grčkoj granici. Ako ta crta obrane bude probijena, kasnije ni zidovi ne mogu spasiti druge države. Toliku masu ljudi teško je zaustaviti.

Dugoročno gledano, Europa mora iz temelja mijenjati svoj odnos prema nizu pitanja. Prije svega, nemoguće je očekivati ikakvu budućnost na kontinentu koji demografski izumire.

Do kraja stoljeća jedino će Europa, ako gledamo domicilno stanovništvo, doživjeti demografski pad. Kultura smrti u kombinaciji s politikom osporavanja vlastite prošlosti recept je za siguran nastavak propadanja i za daljnji pad broja stanovnika. S druge strane, očekivati da će se taj pad broja stanovnika supstituirati iz afroazijskih paralela i meridijana i da će Europa pritom ostati ista, posve je irealno. ‘Do sredine ovoga stoljeća Kina će vjerojatno i dalje izgledati kao Kina, Rusija kao Rusija, istočna Europa kao istočna Europa, a zapadna će Europa u najboljem slučaju nalikovati velikim Ujedinjenim narodima.

Mnogima će biti drago zbog toga i naravno da će takva Europa imati svojih draži. Posve sigurno ne će baš sve u njoj biti katastrofa. Mnogi će sa zadovoljstvom živjeti u takvoj Europi. Nastavit će, barem neko vrijeme uživati u jeftinim uslugama jer će se došljaci s onima koji su već ovdje natjecati tko će raditi za što manje novca. Doći će do beskonačnoga priljeva novih susjeda i novih radnika, zbog čega će se voditi mnogi zanimljivi razgovori. Mjesto na kojemu će se internacionalni gradovi razviti u nešto nalik na internacionalne zemlje bit će mnogo toga. Ali ne će više biti Europa’ (Čudna smrt Europe).

Srednjoistočna Europa još uvijek ima izbor

Sjeverozapadna Europa možda si je već i potpisala osmrtnicu, no srednjoistočna još uvijek i ima izbor. Potrebno je učiti na tuđim pogrješkama. „Ako su europske vlade uistinu zabrinute za pad broja stanovnika toliko da razmišljaju o dovođenju populacija većega nataliteta iz drugih dijelova svijeta, bilo bi vrlo razumno da najprije prouče postoje li načini kako će potaknuti rađanje djece u postojećoj populaciji“ (Čudna smrt Europe).

To je put kojim trebaju ići države srednjoistočne Europe. Kultura života, povratak kršćanskim vrijednostima i zdrav patriotizam jedini mogu spasiti Europu od smrti. Za kraj ovoga osvrta, potaknutoga novom migrantskom krizom, donosim još dva fragmenta za razmišljanje iz knjige Čudna smrt Europe: ‘Razlog zbog kojega ljudi žele doći u Europu nije samo percepcija o bogatstvu i radu.

Naime, Europa se poželjnom destinacijom učinila i drugim čimbenicima. Među njima je jedan od važnijih to da će Europa došljacima vrlo vjerojatno dopustiti da ostanu na kontinentu. Visoko među razlozima zbog kojih ljudi hrle u Europu je i činjenica da će se njezine socijalne države pobrinuti za doseljenike te da će im, bez obzira na to koliko će to potrajati ili koliko će razina skrbi o njima biti niska standard življenja i razina ljudskih prava ipak biti mnogo veći nego bilo gdje drugdje, da o njihovim domovinama i ne govorimo.

Također je rašireno vjerovanje – laskavo za Europljane, ali i istinito – da je Europa snošljivija, mirnija i blagonaklonija od većine drugih dijelova svijeta. (…) Mogla bi svijetu pokazati ozbiljnije lice, početi vraćati ljude koji ne bi trebali biti ovdje, prestati nuditi socijalnu pomoć novopridošlicama i prihvatiti načelo ‘prvi došao-prvi poslužen’ kao temelj buduće socijalne politike. Ako migraciju uzrokuje privlačnost, valja pronaći načine da ta privlačnost nestane’.

Poslušajmo Murraya, taj čovjek znade što govori!

Davor Dijanović / Hrvatski tjednik

Orban: Svi mađarski građani i poduzeća neće morati do kraja godine otplaćivati rate kredita

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dujmović: Povijesna prilika za Hrvatsku, povijesna prilika za Plenkovića

Objavljeno

na

Objavio

Kako sad stvari stoje, čini se da smo u ovom derbiju s korona virusom dobili prvo poluvrijeme. Sad je na dnevnom redu drugo poluvrijeme gdje gospodarstvo istrčava na teren, a onda po potrebi imamo produžetke! Nadam se ne i penale!

Hoćemo li pobijediti, odnosno preživjeti? Više nema dileme, pobjeda je naša, opstat ćemo, ovo nije kraj svijeta kako je na početku izgledalo, samo je pitanje cijene koju ćemo platiti. Ljudske, u ljudskim životima i gospodarske u kontekstu ekonomskog preživljavanja. Jer, u ova prva tri tjedna krize, čak je 12 tisuća ljudi dobilo otkaz. Više od 400 tisuća ljudi dospjelo je na minimalac! Svaki treći zaposleni! Samo je u ugostiteljstvu podijeljeno ekspresnih 4 tisuće otkaza. Otkaz je dobilo i 1300 blagajnica. Uzmemo li da je kriza u svijetu krenula prije kakva dva- tri mjeseca, do ćemo cjepiva imati najranije za godinu dana, optimistički djeluje da je prve lijekove protiv korone Amerika već pustila u optjecaj (za sada samo u bolnicama)! Kraj se dakle ipak nazire, iako nije blizu kako ovaj optimistični uvodnik sugerira, piše Tihomir Dujmović u kolumni za Direktno.hr

Beroš, Capak i Markotić, tri heroja ove naše drame napravili su fantastičan posao, kupili vrijeme da se nacija pripremi za neizbježni udar, izbjegli niz zamki u koje su druga zdravstva odmah upala i danas kontroliraju situaciju. Oni dakako ne mogu zaustaviti virus, ali su uspjeli do te razine usporiti njegovo širenje, da su dali dovoljno vremena ostatku zdravstva i ostatku države da se pripreme za ono što dolazi. Italija i Španjolska su u ovim pripremama zakazale kao nitko drugi i plaćaju najkrvaviji ceh te fatalne grješke. Obje dnevno danima broje tisuću i pol mrtvih! Politički gledajući, njihove vlade su fatalno zakasnile,hrvatska Vlada je shvatila da problem treba prepustiti u ruke struke, ne miješajući se u njihov posao. Samo zato jer notorna politika nije svoje prste umiješala, već se trojici eminentnih stručnjaka dopustilo da stvar uzmu u svoje ruke, a Vlada se postavila kao gola logistika, mi danas ne brojimo stotine mrtvih.

Američka vlast primjerice, koja gotovo prkosno nije htjela uzeti solidne njemačke testove za testiranje, na brzinu je napravila svoje, koji su se pokazali katastrofalnima i tu su izgubili ključnih mjesec dana! Zato su danas u predvorju užasa! Prijatelj iz Amerike mi javlja da tamo nema besplatnih testiranja na koronu! Slična iskustva sam čuo i za Englesku. Hvala Bogu da smo mi sačuvali javno zdravstvo! Dakle, nakon što je dobio prvo poluvrijeme u ovom derbiju života i smrti Andrej Plenković sada ulazi u drugo poluvrijeme koje neće biti ništa manje važno. Ali, tu neće biti dovoljno izmaknuti se! Gospodarstvo koje je potpuno stalo, gospodarstvo koje bilježi u samo par tjedana 12 tisuća ekspresnih otpuštanja i 400 000 radnika koji su na minimalcu, traži odvažnog genijalca. Povuče li pametne poteze kao u prvom poluvremenu, Vlada će ne samo spasiti nego moguće i preporoditi Hrvatsku, zakažu li na ovom pitanju, već će se sutra zaboraviti veličanstveni Vili Beroš!

Sinoć je premijer izložio nove mjere i premda je prerano za temeljitu analizu, prve reakcije govore da su mjere, u prvom redu kao socijalne mjere, posve pogođene. Poslušao je struku glede grješaka u prvom paketu mjera, a onda je do te mjere uvažio poslodavce, da prve pohvale stižu iz centrale HUP-a. Ne sjećam se kad je HUP ovako neuvijeno hvalio neke Vladine mjere! No, ove mjere još uvijek nisu ulaganje u gospodarstvo u smislu njegova pokretanja. Ovo su sjajne socijalne mjere koje čuvaju radna mjesta, ali ne pokreću privredu. Za Zdravka Marića je nedavno notorni Radimir Čačić (koji ideološki ne može protiv sebe, pa tako u zadnjem intervjuu traži da se baš sad napravi revizija braniteljskih mirovina, ne i partizanskih, one ga ne smetaju, ali i da se prestane s mirovinama za pripadnike HVO-a!) rekao da je Marić izvrstan računovođa, ali bez širine i znanja za ovakve situacije. Donekle je teza točna i Marić se do sada i pokazivao tek kako odličan računovođa. Ali sada Hrvatskoj opsesivno treba i čovjek koji u gospodarstvu ima viziju,hrabrost i lucidnost! A Marić jest ekspert, ali samo za one relacije u kojima kroz prihode treba zadovoljiti rashode. Vjerojatno je to dovelo do toga da je u prvom paketu mjera naložio odgodu plaćanja poreza čak i za one kojima je Vlada, primjerice trgovcima, zabranila rad! Kako možete tražiti odgodu plaćanja poreza za dane u kojima mi niste dali da zaradim za te poreze?
Vladi je potreban snažan potpredsjednik za gospodarstvo

U novom paketu Vladinih mjera ta je mjera ispravljena, a osim toga dio poduzeća će djelomično ili u cijelosti biti oslobođen od svih poreznih obveza. Vlada je donijela i odluku da se poduzetnicima PDV naplaćuje tek po naplati fakture. Revolucija je to koju čekamo godinama i nadamo se da neće trajati koliko i epidemija! Tu je još niz raznih poreznih olakšica i nema dvojbe da su u socijalnom smislu ove mjere iznimno korisne. No, Ljubo Jurčić je još dok se slagao zadnji proračun rekao da je Marić odličan za slaganje rashoda i prihoda, ali da tu nema razvoja Hrvatske. Za razvoj Hrvatske trebamo odlučnog potpredsjednika Vlade za gospodarstvo kojeg nemamo, a bez njega nema ni razvoja naše privrede, jer nitko ne zna kamo ide ovaj brod, reći će Jurčić krajem prošle godine! I to je istina. Niti jedna grana hrvatske privrede se nije razvijala kao input velikih Vladinih mjera jer mi u Vladi takvog golgetera nemamo. Niti smo takve golove zabijali i kad je Ljubo Jurčić sjedio u Banskim dvorima. Sad ćemo vidjeti hoće li ovo biti prva Vlada koja će istinski pokrenuti gospodarstvo, jer je ova kriza prilika. Plenkovićeva Vlada je na samom početku povukla odličan potez: jamčenje isplate minimalca u iznosu od 3250 kuna plus odgoda plaćanja svih davanja. Sada je taj iznos podignut na 4000 kuna, plus davanja, što je cifra iznad minimalne plaće. Izvrsna mjera koja čuva radna mjesta. Ovo podizanje iznosa i paralelno prihvaćanje otpisa poreznih davanja, pokazuje da se grješka shvatila, ispravila i da se gospodarstvo ozbiljno spašava.

Danas u Hrvatskoj realno radi oko 700 000 ljudi, ostatak od broja koji je na minimalcu, više manje počiva na proračunu, dakle mi smo za sad neka donja sidra postavili. Ali, sad trebate Luku Modrića! Sad treba krenuti s investicijama u gospodarstvu kako bi ga pokrenuli jer ćemo inače bankrotirati. Ovo je povijesna i usuđujem se reći zadnja šansa za renesansu hrvatske poljoprivrede. Sad je tren za formiranje stožera za poljoprivredu koji bi potanko snimio stanje i tražio konkretne Vladine poteze. Naime, Vlada će ako stvarno želi renesansu naše poljoprivrede morati ojačati postojeće OPG-ove jer oni su jedino sjeme nove, moderne, zdrave hrvatske poljoprivrede. Morat će donijeti zakonske odredbe koje baš tim OPG-ovima primjerice omogućavaju preko noći obradu puno većeg zemljišta, trebat će upumpati u njih novce, pomoći im oko distribucije proizvoda.
Potrebno je jačati hrvatsku poljoprivredu

Danas kad svjetska trgovinska organizacija upozorava da će korona virus dovesti do manjka hrane na kugli zemaljskoj, danas kad je dakle na dnevnom redu preživljavanje, to je zapravo kapitalni program i projekt koji stoji ispred Vlade. Nisam siguran da su naša ministarstva kapacitirana za ovako velike poteze. U tom smislu valja apostrofirati činjenicu kako jučer hrvatski povrćari javljaju da su im trgovački lanci odbili uzimati robu! Zašto? Pa zbog jeftinog uvoza na kojem trgovački lanci inzistiraju i dalje! Hrvatski voćari i povrćari tvrde da su osim toga trgovci zadržali svu zaradu od smanjenja PDV-a na 13 posto i da bi im država umjesto sadašnjeg modela potpore trebala pomoći tako da svima koji svoju robu prodaju preko računa subvencionira tih 13 posto PDV-a, a ne da to uzimaju trgovci. S druge strane trebalo bi vidjeti kako je moguće da su trgovački lanci odbili hrvatsku robu? Zašto država OPG-ovima sada ne bi odblokirala račune i dala im bespovratni poticaj da krenu u ekspanziju? Zašto im se doslovno ovaj tren ne pomogne da znaju koliko sijati ovo proljeće? Nije li idealan trenutak da se država sad umiješa u ovu problematiku?

Zašto su tržnice zatvorene za poljoprivrednike? Po čemu je primjerice ribarnica u Zagrebu na Kvaternikovom trgu zaštićenija od poljoprivrednika kojeg na istoj toj tržnici nema? Javlja mi prijatelj ribar s otoka da jednostavno nema kome prodati ribu jer je država zatvorila sve restorane i ribarnice, čak je i otkupna stanica ribe zatvorena. Ali država koja mu je sve to zatvorila šalje račun za naplata koncesije za izlov od 15 tisuća kuna! Umjesto da se takvom čovjeku pomogne da zaposli još pet ribara sve se čini da čovjek odustane od svega. More je takvih primjera. Nisam siguran da će bez sugestija poduzetnika, eminentnih ekonomista i ljudi od iskustva, ministri koji su prije par mjeseci posjednuti u fotelje imati snage, znanja i odlučnosti osigurati renesansu hrvatske poljoprivrede. A to je povijesni zadatak koji stoji ispred ove Vlade. Jer, nema jamstava da će Unija ovako strukturirana preživjeti. Nema jamstava da ćemo ubuduće dobivati barem ona ista sredstva koja smo dobivali iz Unije. Ni za što nema jamstava u svijetu u kojem svi čekamo vijest da li je porastao broj mrtvih! U takvoj situaciji, mi smo u povijesnoj prilici da ispravimo fatalne grješke moderne hrvatske države, a to je u prvom redu potpuno uništena poljoprivreda.

Dakako, postavlja se pitanje od kuda novci za taj preporod? Treba ga naći u proračunu bez obzira na krizu. Ako nam je proračun 150 milijardi kuna, jedini je način da se od svakog ministarstva zatraži da smanji svoje rashode za deset posto i da se s tim novcem upumpanim u poljoprivredu krene u taj projekt. Mi za razne udruge iz proračuna izdvajamo gotovo milijardu i pol kuna i ovo je pravi trenutak da se taj novac isto tako prenese u gospodarstvo. Kao što je potrebno doslovno prisilnim zakonom objediniti male parcele kako bi poljoprivredna proizvodnja bila ozbiljna. Sve je to planirano detaljno 2008 godine, ali nije postojala politička snaga niti odlučnost, čak niti svijest o fatalnosti te potrebe. Hoće li je biti sada?
Europska unija više ni ne postoji

Kako ovakva kriza ima osim zdravstvenih i gospodarskih i redovite političke reperkusije, one će doći na samom kraju. U Italiji i Španjolskoj već raste otpor prema Bruxellesu jer Njemačka ne dozvoljava emitiranje euro obveznica i nejasno će kako će prijepor završiti, ali riječ je o prvom europolitičkom cehu koji ispostavlja korona virus. Unija kao jedinstvena cjelina gotovo da ne postoji jer se danas Unija ne može dogovoriti čak niti kako se braniti od korona virusa. U Belgiji ljudi mogu samo iznimno izlaziti, u susjednoj Nizozemskoj praktički nemate ograničenja glede izlazaka! Što se vi možete dogovoriti, ako čak niti oko ovog nema konsenzusa? Uspije li Plenković nakon sjajnog prvog poluvremena blistati i u drugom,a mjere koje je sinoć najavio obećavaju i pokazuju da se sluša poduzetnike, amortizirat će sve političke probleme koji su mu na vidiku.

SDP ponavlja više manje stare socijalističke mantre oko potrebe smanjenja plaća i uvođenja uravnilovke, a naročito smanjenja plaća političara što je najjeftinija politička demagogija koja će možda stvoriti osjećaj podjednakog podnošenje ove krize, ali realno ne znači baš ništa. Glede smanjenja plaća u javnom sektoru na čemu oporba inzistira, valja istaknuti da Hebrang reflektirajući se na krizu 2008. godine ističe: “Tu smo napravili najveću grješku jer smo smanjenjem plaća zapravo smanjili i potrošnju! Do sada ništa boljeg od ovih SDP-ovih prijedloga, nismo čuli niti s desnice gdje osim par saborska nastupa Mostovaca i dvije Škorine Facebook objave, koje isto tako plivaju na valu starog populizma koji traži smanjenje plaća političarima nismo ništa novog čuli. Što je tragedija svoje vrste.

U ovo vrijeme hrvatska desnica bi morala iznjedriti pet ekonomskih stručnjaka koji bi dali svoj detaljni plan izlaska iz ove strašne krize ako želi pokazati snagu i ako želi naciji poručiti da su oni rješenje. To bi u ovom trenutku bilo kapitalno za njihov respekt! Uspije li Plenković u ovoj konkurenciji gdje mu lijevi traže stare populističke mjere primjerene Prvom svibnju i grahu u Maksimiru, a desni zapravo šute, uspije li iznjedriti prave poteze, stabilizirati privredu, a onda uistinu i revitalizirati poljoprivredu, to će biti njegov potpuni trijumf. Ne pripremi li nakon ovih socijalnih mjera, konkretne razvojne mjere u prvom redu za poljoprivredu, ponove li se ona početna mucanja gdje se umjesto da su se odmah otpisivala davanja, tražilo da se ona plate s odgodom dok se ljudima faktički zabranjivalo da rade, bude li netaktičan u pregovorima sa sindikatima koji mu tek predstoje, Plenković će sigurnu pobjedu pretvoriti u veresiju! Povijesna prilika za Hrvatsku, povijesna prilika za njega!

Tihomir Dujmović/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Htjeli smo biti zdravi u bolesnom svijetu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

Što je Urbi et Orbi

Urbi et Orbi (“gradu [Rimu] i svijetu”) bio je uobičajeni uvod rimskih objava. Izraz danas označava Papino obraćanje i apostolski blagoslov namijenjen gradu Rimu i cijelom svijetu. Blagoslov se svakog Uskrsa i Božića slavi u Rimu sa bazilike sv. Petra.

Dio Urbi et Orbi blagoslova je otpust svih privremenih kazni zbog grijeha, kroz oprost priložen u Papinu blagoslovu. Božićni i Uskrsni blagoslovi prenose se diljem svijeta preko Europske radiodifuzne unije. Oslobođenje i oproštenje grijeha nije namijenjeno samo ljudima nazočnim na trgu sv. Petra, nego svima koji obrednu ceremoniju prate na televiziji ili radiju.

Prije blagoslova, Papa se obraća građanima grada Rima i svijetu, sa pozdravima na mnogim svjetskim jezicima. Urbi et orbi se na trgu sv. Petra koristi i za Papinu inauguraciju, te vrlo rijetko za blagoslov hodočasnika i svetkovina.

Glavna završna izreka na kraju blagoslova glasi:

Et benedictio Dei omnipotentis, Patris et Filii et Spiritus Sancti descendat super vos et maneat semper.

(“I neka blagoslov Svemogućeg Boga, Oca, Sina, i Duha Svetoga siđe na vas i ostane s vama zauvijek”).

Papa Franjo detektira duhovne probleme  na planeti

Vidno zabrinut papa Franjo je 27. ožujka 2020. godine u 18,00 sati predvodio klanjanje i blagoslov sa Presvetim Oltarskim Sakramentom na praznom trgu svetog Petra u Vatikanu. Za razmatranje je odabrao tekst iz evanđelja po Marku 4, 35. – 41., sa naslovom „Stišana oluja“ ili

Isus smiruje oluju

Kad se spustila večer, Isus reče učenicima: ‘Prijeđimo na drugu stranu jezera.’  Oni otpustiše narod i povezoše ga u lađici iz koje je propovijedao. Za njima se otisnu i druge lađice.  Odjednom se podiže silna oluja. Visoki valovi počnu se prelijevati u lađicu tako da se gotovo posve napunila vodom. Isus je spavao na krmi s glavom na jastuku. U panici su ga probudili vičući: ‘Učitelju! Zar ti uopće ne mariš što ćemo izginuti?’ Isus se probudi, zaprijeti vjetru te reče moru: ‘Utišaj se! Umukni!’ Vjetar prestane i nastane velika tišina. On upita učenike: ‘Što ste se toliko prestrašili? Zar još nemate vjere?’ Oni su bili silno prestrašeni. Pitali su jedan drugoga: ‘Pa tko je on da mu se i vjetar i more pokoravaju?’

Problemi svjetskih razmjera

Papa Franjo je u svom nagovoru spomenuo niz duhovnih svjetskih problema koji opterećuju sve narode svijeta: pohlepa za profitom, materijalizam, omamljenost žurbom života, lažne sigurnosti, loše navike, egoistični osjećaj naših sposobnosti za sve, neposlušnost Božjim pozivima, neosviještenost raznim nepravdama i svjetskim ratovima. Nakon nabrojenih duhovnih promašaja suvremenog čovjeka i svijeta papa Franjo vrlo hrabro zaključuje: „ Nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo nesmiljeno dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu.“ Papa Franjo dva puta za redom spominje bolest, i to bolest planeta i bolest svijeta.

Dakako da tu misli na duhovnu bolest. Možda su vrlo rijetki ljudi diljem svijeta primijetili da papa Franjo daje oštru kritiku postojećem duhovnom stanju svih naroda u svijetu. Ako ispravno i doslovno shvatimo Papin „ Urbi et Orbi“, onda je neminovan zaključak da su te riječi upućene svakom čovjeku na kugli zemaljskoj, vjernicima i onima koji to nisu. Još je značajnije  da su izrečene misli dio pobožnosti klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, gdje neki ne bi očekivali tako „ oštre“ riječi.

Obično vjernici u propovijedima i razmatranjima Pape, biskupa ili svećenika očekuju blagi govor, nagovor u kojem nema oštrine misli, „rezantnih“ zaključaka. Možda su mnogi vjernici gledajući i slušajući papu Franju očekivali da se što prije dogodi željeni potpuni oprost od svih grijeha, te su te riječi, tu poruku vrlo brzo preskočili i zaboravili.

Važno je vratiti se  ponovno tekstu i čitati razmatranje pape Franje na temelju evanđelja svetog Marka. Ja osobno također stavljam naglasak na početak razmatranja: „ Gusta se tama nadvila nad naše trgove, ulice i gradove; zagospodarila je našim životima ispunivši sve zaglušujućom tišinom, pustoši i prazninom, koja paralizira sve na svom putu: to se može osjetiti u zraku, to se može osjetiti u gestama, pogledi to govore. Uplašeni smo i izgubljeni. Poput učenika iz evanđelja iznenada nas je zahvatila neočekivana žestoka oluja. Shvatili smo da se nalazimo na istoj lađi, svi krhki i dezorijentirani…“ Tim mislima papa Franjo ulazi duboko duhovno psihološki u pitanje sadašnjeg trenutka. Ima puno onih koji ne simpatiziraju papu Franju, jer im je još uvijek u dubokom sjećanju ostao papa Ivan Pavao II. Ali ako si čovjek dadne truda i analizira sve što papa Franjo govori to ima duboku duhovno vjersku dubinu.

Činjenica je također da papu Franju mediji ne citiraju u snažnim, moćnim mislima, poput rečenice da živimo u bolesnom svijetu ili da je Europa bolesna baka. Vjerojatno je malo medijskih djelatnika to zapazilo. Ili ako su zapazili i pročitali, olako su prešli preko tih misli. Medijima je papa Franjo interesantan samo u onim nastupima koji su kao neko odudaranje i odstupanje od tradicionalnog, stiliziranog imidža pape i papinstva.

Takvom selektivnošću medija puno toga u stvari šira vjernička populacija diljem svijeta ne zna za autentične stavove pape Franje. Kao na primjer izjava „ bolesna baka Europa.“ Nitko od medija nije se uhvatio te konstatacije. Ako papa nešto dobro detektira, „ pogađa u sridu“, to mediji najčešće prešućuju.

Papa Franjo u razmatranju „ Urbi et Orbi“ budi nadu i daje putokaz

Da bi se iščekivalo i događalo bolje sutra za čitavo čovječanstvo, papa Franjo predlaže da izaberemo ono što je važno, da prolazno i nepotrebno odvojimo od vječnih vrednota. Vrijeme je da tijek naših osobnih života usmjerimo prema Isusu. Da pozovemo Isusa u naše lađe života. Svi smo na jednoj lađi. Vrijeme u kojem živimo je vrijeme kušnje i našeg životnog izbora.

Papa nas poziva da Isusu predamo svoje strahove. On primjećuje da u duhovno i moralno bolesnom čovječanstvu, u svijetu, postoji veliki broj onih čije su oče uprte u nebo, onih koji mole, koji su strpljivi, suodgovorni: „ Koliko je onih koji svakodnevno pokazuju strpljivost i ulijevaju nadu, pazeći da ne siju paniku, nego suodgovornost. Koliki očevi, majke, djedovi i bake, učitelji malim i svakodnevnim gestama pokazuju našoj djeci kako se suočiti i prevladati krizu prilagođavajući navike, dižući glavu gore i potičući na molitvu.“ Naši sunarodnjaci znaju reći: „ iza svega ovog, ništa neće biti kao prije“ Ili „ nakon ovog moramo postati bolji ljudi“. Veliko je pitanje hoće li nas ove kušnje i koronavirus osvijestiti, prizemljiti, učiniti boljima?

Teško je nešto na tom planu predviđati. Čovjek je misterij, tajna. Svjetska politika je nažalost omalovažila razne duhovno moralne krikove Crkve, krikove intelektualaca, pisaca. Hoće li se dogoditi duhovno moralni preporod čovjeka i naroda, veliko je pitanje. Hoće li čovjek dalje pod svoje noge bacati prirodu u cjelini, ili će doći do nekog otrežnjenja? Sami sebe trujemo zagađujući zrak, vodu, zemlju.

Ponašamo se kao bogovi, a zapravo kako kaže Papa, krhki smo i ranjivi. Lađa svijeta na kojoj plovimo doživljava oluju. Ljudi umiru. Slika lađe i oluje, straha od smrti, utapanja je realnost. Stvarno smo bojažljivi i nemamo vjere. „ Urbi et Orbi“ bio je jasni krik da se čitavo bolesno čovječanstvo treba vratiti Bogu i pravim vrednotama. Jesmo li ga razumjeli, veliko je pitanje.

Što je oprost

1471. „ Oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana; to otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca. Oprost je djelomičan ili potpun, već prema tome da li od vremenite kazne za grijehe oslobađa djelomično ili potpuno“. Oprosti se mogu primijeniti živima ili pokojnima.

„ Katekizam katoličke Crkve“

Papa Franjo je u izvanrednim okolnostima ( koronavirus ) svim vjernicima svijeta koji su sudjelovali preko televizije ili radija 27. ožujka u 18,00 podijelio potpuni oprost od grijeha. Tako su vjernici zadobili „ odrješenje od grijeha“, jer ne mogu sudjelovati u osobnoj, korizmenoj ispovijedi zbog opasnosti od zaraze koronavirusom.

 Vladimir Trkmić/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari