Pratite nas

Kolumne

Gotovo svi europski mainstream mediji danas govore kako je mađarski državnik Viktor Orban 2015. bio u pravu

Objavljeno

na

Davor Dijanović: Spas Europe je jedino u kulturi života, kršćanstvu i zdravome patriotizmu

Pitanje migracija ključno je pitanje europske budućnosti

Mnogo puta ranije turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan prijetio je kako će otvoriti granicu s Grčkom za izbjeglice/migrante i dopustiti im da krenu prema Europi. Kad se prijetnje često ponavljaju i ne budu realizirane, već se počne sumnjati u njihovu ozbiljnost. No da Erdoğan ipak misli ozbiljno, vidjeli smo zadnjega dana veljače kad je krenula nova invazija na grčku granicu.

Prije nekoliko godina upotrijebiti pojam „invazija“ bilo je „politički nekorektno“, no upravo je taj pojam često upotrebljavan posljednjih dana čak i u nekim mainstream medijima u Europi. Austrijski kancelar Sebastijan Kurz, poznat po tomu da voli govoriti izravno i bez metafora, otvoreno je izjavio da je Turska napala Europu i Grčku.

I danas postoje promigrantski udarnici koji bi širom otvorili vrata novome migrantskom valu, a pod krinkom tobožnje humanosti, kao da je humano na čamac koji može primiti osmoro ljudi primiti njih dvadeset i osam i tako ga potopiti.

Primjerice, jedan njemački ljevičarski zastupnik iz stranke Die Linke na društvenim mrežama piše: ‘Ja se prilično zalažem za ponavljanje 2015. godine kad smo širom otvorili vrata ljudima kojima je bila potrebna pomoć. Ovaj put ima dovoljno mjesta u izbjegličkim centrima. Mnoge općine složile su se prihvatiti ljude. To je zapovijed humanosti!’
Mađarski predsjednik više nije dežurni fašist

No 2020. nije više 2015. godina. Politika Angele Merkel oličena u poznatim riječima ‘Mi to možemo’ postala je anakronizam. Gotovo svi europski mainstream mediji danas govore kako je mađarski državnik Viktor Orbán 2015. bio u pravu. Mađarski predsjednik više nije dežurni fašist, a i države Višegradske skupine više nisu oaza fašizma. Stavovi koji su prije pet godina bili označavani fašističkima i rasističkima danas su postali opće mjesto.

Austrijski Die Presse tako komentira: „Politički je stvar jasna: nekontrolirana masovna migracija kao 2015. nalikovala bi divovskoj konjunkturi za desne populiste. Još samo malo nove propale multi-kulti integracije i pojest će nas desničari!“. I dalje: „Viktor Orban je bio u pravu – i zaslužio je ispriku.“

Politički komentator Christan Ortner u istome listu primjećuje: „Prije pet godina je Orbán govorio da Grčka ima ne samo pravo, već i obvezu da policijom i vojskom štiti svoje granice od masovne neregularne migracije. Zbog toga je uzduž i poprijeko Europe nazvan fašistom, nacistom i radikalnim šovinistom.

Danas je to što je tražio Orban samorazumljiva politička mudrost koju kao mantru ponavljaju sve parlamentarne snage, čak i socijaldemokrati i Zeleni”. Slično donosi i njemački Die Welt: „Istočni Europljani nisu zbog toga, kao 2015., u konfrontaciji s Europskom unijom ili Njemačkom. Ne zato što su oni promijenili svoju politiku, nego zato što se Europska unija približila stavovima mađarske ili poljske vlade.

Posebno Orbán smatra da su aktualni događaji potvrdili da je bio u pravu. On je bio prvi premijer u Europi koji je još u siječnju rekao da će 2020. doći do nove migracijske krize, što je argumentirao razvojem situacije u Siriji. Orbán je 2015. pozvao EU da se posveti zaštiti granica. Taj stav danas podržava većina članica EU. Isto tako on upozoravao da se Europa ne smije učiniti ovisnom o Erdoğanu“.

Posljednjih godina u nizu europskih država došlo je do snažnoga jačanja desnih, odnosno suverenističkih opcija. Ljevičari imaju jednu nezgodnu naviku, a to je da vole negirati očite činjenice i nerijetko prezirati zdrav razum. Tako su se mnogi ljevičari i pseudoprogresivci iz petnih žila trudili dokazati da jačanje desnice nema nikakve veze s migrantskom krizom. Ta je tvrdnja jednako točna kao i ona da ulazak stotina tisuća migranata u Švedsku nema nikakve veze sa snažnim porastom broja silovanja.

Međutim, establishment je ocijenio da bi još jedna kriza kao ona 2015. dovela do dodatnoga jačanja desne opcije diljem Europe. Zato 2020. nije isto što i 2015. K tomu, iako migranti korporacijama dođu kao izvor jeftine radne snage (Karl Marx bi rekao „rezervna armija kapitala“), mnogi došljaci iz 2015. još se nisu integrirali u njemačko, i ne samo njemačko tržište rada, nego žive na socijali. A gabariti socijalne države nisu neograničeni i u slučaju novoga migrantskog cunamija čitav bi koncept mogao ozbiljno doći u pitanje.

Ljevica se umjesto o radnicima brine o migrantima

Dok je, kao što je već spomenuto, Marx migrante u svoje vrijeme tretirao kao „rezervnu armiju kapitala“ i protivio se migracijama jer je isticao da se tako ruše nadnice domicilnoga stanovništva, današnja ljevica umjesto brige o radništvu brine se, još od kad je lijevu misao infiltrirala Frankfurtska škola, isključivo manjinama.

Herbert Marcuse bio je jasan: novi instrument revolucije umjesto radništva su studenti, manjine i marginalne skupine. Zato danas ljevičari ne brinu o radnicima, nego o manjinama svih vrsta, bilo da je riječ o migrantima, LGTB skupinama ili genderističkim eksperimentima. Dok korporatistima služe kao „rezervna armija kapitala“, ljevičarima migranti služe kao „rezervna armija glasova“.

Ljevica je danas u velikoj krizi i svojim biračima ne može ponuditi nikakve suvisle programe. I baš zato u migrantima vidi nove glasače jer je jasno da doseljenici uglavnom glasuju za lijeve stranke. Demografske promjene, naime, u budućnosti će se snažno reflektirati i na rezultate izbora.

Čudna smrt

Ljevičarski lunatici, u svojemu prijeziru prema europskoj povijesti, kulturi, tradiciji i zdravom razumu i dalje pozivaju nove migrante u Europu iako je multi-kulti eksperiment, i prema riječima same Angele Merkel, odavno propao. Samuel Huntington u svojoj posljednjoj knjizi Who are we? multikulturalizam je s pravom označio kao „antizapadnu“ i „antieuropsku ideologiju“. Ako je povijest Europe povijest ratova između ljudi istoga kršćanskog civilizacijskog kruga, očekivati da će ljudi između kojih postoje nepremostive civilizacijske i vjerske razlike (nespojivost islama s demokracijom) živjeti u ljubavi, skladu i multi-kulti „bratstvu i jedinstvu“ posve je iracionalno, da ne kažemo glupo.

Kuda vode masovne i nekontrolirane migracije, vidimo već danas u Švedskoj gdje imamo snažan porast broja silovanja. Vidimo u Velikoj Britaniji gdje su mnoge pakistanske bande osuđene za silovanja djevojčica. Danas su donesene presude za te gnjusne zločine (pa su čak i neki lijevi i liberalni mediji pisali o „kulturi silovanja“ u Pakistanu), no oni političari koji su u početku upozoravali na te delikte bilo su označavani fašistima.

Vidimo, nadalje, i u Njemačkoj i u Francuskoj i u drugim državama u kojima postoje brojne šerijatske „no-go“ zone u koje će se uskoro moći ulaziti jedino u oklopnjacima jer ni policija više ne će moći intervenirati. Brojni dijelovi sjeverozapadne Europe već su danas u identitetskome smislu Bliski istok i sjeverna Afrika.

Teroristički napadi postali su realnost svih većih europskih gradova. U nekima od tih mjesta više ni nema domaćega stanovništva. Kao što u knjizi Čudna smrt Europe piše Douglas Murray: „Ako je činjenica da su ‘bijeli Britanci’ danas manjina u vlastitu glavnom gradu doista dokaz ‘raznolikosti’ (kako je rekao glasnogovornik Državnoga statističkog ureda), kad će prestati biti tako? Popis stanovništva pokazao je da u nekim londonskim općinama ‘raznolikosti’ više nema. Ne zato što u njima nije bilo ljudi useljeničkoga podrijetla nego zato što u njima više nije bilo dovoljno bijelih Britanaca da bi te općine učinile raznolikima.“

Kuvajtski dužnosnik Hahad al-Šalami u jeku izbjegličko-migrantske krize, komentirajući zašto bogati Kuvajt nije dao azil niti jednomu Sirijcu rekao je, među ostalim, sljedeće: „Kuvajt i zemlje Zaljeva skupe su i nisu prikladne za izbjeglice. Prikladne su za radnike. Prijevoz je skup. Cijena života u Kuvajtu je visoka, za razliku od cijene života u Libanonu ili Turskoj gdje je možda jeftinija. Zbog toga je mnogo lakše platiti izbjeglicama [da ostanu ondje].

Naposljetku, ne možete primiti ljude koje dolazi iz drukčijeg ozračja, iz drugoga područja. Riječ je o ljudima koji pate od duševnih problema, od različitih trauma“. Ako je muslimanski Kuvajt „drukčije ozračje“, po kojoj je to logici Europa podobna primiti milijune muslimanskih izbjeglica? A potencijalno i ne samo milijune.

Prema procjeni UN-a, Afrika će do kraja ovoga stoljeća narasti više od četiri puta te s nešto manje od četiri i pol milijarde stanovnika gotovo dostići Aziju. Sredozemno more mala je bara za toliki broj ljudi koji u Africi ne bude imao nekakve velike perspektive, ali će zato stalno slušati pozive ljevičara da dođu u Europu jer je to „zapovijed humanosti“.

Samo Pakistan, odakle dolazi velik broj migranata, ima 200 milijuna ljudi. Područja iz kojih se ljudi žele iseliti, i to mahom u Europu, a ne, naravno, na Antarktik, područja su najveće eksplozije stanovništva. Ako Europa misli primiti sve te ljude, onda je jasno da će ona u identitetskome smislu propasti, a to će dugoročno dovesti i do kraha sigurnosne i ekonomske arhitekture Staroga kontinenta.

Suluda politika

Migranti

Suluda lijeva i pseudoprogresivna politika opravdanje za masovne migracije pronalazi u kvazihumanitarnome konceptu, ali i u konstantnom osporavanju europske prošlosti koju se stalno nastoji označiti kao ugnjetavačku.

„Više od bilo kojega drugog kontinenta ili kulture koja danas postoji na svijetu, Europa je teško opterećena krivicom za svoju prošlost. (…) U Europi postoji problem egzistencijalnoga umora i osjećaja da je Europa zapravo prošlo svršeno vrijeme te da valja započeti s novom pričom. Masovna imigracija – zamjena velikoga dijela europskog stanovništva drugim narodima – jedan je od načina na koji je osmišljena nova priča“ (Čudna smrt Europe).

Jeste li ikada čuli turske političke dužnosnike da se ispričavaju za tursku prošlost? Naravno da niste. Takav samo-mazohizam odlika je isključivo zapadne civilizacije koja je, doduše, imala i svoje loše strane, ali je u ukupnoj povijesti svijeta bez ikakve dvojbe postigla najveće uspjehe i na duhovnome i na tvarnome planu.

Za obračun s europskom prošlošću, za obračun s ostatcima ostataka kršćanstva u Europi, lijevim rušiteljima dobro dođu i migranti. Zato ih i vabe u Europu. Riječ je o mržnji koja prelazi u patologiju. „Oni koji vjeruju da je Europa namijenjena cijelome svijetu nikad nisu objasnili zašto bi taj proces trebao biti jednostran: zašto se odlazak Europljana u bilo koji dio svijeta naziva kolonijalizmom, a dolazak ostatka svijeta u Europu pravedan je i pošten.

Europa

Niti su ikad ukazali na to da migracijsko kretanje ima ikakav drugi cilj osim pretvaranja Europe u mjesto koje pripada svijetu, dok druge zemlje ostaju dom ljudi iz tih zemalja“ (Čudna Smrt Europe). Pitanje migracija ključno je pitanje europske budućnosti, sigurnosti i identiteta, ali i ekonomskoga napretka.

Bruxelles se zato mora dogovoriti s Erdoğanom jer bi ulazak dva i pola milijuna ljudi u Europu u kratkome roku srušio europsku sigurnost, ali opasno doveo u pitanje i Europsku uniju, tj. neka od ključnih unijskih načela o slobodi protoka ljudi. Ključ je na grčkoj granici. Ako ta crta obrane bude probijena, kasnije ni zidovi ne mogu spasiti druge države. Toliku masu ljudi teško je zaustaviti.

Dugoročno gledano, Europa mora iz temelja mijenjati svoj odnos prema nizu pitanja. Prije svega, nemoguće je očekivati ikakvu budućnost na kontinentu koji demografski izumire.

Do kraja stoljeća jedino će Europa, ako gledamo domicilno stanovništvo, doživjeti demografski pad. Kultura smrti u kombinaciji s politikom osporavanja vlastite prošlosti recept je za siguran nastavak propadanja i za daljnji pad broja stanovnika. S druge strane, očekivati da će se taj pad broja stanovnika supstituirati iz afroazijskih paralela i meridijana i da će Europa pritom ostati ista, posve je irealno. ‘Do sredine ovoga stoljeća Kina će vjerojatno i dalje izgledati kao Kina, Rusija kao Rusija, istočna Europa kao istočna Europa, a zapadna će Europa u najboljem slučaju nalikovati velikim Ujedinjenim narodima.

Mnogima će biti drago zbog toga i naravno da će takva Europa imati svojih draži. Posve sigurno ne će baš sve u njoj biti katastrofa. Mnogi će sa zadovoljstvom živjeti u takvoj Europi. Nastavit će, barem neko vrijeme uživati u jeftinim uslugama jer će se došljaci s onima koji su već ovdje natjecati tko će raditi za što manje novca. Doći će do beskonačnoga priljeva novih susjeda i novih radnika, zbog čega će se voditi mnogi zanimljivi razgovori. Mjesto na kojemu će se internacionalni gradovi razviti u nešto nalik na internacionalne zemlje bit će mnogo toga. Ali ne će više biti Europa’ (Čudna smrt Europe).

Srednjoistočna Europa još uvijek ima izbor

Sjeverozapadna Europa možda si je već i potpisala osmrtnicu, no srednjoistočna još uvijek i ima izbor. Potrebno je učiti na tuđim pogrješkama. „Ako su europske vlade uistinu zabrinute za pad broja stanovnika toliko da razmišljaju o dovođenju populacija većega nataliteta iz drugih dijelova svijeta, bilo bi vrlo razumno da najprije prouče postoje li načini kako će potaknuti rađanje djece u postojećoj populaciji“ (Čudna smrt Europe).

To je put kojim trebaju ići države srednjoistočne Europe. Kultura života, povratak kršćanskim vrijednostima i zdrav patriotizam jedini mogu spasiti Europu od smrti. Za kraj ovoga osvrta, potaknutoga novom migrantskom krizom, donosim još dva fragmenta za razmišljanje iz knjige Čudna smrt Europe: ‘Razlog zbog kojega ljudi žele doći u Europu nije samo percepcija o bogatstvu i radu.

Naime, Europa se poželjnom destinacijom učinila i drugim čimbenicima. Među njima je jedan od važnijih to da će Europa došljacima vrlo vjerojatno dopustiti da ostanu na kontinentu. Visoko među razlozima zbog kojih ljudi hrle u Europu je i činjenica da će se njezine socijalne države pobrinuti za doseljenike te da će im, bez obzira na to koliko će to potrajati ili koliko će razina skrbi o njima biti niska standard življenja i razina ljudskih prava ipak biti mnogo veći nego bilo gdje drugdje, da o njihovim domovinama i ne govorimo.

Također je rašireno vjerovanje – laskavo za Europljane, ali i istinito – da je Europa snošljivija, mirnija i blagonaklonija od većine drugih dijelova svijeta. (…) Mogla bi svijetu pokazati ozbiljnije lice, početi vraćati ljude koji ne bi trebali biti ovdje, prestati nuditi socijalnu pomoć novopridošlicama i prihvatiti načelo ‘prvi došao-prvi poslužen’ kao temelj buduće socijalne politike. Ako migraciju uzrokuje privlačnost, valja pronaći načine da ta privlačnost nestane’.

Poslušajmo Murraya, taj čovjek znade što govori!

Davor Dijanović / Hrvatski tjednik

Orban: Svi mađarski građani i poduzeća neće morati do kraja godine otplaćivati rate kredita

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Koja je to sila ili tamna strana koja šalje Škoru da bude HDZ-ov protivnik

Objavljeno

na

Objavio

Kažu da se neke stvari događaju jer na njih najviše utječu osobne pogreške. U slučaju HDZ-a najveći krivac za stanje u stranci i lošu perspektivu na nadolazećim parlamentarnim izborima je predsjednik stranke Plenković i sateliti, poslušnici kojima se okružio.

Ti poslušnici, izravni su krivci za stanje u kojoj se HDZ nalazi. Upravo su ti poslušnici krivci što nisu od prvog dana ukazivala na probleme i njihovo besmislenom spremanje pod tepih u nadi da će probleme rješavati netko drugi ili će nestati sami od sebe.

Piše: Ante Rašić

Nesposobni i korumpirani ministri, nered u stranci od najniže razine u svim organizacijama i isplivavanje loših kadrova na površinu, dok se sposobne i obrazovanje guralo na marginu bilo je samo dio nepotističko, klijentelističko korumpirane hobotnice koja je pustila pipke u HDZ-u.

U takvom okruženju bez obzira na trud i uloženu energiju nitko pa ni Plenković ne može raditi. Narod kaže da je svatko kovač svoje sreće pa je tako i Plenković kovač svog uspjeha ili neuspjeha.

Plenkoviću je od prvog dana najveći problem bio odabrati ljude od povjerenja i to je bilo normalno jer Plenković je od prvog dana bio netko izvan struktura ili strano tkivo u strukturi.

Upravo je odabir prvih suradnika i ministara Plenkovićev najveći krimen. Opterećenje njihovim aferama, Grupom Borg pa i zadnjom u nizu Afera unijele su u njega strah, strah od neuspjeha. Strah je vidljiv, možda ne običnom pučanstvu no vidljiv je onima kojima je to posao da vide i to iskoriste u kampanji.

Naravno da će Plenković nastojati maksimalizirati neugodne doživljaje, to nije samo u njegovoj prirodi, već u prirodi svih nas, no to neće eliminirati problem. Problem je već nastao u težnji za izbjegavanjem neuspjeha na izborima i ta težnja će nadjačavati težnju za poticanjem uspjeha.

Sjetimo se samo jedne rečenice iz poznatog filmskog serijala „Ratovi zvijezda„ gdje Gospodar Yoda izgovara „ Strah je put do tamne strane. Strah vodi do gnjeva. Gnjev vodi do mržnje. Mržnja vodi do patnje”.

Možda bi se Plenković trebao zapitati zašto ima dva protivnika, pogotovo onog s kojim dijeli biračko tijelo. Za SDP zna da je njegov stalni suparnik, no trebao bi si postaviti pitanje, zašto Škoro, tko je kriv što se pojavio Škoro. Koja je to sila ili tamna strana koja šalje Škoru da bude njegov, HDZ-ov protivnik.

Treba se priupitati čemu služe poluge vlasti i zašto njegov stranački aparat nije detektirao pojavu u vidu Škore na vrijeme.

Nije pitanje tko stoji iza Škore, već zašto stoji iza Škore. Koji su to motivi, porivi da mu netko pokušava preuzeti birače.
Samo slaganje listi bit će Plenkovićeva noćna mora. U moru neprepoznatljivih likova, političkih diletanata, karijerista bez pokrića s jako puno onih koje baza ne želi, ne poznaje, a guraju ih oni koji svoju prepoznatljivost nisu nigdje i nikada izgradili među onim koji odlučuju, biračima.

Na njegovu sreću, a na nesreću Tamnih sila koje guraju Škoru, ni oni nisu bolje sreće pri odabiru kandidata za liste ili velikih pojačanja kako ih žele prezentirati.

Riječ je o nakupini isluženih političkih marginalaca, bolje rečeno otpadnika iz nekoliko političkih stranaka ili udruga uz nekoliko časnih pojedinaca koji su zalutali u to društvo, vođeni nečijim slatkim i uhu ugodnim obećanjem.

Društvo iz interesne skupine, kodnog naziva Domovinski pokret, gdje je interes i osobna korist na prvom mjestu, društvo koje izgleda kao kazalište lutaka na koncu, kojim upravljaju Tamne sile, neodoljivo podsjeća na Neretljansku skupinu i njihove želje da pod krinkom Domovine, ostvare prije svega interese svojih osnivača iz dubine. Što modus operandi nije prepoznatljiv?

Hoće li ta ekipa biti pokretač one čuvene rečenice – Čovjek koji je postao teret mora otići.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Oni se ne bi dali iz sedla

Objavljeno

na

Objavio

U Sarajevu ponovno nije mirno. Prođe sv. misa zadušnica za hrvatske žrtve pa stigoše zabašureni računi na naplatu. Tko je i kako nabavljao neuporabljive respiratore za vrijeme pošasti zvane koronavirus?

Uhitiše tamo neke, a Bakir se Izetbegović prope na zadnje noge da ih spasi. Poče neviđeni pritisak na tužiteljstvo, sud. Rasplet se još očekuje. Rekoše da trag vodi do Sebije Izetbegović, Bakirove supruge. Ali po svemu sudeći ima tu i unutarbošnjačkog razračunavanja. Kamo žele krenuti? Na Zapad ili na Istok, dublji od onog Bliskog?

Može to biti i prema Erdoganovoj Turskoj gdje ovih dana ponovno pokušavaju da negdašnja najveća crkva kršćanskog svijeta Sveta mudrost (Aja Sofija) postane ponovno džamija kao nakon njezina zauzimanja 1453. U međuvremenu se javilo i veleposlanstvo SAD-a u Sarajevu. Stava su da policija i tužiteljstvo trebaju djelovati profesionalno, bez političkog utjecaja. Neki u bošnjačkom svijetu to protumačiše kao neizravnu poruku Hrvatima.

Hrvati, pak, s druge strane zgradu Hrvatskog doma Hercega Stjepana Kosače u Mostaru obasjaše bojama američke zastave, uz natpis »Zajedno protiv korupcije«. Očito oni to sve drukčije shvaćaju, prisjećajući se ujedno da su Bošnjaci znali i prečesto Stari most obasjavati bojama turske zastave. To je ta Bosna o kojoj određeni pričaju, dok Hercegovinu izostavljaju. Po Tvrtku Miloviću pridružuje im se i hrvatski veleposlanik u BiH Ivan Sabolić. Nazočio je obljetnici HVO Sarajevo koju je organizirao Marinko Pejić, član HNV-a. Ali je dotični i član »notorne asocijacije intelektualaca Krug 99«, poznate po tomu što redovno ugošćuje izlagače koji tumače da je Hrvatska agresor na BiH. I to će se morati pročistiti kao i nabavka respiratora pa kamo god trag odvede.

Pejić nije u P.E.N. centru BiH, ali nije Krug 99 daleko od toga. Dotični pozvaše na otpor fašizmu i revizionizmu, imajući pred očima kardinala Puljića i spomenutu sv. misu zadušnicu u katedrali. Nisu zaboravili ni razne ulice i ustanove po Sarajevu koji nose imena istaknutih ličnosti iz NDH, muslimanskog ishodišta. Sve bi oni to poravnali po kratkom postupku. Onako kako su ravnali »oslobodioci« 1945. kad uđoše u to Sarajevo. Dotični su njih zaboravili, a ubijali su danima dok im se nije učinilo da je grad dostatno »oslobođen«. U svemu ovome pridružuju im se i neki koji govore da je »Sarajevska misa za Bleiburg subverzivna provokacija čije posljedice tek dolaze«. Mitropolit dabrobosanski Hrizostom nije imao kad na to čekati nego je odmah prekinuo sve odnose s Vrhbosanskom nadbiskupijom i zalupio vrata ekumenizmu. Ta njegova budnost pokazala se i dok su kokarde i zvijezde petokrake nastojale ovladati Bihaćem. Podupirao ih je svom snagom, kako govore dostupni medijski zapisi. Nekako i razumljivo za njega u svjetlu svetosavlja, ali što je s nekima u redovima Katoličke crkve u Hrvata (usput, oni ne vole ovaj naziv)?

Kako ne prepoznaju žrtve svoje pobijene braće i sestara? Od svega neka samo uzmu obljetnicu maceljskih događaja i sve će im biti jasno. U toj predivnoj gori, Maceljskoj, jugokomunisti su pogubili oko 15.000 Hrvata. Među njima 21 svećenika, redovnika i bogoslova. Do sada je njih nešto preko 1.200 otkopano i dostojno pokopano. Zar tu išta treba reći ljudskom srcu, ne samo hrvatskom?

Ništa čudno da je jugokomunizam tako djelovao. Staljin mu je davno pokazao put. Nažalost određenima pokazuje i danas. Prozvali su se antifašistima ili antifama te jašući na tom valu taru sve oko sebe. Bilo je tako i u Sarajevu prošlih dana, a u SAD-u je još uvijek. Ne trpe drukčiju sliku svijeta, silom nameću svoju. No, američki predsjednik Trump ih se ne boji i ne ulaguje im se. Spreman ih je spriječiti po svaku cijenu, iako neki razvikani mediji u hrvatskom društvu kažu da Amerika gori dok Trump twita. Koja drskost i podvala! Takvima je neizravno odgovorio kardinal Bozanić u povodu sv. mise za Domovinu 30. svibnja. Opomenuo ih je da je nerazborito politički se poigravati kalendarom zajedničkog nacionalnog spomena. Treba se s tim složiti, iako 25. lipnja također nije bilo kakav nadnevak.

No, vratili smo se na 30. svibnja i neka tako ostane. Ali zaboravismo Trumpa. Osim što se bori protiv antifa, bori se i protiv progona vjere u suvremenom društvu. Potpisao je ukaz o vjerskoj slobodi u svijetu, nakon što je posjetio crkvu Sv. Ivana Pavla II. i tamo se, naravno, pomolio. Dotle su antife urlale po ulicama, razbijale i palile, također i crkve. Sve u ime borbe protiv rasizma, jer je bijeli policajac proteklih dana skrivio smrt crnca Georgea Floyda. Koliko je njima stalo do toga u povodu čega navodno prosvjeduju kazuje i podatak da su vandalizirali kip poljsko-američkog junaka Kościuszka koji se zalagao za slobodu i obrazovanje robova. Ozbiljni promatrači kažu da samo provode naloge totalitarne globalističke elite iz sjene vođene demonima. Taj mrski Trump ne samo da je dopustio služenje katoličke sv. mise u Bijeloj kući, nego je dopustio i unošenje kipa Gospe Fatimske. A taman se sve lijepo počelo privoditi kraju nakon što je ubijen Kennedy, nakon što su Bijelom kućom gospodarili Clinton i Obama. Sve to nažalost nije uspio prepoznati washingtonski nadbiskup Wilton Gregory. Napao je Trumpa zbog njegove molitve u spomenutoj crkvi i zbog rastjerivanja prosvjednika. Oni su za njega izgleda nevina dječica. Poput antifa u hrvatskom narodu ili poput onoga seljaka koji je, nadajući se bogatom daru, izdao posljednjeg hrvatskog bosanskog kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića čiju smo smrt po turskim rukama nedavno obilježili.

Uhvatit nam je se zaista u koštac s antifama oko nas i u nama. Zlo je to. Neka nam u tomu pomogne rečenica: »Ne može se biti antifašist, ako u isto vrijeme nisi i antikomunist«. Prestat će tada razne hajke, zavladat će mir. Učinimo to što prije.

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari