Pratite nas

Pregled

H. Hitrec: Gdje se nalaze posmrtni ostatci dr. Šretera, je li Milorade?

Objavljeno

na

Vrijeme malo do odurno, biljke zaprepaštene, životinje nervozne a ljudi depresivni, proljeće kuca na vrata, ali mu se ne otvaraju, jedino potrošači u lancima trgovačkih lanaca vide malo nade u šarenim uskrsnim proizvodima pa se motaju po grijanim prostorima i čekaju da prođe doba korizme. Tračak sunca obasjao je samo Hrvatsku radioteleviziju, razišli se crveni oblaci, a moji ljubimci iz josipovićevsko-milanovićevske radionice nastojali su i uspjeli iskoristiti tih nekoliko dana koliko su još proveli na ekranima pa terorizirali narod tonskim puštanjem Pupovca čije laži valjda zahtijevaju dugu minutažu jer je i nos dug u lažljivaca (s dramskim pauzama), te novu ikonu protuhrvatske klateži, frljića koji sjedi okružen pusićem i teršeličkom. No, sve ide svom prirodnom svršetku i vrlo mi je drago da je tako, kao što mi je drago da će informativni program HTV-a od sada voditi Katarina Periša Čakarun, osoba pametna, profesionalna, s prirodnim hrvatskim osjećajem – a što više tražiti.

[ad id=”93788″]

Uopće, premda je narod inače i nadalje nervozan zbog sporosti nove vlasti u mnogim područjima, u medijskom se prostoru stvari odvijaju iznenađujuće brzo, to jest ondje gdje država kao takva može nešto odlučiti, ali se i tzv. komercijalnim medijima može doskočiti na načine koje ću ubrzo predložiti.

Ta brzina i odlučnost jest i najbolje što se do sada dogodilo (HRTV, Vijeće za elektroničke medije, uskoro i HINA) iz jednostavnog razloga: hrvatskim su ljudima mnoge sablazni bivše vlasti bile nepoznate, pa budući da im nisu bile poznate nisu ih ni živcirale sve dok nisu eskalirale, ali je stalna sablazan ideološkoga terora državne vlasti putem državnih medijskih ustanova bila vrlo javna i vidljiva , drsko plasirana iz večeri u večer nasuprot volji i osjećajima hrvatskoga naroda, s voditeljima iz doba Brežnjeva kao što je notorni Alfier i slična gospoda i dame, s arbitrima političke elegancije kao što je Puhovski koji je takav kakav jest od sloma Hrvatskoga proljeća do izdajničkoga nastupa na procesu u Haagu, te je imao sve reference za informativni program Lamije Alečković i šire.

Cijela ta klatež pozorno je osluškivala što će reći drugi (prvi) arbitar političke elegancije, to jest Pupovec, bez čijih dramskih nastupa nije mogao biti složen Dnevnik. Spomenuti njegov bizantinski nastup prošloga tjedna bio je, nadam se, labuđi pjev političkih mutikaša, koji je koincidirao sa zaplotnjačkim stanovitim biltenom što ga izdaje manjina među srpskom manjinom, to je jest Srpsko narodno vijeće s kojim većina srpske manjine ne želi imati ništa zajedničko jer osjeća da joj šteti. I šteti joj. Rečeni bilten u kojemu su nabrojani navodno dramatični događaji ugroženosti Srba i pobrojani portali, tiskovine i imena od Kolinde do potpisnika ovih redaka – taj je bilten obično smeće konsturirano na sljedeći način: ne ćemo reći što je prethodilo, nego navesti reakcije na neizrečeno prethodno, prikazat ćemo stvari tako da blesavi čitatelj ima dojam kako su navedene osobe same od sebe najednom ustale na lijevu (desnu) nogu i udrile po pupoljcima, to jest, za ilustraciju, ne ćemo reći što je nedvosmisleno ustvrdila povijesna znanost u svezi s „proslavom“ u Srbu, nego ćemo opanjkati sve koji znanost uvažavaju i protive se krivotvorenju povijesti, ustaše jedne.

Ne ćemo reći da su Pupovčevi pupoljci vrijeđali insignije hrvatske države, nego navesti što su rekli (napisali) oni koji to komentiraju, ustaše jedne. I tako dalje. Stara komunistička praksa da se čitatelju ne pruža kontekst, stara zaplotnjačka četnička manira iz doba kada portala i sličnih igračaka nije bilo, nego samo dobro cenzuriranih tiskovina uz slične radijske i televizijske proizvode iz doba kada su Srbi u Jugoslaviji pa tako naravski i u Hrvatskoj imali u rukama vojsku i policiju, a tko ima policiju ima i medije pa Veljko Knežević ravna TV Zagrebom u sklopu JRT-a, a u osvit stvaranja hrvatske države bježi u Beograd (te se nakon nekoliko godina vraća kao srbijanski veleposlanik u Zagreb!). Medijski „slučaj Šerbedžija“.

Pišem ovo zato da ponovimo gradivo: 1990. nisu odletjeli s vlasti samo komunisti nego i slabo prikrivano srpsko gospodstvo nad Hrvatskom. Taj užasni šok bio je prevelik, pa je dobar dio Srba u Hrvatskoj dohvatio oružje da se odupre blasfemiji i stao ubijati Hrvate koji su se drznuli reći da je Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda koju će urediti po svome. U ratu su rečeni Srbi poraženi, kao i njihova uzdanica srbizirana jugoslavenska armija u Miloševićevim rukama. Mnogi su napustili Hrvatsku, dosta je njih još ostalo. Bolja su vremena došla nakon 2000. godine i povratka „njihovih“ Hrvata na vlast u Hrvatskoj, lakše se disalo, a onda ih je i na njihovo zaprepaštenje desna opcija uzela u vlast te se razvaganili vrlo neugodno. Slijedila je lijeva opcijska vlast koja pupovce nije trebala jer je imala „svojih“ Srba u velikim količinama, pa je u „hrvatskoj“ Vladi bilo najmanje četrdeset posto Srba. Ni Pupovec nije ipak zaboravljen, ni njegovi koji su ušli u Sabor nakon galantnih izmjena Ustava izvedenih na račun hrvatskih iseljenika, ušli tako i prononsirani četnici kao Stanimirović. Pupovčeve su protuhrvatske novine (Novosti) obilno financirane. Predstavnici ostalih manjina u Hrvatskoj samo su gledali što se događa.

No, tako smo došli i do famoznog biltena koji je rasrdio hrvatsku javnost, a samo je nusproizvod Pupovčevih Novosti, preveden na engleski kako bi europsku i svjetsku javnost valjda na razumljivom jeziku informirao o ugroženosti Srba. Što i jest namjera. U Hrvatskoj na takve bezočne mudrolije više nitko ne pada, ali će – misle autori i Saša Milošević, inače zaposlen na HRT-u – opanjkavanje Hrvatske i Hrvata ondje lakše proći budući da Hrvati nisu osobito popularni, posebno u Engleskoj i Francuskoj. Mit o ugroženosti Srba, misle oni, treba postati internacionalni, barem europski mit.

A radi se o istom mitu o ugroženosti i istim načinima na koje je proizveden krvavi rat, unutarnja i vanjska agresija na Hrvatsku, pa pred tim ne treba zatvarati oči jer u nekoj ne baš nerealnoj, ne baš hipotetskoj situaciji, sve opet može početi iznova.

Da ne počne, hrvatska država mora reagirati odlučno i brzo na rečene i slične „biltene“, a ne vidim da se to događa (Orepić veli da će pozvati na razgovor Pupovca, ali ne da ga kao ministar unutarnjiih poslova priupita kakve to svinjarije izvodi, nego valjda da ga Pupovac bolje upozna s ugrozama Srba). I što je još smisao i svrha lažljivog i drskog „biltena“? Popis, to jest spisak navodnih šovinista, rasista itd. u Hrvatskoj, pojava koja se ogleda isključivo u „mržnji“ prema Srbima (ne i Česima, Slovacima, Bugarima, Bošnjacima itd.) Logika je željezna: kad već vi, Hrvati, niste imali hrabrosti donijeti popis agresorskih vojnika, kad niste donijeli popis izdajnika pa čak ni kraći popis veleizdajnika, mi ćemo, eto, donijeti svoj popis Hrvata koji dobro vide što radimo pa ih treba eliminirati.

Glede mene, jedna poruka autorima biltena: ja sam na tim vašim spiskovima bio od svršetka osamdesetih godina, mene su vaši pajdaši nazivali i vrijeđali, prijetili da će ubiti mene i moju obitelj, iz dana u dan, a posebno kada sam imenovan ravnateljem Hrvatske radiotelevizije. To što se neki od vas nisu izravno uključili u agresiju protiv Hrvatske, pa sada to ističu kao svoje zasluge, ne može me zavarati. Vi ste, autori biltena, ostali na sigurnom, nitko vas nije dirao, nitko vas nije slao u logore i tako ste neugroženi čekali rasplet rata, rasplet koji vas je duboko razočarao. Niste pošli braniti Hrvatsku, premda se našlo Srba, i to više no što se govori, koji su Hrvatsku držali svojom domovinom i ušli u postrojbe Hrvatske vojske. Čekali ste hrvatski poraz i doživjeli hrvatsku pobjedu, a to je strašno. Ja vas razumijem. Pa ste se u 21. stoljeću ponešto promijenili taktiku, ali ne i strategiju, a ta je strategija i nadalje užasavanje od samoga pojma hrvatske države i nastojanje da ona nestane, ili ako baš mora postojati onda s nekom hrvatsko-srpskom koalicijom na vlasti i ustavnom odredbom o konstitutivnosti Srba.

Sada je, u ožujku 2016. taj san ostao samo bolesnom fikcijom u vašim i jugoslavenskim maglama, iracionalna iluzija. Sada vi, Pupovčevi Srbi, još samo možete skladati svoje zaplotnjačke biltene i slati ih u Beograd i Bruxelles. Mizerno, podlo opanjkavati Hrvatsku i lagati. A što bi na to rekao Dobrica Ćosić, vaš uzor? Pa da je to prirodno i potrebno, to jest lagati.

No ono što vas drži, što vam pothranjuje iluzije, to su svakako hrvatski smušenjaci i izdajnici, razni kolumnisti koji vam drže štangu i bez njih, dragi moji Pupovčevi Srbi, vi jednostavno ne bi mogli opstojati ni na razini biltena. Ovako ipak imate tu i tamo tiražnu potporu, uvijek se javi neki Jurica P. (koji će i dansku krivotvorinu o ubojstvima u Dvoru zaplotnjački analizirati sa zaključkom da su vjerojatno ipak Hrvati bili ubojice, ustaše nijedne). Uvijek ćete naći potporu ili barem šutnju u Društvu hrvatskih novinara i Lekoviću, ma svugdje ćete naći podršku jer s pravom, iz iskustva, računate na onaj dosta velik dio hrvatskih šupljoglavaca koji će dignuti „naprednu“ dreku u vašu korist jer i oni misle slično o hrvatskoj državi. Pošaljite bilten svakako i gospođi Ingrid Delentre iz EBU-a, ona je vjerojatno na vašoj strani. Možete ga poslati i Oreškoviću. On bez zazora nastupa na konferencijama o „Zapadnom Balkanu“ (nedavno u Londonu), što upućuje da bi za vas mogao biti svjetlo u tunelu.

A to što ste mene citirali u biltenu, dobro je ali nedostatno. Puno boljih citata možete naći u knjizi „Hrvatske kronike“. Glede spomena portala Hrvatskoga kulturnog vijeća, lijepo je da ste ga uvrstili u eltino društvo. Mi nemamo novca, ali ćemo prikupiti stotinu kuna da vaše reklamiranje HKV-a ne bude besplatno.

Nego, budući da se bliže Dani dr. Šretera, ponavljam po stoti put pitanje Pupovcu: „Gdje se nalaze posmrtni ostatci dr. Šretera, je li Milorade?“.

Okomice i vodoravnice

Otrovna mreža kolumnista u novinama koje se tiskaju na hrvatskom (?) jeziku, a imaju neodredljivu vlasničku strukturu kao i komercijalne televizije, prelazi u protunapad na dva pravca koje drži ključnima. Prvi je okomica Baltik-Crno more-Jadransko more to jest povratak Hrvatske u srednjoeropski prostor. Gnjev opisanih kolumnista ne treba objašnjavati, ali očito treba neke stvari objasniti Oreškoviću, iskomunicirati na jeziku koji mu je blizak.

Drugi pravac protunapada je uvježbavanje mladih ljudi da obrane sebe i svoju domovinu kada i ako bude potrebno, znači uvođenje minimalnog po trajanju vojnoga roka. U sprječavanju te zamisli otrovni kolumnisti pretvaraju se u medene antimilitariste, pišu o groznim svojim iskustvima u JNA, što je zamislivo, o iskustvima u Hrvatskoj vojsci ne pišu jer ih nisu imali, podvili su rep, sline (naoko) kao svi smušeni pacifisti u povijesti čije su plemenite misli razbijali udarci topova. Taj lažni pacifizam ima i opet samo jedan cilj: ne dopustiti da Hrvatska ima respektabilne oružane snage, a ako sada ipak još ima vojsku i vojnike ugledne u svijetu, polako ih svoditi na neznatnu silu i, posebno, onemogućiti podmlađivanje ili, još gore, prenošenje temeljnih vojnih vještina većem broju mladih građana koji nisu u sastavu vojske ali bi mogli biti u slučaju opasnosti. „Branitelje ne treba učiti, branitelji se rađaju“, jedna je od podlih floskula koje sam pročitao zadnjih dana, a ta podlost namjerno izbjegava podsjetiti da su hrvatski branitelji (ili dobar dio njih) izučili zanat u nevoljenoj JNA, ali jesu. Pa smo i zato pobijedili.

No da, treći i stari pravac otrovnjaka je hrvatska kultura, samo što su sada na taj smjer uvedene nove specijalne postrojbe da ojačaju brigadu lažnih antifašista i galame o fašizaciji kulture u Hrvata. Kada sam odavno pisao (vidjeti „Kronike“) da je pošast zahvatila i kazalište, u vrijeme kada frljići još nisu otvoreno neprijateljski nastupali ili samo u kafićima, publika mi nije do kraja vjerovala. Sada mi vjeruje, odnosno ne trebam im ni ja jer vide sami što se događa. Zato ne ću više o tome, osim napomene da frljići sada izvode neku svoju primitivnu verziju Kristalne noći, a navodne provale u njihove stanove vrlo su slične tajanstvenoj izradi svastike na Poljudu, pa provalnici nikada ne će biti otkriveni, znamo i zašto.

Samo još ovo: taj frljić ne može i ne smije ostati na mjestu ravnatelja Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, kao što ni ja ne smijem biti postavljen za upravnika Srpskog narodnog pozorišta (ne mislim na „Kerempuh“).

Mađarski Orsag Danas

Uputio sam se prošloga petka u Mađarsku, da vidim što se događa na dijelu okomice od Baltika do Balatona i Hrvatskoga mora. Krenuo sam od zapadne točke “velike Srbije“, znači iz Virovitice, pa preko nabujale Drave na kojoj stoji most, a nasred mosta žica, tek toliko delikatno raširena da može proći automobil. Na hrvatskoj strani podosta detaljan pregled, na mađarskoj manje rigorozno, ali uz carinika (ili što je već) stoji do zuba naoružana gromada od čovjeka u maskirnoj odori. Htio ili ne, prisjećam se doba željezne zavjese i zgode kada sam prelazio mađarsku granicu negdje početkom sedamdesetih, ako se ne varam – bodljikava žica i naoružane straže, a mi u automobilu njemačkih oznaka koji vozi moj polubrat s američkom putovnicom dok mi putnici pružamo one lijepe, crvene jugoslavenske pasoše. Šok! Vjerojatno zločinačka organizacija, međunarodna. Četiri sata pretražuju automobil, telefoniraju, obilaze, proučavaju, tragaju za subverzivnim materijalima.

Siget1

No, tako je nekad bilo. Sada ipak (osim žice na mostu) nema usporedbe, Mađarska se isprva polako i nesigurno, a zatim sve brže i uspješnije oporavljala i oporavila od komunističke diktature, skinula s gradova sivilo odvratnoga sustava i našla zagubljeni ponos, iskopala iz blata veliku svoju nacionalnu baštinu, svoj kulturni i narodni identitet pa postala i putokazom za samostalno i osiono držanje u europskoj uniji, za samosvijest.

Ova današnja Mađarska vrlo mi je simpatična, a i ljudi, ne samo zbog djeda Kolomana. O mađarsko-hrvatskim odnosima ne ćemo ovom prilikom jer svi znamo povijest, tek treba reći da je koalicija hrvatsko-mađarska bez većih stresova trajala stoljećima usprkos različitostima porijekla i jezika (ili baš zato), a pošemerila se tek u 19. stoljeću kada su Mađari učinili kobnu pogrješku pa umjesto da pokušaju slistiti Habsburge uz pomoć Hrvata, oni su (Kossuth) naumili osamostaliti sebe, a istodobno podvrgnuti Hrvate govoreći da ne vide Hrvatsku na zemljovidima. I to im se strašno osvetilo. Pa ipak usred mnogih mađarskih gradova stoje spomenici Kossuthu koji je očito ostao nacionalnim junakom broj jedan.

Siget2

U Pečuhu stoji tako Kossuth, a pod njih velika mađarska zastava i mnogo malih, utaknutih u zemlju, izrađenih dječjom rukom, rukom vrtićanaca. (Oko Jelačićeva spomenika u Zagrebu nema zastavica izrađenih dječjim rukama, nema hrvatske zastave, slabo ili nikako znaju i školarci tko je bio taj čovjek. Onaj koji je pobijedio spomenutog Kossutha i njegovu slabovidnost. A Mađari se opet nama osvetili u doba Khuena i mađarona, pa nahuškali na Hrvate i srpske političare u Hrvatskoj.)

Neka mi ne zamjere lokalpatrioti, ta i ja sam Zagrepčanin, ali ono što su Mađari u zadnjih deset godina učinili ne samo od Budimpešte nego i od Pečuha (Pecs) doista je kolosalno i mi za njima zaostajemo, kaskamo. Pečuh je danas (opet) čaroban grad, središnji trg Istvana Szechenyja, neravan, u blagom padu, mjesto je vrhunskog urbanističkog ukusa i s puno ljubavi restauriranih povijesnih zdanja, tu je i spomenik junaku Hunjadiju kojega mi zovemo Sibinjanin Janko, a ogromna pješačka zona, baš europska, srednjoeuropska, sjaji kao u doba kada su naši stari putovali u Pečuh za razonodu ili poslovno, odsjedali u hotelima i polazili kazalište koje je i sada naravno tu, i u kojem se (gledam plakate) čuva i izvodi nacionalno blago poput „Grofice Marice“ Kalmanove. Nema Pipa Delbona. Ima „Amadeus“ Nema nakaradnih „interpolacija“ kao što je Muzička akademija u Zagrebu, trgovi ne nose imena komunističkih diktatora, legendarna kavana Palatinus u Grand hotelu vrhunska i ne može se Mađarima dogoditi da ostave, kao mi, zagrebačku kavanu „Korzo“ u stanju komunističkoga kulturocida (Richter!), još i zatvorenu, s devastiranim izlozima na kojima se lijepe priglupi plakati.

Siget3

[ad id=”93788″]

Gore, na vrhu blage padine glavnoga trga u Pečuhu je impozantna džamija paše Kasima, od svršetka 17. stoljeća (opet) crkva, a u kripti spomen-ploče (ne znam je li i zemni ostatci) mađarskih velikana do najnovijega doba. Hrvati su se tu doseljavali u svim vremenima, mnogi i autohtoni, imaju i sada svoj Hrvatski školski centar, svoj radijski program, čak i svoje kazalište. Da, u Pečuhu. A u hrvatskoj Rijeci ga nemaju.

Szigetevar

Zapadno od Pečuha, tridesetak kilometara ne baš sjajne ceste, nalazi se Szigetvar zbog kojega sam i krenuo preko žice. Nevelik gradić s onim pomalo turobnim provincijskim štihom barem u ovim hladnim, vjetrovitim danima, kada nakon pet popodne nema žive duše na ulicama. Szigetvar, povijesni Siget, trajno obilježen legendarnom bitkom o kojoj govori i ploča na uglu trga, a trg se naravno zove po Nikoli Šubiću Zrinskom. Nasred trga skulptura lava, a u obižnjoj „glavnoj“ ulici i sam hrvatski Leonida s isukanom sabljom ispred zgrade koja je valjda bila tursko kupalište sve dok Turci nisu najureni u velikoj rekonkvisti. Postoje i biste Zrinskog i Sulejmana, jedna uz drugu,jer su oba napustili ovaj svijet gotovo istodobno, pred Sigetom ili u Sigetu, jedan branitelj, drugi agresor.

Od trga Zrinskog do utvrde svega je nekoliko koraka. Nekada su velike vode okruživale tvrđu, danas udubine svjedoče o dubokim opkopima, a velika vrata koja vode u sigetsku tvrđavu i visoki bedemi trag su Turaka koji su Siget nakon razaranja ponovno utvrdili uglavnom opekom, a pokraj mjesta gdje je bila omanja crkva u 16. stoljeću sagradili džamiju koja i danas stoji na istome mjestu, uz nju prislonjen muzej s oružjima, slikama i vizualno atraktivno rekonstruiranim detaljima bitke, tu su i knjige sa sigetskom temom, uz ostale „Adrianskoga mora sirena“. A uz džamiju i muzej dobro je očuvan barokni dvorac, podignut nakon povlačenja Osmanlija.

Siget4

U vjerovitom predvečerju lutam velikim područjem tvrđave, penjem se na kilometar duge bedeme i neke su mi stvari nejasne – vidim u kutu toga golemog kompleksa kamene ostatke temelja i omanji most pod kojim nema vode, most ne tako davno sagrađen, lakirano drvo, ne baš ukusno. Je li na tom mjestu bio mitski most, mjesto zadnje, očajničke provale Zrinskog i njegovih vitezova? Mađarski ne poznajem, a svi su natpisi mađarski. Upućujem se prema glavnim vratima tvrđave (sa mnom Višnja i Fran koji fotografira), ali su vrata zatvorena, zaključana – radno vrijeme do pet popodne, svi otišli i nas zasužnjili. A što, negdje ćemo prespavati. Preko bedema ne možemo, previsoki su.

Višnja pokušava otvoriti vrata, grebe željeznim zasunom i eto sreće – jedna je kustosica ostala pred kapijom da nabere travu za zamorca i vrlo se uplašila kada je čula zvukove iznutra. Otključava nam vrata. Ispostavlja se da je vrlo simpatična i druželjubiva, mi se predstavljamo, a najveće je veselje što mlada gospođa korektno govori hrvatski, rodom je iz Subotice. Pa se tako vraćamo u tvrđavu da nam razjasni što bijaše nejasno i doista – onaj opisani maleni lakirani most bio je u doba Zrinskoga puno dulji, a u tom kutu velikoga „vanjskoga grada“ bio je onaj legendarni unutarnji, utvrda i posljednje utočište iz kojega je Zrinski pošao u smrt.

Siget5

Kameni temelji doista su ostatak kule i stana kneza Zrinskog. Dobivamo i darove – željeznu topovsku kuglu, minijaturnu, vrlo dobro dizajniranu knjižicu o Sigetu 1566. Na kavi u središtu Szigetvara kažem simpatičnoj gospođi da će početkom rujna zasigurno doći ovamo mnogo Hrvata, ta 450. je obljetnica, i bilo bi dobro postaviti ploče, putokaze i obavijesti na hrvatskom jeziku, budući da je priča i hrvatska i mađarska, to više što su Siget (uglavnom) branili Hrvati. Slaže se.

Siget6

Vraćamo se u Hrvatsku, gladni, ali znam da je u Pejačevićevu dvorcu izvrstan, a jeftin restoran. Virovitica pusta u hladnom subotnjem popodnevu, dvorac Pejačevića zahtijeva žurnu obnovu jer su pročelja zapuštena i žutu žbuku nagrizlo vrijeme i vlaga, na drveću oko dvorca svađaju se vrane s grlicama i vrane s vranama dižući nesnosnu buku. U restoranu karmine – tridesetak ljudi.

Prije no što počnu blagovati svi ustaju i mole Očenaš, molitvu za pokojne, te se na kraju prekriže. Hrvatski, katolički puk. Prisjećam se Pečuha, kojim sam bio očaran. Virovitica naravno nije Pečuh, ali joj moramo pokloniti više pozornosti, više brige. A i njezina povijest nije neznatna. Uz to, mi smo nedavno imali rat. Na transverzali od Drave do Save vide se na pročeljima kuća i danas tragovi šrapnela. Slavonija još čeka punu duhovnu, demografsku i kulturnu obnovu nakon svega što je doživjela. I Vukovar mora zasjati, naš ovovremeni Siget.

Povratak u zbilju

U Hrvatskoj jest kao što jest, vrijeme zbunjeno i ponešto uzbunjeno. Uspravljaju se ljudi poput Milijana Brkića koji čast i ponos pretpostavljanju sitnim igrama koje je zaigrao razigrani Orešković. Ma tko je on, gospođe i gospodo, da tjednima pušta čekati ratnika Brkića, tko je on da sada već ozbiljno vrijeđa ratnike, branitelje i instituciju Ministarstva branitelja? Premijer? Mi kažemo za tu dužnost – predsjednik Vlade. Hrvatske Vlade. Koje ne bi bilo, kao ni Hrvatske, da nije bilo ratnika poput Brkića.

Orešković, koji sve nešto iskomunicirava, treba iskomunicirati svoj položaj i kako je na nj stigao. Još nije kasno. Kada postane kasno, ja ću ga prvi obavijestiti.

Tekst: Hrvoje Hitrec/HKV
Fotografije Sigeta: Fran Hitrec

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Crvena zvezda osudila napad kod Knina, a zaboravila spomenuti nasilje svojih navijača koje se odvilo istog dana

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je u srijedu navečer u selu Uzdolje kod Knina skupina maskiranih huligana upalau kafić i napala ljude koji su gledali utakmicu Zvezde u play-offu Lige prvaka protiv Young Boysa, oglasila se i Crvena zvezda.

”FK Crvena zvezda je duboko razočaran činjenicom da su njegovi navijači u mjestu Uzdolje kod Knina napadnuti dok su pratili utakmicu našeg kluba s Young Boysima. Crvena zvezda je klub koji se uvijek zalagao za fair-play, a samim tim da svakom navijaču bude dozvoljeno da iskaže navijačku pripadnost. Naš klub ovim putem šalje podršku svom ozlijeđenim navijačima i nudi svu neophodnu pomoć, a od nadležnih organa traži da što prije budu otkriveni i procesuirani počinitelji ovog kukavičkog napada”, stoji u priopćenju.

Jasno je da nasilju nema mjesta i svako nasilje treba osuditi, ali ta ista Zvezda koja osuđuje jedno nasilje ne spominje huliganski ipad svojih navijača koji se odvio prije utakmice.

(Narod.hr/Kamenjar.com)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Lete MiG-ovi, moguće probijanje zvučnog zida

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MORH / J. Kopi

Borbeni zrakoplovi i ovoga će tjedna provoditi redovite letačke aktivnosti, tijekom kojih se može očekivati probijanje zvučnog zida.

Ministarstvo obrane priopćilo je u utorak da će Eskadrila borbenih aviona iz sastava 91. zrakoplovne baze Hrvatskog ratnog zrakoplovstva od 20. do 23. kolovoza u vremenu od 10 do 15 sati provoditi redovite letačke aktivnosti.

Letovi će se provoditi na području teritorija istočne i kontinentalne Hrvatske na visini od 10.000 metara, uz pridržavanje svih sigurnosnih mjera.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari