Pratite nas

Kolumne

HITREC: Manjine kao ustavni pojam ne postoje u državama Europske unije

Objavljeno

na

Topli dani, prohladne noći. Desno od lijevonagnutoga desnoga centra stvara se još neprozirni desnonagnuti desni centar kojemu pretežito desni hrvatski narod i prirodna desnica uopće – nisu trn u oku ni u peti. Prema aktualnoj vlasti treba biti, štono riječ, selektivan, budući da su u njoj i ljudi koji zaslužuju poštovanje ali su zapali u klasičnu hrvatsku šutnju koja ne će dugo trajati, i oni drugi koji su iz tko zna kojih interesa odani velikom vođi i učitelju naroda,predvoditelju i prevoditelju, to jest sadašnjem premijeru. Ti drugi predstavnici su režima koji sve više dolazi u diskrepanciju s hrvatskim političkim narodom i ne čeka ih lijepa budućnost, a za sobom bi mogli povući i stranku koja je nastala iz pokreta za hrvatsku samostalnost, ako rečena stranka ne smogne snage da sa svoga tijela otrese one koji s njezinim izvorima nemaju ništa zajedničko, a nameću svoja stajališta načinima viđenim u povijesti.

U prošlom je tjednu održana sjednica Vlade, vrlo ilustrativna: šutke sjede ministri, a Plenković drži govor kao da je konvencija a ne sjednica. Očito je zadovoljan sobom, lav na europskom planu pršti od tek ponešto prigušene samohvale, sredio je Europu , čija je sudbina ovisila o njemu. Prisjetio sam se lekcije iz srednjovjekovne povijesti u srednjoj školi koja je (u našoj fakinskoj verziji) glasila: „Sudbina Europe visila je o tankoj niti, a ta je nit bio Karlo Debeli“) . Elem, europski kingmaker postavio je ne kinga nego kraljicu Ursulu, koja mu je beskrajno zahvalna i to ne skriva, pa je, da se oduži, uzela dubrovačku Dubravku u svoju europsku vladu, ako se tomu pribroji i ona siva hrvatska bivša ministrica vanjskih poslova kojoj je pripalo Europsko vijeće, eto Hrvatske koja drma Unijom, birokratiziranom dozlaboga, sada kadrovski ojačanom južnim činovnicima. Komično je, u stvari, i licemjerno da je hrvatskoj Šuici pripao resor demografije u EK , jer je očito da nam velike sile Unije kradu djecu kao u tursko doba, s tim da sada odvode cijele mlade obitelji, što će vrlo brzo popraviti (barem ponešto) demografsku situaciju u tim državama, a do kraja pokvariti u Hrvatskoj koja se, po zadnjim statistikama, srozala na nešto više od četiri milijuna stanovnika, s tendencijom da ih uskoro bude kao u vrijeme ostataka ostataka u 16. stoljeću. Javljaju se demografski glasovi koji drže da bi velike sile za janjičarstvo trebale dati neku odštetu malima i pametnima koje su usisale, barem toliko značajnu da možemo i dalje u našem visokom školstvu proizvoditi nove inženjere, liječnike, informatičare itd., sve do trenutka kada ni to ne ćemo biti u stanju, jer će budućih janjičara biti premalo za izvoz.

Vraćam se Plenkoviću (ne ja, zaboga). Nakon velikoga i dugog govora popraćenog uzbuđenom gestikulacijom, europski se lav našao u hrvatskoj zbilji. Odmah treba reći: Plenković ima kvalitete, bio bi dobar ministar vanjskih poslova, ali pod nadzorom predsjednika Vlade koji razumije duh naroda i ne nameće mu svoja, u stvari privatna stajališta , ne koalira s mutnim likovima poput Pupovca, ne prevodi javnosti pupovački govor –još jednom je u tom „prevođenju“ neizravno poručio da je javnost priglupa i nije razumjela, te joj on mora objasniti što je autor „hteo da kaže“. Priprosti branitelji, valjda, nikako ne mogu razumjeti retorske bravure vođe (?) srpske manjine, pišem s upitnikom jer za Pupovca i SDSS ne glasuje osamdeset posto Srba. Priprosti ljude uopće, kao ja recimo, teško mogu shvatiti, i ne žele se dovijati kako u hrvatskoj vlasti može biti netko tko je u srpskoj agresiji imao posve jasnu ulogu da bude „civil“ a ne četnik, da bude kao promatrač „na hrvatskoj strani“ sve do previđenog hrvatskog poraza, kada bi svoju braću oduševljeno dočekao u Zagrebu. U tom promatranju iznutra načinio je doduše neke gafove koji su mu, da je bilo pameti, mogli zauvijek zapriječiti ma i skromno pojavljivanje na političkoj sceni poslije hrvatske pobjede. Nabrojimo samo ono što nam je poznato: slučaj dr. Šretera (svjedok Degoricija), gadnu laž o prekrštavanju više od deset tisuća pravoslavne djece, ohrabrivanje pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji (svjedok Đakula), sve to u vrijeme rata kada se šetao okupiranim i neokupiranim dijelovima Hrvatske s rukama u džepovima, a kada su stvari „krivo“ krenule, vidjevši uz to da mu se ništa nije dogodilo, pa ni koja godina tamnice, nastavio je isprva ulagivanjem Tuđmanu, a kada se ohrabrio pričama o etničkom čišćenju u Oluji, u uskoj vezi s Beogradom. No kako je ta pripovijest bila na klimavim nogama zbog Martićeve neopreznosti i dostupnih dokumenata, bacio se na zahvalnu temu Drugoga svjetskog rata i NDH, razumjevši točno da će tu pronaći puno više hrvatskih istomišljenika , što se i dogodilo. Potomci zločinačkih komunista prilježno su reagirali jer je tema Jasenovca i (navodno) Jadovna mogla prekriti i prikriti Bleiburg, a to što su tragovi Križnih putova izbili na površinu nasuprot nedokazanim dimenzijama zločina u Jasenovcu, nije važno. Tako je Pupovac dobio krila, vratio se unatrag (prije Tuđmana) i manje-više opet uspostavio jugoslavenske teze o zločinačkom karakteru bilo koje i bilo kakve hrvatske države, te je sada, usporedbom moderne Hrvatske i Nezavisne Države Hrvatske samo poantirao. Taj zadnji ispad nije baš bio po volji njemu sklonoj hrvatskoj strani koja je preko volje morala reagirati, doslovce moleći Pupovca da malo ublaži izjavu, što je on malo i učinio, ali se ispričao nije, niti hoće, niti je to važno. Važno je što hrvatski premijer i nadalje drži štangu ne samo Pupovcu nego i blistavoj ideji da manjine moraju biti u vlasti, pa i kada njihovi predstavnici tako izravno i besramno vrijeđaju Hrvatsku. I nije riječ o svim manjinama, naravno, nego tek o dvije, srpskoj i donekle talijanskoj. Ostale manjine su kolateralne žrtve rečenih dviju, drže se ustavne odredbe koja im jamči slobodu izražavanja nacionalne pripadnosti, imaju svoje kulturne ustanove i glasila, ne pada im na pamet da izdaju nekakve svoje „Novosti“ niti da izmišljaju ono čega u Hrvatskoj nema, niti žele značajnije participirati u vlasti. Plenkoviću nisu zanimljive, osim možda prigodno.

Manjine kao ustavni pojam ne postoje u državama Europske unije, poglavito u „velikima“, u parlamentima su im zajamčena mjesta samo u tri države, koliko znam, a treća je Hrvatska koja im daje mjesta šakom i kapom. U starim zapadnim demokracijama dovoljno je što su svi građani (državljani) jednaki, i basta. Tako bi i u Hrvatskoj trebalo ostaviti u Ustavu samo sadašnji članak koji govori da svatko u RH ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. I to je sve. Sve je u tomu sadržano, a ostale duge i žalosne odredbe, posebni zakoni, ustavni i neustavni a namijenjeni manjinama – nisu drugo do ostatci Jugoslavije, prošvercani u Ustav RH isprva (božićni) diktatom trenutka, a zatim bespotrebno zadržani, valjda zauvijek, kao sjetni podsjetnik na narode i narodnosti koji su sretno živjeli u komunističkoj naddržavi, a posebno na Srbe koji su tako dugo vladali Hrvatskom da im se nekako treba ispričati što sada ne vladaju, te ih se mora tetošiti i brisati im suze, a po mogućnosti ih uvesti u vlast u većim količinama, da ne budu nesretni. To što je velik broj njih u međuvremenu ubijao Hrvate u srpskoj agresiji, treba zaboraviti. Ubijali jesu, ali u naumu nisu uspjeli, što i opet izaziva žaljenje hrvatske klateži i humani poriv da im nekako olakšaju poraz.

U svemu, sadašnji SDSS ne treba zabraniti, treba ga samo brisati iz registra političkih stranaka. Pupovca skinuti s političke pozornice, jer šteti Hrvatima, ali i svojima. Ako Plenković ne da, a ne da, neka i on ode. Tako bi na dobar način završilo aktualno kazalište lutaka, njemački rečeno Puppentheater. Ljudi me pitaju kako bi to bilo da je poslije Drugoga rata u Parizu djelovala njemačka nacistička stranka ( no dobro, još nekako, pa lijepo su preko volje surađivali), ili da danas u Washingtonu postoji komunistička sjevernokorejska stranka koja SAD prokazuje kao fašističku državu, a američka administracija ju tetoši i preklinje da to ne radi. Jest, odgovaram ja, ali mi živimo u Hrvatskoj, a Hrvatska je najtolerantnija zemlja u svijetu, da ne kažem nenormalno, priglupo tolerantna. Država koja zaboravlja da se demokracija brani svim sredstvima,ako ne onda je krpa za brisanje. Kao što je, reče neki lik iz oporbe, ljubav između Plenkovića i Pupovca neobjašnjiva. A nije, nije to eshatološko pitanje, objašnjenja postoje, ništa nije slučajno, tek su pravi lutkari izvan Hrvatske, ali i izvan Srbije koja se uvija i dovija, pa joj nije teško ići na noge papi Franji, koji je ionako već odabrao stranu i sklon je prodati Stepinca za posjet Beogradu, a preko Beograda Moskvi. Nekako u isto vrijeme pada Vučićev posjet Drvaru koji je zabunom (misle Srbija i RS) ostao u Federaciji BiH, pa treba poručiti da će zabuna biti ispravljena, valjda u sljedećem ratu. A kako je to Drvar dobio srpsku većinu nasuprot hrvatskoj i muslimanskoj? Pa tako što su oni „ustanici“ iz Srba i šire okolice 1941. poubijali Hrvate i muslimane koji su se tada još smatrali Hrvatima islamske vjeroispovijesti. Što nas opet dovodi do Pupovca koji uz pomoć (sve manju) hrvatske klateži svake godine slavi pokolj nad Hrvatima, a nacionalna televizija „proslavu“ najavljuje (emisija Prizma ili tako nešto), a zatim promovira u Dnevniku.

Izravni napad na Hrvatsku, neuvjerljivi demanti tako podmuklo sročen da u stvari i nije nego prijepis već rečenoga, naoko lukava Pupovčeva zamka u koju je vladajući režim upao, sav razblažen – to je ono što se dogodilo, a i nastavlja se reakcijom na pismo (pisma) predsjednice države koja u zamku ipak nije upala: u emisiji Hrvatskoga radija (eto HRT-a u cjelini, ljubitelja lika bez kojega na ekranima, valjda, Hrvatska ne može živjeti) Pupovac bizantinski servira svoj dojam, da naime Kolinda kao vrhovna zapovjednica vojske prijeti njemu jadnom manjincu kopnenim, morskim i zračnim snagama. Užasno. Sada više nisu u igri limuni i ostatci hrane na Dolcu, sve je puno mračnije i strašnije, iz centra za obuku vođa u Udbini idu na maloga snažni momci i dobro naoružani… i tako dalje, kaže bajka. U prijevodu (da i ja malo prevodim) samozvani vođa svih Srba koji žive u Hrvatskoj (u stvari vođa dvadeset posto njih), ugrožen je, gadno, da. Karta je ista kao i do sada, od najave stvaranja hrvatske države, karta o ugroženosti na koju se igra u svim vremenima. Očito dobitna karta. A da je dobitna svjedoči ovo: nakon nepotrebnog incidenta u Uzdolju u izvedbi mladih navijača, hrvatska policija na zahtjev Pupovca provodi racije neviđene u novijoj povijesti – racije, javljaju dopisnici, u zaleđu Zadra. Upadaju u hrvatske kuće, pretresuju, odvode mladiće, da, slabo plaćeni mladi hrvatski policajci natjerani su da uhićuju svoje vršnjake, vjerojatno. A kakvo je to zadarsko zaleđe? Ono koje je postalo žrtvom srpske agresije, Hrvati prognani ili lišeni života, a u zadnjih dvadesetak godina slušamo da „nitko nije odgovarao“. Nije bilo racija. Eto, sada smo ih napokon dočekali, doduše… Pa kako se ne bi stalno vraćali u prošlost? Treba se vraćati i dalje i dublje sve dok istina ne ispliva, pa je, usput rečeno, i gradnja crkve sv. Našašća u Zrinu „revidiranje“ povijesti, dotično jugoslavenske i srpske verzije svedene na šutnju i progone ako se tko usudi pitati tko je poubijao tri stotine Hrvata u Zrinu i sravnio ga sa zemljom. Partizani, vele sada, 1943. Ma jest, jesu partizani, ali je za njima nastupalo marodersko mnoštvo iz okolnih srpskih sela.

Hrvatski branitelji nisu nasjeli „prevođenju“ sa spomenute sjednice Vlade, imaju iskustva i točno su čuli što je tko rekao, pa i pravilno zaključili da postoji članak kaznenoga zakona po kojemu Pupovca treba tužiti, što su i učinili, za sada tek Petrinjci, ali i HVIDRA ide sličnim smjerom, ljudi koji su stradali od srpske ugroženosti, invalidi iz Domovinskoga rata. Nasuprot Plenkoviću. Vrlo je jednostavno: između branitelja i Pupovca, Plenković je odabrao Pupovca i to je početak svršetka njegove političke karijere u Hrvatskoj. Umjesto uključivosti kojom se diči, izazvao je nove podjele među Hrvatima: na one kojima je potreban prevoditelj i na one koji misle svojom glavom. A ima i onih mlađih političkih cirkusanata koji cijeli ovaj slučaj relativiziraju (Pernar) ili zato što iskustva nemaju, ili nemaju i inače ništa. I onih starijih orjunaša koji u svemu uživaju.

Kajkavijana

Idemo na kulturu. Uz balkanski rujanfest u Zagrebu gdje bučno pjevaju i oni koji bi trebali zauvijek šutjeti, održan je i tradicionalni krapinski festival nasuprot vukovcima. Zlosretni hrvatski kajkavski, zagorski, prigorski, zagrebački, podravski, goranski,koji je trebao biti podlogom suvremenog hrvatskoga književnog jezika u susretu s drugim narječjima i s njima prepleten kao u dobro zamišljenoj ozaljskoj školi u vrijeme Petra Zrinskog koji je i u književnosti pokazao kako se to radi, te je zato njegova i uopće zrinsko-frankopanska tragedija imala baš strašne posljedice ne samo za opću hrvatsku povijest nego i za jezičnu. Do kakvih se visina vinuo kajkavski, trajući kao književni jezik u sjevernoj Hrvatskoj u 18. stoljeću, kazuje nam pisac (isusovac) Juraj Mulih, duhovit čovjek koji se nije ograničio na duhovne teme nego u Držanju vu Tovaruštvu drugih objašnjavao kako se u društvu treba ponašati. Od njega bi i danas trebalo učiti tzv. bon-ton: „Hodeč, z rukami ne pristoji se sejati, niti sedeč z nogami zvoniti ali s perstim bubnjati, niti zubima škripati, niti cviliti, niti zehavajuć, kakti vuk zavijati, niti se kakti mužina ze vsem životom raztezati. Ako hočeš kašljati ali kehnuti, pošteno je vusta na stran obernuti i z rubcem zakriti, ter za kihanjem Bože pomozi! Ako je potrebno hraknuti ali se seknuti,tak z rubcem na stran oberni ter sekajuč ne trubentaj z nosom. A hraček ne pred druge, nego na stran izhiti i pogazi, ali vu rubec primi.“ I dalje: „Kada drugomu govoriš ali ga poslušaš, ne pristoji se od njega obernuti, niti drugom ogledati, niti na drugog naslanjati, niti drugoga da posluhne, z laktom drukajuč ali njega za halju natezajuč, opominjati. Gusto krat i jako se rozgotom smejati, ne lepo ni spametno, prez zroka opak smejati se je norsko.“ Kada danas vidim , vrlo često, ponašanje ljudi u „kafićima“ i na ulici, zaključujem da je Mulih uzalud opominjao.( Napomena: hrvatski kajkavski poznaje samo „tvrdo“ slovo „č“. Da je tako ostalo, ona sindikalistica i učiteljica ne bi imala problema.)

Put sv. Stepinca

Camino, to jest put sv. Jakova, postaje sve popularniji posebno među mladima, što nije čudno jer treba pješačiti gotovo tisuću kilometara, a za to treba imati kondicije (uz volju i vjeru). Slušam, vozeći se u autu, emisiju HR-a, u kojoj učeni gospodin Kušen govori o viziji hodočasničkoga puta u Hrvatskoj, puta između mjesta koja se povezuju sa Stepincem – Krašića, Zagreba, Marije Bistrice, Lepoglave. Sve je još u začetku, hodočasnički put koji bi, prirodom stvari, trebao voditi kroz prirodu, poljskim putevima i šumama, dobro markiran i s usputnim postajama za odmor – još je u začetku. Tzv. vjerski turizam (podosta uvrjedljiva riječ ili riječi) mogao bi na kontinentu i te kako procvasti da se ozbiljno krene u projekt, ali se ozbiljno ne kreće. Spomenut je u emisiji posebno Krašić, te obzirno rečeno da je postojao veliki projekt koji bi u Krašić dovodio i 50.000 ljudi, ali je zaustavljen jer „društvo“ nakon 2000. godine nije imalo sluha. Naravno da nije, ali ne „društvo“ nego crvena politika. Pa je Krašić – a ondje sam barem deset puta u godini – tek nešto umiven, a zadnje što je nedavno učinjeno jest veliko, asfaltirano parkiralište. Pred crkvom je kip bl. Stepinca, uređena rodna kuća u Brezariću, i to je uglavnom sve. Nema hotela, nema restorana, ima nešto malih kavana . Da nije bilo pape Ivana Pavla, bilo bi i gore, a papa Franjo od Irineja nije mogao saznati gdje je Stepinac rođen, niti mu je Vučić znao objasniti.

Tršćanska farsa

O patuljastom talijanskom solidnom pjesniku i erotomanu, izumitelju dvadesetostoljetnog fašizma, bilo je dosta riječi u medijima, pa dannucijevsku farsu u Trstu ne trebam još i ja komentirati. Umjesto zgražanja i podsjećanja na vjekovnu talijansku opsesiju istočnojadranskom obalom i otocima, treba podsjetiti (što već jesam) da je Hrvatska, odustajući zauvijek (?) od svoga gospodarskog pojasa na Jadranu, dopustila novo zaposjedanje, barem morskoga pojasa. Kao i podsjetiti (što već jesam, ali neka se nađe) da je Tuđman posve točno 1995. u „poslanici“ pobunjenim Srbima spomenuo i njihove veze s talijanskim neofašistima, a i to je bio samo nastavak plodnije suradnje iz Drugoga svjetskog rata.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Najveći uspjeh korupcije je korupcija uspjeha

Objavljeno

na

Objavio

E, kako bi bilo lijepo da je hod Line Červara u svojstvu hrvatskog rukometnog izbornika, začet još svjetskim zlatom 2003. u Portugalu, u nedjelju slavodobitno ovjekovječen i europskim, jedinim koje mu nedostaje u bogatoj riznici. Bez obzira što je time ostavio prostor nekome da ga nadmaši, ipak ostaje primjetni žal, to veći što je dosta toga navodilo na dejavu. Recimo, mitski polufinalni sraz s Norveškom, baš kao i portugalsko polufinale sa Španjolskom, odlučen je tek nakon dva tjelesno i mentalno iscrpljujuća produžetka. Uz to, onda se Červar okitio zlatom predvodeći „netalentirane luzere“ i „ulične španere“, tu trčkarajuću sramotu, kako li ih se već sve nije sprdalo zbog sramotnog zadnjeg mjesta na europskom prvenstvu svega godinu dana ranije, da bi i sada nastupio s prilično skromnom postavom, objektivno po imenima nikad slabijom još od slavne 2003. kad su manje-više svi igrači bili bezimeni. No, ne igraju samo imena, nešto se pita i srce u junaka. A njega treba znati pobuditi i probuditi. I baš je u tome majstor iskustvom bogati, a duhom ipak još dovoljno mladi, kapetan broda Červar. K tome, ne manje važno, on dobro zna što je ključ najvećih hrvatskih rukometnih uspjeha. Od čvrste igre u obrani ne odstupa ni pedlja.

Obrana je zaštitni znak Hrvata

Povratkom staroj, dobroj hrvatskoj obrani, čega je neumitna posljedica i nešto slabija igra u napadu, budući jaka obrana strahovito energetski troši, nakon punih je deset godina dosegnuto finale velikog natjecanja, opet s Červarom na klupi. Naime, taj su segment igre olako zapostavljali mlađi izbornici, Červarovi nasljednici, a pokazat će se i prethodnici, povevši se za pomodnim brzim rukometom, površnim poznavateljima igre naoko možda i ljepšim, prepunim bez po’ muke postignutih golova, ali nekako odveć industrijskim, lišenim dramatike obrata i gladijatorske borbe kakve može ponuditi samo obrana krvavih koljena. U konačnici, pokazalo se kako bez betonske obrane u jurcanju s letećim Skandinavcima, čak i sa Slovencima, Hrvatima šanse stubokom padaju. Pa neka ostane pouka onima koji će doći poslije Červara – iznad svega obrana!

Jer Hrvatima je zadivljujuća, neprobojna obrana upisana u genetski kod. Borba do izmaka snaga sa štitom ili na štitu zaštitni im je znak još od 16. stoljeća i Nikole Jurišića i Kisega, imenjaka mu Zrinskog i Sigeta, Petra Kružića i Klisa, smrznutih branitelja Gvozdanskog,… opsade Sinja koje stoljeće potom,… odlučne obrane Kupresa i Odžaka u onom ratu, te Vukovara i Viteza u ovom zadnjem.

Oni koji ne vjeruju u obranu, jer nikad u životu ništa branili nisu, a niti u umor, zato što se nikad od nečega umorili nisu, a unatoč tomu, na krvi i znoju drugih stekli su kakav-takav, nerijetko i više nego pristojan imetak, sad spremno nalaze stotinu razloga zašto hrvatski rukometaši nisu zlatni, nego samo srebrni. Osim što Lino opet nema pojma, ukazala se i prigoda koja se ne propušta – klasični zicer! Eno su opet Hercegovci krivi, sad zbog raritetnih grešaka u prijelomnim trenutcima završnog susreta. Karačićevi koraci u ključnom napadu za izjednačenje, Šegin autogol nakon što mu lopta izmigolji iz ruku kao da je u njoj žaba… E, kad bi svi griješili u finalu,… shvatili bi kako to prije svega znači da su stigli do finala. A oni koji se ne umaraju ne mogu ni do prvog kola, nema ih nigdje.

Tom su kobnom, kroz bitke nataloženom umoru, dobrano pridonijeli i španjolski sudci u polufinalu s Norveškom. Kao da su navijali, doduše, ni za koga posebno, nego da se što dulje igra, samo kako bi se sljedeći suparnik njihovih sunarodnjaka što jače izmorio. No, kako su Hrvati bolje krenuli i uglavnom vodili, tendencija izjednačavanja je češće išla na njihovu štetu. Španjolci, ne samo da bi previdjeli ono čega je bilo, nego bi vidjeli i ono čega nema –  od Duvnjakove navodne noge i sprječavanja kontre u početnoj fazi utakmice (jednako tako su im kolege i zemljaci vidjeli nepostojeću nogu oštetivši Hrvatsku u finalu s Danskom 2008., tada, doduše, u prijelomnoj fazi utakmice), preko dosuđenog sedmerca i isključenja kad se utakmica već lomila, a televizijska snimka potvrdila da kontakta između hrvatskog obrambenog igrača i nadirućeg španjolskog krila uopće nije bilo, sve do sramotnog previda prekršaja za isključenje nad Duvnjakom (guranje sleđa objema rukama kad se hrvatski kapetan već visoko vinuo u zrak), nakon čega su Norvežani iz kontre zabili svoj zadnji gol na utakmici.

Korupcijsko novo ruho

A kad je tako u sportu, kako li tek mora biti kad su ozbiljnije igre posrijedi – recimo, one na političkom polju? Tu sigurno ne može biti poštenije, niti manje podlo i podmuklo. No, je li onda rješenje pokupiti se s igrališta, reći kako se ne ćemo više igrati i mrmljati si u bradu da smo najbolji i najmoralniji, ili ipak i tu odigrati do kraja pa što bilo da bilo? Da tu suđenje nije ništa korektnije od rukometnog, zorno je pokazalo prošlogodišnje „europsko prvenstvo“ na kojem se Andrej Plenković usudio pružiti vrhunsku partiju, poremetivši planove i dogovore moćnih da vodstvo Europe preuzmu neki Hrvatskoj ne baš skloni. No, u ovome „sportu“ sve je nekako naopako, izvrnuto, ne vidi se onako jasno kao na sportskom terenu. Ovdje ni sudci ne sviraju tamo gdje se utakmica igra, nego radije podbodu drugdje, gdje više boli. Pa kad ne plešeš kako njihovi gazde kažu, dobro podmazani lokalni sudci – mediji u stranom vlasništvu – igračima izbornika Plenkovića svako malo, a najviše u vrijeme „europskog prvenstva“, nalaze greške u koracima vičući na sav glas – KORUPCIJA! I dok Hrvatska igra presudne utakmice, nemilosrdno joj izbacuju iz igre igrača po igrača za posve obične, bezazlene prekršaje, kakve drugim ekipama niti ne registriraju.

Jer takvi dobro znaju kako Hrvati najbolje rezultate postižu tamo gdje najbolji biraju najbolje. U rukometu, srećom, bira Červar, u nogometu Dalić, a ne bezglava, medijski navođena, glupošću visoko korumpirana svjetina. Dok tamo gdje je najvažnije, i kad se pûku slučajno potrefi da izabere pravoga, gospodari medija takvomu ne daju ni birati ni disati.

No, kako to da unatoč svim podmetanjima baš tamo gdje taj toliko korumpirani HDZ ima presudni utjecaj ili čak dvotrećinsku većinu, kao, primjerice, u Hrvatskom nogometnom savezu, Hrvatska biva u samom svjetskom vrhu? Kako to da rukometna reprezentacija ostvaruje kontinuitet vrhunskih rezultata bez presedana upravo pod paskom HDZ-ovca Červara? Kako to da baš za vrijeme vladavine HDZ-a Hrvatska postiže međunarodno priznate rezultate, kako u vanjskoj politici (od međunarodnog priznanja do zauzimanja respektabilnih pozicija u međunarodnim institucijama), tako i u gospodarenju državnom blagajnom (poboljšanje investicijskog rejtinga)? Kako to da je Hrvatska tako uspješna samo tamo gdje glavnu riječ vode oni čije djelovanje obilježava sva ta silna korupcija? A za vladavine onih za kojih bude plač i škrgut zuba, odjednom korupcije nestane kao da je rukom odnesena. Hm,… možda bi dijete iz završnog prizora Andersenove bajke, namijenjene prije svega opsjenama očaranim odraslima, uočilo kako neki jednostavno ne mogu podnijeti izvrsne rezultate Hrvatske, stoga ih radije vide i prikazuju umotane u ruho korupcije. Samo, ne znači li to da to ruho zapravo nose upravo ti koji galame – drž’te korumpirane?

Najbolji odlaze, najgori ostaju!

Tako su prije deset godina uspjesima neoprostivo „korumpiranog“ Linu Červara u naponu stvaralačke snage do srži laži korumpirani mediji istjerali iz Hrvatske. Nešto kasnije su u suradnji s ne manje korumpiranim pravosuđem iz Hrvatske potjerali i arhitekta hrvatskog nogometnog čuda, kojeg se također povezivalo s HDZ-om, napose s predsjednicom Grabar Kitarović.

Da, onog „kriminalca“ koji je preoteo tamo nekoj Barci kapetana u mlađim uzrastima, da bi sad, nakon što u poticajnom okruženju koje je „kriminalac“ izgradio „mali“ postade igračinom, Dinamu donio odmah gotovo 20 milijuna eura, a u srednjem roku izgledno još nekih 10 do 20 milijuna. A što će drugo korumpirani čovjek nego iz čamca napraviti brod, dok oni nekorumpirani ne dovrše ni one brodove koje su se obvezali napraviti, znajući da će to ionako platiti netko drugi. Zbog državno subvencioniranog nerada, tu, naravno, nitko ne će završiti iza rešetaka. Tako jednostavno funkcionira željezna logika medijsko-pravosudnog komplota, koji, naravno, nije korumpiran.

Bi li posao s Olmom, ili štogod mu učinkom nalik, mogla napraviti lažima i neradom korumpirana domaća kumrovčad, što ona plavokrvna poput Zorana Milanovića, što ona kulturnjačka poput Darija Juričana? Upravo takve se, naime, danas u Hrvatskoj drži institucijama, što formalnima, što neformalnima, dok bi ih se u uređenim državama koje drže do vlastita, ali i njihova dobra, držalo u specijaliziranim institucijama pod 24-satnim nadzorom dnevno, izolirane od svijeta kako ne bi naudili zajednici.

Ili bi nešto makar približno toliko korisno za Hrvatsku poput posla s Olmom mogli napraviti saborski zaštitnici interesa uličnih huligana, jurišnici s anarhoidne desnice, te pandže na šapi koja nemilice dere Hrvatsku, a koji sad liju suze nad Zakonom o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima upirući prstom u „huligane u ložama“, kako nazivaju ljude koji u svakom pogledu, i sportskom i financijskom, uspješno vode hrvatski nogomet. A ti što viču „drž’te huligana!“, psa kad bi poveli u šetnju, vratili bi se s mačkom,… četveronožnom, naravno!

Percepcija o korupciji onih koji rade, pa stoga i imaju, zapravo nije drugo doli dimna zavjesa za korupciju onih koji imaju a ne rade, ili ako štogod i rade, samo štetu rade. Takvi nikud ne odlaze, njih nitko ne tjera, oni jednostavno ostaju. Ta tragedija Hrvatske nije ništa manja od one s njom usko povezane, koja se odražava u odlasku njezinih najboljih sinova.

Jedino gore od spoznaje da je Hrvatska dubinski prožeta tako razornom vrstom korupcije je što nju odobrava gotovo 53% hrvatskih birača, kako je, uostalom, pokazala nedavna anketa provedena na suviše velikom uzorku da ne bi bio reprezentativan.

Nomen est omen

Osim najboljih ljudi važno je odabrati i pravo ime, pa i nadimak. Za razliku od nogometaša, čiji je nadimak – „Vatreni“ – zaista pogođen, jer vatreni ih žar za Hrvatsku u pobjede nosi, rukometaši nisu bili te sreće. Naime, neki se pametnjaković dosjetio prozvati ih imenom nimalo primjerenim narodu koji se voli dičiti kršćanskom tradicijom – „Pakleni“ – što je medijska zajednica objeručke prihvatila. Ma, bolje ni sami ne bi smislili.

Zanimljivo je kako ni u prošlosti Hrvati nisu bili imuni na nadimke iz tog miljea. Tako je u povijesti ostala zapisana domobranska „Vražja“ divizija austro-ugarske vojske, od milja nazvana po demokratski izabranom predsjedniku tog, ne tako rijetkim Hrvatima neodoljivo privlačnog vječnog obitavališta. No, nije se pod tim nadimkom baš nešto proslavila u napadnim operacijama, primjerice onima na Srbiju u Prvom svjetskom ratu, potvrđujući tako da su Hrvati ipak rođeni za obranu, a ne za napad (osim kad oslobađaju svoje). Štoviše, kad bi se pritom još zakrilili nekim drugim insignijama (recimo, krunicom oko vrata), činili bi prava čuda. No, narod k’o narod. Lako se povede za onom – svi u napad! A za obranu, koga briga! Stoga i ne čudi što su nam reprezentacije koje biraju izbornici poput Dalića i Červara obično prilično uspješnije od reprezentacija koje izabere sâm narod.

U međuvremenu je „Paklene“ začudo počeo pogađati čitav niz pehova u vidu ozljeda ključnih igrača, tako da unatoč neprijepornoj kvaliteti nikako više nisu uspijevali zasjesti na sâm tron. Nadimak „Pakleni“ se ipak zadržao sve dok Ivano Balić nije zavapio – Nemojte nas više tako zvati,… znate, sve te ozljede možda i nisu tako slučajne… A kako da vas onda zovemo?, upitali su ga. Balić, kojem su rukometne čarolije ipak bolje polazile za rukom od nadijevanja nadimaka, tada je preko volje ispalio – Ne znam,… ma, možete nas zvat’ „Kauboji“! To je brže-bolje zdušno prihvaćeno, mada se ne zna što bi to Hrvate povezivalo s američkim uzgajivačima stoke, posebno imajući u vidu i kako kaubojsko ponašanje asocira na nedostatak stege, svojeglavost, nepromišljenost, što će u rukometnoj igri prije biti nedostatak nego prednost. No, kako onda uopće nazvati te perjanice hrvatskog sporta?

Kako je temeljni forte hrvatske igre obrana tvrda k’o kamen, a većina momaka u repki dolazi s kamenjara, i nema naznaka da bi u dogledno vrijeme moglo biti drukčije, pa što ne bi bili „Kamenjare“ (hm, hm… tko bi li im samo mogao biti počasni sponzor?)? Domaće je, zvuči i pomalo opako, a moglo bi se pokazati prihvatljivim i onim Hrvatima koji osjećaju visoku dozu nostalgije prema korupciji temeljenoj na lažima i neradu, a takvi, izbori to uvijek iznova pokažu, i nisu tako malobrojni. Istina, gledano iz njihove vizure, nisu tu baš svi samoglasnici na svome mjestu, ali, eto, barem suglasnici jesu. I tko zna, možda bi tada kakvo društvance iz, recimo, sjevernog ili zapadnog dijela Lijepe Naše na nekoj tekmi stidljivo ali iskreno istaknulo natpis – I komunjare za Kamenjare!

Grgur S./Kamenjar.com

Zašto Lino Červar ipak mora otići … u Ljubuški

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Suverenisti vs. europeisti, ili zašto mi je draža Varšava od Bruxellesa

Objavljeno

na

Objavio

Prema svim istraživanjima, više od 80 posto Poljaka negativnim ocjenjuje svoje pravosuđe. Razloga je više.

Suci su posebna kasta koju nitko ne kontrolira, pa se dogovaraju, biraju i postavljaju na položaje po prijateljskoj liniji. K tome, postoji veliki problem, kao i kod nas, da je pravosuđe u Poljskoj impregnirano kadrovima formiranim u komunističkom režimu, koji proizvode iste takve, na svoju sliku i priliku.

BRUXELLSKA STISKA

I kada poljski narod kaže, bilo u istraživanjima, bilo na izborima, gdje je ponovno premoćno pobijedila suverenistička stranka Pravo i pravda, da takvo loše pravosuđe, takvu u sebe zatvorenu klijentelističku korumpiranu kastu treba razbucati, eto ti reakcije Bruxellesa koji buči da je u Poljskoj ugrožena “neovisnost pravosuđa”.

I hajdemo stisnuti Poljake, poljski narod koji je suprotnog mišljenja, i stao je uz Pravo i pravdu. Kao da ćate u Bruxellesu znaju bolje od Poljaka kakvo je stanje u njihovu pravosuđu.

No budući da su Poljaci ozbiljan narod i država s ozbiljnim političarima, poljski predsjednik Duda im je argumentirano, baš u europskom duhu, odbrusio i pozvao se na Venecijansku komisiju, rekavši da “mi Poljaci imamo pravo sami odlučiti o sebi i svojim zakonima”. Pa malo kasnije podebljao: “Neće nam govoriti na drugim jezicima kakav sustav trebamo imati u Poljskoj i kako upravljati poslovima u Poljskoj”, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

I dok europski mediji pišu o sukobu Poljske i EU-a, prikazuju Poljake crnim tonovima, tu se ne radi ni o kakvom sukobu, već o napadu Bruxellesa na ingerencije suverene države.

Ovdje se radi o dva koncepta Europe. Prvi je bruxelleski, polutotalitarni, koji želi Europsku uniju kao imperij, kako je rekao bivši šef Komisije Barroso, i koji bi narodima Europe diktirao kako će urediti vlastite države, protiv volje samih naroda od strane par desetaka tisuća nedemokratski postavljenih EU birokrata. Te zovu europeistima.

Drugi je onaj koji guraju, među inim i Poljaci, a zovu ih suverenistima. Suverenisti nisu antieuropejci, naprotiv, pozivajući se na princip supsidijarnosti koji je ugrađen u sve temeljne EU dokumente (!), suverenisti zapravo traže njegovu konkretnu primjenu, u smislu da se viša razina ne treba miješati u stvari koje mogu uraditi same države članice.

Dakle, luda kuća, Poljaci se bore za Europsku uniju koju bi, i njezine principe, sami europeisti trebali štiti, a ne rušiti. Ovaj “sukob”, zapravo podvalu, uočio je francuski sociolog Dominique Wolton još 1993. godine u studiji pod naslovom “La dernière utopie. Naissance de l’Europe démocratique”, u kojoj ukazuje na “agresivni voluntarizam bruxellskih elita” protiv prava europskih naroda da, unutar EU-a, sami, sukladno vlastitoj kulturi i tradiciji, kroje vlastite zakone i državu, a ne anonimna moć u Bruxellesu.

Wolton piše da je, suprotno idealima otaca utemeljitelja Europe, pretvaranjem Europske ekonomske zajednice u Europsku uniju, igru preuzeo “snažni pokret voluntarističke klike u Bruxellesu”, te dodaje: “Europski diskurs potom je monopoliziran od strane ove voluntarističke grupe, bez stvarne konfrontacije s bazom, narodima Europe”, s obzirom na njihove kulturne, povijesne i tradicijske specifičnosti. Nije ista, u tom smislu, mediteranska, skandinavska ili srednja Europa.

POLJSKA OBRANA OD EUROPEISTA

Poljaci upravo brane europske različitosti i vrijednosti od – europeista!? Suverenisti nisu problem, već simptom i lijek za EU protiv voluntarizma globalističkih elita koji bi unificirali EU kao naddržavu, imperij, protiv država nacija, njihovih kultura i povijesti.

Tu su Poljaci jasni još od pada Berlinskog zida, dok još nisu ušli u bilo koju nadnacionalnu asocijaciju, a ne tek danas.

Tako bivši službenih nuncijature u Varšavi, mons Celestino Migliore svjedoči: “Kada sam 1992. godine premješten iz Varšave u misiju Svete Stolice pri Vijeću Europe, u mom prvom susretu s glavnom tajnicom Catherine Lalumière, odmah me upitala zašto Poljska već tri godine odbija pristupiti Vijeću Europe.

Odgovorio sam joj, u suglasju s tadašnjim poljskim inoministrom Skubiszewskim, da Poljaci, nakon 50 godina života u nadnacionalnom sovjetskom bloku, prije nego što pristupe bilo kojoj nadnacionalnoj organizaciji, prvo žele odrediti i srediti cijeli aparat svoje države, ustav, zakone, zakonodavna i izvršna tijela, u skladu s vlastitim nacionalnim, kulturnim i društvenim identitetom, pa nakon toga tek ulaziti u zajednice s drugim narodima”.

Tko je, dakle, problem u “sukobu” Varšave i Bruxellesa? Bruxelles. Kako je vidljivo, Poljska o Europskoj uniji i nadnacionalnim asocijacijama ima isti stav od početka, od pada Berlinskog zida, u skladu sa željama otaca Europe. Nije se, dakle, promijenila Poljska, već Bruxelles i voluntarizam tamošnje birokracije, kako je opisao francuski sociolog Dominique Wolton, koja gradi EU “odozgo”, na bruxelleskom unitarizmu i globalizmu. Poljaci su od početka do danas dosljedni.

Zato, na temelju razuma i činjenica, između onog što simbolizira danas Bruxelles, i što simbolizira Varšava, biram – Varšavu. Jer Poljaci ovdje ne brane sebe, već samu izvornu ideju Europe i njezine različitosti, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: EU postaje imperij na štetu čovjeka i država i država nacija

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari