Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Ne postoje više dvije kolone, i to je dobro, ali postoji sveprisutna peta kolona

Objavljeno

na

Nabujalo more, valovi od deset metara, pijavice i slomljene brodice, rijeke se ugledale na more pa i one podivljale, bujice od Zagorja do Like. U Rijeci je izostala očekivana kataklizma, tek je jače kišilo u drugom poluvremenu utakmice Hrvatska-Slovačka, a padali i golovi. Hrvatska ide na nogometni Euro, hrvatske vlasti idu na euro ne pitajući narod hoće li radije zadržati svoju nacionalnu valutu, što je još jedan izraz arogancije i bahatosti.

Ove je godine Kolona sjećanja imala vruću političku predigru u obliku istupa gradonačelnika Penave kojemu je, kao i Vukovarcima u cjelini, dosta prenemaganja „države“ i tijela koja bi trebala privesti pravdi srpske zločince. Država je kontrirala uvođenjem neradnoga dana 18. studenoga, što bi valjda trebalo smiriti Vukovar i mirno ga integrirati u zagrebački ustavno-pravni poredak. Četiri tisuće ubijenih u Vukovaru, sedam tisuća odvedenih u srbijanske logore, stradanja civila, ubojstva djece, silovane žene – sve se to 355 dana u godini uspješno stavlja pod tepih, kao i Škabrnja. Kao i Kostrići i još stotine i stotine mjesta u Hrvatskoj. Posao hrvatske državne vlasti nije (samo) stavljanje vijenaca i cvijeća, svijeća i lampiona, njezin je posao privesti krvnike pravdi.

Ne postoje više rečenoga dana dvije kolone i to je dobro. U stvari postoji još jedna, sveprisutna peta kolona, nevještom oku nevidljiva i nepregledna, zbog snažne disperziranosti, kapilarne rasprostranjenosti od vrha do dna. Ta kolona u studenom tiho i skrovito odaje počast srpskim zločinima i počiniteljima, iza zatvorenih prozora i spuštenih rebrenica, a čim prođe jednodnevna jednom godišnje obavljena hodanja, peta izlazi na svjež zrak i duboko udiše takozvanu hrvatsku demokraciju, te u ostalim danima i mjesecima radi svoj posao.

Koliko sam uspio vidjeti vijesti, na Ovčari se dan prije Kolone pojavio Pupovac. Njemu ondje nije mjesto, njegov je čin licemjeran. Zašto? Ako tko, kao što on čini, slavi pokolj nad Hrvatima u Srbu i okolici 1941., onda mu ne treba vjerovati da iskreno odaje počast Hrvatima masakriranim 1991. U izvedbi jedne te iste zločinačke ideje. Izjava da žrtve (ne kaže kojem narodu pripadaju) ne mogu biti motiv za novu (ili tako nešto) bezumnu mržnju, također je dvosmislena, odnosno dio je njegovih poznatih insinuacija da se u Hrvatskoj pojačava govor mržnje, koja bi, po njemu, mogla prerasti u bezumnu mržnju. Spominjući žrtve (bez bližih oznaka), a ne spominjući krvnike (s bližim oznakama), Pupovac se još jednom otvoreno ruga hrvatskoj tragediji. Vukovarci su njegov dolazak popratili prijezirom. Usput, sve tužbe protiv Pupovca su odbačene, kao što se moglo pretpostaviti.

Jakov za sada vodi

Glede predsjedničkih izbora: sudeći po popularnosti, najveće šanse ima Jakov Kitarović. Odmah zatim Kolinda Grabar Kitarović, pa Miroslav Škoro, te ubogi Milanović. Kolakušić bi očito precrtao Bijelu kuću i smjestio ju na Pantovčak, uselio obitelj i samostalno, suvereno i nezavisno vladao podanicima. To (još) ne prolazi. Milanoviću je sve nenormalno, sramotno i grozno, a takvo će stanje, veli promijeniti u normalno, plemenito i lijepo, što također ne prolazi kod birača jer nisu izgubili pamćenje. Škoro ne bježi od teških tema, zahtijeva međunarodnu komisiju za Jasenovac i prekopavanja arhiva sve dok istina ne izađe na površinu, što je u skladu sa zahtjevima više puta ponavljanim u ovoj rubrici. Ne znam, doista, zašto se panično bježi i od prekopavanja terena, na kraju krajeva tomu se bilo pristupilo i u vrijeme komunističke Jugoslavije, a zašto se brzo odustalo, poznata je priča. Histerična reakcija razbajrušenog agitpropa govori sve.

Kolindin program (zaboravite operetnu prezentaciju) je u biti dobar, pokriva sve što se pokriti može, a jedina je od kandidata spomenula hrvatski jezik, ako se ne varam. Kada bude izabrana, a vjerojatno hoće, trebat će malo razraditi tu prologomenu i – barem u okviru ne baš posve slabašnih ovlasti – ozbiljnije se pozabaviti suvremenim položajem hrvatskoga jezika. Eto, Putin je, primjerice, osobno stao na čelo nove bitke za ruski jezik, njegovu dostojnost i rasprostranjenost. Shvatio je. Doduše, ta briga ima i druge dimenzije, ali ne ćemo sada o tome.

Nego ćemo o hrvatskom i nadalje. Povijest hrvatskoga jezika nerazdvojna je, naravno, od povijesti hrvatske književnosti. Hrvatska književna povijest nerazdvojna je od političke i društvene, ne samo umjetničkim djelima nego i izravnim angažmanom književnika koji su od najstarijega doba do danas djelovali na političkoj sceni. Bilo je tako i devedesetih, oko Tuđmana cijeli niz književnika, a i on se među njih ubrajao. Koliko književnika danas vidite u tzv. zakonodavnoj, tzv. izvršnoj ili ne daj Bože pravosudnoj vlasti, također tzv. Vrlo, vrlo malo, samo jednog se mogu sjetiti ovako na prvu, to jest Reinera. Ali zato ima osuđenih kriminalaca, potkapacitiranih unterpolitičara, cirkusanata i sivih figura koje nastoje ostati nezapaženim i rade u sjeni.

Među književnicima je nastala (gotovo) prirodna podjela koja je, naravno, ideološke naravi. Oni tzv. lijeve provenijencije, više-manje orjunaških sklonosti, osjetili su trenutak kada se moraju oštro odvojiti od onih koji naginju hrvatstvu, i dobro su učinili. Naime, razumjeli da će u novoj konstelaciji snaga nakon dvije tisućite godine biti protežirani, da je nastupilo njihovo vrijeme i da će ih svaka vlast tetošiti: lijeva jer joj pripadaju, desna jer je samo naoko desna. Tako je i danas. Da je živ, Matoš ne bi dobro prošao.

Ostavimo na čas po strani tu dimenziju, zaboravimo na podjele, i upitajmo se kakav je položaj književnika u ovim vremenima. Ili još bolje, u skladu s mitskom Deklaracijom, kakav je naziv i položaj hrvatskoga književnika. Koliko mi kažu, birokracija u popisu „zanimanja“ vodi književnike kao – spisatelje. One koji imaju spise i po njima nešto spiskaju. Izvan birokratskog rječnika imamo pisce i književnike. Pisci pišu, valjda, i to svašta, a književnicima se objavljuju knjige. Postoje tu i neki jezični problemi koji kompliciraju stvari, ali ponešto i objašnjavaju – riječ pisac teško je prevesti u ženski rod, iako ne i nemoguće, birokratski spisatelj ima ženski pandan u spisateljici (ženi koja premeće spise), a književnica i književnik naoko su jedini prihvatljivi i ravnopravni oblici, riječi koje točno govore kojim se to „zanimanjem“ dotična ili dotični bave. Ali ne, postoji i još jedan novi pojam: gledam i slušam onu kratku emisiju nakon Dnevnika HTV-a, mladoliki nakladnik očito u milosti izvršne države, govori o „proizvođačima teksta“. Eh, napokon je proizveden pravi izraz za bijednike koji se bave književnim poslom, književnosti više nema, nema književnika, postali smo proizvođači teksta. Usput, miljenik izvršne kulturne vlasti je, čini mi se, izdavač anarhističke diverzije tiskane pod nazivom „Jeziku je svejedno“. Još jedna potvrda tzv. kulturne politike.

S tim besmislenim mislima hodam po Interliberu iliti Međuknjižju svršetkom prošloga tjedna. Čujem da su prije mene bili ondje mnogi političari jer su blizu svakojaki izbori. Visoki predstavnik izvršne vlasti pohvalio se da je kultura navučena na jedan posto brutalnog državnog proračuna. Između ostalog i da su isplaćeni zaostatci nastali tko zna kada a u svezi s naknadom za pravo javne posudbe (iz javnih knjižnica). To me je razveselilo, pa sam nazvao ZAMP koji se sada bavi tim poslom i upitao ljubaznu gospođu gdje je moj novac od posudbe u 2017. i 2018., budući da se 2019. već bliži sretnom kraju. Ljubazno mi je priopćeno da se na tome radi i da novac za 2017. mogu očekivati 2020. Hoću reći, spomenuti zaostatci nisu plaćeni, a da je do sve te zavrzlame došlo najmanje je kriv ZAMP koji se zadnji umiješao u tu priču, nakon što su i inače vrlo efikasne „institucije“ toliko zamrsile konce da ih je teško otpetljati.

Hajde, velim, i to će biti jednoga dana, koji neki stariji književnici možda i ne dožive. Uostalom, koga vraga čekaju novac od posudbe iz knjižnica, kao da im je o glavu, pa dobivaju od nakladnika sjajne honorare za svoje knjige, između nula i deset ili u najbolju ruku dvadeset tisuća kuna za opsežan roman. Dobivaju i potpore ako im se posreći i ako su komu osobno simpatični, a obično nisu. Tako je uspostavljen suvremeni žrvanj: književnika, to jest proizvođača tekstova, melje se između privatnog nakladnika i državnoga tijela, s tim da najveći dio privatnih izdavača ovisi o državnom novcu pa se mora i on prilagoditi vremenu.

O svemu rečenom bilo je govora i na marginama Svjetskog festivala hrvatske književnosti, održanog pod pokroviteljstvom predsjednice države. Naziv na prvi pogled pretenciozan, ali u biti točan: namjera je bila okupiti književnike koji pišu hrvatskim jezikom na svim stranama svijeta, no kako visoko predstavništvo kulturne izvršne vlasti nije pokazalo volju da posegne u kesu, moralo se posegnuti za redukcijom i pozvati samo hrvatske književnike iz Hrvatskoj zemljopisno bližih zemalja, Austrije, Italije, Bosne i Hercegovine, Mađarske, Vojvodine, Crne Gore itd. Trebalo je biti ondje, uvodnoga dana, trebalo je čuti te ljude koji čuvaju i stvaraju hrvatsku književnu riječ, bore se do zadnjega daha u nepovoljnim okolnostima ili se nekako snalaze u povoljnijim, iz Hrvatske ne dobivaju potporu koju priželjkuju, ali dobivaju obećanja na dugom štapu. Sva su izlaganja bila na vrhunskoj razini, a zajednički bi nazivnik mogao biti: dajte vi u Hrvatskoj napokon shvatite da smo i svi mi dionici jedne i jedinstvene hrvatske književnosti, nemojte nas držati rubnim pojavama. Barem biste mogli otkupljivati naše knjige, ako ništa drugo. U govoru Tomislava Žigmanova, rječitog kulturnog i političkog vođe Hrvata u Vojvodini, prvi put sam osjetio stanovitu rezignaciju, ne još i malodušnost.

Jest. A u razgovorima štošta čovjek nauči, ili barem dopuni što već zna. Eto recimo: Boka kotorska kojoj se Crna Gora približila poslije I. svjetskog rata, a komunisti joj posve izručili zaljev hrvatskih svetaca poslije II. rata. Ondje je, u sadašnjoj Crnoj Gori (nalazi se imenom i u Deklaraciji o Domovinskom ratu, ne zaboravimo) jedan posto Hrvata, to jest manje od jedan posto. Hrvatski književni poslenici (proizvođači), antologičari, književni povjesničari u Boki doista su odlučili boriti se do zadnjega daha, do zadnjega Hrvata, organizirani su, djeluju, podsjećaju na velika imena starije i bliže hrvatske književnosti, izvukli su iz tame zaborava velikoga pjesnika Viktora Vidu koji je morao u iseljeništvo a nostalgija ga gurnula pod kotače vlaka. I još nešto: Crna Gora koja inače ima velikih problema sa srpskim življem unutar sebe, prema ostatcima Hrvata vodi delikatnu politiku – razjedinjenja. Kao da nema drugog posla. Da, kao što se u Srbiji (Vojvodini) zabija klin u hrvatsko biće, pa ih se dijeli na Hrvate i Bunjevce koji nisu Hrvati nego tko zna što su, tako je politička misao suvremene Crne Gore došla na ideju da Hrvate podijeli na Bokelje i Hrvate. S tim da onda, naravno, ni Bokeljska mornarica nije hrvatska. Pa će i prebogata sakralna baština Boke vjerojatno biti proglašena bokeljskom, samo da nije hrvatska i katolička.

Hrvatski studiji

Studentski kampus u zagrebačkom Borongaju nalazi se na površini koju je u onim lijepim komunističkim vremenima zauzimala golema kasarna. Nisam ondje „služio“ nego u Makedoniji, ali su me poslije odsluženja počeli svake nedjelje pozivati na nekakve vježbe. Dok mi nije dojadilo, pa sam od poznanika liječnika dobio listinu s toliko poznatih i nepoznatih bolesti da su se srpski oficiri u Borongaju odmaknuli od mene u strahu i skinuli me sa „spiska“ (proizvedenog od spisatelja). S jugoslavenskom vojskom susreo sam se opet tek početkom devedesetih, u odori hrvatske vojske.

No, zaboravite taj uvod, jednostavno su mi se vratile slike kada sam se automobilom vozio do zgrada u kojima uče studenti Hrvatskih studija. U jednoj od njih održana je prošloga tjedna svečanost dostojna da se zabilježi, dvadeset i sedma godina od osnutka studija koji je izazvao veliki gnjev orjunaške klateži, proglašavan nelojalnom konkurencijom Filozofskom fakultetu na kojemu su predavali i predaju mnogi crveni kadrovi. Bilo je lutanja i unutar Sveučilišta oko statusa Hrvatskih studija, no sada je s tim gotovo: do Božića će, reče dekan dr. Mario Grčević, Hrvatski studiji postati i formalno fakultet, a potvrdio je to i rektor Boras.

O hrvatskom jeziku još i vazda

Lijevi tisak propagira objavljivanje Školske gramatike u produkciji notornog Instituta za jezik i jezikoslovlje. Slučajno (ili ne) do mene je internetom doplovila analiza te gramatike, analiza pisana profesionalno, na visokoj znanstvenoj razini. Ukratko, dokazuje brojnim primjerima da je Školska gramatika žalosni promašaj (urednik Jozić), nesustavan uradak, k tomu još i protkan prikrivenim vukovskim ljepotama. Ilustracija: osobna zamjenica u zagradi ima i naziv lična zamjenica, baš kao da je iz knjige „Jeziku je svejedno“. Druga ilustracija: govori se o ništičnom nastavku. Ja ne znam što je ništični nastavak, možda vi znate, poštovani čitatelji, ako ne znate objasnit će vam djeca kojima je namijenjena Školska gramatika. Nema veze s ništarijama. Ili ima.

Institut je, inače, pod kapom Ministarstva znanosti i obrazovanja, pa se valjda svojim proizvodima uklapa u Školu za život, koja je doista učinila preokret na obrazovno-odgojnoj sceni: u školama nema ni đaka ni učitelja. Beskrajno ferije, oh da sam barem učenik.

Još nešto: ipak mislim da je školska reforma uspjela. Uspjela je izbaciti iz lektire „Smogovce“, a to je velik uspjeh, nakon što četrdeset godina takav pothvat nije pošao za rukom nikomu, pa ni Šuvaru.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Ishod ovih izbora će bitno odrediti tendencije na parlamentarnim izborima

Objavljeno

na

Objavio

Zašto se žalimo na ponudu? Svi mi punoljetni državljani RH imamo aktivno i pasivno pravo glasa na predsjedničkim izborima, dakle, možemo glasati, a možemo se i kandidirati.

Vrlo često se piše o apstinentima i razlozima njihovog neizlaska na birališta, no rijetko se tko dotiče nekonzumiranja pasivnog biračkog prava, tj. pitanja zašto se mi ostali nismo kandidirali, u ovom slučaju – zašto se nitko drugi od 3,8 milijuna ljudi pravom glasa nije upustio u predsjedničku utrku, nego samo njih dvadesetak, od kojih je na koncu jedanaest uspjelo sakupiti potrebnih deset i više tisuća potpisa za kandidaturu.

Većina hrvatskih državljana nema tu vrstu ambicije, procjenjujući kako nije za visoku politiku. Neki su možda uvjereni u vlastitu pamet i sposobnost, ali nemaju stvarni ni društveni kapital za prikupiti potpise.

Opet, preostaje jako puno ljudi, vjerojatno stotine njih, koji bi, da su zapeli i istaknuli kandidaturu, mogli ispuniti i taj formalni uvjet. No, iz različitih razloga nisu, i sada, kad se sve zbroji, tu smo gdje smo, naša politička zajednica je za sljedeći petogodišnji mandat izlučila ovih jedanaest kandidata. To je naša istina, to smo mi u političkom smislu, u dobrom i lošem.

Stoga, reći kako je ponuda jadna i bezvezna ne govori samo o tih jedanaest kandidata već i o hrvatskom političkom korpusu u cjelini, koji se, iako svi državljani imaju i pasivno biračko pravo, na koncu sveo na ove kandidate. Stoga ih, u tom elementarnom smislu treba respektirati. To je jedanaest državljana RH koji su odlučili iskoristiti svoje pasivno biračko pravo i kandidirati se za Predsjednika, nakon što su uspjeli prikupiti potrebne potpise, razumno postavljen uvjet koji služi izbjegavanju zagušenosti ponude autsajderima.

Motivi kandidata su različiti. Neki iza sebe imaju politički i društveni, pa i financijski kapital, i ozbiljni su pretendenti na funkciju. Takav kandidat se doista natječe za Predsjednika RH kako bi postao Predsjednik RH.

Neki drugi su iskoristili predsjedničke izbore kao izlog kako bi dobili vidljivost za parlamentarne. Procjenjuju da nemaju šanse za pobjedu, ali koriste ih kao odskočnu dasku za dalje. Izvrstan posao u tom smislu je napravio Sinčić na zadnjim predsjedničkim izborima. Neki su potpuni autsajderi, a iz nekog razloga doista misle kako mogu pobijediti.

No to je njihov problem, sve dok svojim deluzijama ne ugrožavaju javnu sigurnost. Neki su puki ekshibicionisti, pa im prijaviti se na reality show, oboriti neki besmislen rekord za Guinnessa, objaviti pedesetu knjigu poezije ili prijaviti se za predsjedničke izbore dođe na isto.

Neki najmutniji su samo zečevi koji su ubačeni u utrku pomoći jednom, a odnemoći drugom kandidatu. Svi oni, taj cvijet naše političke zajednice, natječu su za neobičnu funkciju koja predstavlja anomaliju unutar našeg političkog sustava.

Iako od 2000. imamo de facto parlamentarni sustav, Predsjednik Republike Hrvatske se ipak ne bira u Saboru, već izravno od građana. Stoga je Predsjednik čudna figura koja ima lavlju glavu velikog legitimiteta (u drugom krugu u pravilu preko milijun glasova) na mačjem tijelu ovlasti (vrlo sužene na zapovijedanje vojskom, suodlučivanje o vanjskoj politici i tajnim službama).

Paradoks je da Hrvatskom danas, u sklopu većine skrpljene naknadnom političkom trgovinom i prevarom birača, drmaju likovi koji su na parlamentarnim izborima dobili samo nekoliko stotina glasova, dok osoba koju je zaokružilo preko milijun ljudi ima puku reprezentativnu funkciju.

Oligarhija teži tu anomaliju ispraviti tako što bi se predsjednik birao u parlamentu, dakle opet političkom trgovinom i partijskim dealom, dok bi u stvarnom interesu građana bilo povećati predsjedničke ovlasti i dovesti ih u sklad s voljom birača koja stoji iza te figure. Otpor takvom scenariju na tragu je tendencija onemogućavanja referenduma i gušenja svih drugih mogućih kanala izražavanja političke volje građana mimo filtera oligarhije, partija, medija, agencija i režimskih intelektualaca.

Predsjednički izbori su stoga važni, jer iako onaj tko pobijedi sadržajno, u smislu ovlasti, nema veliku težinu, formalno nosi veliki legitimitet. Uz to, ishod ovih će bitno odrediti tendencije na parlamentarnim izborima, a vjerojatno i na unutarstranačkim u HDZ-u, a presudno će utjecati i na odnose snaga u SDP-u te na strukturiranje političke scene desno od HDZ-a. Puno toga je na kocki već 22. prosinca.

Logično, najviše može izgubiti onaj koji “brani titulu”. Uzevši u obzir petogodišnju snažnu medijsku i društvenu prisutnost pa i formalnu i neformalnu klijentelu stvorenu u prvom mandatu, veća je bruka ne obraniti “titulu” i ne osvojiti drugi mandat (što se do sada dogodilo samo Ivi Josipoviću) nego ne uspjeti iz pozicije izazivača. Ključna figura u dramaturgiji predizborne kampanje je stoga “braniteljica pojasa” Kolinda Grabar Kitarović.

Ovog tjedna učinila je najtežu pogrešku, nije pretjerano reći i uvredu birača odlukom da ne izađe na sučeljavanje s drugim kandidatima. Funkcija predsjednika je uglavnom reprezentativna, a javni govor, nastup, debata, sučeljavanje argumenata jest srž takve simboličke funkcije. Predsjednički izbori su, dramaturški gledano, atraktivniji od parlamentarnih, na kojima je više izbornih jedinica, puno kandidata i različitih situacija, dok je ovdje je sve pregledno i čisto, glava o glavu.

Ljudi vole sučeljavanja, a ne monologe, pripravljene u PR kuhinjama. Stoga se s pravom osjećaju izigrano jer sučeljavanja u prvom krugu, krivnjom Kolinde Grabar Kitarović neće biti. Čega se boji? Izbjegavanjem debate sigurno je izgubila dio glasova koji je vjerojatno veći od onoga kojeg bi eventualno bila izgubila za nju najnepovoljnijim tijekom diskusije s protukandidatima.

Istina, u sučeljavanju bi ju se moglo izvući na čistac oko pobačaja, Istanbulske konvencije, Trilaterale, potpore Hilary Clinton, nereagiranja kod gušenja referendumskih inicijativa, titranja Vučiću i puno drugih stvari, ali ni protukandidati nisu bez slabih točaka. Štoviše, nije sigurno da bi sučeljavanja uopće odgovarala glavnim rivalima, jer bi u njima “mali” kandidati koristili priliku da ranjavanjem velikih dobiju na vidljivosti.

Kampanja ulazi u prljavu fazu u kojoj se napumpava svaki detalj, a i tu se najkrhkijom pokazuje aktualna Predsjednica. Zadnji spinovi je prikazuju kako neku oholu, bešćutnu političku barunicu Castelli koja moćnim autobusom gazi sirotinju i ne zaustavlja se. Na sučeljavanju je mogla odgovoriti da se vozilo pod pratnjom ne zaustavlja zbog manjih sudara bez ozlijeđenih, dok je ovako sama sebe svela na laku metu.

Polumedvjeđa usluga joj je i tobožnja potpora Crkve. Mediji su iz propovijedi kardinala Bozanića na misi povodom obljetnice smrti Franje Tuđmana izvukli dio kojeg su protumačili kao potporu Kolindi Grabar Kitarović. Priča se toliko napumpala da ispada kako joj je Kardinal dao eksplicitnu potporu, štoviše da se zadao u Kolindinoj kampanji kao Bujanec prije pet godina.

No iz navedene propovijedi to uopće nužno ne proizlazi. Još jednom se pokazuje važnost hermeneutike i u dnevnoj politici. A sve i da je navedeno tumačenje točno, pitanje je koliko to može utjecati na ishod izbora. Valja se prisjetiti kako miljenici crkvenog vrha nisu bili ni Mesić ni Josipović pa ih to nije spriječilo u izbornoj pobjedi.

Po sadašnjem stanju stvari, ako Miroslav Škoro uđe u drugi krug, postat će Predsjednik Republike. Priliku mu, u samom finišu kampanje, otvara Kolinda Grabar Kitarović nizom nepromišljenih izjava i poteza, od kojih je za nju potencijalno najpogubnija odluka o izbjegavanju sučeljavanja. Č

ast svima koji su bili aktivni u ostvarivanju svog pasivnog biračkog prava i kandidirali se, za razliku od nas 3,8 milijuna koji smo po tom pitanju ostali pasivni pa ćemo sudjelovati u biranju samo aktivno. Ali ostaje visjeti u zraku elementarno pitanje: Kako možeš pretendirati na to da zastupaš četiri milijuna ljudi ako nisu u stanju izaći pred nekoliko konkurenata i sučeliti programe, argumente, mišljenje?

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Tuđmanov najveći grijeh

Objavljeno

na

Objavio

Možda bi i tkogod drugi, a ne samo Franjo Tuđman, ranih devedesetih izborio samostalnu hrvatsku državu. Samo, kakva bi ona bila? Čisto fizički, teritorijalno gledano, sudeći prema sposobnostima onih koji su se u to doba nudili – ili bi se cijela vidjela s tornja zagrebačke katedrale, ili bi se trajno zadržala u granicama bojišnice s kraja ’91, ili bi, u krajnjem slučaju, da je Tuđman otišao kad su se već neki ponadali da će otići, a ipak nije, ostala bez Podunavlja. Ako bi i opstala formalno cijela, našla bi se raskoljena na dva dijela, sa zloćudnim stranim tijelom kao prepriječenim balvanom, što bi ne samo onemogućilo spajanje sjevera i juga Hrvatske autocestom, nego i sputavalo njezin svekoliki boljitak, i tako ju cipriziranu na slamčicu rastakalo kao crvotoč stari hrast. Kako onda uopće govoriti o grijesima čovjeka koji je znao iskoristiti pogodan povijesni trenutak kako bi stvorio ono što nitko tada raspoloživ ne bi?

Mržnja robova prema slobodi

Ni privatizacija u korist 200 bogatih obitelji, ni prodaja Vukovara, ni famozna podjela Bosne, ni kompliment „stoka sitnog zuba“, višestruko živopisniji od „marginalaca“, mada jednako iskrivljeno naknadno adresiran, ni zakon o suradnji s Haagom, ni amnestija srpskim pobunjenicima,… niti jedan od tih „grijeha“ ne može se mjeriti s onim najvećim. S grijehom poradi kojeg se Tuđmanu, uostalom, sve pobrojano i uvriježilo uzimati za grijehe – robovima je dao slobodu! To je maxima culpa koju robovi ne praštaju, a bome niti njihovi gazde.

Jer teže je slobodu robu dati, nego ju slobodnom čovjeku oduzeti.

Nisu ju mogli oduzeti Alojziju Stepincu, Marku Veselici, Đuri Perici, Vici Vukojeviću i nebrojenim drugim uznicima u mrklome mraku komunističkih mračara, u sistemu ne zna se je li mračnijem s ovu ili onu stranu rešetaka, pa ni Zvonku Bušiću koji se „nauživao“ draži demokratskih kazamata zemlje koja se voli zvati predvodnicom slobodnoga svijeta, baš kao ni Gotovini, Kordiću i, napose, Praljku, u haškoj tamnici pod ciničnim pokroviteljstvom čitavog svijeta. Sve su vrijeme bili i ostali slobodni ljudi.

S druge strane, robovi u duši, bili formalno robovima ili ne, mrze slobodu iz dna ropske duše. Doživljavaju ju kao prijetnju i smetnju, jer ih suočava s odgovornošću za njihova djela. Sad i oni mogu biti krivi, nije to uvijek netko drugi. A taj teret za roba je pretežak, nepodnošljiv, iscrpljuje ga otprilike kao maraton tjelesno posve zapuštena čovjeka. Prema svemu oko čega se mora pomučiti, tako i prema razmišljanju, rob osjeća neprijateljstvo. Proklinje ga jer je lijen i nesposoban ovladati nužnim da bi samostalno mislio. Lakše je usvajati pomno mu servirano mišljenje koje potom naziva vlastitim. Pritom će se vazda zalijepiti za ono negativno i destruktivno. Logično, negativa je dijagnoza stanja njegove duše koje prenosi dalje kao glodavac kakvu opaku zaraznu boleštinu. Uzdigne li se tkogod iz njegova roda i poželi biti slobodnim, rob će i njega proklinjati. Jer sloboda mu je toliko strana da vjeruje samo stranim gospodarima, što medijskim, što pravosudnim.

Kad roba stranac zaveže za medijski lanac, on razveže lajavi gubec i svak’ mu koji valja bude kriminalac. Ako je to nekad mogao biti Franjo, kako to onda ne će danas biti kapetan nogometne reprezentacije, predsjednik nogometnog saveza, glavni arhitekt čudesne nogometne priče, predsjednik daleko najuspješnije vlade u ovom stoljeću, u svijetu iznimno cijenjena predsjednica, zagrebački gradonačelnik,…? Ukratko, taj svojevrsni orden s prugastom pidžamom i kuglom oko noge, kojeg ponosno dodjeljuje savez udruženja robova Hrvatske, dobiva svatko tko se usudi nešto vidljivo napraviti na korist Hrvatske. I tako si na grbaču natovariti medijsku ili pravosudnu hajku, katkad i obje, čija je svrha Hrvatsku držati u lancima, na veselje svega domaćeg roblja.

Protivljenje prometejskom pothvatu

Uzevši navedeno u obzir, ni Tuđmanov prometejski pothvat pružanja buktinje slobode robovima nije mogao naići na nepodijeljeno oduševljenje. Unatoč neprijepornim velebnim postignućima, jedva ga je tijesna polovica Hrvata prihvaćala, na izborima za Sabor njih nikad ne više od 45%. A onih, kako je znao kazati, 20%, uspjeh mu nikako nisu mogli oprostiti, prije svega jer je taj uspjeh ujedno bio i njihov neuspjeh, zato su ga držali najgorim dušmaninom. I samo mu je izostanak pametnjakovića koji bi tražili novi izborni zakon, pravedniji od pragmatičnog i praktičnog, omogućio provoditi dosljednu državnu politiku s upečatljivim plodovima. Inače bi bio primoran surađivati s kojekakvim smetenjacima i smutljivcima, izgubišama u prostoru i vremenu.

Vraški težak posao olakšalo mu je i to što nije bio suočen s obijesnom referendumanijom, a mogao je da su se već tada sjetili raširiti tu modu. Onima koji poznaju samo pravocrtne putove, koji obično vode samo do najbližeg zida, zacijelo bi zapeli za oko ne odveć popularni zakoni – Ustavni zakon o nacionalnim manjinama, Zakon o suradnji s Haškim sudom, Zakon o oprostu srpskim pobunjenicima,… – ti nesumnjivo bolni ustupci preko kojih je vodio trnovit put do ostvarenja hrvatskih kapitalnih ciljeva.

Ipak, to ne znači da je Tuđman bio pošteđen bjesomučne navale uličnih potrkala. Ni tada, naime, nije manjkalo sindikalnih prosvjeda, nerijetko baš s prosvjetarima u prvim redovima. Posebno dramatično bilo je u proljeće ’94 kad su vanjski centri moći mladoj Hrvatskoj lomili krhku kralježnicu, a Tuđman Manoliću jasno stavio do znanja da zna kako upravo on stoji iza dobro uhodanog sindikalnog i inog strojevog koraka. Onda kad je HDZ preuziman preko Washingtona, a ne preko Moskve. Ali nije preuzet, i Hrvatska je oslobođena! Na iznenađenje mnogih u svijetu, ali i ovdašnjih čitatelja Globusa i Ferala, koji su, pojačani svježim robovima, tada već premašivali 20%. Istovrsni šok pogodit će ih oslobađanjem generala Gotovine i Markača, ustvari i samog Tuđmana.

Pouzdana i učinkovita Tuđmanova praćka

Iza Tuđmana je ostala izborena država u očuvanim granicama, njene insignije i institucije, članstvo u međunarodnim organizacijama, te sjećanje na dane ponosa i slave. Ali ne samo to. Za nedovršene mirnodopske bitke ostavio je i moćno operativno sredstvo s kojim je sve to postigao. Praćki kojom je svladao „Golijata“, ujedno i počinio svoj najveći grijeh, ime je – HDZ.

Uza sve iskazane slabosti i nedostatke, HDZ i danas predstavlja jedinu ozbiljnu branu potpunom porobljavanju Hrvatske. Da je tomu doista tako, najbolje svjedoči to što ga takvim prepoznaju oni koji žele Hrvatsku posve baciti na koljena. Zato mu sude, zato prstom pokazuju na nj vičući „drž’te lopova“, zato ga, napokon, tako silno žele raskoliti, razdrobiti tu Tuđmanovu stijenu na kojoj je isklesana hrvatska sloboda. Dobro znaju da je raspršeni, raskomadani protivnik, baš kako je to slučaj na bojnom polju i u sportskim igrama, lagan plijen. No, sve i kad HDZ ne bi bio dobar konj sa stotinu mana, u svakom slučaju bolji od onoga koji ima samo jednu manu – ne valja, a u ponudi su još samo takvi, organizirana struktura s bogatim povijesnim i političkim iskustvom, te neporecivim rezultatima, sama po sebi predstavlja iznimnu vrijednost.

HDZ-u se može štošta prigovoriti, no kad ga se ocjenjuje, nepravedno je zanemariti činjenicu kako poslije Tuđmana ne nadzire ni medije ni pravosuđe, a ne uspijeva ovladati ni obavještajnom zajednicom. Sve čime raspolaže svodi se na nekih 10% fleksibilnog dijela državnog proračuna, što upravljanjem u maniri dobrog gospodara iz godine u godinu povećava, te dobar dio lokalne samouprave i vanjsku politiku. U takvim okolnostima, nema druge nego usredotočiti se na ono što možeš učiniti. Zahvaljujući takvom pristupu i danas postoje područja u kojima Hrvatska igra daleko iznad svoje kategorije, koja su u miru pandan pobjedničkoj vojsci u ratu. Hrvatska postiže rezultate top svjetske klase u nogometu, a prve europske u vanjskoj politici. Zanimljivo, u oba se slučaja vine do neslućenih visina samo kad je HDZ na vlasti. U suprotnom, nogomet, i tada pod HDZ-ovim okriljem, unatoč podmuklim opstrukcijama, stoji i dalje osjetno iznadprosječno, dočim vanjska politika više sliči detašmanu ministarstva unutarnjih poslova neke druge države.

Bez obzira što se svašta može prigovoriti i Tuđmanovim nasljednicima na čelu HDZ-a, ostaje im nepobitna zasluga za vraćanje Hrvatske na tračnice civilizacijskog kruga kojem je stoljećima pripadala. Nakon što je ostvaren tisućljetni san – slobodna hrvatska država, dosegnut je i Tuđmanov ključni strateški cilj – članstvo u euro-atlantskim integracijama. Iako teško mogu stati u istu rečenicu s Tuđmanom, predsjednicima HDZ-a u 21.stoljeću vrijedi odati priznanje i što su stranku, ošamućenu udarima medijsko-pravosudnog stroja, dizali s poda, ali i onemogućili ono čega se Tuđman jedino bojao, toliko da je zaštitu od toga umetnuo i u sâm Ustav – povratak u zlosretnu jugosferu!

Napokon, vodeći HDZ-ovci su, svak’ u svoje vrijeme, bili najbolje što se Hrvatskoj nudilo, koliko god se katkad činilo da nije tako. Bila je to čak i Jadranka Kosor, dama koja se u međuvremenu prometnula u zajedljivo cvrkutalo. Uspjela je, naime, dovršiti pregovore s EU, ometana začudnim antieuropskim savezom lijevih anarhoidnih uličara i samozvanih domoljubnih intelektualaca i aktivista, kako onda, tako i sada vođenih na uzici struktura naslijeđenih iz komunističkog totalitarizma. One si, naime, nisu mogle priuštiti eksplicitno anti-europejstvo pa su, kako bi odgodom ulaska u EU spriječile potrebu za donošenjem „Lex Perković“, u prvi plan isturile pijune. Koliko god se to doimalo neobičnim, u ono vrijeme je bilo bolje imati na čelu poslušnu „štrebericu“ koja revno ispunjava zadane joj europske naloge, nego nekog dičnog muža nesvjesnog vremena i prostora, još manje odnosa snaga i gibanja povijesnih silnica, koji bi nadugačko i naširoko pregovarao s EU na ravnopravnim osnovama. I tako, sačuvavši čist obraz, onemogućio Hrvatsku da uhvati zadnji vlak za civiliziranim svijetom, osiguravši usput da ostane čvrstim nitima vezana uz Vučićevu sferu.

Davitelj protiv davitelja ili slobodna Hrvatska?

Još od Tuđmanove mladosti na hrvatskom su političkom bunjištu prisutne tri struje, opcije, politička pogleda na svijet. Onoj istinski suverenističkoj cilj je ostvariti hrvatske interese u, kako bi Tuđman rekao, tom i takvom svijetu, uviđajući njegove zakonitosti. Druga struja se bori ostvariti tuđe interese u Hrvatskoj, ona Hrvatsku davi jer joj se izvorno hrvatsko gadi, mrzi ga i prezire. Tu je konačno i treća opcija, koja prezire svijet oko sebe pa suverenitet doživljava kao Hrvatsku mimo svijeta. Ona Hrvatsku toliko voli da ni ne primjećuje kako ju također davi, ali grleći je u ime posesivne, ekskluzivne ljubavi. Dvije zadnje opcije su, kako za Tuđmana tako i danas, jednako razorne i u srži izdajničke. Naime, njihovo djelovanje, iako vođeno različitim motivima, vodi k istom epilogu – zadavljenoj Hrvatskoj! Zato daviteljske opcije i jesu savezničke. Budu li one prevagnule, drugi krug predsjedničkih izbora mogao bi poprimiti obrise kultne srpske horror-komedije – Davitelj protiv davitelja! Prodavač karanfila protiv prodavača magle!

Prvome štangu drže EPH izdanja predvođena Jutarnjim listom, glasila jakog „Regionalnog“ sentimenta i orijentacije u pozadini čega stoji pragmatični germanski kapital. Drugome, pak, lik i djelo glanca Večernji list, koji se ovih dana ne propušta narugati NATO savezu najavljujući mu skoru propast. To ne samo da potkopava nacionalnu sigurnost, nego i poprilično vuče na ćirilični rukopis,… ovaj put, ipak ne srpske ćirilice. Kako je među mecenama davitelja na snazi džentlmenski sporazum o nenapadanju, situacija u Hrvatskoj 2019. umnogome podsjeća na onu u Poljskoj 80 godina ranije. Pouzdanijeg znaka da je inicijativa Tri mora prepoznata teško je i zamisliti. Samo, primjećuje li to pilot u Washingtonu? Ili barem onaj u Buzinu? Ili možda misle da je ovo Kurdistan? Croats, Kurds, zloslutno slično zvuči…

Poslije pustošenja jednih izdajnika Hrvatsku je trebalo iznova mukotrpno sastavljati iz tisuća komadićaka puzzle slagalice, poslije drugih taj bi zadatak bio nemjerljivo teži – više nalik lijepljenju u prah razbijene vaze, što bi zahtijevalo umješnijeg majstora i od samoga Tuđmana. A što tek reći na scenarij iz noćne more s oba davitelja u paketu? Pitanje je bi li poslije toga od Lijepe Naše ostao i kamen na kamenu, možda tek tužna pjesma – „Loša bila četrs’speta, a još gora dvadeseta“. Uostalom, davitelji danas vire iz džepova istima kao i ’45, samo što su, o, kako se povijest zna grubo našaliti, sad zamijenili gospodare. S jedne strane tu je izopačena moralna policija prištekana na matični GESTAPO, a s druge farma trolova uzgojena po lenjingradskoj recepturi kao lokalni odvjetak Kominterne nekad. Kao i tada, lažu čim zinu, združeno kljucajući jetru Hrvatskoj.

Žuti, zeleni, crni i crveni vragovi i danas dijele, raspršuju, razgrađuju, razvaljuju, rastaču, ruše… To je, napokon, njihovu poočimu dijabolosu, kako mu i samo ime kaže, primarna aktivnost i zaštitni znak. Ipak, još uvijek je samo na Hrvatima odluka hoće li prihvatiti ponudu da se mane Očenaša pa robovati raznobojnim vragovima ili, kao što priliči slobodnim ljudima, uzeti u ruke sudbinu i sreću poštujući najbolje ljude koje imaju, pritom i zahvaljujući Bogu što ih imaju.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari