Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Nestaju ostatci ostataka hrvatskoga suvereniteta

Objavljeno

na

Malo vrijeme, malo nevrijeme, malo između, u svakom slučaju zagonetan srpanj. Glavno da nije onako vruće kao što je bilo, a što će biti, ne znamo sve do izvanrednog kongresa vladajućih, gdje će biti posmicani svi oni za koje oporba i koalicijski partneri traži smrtne kazne u političkom smislu.

Dotle se otvaraju festivali na obali i otocima hrvatskoga mora, kazališni, filmski i ultraški, praćeni kišom i bukom – najteže je stradao Split gdje su ljude privremeno iseljavali iz stanova i kuća na izravnom ili bočnom bučnom udaru, a prodavači droge trljali ruke.

Što je Split skrivio Bogu da mora podnositi to urlanje, makar i tri dana? A zatim se nesnosna buka seli na Brač i Hvar, da ne bi otoci ostali zakinutima. Posve kriva strategija, novi naraštaj turista koji dolaze u Hrvatsku traži nešto potpuno drugo, a buka će ih rastjerati u ionako ne baš sjajnom srpnju.

Zanimljivo je kako (blago) raste svijest o različitim načinima zagađivanja, pa i svjetlosnog, ali onečišćenje prostora bukom i dalje je na zadnjem mjestu, izvan vidokruga mudraca. Ono se tolerira, a ljudi izbezumljeni od buke proglašavaju se preosjetljivim, živčanim i valjda histeričnim.

Splitska ultrabuka ipak traje samo kratko, ali ima ljetne buke koja traje tri mjeseca a ne tri dana, tzv. ljetne terase i lokali trešte li trešte jer svaki primitivno može za malen novac kupiti velik zvučnik i terorizirati domaće i strance, te se među sobom nadmeću tko ima većega.

Stravična buka Ultre dokazala je ono što se oduvijek zna, da decibeli izazivaju ne samo srčane aritmije, nego imaju i druge posljedice. Do sada razmrvljeni inspektorati u tom su području bili posve neefikasni, nadajmo se da će ubuduće biti nešto bolje.

Buka se podignula i oko rezultata državne mature, koji su, kažu, zabrinjavajući. Krivcima su nađena djeca koja u matematičkoj sferi ne znaju logično razmišljati jer tako nisu naučila, a hrvatski ne znaju jer ga nisu učila niti su u onih dva ili tri sata tjedno mogla naučiti, a i zašto bi učila kada im je to materinski jezik, pa ga znaju napamet.

Teškoće se pojavljuju kada moraju napisati esej „iz hrvatskoga“, što je isto tako nelogično jer esej nije hrvatska riječ (imamo ogled, crticu itd.), ali ako postoji kurikulum i kurikul, zašto bi se ta zadaća nazivala hrvatskim jezikom? Osim toga, esej je književna forma vrlo zahtjevna i cijenjena, rijetki su joj odrasli pisci dorasli.

Onda maturanti nešto napišu, a neki predaju prazan papir. Tisuću njih, kažu. Ti su prazni iliti tabula rasa puni poruka da je učenje i naučavanje hrvatskoga jezika u školama na niskim granama, da je materinski (i očinski valjda) nepotreban „predmet“, a ima tu i futurističkih spekulacija: ionako će Hrvati i Hrvatice izumrijeti do svršetka stoljeća i kog će se vraga djeca baktati s tim bakinim jezikom. Rezultati državne mature glede engleskoga jezika puno su bolji.

Engleska (UK) izlazi iz EU, ali osvetnički ostavlja engleski kao esperanto kojim će ostatci domorodaca i novopridošlo stanovništvo govoriti i u Hrvatskoj. I pisati. Tako smo napravili puni krug: sačuvani tekstovi na zabatima crkava ranoga srednjeg vijeka, na kojima se spominje hrvatsko ime i hrvatski vladar, pisani su latinskim esperantom toga doba.

S manjinskim jezicima stojimo vrlo dobro, pa i sa srpskim i srpskom ćirilicom, što ne vidi ili ne želi vidjeti predsjednik Ustavnoga suda Miroslav Šeparović koji je iz neba u rebra potegnuo ni više ni manje nego Vukovar, i to usred ljeta.

Vjerojatno ste vidjeli taj njegov istup na ekranima, toliko vehementan, uzbuđen i u stvari nasilan, što mu ne pristaje ili je svjestan da radi nešto pogrješno pod pritiskom (toliko poznajem ljude). Da, nabrijan sa strane. Nije trebalo dugo čekati na odgovor Vukovaraca koji su dokazali da ono što Šeparović traži već živi u praksi, ali i poručili preko Penave da dalje i više od toga ne će ići dok se ne raščisti krvava 1991. koju srpski političari žele zaboraviti ili okrenuti pilu (povijest) naopako.

Penava je (i opet ) u pravu, što znači da će (i opet) biti pozvan u Zagreb da mu Plenković protumači kako se vodi politika, a u susjednoj sobi čekat će na rezultate Pupovac i novi SNV Milošević. Jest, Ustavni sud sa Šeparovićem na čelu kolone (gdje su izdvojena mišljenja?) bespotrebno je otvorio Pandorinu škrinju ili nije mogao odbiti izvršnu vlast kojoj za stabilnost trebaju ruke, za njezinu sudbinu kojoj sudbina nestalih branitelja i njihovih obitelji nije toliko važna, niti su bili u Vukovaru 1991. pa ni pokušali ući u grad i braniti ga, ta im je ta „tema“ ponešto daleka i dosadna.

Zemlja i voda

Istekao je moratorij na prodaju zemlje strancima, a ako se i produlji za još tri godine, isto je, s tim da su tuđinci već i prije pokupovali velike komade zemlje preko „domaćih“ agencija i bilo bi dobro statistički predočiti koliko je daleko ta kupnja dospjela.

Za sada ostaje tajnom, ali se hrvatski jal obrušava samo na starosjedioce, Hrvate koji bi ponešto htjeli zaraditi na svojoj djedovini, pa se na križ razapinju vijećnici općina poradi prenamjene šikara u građevinsko zemljište, čak i daleko od mora. A zašto su se otočki Hrvati naseljavali na pristojnoj udaljenosti od mora?

Pa zbog napada arapskih, normanskih i mletačkih, ali i domaćih gusarskih, a na more se spuštali tek u (mislili oni) mirnijim vremenima. Ili su gradili daleko od mora poradi proročanstva (možda i sjećanja na Atlantidu) da će se jednoga dana razina mora podignuti toliko te će preplaviti mjesta uz more, a oni će (s brijega) postati prvi red.

Prodaja zemlje strancima ima još jednu, kobnu dimenziju. Njima su već sada, a bit će ubuduće i više, najzanimljivija zemljišta na kojima postoje izvori pitke vode. I tu dolazimo do granice koja ne smije biti prijeđena, premda iskustava već ima, posebno s izvorima mineralne vode.

Ne sjećam se neke velike saborske sjednice o vodenom pitanju, devedeset posto saborskih zastupnika o tome ništa ne zna, ne bave se tom „problematikom“ nego kako će – na riječima žestoka oporba – u mislima i rukama učiniti sve da slučajno ne dođe do izvanrednih izbora a oni se vrate odakle su došli, makar i ne znaju gdje je to.

Gljive poslije kiše

Tropske kiše imaju posljedica: kao gljive se pojavljuju kandidati za predsjednika/predsjednicu države, te ih je već i sada teško nabrojiti a kako će biti do kraja, tko zna. Birači će imati pred sobom plahtu kao na europskim izborima, vaditi naočale iz džepova i svijećom tražiti čovjeka koji bi ih reprezentirao u zemlji i svijetu.

Podosta je nevjerojatno koliko je ljudi zainteresirano za to, jedno jedino, radno mjesto i koliko njih misli da su baš oni predodređeni i vrlinama obdareni. Ima dobronamjernih, ima onih koji bi se proslavili (ha), ima onih za koje ne znamo tko ih gura i onih za koje znamo, ima slobodnih strijelaca, zastupnika nekih ideja ili posve bezidejnih, ima onih koji se pozivaju na braniteljski staž i onih koji su od rata pobjegli, ima pretendenata koji to i nisu nego se kandidiraju samo zato da na posjetnicama mogu napisati „kandidat za predsjednika/cu RH“ 2019. i tako se predstavljati u inozemstvima.

Svatko se, znači, može natjecati. Tu ne postoje sigurnosne provjere, ne postoje medicinski listovi i povijesti bolesti, ne postoje državni ispiti nalik maturalnima, potrebno je samo izgovoriti pred kamerama: Ja se kandidiram, i to je sve.

Dobro je, naravno, ako kandidat ima iza sebe jaku ili jaču stranku, ali je takva potpora dvosjekli mač: kako se već događalo u Hrvatskoj, takva jaka ili jača stranka u šest mjeseci može načiniti toliko gafova da „njezin“ predsjednički kandidat može imati samo neprilike i na kraju propasti, ili je čak potpora od početka licemjerna toliko da u ključnom trenutku kandidat ostane na suhom, ili štoviše „potporna stranka“ u zadnji čas iznjedri iz sebe same još nekoliko suparnika te su na kraju svi u gubitku. O primjerima ne trebam govoriti, znate ih i sami.

Ovršna alkemija

Velike najave o spasonosnom ovršnom zakonu završile su u alkemičarskoj retorti. Svi su dosadašnji sudionici spašeni efikasnije nego migranti na Sredozemlju: u igri ostaju i sud i javni bilježnici i FINA, s tim da je sud (opet) ipak primaran, bilježnici mu „pomažu“, a FINA…Ah, nitko se ne odriče svoga dijela kolača, premda će slatkiš biti nešto kraći.

Nisam siguran, a znajući iz kojega miljea dolaze predlagatelji zakona, mislim da javnobilježnička oligarhija (iliti kruh bez motike) i nadalje ima velik utjecaj, a što su joj nominalno malo skresana krila, ne znači puno. Ovršeni ostaju u nesvršenom ovršnom položaju i sada pokušavaju shvatiti što im se dogodilo.

Sretni nisu, svakako. Možda čitaju rezultate velikog istraživanja o sreći, dotično koji su narodi sretni, koji manje, a koji uopće nisu. Tu se Hrvati nalaze podosta nisko, a sreću definiraju kao ljubav i obitelj, roštilj i gemišt. To jest sreću kao privatni osjećaj.

Postali smo neambiciozni (ili ostali), ljudi se povlače u svoje nesigurne kule i sve manje ih zanima što se događa na krupnom, nacionalnom i nadnacionalnom planu. Već viđeno i vrlo opasno, jer se takvi kakvi jesu vrlo začude kada se stvari počinju događati u njihovu dvorištu.

Puštaju stvari da se odvijaju kako se već odvijaju, pročitaju u novinama, recimo, da su Vlada i HNB napisali pismo namjere o ulasku Hrvatske u EU-tečajni mehanizam (ERM II. ili drugi memorandum) – u ime naroda, valjda, premda to ne piše u pismu da ne plaše ljude koji se još sjećaju presuda U ime naroda.

Primjer bezočne bahatosti vlasti koja o zamjeni nacionalne valute nadnacionalnom uopće nije pokazala namjeru (pismo namjere) pitati narod. Na referendumu? Ma molim vas, referendum je nabijen na kolac, pa ako se u nekim papirima još spominje, vlast zna da je mrtav i nitko ga više ne može oživjeti sve dok ne dođe do bitnih, velikih promjena. Tako uz morske pse, ježeve i risove, nestaje i kuna, nestaju ostatci ostataka hrvatskoga suvereniteta.

General

U Puli je osim donedavnog Uljanika poznat i filmski festival u Areni. Prošle subote je na otvorenju prikazan „General“ u nazočnosti visokih uzvanika, ali bez generala Ante Gotovine koji je za svaki slučaj ostao u zbornom području Split. Kakav je film kao film, teško je bilo zaključiti.

Dok ovo pišem, a nedjelja je, dan poslije, vidio sam samo jednu opsežniju kritiku koja je očito pisana dan prije iz pera jugonostalgičara, te nije relevantna. U svemu, nostalgičar je film proglasio smećem. Očekujem da isti kritičar pohvali film „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“. Ako dočeka duboku starost, radovat će se i filmu „Posljednji Hrvat u Hrvatskoj“ ili pod naslovom Niemandsland.

Hrvoje Hitrec/HKV

 

Predrag Peđa Mišić: Kad vam je već toliko stalo do zaštite manjina, provodite zakon i uhitite ratne zločince i silovatelje

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Hodak – Kako od dva s*anja birati manje, ako ne znamo koje je veće…?

Objavljeno

na

Objavio

Korona se vraća, i to na velika vrata. Ne spadam među one koji apokaliptično gledaju na događaje, ljude, rezultate izbora… I tako je previše katastrofičara i kaotičara koji u svemu vide ”kraj svijeta”. Nakon izbornog trijumfa Vučića u Srbiji i Plenkovića u Lijepoj našoj, vratio sam se kao praktični vjernik molitvi. ”Bože daj nam zdravlja, za pamet je i tako prekasno!”

Vučić je već apsolviran. Jedina nepoznanica je sada koga će vožd izabrati za opoziciju svojim depiliranim naprednjacima. Dok se on u Parizu bori k’o lav da dokaže kako su Hrvatska,Sjeverna Makedonija, Kosovo i BiH stare srpske zemlje, u Beogradu, Nišu, Kragujevcu, Šapcu… odvijaju se mitinzi protiv izbornih pobjednika. Umjesto ”rimskog trijumfatora”, jedinstva naroda i vlasti, svjedočimo jurišu policije i konjanika na nadahnute demonstrante. Na kraju će prošaptati: ”Sam pao, sam se ubio”. Toliko o komšijama. Možda i previše…

Imamo mi i naše trijumfatore. Oni koji me čitaju, a sve do sada me nisu uspjeli pročitati, znaju za moju politički prozirnu ideju. Desna politička platforma HDZ i DP zajedno i zagrljeni penju se na Pantovčak, te, cinično se smješkajući, predaju Milanoviću popis nekih 80 i nešto ”časnih hrvatskih muževa i žena” koji će u iduće četiri godine vladati državom, koronom, eurom, turizmom, standardom, povratkom iz Irske itd.

Kako je ispalo – zna se! Desna apokalipsa. Plenkiju ne treba nitko osim manjina, a najmanje želi sa Škorom. Manjinci i njihovi politički ”teškaši”  tu su da u još jednom mandatu Plenkija Hrvatekima vrate smiješak na lice. Osobno se osjećam ponizno i poniženo. Kad god mogu citiram pok. Josipa Severa i njegovu pjesmu ”Molim da me se ne primijećuje”. To je naslov i sav tekst pjesme.

Meni trebaju živci, a ne nešto za njih!

Ne treba meni ništa za živce. Meni trebaju živci! Moj bolski prijatelj Ufo citira mi misao Franza Kafke: ”Jedan idiot je jedan idiot. Dva idiota su dva idiota. Deset tisuća idiota su politička stranka”. U prijevodu opet smo dobili HDZ s Pupijem, Radinom, Kajtazijem, HNS-om i Reformisticom. Poražena JNA 25 godina nakon ”Oluje” Hrvate i nadalje naziva ustašama i nitko ni da ni mukne na to.

Josip Deur upozorava: ”Shvatite! Da Hrvatska vojska i policija zamijeni grb zvijezdom petokrakom opet bi to većini HDZ-ovaca bilo prihvatljivo”. Zvuči pomalo fatalistički. Možda…

Po starom običaju, idemo s imenima. K’o crna muha u čaši bijela mlijeka istakao se Bandićev kum Veljko Kajtazi. Došao tip iz Kosovske Mitrovice, završio vojne škole i do 1991. godine radio na aerodromu Pleso kao oficir JNA za obradu podataka. Osnutkom hrvatske države odjednom je shvatio kako je probitačnije biti ”vječni” manjinski zastupnik u Saboru negoli nešto raditi. Impresivno! Takvu biografiju nema ni Ante Tomić, Boris Dežulović, Rade Šerbedžija…

Moj drugi bolski prijatelj Štujo me uvjerava da je sve u stvari relativno. Da je SDP bio malo bolje ”pripravljen”, kak’ bi rekli Zagorci, Plenki bi tijesno pobijedio pa Kajtazi danas ne bi bio kandidat za ministra demografije i ”čuvar ustaša” u zimskom periodu. Međutim, SDP je, na čelu s Bernadićem, ušao u izbornu bitku spreman ”k’o njemački vojnik u svibnju 1945. godine” i popušio. Mate Knezović jetko na Fejsu konstatira: ”Židovi su čekali svoju državu dvije tisuće godina, a Romi od postanka svijeta. Židovi su je konačno i dobili nakon Drugog svjetskog rata, a Romi ovdje kod nas”.

Kada smo već kod nakaradnog izbornog sustava u RH, onda je samo za napomenuti da je notorni Veljko Kajtazi saborski zastupnik koji predstavlja pripadnike austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine. S dobivenih 3649 glasova on ”s pravom” naziva Domovinski pokret – ustaškim. I dok se Hrvati bave skupljanjem plastičnih boca i starog željeza, Romi se polako, ali sigurno uključuju u državotvornu politiku.

Pa nama ne ide nigdje, a ne samo u Hrvatskoj

No, ne ide nam nigdje, ne samo u Hrvatskoj. U BiH predstavnika Hrvata biraju Bošnjaci. Predstavnik Bošnjaka u Hrvatskoj podržava Pupovca. U Srbiji Hrvate pretvaraju u Bunjevce i Šokce pa u njihovoj Narodnoj skupštini nema predstavnika Hrvata. Možda tamo postoji neki Hrvat kao portir ili čistač… Samo u Hrvatskoj sve manjine svijeta uživaju sva prava. Naročito pravo da nas nazivaju ustašama i klerofašistima… Nedostaje još samo da prisegu novoj Vladi uveliča Lepa Brena pjesmom Jugoslovenka… Moja prijateljica iz Narodnog saveza Nijemaca šalje mi dokument za 2020. godine iz kojega je vidljivo da su nacionalne manjine trebale podijeliti 48.000.000.00 kn. Narodni savez Nijemaca nikada nije dobio ni lipu. E, moji njemački ”nacisti”,  Vijeće Europe donijelo je onu famoznu rezoluciju kojom su nacizam, fašizam i komunizam proglašeni zločinačkim režimima i ideologijama. A sad bi vi još od ovih 48 milja htjeli nešto love i za sebe.

Kod nas se sve više isplati furati na komunizam. Evo dokaza. Javio se na fejsu prof. Dino Trkulja iz vodstva Radničke Fronte, nove parlamentarne stranke u RH. Dino, pametan i lucidan kako ga je majka rodila, objašnjava pastoralnu i privlačnu agendu svoje stranke koja je bljesnula na zadnjim parlamentarnim izborima. Profa nam objašnjava kako će oni (R.F.) u koaliciji s ostalim strankama lijevog spektra, vratiti socijalističku republiku Hrvatsku na slavne puteve kakve smo imali od 1945. godine sve do vremena početka građanskog rata na prostoru bivše Jugoslavije.

”Vjerujemo da ćemo, uz potporu hrvatskog naroda koji je uvijek bio antifašistički i socijalistički, uspjeti u svom naumu, da će Socijalistička Republika Hrvatska biti prepoznata u svijetu kao snažna antifašistička država. Ukoliko se ostale države bivše Jugoslavije povedu našim primjerom, vjerujemo u snagu bratstva i jedinstva u tolikoj mjeri da ćemo uspjeti vratiti slavnu SFRJ, za koju se uistinu borimo i koja nam je svima prirasla srcu”. Moram priznati da sam iskreno tronut.

Dobro, tko još šljivi Ustav RH?! Već će to Vili Matula, bivši član CK SKH, Kata Peović, Rada i Neda Raukar da ”reše” s drugovima. Usput se pitam odnosi li se najnovija odluka Američke udruge psihologa i psihijatara da se ”žal za bliskom osobom proglasi mentalnim poremećajem” odnosi i na žal za komunizmom, na Radničku frontu, prof. Dinu, Katarinu, Vilija, Nedu? Naš orijunaš Dino nije čuo za čl. 141. hrvatskog Ustava koji zabranjuje udruživanje RH u saveze s drugim državama koji bi mogli dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva. To je svojevremeno pokušao srušiti svojim briljantnim neznanjem Zoran Pusić, ali mu na Ustavnom sudu nitko nije imao srca reći da o ustavnom pravu nema pojma. I sada u Saboru imamo parlamentarnu stranku čiji je sveti cilj udružiti se sa Srbijom, Kosovom i Metohijom, BiH… Ni manje ni više…

‘Notorni profa Jović’

Puno je ”jasniji” profa s Hrvatskog vojnog učilišta ”Dr. Franjo Tuđman”- notorni Dejan Jović. On se prisjeća Srebrenice tako da je svima jasno da ima problema s ”memorijom pamćenja”. Tako kaže: ”Srebrenica nas opominje: nacionalizam kojem se ne suprostavljamo vodi u užasne zločine nad civilima, a ponekad i u pravi genocid/etnocid. Jer, ubijanje ljudi redom zbog njihove pripadnosti jest upravo to. Slava žrtvama Srebrenice, ne ponovilo se nikome”. Naizgled, humano i korektno. Ali, samo naizgled. Zaboravio je profa imenovati agresora, ubojice, tko im je zapovijedao, za čiji račun su u tri krvava dana poubijali 8300…muškaraca i dječaka. Dobro, svi mi znamo da su to bili ”ustaše iz Paragvaja i Urugvaja”. To je u stvari jedna država koju neki zovu Paragvaj, a drugi Urugvaj.

Srpski političar Čedomir Jovanović je direktan i pošten kada kaže: ”Svakog trenutka kada razmišljam o tome, stidim se onih koji su pomislili da uzimaju pravdu u svoje ruke… nesvjesni da pišu najcrnju povijest Srbije poslije koje više ništa ne može i nije bilo isto”. No, zaboravio je Čedomir na svibanj 1945. godine, kada je na ”Križnom putu” ubijeno više od 80.000 tisuća ljudi, žena i djece, uglavnom jedne etičke pripadnosti. I onda su naivni mislili da ”ništa više ne može biti isto…”

Usput rečeno, 3. veljače 2015. godine, Međunarodni sud pravde donio je jednu izuzetno važnu presudu u predmetu koji je RH pokrenula protiv Srbije. Prof. Mato Palić se pita: ”Od donošenja presude do danas nije objavljen službeni prijevod presude na mrežnim stranicama nekog državnog tijela… i zbog čijeg  interesa je ta presuda u nekoj ladici… kome to uopće odgovara?” Radilo se o tužbi RH protiv Srbije za genocid. Znači, nigdje službenog prijevoda na reakciju suda na hrvatsku tužbu zbog genocida kao i reakciju suda na hrvatske dokaze za genocidne namjere Srbije, dolus specijalis… Prof. Palić pita se zašto ta neprevedena presuda leži u nečijoj ladici? Umjesto prijevoda, kao Normabel, dobivamo potpredsjednika vlade iz redova SDSS-a kojeg je osnovao osuđeni haški ratni zločinac Goran Hadžić.

Sve je počelo s jednim drugim osuđenikom ”ćaćom” Sanaderom i Slobodanom Uzelcem, potpredsjednikom vlade i kasnije kod Jace Kosor. Da bismo mogli odgovoriti na pitanje prof. Palića kome je u interesu da neprevedena presuda leži u nečijoj državnoj ladici morali bismo dati zadatak prof. dr. Josipu Jurčeviću, specijalistu za takve teme, da to detaljnije istraži. Nemojte sumnjati da bi knjiga koju bi prof. Jurčević dokumentirano o tome napisao sigurno prerasla u knjižurinu od nekoliko tisuća strana. Mislite li da bi se oni koji bi se našli u toj knjizi možda zasramili? Ne vjerujem…

Netko pametan je napisao: ”Nedostatak srama prvi je znak kretenizma…”

Haj’mo sada s lakšim temama, primjerenijim srpanjskim vrućinama, plažama i korona godišnjim odmorima. Jednu grupu na fejsu zanima: ”Kako manjine mogu imati osam zastupnika u Hrvatskom saboru, a tzv. dijaspora od gotovo četiri milijuna ljudi samo tri zastupnika”. Napisao sam im da se za objašnjenje obrate Vladi Šeksu. Možda on zna odgovor kad je pripremao izmjenu Ustava.

U svijetu medijima drma antifa-pokret Black Lives Matter – BLM, a kod nas je na vrhuncu pokret MLM ili Minority Lives Matter. RH je liberalnija od Švedske, Danske, Nizozemske… Herbert Marcuse, neomarksistički filozof, jednom je napisao: ”Nositelj nove komunističke revolucije neće biti proletarijat nego manjine, etničke, spolne, rasne…”. Ja bih nadodao i ”ideološke”. Pogledajte samo tko je sve ušao u Hrvatski sabor. Komunjare koje i danas sanjaju SFRJ, bratstvo i jedinstvo. Sreća je da se protiv takve ”revolucije” nećemo svi morati boriti. Dosta će biti, recimo, samo 4. splitska. Nikoga od ”revolucionara” nećemo tražiti ”po šumama i gorama…”, nego po Filozofskim faksevima.

Kada smo već kod naših legendarnih Filozofskih faksova koji su nam dali Mladena Zvonarevića, Milana Kangrgu, Ivu Goldsteina, Klasića, Jakovinu, Markovinu… evo čime se trenutno bave naše lijeve antife. ”Desni” rektor zagrebačkog sveučilišta Damir Boras suspendirao je ”lijevu” dekanicu Vesnu Vlahović-Štetić jer šteti ugledu Filozofskog faksa. Njegova odluka temelji se na presudi Županijskog suda u Zagrebu od 26. lipnja 2020. godine, iz koje proizlazi da je Vesnica pravomoćno osuđena za šikaniranje i mobbing zaposlenika Filozofskog faksa. Ističem pravomoćno! Vesna će naravno ići do Beča, Strasbourga, Haaga, Geneve, ali presuda je i dalje pravomoćna, iako ju je donio ”klerofašistički” sud.

E, sada se diglo na lijevu nogu sve što je progresivno, antifašističko i liberalno na Filozofskom faksu u Zagrebu. Tu je zablistao u punom sjaju prof. Ivo Goldstein. On misli i kaže: ”Radi se o jednom autokratskom ponašanju rektora Borasa koje je možda jednim dijelom utemeljeno na njegovim zakonskim ovlastima, a djelomično se radi o institucionalnom nasilju te izlazi iz dobrih običaja koje bi morale krasiti jednog rektora”.  Ma, bravo Profesore na iskrenosti!!!  Sve presude protiv ljevičara, jugovića i orijunaša treba ”zbog dobrih običaja” poništiti, osuditi, organizirati protiv njih proteste antifa, a studenti trebaju svojim tijelima spriječiti dolazak povjerenstva u zagradu faksa.

Zamislite samo da prof. Raspudić ili prof. Jurčević budu pravomoćno osuđeni zbog, recimo, zlostavljanja svojih kolega, kako bi se za njih zauzeli novinari Jutarnjeg Tanja Rudež i M. Boltižar. Profesori osramotili faks i ”šimecki u tur”! Ovdje imamo atraktivan sudar ”dobrih običaja” protiv ”pravomoćne presude”. Kao tvrdi legalist ne sumnjam u pobjedu ”dobrih običaja”. Svojevremeno su ti ”dobri običaji” doveli na Filozofski faks i u Hrvatsko filozofsko društvo i dr. Vojislava Šešelja.

Arthur Schopenhauer jednom je napisao: ”Ako se teški grijesi okajavaju tek na onom svijetu, neka se onda glupi okaju na ovome”.

Napokon dobra vijest. Od jeseni nam dolazi film ”Dnevnik Diane Budisavljević” u naše škole. Blago današnjoj djeci. Uskoro će se u škole vratiti i ”Sutjeska”, ”Neretva”, ”Boško Buha”, ”Tko to tamo peva”… Ovaj zadnji bih i sam preporučio svima, ne samo djeci, jer ne laže ni mistificira… Opet će ”zatucani” očevi i majke šaptati djeci ”nije to baš tako bilo, oni lažu…”. U filmu ne postoji najstrašniji rat u povijesti – Drugi svjetski rat. Postoji samo tajno spašavanje djece… tajno ili javno uvijek je pozitivno. Ali, u tvrdom ustaškom režimu koji dnevno ubija stotine tisuća ili ih toliko šalje u Jasenovac. Lažno prikazuje i kardinala Stepinca.

U filmu glume ekstremni ljevičari, bivši član CKSKH Vili Matula, Urša Neda Rukar, oba novi ljevičarski zastupnici u Saboru. Ministrice Obuljen i Divjak odradile su ”sjajan” posao… Čekamo sada ”Desant na Drvar”, ”Povratak otpisanih”…. Zamislite kada neki ”krivo” informirani klinac zapita: drugarice, kada će film o Vukovaru. Pa učiteljici ”pukne” film…

Mario Profaca postavlja pragmatično pitanje: ”Kako od dva sranja birati manje, ako ne znamo koje je veće…?”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Teško je reći jesu li neki birači sada progledali

Objavljeno

na

Objavio

Izbori za deseti saziv Hrvatskoga sabora, održani u eri epidemije koronavirusa u nedjelju 5. srpnja, očitovali su, po procjenama mnogih, gledajući u cjelini, snažnu prisutnost straha u hrvatskom društvu te su donijeli znatne promjene na hrvatskoj političkoj sceni.

U sučeljavanju s koronavirusom, kako je istaknulo više puta više relevantnih psihologa i sociologa, Hrvatska se antiepidemijskim mjerama uspješno borila za zaštitu fizičkoga zdravlja, a veći propusti ili čak zanemarivanja dogodili su se glede zaštite duhovnoga i psihičkoga zdravlja hrvatskih građana pa je logična posljedica toga znatno proširen strah koji može eskalirati u brojna teška psihička oboljenja. Već činjenica da se gotovo 14 posto birača manje odazvalo na izvršavanje te građanske dužnosti negoli na prošlim parlamentarnim izborima 2016. godine potvrđuje snagu straha koji vlada u hrvatskom društvu.

Premda uz pridržavanje propisanih epidemioloških mjera u procesu glasovanja nije bilo realnoga rizika za zarazu koronavirusom, mnogi građani (njih više od 400 tisuća) ipak su odustali od odlaska na izborna mjesta i ostali u svojim domovima. Posljedica slabijega odaziva birača svakako je činjenica da svi izborni pobjednici imaju objektivno smanjen demokratski legitimitet, a to nije niti smije biti irelevantno. U predstavničkoj demokraciji, kakva je Ustavom propisana i u Hrvatskoj, demokratski legitimitet potvrđen većinom birača, a ne samo većinom birača koji su glasovali, daje objektivno veću političku moć i snagu i olakšava donošenje i težih političkih odluka. No kao i glede referenduma za pristup Hrvatske Europskoj uniji, manjkav demokratski legitimitet ne će bitno otežavati funkcioniranje saborske većine i izvršne vlasti.

Povremeni repovi pred izbornim mjestima uz ozbiljno i striktno shvaćanje održavanja distance te što su mnogi birači došli ne samo s preporučenim maskama, nego i gumenim rukavicama, također su očita potvrda straha među hrvatskim građanima. Da je pritom riječ ne samo o odgovornu ponašanju i zdravu oprezu, očitovala je i pretežna šutnja, nekomunikacija među ljudima dok su čekali, kao da su bili u redu za primanje kojega sakramenta, što se događa po crkvama i bogoslužjima, a ne na čekanju za običan građanski čin.

Rezultati izbora pokazali su da je odluka HDZ-a da se ide na redovite prijevremene izbore, baš u vrijeme tinjajuće epidemije koronavirusa, bila mudra i uspješna za njegove ciljeve, no ne može se poreći da je i pritom došao do izražaja postojeći strah kod velikoga dijela hrvatskih građana.

Naime, vladajući za prošloga mandata iskoristili su legalno i legitimno svoj položaj te su se biračima predstavili kao zaštitnici (nije bila slučajna izborna deviza »sigurnost«), jer u vrijeme neizvjesne krize ne odbacuju se tako lako zaštitnici, makar oni i ne bili najbolji. Strah u dijelu biračkoga tijela tako je, čini se, ipak iskorišten, i to uspješno, za stjecanje novoga mandata u upravljanju Hrvatskom. To očitovanje straha golem je izazov za sve odgovorne u svim segmentima društvenoga života, osobito za političare na vlasti i medije, kao i za sve vjerske zajednice, jer postoji opasnost da mogućnost ili vjerojatnost širenja koronavirusa te epidemiološke mjere zaštite (možda katkad suviše restriktivne) ostave daleko ozbiljnije i teže Iječive zdravstvene posljedice od obolijevanja koronavirusom. Duhovno i psihički slomljeni ljudi teško mogu davati očekivane doprinose na osobnom, obiteljskom, crkvenom ili društvenom planu.

Premda je na hrvatskoj političkoj sceni i nakon parlamentarnih izbora opstao stranačko-politički duopol, birači koji su sudjelovali na izborima uvelike su na nov način konfigurirali hrvatsku političku scenu. Naime taj duopol sada ni približno nije više jednak po snazi: HDZ s malobrojnim partnerima ima čak 25 zastupnika više od SDP-a i njegovih sedam partnera u Restart koaliciji. Ako se zbroje osvojena zastupnička mjesta HDZ-a, Domovinskoga pokreta i Mosta nezavisnih lista, dobije se 90 zastupnika, što je očito respektabilna većina (oko 64 posto zastupnika bez manjinaca) izabrana od dijela biračkoga tijela koji podupire političke opcije centra i desno od centra, uz isključivanje desnoga ekstremizma. Oni koji su na parlamentarnim izborima dali glas tim trima opcijama postupili su bitno drugačije negoli na ne tako davnim predsjedničkim izborima.

Teško je reći jesu li to neki birači sada progledali, je li tomu pridonio svojim potezima i izjavama i Predsjednik, no očito je da su oni koji su izišli na birališta i glasovali pokazali da u hrvatskom društvu respektabilnu većinu tvore i politički legitimitet daju političkim opcijama desnoga centra uzimajući u obzir sve njihove nijanse po kojima se razlikuju. Istodobno i na ljevici se dogodio velik raskol, pad popularnosti i dovođenje na političku scenu potpuno novih skupina i ljudi. Izbori, koji su po rezultatu za mnoge veliko iznenađenje i koji su odstranili neke strančice, stvaraju dojam da se politička scena znatno mijenja te da bi se mogla očitovati u Hrvatskoj konačno stvarna i snažna opozicija, a to je preduvjet i za odgovornije upravljanje izvršnih vlasti.

Ivan Miklenić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari