Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Od Lijepe naše do Lijepa li si, i eto novih ustaša

Objavljeno

na

Još nije dobro ni zarujnilo, a već se hladnoća uvlači u kosti, Bog da prosti, nedugo nakon toplinskog vala dovaljao se hladni val i moji susjedi pile drva brzo i bučno, što znači da nas očekuje mrzla jesen i duga zima. Pa ipak, kada čovjek gleda i sluša o svim orkanima, tornadima i tragedijama diljem svijeta, zaključuje da smo mi, Hrvati, izabrali (nakon dugih lutanja) podosta blagoslovljen dio Zemlje gdje je bura koja dolazi iz velebitskih pukotina (Zoranić) najjača vremenska pošast, uz poneku snažniju oluju na moru.

Glede geopolitičkoga položaja, nismo tako sretni, ali tu smo, na razmeđi svjetova, uspjeli opstati jedino i samo voljom, hrabrošću i duhovnom snagom, kako jedinki tako i naroda u cjelini, državotvornog naroda, usprkos činjenici da je u svim vremenima i u hrvatskom narodu bio nezanemariv broj izdajnika i smutljivaca, klateži koja se radije priklanjala Francima ili Bizantu, Germanima ili Mlecima, Ugrima ili Srbima.

Potonji su omogućili da Srbija i Srbi (a ne samo Srbijanci) vladaju Hrvatskom kroz skoro cijelo dvadeseto stoljeće, pod providnim krinkama jugoslavenskoga monarhističkog ili komunističkog „uređenja“. Kako je to stoljeće završilo, poznato je: Srbiji i Srbima dozlogrdilo je to ionako nevješto prikrivanje, pa su do kraja otkrili karte, zemljopisne i druge.

Udarili su u tvrdo, u Hrvate, morali se povući nakon poraza, priznati nezavisnu , samostalnu hrvatsku državu i to im je ostalo u suludim glavama kao rana koja se ne može izliječiti, čak ni osvajanje polovice Bosne u obliku druge Srbije preko Drine nije moglo biti dovoljno za zadovoljstvo, koje je na kraju pokvarilo i Kosovo.

Mi iz devedesetih procjenjivali smo tada da se Srbija ne će oporaviti barem dvadeset godina. Tih je dvadeset godina prošlo u trenu, barem nama, i sada se vidi da smo u procjeni bili točni. Nije se Srbija oporavila gospodarski (i nadalje), u političkom i civlizacijskom smislu retardirala je, jest, ali se danomice oporavlja u vojnoj sferi i sve baca na tu kartu (koja je i opet zemljopisna karta), oporavili su se i nakon poraza malodušni velikosrpski ideolozi pa zajahali konje vrane novim memorandumima i huškanjima svjetine, uspjeli izazvati toliko silovitu protuhrvatsku histeriju da sve smrdi po barutu kao devedesete. A baruta imaju, imaju streljiva toliko da ga izvoze (preko Hrvatske, dotični preko Krka), imaju pouzdane ruske letjelice, a ni u svemu drugom ne oskudijevaju. I imaju kao i onda pregnantnu agenturu u samoj (baš samoj) Hrvatskoj, izvorno četničku, koja se u obliku legalne srpske stranke uspjela instalirati u hrvatsku vlast, što će u novom strašnom času biti od velike koristi, a i sada je, u pripremama.

Srbija je neizlječiva, kao što sam već napisao, ne jednom. Sada je, štoviše, u boljoj poziciji nego početkom devedesetih kada je Rusija bila zaokupljena sobom, odnosno kada se SSSR raspao a Rusija spala na niske grane i ondje vladao kaos. Pribrala se, zahvaljujući Jeljcinu i Putinu, oporavila se u vojnoj sferi i pomaže vojno oporavljenoj Srbiji koliko može, a može, a novi hladni rat mogao bi glede Europe početi u vrućoj formi upravo ondje gdje se ratovalo i kada je Europa bila u „vječnom miru“.

Što čini Hrvatska? Za razliku od srbijanske velikosprske politike, Hrvatska je izabrala velikoeuropsku i dala se navući na tanak led. Izjava nekog od velikouropskih mudraca, izrečena prošloga tjedna, da, naime, „male zemlje ne smiju živjeti u iluziji vlastitog suvereniteta“, poruka je (i) Hrvatskoj, koja trenutno ima vlast podatnu za takve smicalice. Isti ti juropejci mirno prate zveckanje oružjem u Srbiji, upravljeno naravno prema Hrvatskoj, štoviše – kao primjerice Francuzi zaljubljeni u srpsko oružje – vjerojatno sa simpatijama prate situaciju.

Velikim europskim silama ne odgovara ni jedan oblik nacionalnog suvereniteta „malih“ država iz poznatih, ekonomskih razloga, ali i vojna industrija spada u ekonomiju pa ni tu, valjda, Hrvatska ne treba pretjerano razvijati. Pritom je poznato da Unija nema svoju vojsku koja bi štitila članice, a fronteksovske sablasti upravo su to, nepostojeće. Ostaje NATO u koji se jako pouzdajemo, ali je NATO i političko tijelo u kojemu su, kao i svakom sličnom, mogući svakojaki dogovori i trgovine, a ne bi bilo neobično da kramarska domišljanja budu na štetu Hrvatske.

Za ilustraciju: mene nitko ne može uvjeriti da je farsa s kupnjom F-16 zrakoplova porazno završena zbog nesporazuma ili pogrešaka u koracima posredstvom druge zemlje, nego tu ima i ponešto drugo, a veže se uz poslovicu da se osveta servira hladna. Kako bilo, namjerno ili ne, kao da su se prijatelji i neprijatelji urotili da Hrvatsku ostave bez dolične obrane, ne samo u zraku, sporom i uvijek zapetljanom dostavom modernih oružja. I to je današnja slika, premda ne treba zanemariti da su hrvatske oružane snage na tlu i dalje solidne, ali daleko od moći koju su već trebale imati u ovom trenutku, kao što ne treba zanemariti ni ono najvažnije, da je hrvatski čovjek ratnik bez premca, a hrvatski (i bilo koji drugi) teritorij može se doista osvojiti samo pješadijskim zaposjedanjem.

Vrlo mi je drago (to jest uopće mi nije drago) kada vidim da kolumnisti u „službenim“ dnevnicima odjednom pišu kao i ja u zadnjem desetljeću, kada je takvo moje razmišljanje, kada su takve moje tvrdnje bile proglašavane desnim ekstremizmom i još kojekako, slično kao i moji govori osamdeset devete. Čak i lijevonasađeni najednom otkrivaju hrvatskoj publici pravu sliku ne samo tabloida u Beogradu, tu upravo zgusnutu i jezivu mržnju prema Hrvatskoj i Hrvatima, u službi masovne histerije koja je uvijek bila priprema za ratove. Čini se da se svima otvaraju oči, u čemu im pomažu i Pupovčevi kontrolirani ispadi u Zagrebu, koordinirani s Beogradom.

Hrvatska vlast se za sada ponaša blesavo, kao što se od nje i očekuje,sastančari „većinska koalicija s liderom SDSS-a i ostalima“ (čitam na jednom teletekstu) te „daj Milorade, reci negdje, ti odaberi mjesto vrijeme, da moderna Hrvatska nije NDH“, a Milorad se uvija i previja, ni da bi ni ne bi, uživa. Nije mu ugodno, ali mu je prijatno. Doduše, provokativo srbijansko vojno izaslanstvo je zadržano na hrvatskoj granici i vraćeno u Srbiju. Navodno desetak ljudi. Ipak puno manje nego što je bilo vojno izaslanstvo 1991. ispraćeno iz Beograda cvijećem, zadržano tek u Vukovaru. A kamo su bili pošli srbijanski vojnici 2019.? U Jasenovac, na liturgiju. Uz Vučićev popratni govor o stradanjima u vrijeme Drugoga svjetskog rata.

I tu opet dolazimo do točke koja je ne prijepor, nego pogonsko gorivo srbijanskih presezanja, temeljenih na mitu koji Hrvatska (hrvatske vlasti) nikako ne može spustiti na zemlju, ne može jer ne će, jer su u vlast uvijek upletene plaćeničke protuhrvatske sile, a dok pitanje Jasenovca ne bude jednom i zauvijek riješeno, svaka četnička budala će se pozivati na magnum crimen i vaditi magnum zakrvavljenim očima.

Beograd je u prednosti: u Beogradu su dokumenti, u Beogradu se može naći, ako se traži (na sve načine) cjelokupna „građa“ iz NDH (čitam da je za neki hrvatski dokumentarni film upravo, za velike novce vjerojatno, otkupljen dio filmova Hrvatskoga slikopisa), mogu se naći dokumenti iz Jasenovca, pa i dokumenti „istražnih komisija“ iz doba Jugoslavije. A ako se sve to navodno ne može naći, onda bi Hrvatskoj mogla biti skinuta ta „hipoteka“ (koju je već Tuđman prije pedeset ili koliko godina dobrano uništio i poništio) samo i jedino arheološkim iskapanjima od kojih hrvatske vlasti u 21. stoljeću bježe kao vrag od tamjana, na radost Beograda. Dotle (a i to sam već pisao), nitko nema pravo „utvrđivati povijesnu istinu“ jer je istina zakopana, u zemlji i u (bgd.) arhivima.

Srbija se nije samo vojno oporavljala u zadnjih dvadeset godina, ona je stvarala lukave (ha) kulturne mostobrane, rovarila po hrvatskom jeziku uz pomoć voljnih zajedničara iz Zagreba, potkradala našu književnu baštinu, prije vojnih izaslanika slala je u Hrvatskoj „kulturne“ u likovima estradnih pjevača koji neobrazovanoj (povijesno) mladoj hrvatskoj publici nisu nesimpatični, a ni velikom dijelu one starije publike koja je senilna i ne sjeća se da su ti isti pjevači pjevali u slavu srpske i srbijanske agresije.

Mostobran je sagrađen i na kazališnim brijunskim prostorima gdje se bratime beogradski glumci vjerojatno bez radnih dozvola, neko (dulje) vrijeme mostobran je funkcionirao u HAVC-u (nadam se da je to prošlost, ha), još postoji na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i Fakultetu političkih znanosti gdje predaje Dejan Jović, kandidat za hrvatskog predsjednika (!), onaj koji Hrvatsku ne može smisliti, pa je čak i referendum o hrvatskoj samostalnosti proglasio krivotvorenim.

Mostobrani su i u lijevonasađenim medijima (a koji nisu, pokažite mi), koji svaki iskaz hrvatstva proglašuju nazadnim i primitivnim, nejake mostobrane nalazimo i u ponekim udžbenicima, a nastavnici se boje previše „hrvatovati“ da im se ne obije o glavu kao onom Krešimiru Mihajloviću, koji je u školi „Petar Zrinski“ stavio sliku Gotovine, pa dobio otkaz.

Vidim sada da u školi nazvanoj po Petru Preradoviću postoji običaj da se hrvatska himna sluša svakoga ponedjeljka na početku nastave, a trebao bi to – kažu – postati običaj i u svim školama. Iz izjave ministrice prosvjete nazire se da njoj to ne bi pasalo, ipak je to HNS iz krila Vesne Pusić, kako god se okrene, pa što će hrvatskoj djeci hrvatska himna, ima tu različitosti po školama, nisu svi Hrvati je li, mogli bi se uvrijediti, je li, a to što su svi, valjda, hrvatski državljani makar i rastom mali, koga briga.

Čekam da se oko himne u školama povede učena rasprava u medijima, i unaprijed znam koji će medij biti za a koji protiv. Oni protiv imaju snažne argumente: razvijanje domoljubnog osjećaja opasno je u odgoju djece: u prvim razredima još će biti domoljubi, u višim razredima mnogi mogu postati “desničari“, do mature i „ultradesničari“. Od Lijepe naše do Lijepa li si, i eto novih ustaša. I zato – nema himne. Ima škola za život. Koja se, eto, lijepo razvija, krhke, mršave djevojčice nose i dalje torbe od pet kilograma pa će fizioterapeuti imati posla, ali je nastava navodno zanimljiva, kao što su zanimljive i plaće nastavnika kojima država poručuje da ima sve manje djece, pa neka učitelji budu zadovoljni dok imaju posla, makar s mizernim plaćama.

Roditelji su posve marginalizirani, unaprijed proglašeni lažovima koji potomcima pišu ispričnice, a potomci zapravo zdravi. Tako će doći do i opet zanimljivih situacija: ili će roditelji slati u školu bolesnu, prehlađenu, gripoznu djecu koja će zaraziti cijeli razred, ili će liječničke čekaonice biti tako krcate da će mnoga bolesna djeca ostati pred vratima, na hladnoći, pa dobiti upalu pluća. Liječnicima je i inače puna kapa, kao što znate, prijete im i vrijeđaju ih posebno otkako moraju prijavljivati vozače automobila s nekim manama, a tko ih nema? Orwellu bi sigurno pronašli da je dalekovidan.

Mjesečev sin

Neuspješno slijetanje indijskoga modula na površinu Mjeseca podsjetilo me je na opsežan roman američkoga pisca Josepha G. Hitreca „Mjesečev sin“ (Son of the Moon)ali i na indijske veze s Mjesecom iz davnina. Naime, hinudska kasta Rajput – kaže legenda – potječe s Mjeseca. Toj kasti pripada i zgodni mladi Hindus Vijay Ramsingh, prvi Indijac koji je samostalno preletio zrakoplovom od Indije do Engleske. On je junak spomenutoga romana , objavljenog 1946. u uglednoj kući Harpers Brothers, a knjiga opisuje atmosferu u Indiji u doba prije Drugoga rata (oko 1936.) , vremenu kada Kongresna stranka Gandhija i Nehrua tek polako napreduje prema oslobođenju od britanske uprave. Eto, osamdesetak godina poslije Indijci lete tako visoko (i u drugim područjima) da mogu dosegnuti Mjesec i možda pronaći tragove predaka.

Indiju nije lako razumjeti, ali ako tko želi prodrijeti u njezinu tajanstvenost, možda mu najbolji putokaz može biti „Mjesečev sin“ hrvatskoga sina , rođenog u Zagrebu. Roman je 1960. preveden na hrvatski.

I  još nešto takoreći privatno

K našoj obitelj (ne u obiteljsku kuću jer ju nismo imali, nego nevelik zagrebački stan) zalazili su svojedobno pisci poput Miškine, Gjure Arnolda, Milana Ogrizovića i mladog Ivana (još ne Gorana) Kovačića. Premećući u vrijeme toplinskog vala knjige s police, jer pisati se nije dalo u tim vrućinama, otvorio sam knjižicu bez naslova na crnim koricama, koju sam bio zanemario. Riječ je o Ogrizovićevoj drami „U Bečkom Novom Mjestu“, pisanoj za 250. obljetnicu zrinsko-frankopanske pogibije, tiskanoj potom u izdanju Matice hrvatske. Na unutarnjoj naslovnoj stranici posveta je mojoj baki, pisana i potpisana Ogrizovićevom rukom: „Odličnoj Hrvatici, na spomen premijere od 29. 4. 1921.. Usput, šteta je što u naše vrijeme Ogrizovića nema na hrvatskim scenama, ako ništa, onda bi se barem antologijska „Hasanaginica“ mogla ponekad izvesti. Ili sam nešto propustio. Desetljećima poslije, u rečeni su stan zalazili Veselko Tenžera i Tomislav Bakarić, potonji pisac drame „Hasanaga“.

Ustoše (nije zatipak)

Čini se da „preporučeni“ pravopis (i rječnik) , valjda iz Institutove radionice, tvrdi da se ne piše „uz to“, nego „usto“. U početku sam mislio da je riječ o nekoj šali, ali nije, štoviše vidim da su televizijski lektori usvojili tu bedastoću. Ako se „uz to“ piše kao „usto“, onda se valjda treba i „niz to“, recimo „niz to brdo“ pisati: nisto brdo. Bože moj, nasilje nad hrvatskim jezikom, o kojemu je bilo podosta riječi uz smrt Radoslava Katičića, poprimilo je sada već tragikomične razmjere. Eto, umjesto ustaša pojavile se ustoše.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Vukovar u medijskom željeznom obruču

Objavljeno

na

Objavio

Idućeg ponedjeljka pada nadnevak kojeg prevladavajući mediji u Hrvatskoj već tradicionalno očekuju kao ozebli sunce. Na stranu sad što, upravo nastrano, njihove redove udjelom od nekih 80% popunjavaju oni za koje je predsjednik Tuđman procijenio da ih u čitavoj Hrvatskoj ima tek 20%, a nisu širom raširenih ruku dočekali uskrsnuće hrvatske države. Na stranu i to što, ne manje nastrano, među tih 80% (uključujući i u međuvremenu izučene šegrte) ima i do 20% njih, kojima, kad se sjete tog za Hrvate pretužnog dana, zatitra oko srca i poradi pobjede crvene zvijezde petokrake nad ustaškom utvrdom. Jednostavno, preplavi ih osjećaj miline čim dozovu u sjećanje prizor u kojem major JNA Veselin Šljivančanin, kao pobjednik i sudac, gospodar života i smrti, odrješito ispod brka očitava bukvicu francuskom humanitarcu, dok istodobno jednog drugog, na humanost još spremnijeg Francuza njegovi podčinjeni čereče na Ovčari. Ipak, sve i kad bi se to htjelo, nije moguće ostaviti postrani kako i jedni i drugi, lili 18.11. krokodilske suze ili suze radosnice, kao gusjenice proždrljivo izjedaju nutrinu hrvatskog nacionalnog bića razvaljujući zidine njegova identiteta. Jednako nemilosrdno kako su gusjenice oklopnjaka JNA gazile Vukovar.

Humano nasilje nad istinom

Toga dana glavnina te privilegirane, destruktivne kaste, zvane još sedmom silom, a zapravo neformalne grane vlasti, kadre, ako ne srušiti, onda dobro uzdrmati svaki stup legitimno izabrane vlasti, s prijetvornim se ganućem usredotočuje na žrtvu. Sve kako bi na vidjelo izašla njihova brižnost, humanost, punina suosjećanja, i pritom se, naravno, elegantno zaobišlo neugodno pitanje tko je to i zašto žrtve žrtvama učinio. Usmjerenost isključivo na žrtve, na tragične pojedinačne ljudske sudbine, bez navođenja izrijekom glavnog počinitelja i motiva, ključna je kockica u pojednostavljenom mozaiku nepotpune istine koja podupire tezu o građanskom ratu. Takvu istinu zdušno promoviraju slijednici i simpatizeri JNA, kako ovi domaći, tako i oni koji podižu spomen-ploču generalu pod čijom je palicom i paskom razrušen Vukovar. Jer žrtava, baš kao i zločinaca, u svakom se ratu može naći na obje strane, što, lišeno poimanja šire slike, običnog, poslovično misaono lijenog promatrača neumitno navodi na zaključak o izjednačavanju krivnje svih uključenih.

Ogledni primjer takva novinarstva koje podmuklo gradi vjerodostojnost fokusom na žrtve, da bi, čim bi te iste žrtve i stradalnici digli glas protiv nepravde i neistine, spremno na njih sasulo drvlje i kamenje iz svih oruđa, usput ih i pogrdno nazivalo, primjerice, „šatorašima“, je novinarka Večernjeg lista Renata Rašović. Ona je ovog studenog otišla i korak dalje, dirljivim prilogom o susretima vojnika, ratnih veterana s obiju strana bojišnice. Pritom uopće nije sporno kako vojnika istinski može razumjeti samo onaj koji je slično proživio. Kao što nije prijeporna činjenica da je časnih vojnika bilo na svim stranama, kao i onih u kojima je, gdjekad samo na tren, a nekad i dulje, prevladalo zlo.

Sporno je, točnije nedopustivo, svoditi rat na sudbine pojedinaca kao da se radilo o elementarnoj nepogodi ili udaru meteora, svejedno, bila pritom riječ o civilnim žrtvama rata ili vojnicima, tim mučenicima koji trpeći u ratu zadobivene, nezacijeljene rane na tijelu i u duši postaju i žrtvama mira. Naime, niti bi žrtve postale žrtvama, niti zločinci zločincima, a bome se ne bi ni junaci prometnuli u junake da netko nije promišljeno i organizirano stvorio ratni kontekst. Samo bi krajnje nerazborit čovjek mogao povjerovati da bi i u mirnodopskim prilikama Jova iz Borova, Aca iz Negoslavaca, Žika iz Orolika, Toša iz Gaboša, Laza iz Srijemskih Laza,… tako otvoreno i brutalno digli ruku na susjeda „pogrešne“ vjere ili nacije. Za takvo što je netko morao izgraditi prikladan okvir, u tomu ih poticati i huškati. Stoga u svakom pojedinom njihovom zločinu, koliko god čudovišan bio, udio organizatora i čelnih ljudi vodećih institucija debelo preteže u odnosu na onaj neposrednih počinitelja.

Tetošenje krvnika

Nevoljkost medija stacioniranih u Hrvatskoj da progovore o stvarnom počinitelju vukovarskog pokolja, a ako ga i spomenu, to bude tek onako usput, tim više zapanjuje što glede toga postoji presuda neovisnog autoriteta, Međunarodnog suda pravde. U slučaju tužbe za genocid Hrvatske protiv Srbije Sud je utvrdio činjenično stanje nedvosmisleno identificiravši i počinitelja i motiv – JNA i srpske snage počinile su niz zločina prema jasno utvrđenom obrascu s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Zanimljivo, u protutužbi Srbije protiv Hrvatske Sud ne uočava istovjetan zločinački obrazac, nego tek pojedinačna nedjela pojedinih pripadnika hrvatske vojske i policije. Time je zapravo izrečena skoro pa krovna istina o ratu devedesetih, koju mediji u Hrvatskoj, pa i neki udžbenici iz povijesti, prešućuju. A kad o tome nešto i zucnu, redoslijedom navođenja počinitelja prikrivaju njihov značaj, posredno i udjel u zločinu. Suprotno viđenju međunarodnog arbitra, oni redovito ispred JNA, tog glavnog nositelja i izvršitelja udara na Hrvatsku, u prvi plan stavljaju bande bradatih došljaka iz Srbije i horde razularenih, lokalnih srpskih pobunjenika. A potonje su čak neko vrijeme, primjerice u Večernjem listu, nazivali teritorijalcima (pripadnicima teritorijalne obrane), čime se besramno sugerirao obrambeni karakter njihove borbe. Pa kako onda, uzevši sve to u obzir, očekivati od predstavnika i pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj da se suoče s prošlošću?

Teško se oteti dojmu kako sustavnom prikrivanju zločinačke uloge JNA kumuje to što među etabliranim novinarima i urednicima, kreatorima javnoga mnijenja, nerazmjeran udjel čine potomci oficira i podoficira te komunističke vojske. Iskrivljujući povijest, oni se zapravo bore za bolju prošlost svojih očeva, što zasigurno predstavlja jak motiv. No, čuvanjem laži na vlastitu korist sudjeluju u novome zločinu nad istom žrtvom otimajući joj pravo na istinu.

Ipak, to što je međunarodni pravni autoritet jasno identificirao počinitelja i motiv agresije na Hrvatsku ne znači da je time doista utvrđena i cjelovita istina. Naime, vojska je, kako god moćna bila, ipak samo operativno sredstvo, nju pokreće i njome upravlja politika. Oni koji bi i tu politiku amnestirali, i sve svalili na mrtvog Miloševića (obično i Tuđmana u paketu radi ravnoteže krivnje), zacijelo ohrabruju ponašanje baštinika te politike, koji se nje sve manje srame, a kamoli odriču. Znakovito, trenutne se srpske vlasti, percipirane kao, kolokvijalno rečeno, četničke, uopće ne sustežu veličati počinitelje najgrozomornijih okupatorskih zlodjela, pripadnike komunističke JNA – generala Bratića, krvnika Vukovara, i majora Milana Tepića, koji je, jedini među kolegama koji su se našli u sličnoj situaciji, izveo suludi samoubilački akt povevši sa sobom u smrt i tucet hrvatskih vojnika.

Pri utvrđivanju potpune istine nije moguće zaobići ulogu Srpske pravoslavne crkve, koja nije čak ni moralno osuđena, unatoč tome što je ujesen ’91 njezin čelnik, patrijarh Pavle, pisao mirovnom posredniku lordu Carringtonu kako Hrvati i Srbi ne mogu živjeti jedni s drugima u Hrvatskoj. Još prije je u glasilu SPC-a „Pravoslavlje“ najavio i neizravno blagoslovio zvjerstva koja će Srbi uskoro počiniti nad susjedima, kumovima, do jučer i prijateljima. Podsjetio je, naime, kako su pola stoljeća ranije neki Srbima radili ono što Srbi ne bi ni zvijerima, da bi zatim sve to uredno pobrojao, nesumnjivo dobro znajući kako u uzavrelim vremenima time samo potpiruje vatru, i ujedno, kao moralni autoritet daje mig i opravdanje za zločine koji imaju nastupiti. Srbi su ga, naravno, „pogrešno“ razumjeli, učinivši Hrvatima sve ono pobrojano što ne bi činili ni zvijerima. Usporedba djelovanja patrijarha Pavla i njegovih episkopa s onim kardinala Kuharića i šibenskog biskupa Ivasa, koji su pozivali na odbacivanje osvete kad se pripadnicima njihova stada ukazala prilika za nju, kao i spomenuti opis činjeničnog stanja u pravorijeku Međunarodnog suda pravde, nedvojbeno pokazuju da se Srbi i Hrvati u ratu nisu pokazali istima, ma koliko god se pojedinačnih slučajeva dobrote i zloće može naći na objema stranama. I koliko god ih se istima trudili prikazati oni koji i danas Hrvatsku zatrpavaju balvanima stvarajući sliku u kojoj se od stabla ne vidi šuma.

Klice razdora

Takvi jedva čekaju dane sjećanja na žrtvu Vukovara, ne samo kako bi u zapećak šutnuli cjelovitu istinu, himbeno naričući za žrtvama, još i cinično dodajući kako za te zločine nitko nije odgovarao (pri čemu opet ciljaju na individualne zločine i zločince, kako bi se odvratila pozornost od organizatora zločinačkog okvira koji je te zločine učinio mogućima), nego i kako bi posijali razdor među Hrvatima. Jedan od podmuklijih primjera navedenog zasigurno je diverzija izvedena povodom obilježavanja 20. godišnjice pada Vukovara u režiji tada još HTV-ova tandema „Šprajc-Zovko“. Oni su ususret parlamentarnim izborima koji će iznjedriti Milanovićevu vlast, koristeći se montiranim uratkom kontraobavještajne službe JNA i izjavom istaknutog oficira JNA iz tog vremena, Andrije Rašete, predsjednika Tuđmana optužili za vojni poraz, bešćutnost iskazanu prema očajnim Vukovarcima pod opsadom, te spremnost na trgovanje teritorijem. Ništa manje napeto nije bilo ni 2014. godine, tada uoči predsjedničkih izbora, kad se žrtve rata i medijski dirigiranog poraća („šatoraše“) optuživalo za širenje razdora pričom o dvije kolone u Vukovaru, mada je kolona, kao i uvijek, i tada bila samo jedna. Naime, ono što je tvorila Josipovićeva svita prije bi se moglo prispodobiti kolonu nego koloni, organu pomoću kojeg se zdrav organizam rješava štetnih, neprobavljivih i, općenito, beskorisnih tvari.

Ponavljanja sindroma vukovarskog kolona sad se moguće pribojava i Zoran Milanović, kao predznaka istovjetnog raspleta predsjedničkih izbora. Mada, nikad se ne zna! Jer iz njegovih se riječi – „Pristojnim ljudima tamo nije mjesto“ – dade iščitati suptilna najava kako je ipak spreman pojaviti se u koloni sjećanja. Došao Milanović ili ne, u njoj će u svakom slučaju mjesto zauzeti potencijalni predsjednički kandidat, doktor Škoro. Hvale vrijedan potez, jer prošle godine ga tamo nije bilo. Tako barem reče u intervjuu RTL-ovoj oštrokondži, promrmljavši nešto tek napola razumljivo o poslovnim obvezama, koje su ga valjda spriječile u toj nakani, no ništa detaljnije. Budući ga je inače nasrtljiva oštrokondža nehajno propustila upitati za pojašnjenje, ostalo je visjeti u zraku je li ga od pohoda Vukovaru odvratilo udaranje u žice tambure ili možda vinogradarske obveze, kojih u to doba, doduše, u samom vinogradu nema, no u podrumu ih ipak još ima. A nipošto ne treba isključiti ni mogućnost da se čovjek jednostavno nešto dulje oporavljao shrvan posljedicama proslave Martinja.

Kako bilo da bilo, doktor Škoro je u sklopu cirkularnog pohoda kultnim mjestima hrvatske duhovnosti i žrtvoslovne povijesti već obišao Aljmaš na Veliku Gospu (nije, doduše, rečeno je li to učinio s obitelji, kako to svakog ljeta čine katoličke obitelji iz tog dijela Hrvatske, ili sam, samcat), a već neko vrijeme se sprema, sad već zašavši u ozbiljne godine, debitirati i na Bleiburgu. Štogod kumovalo ovom naglom prosvjetljenju, valja primijetiti kako za prave i dobre stvari nikad nije kasno, i nadati se da će doktor Škoro držati do posjeta ovim mjestima i nakon što mu zgasne zvijezda na političkom nebu.

Dan tuge između dva dana radosti

Baš zbog takvih poput Škore, koji pod teretom poslovnih obveza mislima i tijelom lako odlutaju od sjećanja na žrtve Vukovara, a za neradni dan uzimaju slavljenje poganskog kulta, Martinja, koje bezočno patvori katoličkog svetca Martina, što i jest prirodni slijed stvari nakon što se maniš Očenaša, dobro je 18. studenog uvesti u kalendar državnih blagdana kao neradni dan. Ujedno je to i suvisao odgovor na kritike onih koji dosljedno i razložno zastupaju desnu političku poziciju, za razliku od onih koji žmigajući desno zapravo sve više skreću ulijevo. Pa sad više nisu na čistu ni što bi s 30. svibnja, tim prijelomnim datumom hrvatske povijesti, danom kad je postavljen kamen zaglavni staze najsjajnijih hrvatskih dostignuća. Od donošenja prvog demokratskog Ustava, preko proglašenja neovisnosti, međunarodnog priznanja, prijama u Ujedinjene narode, do oslobađanja okupiranih područja, i, napokon, povratka u matično kulturno-civilizacijsko jato – članstvom u još uvijek najjačem svjetskom vojnom-političkom savezu, kao i u zajedničkoj kući europskih naroda. Pa kako će onda smetenjaci i smutljivci, koji više nisu u stanju prepoznati ni značaj prijelomnog trenutka najslavnijeg dijela moderne hrvatske povijesti, znati razlučiti izazove ovoga vremena i povesti Hrvatsku danas?

Uostalom, zašto bi ju i poveli kad već ima netko tko se pokazao sposobnim dovesti stvari u red, možda ne sve i posvuda, ali ipak u prilično dojmljivom opsegu i mjeri – i državne financije, i kreditni rejting, i vanjsku politiku (tako da Hrvatska sad već diktira europske teme, a ne prima samo direktive), i odnose s konstruktivnim susjedom (Mađarska), i neutralizirati destruktivnog međaša (Slovenija), i vratiti dostojanstvo hrvatskoj vojsci i policiji, ali i stradalnicima Domovinskog rata, čak i, do jučer nezamislivo, onima iz HVO-a…

A kako je najavljeno, razriješit će i davno posijanu zbrku u kalendaru državnih blagdana, pa uz spomen na euforični početak (30.5.) i furiozni završetak (5.8.) četiri godine potom, među ta dva povijesna nadnevka velike radosti i sreće umetnuti i sjećanje na neizmjernu tugu (18.11.), kao trajan podsjetnik kako nije sve teklo kao po loju. I da je veličanstveno djelo stvaranja međunarodno priznate hrvatske države i osiguravanja njezine teritorijalne cjelovitosti plaćeno prevelikom cijenom kako bi se ona opet predala u ruke lijevih smetala – žmigali oni lijevo ili desno, takvi su u biti i, napose, po djelima mahom svi izazivači – nepodnošljivo nalik onima koji su i u danima ponosa i slave sijali zavodljive ideje kako bi Hrvatsku gurnuli na stranputicu.

Naposljetku, je li baš svejedno povjeriti vodstvo i reprezentativnu dužnost nekome tko Hrvatsku predstavlja s lijepim, prirodnim osmijehom na licu ili onima čije lice, bilo rošavo, bilo obješeno, prečesto isijava ljutnju i gorčinu? Nekome tko ne bježi od zvonke, radosne domoljubne pjesme ili onima koji tek samosažalno, tugaljivo pjevuše? Nekome tko se izborio da mu se otvore vrata gospodara Svijeta ili onima koji ni u primisli ne dosežu dalje od kapije nesvrstanih autsajdera? Međutim, kako poneke, gunđanju sklone Hrvate više impresionira isprazno blebetanje i od najsjajnijih postignuća, možda im pri tom, njima očito teškom izboru, pomogne osluhnu li pozornije kako zbore medijski predstavnici onih Tuđmanovih 20%. Kako oni, suprotno elementarnim demokratskim uzusima, u toj branši tvore, brat bratu, 80%-tnu većinu (čak i ne računajući „domoljubne“ i „katoličke“ kolaboracioniste koji više od prve preziru samo osmu Božju zapovijed), ne čudi da su u stanju i nešto tako bjelodano kao što je istina o Vukovaru zatomiti i izvrnuti naglavačke, pa gdje ne će onu o kandidatima za najviše državne dužnosnike?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Ako Vučić i ne dođe, doći će Irinej

Objavljeno

na

Objavio

Vlažno, mokro, sklisko, magla, niski oblaci, niski udarci, mučno, osim toga moje računalo iz vremena pada berlinskoga zida malo se preračunalo pa krepalo iza plota. Zato sada na brzinu improviziram, uklapajući se tako u hrvatsku tradiciju improvizacije, koja nam ide bolje od svake sustavnosti, pa nam sustav zato tako i izgleda.

Neveselo doba godine i inače, od Svih svetih iliti Sisveta nadalje sjećanja na hrvatske tragedije, ali ne samo naša sjećanja nego i srbijanska koja podižu ploču generalu razaratelju Vukovara, a kada mi šaljemo u Beograd lake note onda odgovaraju da je sve bilo legalno, osim toga u Hrvatskoj neke ulice imaju nazive po Mili Budaku.

Tako se farsa ponavlja, uvijek je isto: čim se nađu pod paljbom za devedesete, Srbijanci potegnu četrdesete, nastojeći zabašuriti neospornu činjenicu da su bili poslušni vazali nacističke Njemačke i revni progonitelji Židova. Na ruku im idu krivotvorine koje su nam prodavali za vrijeme komunizma, a radosno opažaju da se u Hrvatskoj i nadalje kupuju jer su strukture uglavnom orjunaški nastrojene pa čuvaju tekovine revolucije.

Glede devedesetih, vide da je u Hrvatskoj došlo do radikalnog prevrata, te se sve više piše u tiskovinama o obrani Vukovara u izvedbi ako ne baš ustaša a onda – hrvatske desnice, a „znamo kakva je“. Ako želite ilustraciju, dajem vam ju: u dnevnim novinama od 6. studenoga, pogodite u kojim novinama, na str. 7 pišu neki likovi o vozaču predsjedničkog kandidata (onoga koji prekida kampanju za Martinje), te se o tom vozaču kaže da je „jedan od junaka desnice zbog činjenice da je bio suborac Blage Zadre.“ Znači, vukovarski branitelji su za desnicu junaci, a što su za srednjicu, ljevicu i stražnjicu? I što su toj klateži hrvatski branitelji uopće? Razaratelji njezinih snova.

Pa kada sam u zadnjoj kolumni pisao da zaplotnjaci usidreni u institucijama koje kontroliraju medije ponekad bivaju konsternirani što ih neoprezni kolumnisti otkrivaju do gola, eto vam dobar primjer koji sam naveo, a ima ih još. U jednim drugim novinama ili istim, a sve su iste, kvazinovinar se doslovce izruguje mladićima koji su pošli u obranu domovine, umjesto da se bave stvarima primjerenim njihovoj dobi, ljubavnim i ostalima.

Takvi i slični komentari objavljuju se obično na drugoj stranici dnevnoga lista, baš kao i u olovnim vremenima kada je stupac na str. 2 bio rezerviran za poruke Centralnog komiteta, posredstvom malo pismenijeg partijskog pisca. Još jedna ilustracija: u dnevnom listu osvrće se partijski pisac na ploču Bratiću, nije mu drago navodno, ali odmah nastavlja u Vučićevu stilu i (u stvari) kaže da četnik u nečemu ima pravo, da je u Hrvatskoj nekakva puzajuća ustašizacija.

Ništa se u Hrvatskoj nije promijenilo, osim njezina naziva. Nije više SRH nego samo RH, orjuna i slične misaone skupine čvrsto su se održale u sedlu, devedesete nastoje zaboraviti kao tužno razdoblje kada nisu mogli posve slobodno raditi protiv Hrvatske, razdoblje koje će se pamtiti, vele oni, po korupciji s Tuđmanom na čelu. Ostalo što je učinio nije važno, ako je još nešto uradio, bolje je o tome ne govoriti, bolje po njega.

Usporedno s orjunom u Hrvatskoj, vide se dostojni napori iz Srbije koja ne bi toliko u Europu koliko bi opet u Hrvatsku. Doduše, Vučić se ukrcao u europske pučane, pa silno želi u Zagreb da razgleda teren, možda kaže koju u Hrvatskom saboru ili barem Areni, s tim da bi sljedeći put rado došao s tenkovima, ruskim i inim.

Četnik čeka priliku da napokon izvrši što je obećao 1995. u Glini. Ako dođe u Zagreb kao što se govori da hoće, a neki da ne će, bit će predstavljen kao dio velike pučke obitelji, doduše kao mlada pučanka koja sjedi na dva stolca.

Ako Vučić i ne dođe, doći će Irinej, kojemu bi trebalo zabraniti da prijeđe nametnutu granicu kod Bajakova, ali tko će mu zabraniti? A zašto dolazi u Hrvatsku? Navodno zato da svečano otvori centar u rodnom selu pokojnog patrijarha Pavla, kamo će onda hrliti hodočasnici. Mjesto se nalazi u Slavoniji, znači ne u Hrvatskoj, po Irineju, koji poštuje granicu Virovitica-Karlobag pa Dalmaciju i Slavoniju amputira gdje stigne. Tako će SPC usred Hrvatske (ipak) odavati počast patrijarhu Pavlu, koji je 1991. munjevito zaposjedao teritorij već okupiran.

Novinari u Hrvatskoj ne pamte tako dugo, pa su stvar prikazali neutralno. Ja pamtim, ali kako se meni ne vjeruje, ispisujem citat iz knjige „Ranjena Hrvatska“, a iz pera biskupa Antuna Škvorčevića koji govori o (jednom, a bilo ih je više) susretu predstavnika Katoličke crkve i SPC-a: „Ovom susretu prethodili su neki mučni događaji koji su vodstvo Srpske pravoslavne crkve stavili u nezgodno svjetlo.

Naime, ta je Crkva osnovala novu eparhiju, osječko-poljsko-baranjsku, sa sjedištem u Dalju, i to neposredno nakon srpskog osvajanja tog prostora i pokolja nesrpskih nedužnih civila u Dalju, a na čelo joj stavila episkopa Lukijana koji je već ranije nakon pokolja u Borovu Selu ondje blagoslivljao naoružane osobe a u Dalju izjavljivao o oslobođenju i pripajanju toga mjesta Srbiji.“ Moram li dalje? Mislim da ne. Sve ste razumjeli. Ali je neugodna činjenica da bi zabrana dolaska sadašnjeg patrijarha u spomen na ondašnjeg patrijarha pod čijim je vodstvom SPC širila svoj teritorij zajedno s jugovojskom i četnicima, izazvao prosvjed pape Franje i novu pljusku hrvatskom narodu. Jer, rimski i srpski patrijarh vole se kak golupčeka dva.

Dobro, napuštam tu temu, za danas. U Hrvatsku, uostalom dolaze svakakvi tipovi, recimo ovih dana hrvatski iseljenici koji mračno pitaju srami li ih se Hrvatska, a strukture im, zatečene, govore da nije točno, da su ponosne na njih. I uopće, čak i na mlade iseljenike koji ponosno odlaze u Irsku, Njemačku i druge zemlje. Sve pršti od ponosa. A gdje je istina? Glede starih iseljenika, odnosno njihovih potomaka, sve je vrlo jednostavno: duboka država koja je isplivala na površinu ne želi da joj se tamo neki Hrvati iz daljina miješaju u posao, ni politički ni gospodarski, o ideološkoj dimenziji da ne govorimo, jer su svi iseljenici za orjunu ustaše, potomci možda u soft formi, i nemaju što tražiti u demokratskoj Hrvatskoj, štoviše ugrožavati oligarhiju mučno stvaranu u nezgodnim okolnostima od druge polovice devedesetih. Osim toga ne plaćaju porez u Hrvatskoj, a htjeli bi glasovati, znači utjecati na izbore njima sklonih, to jest ustaša u samoj Hrvatskoj.

Neka iseljenici ostanu u svojim novim, sada već starim, domovinama, i tamo larmaju. Oni su ondje, gdje god bili, manjina, a tako je lijepo kada su Hrvati manjina kao što su bili u nezaboravnoj Jugoslaviji. Ima pravde. Doduše, mogli bi u manjem opsegu utjecati na izbore za recimo neki kongres, pa ih ne treba previše srditi.

U svezi s tim (opet se vraćam na temu a obećao sam da ne ću) jako ih je rasrdilo, a i mene, kada su čuli da veleposlanik velesile daje šakom i kapom šake dolara za plemeniti centar u Srbu (eto još jedan, da ne bude samo Slavonija) budući da mu u Hrvatskoj nitko nije rastumačio kako financira uspomenu na pokolj Hrvata, to jest zamotali ga pupovčani čim je sišao iz zrakoplova. Srditi mu pišu pisma, spominju Boričevac, obitelj Ivezić, Gračac, Bunić, Rudopolje, Korenicu, Drvar, Bosansko Grahovo, ali molim vas, pa kako bi strani diplomat mogao pohvatati sve te podatke. Na srdita pisma ne odgovara, ni na ona na engleskom, ni na ona na hrvatskom.

Jesam li već podsjetio na zgodnu činjenicu, mislim da nisam: naime, prije nekoliko godina a možda i više, u godišnjem izvješću Sigurnosno obavještajne službe (SOA) stajalo je crno na bijelo da se opažaju pojačane velikosrpske aktivnosti. Vjerojatno je nastala konsternacija, u sljedećim godinama taj je „podatak“ nestao u izvješćima, valjda usporedo s novouspostavljenom koalicijom.

Istodobno, vode se bitke na nekoliko fronta o državnim blagdanima i spomen-danima. Odbor koji je donio odluku da se antifašistički dan pretvori u spomen-dan, dobio je po gubici. Vlast je poslušala oporbu, a bilo joj je lako jer je i inače sve više oporba samoj sebi. Oporba je galamila da je odluka kukavička, domobranska, što je uvrjedljivo za domobrane i njihove potomke, a ima ih puno više od onih drugih. Rečeni odbor suočio se ne s prošlošću nego sa sadašnjošću.

To me je podsjetilo da bi među državne spomen-dane trebalo uvrstiti i jedan koji je spomen na domobrane. Ne će proći, ali neka bude zabilježeno. I obrazloženje: u Hrvatskoj je u vrijeme Drugoga rata bio i „lokalni“ građanski rat. Jedna je strana pobijedila, a znamo i kako, drugu je zatrla, ali je prošlo dovoljno vremena da imamo povijesnu distancu prema vremenu kada je Hrvat išao na Hrvata, pa da se i Hrvata na domobranskoj strani sjećamo na isti način kao i onih drugih. Bio bi to doista civilizacijski iskorak i znak da smo barem malo izašli iz nametnutih hipoteka i jednoumnog tumačenja povijesti.

Kolektivna odgovornost

U svemu, u svakom području života, odgovornost ne može biti kolektivna, treba imati ime i prezime. Da je kolektiv, međutim, zamijenio pojedince (jedinke) pokazuje državni sustav stimuliranja književnih djela (plus prevoditelji). Za one koji ne znaju kako se to radi, objašnjavam: umjesto povjerenstva u kojemu sjede više ili manje dobri poznavatelji književnosti s imenom i prezimenom, o stimulacijama odlučuje cijela kobasica društava, udruga, fakulteta, njih najmanje osamnaest koliko sam uspio pokupiti.

Bilo bi lijepo saznati kako to oni uopće rade, okupljaju li se u Areni i nekom sličnom većem zdanju, imaju li neki kongres s večerom i tulumom ili ubacuju svoje opaske u kutije. Sudjeluju li baš svi iz tih društava, udruga i fakulteta ili delegiraju po dvadesetak umova svaki? Na kraju se proglase dobitnici, a ne zna se tko ih je, kako i zašto izabrao. I jesu li i koliko njih kolektivno ili pojedinačno pročitali odabranu knjigu, naravno da nisu.

Pogledaju, ako uopće i to, korice, naslov i posebno ime autora. I prezime. Ako im se prezime ne sviđa prezime, odmah otpada. U prvom krugu. Imali smo poslije četrdeset pete kolektivizaciju sela, pa je ideja propala i u staljinističkoj Jugoslaviji. Sada imamo kolektivizaciju odlučivanja o dobrim i lošim knjigama. Idemo naprijed.

Lutrija

Ne mogu ne spomenuti, jer mi već dugo ide na živce, naime Lutriju i njezino reklamiranje na televiziji. Jako me zanima „profil kadra“ koji izmišlja priglupe reklame „Volite kuglice“ recimo s nekim ubogim statistom koji stražnjicom odbacuje kuglu a ne kuglicu. Kako vizualno, tako i tekstualno: u reklamu se ubacuju izvanzemaljci, ali ih se naziva – vanzemaljcima. No, kad je novac od reklama u pitanju, televizije ne paze na jezik ni na ostale dijelove. A Lutrija ima novaca. Samo nema ukusa i ne zna hrvatski.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari