Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Od Lijepe naše do Lijepa li si, i eto novih ustaša

Objavljeno

na

Još nije dobro ni zarujnilo, a već se hladnoća uvlači u kosti, Bog da prosti, nedugo nakon toplinskog vala dovaljao se hladni val i moji susjedi pile drva brzo i bučno, što znači da nas očekuje mrzla jesen i duga zima. Pa ipak, kada čovjek gleda i sluša o svim orkanima, tornadima i tragedijama diljem svijeta, zaključuje da smo mi, Hrvati, izabrali (nakon dugih lutanja) podosta blagoslovljen dio Zemlje gdje je bura koja dolazi iz velebitskih pukotina (Zoranić) najjača vremenska pošast, uz poneku snažniju oluju na moru.

Glede geopolitičkoga položaja, nismo tako sretni, ali tu smo, na razmeđi svjetova, uspjeli opstati jedino i samo voljom, hrabrošću i duhovnom snagom, kako jedinki tako i naroda u cjelini, državotvornog naroda, usprkos činjenici da je u svim vremenima i u hrvatskom narodu bio nezanemariv broj izdajnika i smutljivaca, klateži koja se radije priklanjala Francima ili Bizantu, Germanima ili Mlecima, Ugrima ili Srbima.

Potonji su omogućili da Srbija i Srbi (a ne samo Srbijanci) vladaju Hrvatskom kroz skoro cijelo dvadeseto stoljeće, pod providnim krinkama jugoslavenskoga monarhističkog ili komunističkog „uređenja“. Kako je to stoljeće završilo, poznato je: Srbiji i Srbima dozlogrdilo je to ionako nevješto prikrivanje, pa su do kraja otkrili karte, zemljopisne i druge.

Udarili su u tvrdo, u Hrvate, morali se povući nakon poraza, priznati nezavisnu , samostalnu hrvatsku državu i to im je ostalo u suludim glavama kao rana koja se ne može izliječiti, čak ni osvajanje polovice Bosne u obliku druge Srbije preko Drine nije moglo biti dovoljno za zadovoljstvo, koje je na kraju pokvarilo i Kosovo.

Mi iz devedesetih procjenjivali smo tada da se Srbija ne će oporaviti barem dvadeset godina. Tih je dvadeset godina prošlo u trenu, barem nama, i sada se vidi da smo u procjeni bili točni. Nije se Srbija oporavila gospodarski (i nadalje), u političkom i civlizacijskom smislu retardirala je, jest, ali se danomice oporavlja u vojnoj sferi i sve baca na tu kartu (koja je i opet zemljopisna karta), oporavili su se i nakon poraza malodušni velikosrpski ideolozi pa zajahali konje vrane novim memorandumima i huškanjima svjetine, uspjeli izazvati toliko silovitu protuhrvatsku histeriju da sve smrdi po barutu kao devedesete. A baruta imaju, imaju streljiva toliko da ga izvoze (preko Hrvatske, dotični preko Krka), imaju pouzdane ruske letjelice, a ni u svemu drugom ne oskudijevaju. I imaju kao i onda pregnantnu agenturu u samoj (baš samoj) Hrvatskoj, izvorno četničku, koja se u obliku legalne srpske stranke uspjela instalirati u hrvatsku vlast, što će u novom strašnom času biti od velike koristi, a i sada je, u pripremama.

Srbija je neizlječiva, kao što sam već napisao, ne jednom. Sada je, štoviše, u boljoj poziciji nego početkom devedesetih kada je Rusija bila zaokupljena sobom, odnosno kada se SSSR raspao a Rusija spala na niske grane i ondje vladao kaos. Pribrala se, zahvaljujući Jeljcinu i Putinu, oporavila se u vojnoj sferi i pomaže vojno oporavljenoj Srbiji koliko može, a može, a novi hladni rat mogao bi glede Europe početi u vrućoj formi upravo ondje gdje se ratovalo i kada je Europa bila u „vječnom miru“.

Što čini Hrvatska? Za razliku od srbijanske velikosprske politike, Hrvatska je izabrala velikoeuropsku i dala se navući na tanak led. Izjava nekog od velikouropskih mudraca, izrečena prošloga tjedna, da, naime, „male zemlje ne smiju živjeti u iluziji vlastitog suvereniteta“, poruka je (i) Hrvatskoj, koja trenutno ima vlast podatnu za takve smicalice. Isti ti juropejci mirno prate zveckanje oružjem u Srbiji, upravljeno naravno prema Hrvatskoj, štoviše – kao primjerice Francuzi zaljubljeni u srpsko oružje – vjerojatno sa simpatijama prate situaciju.

Velikim europskim silama ne odgovara ni jedan oblik nacionalnog suvereniteta „malih“ država iz poznatih, ekonomskih razloga, ali i vojna industrija spada u ekonomiju pa ni tu, valjda, Hrvatska ne treba pretjerano razvijati. Pritom je poznato da Unija nema svoju vojsku koja bi štitila članice, a fronteksovske sablasti upravo su to, nepostojeće. Ostaje NATO u koji se jako pouzdajemo, ali je NATO i političko tijelo u kojemu su, kao i svakom sličnom, mogući svakojaki dogovori i trgovine, a ne bi bilo neobično da kramarska domišljanja budu na štetu Hrvatske.

Za ilustraciju: mene nitko ne može uvjeriti da je farsa s kupnjom F-16 zrakoplova porazno završena zbog nesporazuma ili pogrešaka u koracima posredstvom druge zemlje, nego tu ima i ponešto drugo, a veže se uz poslovicu da se osveta servira hladna. Kako bilo, namjerno ili ne, kao da su se prijatelji i neprijatelji urotili da Hrvatsku ostave bez dolične obrane, ne samo u zraku, sporom i uvijek zapetljanom dostavom modernih oružja. I to je današnja slika, premda ne treba zanemariti da su hrvatske oružane snage na tlu i dalje solidne, ali daleko od moći koju su već trebale imati u ovom trenutku, kao što ne treba zanemariti ni ono najvažnije, da je hrvatski čovjek ratnik bez premca, a hrvatski (i bilo koji drugi) teritorij može se doista osvojiti samo pješadijskim zaposjedanjem.

Vrlo mi je drago (to jest uopće mi nije drago) kada vidim da kolumnisti u „službenim“ dnevnicima odjednom pišu kao i ja u zadnjem desetljeću, kada je takvo moje razmišljanje, kada su takve moje tvrdnje bile proglašavane desnim ekstremizmom i još kojekako, slično kao i moji govori osamdeset devete. Čak i lijevonasađeni najednom otkrivaju hrvatskoj publici pravu sliku ne samo tabloida u Beogradu, tu upravo zgusnutu i jezivu mržnju prema Hrvatskoj i Hrvatima, u službi masovne histerije koja je uvijek bila priprema za ratove. Čini se da se svima otvaraju oči, u čemu im pomažu i Pupovčevi kontrolirani ispadi u Zagrebu, koordinirani s Beogradom.

Hrvatska vlast se za sada ponaša blesavo, kao što se od nje i očekuje,sastančari „većinska koalicija s liderom SDSS-a i ostalima“ (čitam na jednom teletekstu) te „daj Milorade, reci negdje, ti odaberi mjesto vrijeme, da moderna Hrvatska nije NDH“, a Milorad se uvija i previja, ni da bi ni ne bi, uživa. Nije mu ugodno, ali mu je prijatno. Doduše, provokativo srbijansko vojno izaslanstvo je zadržano na hrvatskoj granici i vraćeno u Srbiju. Navodno desetak ljudi. Ipak puno manje nego što je bilo vojno izaslanstvo 1991. ispraćeno iz Beograda cvijećem, zadržano tek u Vukovaru. A kamo su bili pošli srbijanski vojnici 2019.? U Jasenovac, na liturgiju. Uz Vučićev popratni govor o stradanjima u vrijeme Drugoga svjetskog rata.

I tu opet dolazimo do točke koja je ne prijepor, nego pogonsko gorivo srbijanskih presezanja, temeljenih na mitu koji Hrvatska (hrvatske vlasti) nikako ne može spustiti na zemlju, ne može jer ne će, jer su u vlast uvijek upletene plaćeničke protuhrvatske sile, a dok pitanje Jasenovca ne bude jednom i zauvijek riješeno, svaka četnička budala će se pozivati na magnum crimen i vaditi magnum zakrvavljenim očima.

Beograd je u prednosti: u Beogradu su dokumenti, u Beogradu se može naći, ako se traži (na sve načine) cjelokupna „građa“ iz NDH (čitam da je za neki hrvatski dokumentarni film upravo, za velike novce vjerojatno, otkupljen dio filmova Hrvatskoga slikopisa), mogu se naći dokumenti iz Jasenovca, pa i dokumenti „istražnih komisija“ iz doba Jugoslavije. A ako se sve to navodno ne može naći, onda bi Hrvatskoj mogla biti skinuta ta „hipoteka“ (koju je već Tuđman prije pedeset ili koliko godina dobrano uništio i poništio) samo i jedino arheološkim iskapanjima od kojih hrvatske vlasti u 21. stoljeću bježe kao vrag od tamjana, na radost Beograda. Dotle (a i to sam već pisao), nitko nema pravo „utvrđivati povijesnu istinu“ jer je istina zakopana, u zemlji i u (bgd.) arhivima.

Srbija se nije samo vojno oporavljala u zadnjih dvadeset godina, ona je stvarala lukave (ha) kulturne mostobrane, rovarila po hrvatskom jeziku uz pomoć voljnih zajedničara iz Zagreba, potkradala našu književnu baštinu, prije vojnih izaslanika slala je u Hrvatskoj „kulturne“ u likovima estradnih pjevača koji neobrazovanoj (povijesno) mladoj hrvatskoj publici nisu nesimpatični, a ni velikom dijelu one starije publike koja je senilna i ne sjeća se da su ti isti pjevači pjevali u slavu srpske i srbijanske agresije.

Mostobran je sagrađen i na kazališnim brijunskim prostorima gdje se bratime beogradski glumci vjerojatno bez radnih dozvola, neko (dulje) vrijeme mostobran je funkcionirao u HAVC-u (nadam se da je to prošlost, ha), još postoji na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i Fakultetu političkih znanosti gdje predaje Dejan Jović, kandidat za hrvatskog predsjednika (!), onaj koji Hrvatsku ne može smisliti, pa je čak i referendum o hrvatskoj samostalnosti proglasio krivotvorenim.

Mostobrani su i u lijevonasađenim medijima (a koji nisu, pokažite mi), koji svaki iskaz hrvatstva proglašuju nazadnim i primitivnim, nejake mostobrane nalazimo i u ponekim udžbenicima, a nastavnici se boje previše „hrvatovati“ da im se ne obije o glavu kao onom Krešimiru Mihajloviću, koji je u školi „Petar Zrinski“ stavio sliku Gotovine, pa dobio otkaz.

Vidim sada da u školi nazvanoj po Petru Preradoviću postoji običaj da se hrvatska himna sluša svakoga ponedjeljka na početku nastave, a trebao bi to – kažu – postati običaj i u svim školama. Iz izjave ministrice prosvjete nazire se da njoj to ne bi pasalo, ipak je to HNS iz krila Vesne Pusić, kako god se okrene, pa što će hrvatskoj djeci hrvatska himna, ima tu različitosti po školama, nisu svi Hrvati je li, mogli bi se uvrijediti, je li, a to što su svi, valjda, hrvatski državljani makar i rastom mali, koga briga.

Čekam da se oko himne u školama povede učena rasprava u medijima, i unaprijed znam koji će medij biti za a koji protiv. Oni protiv imaju snažne argumente: razvijanje domoljubnog osjećaja opasno je u odgoju djece: u prvim razredima još će biti domoljubi, u višim razredima mnogi mogu postati “desničari“, do mature i „ultradesničari“. Od Lijepe naše do Lijepa li si, i eto novih ustaša. I zato – nema himne. Ima škola za život. Koja se, eto, lijepo razvija, krhke, mršave djevojčice nose i dalje torbe od pet kilograma pa će fizioterapeuti imati posla, ali je nastava navodno zanimljiva, kao što su zanimljive i plaće nastavnika kojima država poručuje da ima sve manje djece, pa neka učitelji budu zadovoljni dok imaju posla, makar s mizernim plaćama.

Roditelji su posve marginalizirani, unaprijed proglašeni lažovima koji potomcima pišu ispričnice, a potomci zapravo zdravi. Tako će doći do i opet zanimljivih situacija: ili će roditelji slati u školu bolesnu, prehlađenu, gripoznu djecu koja će zaraziti cijeli razred, ili će liječničke čekaonice biti tako krcate da će mnoga bolesna djeca ostati pred vratima, na hladnoći, pa dobiti upalu pluća. Liječnicima je i inače puna kapa, kao što znate, prijete im i vrijeđaju ih posebno otkako moraju prijavljivati vozače automobila s nekim manama, a tko ih nema? Orwellu bi sigurno pronašli da je dalekovidan.

Mjesečev sin

Neuspješno slijetanje indijskoga modula na površinu Mjeseca podsjetilo me je na opsežan roman američkoga pisca Josepha G. Hitreca „Mjesečev sin“ (Son of the Moon)ali i na indijske veze s Mjesecom iz davnina. Naime, hinudska kasta Rajput – kaže legenda – potječe s Mjeseca. Toj kasti pripada i zgodni mladi Hindus Vijay Ramsingh, prvi Indijac koji je samostalno preletio zrakoplovom od Indije do Engleske. On je junak spomenutoga romana , objavljenog 1946. u uglednoj kući Harpers Brothers, a knjiga opisuje atmosferu u Indiji u doba prije Drugoga rata (oko 1936.) , vremenu kada Kongresna stranka Gandhija i Nehrua tek polako napreduje prema oslobođenju od britanske uprave. Eto, osamdesetak godina poslije Indijci lete tako visoko (i u drugim područjima) da mogu dosegnuti Mjesec i možda pronaći tragove predaka.

Indiju nije lako razumjeti, ali ako tko želi prodrijeti u njezinu tajanstvenost, možda mu najbolji putokaz može biti „Mjesečev sin“ hrvatskoga sina , rođenog u Zagrebu. Roman je 1960. preveden na hrvatski.

I  još nešto takoreći privatno

K našoj obitelj (ne u obiteljsku kuću jer ju nismo imali, nego nevelik zagrebački stan) zalazili su svojedobno pisci poput Miškine, Gjure Arnolda, Milana Ogrizovića i mladog Ivana (još ne Gorana) Kovačića. Premećući u vrijeme toplinskog vala knjige s police, jer pisati se nije dalo u tim vrućinama, otvorio sam knjižicu bez naslova na crnim koricama, koju sam bio zanemario. Riječ je o Ogrizovićevoj drami „U Bečkom Novom Mjestu“, pisanoj za 250. obljetnicu zrinsko-frankopanske pogibije, tiskanoj potom u izdanju Matice hrvatske. Na unutarnjoj naslovnoj stranici posveta je mojoj baki, pisana i potpisana Ogrizovićevom rukom: „Odličnoj Hrvatici, na spomen premijere od 29. 4. 1921.. Usput, šteta je što u naše vrijeme Ogrizovića nema na hrvatskim scenama, ako ništa, onda bi se barem antologijska „Hasanaginica“ mogla ponekad izvesti. Ili sam nešto propustio. Desetljećima poslije, u rečeni su stan zalazili Veselko Tenžera i Tomislav Bakarić, potonji pisac drame „Hasanaga“.

Ustoše (nije zatipak)

Čini se da „preporučeni“ pravopis (i rječnik) , valjda iz Institutove radionice, tvrdi da se ne piše „uz to“, nego „usto“. U početku sam mislio da je riječ o nekoj šali, ali nije, štoviše vidim da su televizijski lektori usvojili tu bedastoću. Ako se „uz to“ piše kao „usto“, onda se valjda treba i „niz to“, recimo „niz to brdo“ pisati: nisto brdo. Bože moj, nasilje nad hrvatskim jezikom, o kojemu je bilo podosta riječi uz smrt Radoslava Katičića, poprimilo je sada već tragikomične razmjere. Eto, umjesto ustaša pojavile se ustoše.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Izbori u HDZ-u odredit će i ishod parlamentarnih

Objavljeno

na

Objavio

Još se nije slegnula prašina oko predsjedničkih, a javnost se već zabavlja novim, unutarstranačkim izborima u HDZ-u. Članstvo te stranke će na koncu birati između dvije opcije, Plenkovića i “desne oporbe” koju predvode Stier, Kovač i Penava.

Iako se još ne zna datum izbora, Plenkovićeva kampanja se već zahuktala, i to u dva osnovna pravca. Započelo je obilno medijsko pomazanje. No, paradoksalno, Plenkovića hvale isključivo lijevi novinari. Je li stvarno prosječnom članu HDZ-a važno koga na čelu te stranke preferiraju novinari medija koji uvjeravaju javnost da je Plenković najbolji, najmoderniji, najkohezivniji izbor?

Druga poluga kampanje su “spontani” iskazi potpore. Niz istaknutih HDZ-ovaca ovog je tjedna iskazao potporu Plenkoviću uz obrazloženja koja su vrlo slična, kao da su pisana jednom rukom.

Opća mjesta u tim javnim iskazima ljubavi i odanosti je da je vođa 1. moderan, 2. podigao ugled Hrvatske u EU i 3. pozicionirao HDZ “točno tamo gdje je htio pokojni predsjednik Tuđman”. O vrlo niskom mišljenju koje vladajući imaju o sposobnosti rasuđivanja biračkog tijela svjedoči i to što ne prestaju s mistificiranjem hrvatskog polugodišnjeg predsjedanja Vijećem EU.

Jednu birokratsku rotaciju, u kojoj smo sada mi došli na red, prezentiraju kao pothvat gotovo veći od stvaranja i obrane države. Ni u jednoj drugoj zemlji koja je do sada predsjedala to se nije ni blizu ovoliko spominjalo.

Jandroković svojevremeno na pitanje koja je zemlja predsjedala u prethodnom mandatu nije znao odgovor, a nas uvjeravaju kako živimo šest zlatnih mjeseci hrvatske povijesti i da su, eto, oči cijele Europe uprte u naše ćate. Ministar vanjskih poslova kori medije jer propituju imovinu ministra Kujundžića “umjesto da prate naše predsjedanje Vijećem EU”.

Dakle, zašto pišu o nečemu, a ne o ničemu? Taj adut im je, dakle, još slabiji od “modernog”. Stratezima Plenkovićeve kampanje silno je važno otkloniti prigovore da je stranku odveo ulijevo i izgubio birače na desnici. Papagajski ponavljaju kako ju je smjestio u desni centar. Sve je relativno, pa Plenković može biti blagi desni centar, ali samo onda ako je Beljak u centru.

Potpore su brižljivo orkestrirane, što znači da je pomno određen tajming, tempo i redoslijed guđenja pojedinih instrumenata. Brzo su ih ispucali kako bi ostvarili dojam lavine potpore, koja bi onda povukla i druge.

Prvo su krenule prve violine poput Kalmete, a u pozadini linija puhača iz Splita, Boban, Opara & co, a potom je posebno dojmljiva bila smijenjena Murganić koja je isplivala poput neke neočekivane solo oboe. Oglasilo se i puno nepoznatih, lokanih udaraljkaša. Sve te iskaze ljubavi i odanosti znakovito su najviše prenosili lijevi mediji, što je smisleno kao da u vegetarijanskom glasilu oglašavaš svinjske polovice.

Vidjet ćemo uskoro kakav je odgovor na sve to Plenkovićevih oponenata. Predstojeći izborni obračun u HDZ-u odrediti će umnogome i ishod parlamentarnih izbora. Ako ostane na čelu stranke, nastavit će se tendencija gubljenja tradicionalnih birača, pogotovo ako se konsolidira i nastupi zajedno konzervativni blok koji je na predsjedničkim izborima podržao Škoru.

Crni labud je uspio dovesti Milanovića na Pantovčak, dovest će i Bernardića u Banske dvore. Predvidiljivo je da u tom slučaju SDP dobiva izbore, ali će za formiranje vlasti morati koalirati s Plenkovićem kao manjim partnerom. To će u sljedećem ciklusu značiti definitivni potop HDZ-a.

U slučaju da na čelo HDZ-a dođe netko iz “desne oporbe”, stranci se, berem teorijski, otvaraju dvije mogućnosti, koje su zatvorene s Plenkovićem. Prvo je djelomičan povratak tradicionalnog biračkog tijela.

No upitno je hoće li ti birači povjerovati da je odjednom sve drugačije, i da u nekom novom budućem spletu okolnosti i nova ekipa neće činiti isto kao pod Plenkovićem ili Sanaderom?

Povratak povjerenja tih birača ovisit će o tome hoće li u novim timu biti onih koji su držali ljestve Plenkovićevoj većini s HNS-om, opstruirali referendum, glasali za Istanbulsku konvenciju. Ako i skinu Plenkovića čeka ih veliki posao sanacije političke štete.

Plenkovićevi stranački oponenti, za razliku od njega, imaju potencijal postizborne suradnje s novim konzervativnim savezom. Ali i tu im je teren sklizak. Zašto bi opcija koja je narasla na praznini nastaloj odvlačenjem HDZ-a ulijevo pristala pomoći novom, desnijem HDZ-u formirati vlast i time dugoročno izbiti sebi političko tlo ispod nogu?

Formirati vlast s deplenkiziranim HDZ-om ima im smisla jedino ako nametnu jasna pravila igre, očekivanja i zasluge za njih. Test je li u HDZ-u ista dubinska struktura samo zamijenila istrošenu figuru na čelu novom vrlo je jednostavan – dovoljno je uvjetovati formiranje vlasti otvaranjem arhiva i zakonom o lustraciji. U svakom slučaju, počela je zanimljiva politička sezona, piše Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dujmović: Škoro ne može sam, SDP ne može sam, u Hrvatskoj nema vlasti bez HDZ-a!

Objavljeno

na

Objavio

Na povijesne promjene u hrvatskom političkom životu koje su već de facto nastupile, prvi žig će, pobijedi li izgledni favorit Andrej Plenković, po svoj prilici sjevnuti na unutarstranačkim izborima u HDZ-u. Drugi, ključni štambilj, dobit će te promjene na jesen, na parlamentarnim izborima i to će u odnosu na dosadašnjih 30 godina hrvatske samostalnosti uistinu biti dramatični iskorak. Do sada neviđen. Taj iskorak u prvom redu unosi svojevrsni red na hrvatsku parlamentarnu scenu, jer se HDZ iz pokreta pretvara u stranku i to stranku centra. Definitivno! Piše Tihomir Dujmović u kolumni za portal Direktno.hr.

Ona će dakako imati svoje neimenovano lijevo i desno krilo, ali to više neće biti Tuđmanova stranka nastala na zasadama starčevičanstva, radićevštine i pozitivnih tekovina hrvatske ljevice. Plenkovićevom pobjedom to će sutra postati stranka centra, sa stanovitim nježnim simpatijama spram desnog centra, no, to će biti stranka koja će svoj krajnji desni dio dragovoljno izručiti u ruke Miroslava Škore. To je samo srce promjena koje se već naziru. Što god tko mislio o Škori, njegovim mrljama iz prošlosti, te neizravnoj, ali neupitnoj pomoći Zoranu Milanoviću, Škoro postaje lider desnice i kako povijest pokazuje, to bi mogao biti jedini čovjek koji uistinu može ujediniti rakovu djece hrvatske političke desnice. Uspije li u tome, zauzet će dragocjeno mjesto na policama hrvatske političke povijesti! Jer, to u ovih 30 godina nikad nikome nije uspjelo. No, krenimo redom.

Da je bilo važno i nužno, promidžbeno gotovo neizostavno, dati jasnu i glasnu potporu aktualnom lideru HDZ-a i to baš u Dalmaciji i njenom naglašeno nacionalnom županijskom zaleđu, tom srcu stranke koja nije ni ovaj put izdala, to se može razumijeti. Potpora koju su dakle iskazali čelnici županijskog HDZ-a kandidaturi Andreja Plenkovića, iz više je razloga razumljiva. Ali, da sad svaka županijska organizacija kao da je prozvana, ovako, upravo infantilno, daje potporu “voljenom vođi” neukusno je Anno domino 2020! Nepotrebno! Pretjerano! Možda propagandistički snažno, ali brate, 2020. godine  u prvom redu nepotrebno. Pa onda te boljševičke teze da se “Plenkovića očito želi srušiti”. Čekajte, pa to su demokratski izbori u kojima jednom čovjeku istječe mandat! Kako se moguća promjena nakon isteka mandata može zvati “rušenje”? Kakvo rušenje? O čemu govorite? Dakle, 40 godina nakon Titove smrti mi ovdje u jeku legitimnih, normalnih, kalendarski uvjetovanih izbora, u trenutku dakle demokratskih izbora u jednoj stranci, baratamo pojmovima “rušenja” onoga kome je mandat istekao! Jezivo! A onda abecednim redom županijska vodstva javno izriču odanost svom lideru! Čemu to? Kome to treba? Zar se u ovoj praksi ne osjeća zadah komunizma?

Nitko ne zna kakve se sve bitke spremaju u kuhinjama “najhrvatskije od svih hrvatskih stranaka”, uostalom, Milijan Brkić kao svojevrsna ikona stranačke desnice, još se nije očitovao, no sve što se do danas može vidjeti sugerira da Plenkovićeva oporba nema snage. Ni snage ni lidera ni, ako hoćete, petlje. U ovom trenutku, molim! Imamo ispred sebe još dosta vremena, ali ništa ne ukazuje na promjenu. Bude li tome tako kako sad stvari stoje, HDZ uistinu postaje stranka centra, sa stanovitim ustupcima svojoj, sad već mahom  folklornoj desnici i to vam je kao žrtva figure u šahu. Na početku gubiš, da bi kasnije dobio! Na prvu loptu silno se gubi tom promjenom, ali na kraju bitke se broje mrtvi i ranjeni. I uistinu, tako gledajući, a pogotovo gledajući iz perspektive Škorinog rezultata, HDZ se, tu govorimo o desnici, povlači na “rezervne položaje”. Po prvi put! I to je šok! No, Plenković neće moći u cijelosti odustati od desne dimenzije, jer bi to bilo čisto političko samoubojstvo. Osim toga, ovo što sada Plenković radi uz stanovite dodatne deformacije, nije nešto što već nismo vidjeli u HDZ-u. Od kada je Tuđman umro, a Pašalić nije uspio ne samo pobijediti, negoli niti uskrisiti svoj “Blok” kao veliku desnicu, a ne zaboravimo u svakom selu je imao “svog” čovjeka, HDZ je pokazao što se zapravo krije u utrobi stranke s 220.000 glasova.

Pobjedom Ive Sanadera i porazom Ivića Pašalića, HDZ-ov brod se već tada nezaustavljivo nagnuo lijevo. Mi smo u ideološkom smislu sa Sanaderom doživjeli more iznenađenja, od toga da smo iz državne pričuve pomagali “Feral Tribuneu”, do toga da je Stanimirović došao na vlast! I sve se to otrpjelo i opet se za Sanadera glasovalo! Jer se više cijenio put i ulazak prema Uniji, negoli ovakvi ideološki ispadi. Uostalom, Titov brod u riječkoj luci je nota bene legalizirao Sanaderov ministar kulture proglasivši ga kulturnim dobrom! To da su ustaške insignije protuzakonite, ali ne i komunističke, nije izmislio Plenković, nego je u zakon uvrstio Ivo Sanader, odnosno njegova vlast! I kad danas Plenković sa čuđenjem pita, a gdje sam ja to skrenuo ulijevo, kako god to pitanje zvučalo neiskreno, gledajući iz perspektive dva Sanaderova mandata i svega što se ideološki tamo događalo, njegovo je pitanje razumljivo. Nije li uostalom i Tuđman u svim svojim Vladama imao 70-75 posto tehnomenadžera kako smo tepali ljevici i maksimalno 25 posto desničara?

Nisu li samo Šušak i Hebrang u prvoj Vladi bili ljudi koji jednog jedinog dana nisu bili u partiji? Je li ikad bilo punog ideološkog ravnovjesja u Tuđmanovim HDZ-ovim vladama? On je tome davao ton, to je jasno, ali strukture je zapunjavao kadrovski odabir u omjeru cca 75:25 posto u korist ljevice zar ne? Nisu li, da ne idem dalje, gotovo svi suci Ustavnog i Vrhovnog suda u Tuđmanovo doba bili bivši članovi partije? Pa nije Mirka Galića, Pupovac doveo na HTV, nego Tuđman! Onda dolazi Račan i čisti zadnje džepove otpora. I evo nas kod Ive Sanadera. Koji koalira sa SDSS-om, 15 godina prije Plenkovića, dakle kad su rane bile još krvavije. Pa je Sanader izabran i u drugom mandatu zar ne? Pa ide taj drugi mandat, a tu je i mandat Jadranke Kosor. Koja je izabrana aklamacijom! Kao Josip Broz 1946. godine! U njenom vaktu, u njenom mandatu, smo sagradili spomenik u Srbu i dopustili da jedan časni hrvatski general umre u zatvoru, premda se znalo da s obzirom na zdravstveno stanje ne može izdržati u ćeliji bez klime na 40 stupnjeva Celzijusa. Pa nije tad na vlasti bio Milan Martić!

Što je kadrovski novo u Plenkovićevoj politici? Pogledajte Karamarkove ministre i pogledajte Plenkovićeve ministre. Gotovo su sva imena ista, osim imena Zlatka Hasanbegovića i još par ljudi ako se ne varam, zar ne? Istanbulska? Odite na internet, pa ćete vidjeti kako pet godina ranije HDZ na čelu s gospođom Mađerić, ali i gospodinom Mirom Kovačem afirmativno, da ne velim vatreno, govori o uvođenju Istanbulske deklaracije. Žurim reći kako nema sumnje da je Plenković taj brod nakrenuo na lijevo, ali nipošto onako dramatično kako to izgleda iz medijskih analiza. Tim analizama nedostaje –analiza! Taj brod je naime odavno, u prvom redu od Tuđmanove smrti, ozbiljno nakrivljen na lijevo. Plenković je tu još dodatno stisnuo gas, ali on sad zapravo legalizira 20 godina prošlosti, stvari zove pravim imenom i jer je zadnjih 20 godina ovako izgledalo, a članstvo je redovito stajalo uz elitu i Sanaderovu i Kosoričinu, po meni je Plenkovićeva pobjeda na unutarstranačkim izborima nezaustavljiva. Jer, HDZ, u zadnjih 20 godina suštinski nije drugačiji negoli danas. Ponavljam: ako Ivić Pašalić nije uspio, onda je uistinu nerealno očekivati da će promjene bilo kada, bilo tko drugi uspješno inicirati u tom smjeru. Jer, nitko nije imao onu snagu koju je na terenu imao Pašalić i nije uspio!

Desni su digli ruku i za Sanadera i za Kosor, a dobar dio i za Mesića

Plenkovićeva sadašnja žrtva figure čitat će se kao izdaja krajnjeg desnog krila stranke, ali težina te krajnje desnice na terenu i u stranci je marginalna i odatle ta lakoća Plenkovićevog strateškog poteza. Ono gdje on eventualno može doživjeti neugodna iznenađenja jest teren, jer HDZ-ovo biračko tijelo, obični birači na terenu, u pravilu jesu desno orijentirati. No sve tako desno orijentirati, digli su ruku i za Sanadera i za Jadranku Kosor! Dobar dio njih i za Mesića kao predsjednika, jer kako bi Mesić pobijedio Budišu, ako ne glasovima HDZ-a?! Tko bi mu inače donio onaj broj glasova? Gledajući HDZ zadnjih 20 godina, analizirajući temeljito Tuđmanov, a pogotovo post Tuđmanov HDZ,  Plenković je zacijelo uvidio da je Tuđman ljevici u stranci radio bitno veće ustupke negoli desnici. O Tuđmanovim nasljednicima da ne govorimo! I sve je to prolazilo.

Nema osobitog razloga da ne prođe još jednom, jer je evidentno da uz sav desni folklor, HDZ-ovi birači cijene čitav niz drugih relacija. Stabilnost države i vlasti, gospodarske relacije, ali i vanjskopolitičke dosege. To je primjerice Sanaderu donijelo drugi mandat. Unatoč svim mogućim ideološkim krivudanjima! Pozicionirajući stranku na samom centru, Plenković misli da je došao na sanjani položaj: bez nas u zemlji nema vlasti, ali baš nikakve! I to je točno! Pitanje je jedino, koliko će izgubiti time da je vojsku povukao s krajnje desnice, gdje je Škoro ušao bez ispaljenog metka. Plenkovićeva matematika očito govori da Škorin maksimum ne može biti više od 20 zastupnika, realno vjerojatno očekuje i manje, a koliko god dobio on i ne može drugo negoli koalirati s HDZ-om. Još kad je Škoro rekao da sa SDP-om i HSS-om koalicija ne dolazi u obzir, bilo je jasno da dragovoljno ide u dvore “najhrvatskije od svih hrvatskih stranaka”. To bi značilo da je pred nama koalicija centra i desnice, nota bene, na dobrobit svih domoljuba i stoga i ovaj moj početnički optimizam, jer tu koaliciju unaprijed pozdravljam kao najbolje rješenje za zemlju. Naime, ako smo sada povijesno po prvi put odredili da je HDZ centar, a da je desnica-desnica, onda smo definirali i buduće koalicije barem sljedeća dva mandata. Pogotovo ako se sjetimo da su Škoro i Kolinda zajedno dobili 52 posto glasova! Jer, Plenkovićeva  izborna baza, ne samo da očekuje koaliciju sa Škorom, nego je za HDZ u toj koaliciji, izgledan i bitno veći dio kolača s desnicom, čiji limit zacijelo ne prelazi 20-tak zastupnika.

U riječ, ako smo sada dobili novi HDZ na centru i jasno definiranu desnicu, mi smo zapravo dobili potpuno novu konstrukciju hrvatske političke zgrade! Koja  iz ukupne domoljubne hrvatske perspektive uopće ne mora biti loša. U prijevodu, više nema foliranja! Kako će se ta vlast konstituirati, kako složiti zajednički program, kako pomiriti nepomirljivo, tih odgovora sada nema, al će te važne odgovore ubrzati adrenalin vlasti. S druge strane, ova nova arhitektura parlamentarne scene, stavlja u  zavisan položaj i ljevicu. Ako se HDZ prostre po centru, u Hrvatskoj je gotovo nemoguća samostalna vlast ljevice! I tu se krije najveća moguća dobitna formula Plenkovićevih promjena!U tom smislu Plenkovićeva matematika kako god ideološki izgledala suspektnom, Hrvatskoj,  a i HDZ-u donosi zapravo benefite. Škoro ne može sam, SDP ne može sam, u Hrvatskoj dakle, nema vlasti bez HDZ-a! S tom matematikom na ustima HDZ-ovi birači će ostati disciplinirani i na jesen i Plenković to savršeno razumije.

Pred pravim izazovima se zapravo nalazi Miroslav Škoro. U mudrom intervjuu Večernjem listu, on govoreći o meritumu aktualnih problema, lukavo govori tobože o “nomotehničkim stvarima”. A govorimo zapravo o formiranju listi što je trajno srce problema na desnici. Kako složiti listu desnih lidera, kako podijeliti buduće funkcije i nezanemarivu količinu novca koja dolazi s vlašću? Naime, za svaki mandat, za svakog zastupnika, Sabor isplaćuje strankama oko 30 tisuća kuna mjesečno. Dakle, 50 tisuća eura godišnje. Imate li 20 zastupnika dobijete godišnje milijun eura! Za četiri  godine cca 30 milijuna kuna! Ako svi idu na listu Miroslava Škore kako je najavljeno, dobiti će onoliko koliko im on udjeli, bazično sve ide njemu, ali, ako stranke idu sa svojim imenom na njegovu listu, novac ide u dobroj mjeri, primarno, njima. To vam je tzv. nomotehničko pitanje!

To se sad dakle tretira kao “nomotehnički problem”, no to je sve samo ne nomotehnički problem. To je jedan od problema, drugi problem je taština i smjer u kojem će Škorina lista ići. Hoće li prevagu dobiti Most ili Zekanović i Hasanbegović? U svakom slučaju pred Škorom je veliki posao , tim prije što će se taj posao po važnosti i političkoj dramaturgiji protegnuti i na iduću godinu kad su lokalni izbori. Ta dinamika izbornih ciklusa otvara pitanje tko će primjerice biti Škorin kandidat za gradonačelnika Zagreba? Hasanbegović kako se nagađa ili ipak netko drugi? Sve u svemu, kako sam rekao na početku, pred nama je posve nova arhitektura hrvatske političke scene, arhitektura koja sad dobiva  nove konture i bude li elementarne pameti, domoljubna opcija može mirno spavati. Prevladaju li politički hormoni, iracionalizam i bolesna taština, politička budućnost u Hrvatskoj se smiješi SDP-u. Ima li bar sad svijesti, pameti i odgovornosti na centru i desnici? Za sada jasnog odgovora nema.

Tihomir Dujmović/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari