Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Od Lijepe naše do Lijepa li si, i eto novih ustaša

Objavljeno

na

Još nije dobro ni zarujnilo, a već se hladnoća uvlači u kosti, Bog da prosti, nedugo nakon toplinskog vala dovaljao se hladni val i moji susjedi pile drva brzo i bučno, što znači da nas očekuje mrzla jesen i duga zima. Pa ipak, kada čovjek gleda i sluša o svim orkanima, tornadima i tragedijama diljem svijeta, zaključuje da smo mi, Hrvati, izabrali (nakon dugih lutanja) podosta blagoslovljen dio Zemlje gdje je bura koja dolazi iz velebitskih pukotina (Zoranić) najjača vremenska pošast, uz poneku snažniju oluju na moru.

Glede geopolitičkoga položaja, nismo tako sretni, ali tu smo, na razmeđi svjetova, uspjeli opstati jedino i samo voljom, hrabrošću i duhovnom snagom, kako jedinki tako i naroda u cjelini, državotvornog naroda, usprkos činjenici da je u svim vremenima i u hrvatskom narodu bio nezanemariv broj izdajnika i smutljivaca, klateži koja se radije priklanjala Francima ili Bizantu, Germanima ili Mlecima, Ugrima ili Srbima.

Potonji su omogućili da Srbija i Srbi (a ne samo Srbijanci) vladaju Hrvatskom kroz skoro cijelo dvadeseto stoljeće, pod providnim krinkama jugoslavenskoga monarhističkog ili komunističkog „uređenja“. Kako je to stoljeće završilo, poznato je: Srbiji i Srbima dozlogrdilo je to ionako nevješto prikrivanje, pa su do kraja otkrili karte, zemljopisne i druge.

Udarili su u tvrdo, u Hrvate, morali se povući nakon poraza, priznati nezavisnu , samostalnu hrvatsku državu i to im je ostalo u suludim glavama kao rana koja se ne može izliječiti, čak ni osvajanje polovice Bosne u obliku druge Srbije preko Drine nije moglo biti dovoljno za zadovoljstvo, koje je na kraju pokvarilo i Kosovo.

Mi iz devedesetih procjenjivali smo tada da se Srbija ne će oporaviti barem dvadeset godina. Tih je dvadeset godina prošlo u trenu, barem nama, i sada se vidi da smo u procjeni bili točni. Nije se Srbija oporavila gospodarski (i nadalje), u političkom i civlizacijskom smislu retardirala je, jest, ali se danomice oporavlja u vojnoj sferi i sve baca na tu kartu (koja je i opet zemljopisna karta), oporavili su se i nakon poraza malodušni velikosrpski ideolozi pa zajahali konje vrane novim memorandumima i huškanjima svjetine, uspjeli izazvati toliko silovitu protuhrvatsku histeriju da sve smrdi po barutu kao devedesete. A baruta imaju, imaju streljiva toliko da ga izvoze (preko Hrvatske, dotični preko Krka), imaju pouzdane ruske letjelice, a ni u svemu drugom ne oskudijevaju. I imaju kao i onda pregnantnu agenturu u samoj (baš samoj) Hrvatskoj, izvorno četničku, koja se u obliku legalne srpske stranke uspjela instalirati u hrvatsku vlast, što će u novom strašnom času biti od velike koristi, a i sada je, u pripremama.

Srbija je neizlječiva, kao što sam već napisao, ne jednom. Sada je, štoviše, u boljoj poziciji nego početkom devedesetih kada je Rusija bila zaokupljena sobom, odnosno kada se SSSR raspao a Rusija spala na niske grane i ondje vladao kaos. Pribrala se, zahvaljujući Jeljcinu i Putinu, oporavila se u vojnoj sferi i pomaže vojno oporavljenoj Srbiji koliko može, a može, a novi hladni rat mogao bi glede Europe početi u vrućoj formi upravo ondje gdje se ratovalo i kada je Europa bila u „vječnom miru“.

Što čini Hrvatska? Za razliku od srbijanske velikosprske politike, Hrvatska je izabrala velikoeuropsku i dala se navući na tanak led. Izjava nekog od velikouropskih mudraca, izrečena prošloga tjedna, da, naime, „male zemlje ne smiju živjeti u iluziji vlastitog suvereniteta“, poruka je (i) Hrvatskoj, koja trenutno ima vlast podatnu za takve smicalice. Isti ti juropejci mirno prate zveckanje oružjem u Srbiji, upravljeno naravno prema Hrvatskoj, štoviše – kao primjerice Francuzi zaljubljeni u srpsko oružje – vjerojatno sa simpatijama prate situaciju.

Velikim europskim silama ne odgovara ni jedan oblik nacionalnog suvereniteta „malih“ država iz poznatih, ekonomskih razloga, ali i vojna industrija spada u ekonomiju pa ni tu, valjda, Hrvatska ne treba pretjerano razvijati. Pritom je poznato da Unija nema svoju vojsku koja bi štitila članice, a fronteksovske sablasti upravo su to, nepostojeće. Ostaje NATO u koji se jako pouzdajemo, ali je NATO i političko tijelo u kojemu su, kao i svakom sličnom, mogući svakojaki dogovori i trgovine, a ne bi bilo neobično da kramarska domišljanja budu na štetu Hrvatske.

Za ilustraciju: mene nitko ne može uvjeriti da je farsa s kupnjom F-16 zrakoplova porazno završena zbog nesporazuma ili pogrešaka u koracima posredstvom druge zemlje, nego tu ima i ponešto drugo, a veže se uz poslovicu da se osveta servira hladna. Kako bilo, namjerno ili ne, kao da su se prijatelji i neprijatelji urotili da Hrvatsku ostave bez dolične obrane, ne samo u zraku, sporom i uvijek zapetljanom dostavom modernih oružja. I to je današnja slika, premda ne treba zanemariti da su hrvatske oružane snage na tlu i dalje solidne, ali daleko od moći koju su već trebale imati u ovom trenutku, kao što ne treba zanemariti ni ono najvažnije, da je hrvatski čovjek ratnik bez premca, a hrvatski (i bilo koji drugi) teritorij može se doista osvojiti samo pješadijskim zaposjedanjem.

Vrlo mi je drago (to jest uopće mi nije drago) kada vidim da kolumnisti u „službenim“ dnevnicima odjednom pišu kao i ja u zadnjem desetljeću, kada je takvo moje razmišljanje, kada su takve moje tvrdnje bile proglašavane desnim ekstremizmom i još kojekako, slično kao i moji govori osamdeset devete. Čak i lijevonasađeni najednom otkrivaju hrvatskoj publici pravu sliku ne samo tabloida u Beogradu, tu upravo zgusnutu i jezivu mržnju prema Hrvatskoj i Hrvatima, u službi masovne histerije koja je uvijek bila priprema za ratove. Čini se da se svima otvaraju oči, u čemu im pomažu i Pupovčevi kontrolirani ispadi u Zagrebu, koordinirani s Beogradom.

Hrvatska vlast se za sada ponaša blesavo, kao što se od nje i očekuje,sastančari „većinska koalicija s liderom SDSS-a i ostalima“ (čitam na jednom teletekstu) te „daj Milorade, reci negdje, ti odaberi mjesto vrijeme, da moderna Hrvatska nije NDH“, a Milorad se uvija i previja, ni da bi ni ne bi, uživa. Nije mu ugodno, ali mu je prijatno. Doduše, provokativo srbijansko vojno izaslanstvo je zadržano na hrvatskoj granici i vraćeno u Srbiju. Navodno desetak ljudi. Ipak puno manje nego što je bilo vojno izaslanstvo 1991. ispraćeno iz Beograda cvijećem, zadržano tek u Vukovaru. A kamo su bili pošli srbijanski vojnici 2019.? U Jasenovac, na liturgiju. Uz Vučićev popratni govor o stradanjima u vrijeme Drugoga svjetskog rata.

I tu opet dolazimo do točke koja je ne prijepor, nego pogonsko gorivo srbijanskih presezanja, temeljenih na mitu koji Hrvatska (hrvatske vlasti) nikako ne može spustiti na zemlju, ne može jer ne će, jer su u vlast uvijek upletene plaćeničke protuhrvatske sile, a dok pitanje Jasenovca ne bude jednom i zauvijek riješeno, svaka četnička budala će se pozivati na magnum crimen i vaditi magnum zakrvavljenim očima.

Beograd je u prednosti: u Beogradu su dokumenti, u Beogradu se može naći, ako se traži (na sve načine) cjelokupna „građa“ iz NDH (čitam da je za neki hrvatski dokumentarni film upravo, za velike novce vjerojatno, otkupljen dio filmova Hrvatskoga slikopisa), mogu se naći dokumenti iz Jasenovca, pa i dokumenti „istražnih komisija“ iz doba Jugoslavije. A ako se sve to navodno ne može naći, onda bi Hrvatskoj mogla biti skinuta ta „hipoteka“ (koju je već Tuđman prije pedeset ili koliko godina dobrano uništio i poništio) samo i jedino arheološkim iskapanjima od kojih hrvatske vlasti u 21. stoljeću bježe kao vrag od tamjana, na radost Beograda. Dotle (a i to sam već pisao), nitko nema pravo „utvrđivati povijesnu istinu“ jer je istina zakopana, u zemlji i u (bgd.) arhivima.

Srbija se nije samo vojno oporavljala u zadnjih dvadeset godina, ona je stvarala lukave (ha) kulturne mostobrane, rovarila po hrvatskom jeziku uz pomoć voljnih zajedničara iz Zagreba, potkradala našu književnu baštinu, prije vojnih izaslanika slala je u Hrvatskoj „kulturne“ u likovima estradnih pjevača koji neobrazovanoj (povijesno) mladoj hrvatskoj publici nisu nesimpatični, a ni velikom dijelu one starije publike koja je senilna i ne sjeća se da su ti isti pjevači pjevali u slavu srpske i srbijanske agresije.

Mostobran je sagrađen i na kazališnim brijunskim prostorima gdje se bratime beogradski glumci vjerojatno bez radnih dozvola, neko (dulje) vrijeme mostobran je funkcionirao u HAVC-u (nadam se da je to prošlost, ha), još postoji na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i Fakultetu političkih znanosti gdje predaje Dejan Jović, kandidat za hrvatskog predsjednika (!), onaj koji Hrvatsku ne može smisliti, pa je čak i referendum o hrvatskoj samostalnosti proglasio krivotvorenim.

Mostobrani su i u lijevonasađenim medijima (a koji nisu, pokažite mi), koji svaki iskaz hrvatstva proglašuju nazadnim i primitivnim, nejake mostobrane nalazimo i u ponekim udžbenicima, a nastavnici se boje previše „hrvatovati“ da im se ne obije o glavu kao onom Krešimiru Mihajloviću, koji je u školi „Petar Zrinski“ stavio sliku Gotovine, pa dobio otkaz.

Vidim sada da u školi nazvanoj po Petru Preradoviću postoji običaj da se hrvatska himna sluša svakoga ponedjeljka na početku nastave, a trebao bi to – kažu – postati običaj i u svim školama. Iz izjave ministrice prosvjete nazire se da njoj to ne bi pasalo, ipak je to HNS iz krila Vesne Pusić, kako god se okrene, pa što će hrvatskoj djeci hrvatska himna, ima tu različitosti po školama, nisu svi Hrvati je li, mogli bi se uvrijediti, je li, a to što su svi, valjda, hrvatski državljani makar i rastom mali, koga briga.

Čekam da se oko himne u školama povede učena rasprava u medijima, i unaprijed znam koji će medij biti za a koji protiv. Oni protiv imaju snažne argumente: razvijanje domoljubnog osjećaja opasno je u odgoju djece: u prvim razredima još će biti domoljubi, u višim razredima mnogi mogu postati “desničari“, do mature i „ultradesničari“. Od Lijepe naše do Lijepa li si, i eto novih ustaša. I zato – nema himne. Ima škola za život. Koja se, eto, lijepo razvija, krhke, mršave djevojčice nose i dalje torbe od pet kilograma pa će fizioterapeuti imati posla, ali je nastava navodno zanimljiva, kao što su zanimljive i plaće nastavnika kojima država poručuje da ima sve manje djece, pa neka učitelji budu zadovoljni dok imaju posla, makar s mizernim plaćama.

Roditelji su posve marginalizirani, unaprijed proglašeni lažovima koji potomcima pišu ispričnice, a potomci zapravo zdravi. Tako će doći do i opet zanimljivih situacija: ili će roditelji slati u školu bolesnu, prehlađenu, gripoznu djecu koja će zaraziti cijeli razred, ili će liječničke čekaonice biti tako krcate da će mnoga bolesna djeca ostati pred vratima, na hladnoći, pa dobiti upalu pluća. Liječnicima je i inače puna kapa, kao što znate, prijete im i vrijeđaju ih posebno otkako moraju prijavljivati vozače automobila s nekim manama, a tko ih nema? Orwellu bi sigurno pronašli da je dalekovidan.

Mjesečev sin

Neuspješno slijetanje indijskoga modula na površinu Mjeseca podsjetilo me je na opsežan roman američkoga pisca Josepha G. Hitreca „Mjesečev sin“ (Son of the Moon)ali i na indijske veze s Mjesecom iz davnina. Naime, hinudska kasta Rajput – kaže legenda – potječe s Mjeseca. Toj kasti pripada i zgodni mladi Hindus Vijay Ramsingh, prvi Indijac koji je samostalno preletio zrakoplovom od Indije do Engleske. On je junak spomenutoga romana , objavljenog 1946. u uglednoj kući Harpers Brothers, a knjiga opisuje atmosferu u Indiji u doba prije Drugoga rata (oko 1936.) , vremenu kada Kongresna stranka Gandhija i Nehrua tek polako napreduje prema oslobođenju od britanske uprave. Eto, osamdesetak godina poslije Indijci lete tako visoko (i u drugim područjima) da mogu dosegnuti Mjesec i možda pronaći tragove predaka.

Indiju nije lako razumjeti, ali ako tko želi prodrijeti u njezinu tajanstvenost, možda mu najbolji putokaz može biti „Mjesečev sin“ hrvatskoga sina , rođenog u Zagrebu. Roman je 1960. preveden na hrvatski.

I  još nešto takoreći privatno

K našoj obitelj (ne u obiteljsku kuću jer ju nismo imali, nego nevelik zagrebački stan) zalazili su svojedobno pisci poput Miškine, Gjure Arnolda, Milana Ogrizovića i mladog Ivana (još ne Gorana) Kovačića. Premećući u vrijeme toplinskog vala knjige s police, jer pisati se nije dalo u tim vrućinama, otvorio sam knjižicu bez naslova na crnim koricama, koju sam bio zanemario. Riječ je o Ogrizovićevoj drami „U Bečkom Novom Mjestu“, pisanoj za 250. obljetnicu zrinsko-frankopanske pogibije, tiskanoj potom u izdanju Matice hrvatske. Na unutarnjoj naslovnoj stranici posveta je mojoj baki, pisana i potpisana Ogrizovićevom rukom: „Odličnoj Hrvatici, na spomen premijere od 29. 4. 1921.. Usput, šteta je što u naše vrijeme Ogrizovića nema na hrvatskim scenama, ako ništa, onda bi se barem antologijska „Hasanaginica“ mogla ponekad izvesti. Ili sam nešto propustio. Desetljećima poslije, u rečeni su stan zalazili Veselko Tenžera i Tomislav Bakarić, potonji pisac drame „Hasanaga“.

Ustoše (nije zatipak)

Čini se da „preporučeni“ pravopis (i rječnik) , valjda iz Institutove radionice, tvrdi da se ne piše „uz to“, nego „usto“. U početku sam mislio da je riječ o nekoj šali, ali nije, štoviše vidim da su televizijski lektori usvojili tu bedastoću. Ako se „uz to“ piše kao „usto“, onda se valjda treba i „niz to“, recimo „niz to brdo“ pisati: nisto brdo. Bože moj, nasilje nad hrvatskim jezikom, o kojemu je bilo podosta riječi uz smrt Radoslava Katičića, poprimilo je sada već tragikomične razmjere. Eto, umjesto ustaša pojavile se ustoše.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hodak: Zašto Duhaček i njemu slični ne mrze Hrvatsku u ‘tišini svoga doma’

Objavljeno

na

Objavio

Kaže mi na subotnjoj kavi poznanik: “Što su svi popi…i na tog Duhačeka? On je meni na neku način i duhovit”. “Duhovit?” začudih se. “Ma, mislim onako po izgledu…” “Aaa, to, po izgledu!” Nastavi on: “Možda… i po mirisu! Nisu svi protiv njega. Recimo, kriptokomunisti, jugonostalgičari, dalmatinska orjuna, istarski JNA oficiri i podoficiri uhljebljeni u IDS-u, sve progresivno, liberalno kao npr. HND i Hrvoje Zovko. Tom dotičnom se naročito svidio pjesnički ‘nerv’ u kultnoj pjesmi ‘Oj Hrvatska srati…'”

Čak je i svestrani Jurica Pavičić skužio bit problema. Duhačekov raskošni talent digao je tlak “desničarskim krkanima” kao što su Plenki, Božinović, Blaža Divjak, Štromar, čak i “važnom” koalicijskom partneru Darinku Kosoru koji je sa svojom strankom potporni stup ove Vlade. Rafinirani i senzibilni Jurica Pavičić otkrio je “sveti gral” i zgrozio nas otkrićem kako je riječ o pjesmi “zbog koje se ponovno hapsi”…

“A lokalni patrioti ne vide da je ‘Govno Velebita’ zapravo patriotska pjesma.” Time nam je stvarno otkrio ‘toplu vodu’. Umjesto da se hapsi za Čavoglave, ZDS, za prvo bijelo polje na grbu… oni hapse uglednog stranca koji igra u prvoj momčadi Indexa. Vrh novinarske struke trese se zbog njegove zle sudbine, on se pojavljuje na svim slobodarskim TV-ima, HRT, RTL, Novoj, N1.. pa će uskoro sigurno doći i k Stankoviću, a nakon što je Latin postao urednik ‘Otvorenog’, otvorit će se i on novoj medijskoj zvijezdi. Još ako svoj “govnarski” talent usmjeri prema Latinovom “ljubimcu” dr. Franji Tuđmanu, postat će doživotni gost “Otvorenog”.

Po Jurici Pavičiću je Gordan Duhaček “daroviti kulturni komentator” Indexa koji sam za sebe tvrdi da je peder. Dakle, mirne duše možemo “duhovitog kulturnog komentatora” nazvati pederčinom kao što i onoga koji prizna da je lopov možemo nazvati lopinom. Naravno, slažem se s Igorom Peternelom da “duhovitog kulturnog komentatora” ne treba ni hapsiti ni suditi. Njega treba jednostavno samo liječiti. Primit će ga tamo gdje spada i bez uputnice. Umjesto nje treba samo dežurnom dati da pročita pokoju pjesmu “darovitog kulturnog komentatora” kao, recimo, “Oj Hrvatska srati, nemoj tugovati; seri, samo seri, svi će sfinkterovi, za te govno dati; serem, proljev, sraćka, tri kurca junačka! Herceg-govna, pizda, to je naša dika! Oj Hrvatska srati, nemoj tugovati; Dalma, Kvarner, Istra, govno nek se blista; Oj Hrvatska srati, nemoj tugovati. Za mir, za slobodu hrvatskom govnu, doživotno ćemo srati”.

Kaže naš “duhovito kulturni komentator” Duhaček: “Ispunjavam svoj mali dio u velikom planu podrivanja Hrvatske, that’s all. Da ne bude kasnije gdje si bio kad se rušila Hrvatska”. Vjerovali ili ne, sve je to izrekao, prema snimkama zaslona s Twittera, početkom godine novinar Indexa i LGBT aktivist  Duhaček. I sjetih se hrvatske majke, Kate Šoljić koja je u ratu izgubila muža, brata i četiri sina kao i Marijana Živkovića, hrvatskog branitelja koji je u Domovinskom ratu izgubio dva sina, a kojeg je sutkinja podučila da “u tišini treba žaliti za svojim sinovima”. Kako to doživljavaju oni i drugi najbliži svih poginulih i zatočenih iz Domovinskog rata kad čitaju i čuju Juricu Pavičića, Gordana Duhačeka, Index, itd. Nitko do sada nije zamolio Duhačeka da Hrvatsku mrzi “u tišini svoga doma” Onda ne bi morao na kratki izlet u Remetinac.

Zdravko Sertić na fejsu otkriva “Skandal u Remetincu. Duhačeka su namjerno pustili na slobodu kako bi mu uskratili užitak prve bračne noći”. I što sad? Javni istupi Duhačeka, Babića, Pavičića govore nam samo jedno: zaista postoje ljudi koji ostaju praznih šaka čak i kada se uhvate za glavu, kako kaže Ante Gugo. Trebalo bi se na diplomatskoj razini zahvaliti BiH na velikoj kulturnoj pomoći u likovima i djelima Frljića, Mile Kekina, Duhačeka, Jergovića itd. Možda da im se obeća za što skoriji ulazak u NATO i EU da bi im bilo korisno ujediniti naziv s Crnom Gorom tako da se nazovu Crna Bosna i još  Gora Hercegovina.

I na kraju ove sumorne balade Antun Gustav Matoš je rekao: “U šarmantnoj pozi moderni poganac, najmio ga stranac, da nam metne lanac. Taj klatež, što o pravdi blebeće, on za korist tuđu laže, kleveće”.

A duhoviti Ličanin Zdravko Sertić se pomalo čudi: “Svi govore o lažnim diplomama. Što je s lažnim cicama?” Ja bih dodao što je s lažnim mainstream novinarima?

Vukovarska sutkinja potvrda je pravne retardiranosti hrvatskog pravosuđa

Članak 58. st. 3. Ustava Republike Hrvatske kaže: “Posebnu skrb država posvećuje zaštiti hrvatskih branitelja, hrvatskih ratnih vojnih invalida, udovica, roditelja i djece poginulih hrvatskih branitelja…” Kad malo prolistamo hrvatske medije, kako tretiraju, pljuckaju i lažu o onima koji su stvorili ovu državu imam dojam da je njima Ustav RH zadnja rupa na svirali. Osobito hrvatskom pravosuđu koje takve laži i vrijeđanja baš i ne doživljava kao nešto kažnjivo.

Moraš biti pravno retardiran ako radiš u pravosuđu, a ne znaš za čl. 8. Zakona o pravima nacionalnih manjina… koji otprilike kaže da se dvojezičnost može uvesti samo tamo gdje njeno uvođenje neće pogoršati odnose između većine i manjine.

Nametanje ćiriličnih ploča u Vukovaru tijekom noći ne da je pogoršalo odnose hrvatske većine i srpske manjine nego je te odnose dovelo do usijanja. Zamislite kakva smo pravno retardirana država koja već šest godina sudi svoje branitelje jer su navodno protuustavno skinuli ćirilične ploče i uništili ih. Istodobno po tom istom Vukovaru slobodno šetaju ubojice i silovatelji, a policajac koji je usmrtio maloljetnog branitelja uživa u miru svoju mirovinu ili sutkinja koja drži lekciju osamdesetogodišnjem branitelju na koji način mora žaliti za svojim sinovima.

Marija Vuković se čudi u Večernjem: “Stranci se pitaju: zašto Hrvatska ima tako čudan oblik? Lastavica ili zmaj?” S obzirom na nezamisliv broj hrvatskih poltrona, jugoslavena i orjunaša moramo biti zadovoljni i s “lastavicom”. Usporedba sa zmajem bila bi čista farsa. Kad smo 1918. odgegali u beogradsku maglu, potezom pera Karađorđevića ostali smo bez Boke Kotorske, a kasnije se Tito pobrinuo da ostanemo i bez Srijema, Posavine i Hercegovine. I nakon što nam je Tito “vratio” Dalmaciju, Istru itd, Hrvatska je već ostala manja nego za vrijeme NDH. Takvu Hrvatsku nam je dalo “bratstvo i jedinstvo” iliti “hrvatska klatež” kako to piše Matoš.

Jesmo li mi Hrvati doista prokleti?!

Baš je zgodan primjer trojice braće, predstavnika “posebno zaštićene” nacionalne manjine: Prvi je Vojislav Pupovac, vojnik Republike Srpske Krajine, pripadnik jedinice 9035/51, zadužio pušku PAP 421035; drugi je Mladen Pupovac, koji je za vrijeme okupacije bio vodnik I. klase u jedinici 9035/94, a dana 15. ožujka 1993. prešao kod kapetana Dragana; treći brat danas doslovno vlada Hrvatskom.

U ovoj slici samo priglupi stranci mogu misliti da RH sliči na zmaja!!! Zato i ne bi bilo čudo da zbog “govnara” Duhačeka Vijeće sigurnosti UN-a skoro izglasa osudu RH zbog “ustaškog” zatvaranja “darovitog kulturnog komentatora” na par sati u Remetinac. Zamislite kako je lijepo živjeti Jurici Pavičiću, Matiji Babiću i lijevoj medijskoj falangi bez jedne osnovne ljudske osobine, a to je sram.

Ako su u stanju Gordana Duhačeka proglasiti za “darovitog kulturnog komentatora” onda mogu mirne duše i Voju Šešelja postaviti za ministra kulture u RH. Jesmo li mi Hrvati doista prokleti!? Ne želim vjerovati u kletvu Kralja Zvonimira, ali odgovor se već nazire u podsvijesti običnog čovjeka. Šačica mrzitelja Hrvatske, bezbožnika, manipulatora i demagoga nameće nam putem medija svoju mržnju, vrijeđanje i omalovažavanje svakog domoljublja. No to je već moja stara i ofucana priča, pa neću nastavljati.

Na fejsu se javio Darko Božidar Srebačić i kaže: “Uče te da rješavaš problem kvadrata nad hipotenuzom, a kad odrasteš, do smrti rješavaš hipoteku nad kvadraturom”.

Po narudžbi RTL-a rađena je anketa da li građani podržavaju rješenje Visokog prekršajnog suda o kažnjavanju pozdrava ZDS. Njihov rezultat je da 48 posto građana ne podržava. S obzirom na općepoznato ljevičarenje RTL-a još uvijek nisu uspjeli isforsirati ni  50 posto. Više sam puta pisao da nema zakonske podloga za tu zabranu. Ne postoji ni jedan pozitivni zakonski propis u kaznenopravnoj sferi koji taj pozdrav zabranjuje.

Nedavno je taj moj stav u lijevoj Slobodnoj Dalmaciji podržala i odvjetnica Vesna Alaburić, stručnjakinja za medijsko pravo. No  kako imamo pravosuđe s posebnim potrebama “psi laju, a karavana prolazi”. Zahvaljujući hrvatskim Jugoslavenima ZDS će ostati vječna kost u grlu grlatih ljevičara među kojima upravo briljiraju profesori povijesti na našim fakultetima kao Jakovina, Klasić, Markovina, Budak, Perica…

Evo zašto se komunisti nisu zamarali suđenjima…

Nedavno je 16 “veličanstvenih” potpisalo peticiju, iznenađeni i uvrijeđeni jer je KGK sugerirala djeci da ne studiraju povijest. Naravno da je to loš savjet. Kako će mladi, ako ne čuju predavanje Klasića i Markovine, uopće znati da su svi partizanski zločini ustvari samo pravedna osveta “oslobodioca” za ustaške zločine. Po njima su valjda tri tisuće ubijenih i ugušenih u Hudoj jami, križni put, više od 520 tisuća ubijenih nakon 8. svibnja 1945. samo pravedna osveta. I sve to bez suda, suđenja i pravomoćnih presuda. Evo i konkretnog primjera na čast i slavu naše jugo-povjesničarske elite.

Nedavno je KGK otkrila spomenik na otoku Badija kraj Korčule fra Bernardinu Sokolu. Nazvala ga je “hrvatskim mučenikom”. Na to je progresivna korčulanska javnost odmah skočila na svoje unitarističke noge. Naš povjesničar Dragan Markovina i Ante Lešaja, umirovljeni profesor, glavni su svjedoci da je fra Sokol surađivao sa Nijemcima. On je navodno u rujnu 1944. odao Nijemcima skrovište sedmorice hrabrih partizana koji su čekali da Švabe odu s Korčule pa da onda “oslobode“ grad.

Nijemci su likvidirali hrabre partizane, a  “oslobodioci” su izvukli fra Sokola iz kuće i strijeljali ga na licu mjesta bez ikakvog suda. Nije bilo nikakve presude, utvrđivanja činjenica, prava na obranu, samo famozna pravedna osveta. Dr. Markovina je objavio knjigu o toj izdaji, a Ante Lešaja svega se sjeća u svojoj 88. godini. Sjeća se Nijemca Vilima koji je preko časne sestre Karninčić upozorio partizane na Sokolovu izdaju. Jedino ni Markovina i Lešaja ne znaju zašto “oslobodioci”, uz toliko “čvrstih i galvaniziranih” dokaza, nisu nesretnog Sokola izveli pred “narodni” sud i osudili. Tu je presudilo staro komunističko načelo ekonomičnosti.

Ubi ga odmah, a kasnije ćemo preko raznih Markovina i Lešaja lako utvrditi da je bio kvisling. Ove godine je Dubrovačko-neretvanska županija fra Sokolu posthumno dodijelila nagradu za životno djelo. Odluka županijskih vijećnika bila je jednoglasna, a to znači da su za nagradu glasovali i vijećnici županijskog SDP-a. Vjerojatno to nisu bili vijećnici iz “slobodarske” Korčule.  Nekada davno, s Korčule se išlo studirati u Beograd (kao Markovina, Lešaja), a ostali su prenosili ofucano “bratstvo i jedinstvo” preko katedri povijesti na filozofskim faksovima u Zagrebu, Osijeku, Puli, Splitu, Zadru, Rijeci i Dubrovniku.

Kako to da hrabri partizanski oslobodioci nikad nisu oslobodili nijedan grad, ako se prije toga sami nisu povukli Nijemci, ustaše i Talijani?

Šteta što se jedan takav faks nije otvorio i u “slobodarskoj” Korčuli pa da i njihovi autentični orjunaši uče o “pravednoj osveti” njihove korčulanske 6. Ličke. I kad smo već zapeli na partizanskim herojskim epopejama, oslobađanju Hrvatske, Zagreba, Splita, Rijeke, Osijeka, Dubrovnika, neka mi netko od tih kriptokomunističkih “istoričara” navede i jedan primjer gdje su partizani nakon žestokih borbi oslobodili i jedan od tih gradova. Sva “oslobođenja” dogodila bi se nakon povlačenja Nijemaca, ustaša i Talijana, a u koje bi onda dopuzale “herojske” divizije da se konačno obračunaju s razoružanim kvislinzima.

Siguran sam da sam, u svom “klerofašizmu”, pretjerao jer ima jedan veliki grad u kojem su partizani, bez žrtava, nakon teške borbe pobijedili. Grad se zove Široki Brijeg, a u njemu su fratri s “lukom i strijelom” heroje držali danima u šahu. Sjetite se tzv. oslobađanja Zagreba. Nijemci i ustaše su se povukli u Austriju, a partizani uđoše u prazni grad. To je stvarno bila strategija koja je trebala ući u povijest ratovanja tako da se danas može izučavati na West Pointu kao primjer vrhunske hrabrosti. Čekati da vojska napusti grad i onda ući kao “oslobodioci” u njega te pobiti civile-kvislinge. Zbog “pravedne” osvete. Zato, jugovići s Korčule ne gubite razum! Nije vam to pametno!

Ne bi Korčula i Knin bili najtopliji gradovi u Hrvatskoj, da političari ne dolaze tamo svako malo dizati temperaturu.

Zvonimir Hodak / Direktno.hr

 

HODAK: Da smo izgubili rat, i dalje bih pisao ovu kolumnu, ali na Golom otoku klešući je u kamenu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Drugovi i drugarice, u laži su kratke noge. Istina će i vas jednog dana osloboditi…

Objavljeno

na

Objavio

Na blagdan rana svetog Frane, na otoku Badiji pokraj Korčule hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović otkrila je 17. rujna 2019. spomen-bistu mučeniku dr. fra Bernardinu Sokolu, članu Franjevačke provincije svetog Jeronima sa sjedištem u Zadru.

Sokol, podrijetlom iz Kaštel Sućurca, gdje je rođen 20. svibnja 1888., jedna je od prvih žrtava, od ukupno 667 biskupa, svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca iz cijele Crkve u Hrvata, okrutno umorenih tijekom krvave odmazde u svibnju 1945.

Jugopartizani su se osobito iživljavali na nevinim žrtvama, uglavnom pripadnicima hrvatskog naroda, tijekom križnog puta u kojem su u četveroredovima sprovodili naše ljude od Bleiburga do Gevgelije.

Masakrirali su ih ponajviše u Sloveniji: Tezno, Teharje, Kočevski rog, Zidani Most, Trbovlje, Slovenj Gradec, zloglasna Huda jama s nedavno otkrivenom masovnom grobnicom Barbarin rov, samo su neka od poznatijih stratišta Hrvata u susjednoj Deželi.

Toliki martirologij klerika nije iskusila ni jedna crkva u većinski katoličkim zemljama u Europi. Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja Marijina, za vrijeme, pred kraj i nakon samog završetka Drugog svjetskog rata gotovo je prepolovljena. Ubijen im je provincijal fra Leon Petrović i 65 subraće fratara. Najteže je prošao samostan na Širokom Brijegu. Samo u jednom danu, 7. veljače 1945., ubili su partizani 12 fratara, poput 12 apostola, koje su se zatekli u samostanu, među njima i 80-godišnjeg starca na umoru, fra Marka Barbarića. Njihova mrtva tjelesa nađena su spaljena u protuzrakoplovnom skloništu, a najviše su umrli od metaka kojima su prostrijeljeni u zatiljak, piše Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija

Zadarski franjevci: Uz stare lažne optužbe ponovno se želi ubiti nevinog subrata fra Bernardina Sokola

O tome sam i nedavno pisao za “Slobodnu”, a jedna anonimna gospođa iz Sinja na to mi je u pismu prigovorila: “Kako to partizanske jedinice, komunisti, kako Vi pišete kao o zlotvorima, nisu srušili u svom oslobađanju od fašista i nacista, niti jednu katedralu, crkvu, kapelicu, križ…” Moj je odgovor: Dopuštam mogućnost da jugopartizani nisu razbijali spomenike, ali su zato nemilice posmicali i ubijali, pa i svoje ljude, poput hrvatskog člana Politbiroa CK KPJ Andrije Hebranga!

Fra Bernardin Sokol odveden je iz samostana na otoku Badiji kod Korčule 28. rujna 1944., pa se taj dan uzima kao dan njegove smrti. Zahvaljujući fra Jozi Zovku i hercegovačkim fratrima, kojima su “zadarski” fratri ustupili badijski kompleks na 99 godina, otvorena je umjetnička Galerija sa Sokolovim imenom i njegova bista.

Indexovci, kako bi Sokola prikazali kao kvislinga, navode knjigu Nikole Anića “Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu – Od okupacije do oslobođenja”, u kojoj piše kako je fra Bernardin špijao položaj skupine od sedam partizana Nijemcima, koje su oni poslije pobili. I pišu: “Nije se, Sokol, po običaju, poslije mise na Vrniku vratio na Badiju nego je otišao u Korčulu u njemačku komandu grada i oficire Abvera obavijestio o boravku partizana na Vrniku. Tumač u tom razgovoru bio je Vilim, Nijemac, koji je kao brijač još od prije rata živio na Korčuli…”

Komentira ovo na Twitteru kolega novinar Anto Mikić, da mu je “zanimljiv navod kako je u navodnom razgovoru fra Bernardina s njemačkim zapovjednikom bio potreban tumač (prevoditelj) Vilim. Fra Bernardin je glazbu studirao u Austriji, na odjelu Bečke akademije za crkvenu glazbu”(!).

Drugovi i drugarice, u laži su kratke noge. Istina će, nadam se, i vas jednog dana osloboditi. Samo budite spremni za nju.

Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija

 

Što to Markovina zna o fra Bernardinu Sokolu?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari