Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Što se sve može postići u Hrvatskoj s članskom iskaznicom SDSS-a?

Objavljeno

na

Vruće, vrlo vruće, užasno vruće, paklenski vruće, planet Zemlja šalje poruku ljudima da su uspjeli upropastiti i nju i sebe, te će zajedno uvenuti. Samo u Zagrebu nije bilo dovoljno vruće, pa je zapaljen Jakuševac da ne zaostajemo za gradovima u razvijenim zemljama. Razletio se pepeo, a televizije odmah reagirale emitiranjem filma o Pompejima, uz druge neke emisije poput „Kuhan i pečen“. U svemu, ljudi su nakon toplinskoga vala izgledali kao da su ispali iz herbarija.

Preskočio sam jednu rubriku, isprika, preskočio sam onu žalosnu rekonstrukciju Vlade u koju su ušli poznati lumeni i autoriteti, ljudi hrabri i odvažni jer znaju da su zaposleni na određeno vrijeme, kao i većina Hrvata, uostalom. Preskočio sam otvaranja i zatvaranja festivala, posebno nagrade u Puli gdje film o Gotovini nije imao nikakve šanse – onaj tko zna stanje duha u „hrvatskoj filmskoj zajednici“ nije ni mogao očekivati da će ta bratija simpatizirati generala ili film o njemu, posebno zato što je riječ (i) o trijumfu hrvatskih oružanih snaga koji je noćna mora opisanih. Film nisam vidio, možda nije remek-djelo ali sigurno nije toliko loš kako su o njemu pisali kritičari, a oni gotovo listom dolaze iz jugoslavenskoga podzemlja pogurnutog već davno u medijsko nadzemlje.

Bratija je već početkom stoljeća inaugurirala kanon: o Domovinskom ratu i sudionicima može se snimiti film ako se branitelji prikažu kao nestabilne i mračne osobe sklone opačinama i suicidu ili se mogu (film „55“) prikazati kao žrtve, s tim da ih neprijateljska strana poubija sve do posljednjega, na radost kritičara. Svaka uspješna akcija hrvatske vojske nije dobrodošla jer otvara rane na dušama velikosrpskih jugomanijaka. No dobro, „Generala“ ću pogledati kada bude u kinima, a svakako televizijsku seriju. Nekako usporedo s Pulom emitirana je već odavno snimljena serija o najvećem sinu naših naroda i narodnosti istoga redatelja (i scenarista) , i dobro je da se reprizira budući da je izrasla nova publika kojoj treba reći tko je bio Tito, kako je preko leševa stigao do vlasti i na leševima ju održavao, tipični sociopat i lešinar, zločinac velikoga zamaha. U seriji se pojavljuju ljudi koji su na žalost već mrtvi, kao i oni koji su na žalost još živi (kao i u seriji o Udbi), a najdirljiviji su oni koji, premda oprezno, žele reći da Broz nije ništa znao o masovnim zločinima nad Hrvatima, što je morbidna laž i postoje dokazi da se četrdeset pete uvijek nalazio vrlo blizu mjestima smaknuća hrvatskih smradova, kako ih je nazivao.

Manji dio Hrvata uspio se spasiti i otploviti preko velikih mora, priključiti se onima koji su odlazili od svršetka 19. stoljeća i nadalje u valovima dvadesetoga. Za srpske „Novosti“ sve su to ustaše, baš kao u njihovu komunizmu. Pupovčev (je li još?) Srbobran okomio se s razlogom (iz svoga kuta) na novootvorenu katedru za demografiju i iseljeništvo na Hrvatskim studijima, nazvavši ju ustaškom. Iseljavanje Hrvata pupovčani prate s velikim simpatijama, ali na pomisao da bi se potomci davno iseljenih Hrvata možebitno vratili u Hrvatsku – dobivaju osip. Nikako se to ne uklapa u njihove planove, a oni su dalekosežni. Mogu površni ljudi odmahnuti rukom i reći da SDSS Srbi (više) nisu naš problem, ali nije tako. I ja bih rado odmahnuo rukom kada ne bih u svemu prepoznao sustav koji sve bolje funkcionira pod firmom zaštite manjine i uz srdačno sudjelovanje hrvatskih vlasti koja se ponaša kunktatorski i dade se ucjenjivati.

Rečeni sustav je učvršćen upravo zadnjih godina pod palicom navodnoga desnog centra, sporazumaša koji preziru narod i njegove osjećaje, to jest „većinski narod“ što je nova suznačnica za Hrvate. Da vidimo jesam li u pravu: u Saboru SDSS ima tri zajamčena tri mjesta, a zašto – ne zna se. Odbor za nacionalne manjine drži SDSS i samome sebi dodjeljuje (hrvatski) novac za protuhrvatski list i druge potrebe. Koliko članova SDSS-a ima po ministarstvima i institucijama, ne znam, a i inače se ne zna, jer da se zna Hrvati bi se rasrdili. Još se nitko nije javno zapitao što se sve može postići u Hrvatskoj s članskom iskaznicom SDSS-a, a može se vrlo mnogo, i lagodno živjeti . O „Novostima“ ne treba trošiti riječi, one pišu što SDSS misli (i SNV). Koliko je već naslovnih stranica, unutarnjih i inih tekstova posve otvoreno posvećeno izrugivanju, opanjkavanju i nepatvorenoj mržnji protiv hrvatske države, hrvatstva općenito , hrvatske vojske i hrvatskih branitelja? A mi imamo „službe“ koje, na zahtjev politike, šute . Što učiniti? Ono što je uradio Luka Mišetić kada ga je Pupovac uvrijedio (a zna se zašto, na zubu mu je zbog Gotovine) – tužio ga. Valjda američkom sudu, jer ako bi stvar završila na hrvatskom, pojeo vuk magare. Možda Ustavnom sudu, ali ondje se bave višim poslima, ondje idu i opet uz dlaku SDSS-u (SNV) pa „preotvaraju“ slučaj ćiriličnih ploča u Vukovaru, a novi (i neki stari) ministri povlađuju. Tako ćemo, ako se nastavi priča, imati ove jeseni i opet dvije kolone u Vukovaru, tako i HDZ riskira svoju kožu zbog SDSS-a jer ljudi prate, nisu glupi, vide što se događa.

Nadalje, srpski su junoše esdeesesovskog tipa duboko zagazili u hrvatsku kulturu (ne samo medije, koji spadaju u područje kulture, ponavljam), u kazalište koje i mimo SDSS-a prikazuje proizvode koji kao da su pisani za „Novosti“, a na Brijunima se okuplja beogradsko društvo uz logistiku (posebno jednog) zagrebačkog teatra. Na filmskom festivalu u Puli nagrađuje se film „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“, sadržaj kojega (koliko sam pratio) ni jedan od kritičara pa i „običnih“ novinara nije imao srca ispričati općinstvu, tek sam vidio jednu usputnu rečenicu da je film „politički nekorektan“. Elem, neka je pošast zahvatila Hrvate i oni se pretvorili u zombije. Spas je nađen u posljednjem Srbinu, čija će krv biti lijek. Za to ste, gospođe i gospodo, platili. Kunama.

Idemo dalje: SDSS organizira proslavu tzv. Dana ustanka naroda Hrvatske (!) u Srbu, sablasnu predstavu koja slavi masovna ubojstva počinjena nad hrvatskim civilima. I tu je vrhunac dokaza da sustav funkcionira: koja to država i koji narod na svijetu dopušta da se slave njegovi krvnici? Normalna će država zabraniti takav skup, rastjerati ga policijom ako se zabrana ne poštuje. Da. I zato, velim, tzv. desnocentristički sporazumaši sada već namjerno (nakon sage o referendumima i slično) kljucaju jetra hrvatskom narodu dopuštajući da opisani sustav bezočno ignorira hrvatske osjećaje i hrvatsko pamćenje, dopušta prešutno restituciju stanja prije stvaranja samostalne hrvatske države, dopušta zaplotnjački, ne suviše suptilan teror.

Nije to (nije SDSS) jedina opcija koja ucjenjuje sporazumaše, tu je i HNS koji u anketama ne može dostići jedan posto potpore ni kada se podigne na prste, a njemu je prepuštena znanost i obrazovanje, gospodarstvo , sve za neke nejake ručice, za nejaku stabilnost sporazumaške Vlade koja je, znači, podložna ucjenama. Ucijenjena. Iz međimurske utvrde jednopostotna stranka puca po Zagrebu kada se sjeti, a nedavni „posjet“ Vlade najsjevernijoj županiji (inače Međimurcima kao ljudima svaka čast) očito je bio uvjet da se financiraju zamašni programi, uvjet postavljen nešto ranije prije turobne rekonstrukcije Vlade, da bi prošla u Saboru.

Naravno, uvjet je bio i ostanak ministrice obrazovanja, čiji su rezultati već uglavnom poznati i porazni. U međuvremenu, HDZ (vodstvo) ne opaža da samome sebi kopa rupu (i pasjak), ne vidi što se događa, ne osluškuje. Budući da sam dugo u svemu, pa i sada kada nisam, atmosfera koja se stvara ne samo putem medija jako me podsjeća na onu svršetkom 1999. kada su svi povezani s HDZ-om proglašavani lopovima, a stranka izgubila izbore. (Tko je zatim opet podignuo tu stranku na noge, zapisano je.) Sadašnji sporazumaši upali su u istu zamku, dopustili da im mediji i oporba iz tjedna u tjedan sugeriraju kojega ministra treba smijeniti („svaki tjedan ministar jedan“) i tako „priznali“ da imaju kriminalce u Vlade, premda taj tzv. kriminal uopće nije imao dimenzije dostojne da se tako nazove, u najvećem (ili svim) slučajevima, a optužbe su dolazile od opozicionara koji imaju na tone putra na glavi. I što sada? Imam dojam da Plenkovićevu Vladu drži na životu još samo spretni financijaš Marić, a hoće li se dokotrljati do parlamentarnih izbora? Da, hoće. Ali onda slijede izbori. Za sada u sjeni drugih izbora, to jest za predsjednika/cu države, duge i mračne kampanje u kojoj će se potezati noževi, metaforički rečeno. Prvi ispit raspoloženja naroda bit će, kao i obično, na sinjskoj Alci – ondje će se, kažu, okupiti svi pretendenti, a javnost pred ekranima pratiti duljinu pljeska svakom kandidatu. Ili šutnje. S pozivom i potporom Penavi, Kolinda je povukla dobar taktički potez i ponešto anulirala loše procjene iz nedavnih dana.

Porez i pušači

Smanjuju se za neke grane, ali stablo i nadalje ostaje. Turizam i ugostiteljstvo trljaju ruke, sezona je neobična, pa ih svaka dobra vijest raduje. Zdravstvo je u komi, veledrogerije prijete, a svi zajedno krivca nalaze u pušačima. Ja sam, eto, pušač, pušim jer bez cigarete ne mogu pisati. Dok sam pisao ovo što čitate, popušio sam kutiju, a možda i više. Nisam iznimka, i oni koji se ne bave mojim poslom puše, prodaja cigareta ide kao luda, navike se ne mijenjaju ni nakon drastičnih poskupljenja, a sada se najavljuju nova. Sve za spas naroda, koji puši i ne vidi da ga se poskupljenjem cigareta spašava, nego ga se pravi blesavim kada mu govore da su cigarete – luksuz. Kakav luksuz! Da je meni do luksuza, ne bih vozio auto star četrnaest godina. Nego, u subotnjem broju dnevnih novina napokon sam shvatio odakle meni ta mana (ne s neba). S velikim zanimanjem pročitao sam napis o neandertalcima i utjecaju njihovih gena na suvremenog čovjeka. Tih gena nemamo previše, vele, ali i ono malo je povezano s nekim fenomenima, pa i bolestima, pa i ovisnostima, recimo o – nikotinu. Baš tako se tvrdi u popularno-znanstvenom članku. Znači, pušači su, jednostavno rečeno, neandertalci, drugorazredna bića kojima homo sapiensi mogu udarati poreze i trošarine kako se sjete. Sada mi je lakše. I predlažem da se na kutijama cigareta ne prikazuju one užasne slike , nego neandertalci s tekstom: ako pušite, ne ćete odmah umrijeti, ali ćete izumrijeti.

Afganistan i predziđa

Bilo je samo pitanje dana kada će hrvatski vojnik poginuti u Afganistanu. Svi smo to znali i svi smo strahovali. Skupnik Briški je na stanovit način pandan prvom poginulom hrvatskom redarstveniku, Josipu Joviću, s tim da je nesretni skupnik prva hrvatska žrtva u „međunarodnoj misiji“. Što Hrvati rade u Afganistanu? A što su radili u Tridesetgodišnjem ratu, što su radili na Soči i u Galiciji, također u „međunarodnim misijama“. Ne mislim da bi sada navrat-nanos trebalo povući sve hrvatske vojnike iz Afganistana, ali treba početi sa smanjivanjem kontingenta, to prije što je Amerima jasno (kao i prije Rusima) da uspjeti ne mogu, pa se i oni polako ali sigurno (?) povlače. To jest, da na kraju ne ostanu samo Hrvati kao predziđe u koje će se zalijetati talibani.

Imamo mi i svoje predziđe na granici kod Kladuše (i Cetingrada) u koje se zalijeću ilegalni migranti, dobar broj njih i iz Afganistana. A sudbina predziđa ne će nas ni u budućnosti mimoići, jer Rusi uporno rade na viziji pripajanja RS-a Srbiji, i cijela će ta poluvelika Srbija s velikim bratom u zaleđu jednoga dana, a možda i prije, baciti oko na „srpske zapadne provincije“, to jest Irinejevu Slavoniju i Dalmaciju. Najnovija pandorska akcija SDSS-a oko Vukovara nije drugo do pokušaj učvršćenja mostobrana. (Usput: imenovanje Lazanskog za srbijanskog veleposlanika u Moskvi – a tip nam je vrlo dobro poznat – zlokobni je signal koji treba prepoznati.)

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Kad fratri slave sultanovu milost

Objavljeno

na

Objavio

Malo što još može razbuditi i naljutiti rastočeni hrvatski politički narod u BiH. Uspjelo je to fratrima fojničkog franjevačkog samostana koji odlučiše ovih dana dati svoj doprinos podčinjavanju vrhovnoj islamskoj vlasti i obilježiti s malim zakašnjenjem 555. obljetnicu fojničke ahdname. Ahdnama je dokument sultanove milosti.

Prema legendi, turski sultan Mehmed II. Osvajač je u jeku svojeg osvajačkog pohoda u Bosni 1463. dao ahdnamu bosanskom franjevcu fra Anđelu Zvizdoviću, obećavši njome franjevcima osobnu zaštitu i sigurnost imovine, dok budu poštovali njegovu vlast. I fojnička je ahdnama, kao i mnoge slične ahdname koje su prije i poslije pojedinim grupama porobljenih naroda izdavali islamski vladari, počivala na konceptu – zimija, podanika nemuslimana koje islamski vladar tolerira dok su pokorni njegovoj vlasti. U gotovo četiri stoljeća osmanske strahovlade i terora nad kršćanima u Bosni i Hercegovini i kasnijih vlada i strahovlada, fojnička je ahdnama zaboravljena.

Podsjetili su na nju vojnici turskog bataljuna UNPROFOR-a, koji su nakon potpisivanja hrvatsko-muslimanskog primirja i Washingtonskih sporazuma 1994. godine razmješteni na području Zenice. Kopije fojničke ahdname dijelili su po okolnim hrvatskim selima. U tadašnjim okolnostima njihova je ahdnama, barem na prvi pogled, imala drukčiji smisao nego u vrijeme kada ju je sultan Mehmed II. Osvajač izdao kao čin svoje milosti prema bosanskim franjevcima, u isto vrijeme kada je dao dekapitirati posljednjeg bosanskog kralja, katolika Stjepana Tomaševića, pogubljivao i protjerivao bosansko katoličko plemstvo, a stanovništvo silom i porezima motivirao na prijelaz na islam.

Europski džihad

Izgledala je kao znak dobre volje i zaštite od stranih i domaćih islamskih boraca mudžahedina, koji su i nakon potpisanog primirja terorizirali Hrvate katolike. Kako mi je svojedobno ispričao vlč. Tomo Knežević, u to vrijeme župnik u Čajdrašu pokraj Zenice, turski su vojnici uistinu čuvali hrvatska sela od upada mudžahedina, sve dok britanski zapovjednik UNPROFOR-a nije potjerao Turke ostavivši Hrvate bez zaštite. Turska vojska bila je u to vrijeme najsekularnija institucija sekularizirane Ataturkove, odnosno Demirelove moderne Turske. Svjedoci govore kako su tadašnji turski vojnici čak imali izvjesnu nelagodu pred kršćanima zbog osvajačkog osmanskog povijesnog nasljeđa u Bosni.

Nasuprot njima, mudžahedini uvezeni pod visokim političkim pokroviteljstvom Alije Izetbegovića su upravo u središnjoj Bosni razvijali koncept novog europskog džihada, veličajući pritom osvajački pohod sultana Mehmeda II. na Europu, i obećavajući učiniti ono što njemu nije uspjelo – osvojiti Rim.

Samo tada to nitko, osim njih samih, nije primjećivao. Ili ako bi i primijetio, nije uzimao ozbiljno. U jeku muslimanko-hrvatskog rata u studenome 1993., grupa boraca muslimanske A BiH upala je u fojnički samostan, u kojem se je čuvala sultanova ahdnama (ili, kako kažu, njezin rekonstruirani prijepis), izdvojili su upravitelje samostana, gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara i fra Leona Migića, i ubili ih u hodniku samostana, pred drugim fratrima i sestrama. Bila je to simbolična poruka da milost sultana Mehmeda II. ne vrijedi više čak niti za franjevce. Ali nitko nije želio ili možda nije niti umio iščitati tu simboličnu poruku.

Uostalom, bio je rat. A i tko je tada uopće od Hrvata i od zapadnjaka znao što je ahdnama? Nisu to vjerojatno znali čak ni turski vojnici koji su godinu dana poslije nosili kopije ahdname po hrvatskim selima, kao poruku da ih sultanova milost i dalje štiti. Dubinsku simboliku je poznavao onaj tko im je podijelio kopije.

U međuvremenu islamski krugovi u BiH, uz stranu asistenciju, iz ahdname su razvili svoj specifični koncept ljudskih prava, koji počiva na milosti islamskoga gospodara. Upakiran je u dakako lažnu priču kako je islam preko ahdnama razvio poštovanje ljudskih prava stoljećima prije Zapada. Riječ je o potpunom izrugivanju zapadnom konceptu univerzalnih prava čovjeka. Govoriti o ahdnami kao o dokumentu zaštite ljudskih prava, znači priznavati vladavinu islama i pravo vladara da udijeli ili uskrati “ljudska prava” nemuslimanima. No iako zvuči nevjerojatno, ta se priča uspješno prodaje…

Reis ef. Kavazović “prodao” ju je čak i papi Frani za posjeta Sarajevu rekavši mu kako bosanskohercegovački muslimani žele posebno graditi odnose s katolicima “u duhu Ahdname sultana Mehmeda el Fatiha”. Papi Frani se priča svidjela pa je i sam u duhu ahdname kao koncepta ljudskih prava pohodio zimus arapske zemlje, prilagodivši tom ljudskopravaškom duhu legendu o susretu sv. Franje Asiškog i egipatskog sultana Al-Malik al-Kamila 2019. godine.

Proljetos, povodom obilježavanja 555. godišnjice fojničke ahdname, bošnjački političar i predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić poručio je kako ona “kako tada, tako i danas, promovira univerzalne vrijednosti, na kojima počivaju sve moderne i napredne države”. Fojnički su fratri odlučili obilježiti 555. obljetnicu sultanove milosti. A ni Rim danas ne izgleda tako daleko kao 1993., kada je tadašnji vođa mudžahedina Abu Maali najavio njegovo osvajanje s oltara crkve u Gučoj Gori.

Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još jedan u nizu BH apsurda

Objavljeno

na

Objavio

Zbog svakodnevnih besmislenosti koje se javljaju, i na kojima životari Bosna i Hercegovina, ta zemlja je danas zemlja apsurda. Zemlja apsurd. Poput prepoznatljivi beha viceva koji nasmijavaju cijeli region bivše yu-zajednice, i apsurdi koji se u BiH čuju, na neki način postaju konkurencija smijehu, i pomalo se ne razlikuje što je apsurd a što je vic. I po tom pitanju Bosna i Hercegovina je sve zagonetnija, sve veći svjetski labirint iz kojeg se teško izlazi.

Jedni teško nađu izlaz, drugi pak ga i ne traže i čine sve da trajno ostanu u njemu. Količine besmisla koje se množe u toj „svjetskoj birtiji” učinile su da je Bosna i Hercegovina sama jedan svjetski besmisao, nelogičnost i apsurd, ovakva kakva je danas i kakvu je u budućnosti vidi, želi, i svim sredstvima nastoji izgraditi najbrojniji njen narod, Bošnjaci.

A upravo ta bošnjačka otimačina, okupacija i besmislena agresija na Bosnu i Hercegovinu, entitet tri suverena i konstitutivna naroda, jučer Muslimana danas Bošnjaka, jučer i danas Hrvata, te jučer i danas Srba, u najvećoj, zapravo jedinoj mjeri učinila je zemlju besmislenom. I dalje je čine apsurdnom, budući da Bošnjaci ne priznaju svoje zablude, dok svoje vojne mogućnosti preuveličavaju mjereći ih dotokom novca iz muslimanskih zemalja, izvoznica radikalnog, i za budućnost svijeta opasnog, islama.

Oslanjanjem i na staru, i nikad više ponovljivu, barem ne u Bosni i Hercegovini, vojno okupatorsku moć Turske, koja se polako sama urušava poput svih diktatorskih režima, Bošnjaci zagrizaju prevelik beha komad, kojeg niti mogu otkinuti, niti mogu sažvakati. Besmisao svih besmisla kojima je Bosna i Hercegovina ispunjena, i s kojima se i dalje puni sve do pucanja poput prenapuhanog balona, je bošnjačko, gotovo, prisilno samonametanje kako su oni domicilni, autohtoni narod u Bosni i Hercegovini. Besmisao svih besmisla koje potežu Bošnjaci.

Uistinu, apsurd kakav može samo da se pojavi, i da ne živi onoliko dugo koliko ga zagovornici besmislom brane, u apsurdnoj Bosni i Hercegovini. Takvim besmislicama, koje su u dimenzijama dječje mašte, pitanje je prave li i jučerašnji Muslimani, koji su i pokrenuli taj apsurd, i današnji Bošnjaci koji ga brane, time sami sebe nekim apsurdom.

Naime, može li se u jednom starom europskom narodu, dugog nacionalnog identiteta, koji se gradi i materijalom prostora na kojem je rastao i izrastao, dogoditi, ma bilo pod kojim uvjetima, da govori o svojoj autohtonosti na kojem živi, a u isto vrijeme pjevati identitetske pjesme genocidno konfesiocidnom okupatoru tih prostora. Nespojivo je nikakvim identitetsko teritorijalnim vezama bošnjačko pjevanje Turskoj, „Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati” i paralelno s tim govoriti da su oni autohtoni beha narod.

Laički zaključujući čovjeka čini autohtonim u najvećoj mjeri autohtonost majke. Ako je Bošnjacima „Turska mati tako je bilo,,,” a po glasnom, zaglušujućem, pjevanju da jest, više su oni onda, zapravo tom pjesmom se izjašnjavaju turskim autohtonim narodom, koji je tu ostao bilo kao okupator, ili bilo kao poturice koje su život spašavale prihvaćanjem islama. Ne može, pa čak ako je Bosna i Hercegovina ostavljena u amanet suvremenom turskom sultanu, Turčin u Bosni i Hercegovini nikako biti autohtoni narod.

I još kad nadalje pjevaju „tako je bilo i tako će ostati” tu je završena priča tko su, što su i s kojih prostora su autohtoni. „Tako je bilo…“ znači bilo je tako kada su došli kao Turci i okupirali zemlju, i „tako će ostati“ kada je opet okupiraju. Što im je i cilj.

Pjevati pjesme najzloglasnijem beha okupatoru svih vremena može samo onaj narod koji se osjeća, i koji jest dio te agresorske nacije, koji je autohton jedino na okupatorskom, turskom, teritoriju.

Graditi samoproglašenu novu naciju, nacionalni identitet na beha prostoru takvim okupacijskim sredstvima, identificiranjem s agresorom, nije ništa drugo već ponovna agresija na autohtoni hrvatski narod, i bošnjački zločinački pokušaj krađe hrvatske autohtonosti, kao i ubijanje Bosne i Hercegovine kakvu je hrvatski narod u polutisućljetnoj turskoj okupaciji uspio obraniti i očuvati u njenoj europskoj i kršćanskoj autohtonosti, identitetu.

Bošnjačka agresivna krađa hrvatske autohtonosti u Bosni i Hercegovini, zapravo je najgrublje, ravno onom turskom, ubijanje hrvatskog nacionalnog, i vjerničkog katoličkog, četrnaestostoljetnog identiteta izgrađenog i življenog na tom eurohrvatskom prostoru. Bošnjačko lutanje u traženju i izgradnji samoizabranog nacionalnog bošnjačkog identiteta je samo od sebe apsurd, napose zbog toga što negira, istinski autohtoni hrvatski identitet. Vezivati svoju autohtonost za teritorij za koji se bez ikakvih povijesnih, kulturni, civilizacijskih i svjetovnih poveznica vežu, te isti taj teritorij ostavljati agresoru u amanet, besmisao je besmisla, kojeg obično okupatori, veleizdajnici, agresori provode u okupiranim narodima.

Ubijanje i trganje autohtonog korijena da bi se na njegovu mjestu zasadio svoj nacionalni bošnjački identitet, muslimanska je agresija na već stari hrvatski postojeći, koji je četrnaest stoljeća vezan za taj teritorij. No jednako tako to je znak da je muslimanski izabir nacionalnog identiteta Bošnjak na neki način najveći apsurd u Daytonskoj Bosni i Hercegovini. Zato što je to i prisila, jer je proveden bez pitanja, bez nekog referenduma o nacionalnom identitetu, unutar muslimanskog naroda. Stoga se tim novim bošnjačkim identitetom agresira i na Muslimane i agresija na autohtonost već četrnaest stoljeća postojećeg hrvatskog. I to je još jedan u nizu beha apsurda, u nizu besmislica kojima napuhavaju Bosnu i Hercegovinu i čine je trajno neodrživom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari