Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Što se sve može postići u Hrvatskoj s članskom iskaznicom SDSS-a?

Objavljeno

na

Vruće, vrlo vruće, užasno vruće, paklenski vruće, planet Zemlja šalje poruku ljudima da su uspjeli upropastiti i nju i sebe, te će zajedno uvenuti. Samo u Zagrebu nije bilo dovoljno vruće, pa je zapaljen Jakuševac da ne zaostajemo za gradovima u razvijenim zemljama. Razletio se pepeo, a televizije odmah reagirale emitiranjem filma o Pompejima, uz druge neke emisije poput „Kuhan i pečen“. U svemu, ljudi su nakon toplinskoga vala izgledali kao da su ispali iz herbarija.

Preskočio sam jednu rubriku, isprika, preskočio sam onu žalosnu rekonstrukciju Vlade u koju su ušli poznati lumeni i autoriteti, ljudi hrabri i odvažni jer znaju da su zaposleni na određeno vrijeme, kao i većina Hrvata, uostalom. Preskočio sam otvaranja i zatvaranja festivala, posebno nagrade u Puli gdje film o Gotovini nije imao nikakve šanse – onaj tko zna stanje duha u „hrvatskoj filmskoj zajednici“ nije ni mogao očekivati da će ta bratija simpatizirati generala ili film o njemu, posebno zato što je riječ (i) o trijumfu hrvatskih oružanih snaga koji je noćna mora opisanih. Film nisam vidio, možda nije remek-djelo ali sigurno nije toliko loš kako su o njemu pisali kritičari, a oni gotovo listom dolaze iz jugoslavenskoga podzemlja pogurnutog već davno u medijsko nadzemlje.

Bratija je već početkom stoljeća inaugurirala kanon: o Domovinskom ratu i sudionicima može se snimiti film ako se branitelji prikažu kao nestabilne i mračne osobe sklone opačinama i suicidu ili se mogu (film „55“) prikazati kao žrtve, s tim da ih neprijateljska strana poubija sve do posljednjega, na radost kritičara. Svaka uspješna akcija hrvatske vojske nije dobrodošla jer otvara rane na dušama velikosrpskih jugomanijaka. No dobro, „Generala“ ću pogledati kada bude u kinima, a svakako televizijsku seriju. Nekako usporedo s Pulom emitirana je već odavno snimljena serija o najvećem sinu naših naroda i narodnosti istoga redatelja (i scenarista) , i dobro je da se reprizira budući da je izrasla nova publika kojoj treba reći tko je bio Tito, kako je preko leševa stigao do vlasti i na leševima ju održavao, tipični sociopat i lešinar, zločinac velikoga zamaha. U seriji se pojavljuju ljudi koji su na žalost već mrtvi, kao i oni koji su na žalost još živi (kao i u seriji o Udbi), a najdirljiviji su oni koji, premda oprezno, žele reći da Broz nije ništa znao o masovnim zločinima nad Hrvatima, što je morbidna laž i postoje dokazi da se četrdeset pete uvijek nalazio vrlo blizu mjestima smaknuća hrvatskih smradova, kako ih je nazivao.

Manji dio Hrvata uspio se spasiti i otploviti preko velikih mora, priključiti se onima koji su odlazili od svršetka 19. stoljeća i nadalje u valovima dvadesetoga. Za srpske „Novosti“ sve su to ustaše, baš kao u njihovu komunizmu. Pupovčev (je li još?) Srbobran okomio se s razlogom (iz svoga kuta) na novootvorenu katedru za demografiju i iseljeništvo na Hrvatskim studijima, nazvavši ju ustaškom. Iseljavanje Hrvata pupovčani prate s velikim simpatijama, ali na pomisao da bi se potomci davno iseljenih Hrvata možebitno vratili u Hrvatsku – dobivaju osip. Nikako se to ne uklapa u njihove planove, a oni su dalekosežni. Mogu površni ljudi odmahnuti rukom i reći da SDSS Srbi (više) nisu naš problem, ali nije tako. I ja bih rado odmahnuo rukom kada ne bih u svemu prepoznao sustav koji sve bolje funkcionira pod firmom zaštite manjine i uz srdačno sudjelovanje hrvatskih vlasti koja se ponaša kunktatorski i dade se ucjenjivati.

Rečeni sustav je učvršćen upravo zadnjih godina pod palicom navodnoga desnog centra, sporazumaša koji preziru narod i njegove osjećaje, to jest „većinski narod“ što je nova suznačnica za Hrvate. Da vidimo jesam li u pravu: u Saboru SDSS ima tri zajamčena tri mjesta, a zašto – ne zna se. Odbor za nacionalne manjine drži SDSS i samome sebi dodjeljuje (hrvatski) novac za protuhrvatski list i druge potrebe. Koliko članova SDSS-a ima po ministarstvima i institucijama, ne znam, a i inače se ne zna, jer da se zna Hrvati bi se rasrdili. Još se nitko nije javno zapitao što se sve može postići u Hrvatskoj s članskom iskaznicom SDSS-a, a može se vrlo mnogo, i lagodno živjeti . O „Novostima“ ne treba trošiti riječi, one pišu što SDSS misli (i SNV). Koliko je već naslovnih stranica, unutarnjih i inih tekstova posve otvoreno posvećeno izrugivanju, opanjkavanju i nepatvorenoj mržnji protiv hrvatske države, hrvatstva općenito , hrvatske vojske i hrvatskih branitelja? A mi imamo „službe“ koje, na zahtjev politike, šute . Što učiniti? Ono što je uradio Luka Mišetić kada ga je Pupovac uvrijedio (a zna se zašto, na zubu mu je zbog Gotovine) – tužio ga. Valjda američkom sudu, jer ako bi stvar završila na hrvatskom, pojeo vuk magare. Možda Ustavnom sudu, ali ondje se bave višim poslima, ondje idu i opet uz dlaku SDSS-u (SNV) pa „preotvaraju“ slučaj ćiriličnih ploča u Vukovaru, a novi (i neki stari) ministri povlađuju. Tako ćemo, ako se nastavi priča, imati ove jeseni i opet dvije kolone u Vukovaru, tako i HDZ riskira svoju kožu zbog SDSS-a jer ljudi prate, nisu glupi, vide što se događa.

Nadalje, srpski su junoše esdeesesovskog tipa duboko zagazili u hrvatsku kulturu (ne samo medije, koji spadaju u područje kulture, ponavljam), u kazalište koje i mimo SDSS-a prikazuje proizvode koji kao da su pisani za „Novosti“, a na Brijunima se okuplja beogradsko društvo uz logistiku (posebno jednog) zagrebačkog teatra. Na filmskom festivalu u Puli nagrađuje se film „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“, sadržaj kojega (koliko sam pratio) ni jedan od kritičara pa i „običnih“ novinara nije imao srca ispričati općinstvu, tek sam vidio jednu usputnu rečenicu da je film „politički nekorektan“. Elem, neka je pošast zahvatila Hrvate i oni se pretvorili u zombije. Spas je nađen u posljednjem Srbinu, čija će krv biti lijek. Za to ste, gospođe i gospodo, platili. Kunama.

Idemo dalje: SDSS organizira proslavu tzv. Dana ustanka naroda Hrvatske (!) u Srbu, sablasnu predstavu koja slavi masovna ubojstva počinjena nad hrvatskim civilima. I tu je vrhunac dokaza da sustav funkcionira: koja to država i koji narod na svijetu dopušta da se slave njegovi krvnici? Normalna će država zabraniti takav skup, rastjerati ga policijom ako se zabrana ne poštuje. Da. I zato, velim, tzv. desnocentristički sporazumaši sada već namjerno (nakon sage o referendumima i slično) kljucaju jetra hrvatskom narodu dopuštajući da opisani sustav bezočno ignorira hrvatske osjećaje i hrvatsko pamćenje, dopušta prešutno restituciju stanja prije stvaranja samostalne hrvatske države, dopušta zaplotnjački, ne suviše suptilan teror.

Nije to (nije SDSS) jedina opcija koja ucjenjuje sporazumaše, tu je i HNS koji u anketama ne može dostići jedan posto potpore ni kada se podigne na prste, a njemu je prepuštena znanost i obrazovanje, gospodarstvo , sve za neke nejake ručice, za nejaku stabilnost sporazumaške Vlade koja je, znači, podložna ucjenama. Ucijenjena. Iz međimurske utvrde jednopostotna stranka puca po Zagrebu kada se sjeti, a nedavni „posjet“ Vlade najsjevernijoj županiji (inače Međimurcima kao ljudima svaka čast) očito je bio uvjet da se financiraju zamašni programi, uvjet postavljen nešto ranije prije turobne rekonstrukcije Vlade, da bi prošla u Saboru.

Naravno, uvjet je bio i ostanak ministrice obrazovanja, čiji su rezultati već uglavnom poznati i porazni. U međuvremenu, HDZ (vodstvo) ne opaža da samome sebi kopa rupu (i pasjak), ne vidi što se događa, ne osluškuje. Budući da sam dugo u svemu, pa i sada kada nisam, atmosfera koja se stvara ne samo putem medija jako me podsjeća na onu svršetkom 1999. kada su svi povezani s HDZ-om proglašavani lopovima, a stranka izgubila izbore. (Tko je zatim opet podignuo tu stranku na noge, zapisano je.) Sadašnji sporazumaši upali su u istu zamku, dopustili da im mediji i oporba iz tjedna u tjedan sugeriraju kojega ministra treba smijeniti („svaki tjedan ministar jedan“) i tako „priznali“ da imaju kriminalce u Vlade, premda taj tzv. kriminal uopće nije imao dimenzije dostojne da se tako nazove, u najvećem (ili svim) slučajevima, a optužbe su dolazile od opozicionara koji imaju na tone putra na glavi. I što sada? Imam dojam da Plenkovićevu Vladu drži na životu još samo spretni financijaš Marić, a hoće li se dokotrljati do parlamentarnih izbora? Da, hoće. Ali onda slijede izbori. Za sada u sjeni drugih izbora, to jest za predsjednika/cu države, duge i mračne kampanje u kojoj će se potezati noževi, metaforički rečeno. Prvi ispit raspoloženja naroda bit će, kao i obično, na sinjskoj Alci – ondje će se, kažu, okupiti svi pretendenti, a javnost pred ekranima pratiti duljinu pljeska svakom kandidatu. Ili šutnje. S pozivom i potporom Penavi, Kolinda je povukla dobar taktički potez i ponešto anulirala loše procjene iz nedavnih dana.

Porez i pušači

Smanjuju se za neke grane, ali stablo i nadalje ostaje. Turizam i ugostiteljstvo trljaju ruke, sezona je neobična, pa ih svaka dobra vijest raduje. Zdravstvo je u komi, veledrogerije prijete, a svi zajedno krivca nalaze u pušačima. Ja sam, eto, pušač, pušim jer bez cigarete ne mogu pisati. Dok sam pisao ovo što čitate, popušio sam kutiju, a možda i više. Nisam iznimka, i oni koji se ne bave mojim poslom puše, prodaja cigareta ide kao luda, navike se ne mijenjaju ni nakon drastičnih poskupljenja, a sada se najavljuju nova. Sve za spas naroda, koji puši i ne vidi da ga se poskupljenjem cigareta spašava, nego ga se pravi blesavim kada mu govore da su cigarete – luksuz. Kakav luksuz! Da je meni do luksuza, ne bih vozio auto star četrnaest godina. Nego, u subotnjem broju dnevnih novina napokon sam shvatio odakle meni ta mana (ne s neba). S velikim zanimanjem pročitao sam napis o neandertalcima i utjecaju njihovih gena na suvremenog čovjeka. Tih gena nemamo previše, vele, ali i ono malo je povezano s nekim fenomenima, pa i bolestima, pa i ovisnostima, recimo o – nikotinu. Baš tako se tvrdi u popularno-znanstvenom članku. Znači, pušači su, jednostavno rečeno, neandertalci, drugorazredna bića kojima homo sapiensi mogu udarati poreze i trošarine kako se sjete. Sada mi je lakše. I predlažem da se na kutijama cigareta ne prikazuju one užasne slike , nego neandertalci s tekstom: ako pušite, ne ćete odmah umrijeti, ali ćete izumrijeti.

Afganistan i predziđa

Bilo je samo pitanje dana kada će hrvatski vojnik poginuti u Afganistanu. Svi smo to znali i svi smo strahovali. Skupnik Briški je na stanovit način pandan prvom poginulom hrvatskom redarstveniku, Josipu Joviću, s tim da je nesretni skupnik prva hrvatska žrtva u „međunarodnoj misiji“. Što Hrvati rade u Afganistanu? A što su radili u Tridesetgodišnjem ratu, što su radili na Soči i u Galiciji, također u „međunarodnim misijama“. Ne mislim da bi sada navrat-nanos trebalo povući sve hrvatske vojnike iz Afganistana, ali treba početi sa smanjivanjem kontingenta, to prije što je Amerima jasno (kao i prije Rusima) da uspjeti ne mogu, pa se i oni polako ali sigurno (?) povlače. To jest, da na kraju ne ostanu samo Hrvati kao predziđe u koje će se zalijetati talibani.

Imamo mi i svoje predziđe na granici kod Kladuše (i Cetingrada) u koje se zalijeću ilegalni migranti, dobar broj njih i iz Afganistana. A sudbina predziđa ne će nas ni u budućnosti mimoići, jer Rusi uporno rade na viziji pripajanja RS-a Srbiji, i cijela će ta poluvelika Srbija s velikim bratom u zaleđu jednoga dana, a možda i prije, baciti oko na „srpske zapadne provincije“, to jest Irinejevu Slavoniju i Dalmaciju. Najnovija pandorska akcija SDSS-a oko Vukovara nije drugo do pokušaj učvršćenja mostobrana. (Usput: imenovanje Lazanskog za srbijanskog veleposlanika u Moskvi – a tip nam je vrlo dobro poznat – zlokobni je signal koji treba prepoznati.)

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari