HODAK: Dario Kordić je izdržao kaznu i formalno-pravno potpuno je čist

„Kad netko odsluži kaznu za neko kazneno djelo, ako mu netko stavlja kasnije to kazneno djelo za koje je služio kaznu na teret, čini novo kazneno djelo. Prema tome, čovjek je osuđen, izdržao je kaznu i s formalno-pravnog aspekta potpuno je čist. Nitko mu ne može zabraniti niti javno djelovanje niti bilo što drugo”, ističe za Narod.hr ugledni zagrebački odvjetnik Zvonimir Hodak vezano uz brojne napade na dugogodišnjeg haaškog uznika Darija Kordića i na don Damira Stojića koji je početkom tjedna u zagrebačkom studentskom domu Stjepan Radić organizirao tribinu pod nazivom ‘Bog iza rešetaka’ na kojoj je svjedočanstvo vjere iznio Dario Kordić.

Narod.hr: SDP-ov Mirando Mrsić u Saboru je i na televiziji ustvrdio da osoba koja je odslužila kaznu za zločine za koje su ju optužili – ne bi smio javno nastupati.

Zvonimir Hodak: Da, čitao sam i čuo sam to. Kad netko odsluži kaznu za neko kazneno djelo, ako mu netko stavlja kasnije to kazneno djelo za koje je služio kaznu na teret, čini novo kazneno djelo. Prema tome, čovjek je osuđen, izdržao je kaznu i s formalno-pravnog aspekta potpuno je čist. Nitko mu ne može zabraniti niti javno djelovanje niti bilo što drugo. Naravno, postoje neke zakonske odredbe da netko tko traži novi posao itd., mora donijeti potvrdu da se protiv njega ne vodi kazneni postupak. Međutim nigdje se ne traži da nije osuđivan. Ako je osuđen, i ako je izdržao kaznu onda on ima sva druga prava kao i svaki drugi građanin. Međutim naš „veliki pravnik” Mirando Mrsić misli da je odium čak i ako se takva osoba pojavi negdje na nekakvoj svečanosti ili drugdje u javnosti, jednostavno, samom kaznom i izdržavanjem kazne i svim tim apsolviranjem kazne misli da je čovjek eliminiran iz društva za čitav život. Potpuno pogrješno, potpuno krivo. Mislim da je to karakteristično za neki drugi sustav koji je bio do devedesete godine u ovim krajevima, odnosno po novome „regionu”, kako oni kažu. Onda se tako razmišljalo. Međutim zakonske odredbe ostaju, treba ih poštivati i treba ih poznavati. Treba upozoriti da čak i ako predbacite nekome da je bio osuđen za nešto. Gledam, svako malo netko preko Facebooka ili čak u novinama predbacuje Kreši Beljaku da je bio osuđen za kazneno djelo provale u auto. To je novo kazneno djelo. Beljak to zna, i vjerojatno ne želi tužiti jer bi jako puno njih tužiti, međutim da i želi tužiti, privatnom tužbom za predbacivanje kaznenog djela on bi te presude dobio.

Narod.hr: Na koji se način mediji trebaju odnositi prema osobama koje su osuđene?

Zvonimir Hodak: Spomenuti se sve smije, to je jedna strana tog problema, a druga je strana problema – predbacivanje. Samo predbacivanje nešto je drugo od spominjanja. Zakon kaže tko predbacuje nekome za izvršenje, odnosno za presudu u nekakvom kaznenom postupku čini novo kazneno djelo – sve to kmečanje preko novina za Norca, Kordića i „za sve što su napravili”, „ratni zločinci koji se ne smiju nigdje pojaviti”, itd. S druge strane imamo naše susjede, ili „komšije”, koji rade mauzolej Draži Mihailoviću u Beogradu. I što sad? To je eto normalno, jer on je vjerojatno antifašist, i prvi gerilac u Europi, a ovdje ako je netko osuđen za neko kazneno djelo ako se pojavi u javnosti nastaje buka, halabuka i predbacivanje za to kazneno djelo.

Narod.hr: Što je pak s tzv. antifašistima koji ljudima smaknutim na Bleiburgu i Križnom putu dodjeljuju etiketu zločinaca.

Zvonimir Hodak: To samo govori o njima. Kad uzmete samo primjer Hude jame koliko je iz te jame ženskih pletenica od djevojaka izvađeno. Par stotina. Sve su to bile ustaše? Smiješno. Uopće za opravdavati masovne egzekucije bez suda i bez sudskih presuda, moraš biti malo sumanut. To nema veze sa zdravom pameću. Ali to rade čak i naši profesori s Filozofskog fakulteta. To govori sve o njima. Meni je drago da se oni na taj način demaskiraju i da se vidi tko su i što su i koja je to vrsta drvenih demokrata.

Narod.hr: Od onih medija koji predbacuju Dariju Kordiću, većinu toga može se pronaći kod tzv. mainstream medija. U prvom redu kod nekih novinara Jutarnjeg lista ističe se nastojanje da bi on trajno morao biti kriv i da bi ga se zauvijek moralo tretirati do kraja života kao zločinca i ubojicu.

Zvonimir Hodak: To je to rigidno ljevičarenje. Dario Kordić prije svega nikad nije bio vojnik i drugo – Dario Kordić nikada nije bio u Ahmićima. To vrlo dobro znam, jer sam branio generala Blaškića u to vrijeme kad se sve pokušavalo prebaciti na Darija Kordića, pa sam se povukao iz svega toga. Dario Kordić niti je bio vojnik niti je bio u Ahmićima, a danas mu se javno preko novina predbacuje da je koljač djece u Ahmićima. Zamislite koljača djece koji nikada nije bio na tom mjestu. Što je on kao civil i kao političar-civil mogao narediti generalima? Da se ide u Ahmiće i da se tamo nešto napravi ili ne napravi, to je isključivo operativno pravo zapovjednika Operativne zone Srednja Bosna. A sad, tko je to bio – nije ni važno.

Narod.hr: Možete li nam nešto reći o toj zapovjednoj odgovornosti? Ona se u Haagu prometnula kao u glavni argument kojim se osuđivalo?

Zvonimir Hodak: Haag je jedna velika formalno-pravna prijevara. Znamo da je u pravu forma važnija od sadržaja. To je jedina znanstvena disciplina na svijetu gdje je forma važnija od sadržaja. I ta forma iskorištena je da se mimo dovoljno dokaza, činjenica i materijala – nekoga osudi. Onda se išlo na tzv. zapovjednu odgovornost.

„Ti si bio u toj zoni i mogao si to spriječiti ili si znao ili si znati morao” –  i tako su se popunjavale rupe u optužnicama i tako su te optužnice izgledale. U normalnim pravnim sustavima netko tko nije bio vojnik, tko nije mogao naređivati vojsci i netko tko nije bio u tom mjestu ne bi mogao biti osuđen. Prema tome, po zapovjednoj odgovornosti se onima kojima se nije moglo dokazati u normalnom dokaznom postupku da su počinili nekakvo kazneno djelo, onda se posezalo za zapovjednom odgovornošću. Takvu zapovjednu odgovornost imamo i kod Tomislava Merčepa. Merčep niti je imao uniformu, niti je bio zapovjednik te zone, niti je na sudu dokazano da je ubio ijednu jedinu osobu, međutim po zapovjednoj odgovornosti dobio je šest i pol godina, na koncu mu je Vrhovni sud povisio (kao i Sanaderu) za godinu i pol više, tako da je dobio osam godina. Do pojave Haaškog suda ta zapovjedna odgovornost nije bila čak ni poznata u našem pravnom sustavu. Tek kad je Haaški sud to počeo primjenjivati u nekim svojim presudama, onda se to svidjelo našim sudcima pa su i oni to prihvatili, tako da imamo Merčepa koji je osuđen za niz ubojstava, a nikoga nije ubio, navodno je znati morao, a nije spriječio. Je li u ratnom kaosu netko mogao spriječiti baš svako ubojstvo koje se dogodilo u nekoj zoni gdje je on bio?

Zapovjedna odgovornost jedna je formalno-pravna floskula koja je krenula iz Haaga, a pošto smo mi Hrvati vrlo skloni da se odmah poistovjetimo, da nekritički prihvatimo sve što dolazi s tog našega Zapada kojeg mi još uvijek u našim percepcijama mislimo da je nešto idealno, nešto što je apsolutno savršeno, onda smo mi to prihvatili. Danas imamo puno presuda gdje je netko osuđen po zapovjednoj odgovornosti, znači, da je znao ili znati morao da se nešto događa a to nije spriječio. Zamislite u nekoj objektivnoj situaciji kako to izgleda? Samo da bi se lakše došlo do određenih dokaza i donijela presuda.

Narod.hr: Zapravo više fikcija?

Zvonimir Hodak: Upravo tako.

Izvor: narod.hr