Pratite nas

Kolumne

HODAK: Gdje su bili štrajkaši kad im je Milanović snizio plaće?

Objavljeno

na

“U Indoneziji je status quo vadis”, odgovorio je davnih godina u Bitoli vodnik prve klase na pitanje novinara Žarka Modrića o prilikama u “nesvrstanoj” Indoneziji gdje je upravo Titov miljenik Sukarno bio svrgnut s vlasti državnim udarom. Ta preteča našeg legendarnog podoficira-kolumniste Ante Tomića ušao je trajno u podsvijest nas par zagrebačkih “sretnika” koji smo tamo služili JNA. Ja još i po kazni…

Danas, nakon “100 godina samoće”, slavni Gabriel Garcia Marquez, da je srećom još živ, mogao bi, zahvaljujući “štrajku prosvjetnih radnika i trudbenika”, napisati novu epsku fikciju ili još bolje “obiteljsku sagu” o usamljenosti naših sindikalnih vođa u već epskom štrajku oko plaća i koeficijenata.

Kao i davne 1967.g. u progresivnoj Indoneziji, i kod nas je trenutno “status quo vadis” ili prevedeno na “zapadno -balkanski” –  “j… lud zbunjenog”. Mene nije teško impresionirati pa odmah nakon toga i kupiti. Radi se o ljupkoj paroli koju su nosile mlade, progresivne, inventivne i “apolitične” štrajkašice: “Bez obrazovanja dijete će mi postati član HDZ-a!”. Parola vrijedna “Lige šampiona”.

Nitko od odlično organiziranih štrajkača nije se prestrašio kako će mu “neobrazovano” dijete postati član SDP-a ili, ne-daj-Bože, HNS-a. Ovih dana reciklira se na fejsu genijalna poruka beogradskog glumca Zorana Radmilovića: “Kad umreš, ti ne znaš da si umro i nije ti teško. Teško je drugima. Isto je kad si glup”. Činjenica koju glupi ne mogu negirati je da je u vrijeme Vlade Zorana Milanovića prosvjetarima bila srezana plaća, ukinut regres, bogovi su im uzeli božićnicu … Ali tada je na vlasti bila “avangarda radničke klase” poput Freda Matića, Jovanovića, Vesne Pusić, Milanke Opačić, Vrdoljaka, Marasa, Mršića, Bauka (komunizma) Anke Mrak-Taritaš…

Da love ima, dokaz je da se financira knjigu o Miki Špiljku

Kad čitaš ta imena i sam se nesvjesno zapitaš tko bi pametan i pomislio štrajkati i organizirati “spontani” protest protiv tako “uspješne” Vlade. A sindikalni vođe su ostali isti – onda i sada. Velike ribe i mali “ribići”. To su bila vremena kad je bilo teško drugima, a ne onima koji su već umrli. I mediji su bili relaksiraniji. Novinari su mogli napisati što god im se naredi. Vlakovi su kasnili po redu vožnje, zdravstvo je bilo besplatno, a liječenje bezobrazno skupo… Prosvjednici su jasno pokazali tko je Pedro. Jeste li vidjeli i jedan transparent na kojem se spominje aktualna “gospođa ministarka” koja vodi resor obrazovanja u ime stranke od 1,5%, stranke koja asocira na statističku grešku? A da love ime dokaz je što je njeno Ministarstvo sufinanciralo dugo očekivanu knjigu “Mika Špiljak, revolucionar i državnik”. “Mo’š mislit”, rekla bi Tanja Torbarina. Da je nastavak štrajka kao “spontanog” protesta debelo politički motiviran, jasno je i onima “koji su umrli i nije im teško”. I na kraju što bi se dogodilo da su vatrogasci, kad se zapalio onaj stan u Splitu, javili da trenutno štrajkaju!?

Naravno, ideološki zapaljivi štrajkovi sami denunciraju štrajkaše. Otrovne strjelice odapete su i prema Tuđmanu. “Lopovska privatizacija” je stara ljevičarska izlizana priča… Dr. Franjo Tuđman umro je pred 20 godina. Ostavio nam je dug od oko 10 milijardi dolara, od čega polovicu iznosi dug iz komunizma. Nakon tvrdog Domovinskog rata ostavio je netaknute hrvatske banke, velike firme kao INA-u i Plivu, Imunološki zavod, prirodna bogatstva, rude, naftu, pitku vodu, izvore, jezera, rijeke i Jadransko more… Danas nam je dug veći od 100 milijardi dolara, a sve što je vrijedilo je privatizirano. U osam godina vlasti SDP-a i HNS-a nije poništena ni jedna jedina privatizacija… Zašto? Krešo Ereš na fejsu je direktan: “Ono kad ljevica ruši desnicu uz pomoć djece….”. Višnja Tepeš: “Pa dokle više… mislim da bi medicinske sestre trebale dobiti povećanje plaće prije nego vi, a vi ste je dobili i sad je ne želite, ne mogu to više pratiti”. Ne mogu to pratiti ni učitelji Osnovne škole Marka Marulića iz Sinja koja je na svojim mrežnim stranicama obavijestila da s danom 29. studenog 2019.g. prekidaju štrajk.

Kad se podvuče zajednički nazivnik ispada da štrajka ne bi ni bilo kao ni ovih 40.000 tisuća ogorčenih prosvjednika da je na vlasti SDP s HNS-om. Ta opjevana, progresivna ekipa srezala je plaće, koeficijente, božićnice, regrese, a sindikalna nomenklatura ni u snu nije pomislila na prosvjed ili štrajk. Ako je netko i pisnuo onda je vjerojatno kroz zube zaškrgutao: “Prokleti Tuđman, što nam opet radi…”. A da sindikalni vođe “razmišljaju kritično” vidi se po njihovim plaćama koje se ne razlikuju puno od ministarskih.

Gdje su bili štrajkaši kad im je Milanović snizio plaće?

Rječnik pun izlizanih pleonazama odnosno suvišnih ponavljanja: “vremensko razdoblje, najoptimalnije, no, međutim…”, ali ni traga odgovoru zašto su šutjeli, mučali, čkomili kad im je Zoki Milanović snizio plaće, srezao regrese, božićnice… Sada će mu u ime zahvalnosti i proleterske solidarnosti dati glas na nadolazećim izborima. I sad neka netko od lijevih farizeja dokaže da ovaj štrajk nije još jedan dokaz ljevičarskog demagoškog talenta. Preko leđa potplaćenih učitelja i profesora, preko kolebljivog i kompromisima opterećenog HDZ-a do ponovnog zauzimanja Banskih dvora. Kad se jednom opet ustoliče, kao da ih je netko dotaknuo čarobnim štapićem svi će problemi nestati u ljevičarskoj magli. Onda se ni Jelena Veljača neće više ukazivati iz Beograda jer će se za prava žena brinuti Rada, Anka Taritaš Mrak, Vedrana Rudan, Vesna Teršelič, Sanja Sarnavka… a učitelji će možda skužiti u kojoj su se priči našli.

Zgodnu misao pročitah ovi dana na fejsu: “Ako se ikada pronađeš u lošoj priči, napusti je”.

Iskoristivši priliku dok nije blokiran, javio se na fejsu Josip Radeljak: “”E, moj Dostojevski… Lako je bilo napisati Idiota u tvoje vrijeme… Danas bi to više bilo kao popis stanovništva…”. Preoštro, možda? Možda je najbolje ići s aktualnim primjerima. Javio se ovih burnih dana jedan veliki hrvatski političar – Peđa Grbin, visok oko dva metra. On nas, onako s visoka, podučava svojoj istini o dr. Franji Tuđmanu pa cvrkuće: “Tuđman ne zaslužuje da se po njemu nazove državno odličje najvećeg reda. On je bio predsjednik dok su hrvatske oružane snage i vojnici činili ratne zločine”. Koliko je hrvatskih generala iz HV-a osuđeno u Haagu zbog počinjenih ratnih zločina? Koju presudu ima naš pravni dvometraš iz koje proizlazi da su hrvatske oružane snage činile ratne zločine i gdje? I što sad? Naš Peđa je bubnuo i ostao živ. I da nam živi, živi… Dostojevski.

‘Progresivnima’ smeta Kajkić, neistomišljenike zovu ustašama

Saborski zastupnik, notorni Nenad Stazić, poznati je kritičar onih slavnih vremena od 1945.-48.g, jer tada “njegovi” nisu obavili posao do kraja, odnosno obavili su ga “šlampavo”. Prevedeno, našem senzibilnom Nenadu 560.000 tisuća pobijenih nije neki broj koji bi ga zadovoljio. Moramo ga i shvatiti. Umjesto da sjedi u Saboru SRH, on mora sjediti u Saboru Republike Hrvatske. U nekim boljim vremenima on bi sjedio negdje drugdje… Neki dan je, u trenutku rijetke inspiracije, a nadahnut proleterskim duhom, zatražio da država prekine s financiranjem Katoličke crkve i branitelja. Ja ga razumijem. Samo 84% katolika u RH, branitelja k’o pljeve, a novca sve manje. Treba nešto ostati i za SPC, civilne, nevladine udruge, partizane, borce SAO krajine, Solunske borce, penziće iz JNA, za Istanbulsku konvenciju, za naše revolucionarne manjine… a brzo će i iduće ljeto. Treba ponovno ljetovati na “Breonima” za sedam kuna dnevno. E, moj Neno, tako ti je to kad živiš u zemlji gdje nepismeni pišu povijest. I još jednom neka nam živi, živi Dostojevski…

Mlada i perspektivna Lucija Božanić ujedno je i progresivni HDZ-ov kadar. Što god to značilo. Lucija, onako napredna i liberalna, sklona idejama i razmišljanjima dr. Franje Tuđmana, postala je visoki dužnosnik Ministarstva socijalne politike i mladih. Preko društvenih mreža čavrlja s Denisom Latinom, starim prekaljenim borcem protiv Thompsona i slova “U”. I tako oni, mladi, slobodoumni i napredni, čavrljaju dok se tamni oblak nije nadvio nad liberalnu glavicu naše Lucije te ona povika: “Sve je bilo super, dok nisam ‘vidila’ seratora ustašu Kajkića… s Bujice”. Tako naša Lucija, valjda po partijskom zadatku, gleda Bujicu i diže joj se želudac. Po reakciji mi se čini da joj je draži i da je pretplaćena na Index.

Nikola Kajkić je suspendirani MUP-ov istražitelj za zločine na Ovčari koji je po procjeni politike u svom poslu otišao “malo predaleko”. Očito sukob stručnosti i političke odluke da se “ne talasa”. I to je bilo sasvim dovoljno frendici Denisa Latina da Kajkića proglasi ustašom. I to javno! Možda joj je netko iskusniji, recimo Šeks ili Manolić, mogao prišapnuti da je osnivač njezina HDZ-a na prvom saboru stranke u Lisinskom između ostalog kazao da je “NDH, između ostalog, bila i izraz želja hrvatskog naroda za svojom državom…”. I tako u vrijeme tobožnjeg pluralizma i kritičkog razmišljanja, ako želiš na nekoga pljunuti, hračnuti i izbljuvati se, dovoljno je da ga proglasiš ustašom. Nasuprot tomu, ako misliš nekog pohvaliti, dati mu kompliment, biti ponosan što ga poznaš, onda ćeš za njega kazati da je “stari prvoborac, sudionik epskih bitaka kod Križnog puta, Hude jame”, da je “osloboditelj” Vukovara, Škabrnje i drugih mjesta od Hrvata, da je spašavao Dubrovnik od ustaša… Ako netko i sankcionira takve i slične svinjarije, Visoki prekršajni sud će osuđenog osloboditi. Tada nema govora mržnje. Treba znati shvatiti slobodu izražavanja čl. 38 Ustava RH. Zapamtite to ustaše jedne! I da nam živi, živi Dostojevski…

Platon je davno, prije Lucije i Denisa, shvatio i napisao: “Mudar čovjek govori jer ima nešto za reći, a budala govori jer želi nešto reći”.

Još jedan ‘uspjeh’ nesposobnog Bošnjakovića

Black Friday special !! Stay at home and save 100% . Arkanđeo Gabrijel pronio je glas o sniženjima. Papinim proglasom od 1951.g. postao je zaštitnik telekomunikacija što se danas sasvim sigurno odnosi i na Internet. I kako bi rekli u Splitu – ludilo! To slobodnije prevedeno znači da nisi normalan ako ne poludiš! Hrvateki iz niskog atletskog starta jurnuše na Black Friday u dućane i robne kuće. Opijeni kupovanjem svi su zaboravili i na Severinu i njenog malog kao i na štrajk i koeficijente. Koga još boli ona stvar što školski učitelj s položenim stručnim ispitom ima koeficijent 1,325, a upravitelj restorana u Ministarstvu obrane 1,649… Koliko će samo novih ovrha nastati nakon navale u dućanima na računala oko tisuću kuna jeftinija.

Dobro, pred vratima nam je novi Ovršni zakon. K’o da je izglasan na Black Friday. Umjesto 30 dana, ovrhe će trajati šest mjeseci, bit će znatno skuplje, a sudovi će biti doslovno blokirani predmetima. Još jedan “uspjeh” našeg nesposobnog Bošnjakovića.

Sniženje poštuju i imigranti. Na čuvenom London Bridgeu “samo” dvoje mrtvih i troje ranjenih. Klasika, tamni muškarac sa sumnjivim eksplozivnim prslukom nožem počeo obrađivati prolaznike. Sve je završilo tek kad ga je ustrijelio policajac. Hoće li policajac biti unaprijeđen ili stegovno gonjen ovisi o procjeni radi li se o terorizmu ili se tamni muškarac poskliznuo na koru od banane – pa tako pet puta.

Crni petak i u Nizozemskoj. Novinska vijest: “Koljački napad na tržnici Grote u Haagu”. Neki preživjeli tvrde da se možda radi o terorizmu. Kako ljudi olako izvlače zaključke o terorizmu, očito samo zato jer ne žele prihvatiti kvote koje nam je svima izračunala “Muti”.

Sve je to “piece of cake” prema onom što se događa u jednoj zemlji iz koje nam dolaze imigranti. Iračani su navodno nezadovoljni svojom vladom pa su iskoristili svoje demokratsko pravo na prosvjed, a vlada, nešto malo rigoroznija od Plenkijeve, također je iskoristila svoje zakonsko pravo da prosvjednike malo primiri. Malo? Dosad je u tim mirnim, dostojanstvenim i demokratskim prosvjedima ubijeno 408 ljudi, a 15.000 tisuća je završilo u zatvoru gdje čekaju suđenja. I kad jednog dana, a možda i prije, Slavoniju, Liku i ostale naše ljudstvom opustošene krajeve preplave željno očekivani imigranti, moglo bi doći do zanimljivih prosvjeda. Onda se lucidni Nenad Stazić neće cinično pitati “Imaju li branitelji prednost i kod seljenja u Irsku?”. Naime, tada on više ni na brijunskim brodovima neće biti siguran. Doznat će da je bio brodovlasnik tek kad mu sve lađe potonu. Za Stazića i njemu slične zgodnu definiciju dao je Oscar Wilde kad je napisao: “Pravi komunisti sve dijele ravnopravno. Obično imaju toliko grijeha koliko i imovine”.

Podučava nas Goran Gerovac zvani Gera: “Domaći izdajnici netragom su nestali iz našeg rječnika. Štrajk profesora otkrio je gdje su se sakrili”. Lucidni Gera, uostalom kao i svi rigidni ljevičari, odlično analizira. Koje plaće, koji koeficijenti? To je samo metafora i fuliranje. Šetnja prosvjednika Zagrebom bila je, za njega, u stvari lov i demaskiranje domaćih izdajnika. Od tuda su valjda svi oni transparenti na kojima je pisalo: “Lažljivci, licemjeri, otimači nacionalnog zlatnog kovčega”, “ako još nisu shvatili, trebali bi se početi bojati”…. Evo nama zore, evo nama dana, evo nama opet Gerinih partizana. Odmah iza učitelja, profesora i nastavnika stupaju Gerini partizani. Naravno, u ime slobode, pravde, koeficijenata marširaju i oni iz  11. Dalmatinske i 6. Ličke. A gdje su oni tu je blizu i “Maršal”, a možda i Stazić, Beljak, Grbin i ostala družba. Već će oni naći neku novu Hudu jamu tako da lov na “domaće izdajnike” mogu nastaviti. Subotnji “Obzor” objavljivat će spiskove, a mi bi se trebali tresti na spomen Gere i Pofuka. Trest ćemo se, ali od smijeha…

Francuske odvjetnice nedavno su izazvale pljesak zgodnom pisanom parolom na ulici. Prevedeno, tekst glasi: “Da smo htjeli da nas vlada je** glasali bi za Brad Pitta”.

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Izbore u HDZ-u uvelike će odrediti prikriveni akteri

Objavljeno

na

Objavio

Da je Andrej kao Vladimir, HDZ možda i ne bi imao unutarnje izbore. Kod Vladimira Putina to je mnogo jednostavnije. U utorak u svome predsjedničkom govoru naciji najavi promjenu Ustava s većim ovlastima premijera i parlamenta.

U srijedu, zatečena najavom da Putin mijenja Ustav, cijela vlada daje ostavku da mu ne smeta u provedbi njegovih političkih vizija, a neokrunjeni car Rusije kao zeca iz šešira vadi premijera, svojeg partnera u hokeju i bivšeg šefa porezne uprave.

U četvrtak taj novi premijer, Mihail Mišustin mu je ime, najavljuje “kardinalne promjene u strukturi vlade”, a aktualni privremeni posjednici fotelja u vrhu ruske državne vlasti iščekuju što li je Putin njima namijenio u toj svojoj novoj viziji. Izvjesno je jedino koji je krajnji cilj najnovije Putinove ustavne revolucije: zadržati vlast i sveobuhvatnu kontrolu nad Rusijom i nakon isteka ovog, četvrtog po redu, predsjedničkog mandata.

U nas je ipak krhka tranzicijska demokracija napredovala u odnosu na ruski model dotle da Andrej Plenković, sve kada bi i želio, ne može ustavnom revolucijom ostati premijer i u sljedećemu mandatu. Ali je u odnosu na početničke devedesete i toliko nazadovala da glas birača ne vrijedi gotovo ništa, da politički inženjering starih struktura iz komunističkog doba ima najveći utjecaj u biranju i kontroliranju vlasti u državi.

Nazadovanje je toliko da je HDZ, stranka koja je pobijedila na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, u posljednjih deset godina imao predsjednicu (Jadranku Kosor) izabranu javnom aklamacijom u sportskoj dvorani. Ona je poželjela svesti unutarstranačke izbore na izbor od jednog kandidata, no nakon javnog testiranja ideje morala je od nje odustati i izgubiti. Ali su nasljednici otišli korak dalje i uspjeli su ostvariti taj ideal izbora s jednim kandidatom: i Karamarko i Plenković.

A do prije nekoliko dana u stranačkim se kuloarima ozbiljno razmatrala još jedna inovacija u HDZ-ovoj stranačkoj demokraciji: da se izazove pad vlade kako bi se dobio alibi za promjenu statuta i tako izbjegla obveza izravnog izbora (jedan član jedan glas) za ključne stranačke funkcije.

Za očuvanje statusa quo u stranci, kao pozicije s koje se teži osvajanju ili zadržavanju vlasti u državi, Andreju je bilo dovoljno promijeniti stranački statut, zbog izvanrednih okolnosti (pad vlade) koje bi sam stvorio. Nije bilo nužno u ovom trenutku mijenjati i Ustav, kao u slučaju druga Vlade.

To što se takav rasplet ipak nije dogodio, već su iz vrha HDZ-a najavljeni unutarstranački izbori prije isteka statutarnog roka (17. travnja), ne govori o privrženosti demokratskim procedurama u sadašnjem vodstvu, već o spoznaji da bi to bila Pirova pobjeda, nakon koje slijedi urušavanje i izvjesni gubitak vlasti i moguće trajno propadanje stranke i njezinih klijenata.

I tako se HDZ, čak i prije nego što se očekivalo, našao pred unutarstranačkim izborima, s izvjesno više kandidata. Ne zato što to vodstvo želi, već zato što nema izbora. A o tim unutarstranačkim izborima iz nužde ovisi izravno rezultat parlamentarnih izbora – hoće li oni biti vrhunac izbornog inženjeringa starih struktura duboke države iz komunističkog doba, okrunjen velikom koalicijom (SDP-HDZ), stranaka koje su izgubile svaki politički sadržaj i prepoznatljivost osim osobnih interesa i klijentelističkog uvezivanja.

Jer ni od Davora Bernardića niti od Andreja Plenkovića više nije moguće očekivati neku novu političku energiju.
U konačnici, odlučuje se o tome hoće li se Hrvatska sveobuhvatnim političkim inženjeringom vratiti u novo sadržajno jednostranačje, koje ne donosi stabilnost, već propadanje? Ili će se promjenama u HDZ-u otvoriti vrata novom pokušaju političkog pluralizma? A o ishodu će odlučivati ne samo javni, već i oni prikriveni politički akteri.

Potpuna je poznanica aktualni šef HDZ-a i Vlade Andrej Plenković, političar koji je imao baš sve adute za kvalitativni politički iskorak Hrvatske prema pravnoj državi s ojačanim demoktratskim standardima, koja s dobro postavljenim savezništvima i partnerstvima može zaštititi svoje interese u hirovitom okruženju.

Imao je bolje karte od bilo kojeg svojeg prethodnika. A pretvorio se u autoritarnog birokrata, koji zaista vjeruje da su on i njegovi podobnici, mahom djeca iz crvenog inkubatora, predestinirani vladati nama, za naše dobro. Samo što to mi ne razumijemo.

Sudeći prema nedavnoj izjavi Davora Ive Stiera, da će alternativa sadašnjem vodstvu stranke biti za izbore spremna, s ciljem da ujedini stranku i promijeni smjer s jasnim porukama o klijentelizmu i identitetu, čini se da će Plenković protiv sebe imati ujedinjenu stranačku oporbu. Tome u prilog govore i recentni istupi vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penave, zastupnika Mira Kovača, ministra Olega Butkovića…

No, rezultat će u velikoj mjeri odrediti i prikriveni akteri. Ovisit će i o tome jesu li stare strukture duboke države procijenile kako se više ne može održati vlast i stabilnost, već je oportuno prihvatiti promjene i nastojati ostvariti kontrolu nad epilogom. I drugo, jesu li klijentelističke strukture HDZ-a (koje se dobrim dijelom poklapaju s prethodnom kategorijom) prepoznale da će bez promjena u sljedećem krugu nestati i plijena.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Premijer Plenković obećao Imoćanima brzu cestu Zagvozd-Imotski do 2023.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

KAD PRORADI ĆUD!

Objavljeno

na

Objavio

Na osnovi prethodnog ponašanja neke osobe vrlo je lako predvidjeti njezino buduće ponašanje. Ako je u prethodnom periodu osoba bila vedra i vesela, puna optimizma i vjere, tada isto takvo njezino ponašanje možemo očekivati i u budućnosti.

Na žalost kod mrguda je potpuno isto. Od njih možete uvijek očekivati namrgođenost, zatvorenost i čudnu samovolju. Tako vam je i s našim novo izabranim predsjednikom koji je već i prije službenog predsjednikovanja započeo s diplomatskim gafovima i samovoljom.

Pokazuje li nam to način na koji će biti predsjednik? Prilikom intervjua koji je Nova TV organizirala s budućim predsjednikom RH potvrdila se stara narodna poslovica „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada“.

Prisjetimo se dosadašnjih inauguracija. Držeći izborni proces kao praznik demokracije sve dosadašnje inauguracije organizirane su svečano i dostojanstveno i odvijale su se pred očima cijele nacije. Istina, neki od predsjednika nisu željeli staviti lentu pa je tako uvijek bilo pitanja mora li se staviti lenta.

Lentu čini trobojnica koja je vjekovni simbol identiteta Hrvata. Hrvati su ju nosili, nose i nosit će u svim svečanim prilikama ponoseći se svojim rodom i domovinom. Pri tome nisu i nikada neće vrijeđali i umanjivali druge narode što je razvidno iz vjekovnog hrvatskog gostoprimstva. S pravom si možemo postaviti pitanje tko su ti koji ne žele nositi lentu. Jesu li oni uopće zaslužili biti izabrani predsjednicima RH. Kojem narodu ili političkoj opciji oni pripadaju.

Iako je nošenje lente određeno zakonom (Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske (NN 55/90) – nosi se na Dan državnosti, pri predaji odličja, pri akreditiranju diplomatskih i konzularnih predstavnika i u drugim svečanim prilikama) predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović to nisu učinili pa su tako već i prije ustoličenja prekršili zakon, a Kolinda Grabar Kitarović pokušala se opravdati nestankom lente. S pravom si možemo postaviti pitanje treba li takvoj inauguraciji prisustvovati i voditi ju predsjednik Ustavnog suda kad se njenim provođenjem krši zakon. Kako je oko ove inauguracije krenulo ne bi se nimalo začudio da se zatražiti brisanje samog kraja teksta prisege u kojem se izriče „Tako mi Bog pomogao“.
Polaganje prisege u uredu predsjednika, kako je to najavio budući predsjednik, podsjeća me na neke tajne organizacije poput masonerije, o čemu javnost ne bi trebala ništa znati. Hoće li se inauguracija svesti na tulum predsjednika s par članova SDP-a.

Što to znači ne pozvati na inauguraciju diplomatske predstavnike drugih zemalja? Je li to možda predznak načina budućeg komuniciranja s međunarodnom javnošću?

Sjetimo se izjava gospodina Zorana Milanovića o drugim državama i njihovim predsjednicima, koje su nas u vrijeme dok je obavljao dužnost predsjednika Vlade posvađale s vjekovnim prijateljima i saveznicima. Sjetimo se zakona „Lex Perković“ zbog kojeg smo dobili packe, zakona koji nas je također udaljio od zapadne demokracije. Pitam se samo kako će se budući predsjednik zauzimati za provođenje u djelo Rezolucije Europskog parlamenta koja je usvojena 19. rujna 2019. pod nazivom “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)“, kojom se izjednačuje nacističke i komunističke zločine. Ta rezolucija nastaje u kontekstu obilježavanja 30. godina pada Berlinskog zida, i na jasan način upozorava te podsjeća kako neke zemlje bivšeg komunističkog bloka (poput Hrvatske), unatoč pada Berlinskog zida i uvođenju demokracije, još uvijek nisu provele svoju „političku tranziciju“ usvajanjem prikladnog zakona o lustraciji poput drugih bivših komunističkih zemalja Srednje i Istočne Europe. Da je provedena Rezolucija EU 1481/2006. sasvim sigurno ne bi postojala potreba donošenja ove nove Rezolucije. Može li se očekivati provođenje ove rezolucije?

To će biti potpuno jasan znak jesu li predsjednik i SDP stvarni socijaldemokrati ili pripadaju stranci koja je samo promijenila ime a zadržala sadržaj i okvir komunističke paradigme. U tom kontekstu treba svakako imati na umu i ekstremnu izjavu koalicijskog partnera gospodina Kreše Beljaka kako UDBA od 1945. do 1990. očito nije ubila dovoljno ljudi, ali i svojedobnu izjavu gospodina Nenada Stazića izrečenu u Hrvatskom saboru kako je posao 1945. trebalo bolje odraditi. Na izjavu gospodina Stazića gospodin Milanović nije uopće reagirao, a vidjet ćemo što će učiniti povodom izjave gospodina Beljaka, svog podržavatelja i koalicijskog partnera SDP-a.

Izjava gospodina Milanovića o gradu Kninu, kako se u stvari radi o malom kolodvorskom sjecištu u Dalmatinskoj zagori potpuno je neumjesna i što više neprihvatljiva od osobe koja bi trebala biti predsjednikom Republike Hrvatske. Povijesni hrvatski kraljevski grad nazvati kolodvorskim sjecištem znači u potpunosti zgaziti hrvatski nacionalni identitet. Kad uzmemo u obzir najavu promjena u proslavi „Oluje“ u Kninu, o njezinom minimiziranju, s pravom se moramo zapitati kuda sve to vodi. Tako velebna vojno-redarstvena operacija kakva u povijesti ratovanja nikada do tada nije provedena, ratna operacija kojom bi se ponosila svaka druga država zaslužuje i velebnu proslavu, a ne neku mizernu lokalnu proslavu. Vojno-redarstvena operacija „Oluja“ ne samo da je simbol pobjede nad agresorom već je i upozorenje svakom tko bi eventualno pokušao napasti Republiku Hrvatsku. Umanjimo li značaj ove proslave sami ćemo sebi učiniti isto ono što su nam činili komunisti i velikosrpska kamarila proteklih 100 godina.

Kako išta dobro očekivati kad u jednom ovako kratkom intervjuu budući predsjednik počini toliko diplomatskih i političkih gafova? Hoće li jednom prestati to stogodišnje hrvatsko prokletstvo? Hoće, sasvim sigurno, no kako mi se čini ja to neću dočekati.

Način predstavljanja kandidata u ovoj predsjedničkoj kampanji samo je potvrdio moje prijašnje razmišljanje kako bi svi predsjednički kandidati trebali proći rigorozan zdravstveni pregled, a javnost bi trebala biti upoznata sa svim detaljima njihovog zdravstvenog stanja. Kad idete na ispit radi upravljanja motornim vozilima morate prije proći zdravstveni pregled kojim se potvrđuje vaša zdravstvena sposobnost za upravljanje motornim vozilima.

Upravljanje državom, a naročito vojskom neusporedivo je veća i odgovornija dužnost od upravljanja autom. Prisjetite se kako neki i ne prođu zdravstveni pregled pa ne mogu ni pristupiti vozačkom ispitu.

Zoran Čapalija – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari