Pratite nas

Kolumne

HODAK: Gdje su bili štrajkaši kad im je Milanović snizio plaće?

Objavljeno

na

“U Indoneziji je status quo vadis”, odgovorio je davnih godina u Bitoli vodnik prve klase na pitanje novinara Žarka Modrića o prilikama u “nesvrstanoj” Indoneziji gdje je upravo Titov miljenik Sukarno bio svrgnut s vlasti državnim udarom. Ta preteča našeg legendarnog podoficira-kolumniste Ante Tomića ušao je trajno u podsvijest nas par zagrebačkih “sretnika” koji smo tamo služili JNA. Ja još i po kazni…

Danas, nakon “100 godina samoće”, slavni Gabriel Garcia Marquez, da je srećom još živ, mogao bi, zahvaljujući “štrajku prosvjetnih radnika i trudbenika”, napisati novu epsku fikciju ili još bolje “obiteljsku sagu” o usamljenosti naših sindikalnih vođa u već epskom štrajku oko plaća i koeficijenata.

Kao i davne 1967.g. u progresivnoj Indoneziji, i kod nas je trenutno “status quo vadis” ili prevedeno na “zapadno -balkanski” –  “j… lud zbunjenog”. Mene nije teško impresionirati pa odmah nakon toga i kupiti. Radi se o ljupkoj paroli koju su nosile mlade, progresivne, inventivne i “apolitične” štrajkašice: “Bez obrazovanja dijete će mi postati član HDZ-a!”. Parola vrijedna “Lige šampiona”.

Nitko od odlično organiziranih štrajkača nije se prestrašio kako će mu “neobrazovano” dijete postati član SDP-a ili, ne-daj-Bože, HNS-a. Ovih dana reciklira se na fejsu genijalna poruka beogradskog glumca Zorana Radmilovića: “Kad umreš, ti ne znaš da si umro i nije ti teško. Teško je drugima. Isto je kad si glup”. Činjenica koju glupi ne mogu negirati je da je u vrijeme Vlade Zorana Milanovića prosvjetarima bila srezana plaća, ukinut regres, bogovi su im uzeli božićnicu … Ali tada je na vlasti bila “avangarda radničke klase” poput Freda Matića, Jovanovića, Vesne Pusić, Milanke Opačić, Vrdoljaka, Marasa, Mršića, Bauka (komunizma) Anke Mrak-Taritaš…

Da love ima, dokaz je da se financira knjigu o Miki Špiljku

Kad čitaš ta imena i sam se nesvjesno zapitaš tko bi pametan i pomislio štrajkati i organizirati “spontani” protest protiv tako “uspješne” Vlade. A sindikalni vođe su ostali isti – onda i sada. Velike ribe i mali “ribići”. To su bila vremena kad je bilo teško drugima, a ne onima koji su već umrli. I mediji su bili relaksiraniji. Novinari su mogli napisati što god im se naredi. Vlakovi su kasnili po redu vožnje, zdravstvo je bilo besplatno, a liječenje bezobrazno skupo… Prosvjednici su jasno pokazali tko je Pedro. Jeste li vidjeli i jedan transparent na kojem se spominje aktualna “gospođa ministarka” koja vodi resor obrazovanja u ime stranke od 1,5%, stranke koja asocira na statističku grešku? A da love ime dokaz je što je njeno Ministarstvo sufinanciralo dugo očekivanu knjigu “Mika Špiljak, revolucionar i državnik”. “Mo’š mislit”, rekla bi Tanja Torbarina. Da je nastavak štrajka kao “spontanog” protesta debelo politički motiviran, jasno je i onima “koji su umrli i nije im teško”. I na kraju što bi se dogodilo da su vatrogasci, kad se zapalio onaj stan u Splitu, javili da trenutno štrajkaju!?

Naravno, ideološki zapaljivi štrajkovi sami denunciraju štrajkaše. Otrovne strjelice odapete su i prema Tuđmanu. “Lopovska privatizacija” je stara ljevičarska izlizana priča… Dr. Franjo Tuđman umro je pred 20 godina. Ostavio nam je dug od oko 10 milijardi dolara, od čega polovicu iznosi dug iz komunizma. Nakon tvrdog Domovinskog rata ostavio je netaknute hrvatske banke, velike firme kao INA-u i Plivu, Imunološki zavod, prirodna bogatstva, rude, naftu, pitku vodu, izvore, jezera, rijeke i Jadransko more… Danas nam je dug veći od 100 milijardi dolara, a sve što je vrijedilo je privatizirano. U osam godina vlasti SDP-a i HNS-a nije poništena ni jedna jedina privatizacija… Zašto? Krešo Ereš na fejsu je direktan: “Ono kad ljevica ruši desnicu uz pomoć djece….”. Višnja Tepeš: “Pa dokle više… mislim da bi medicinske sestre trebale dobiti povećanje plaće prije nego vi, a vi ste je dobili i sad je ne želite, ne mogu to više pratiti”. Ne mogu to pratiti ni učitelji Osnovne škole Marka Marulića iz Sinja koja je na svojim mrežnim stranicama obavijestila da s danom 29. studenog 2019.g. prekidaju štrajk.

Kad se podvuče zajednički nazivnik ispada da štrajka ne bi ni bilo kao ni ovih 40.000 tisuća ogorčenih prosvjednika da je na vlasti SDP s HNS-om. Ta opjevana, progresivna ekipa srezala je plaće, koeficijente, božićnice, regrese, a sindikalna nomenklatura ni u snu nije pomislila na prosvjed ili štrajk. Ako je netko i pisnuo onda je vjerojatno kroz zube zaškrgutao: “Prokleti Tuđman, što nam opet radi…”. A da sindikalni vođe “razmišljaju kritično” vidi se po njihovim plaćama koje se ne razlikuju puno od ministarskih.

Gdje su bili štrajkaši kad im je Milanović snizio plaće?

Rječnik pun izlizanih pleonazama odnosno suvišnih ponavljanja: “vremensko razdoblje, najoptimalnije, no, međutim…”, ali ni traga odgovoru zašto su šutjeli, mučali, čkomili kad im je Zoki Milanović snizio plaće, srezao regrese, božićnice… Sada će mu u ime zahvalnosti i proleterske solidarnosti dati glas na nadolazećim izborima. I sad neka netko od lijevih farizeja dokaže da ovaj štrajk nije još jedan dokaz ljevičarskog demagoškog talenta. Preko leđa potplaćenih učitelja i profesora, preko kolebljivog i kompromisima opterećenog HDZ-a do ponovnog zauzimanja Banskih dvora. Kad se jednom opet ustoliče, kao da ih je netko dotaknuo čarobnim štapićem svi će problemi nestati u ljevičarskoj magli. Onda se ni Jelena Veljača neće više ukazivati iz Beograda jer će se za prava žena brinuti Rada, Anka Taritaš Mrak, Vedrana Rudan, Vesna Teršelič, Sanja Sarnavka… a učitelji će možda skužiti u kojoj su se priči našli.

Zgodnu misao pročitah ovi dana na fejsu: “Ako se ikada pronađeš u lošoj priči, napusti je”.

Iskoristivši priliku dok nije blokiran, javio se na fejsu Josip Radeljak: “”E, moj Dostojevski… Lako je bilo napisati Idiota u tvoje vrijeme… Danas bi to više bilo kao popis stanovništva…”. Preoštro, možda? Možda je najbolje ići s aktualnim primjerima. Javio se ovih burnih dana jedan veliki hrvatski političar – Peđa Grbin, visok oko dva metra. On nas, onako s visoka, podučava svojoj istini o dr. Franji Tuđmanu pa cvrkuće: “Tuđman ne zaslužuje da se po njemu nazove državno odličje najvećeg reda. On je bio predsjednik dok su hrvatske oružane snage i vojnici činili ratne zločine”. Koliko je hrvatskih generala iz HV-a osuđeno u Haagu zbog počinjenih ratnih zločina? Koju presudu ima naš pravni dvometraš iz koje proizlazi da su hrvatske oružane snage činile ratne zločine i gdje? I što sad? Naš Peđa je bubnuo i ostao živ. I da nam živi, živi… Dostojevski.

‘Progresivnima’ smeta Kajkić, neistomišljenike zovu ustašama

Saborski zastupnik, notorni Nenad Stazić, poznati je kritičar onih slavnih vremena od 1945.-48.g, jer tada “njegovi” nisu obavili posao do kraja, odnosno obavili su ga “šlampavo”. Prevedeno, našem senzibilnom Nenadu 560.000 tisuća pobijenih nije neki broj koji bi ga zadovoljio. Moramo ga i shvatiti. Umjesto da sjedi u Saboru SRH, on mora sjediti u Saboru Republike Hrvatske. U nekim boljim vremenima on bi sjedio negdje drugdje… Neki dan je, u trenutku rijetke inspiracije, a nadahnut proleterskim duhom, zatražio da država prekine s financiranjem Katoličke crkve i branitelja. Ja ga razumijem. Samo 84% katolika u RH, branitelja k’o pljeve, a novca sve manje. Treba nešto ostati i za SPC, civilne, nevladine udruge, partizane, borce SAO krajine, Solunske borce, penziće iz JNA, za Istanbulsku konvenciju, za naše revolucionarne manjine… a brzo će i iduće ljeto. Treba ponovno ljetovati na “Breonima” za sedam kuna dnevno. E, moj Neno, tako ti je to kad živiš u zemlji gdje nepismeni pišu povijest. I još jednom neka nam živi, živi Dostojevski…

Mlada i perspektivna Lucija Božanić ujedno je i progresivni HDZ-ov kadar. Što god to značilo. Lucija, onako napredna i liberalna, sklona idejama i razmišljanjima dr. Franje Tuđmana, postala je visoki dužnosnik Ministarstva socijalne politike i mladih. Preko društvenih mreža čavrlja s Denisom Latinom, starim prekaljenim borcem protiv Thompsona i slova “U”. I tako oni, mladi, slobodoumni i napredni, čavrljaju dok se tamni oblak nije nadvio nad liberalnu glavicu naše Lucije te ona povika: “Sve je bilo super, dok nisam ‘vidila’ seratora ustašu Kajkića… s Bujice”. Tako naša Lucija, valjda po partijskom zadatku, gleda Bujicu i diže joj se želudac. Po reakciji mi se čini da joj je draži i da je pretplaćena na Index.

Nikola Kajkić je suspendirani MUP-ov istražitelj za zločine na Ovčari koji je po procjeni politike u svom poslu otišao “malo predaleko”. Očito sukob stručnosti i političke odluke da se “ne talasa”. I to je bilo sasvim dovoljno frendici Denisa Latina da Kajkića proglasi ustašom. I to javno! Možda joj je netko iskusniji, recimo Šeks ili Manolić, mogao prišapnuti da je osnivač njezina HDZ-a na prvom saboru stranke u Lisinskom između ostalog kazao da je “NDH, između ostalog, bila i izraz želja hrvatskog naroda za svojom državom…”. I tako u vrijeme tobožnjeg pluralizma i kritičkog razmišljanja, ako želiš na nekoga pljunuti, hračnuti i izbljuvati se, dovoljno je da ga proglasiš ustašom. Nasuprot tomu, ako misliš nekog pohvaliti, dati mu kompliment, biti ponosan što ga poznaš, onda ćeš za njega kazati da je “stari prvoborac, sudionik epskih bitaka kod Križnog puta, Hude jame”, da je “osloboditelj” Vukovara, Škabrnje i drugih mjesta od Hrvata, da je spašavao Dubrovnik od ustaša… Ako netko i sankcionira takve i slične svinjarije, Visoki prekršajni sud će osuđenog osloboditi. Tada nema govora mržnje. Treba znati shvatiti slobodu izražavanja čl. 38 Ustava RH. Zapamtite to ustaše jedne! I da nam živi, živi Dostojevski…

Platon je davno, prije Lucije i Denisa, shvatio i napisao: “Mudar čovjek govori jer ima nešto za reći, a budala govori jer želi nešto reći”.

Još jedan ‘uspjeh’ nesposobnog Bošnjakovića

Black Friday special !! Stay at home and save 100% . Arkanđeo Gabrijel pronio je glas o sniženjima. Papinim proglasom od 1951.g. postao je zaštitnik telekomunikacija što se danas sasvim sigurno odnosi i na Internet. I kako bi rekli u Splitu – ludilo! To slobodnije prevedeno znači da nisi normalan ako ne poludiš! Hrvateki iz niskog atletskog starta jurnuše na Black Friday u dućane i robne kuće. Opijeni kupovanjem svi su zaboravili i na Severinu i njenog malog kao i na štrajk i koeficijente. Koga još boli ona stvar što školski učitelj s položenim stručnim ispitom ima koeficijent 1,325, a upravitelj restorana u Ministarstvu obrane 1,649… Koliko će samo novih ovrha nastati nakon navale u dućanima na računala oko tisuću kuna jeftinija.

Dobro, pred vratima nam je novi Ovršni zakon. K’o da je izglasan na Black Friday. Umjesto 30 dana, ovrhe će trajati šest mjeseci, bit će znatno skuplje, a sudovi će biti doslovno blokirani predmetima. Još jedan “uspjeh” našeg nesposobnog Bošnjakovića.

Sniženje poštuju i imigranti. Na čuvenom London Bridgeu “samo” dvoje mrtvih i troje ranjenih. Klasika, tamni muškarac sa sumnjivim eksplozivnim prslukom nožem počeo obrađivati prolaznike. Sve je završilo tek kad ga je ustrijelio policajac. Hoće li policajac biti unaprijeđen ili stegovno gonjen ovisi o procjeni radi li se o terorizmu ili se tamni muškarac poskliznuo na koru od banane – pa tako pet puta.

Crni petak i u Nizozemskoj. Novinska vijest: “Koljački napad na tržnici Grote u Haagu”. Neki preživjeli tvrde da se možda radi o terorizmu. Kako ljudi olako izvlače zaključke o terorizmu, očito samo zato jer ne žele prihvatiti kvote koje nam je svima izračunala “Muti”.

Sve je to “piece of cake” prema onom što se događa u jednoj zemlji iz koje nam dolaze imigranti. Iračani su navodno nezadovoljni svojom vladom pa su iskoristili svoje demokratsko pravo na prosvjed, a vlada, nešto malo rigoroznija od Plenkijeve, također je iskoristila svoje zakonsko pravo da prosvjednike malo primiri. Malo? Dosad je u tim mirnim, dostojanstvenim i demokratskim prosvjedima ubijeno 408 ljudi, a 15.000 tisuća je završilo u zatvoru gdje čekaju suđenja. I kad jednog dana, a možda i prije, Slavoniju, Liku i ostale naše ljudstvom opustošene krajeve preplave željno očekivani imigranti, moglo bi doći do zanimljivih prosvjeda. Onda se lucidni Nenad Stazić neće cinično pitati “Imaju li branitelji prednost i kod seljenja u Irsku?”. Naime, tada on više ni na brijunskim brodovima neće biti siguran. Doznat će da je bio brodovlasnik tek kad mu sve lađe potonu. Za Stazića i njemu slične zgodnu definiciju dao je Oscar Wilde kad je napisao: “Pravi komunisti sve dijele ravnopravno. Obično imaju toliko grijeha koliko i imovine”.

Podučava nas Goran Gerovac zvani Gera: “Domaći izdajnici netragom su nestali iz našeg rječnika. Štrajk profesora otkrio je gdje su se sakrili”. Lucidni Gera, uostalom kao i svi rigidni ljevičari, odlično analizira. Koje plaće, koji koeficijenti? To je samo metafora i fuliranje. Šetnja prosvjednika Zagrebom bila je, za njega, u stvari lov i demaskiranje domaćih izdajnika. Od tuda su valjda svi oni transparenti na kojima je pisalo: “Lažljivci, licemjeri, otimači nacionalnog zlatnog kovčega”, “ako još nisu shvatili, trebali bi se početi bojati”…. Evo nama zore, evo nama dana, evo nama opet Gerinih partizana. Odmah iza učitelja, profesora i nastavnika stupaju Gerini partizani. Naravno, u ime slobode, pravde, koeficijenata marširaju i oni iz  11. Dalmatinske i 6. Ličke. A gdje su oni tu je blizu i “Maršal”, a možda i Stazić, Beljak, Grbin i ostala družba. Već će oni naći neku novu Hudu jamu tako da lov na “domaće izdajnike” mogu nastaviti. Subotnji “Obzor” objavljivat će spiskove, a mi bi se trebali tresti na spomen Gere i Pofuka. Trest ćemo se, ali od smijeha…

Francuske odvjetnice nedavno su izazvale pljesak zgodnom pisanom parolom na ulici. Prevedeno, tekst glasi: “Da smo htjeli da nas vlada je** glasali bi za Brad Pitta”.

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Kako je Sloba Smodlakine ‘sokole’ pretvorio u ‘zečeve’

Objavljeno

na

Objavio

Da smo društvo opterećeno svim vrstama trauma koje postoje jasno je i političkim slijepcima. No, da parafraziram Frica Krležu: ni med traumama ni pravice.

Na fejsu strši jedno jednostavno pitanje: “Zašto Srbi imaju pravo na traume od prije 78 godina, a Hrvati nemaju pravo na traume koje su se dogodile prije 28 godina i kasnije?”. Na to pitanje je, međutim, još davno odgovorio Antun Gustav Matoš referirajući se na hrvatska legendarna izdajstva i urođena poltronstva. Mogli bi započeti od Zvonimirove kletve. Možda je ipak bolje uzeti neki noviji primjer. Ono što se dogodilo 7. prosinca 2007.g. Tog je dana “demokratska, antifašistička u suštini projugoslavenska Hrvatska” skočila od zadovoljstva na svoje rahitične nožice. Lišen je bio slobode Ante Gotovina, ratni pobjednik, čovjek koji je 5. kolovoza 1995.g. stavio konačnu točku na hrvatsku državnost. Tadašnje Šeksova nadahnuta krilatica “Locirati, identificirati, uhititi i transferirati” je razveselila, štoviše razgalila duše naših progresivnih “antifa”, JNA penzionera, orjunaša, jugo-nostalgičara i petokolonaša. Osjećali su u zraku blaženu sigurnost. Dolijao je…! Haag će “zabiti zadnji čavao u lijes Tuđmanove države”, kako je to kasnije bila proročanski napisala novinarka Jutarnjeg prije izricanja drugostupanjske presude. Od tog 7. prosinca 2007.g. karta je krenula sve “kriptokomuniste” tako da su prvostupanjsku presudu dočekali kao očekivanu kaznu onima koji su se drznuli dirnuti u njihovo “bratstvo i jedinstvo”.

Unatoč razgaljenosti osuđujućom presudom generalu, sama kazna od 24 godine robije nekako im se činila kao truli kompromis. No tu je i drugostupanjski sud pa im je ostala još uvijek živa nada kako je moguće i povišenje kazne. E, ali onda je došao sudac Theodor Meron. On je 19. listopada 2011.g. bio izabran za predsjednika Suda za bivšu Jugoslaviju. Zahvaljujući baš njemu drugostupanjska presuda je šokirala sve te razgaljene “kriptokomuniste”. Donesene su oslobađajuće presude za oba generala i to tako da su tri suca bila za oslobađanje i nadglasali ona dva koja su bila za osuđujuće presude. Bila je to pobjeda 3:2 ili pobjeda u “produžetku”! Dovoljno se prisjetiti mase ljudi koji su dočekali generale u Zagrebu na Trgu bana Jelačića ispunjeni iskrenom radošću.

Međutim, bila je to istodobno i doživotna trauma za sve “kriptokomuniste”, orjunu, antife i razne EU poltrone. Naime, dok je pobjednički general Gotovina bio nesklon životu u blizini šarmantne “ljepotice” Carle del Ponte, raspisana je bila za njim potjernica uz sirenski zov od pet milijuna kuna tko ga “odcinka”. Ni Cinkarna Celje nije mogla konkurirati hrvatskim judama u borbi za jackpot od pet milja. Zlobno ću se prisjetiti te parade izdaje, mržnje, lakomosti i želje da se jednim udarcem ubiju dvije muhe. Prodati  Gotovinu, i k tome još za gotovinu. Bivši “najdugovječniji” Tuđmanov ministar Mate Granić tada se, na pitanje što bi napravio da vidi na ulici Antu Gotovinu, diplomatski “izvukao” rekavši: “Kad bih vidio umirovljenog generala Antu Gotovinu odmah bih nazvao dva broja. Prvo bih nazvao premijera Ivu Sanadera i njega informirao, a zatim i Antu Đapića (čiji je savjetnik u to doba bio). Policiju ne bih zvao. Nema razloga ne vjerovati Mesiću i Sanaderu kad kažu da se ne nalazi u Hrvatskoj”. Koji rašomon u glavi našeg Očenašeka. Mesić je generale Gotovinu i Markača prisilno umirovio, a Sanader organizirao harangu i potjeru za Gotovinom. A Mate im vjeruje i vjeruje…

Klasična izdaja nečinjenjem

Vječni svjedok protiv studenata 1971.g, a kasnije i svjedok u Haagu protiv hrvatskih generala, Žarko Puhovski bio je partijski rezolutan: “Naravno da bih prijavio. Treba prihvatiti da je to naš sud” (haški !!!)… Danijela Trbović, ocvala zvijezda HRT-a, bila je moralna i principijelna: “Ja bih ga prijavila bez ikakvog dvoumljenja jer zakon treba poštivati. Nismo se borili da bi netko bio iznad zakona. Pametan zna čemu služi pojas. Jest da smo ‘od stoljeća sedmog’ tu, ali što se tiče EU-a, sami smo se doveli u ovu situaciju. Prijavila bih ga zbog građanske dužnosti, ali ako bi mi dali novac, 10% bih dala u humanitarne svrhe, a ostalo bih sebi donirala”. Sanja svraka iz udruge B.A.B.E. tada je izjavila: “Prijavila bih ga bez razmišljanja”. Kao da je netko od nje tražio da razmišlja! “Što se tiče nagrada, ja bih novac jedino uzela da ga dam svojoj udruzi… to bi bilo dobro. Gotovinu stavljaju iznad zakona jer Hrvati vole mitove i legende…”. Međutim, legendu koju sigurno naša Sanja podržava je drug Tito. Mi pak, pomoću Istanbulske konvencije, podržavamo našu Sanju i futramo je našom lovom. Spomenimo samo kako ni Danijeli Trbović “ljubav” za gotovinom od Gotovine nije nikada naškodila na HRT-u. Vjerojatno joj je kod zadnjeg promaknuća i pomogla kao jednoj od prvoborkinja za gotovinu od Gotovine. Vesnin brat Zoran Pusić je tada, na pitanje bi li “odcinkao” Gotovinu, izjavio: “Bih, zvao bih policiju. Te nagrade, koje nude za Gotovinu, Amerikanci i naši, mogle bi se upotrijebiti za mnogo dobrih stvari…”.

Prijavili bi ga bili i Radimir Čačić, Damir Kajin, Ingrid Antičević-Marinović… Geneza izdaje u Hrvata je dugačka, još od Kralja Zvonimira pa do odlaska “gusaka u maglu”. Kada su Gotovina i Markač zajedno osuđeni na 42 godine zatvora hrvatska politička elita izdajnički je čkomila i mučala, jadna i prestrašena od jedne haške bleferice. Klasična izdaja nečinjenjem.

Izdaja do izdaje. Jučer, danas, sutra… Recimo ona od 20. studenog 1918.g. na splitskoj rivi. Evo kako je splitski gradonačelnik dr. Josip Smodlaka dočekao 2. bataljon 13. pješadijskog puka Timočke divizije: “Dobro nam došli nepobjedivi sokolovi naši! Dobro nam došli osloboditelji naši, ponosni naš cvijete, najljepši i najmiliji. Blagoslovljen bio čas kad vas vidjesmo. Blagoslovljena vam svaka stopa bila!”. “Nepobjedivi sokoli” su, onako usput rečeno, “popušili” brojne bitke i ratove – od Kosovske bitke pa nadalje. Jedinu pravu bitku koju su dobili je Cerska bitka od 16. do 19. kolovoza 1914.g, kad su srpske snage, pod vodstvom Stepe Stepandića, pobijedile austrougarske snage oko planine Cer. Ali za orjunaša Smodlaku oni su bili “nepobjedivi sokoli”. Dana 20. studenog 1918.g. on im se bestidno i poltronski uvlačio, a 7. prosinca 2007.g. mi smo izdali čovjeka  koji je ponizio “nepobjedive sokole” u zadanom roku od četiri dana. Potrpali su se na traktore i otperjali Slobi. Na Vrhovnom savjetu obrane Jugoslavije 14. kolovoza 1995.g. “nepobedive sokole” pohvalio je i sam njihov vođa Slobodan Milošević: “Pobegli su kao zečevi, a sad traže da ih Jugoslavija brani. Više su izginuli u bežaniji sa stanovništvom nego što su izginuli držeći liniju”. Tako je Sloba Milošević ušao u povijest, između ostalog, i po tome što je Smodlakine “sokole” pretvorio u “zečeve”.

No, u jednoj stvari čak je i Milošević pokazao više karaktera od naše političke elite. Nije lovio svoje generale po Mesićevom “regionu” i Europi kako bi ih poslao u Haag, a sve da bi se uvukao Carli del Ponte. Stoga je drugostupanjska presuda Gotovini i Markaču na istoj razini s Olujom jer bez te tijesne i dramatične odluke Oluja bi danas iz usta naših petokolonaša bila predmet opće sprdnje – kao nastala je na genocidu prilikom osvajanja Knina. Ne bi imalo nikakve veze što je čak i po presudi iz Haaga bilo utvrđeno da je u toj vojno-redarstvenoj akciji poginuo slovom i brojem – jedan srpski vojnik.

I hrvatski vatrogasci spremaju se na štrajk. Po njihovom mišljenju deset milijuna kuna godišnje za gašenje požara premalo je. To je zapravo novac bačen u vatru.

Malo sam zbunjen oko prosvjeda…

Štrajk prosvjetara je uspio. Jedan portal je zabunom napisao da se radilo o masonskom štrajku umjesto masovnom. Bojim se da je ono prvo bliže istini. Naime, nešto zbunjuje. Među stotinama parola, transparenata i poruka, nisam vidio ni jedan transparent protiv resorne ministrice Blaženke Divjak! Hrvatski specijalitet. Ministrica je dobra, “naša”, zadovoljni smo s njom, ali Ministarstvo i Vlada su loši. Rezultati petog PISA testiranja su “sramotni i poražavajući”. Pokazuju kolika je nepismenost naših mladih. U PISA testiranju sudjeluje 78 zemalja. Po čitalačkoj pismenosti bolji smo od Mađara (vjerojatno zato što još nisu “pročitali” Orbana), Rusa, Talijana, a u matematici su iza nas Izraelci. Nino Raspudić se čudi “mutavosti” Talijana i Izraela. I u “znanosti” smo bolji od Izraela. Ako su oni do sada dobili 163 Nobela, koliko smo tek mi dobili usprkos “sramotnoj i poražavajućoj nepismenosti”. Da smo glupi, opće je poznato. Ali da su Židovi sa 163 Nobela gluplji od nas, e to ipak neće ići! Eto zašto nije u protestu ni spomenuta naša ministrica. Očajni smo, ali smo po obrazovnom “svetom pismu” ispred Rusa, Talijana, Islanda, Mađara, Luxembourga… Sad sam malo zbunjen –  jesu li ti, već danas opjevani, protesti bili masovni ili masonski…?

Kaže moj teniski partner profesor Žukina da su ga nakon PISA testiranja povremeni napadi ludila prošli. Sada su redovni.

U Kulturnom centru Novog Sada gostovao je “hrvatski istoričar” Hrvoje Klasić. “Istoričar” se još jednom na tribini “obračunao s prošlošću” pod klasičnim kriptokomunističkim naslovom: “Hrvatski istorijski revizionizam – suočavanje ili obračun s prošlošću”. Dakle, profa s famoznog Filozofskog faksa u Zagrebu odao je Srbima dobro čuvanu tajnu: “Devedesetih godina u Hrvatskoj je stvarana atmosfera veličanja NDH, tada je uništeno tri milijuna knjiga na ćirilici i ekavici”. Još se profa pohvalio da za svoja predavanja ne bira “ciljanu publiku” nego da ide po “celoj” Hrvatskoj i sve što govori na tribinama, govori i svojim studentima. Svaka čast našem “istoričaru” na “hrabrosti”. Rođak Mike Špiljka genetski je predodređen za brojanje. Kao i legendarni Mika koga su dugo morali uvjeravati da u Jasenovcu nije pobijeno 700.000 tisuća Srba nego da se ta brojka kreće oko 86.000 kako Srba tako i Hrvata, Židova i Roma. Iako danas neki ozbiljniji historiografi tvrde da je i ta brojka komunistička fikcija, naš Hrvojica bubne “tri miliona” knjiga. Ni jedna više ili manje, i to pred “ciljanom publikom”.

Već sam napisao da su Židovi dobili 163 Nobelove nagrade. Dokaz je to da su pametan narod ma što tko mislio o njima. Naime, i u Izraelu postoje njihovi Klasići, Jakovine i Markovine koji pred “ciljanom publikom” dokazuju da 16 milijuna Židova terorizira 300 milijuna Arapa koji samo žele svoju zemlju, mir i odlazak 16 milijuna Izraelaca – u more. Dobro ste pročitali – u more, a ne na more. E, kad se izraelski rođaci Mike Špiljka, nakon tribine u Damasku i Teheranu, odluče vratiti u Izrael na granici ih dočeka ugodno demokratsko iznenađenje. Carinik im priopći da su izgubili izraelsko državljanstvo i da se mogu vratiti odakle su došli. Kad jednog dana Hrvatska bude imala 163 Nobela možda tada i Hrvateki skuže neke stvari.

Imao sam klijenta Jimmyja Petričevića, košarkaša visokog dva metra i dvanaest centimetra koji je igrao i za reprezentaciju Juge. Studirao je Jimmy u SAD-u i 1971.g, u razgovoru za neki fakultetski bilten, neoprezno rekao da devizni režim nije pravedan za Hrvatsku. I ništa više. I vraćajući se iz SAD-a u Zagreb bio je direktno iz zračne luke i odveden u zatvor. Zloglasni komunistički tužilac Berislav Studak držao ga je mjesecima u pritvoru. Koliko su naše komunjare bile humanije od današnjeg Izraela. Umjesto da košarkašu priopće groznu vijest da zbog grubog klevetanja Juge više nije državljanin diktatorske države, oni su ga humano strpali u zatvor. Nije ni znao da je dobro prošao. U takvom režimu vladao je Mika Špiljak, čovjek koji je 1971.g. bio gospodar života i smrti u Hrvatskoj, a Hrvoje Klasić piše o njemu danas glorificirajući knjigu koju financijski pomaže Ministarstvo obrazovanja Blaženke Divjak. Početkom 80-tih Marko Veselica je, zbog razgovora sa švedskom TV o deviznom režimu, dobio na Okružnom sudu u Zagrebu četrnaest godina robije.

Snažan poriv hrvatskih orjunaša prema Srbiji je silovit i nezaustavljiv. Čitam neki dan kako je Dragec Pilsel pozvan pisati kolumne u beogradskoj Politici. Pogodite je li odbio? Boris Dežulović je u Beogradu domaći, Igor Mandić pati što “klerofašisti” ne vole njegovu braću, itd. Hrvatska zaista ima premalo stanovnika za toliko mrzitelja. Možda je zaista rješenje u imigrantima. Treba ih asimilirati što više pa neka mrzitelji RH izdaju za promjenu malo Afganistance, Sirijce, Iračane, Jordance, Pakistance… Neka njihova ministarstva financiraju novu knjigu Hrvoja Klasića, možda o Saddamu Husseinu, revolucionaru i državniku. Dječje bolesti hrvatske demokracije još se čine neizlječivima.

Nakon sudara dvaju dječjih kolica, roditelji su se potukli, pa su ih djeca kolicima odvezli u bolnicu.

Zvonim Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Perspektiva kaosa u sljedećoj godini nije neizgledna

Objavljeno

na

Objavio

Laknulo mi je nakon što sam ovih dana obilno informirana da blizanačke bebe-pande u berlinskom zoološkom vrtu u najboljem raspoloženju očekuju božićne blagdane. Ako ste propustili tu važnu vijest: riječ je o prvim, još neimenovanim, panda blizancima koji su prije tri mjeseca rođeni u berlinskom zoološkom vrtu. Mama Meng Meng i tata Jiao Oing posuđeni su berlinskom zoološkom vrtu iz Kine, u sklopu međudržavne suradnje i osjetljive panda – diplomacije na najvišoj razini – između njemačke kancelarke Angele Merkel i kineskog predsjednika Xi Jinpinga.

Uz blagdan svetog Nikole, kada je običaj djeci stavljati poklone u čizmice, berlinske su bebe-pande uslikane s crvenim čizmicama u svojoj ZOO rezidenciji i virtualno su obišle svijet. Zbilja su ljupke. Iako, kršćani bi mogli prigovoriti da je riječ o (još jednoj) banalizaciji božićnih blagdana. Kinezi bi mogli optužiti Nijemce za pokrštavanje malih pandi, koje će im ionako po međudržavnom ugovoru biti vraćene kad odrastu. Ali oni to neće učiniti, jer se, za razliku od Zapada bave dugoročnom strategijom, a ne dnevnim tričarijama. Konzervativci bi mogli prigovoriti da se napredni i multikulturalni Berlineri, duboko uključeni u multikulturalne trendove, još jedino na pandama usude otvoreno slaviti božićne blagdane. Ali se ne usude prigovoriti, a i nemaju gdje progovoriti.

U isto vrijeme u Londonu je održan summit NATO-a. Potvrdio je loš osjećaj da se NATO nalazi pred najvećim iskušenjem i u najvećoj krizi poslije okončanja hladnog rata i raspada komunističkog bloka u Europi. Prije tridesetak godina NATO je izgubio neprijatelja – Sovjetski Savez kao predvodnika komunističkog bloka. A nema većeg iskušenja za vojni savez, što je NATO tada bio – nego izgubiti neprijatelja. Uspio je preživjeti, čak i ojačati zahvaljujući novim sadržajima (političkim pa i ekonomskim) i čvrstom vodstvu (američkom).

Još veće iskušenje

No danas je NATO ponovno u jednakom ili još većem iskušenju – danas ne zna tko mu je sve neprijatelj. Jesu li neprijatelj ojačane nacionalne države transformiranog komunizma, Kina i Rusija, koje osvajaju zapadnu sferu interesa visokom tehnologijom (Kina), energentima (Rusija), razgranatom špijunažom (obje)? Ili su neprijatelj transgranične ideologije poput radikalnog islamizma koje razaraju zapadna društva država članica NATO-a iznutra i stvaraju krizna žarišta izvana (Afganistan, ISIL)?

Jesu ili države članice NATO-a možda same sebi najveći neprijatelji, sa svojim međusobnom isključivim ideološkim podjelama između globalista i suverenista? Je li Erdoganova autoritarna Turska, sa snažnom islamističkom orijentacijom i sve bliskijim političko-vojnim povezivanjem s Rusijom, prijatelj ili neprijatelj NATO-a, iako je još uvijek članica? Je li sa svojim tradicionalnim iskakanjima iz NATO-a na svakom kriznom zavoju, Macronova Francuska oslonac ili kukavičje jaje NATO-a? Može li Trumpova ili možda neka posttrumpovska Amerika resetirati i ponovno ojačati NATO, ujedinjujući ga oko nekoga novog sadržaja, kao što je to učinila Clintonova Amerika nakon posthladnoratovske krize?

Kako je pokazao i londonski summit NATO-a, odgovora na ta pitanja zasad nema. A o tim odgovorima ovisi i sigurnost Europe i opstojnost onoga što podrazumijevamo pod zapadnom sferom u globalnom svijetu, izgrađenom na zapadnim vrijednostima.

Ali ta su pitanja prošla ispod medijskog radara. Unatoč tome što je i prošlih dana bilo razloga za političko-sigurnosna propitivanja u tri najmoćnije europske države i mnogo drugih. Nakon što je (ras)padajući njemački SPD preuzeo ultralijevi dvojac Norbert Walter-Borjans and Saskia Esken, zalazeća njemačka kancelarka Merkel je otišla na londonski summit NATO-a s novim utegom i novim izazovom za opstanak svoje velikokoalicijske vlade. No nije to samo pitanje opstojnosti aktualne vlade, već pitanje – kamo klizi Njemačka.

Francuskom predsjedniku Macronu u vrijeme summita je počeo opći štrajk, uz ponovno jačanje već pomalo zaboravljenih “žutih prsluka”. Uz pitanje – dokad će Macron i kamo ide Francuska? Velika Britanija je pred parlamentarnim izborima, u međuprostoru između Brexita i EU-a… A pogledamo li u vlastito dvorište – perspektiva kaosa u sljedećoj godini također nije neizgledna. U SAD-u je sljedeća godina izborna, što znači vrlo reducirane aktivnosti na vanjskopolitičkom planu. Rezultat: u eru pojačanih sigurnosnih izazova Zapad ulazi kao skupina suprotstavljenih, međusobno podijeljenih i iznutra podijeljenih država, što se odražava i na NATO-u, njihovu, odnosno našem glavnom obrambeno-sigurnosnom menadžeru, koji zahtjeva resetiranje i redefiniciju.

Ali ni to dakako nisu vijesti. Vijest je da je Donald Trump grozničavo držao Melaniju za ruku pri izlasku iz aviona. Što navodno upućuje na fobiju od stepenica. I da se je onda naljutio kad je čuo da su ga kanadski premijer Trudeau i francuski predsjednik Macron ogovarali u prisutnosti britanskog premijera Johnsona.

Nekoć su uoči velikih svjetskih kriza i ratova cvjetali kabarei, kockarnice, sve vrste lakih sadržaja i zabava. Danas u virtualnom svijetu, njihovu su ulogu, po mjeri suvremenoga lijenog čovjeka, preuzeli videoprilozi o Božiću među pandama i dvorski tračevi.

Do sljedećeg buđenja.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari