Pratite nas

Kolumne

HODAK: Od 2015. Srpska pravoslavna crkva iz državnog proračuna dobila 60 milijuna kuna

Objavljeno

na

Žestoka bitka se odvija između “prosvjetnih trudbenika” i državnog proračuna. Bune se, ljute učitelji, profesori, sveučilišni profesori – svi protiv podcijenjenosti. Iz Vlade su blago začuđeni, a pomalo i uvrijeđeni.

Objašnjavaju zapjenjenim prosvjetarima kako bi im dali da imaju – i naše krvi. Toliko su im važni. Dobro, ne svi podjednako. Dali bi i više koeficijente, ali ne baš učiteljima. Sveučilišnim profesorima bi svakako dali, možda čak i profama u gimnazijama, ali baš svakom, pa i seoskom učitelju – e, to ne može jer se zna red vrijednosti. Kad učitelji dosegnu rang Hrvoja Klasića, Jakovine, Markovine, Goldsteina, onda mogu imati visoke koeficijente, ali dok djecu uče temeljnim znanjima i vještinama, onda baš i ne zaslužuju neke osobite koeficijente.

Floskula da su učitelji stup društva, da od njih sve započinje, da oni formiraju djecu za čitav život potpuno je promašena za Đakića, Šeksa, Stazića, Marasa, Granića, Ivanku Tomu, Bajrušija, Antu Tomića, Vedranu Rudan, Gorana Gerovca, Branimira Pofuka… Da su učitelji već odavno bili bolje plaćeni možda se navedeni, a i mnogi drugi nenavedeni, ne bi nikada ni pojavili na našoj “zapadno-balkanskoj” pozornici.

Ukratko, Vlada smatra kako love nema. Ili je možda ima, ali je potrebnija onima za koje smo se borili i izborili u Domovinskom ratu. Recimo za tzv. “nevladine udruge”. Na njih ode svake godine nešto manje od milijardu kuna. Što bi Nezavisni sindikati zaposlenih u srednjim školama Hrvatske dali da im se ponudi ta lova? E, onda bi štrajkale B.A.B.E., Jelena Veljača, Mirovni studiji, Savez antifašističke omladine, Pupovčeve ‘Novosti’, GONG…i tko bi ih sve nabrojao.

A to bi bilo jako nezgodno prvenstveno za međunarodni, ali i domaći ugled naših političara. I sad bi učitelji i profe željeli upasti u taj VIP razred korisnika proračuna. Da ne bi! Koliki bi samo famozni koeficijent učitelja i profesora bio bez tih uvijek gladnih usta! Koliko bi Peljeških mostova mogli sagraditi da nije bilo “Istanbulske konvencije” i “Marakeškog kompakta”? To ne zna čak ni Blaža Divjak koja, inače, sve zna osim kako biti istodobno za štrajk i protiv štrajka.

Navedimo samo kao primjer: prema statističkom izvješću HZMO-a, objavljenom u srpnju 2016. RH je plaćala 16.841 partizansku mirovinu, 7531 domobransku, 7464 pripadnicima bivše JNA koja nas je, usput rečeno, napala i razarala četiri godine, 50.140 mirovina Srbima iz bivše “SAO Krajine” koji žive u Srbiji i koji su možda i sudjelovali u pobuni protiv RH, te su 5. kolovoza 1995. na traktorima napustili zemlju. Te mirovine isplaćuju se temeljem Zakona o konvalidaciji iz 1997., a koji se sastoji od samo četiri članka…

Od 2015. Srpska pravoslavna crkva iz državnog proračuna dobila 60 milijuna kuna

Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj, Episkopski savjet Srpskih pravoslavnih eparhija iz državnog je proračuna u 2018. dobila 10.246.710 kuna. Potom je Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj, Episkopski savjet pravoslavnih eparhija Zagrebačko- Ljubljanske, Slavonske, Gornjekarlovačke, Dalmatinske i Osječkopoljske i Baranjske dobio u 2018. 2.561.677 kuna, pa da ne budem dosadan Igoru Mandiću, spomenut ću još samo kako je SPC dobila iz proračuna RH od 2015. do kraja 2019. aproksimativno oko 60 milijuna kuna.

Kakva li je to zgodna i dirljiva zahvalnica Hrvatske SPC-u za “podršku” koju je pružala stvaranju neovisne države Hrvatske. Radi se o Crkvi čiji poglavari kao što su patrijarh Irinej i Porfirije Perić nastavljaju militantno svetosavlje. U Hrvatskoj ih podržavaju likovi kao što je notorni Drago Pilsel i slični primjerci.

Osnovni zadatak svih tih likova je dokazivanje da je RH zatrovana ustašija te država koja je počinila genocid tijekom Oluje kao i da je Domovinski rat zločinački pothvat. Iako za vrijeme Bljeska i Oluje nije srušen ni jedan objekt SPC-a, oni uporno prešućuju 1450 razrušenih katoličkih crkava i samostana te ostalih sakralnih objekata. To znaju raznorazni Pilseli, ali to znaju i oni koji “futraju” s hrvatskim kunama SPC.

Evo što o tim optužbama misli, govori i piše srpkinja Olga Carević: “Ako je Domovinski rat zločinački pothvat, kako nazvati razaranje Vukovara, Dubrovnika, Škabrnje i zločina na Ovčari? Sram me sada izaći na ulicu kada pomislim da su ovu državu, u kojoj živim i za koju se moj sin borio, nazvali zločinačkom organizacijom”. I da se sad vratimo na početak ovog teksta.

Dok prosvjetari štrajkaju, dok preko godine u RH nestaju gradovi mladih ljudi koji odlaze u inozemstvo jer ovdje više ne žele živjeti, dotle naša vladajuća nomenklatura, poput pokvarene gramofonske ploče, ponavlja da novca za prosvjetare jednostavno nema. A ima ga! Samo treba imati, nepristojno rečeno, muda i preusmjeriti proračunski novac onima koji u svakoj državi kojoj prijeti izumiranje stanovništva, moraju imati pravo prvenstva. A to su prosvjetari jer oni uče i odgajaju našu djecu, budućnost Hrvatske.

Stvarno je nevjerojatno kako naša Vlada ima novca za financiranje raznih nevladinih udruga, mrzitelja Hrvatske, partizana, pripadnika JNA i za raznu drugu sličnu bratiju, a nema za prosvjetne djelatnike. Tko zna, možda napokon netko uvidi kuda sve ovo vodi.

Udruženje umirovljenika najavilo je Vladi štrajk do smrti. Vlada im je odgovorila da ih podržava!

Postoji jedna “muška” izjava legendarnog američkog generala Georgea Pattona zbog koje naši “biseksualni” političari dobivaju ospice: “Velika je stvar poginuti za svoju domovinu, ali je još veća poubijati što više kurvinih sinova koji su napali našu domovinu”. Užas!? Slažem se! Mi, kao stari srednjoeuropski narod, moramo brinuti da onima koji su nas ne jednom napali osiguramo dobre mirovine, da po mogućnosti budu nasljedne, da financiramo njihove tjednike i da šaljemo u Haag dokaze protiv naših vojnika. Moramo dobro plaćati profe povijesti kako bi brucošima na filozofskim faksevima zatajili što se dogodilo 18. studenoga. neke ne tako davne godine.

Reporter HRT-a javljajući se iz Vukovara dva puta je upitao branitelja koji je zinuo od čuda: “Koji je vaš motiv da ste uzeli oružje u ruke…” danas nam odjednom smeta prvo bijelo polje u hrvatskom grbu i pozdrav “Za dom spremni”, ali dok smo se borili protiv ‘kurvinih sinova’ nije nam ništa od toga smetalo. Smetaju nam i spomen ploče poginulih HOS-ovaca, ali nam nije smetala smrt 753 pripadnika HOS-a u Vukovaru. Mnogima smeta proslava Oluje, mnogima smeta čak i prijenos svete mise na katoličke blagdane iako se u RH 84 posto građana izjašnjavaju kao katolici. Sve su to recidivi komunističke prošlosti.

Neuništive komunističke elite

Karl-Peter Schwarz, u svom članku “Organizirano okretanje glave” objavljenom u dnevniku Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ), ustvrdio je: “U baltičkim državama te u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj uspjeli su već do sada zamijeniti stare komunističke elite (barem one najrigidnije), ali su zato one u Rumunjskoj, Bugarskoj, Sloveniji i Hrvatskoj skoro pa nedodirljive, i to kako u politici, tako i u gospodarstvu, pravosuđu, visokom školstvu i medijima”. Da nije tomu tako bi li bilo moguće da ubojica legendarnog francuskog dragovoljca Jean Michel Nicoliera Spasoje Petković-Štuka mirno živi na poznatoj adresi u Subotici. Kad je dio Hrvatske kapitulantski prepustio gonjenje ratnih zločinaca Srbiji, Štuka je, kao svjedok pokajnik, priznao ubojstvo Francuza. Nije bio za to osuđen jer je bio “svjedok pokajnik”.

Obriši suze francuska damo…

Čitam ovih dana na fejsu nešto što sam do sada pročitao samo na ogromnom transparentu Torcide na Poljudu.

“Obriši suze, ti francuska damo…

nisi dočekala njegove potomke,

ali zato će naši pričati o njemu.

Gubitkom života, zaslužio je onaj vječni.

Ne plači, Lyliane,

Rodila si heroja,

Ni Francuza ni Hrvata

…već čovjeka koji je umro za druge.

Danas si željela gledati slike njega i njegove djece

kod Eiffelovog tornja, al’ on je izabrao Vodotoranj.

Mi oplakujemo smrt heroja, a ti svog djeteta“.

Da smo kojom srećom uspjeli zamijeniti komunističke elite demokratskim, Štuka bi se u najboljem slučaju skrivao negdje u Paragvaju, a ne u “hrvatskoj” Subotici i evocirao svoje perverzije o ubojstvu ratnog zarobljenika, našeg francuskog heroja.

Citat s fejsa: ”Debeli mogu jednom smršaviti. Siromašni mogu jednom zaraditi. Bolesni mogu jednom i ozdraviti. Samo govna nikada neće postati ljudi”.

Uskoro moja druga knjiga ‘Još uvijek lijevom našom’

Evo jednog citata mog teniskog partnera dr. Jurčevića: Knjigu Hrvoja Klasića o zloglasnom komunističkom aparatčiku Miki Špiljaku financiralo je Ministarstvo znanosti. Osim ministrice znanosti, obrazovanja i športa Blaženke Divjak i ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković blisko je povezan s obitelji Špiljak, a sinu komunističkog moćnika Vanji Špiljaku, omogućio je izgradnju luksuzne marine u Novom Vinodolskom.

Znači, najmanje dva ministra iz Plenkovićeve Vlade izravno su uključena u udbašku hobotnicu kojoj je cilj rehabilitirati ljude iz bivšeg komunističkog sustava”. Ova knjiga ima funkciju klasičnog mamca. Ako prođe, a prošla je, možemo očekivati i glorifikacijske knjižurine o Jakovu Blaževiću, Stepinčevom tužiocu, Vladimiru Bakariću “uravnoteženom” titoisti koji je predlagao da se ograniči broj navijača na Dinamovim utakmicama na par tisuća jer što je više navijača to je veća mogućnost nacionalističkih ispada, pa potom i knjiga o obrazovanju kako ga je zamislio Stipe Šuvar. Zatim će doći na red i knjige o Aleksandru Rankoviću, Milovanu Đilasu, Slobi, koji ipak možda nije bio tako loš kako ga je do sada povijest osudila, potom, zašto ne, i o Draži Mihailoviću itd. Tiskara Ljevak morat će raditi prekovremeno.

Kad smo već kod izdavačke djelatnosti i dalje mislim da je ipak bolje izdati knjigu nego domovinu. Stoga je u pripremi i moja druga knjiga kolumni. Sve prema onoj staroj: vidjela žaba da se konj potkiva, pa i ona digla nogu! Jedino još nije do kraja jasno tko je žaba, a tko konj? Naslov prve, rasprodane, bio je “Lijevom našom”, a druge će biti “Još uvijek lijevom našom…”

Depresivno? Znam, ali to je “region”. Izdavačka djelatnost nas vraća u region. Dežulović, Mandić, Tomić, Pavičić, Jergović, Frljić, Veljača, Pofuk i razni drugi projugovići ne mogu protiv snažnih uspomena i još snažnijih emocija. Oni valjda i dalje sanjaju kako su “Region” svi ovi krajevi. Sjeverna Makedonija je opet “Stara Srbija”, Kosovo  je “srce srpske države”, u Bosni imaju Republiku Srpsku, a Crna Gora mora ponovno biti izlaz Srbije na more, u Hrvatskoj treba vratiti opet srpsku krajinu i srpski Dubrovnik, a srpska bi mogla postati i Istra i Rijeka. Jasenovac je drugi najveći srpski grad.

Po njima tamo leži nešto manje od milijun Srba. Sve pomalo djeluje šizofreno. Da parafraziram Slavka Goldsteina: 1991. godina koja se vraća! Trenutno su u fokusu prosječnog Hrvateka samo skori predsjednički izbori. Kad oni prođu, dolaze parlamentarni, pa HDZ-ovi, a u međuvremenu predsjedavamo Unijom.

Kad sve to prođe, euforija utihne, nećemo biti ni svjesni kako se u međuvremenu dogodilo da je ne samo tiskana, već i rasprodana i knjiga o Savi Kovačeviću – državniku i vizionaru. Neke naše “špije” javljaju da je Srbija jača od nas vojno i politički točno onoliko koliko je bila 30. svibnja 1990. Tada će se opet početi “izdavati knjige i prijatelji”. Nema dosade u zemlji Hrvatskoj!

Mnogi se u Hrvatskoj osjećaju kao ‘Jadnici’ iako pojma nemaju tko je Viktor Hugo

U HDZ-u trenutno drma “Časni” sud. Naša jedina ‘demokratska zajednica’ odlučila je na ‘demokratski’ način, po kratkom postupku, udariti ‘šimecki’ u tur osmorici svojih članova, inače ovisnika o Viberu i WhatsAppu. Iako je u pravu obično procedura važnija od sadržaja, ipak su u “stožernoj državotvornoj stranci” zaključili da, zbog načela ‘ekonomičnosti’, posrnulim članovima ne treba dati mogućnost da prije odluke o izbacivanju iznesu svoju obranu. Zašto s obranama zamarati “Časni sud” kad je jasno da su krivi jer je tako “Veliki vođa” (uz sufliranje Šeksa) već presudio. Uostalom, da su nevini ne bi se protiv njih ni vodio postupak za izbacivanje iz stranke.

Ovako, s obzirom da se već zna kako su krivi, obranom bi se samo odugovlačio postupak, a svi znamo da je vrijeme novac. Mala digresija. Da je vrijeme novac, naši bi umirovljenici bili milijunaši… Izbačenim članovima HDZ-a ipak je dopušteno da se žale na odluku “Časnog suda”. Vjerojatno će zbog štednje žalbu rješavati “Stegovni sud” koji zna itekako stegnuti (remen – oko vrata). Kažu zlobnici kako je samo suđenje bilo “ne viđeni” spektakl. Šteta što nema očevidaca tog “ne viđenog” suđenja. I tako Tuđmanov HDZ promiče nacionalne interese, domoljublje te tradicionalne, demokršćanske i univerzalne humanističke vrijednosti. A osmorica “veličanstvenih” moraju iz svega što ih je pogodilo izvući mudru poruku: ne vjerovati društvenim mrežama! Barem, ne svima. Čitajte i komunicirajte preko Babićevog Indexa i Pupovčevih Novosti. Onda vas sigurno neće isključiti iz HDZ-a. Naime, koalicijski partneri vas neće cinkati. Nije to “Cinkarna Celje”.

Veliki cinik Oscar Wilde jednom je napisao: “Samo osobe koje izgledaju priglupo mogu završiti kao članovi parlamenta. A oni koji se pokažu uistinu glupi, ondje i napreduju”.

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Uskoro će fašnik pa će biti maškarada, posebno u Samoboru

Objavljeno

na

Objavio

Samoborski fašnik

Umjesto snježnih pahuljica u zraku su lebdeće čestice kao prinos globalnoj nečistoći koja će nas stajati glave. Planet je toliko prljav da su i oni koji su ga zaprljali shvatili da će vrag i njih odnijeti ako se tako nastavi, a ne samo neprofitnu sirotinju. Čak je i u posvećenom Davosu, gdje bi takva tema još prije koju godinu bila bogohulna, zelena politika dobila profitne pristalice, pod budnim okom ekološke Ivane Orleanske, to jest maloljetne Grete Thunberg.

Europa je pristala na zelene planove, ali ostali gadni zagađivači gledaju kako bi se sklonili od te opasnosti po njihov zmazani razvoj. Trump je odigrao dijagonalu sa sadnjom milijardu stabala, koja će teško popiti sve što lebdi zrakom, ali nešto je morao reći da se ne bi moglo reći da ništa o toj temi nije kazao.

Hrvatska još dobro stoji i u tom smislu, a ne samo u rukometu, ljudi ne hodaju unaokolo s maskama osim onih u sukobu interesa, no uskoro će fašnik pa će biti maškarada posebno u Samoboru, gdje će Krešo predati ključeve grada, a usput i HSS-a. Oči javnosti uprte su, međutim, u HDZ koji je dobio datum za unutarstranačke izbore, a dobio je i trijumvirat Kovač-Stier-Penava izlaskom iz šutnje u znakovitom prostoru Društva hrvatskih književnika. Ako tijumviri trijumfiraju bit će to čudo veliko, a možda i neveliko jer jedan čovjek jedan glas pruža beskrajne mogućnosti.

Za sada znamo samo da uglednici oko Plenkovića daju velikom vođi i učitelju potporu pred kamerama, što je logično, no kako god nekomu zvuči ipak smo u demokraciji napredovali pa nema masovnih slanja brzojava potpore kao u nekim prošlim vremenima. Osim toga slanje brzojava je postalo papreno skupo. Trijumviri žele, kažu, vratiti se Tuđmanu, što je lijepo, onom Tuđmanu iz vremenu kada suverenizam nije bio suspektan, što reče jedan pametni sugovornik u televizijskoj seriji o Franji.

Inače je ta serija dobro započela, koliko sam vidio, za sada joj nema prigovora, izbjegla je zamke sličnih uradaka. Glede suverenizma u današnjem trenutku hrvatske politike: nije samo suspektan nego i krajnje odiozan antisuverenistima koji su stvorili mali provincijalni kult, duboko suprotan ideji moderne hrvatske države.

Kult koji negira hrvatsku državu. Ako se tim smušenjacima ne stane na put, a krajnje je vrijeme, naći ćemo se svi skupa u Ujedinjenom europskom kraljevstvu (bez sadašnjeg Ujedinjenog, to jest razjedinjenog otočnog kraljevstva). Tada će biti kasno, a suverenisti postati separatisti i stavljeni izvan zakona, baš kao u olovnim jugoslavenskim i komunističkim vremenima.

Paradoksalno, nova naddržava mogla bi dobiti suverena koji će ognjem i mačem trijebiti suvereniste posebno u omanjim zemljama. Taj ne će govoriti da Hrvatska može opet postati samostalnom kada Sava poteče uzvodno, nego, recimo, kada Rajna poteče uzvodno.

Većina preduvjeta da se dogodi takav scenarij već je ispunjena. Pipcima kolonijalnih profitera Hrvatska je vidljivo obgrljena, njezina su dobra u stranim multirukama, njezine novčane žile sužene trombima bankarskih korporacija talijanskih, austrijskih, njemačkih, ruskih i inih, zelenaških ustanova koje na očigled države i Hrvatske narodne banke varaju građane, na krupno i na sitno.

Zadnji primjer kada je jedna banka (na rajfung se je sela.) neoprezno objavila „natječaj“ za nelegimitimo lobiranje, to jest pritisak prema hrvatskom pravosuđu, a sebi u korist, drznula se štoviše otvoreno reći da će svim načinima utjecati na Ustavni sud RH kako ne bi morala obeštetiti prevarene hrvatske građane – taj je primjer samo vrh sante leda koja plovi hrvatskim morem, već smrznutim od tolike bezobraštine. A otvara se i pitanje je li prema „nižim sudovima“ u tajnosti već nešto u tom smislu poduzimano.

Ako nije, zašto sve to tako drugo traje, zašto se ljude baca u očaj ovrha i siromaštine, tereta kredita koji su trebali biti znatno manje kamatareni, i na kraju koliko to utječe, a utječe, na iseljavanje iz Hrvatske (uz sve druge nepodopštine.) Odlaze Hrvati uglavnom u one zemlje odakle su u Hrvatsku došle banke koje su Hrvate iskamatarile.

S velikom zebnjom pratim kako i Crkva u Hrvata postaje nesamostalnom. Premda je neodvojiv dio univerzalne Katoličke crkve, odana Rimu i u najtežim trenutcima kada ju je zločinac nastojao odvojiti od Svete Stolice, Crkva u Hrvata uvijek je nastojala i uspijevala pronaći i svoj, originalni hrvatski put (da spomenem samo glagoljicu i bogoslužje na hrvatskom jeziku stoljećima prije ostalih koji su službu Božju na svom narodnom jeziku čekali do u duboko 20. stoljeće), pa ju zato tako i zovemo, kolokvijalno, takoreći, – Crkvom u Hrvata.

Sada , početkom ove godine posebno, iz Rima ju se upućuje na naoko ekumenski put koji u svojoj biti hrvatskoj Crkvi nije stran, ali ima već toliko loših iskustava da joj postaje zazornim. Papa Franjo za to ne zna ili ne želi znati, njegov nuncij ili danuncij gura hrvatsko svećenstvo (kao i onaj protiv kojega su se biskupi bili pobunili) i upriličuje susrete velikodostojnika različitih konfesija, s jedinom namjerom da preko Hrvatske dopre do pravoslavlja, kao što je činio i čini u pitanju Stepinca. Za svetosavlje se u Argentini nije čulo ni u vrijeme hunte. Dočim, ni u Rimu se nije čulo da pravoslavlje ima puno većih problema unutar sebe, pa mu nije potrebno još i katoličko upletanje koje ionako nema nikakve šanse. Svakako ne preko leđa Hrvatske.

S tim u svezi: nije to prvi put da Hrvatska treba poslužiti kao lađa. Slično je postupao, u drugim okolnostima, onaj za Hrvatsku i njezinu samostalnost znameniti papa Ivan VIII. koji je blagoslovio kneza Branimira, njegovu zemlju i narod .

Nije se radilo o SPC-u kojega tada nije bilo niti je moglo biti, nego o Bugarskoj koja se nećkala između carigradskog i rimskog patrijarha, pa je papa slao svoga legata preko Hrvatske koja je s Bugarskom graničila, a taj je vjerojatno u susretu s bugarskim carem Mihajlom uzdizao Hrvatsku kao primjer koji bi trebalo slijediti. Nije uspjelo, papa je doskora ionako ubijen, a Bugarska se prividno približila Bosporu, u stvari postigla crkvenu samostalnost.

No, pustimo povijest, ali ostanimo u vjerskom polju i ponešto kulturi a posebno filmu. Da hrvatski film naših dana (iznimaka je malo) može biti produciran samo ako je svjetonazorno ulijevo i nazorima hrvatskoga puka oštro suprotstavljen- poznato je. Da se samo takav financira iz proračuna – poznato je. Ostali projekti se cenzuriraju putem sličnonazornih visokih povjerenika u koje država ima povjerenje. Tako imamo što imamo. A što ova tema ima s vjerom?

Naime, režim je zapazio da mu više od kojekakvih političkih pustolova, znatnije može naškoditi pokret mladih katolika, mladeži koje se okuplja u vrlo velikom broju, ne buči, ne halabuči, ali je ustrajna i masovna a to je opasno. Mogla bi u nekom trenutku liberalnoblesavu Hrvatsku zaraziti koronavirusom ne toliko vjerskim koliko sekularnim u pitanjima temeljnih vrijednosti, općeljudskih takoreći.

Država na tu mladež ne može poslati interventnu policiju, ali može poslati – film. Tako je u brzini učinjen film „Glas“ (ili tako nešto) Ognjena Sviličića. Ne znam puno o njemu, nisam gledao, ali sam vidio najavu koju nacionalna televizija usrdno vrti, riječ je očito o ljetnom kampu opisane mladeži, kojoj se ondje valjda pere mozak, a izabran je kadar u kojem Isus ostaje bez glave. Sudeći po kritikama, film je slab, ali neka se nađe.

Irska, ljubavi moja

Dok ovo pišem donosi mi poštar novi zbornik Hrvatske matice iseljenika, kao i uvijek vrlo dobro uređivan, u njemu i opsežno kuturnoantropološko istraživanje života visokoobrazovanih Hrvata u Irskoj. Po hrvatskim podatcima ima ih oko sedam tisuća, po irskim dvadeset i pet tisuća, a potonji su vjerojatno točni. Istraživanje je provedeno više no profesionalno, s velikim brojem izravnih razgovora. Visokoobrazovani Hrvati rade više-manje u prodavaonicama burgera, osim ako nemaju veliku sreću. Bolje prolaze informatičari, valjda i liječnici, a od struka automehaničari koji odmah dobivaju posao jer su irski nikakvi.

Kazivači prate što se događa u Hrvatskoj, a ono što saznaju uvjerava ih da trebaju ostati u Irskoj. Tako djevojka Ana veli: „Pratim vijesti iz Hrvatske na Internetu i samo me nasekiraju bez veze…“. Mladić po imenu Neven:“ Pratim vijesti, podosta selektivno jer je užasno teško gledati sulude stvari koje se događaju kod kuće.“ Laura: „Vijesti su nam bile za nasmijat se, gle ovog, gle onog, tužno, a nama je bilo smiješno.“ Mladi par slično govori za vijesti iz Hrvatske: „Motivacija za ostat u Irskoj.“ Pa iako u Dublinu trideset puta na dan padne kiša, makar s fakultetskom diplomom peku hamburgere, kažu da im je dobro. Imaju posla, druže se međusobno, ali i s Ircima i useljenicima iz drugih zemalja. A Hrvatska?

No da, rukometaši su nam odlični, i nogometaši, pa i vaterpolisti, i tenisači. Oni najbolji su također u inozemstvu, ali kada se svi vrate i igraju kao reprezentacija Hrvatske, onda su nenadmašni. U športu smo na vrhu ili pri vrhu svijeta. Gledam izvješće HTV-a Saboru, u kratkom prilogu Dnevnika. Izvješće za 2018., kao i obično sa zgodnim odmakom.

U prilogu se hvale samo i jedino športskim poljem: da su pratili svjetsko nogometno prvenstvo (ali da nisu prenosili utakmice, to je prešućeno), da su prenosili doček u Zagrebu. Nego što su trebali, prešutjeti taj veličanstveni doček Neopisivih, to jest Vatrenih. (U isto vrijeme, ovih dana, i rukometnu reprezentaciju ne prenosi HTV nego komercijalna televizija. Navodno će biti bolje ubuduće, HTV se trudi.)

Josip Prudeus

U Samoboru je umro Josip Prudeus, književnik, učitelj mnogih naraštaja u samoborskim školama, dobitnik nagrade „Ivan Filipović“, autor tekstova po kojima su skladali pjesme Pero Gotovac, Arsen Dedić i još mnogi, haiku pjesnik, scenarist i suradnik mnogih časopisa za djecu. Bio je Joža i autor imena pod kojim je poznata hrvatska nogometna reprezentacija, Vatreni, često mi se tužio da njegovo autorstvo nije službeno priznato.

U mladosti živio u Slavoniji, kao matičar došao pod udar nakon sloma Proljeća, a zatim se preselio u rodni Samobor i ondje postao nakon mnogih godina raznovrsnih književnih i prosvjetnih pothvata svojevrsnom legendom. Blizak Crkvi, dobio je povelju pape Benedikta. Zadnjih je godina doživio dvije obiteljske tragedije, umrli su mu sin i kći, viđao sam ga kako luta izgubljen samoborskim ulicama.

Bili smo zajedno ne tako davno u jednoj od omanjih političkih akcija bez ikakve šanse jer se Samobor, Matošev „najhrvatskiji grad“, prometnuo u leno ultracrvenih baruna, kao što je poznato, a Joži se zatvarala vrata, što je u poznim godinama teško podnosio, vjerojatno se osjećao kao nakon propasti Hrvatskoga proljeća, nesretan što se sve zbiva u samostalnoj hrvatskoj državi koju je s toliko oduševljenja bio dočekao.

Fakultet hrvatskih studija

Čitam na portalu pismo uglednog povjesničara, iseljenika dr. Ante Čuvala. Piše on Plenkoviću jer je ministrici Divjak uzaludno pisati. Piše o Fakultetu hrvatskih studija koji je od prvih dana rađanja Hrvatskih studija na meti jugoljevičara, a kada je otvorio studij za demografiju i iseljeništvo promptno je ta novost proglašena ustaškim studijem.

Elem, sada kada su Hrvatski studiji napokon dobili status fakulteta, ministrica je odlučila držati u ladici svoju „dopusnicu“ premda ima na stolu preporuku Agencije za znanost i obrazovanje, a Fakultet je već upisan u sudski registar. No, hajdmo, misli gospođa, još malo opstruirati, ne ćemo se autonomije Sveučilišta držati kao pijan plota.

Dr. Čuvalo bio je predsjednik Udruge za hrvatske studije u Americi, i dopredsjednik Hrvatske akademije Amerike u vrijeme kada je Hrvatska morala šutjeti zalivena u olovo, pa ga sada rečeni odnos prema Fakultetu hrvatskih studija u Hrvatskoj podsjeća na minula vremena, koja očito nisu preminula. Piše Plenkoviću i predsjednik Australsko-hrvatskog kongresa S. Asić, kaže da je opstanak i razvoj takve institucije kao što je Fakultet hrvatskih studija od kardinalne važnosti (i) za iseljeništvo.

Ima li u svemu prste (osim sindikata koji muti vodu) i Filozofski fakultet, ne znam. Slutim, jer se na taj fakultet upisuje manje studenata nego prije, a na Fakultet hrvatskih studija sve više. Pa bi se i glas studenata trebao jače čuti. To više što od studenata nismo doživjeli krupnije prosvjede još od vremena Hrvatskog proljeća.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: I nacifašizam i komunizam su obilježili povijest Europe u prošlom stoljeću

Objavljeno

na

Objavio

Zašto je rusko-poljski spor zasjenio sjećanje na holokaust

Umjesto da spaja u spoznaji korijena zla, sjećanje na holokaust danas ponovo politički dijeli Europu. Ovih se dana obilježava 75. obljetnica oslobađanja logora Auschwitz s dvije velike komemoracije i jednim velikim političkim prijeporom. Glavna komemoracija održana je ovih dana u Jeruzalemu u nazočnosti svjetskih lidera.

S komemoracije je u znak prosvjeda izostao poljski predsjednik Duda, jer je izostavljen s liste govornika. On će u ponedjeljak održati poljsku komemoraciju u samome memorijalnom logorskom kompleksu Auschwitz-Birkenau, na koju nije pozvan ruski predsjednik Putin, a izostat će i najviša državnička razina uzvanika.

Ishodište rusko-poljskog spora (i) oko komemoracije holokausta jest u sve agresivnijoj Putinovoj naraciji velike sovjetske pobjede u Drugom svjetskom ratu, kojom legitimira svoje pravo na ideološko-političko mentoriranje Europi, nastojeći izbrisati iz povijesnog sjećanja da je to sovjetsko oslobađanje od nacizma za srednju i istočnu Europu značilo novo pokoravanje i nametanje komunističkog sustava. A sve one koji ne dijele tu njegovu naraciju, u staroj boljševičkoj maniri optužuje za povijesni revizionizam.

U Putinovoj povijesnoj naraciji, komunizam kao sustav nije ni u čemu sporan, ne postoji sporazum Ribbentrop – Molotov kojim dva totalitarna režima – dogovorno dijele, okupiraju i uništavaju Poljsku, već je Poljska sudionica holokausta u onom dijelu u kojem ju je već 1939. “oslobodila” Crvena armija.

Prije nekoliko mjeseci, otišao je korak dalje, optužujući izravno Poljsku za izazivanje Drugog svjetskog rata. S druge strane, Poljska se pokušala obraniti metodom iz totalitarnog spektra – zakonom koji bi branio propitivanje sudjelovanja u holokaustu.

Rusko-poljski spor koji je proizveo dvije komemoracije holokausta samo je vrh ledenog brijega europskog ili šireg zapadnog odnosa prema nasljeđu nacifašizma i komunizma. To nasljeđe prepušteno je selektivnom zaboravu po mjeri vlastite političke ugode.

Tako se države zapadne Europe koje su sudjelovale u holokaustu danas toga tek maglovito sjećaju jer je ugodnije zaboraviti, a prema komunizmu su uvijek bile benevolentne jer ih se nije ticao, jer su ih 1945. oslobodili zapadni saveznici predvođeni SAD-om, a ne istočni saveznici pod okriljem Crvene armije. Izuzetak je Njemačka. Druge države koje su bile sudionice oba totalitarizma, poput srednjoeuropskih država ili Hrvatske, selektivno se sjećaju obaju i često ih koriste tek kao instrumente u unutarpolitičkim obračunima.

Dovršavajući film o kardinalu Stepincu, posljednjih sam mjeseci imala i niz izravnih susreta s posljedicama hrvatskog selektivnog sjećanja o holokaustu. U hrvatskom javnom prostoru gotovo je nepoznato što su to nürnberški rasni zakoni, što znači zakonom propisati eliminaciju jednog naroda – Židova.

Maglovito znanje o tome kako je funkcionirao taj sustav rasne eliminacije u Pavelićevoj NDH, a kako drugdje u Europi. Ali kada netko prepozna svoju gimnaziju u Križanićevoj kao mjesto na koje su dopremani uhićeni zagrebački Židovi i odatle deportirani u Auschwitz, slijedi šok i pitanje: zašto mi o tome ništa ne znamo? Zašto nema nikakve spomen-ploče?

Dio razloga je u ugodi zaborava. Ugodnije je ne sjećati se da su vlasti NDH donosile i provodile rasne zakone. Drugi je razlog što u jugoslavenskoj komunističkoj naraciji pitanje holokausta i progona Židova praktički nije postojalo, osim u tragovima. U službenoj režimskoj propagandi gotovo nema žrtava, samo pobjednici – osloboditelji i krivci – neprijatelji naroda.

A nakon sloma komunizma pioniri te režimske propagande ponovno instrumentaliziraju holokaust, kako bi opravdali propali režim i propalu jugoslavensku državu. Rezolucija Europskog parlamenta iz rujna prošle godine, o važnosti sjećanja na žrtve totalitarnih režima, pokazuje put spoznaje djelovanja totalitarnih sustava na demokratskim standardima.

To je danas važno da bi se prevenirali totalitarizmi. No to ne znači vagati tko je više kriv – nacizam ili komunizam. Svakoj je žrtvi njezin tlačitelj ili krvnik najviše kriv. To znači mjeriti svaki totalitarizam jednakim mjerilom ljudskih prava i sloboda. A ne kako je kome zgodnije ili manje neugodno.

Jer upravo zbog tih kriterija – ne tiče me se i nije mi zgodno – i nacifašizam i komunizam su uspjeli obilježiti povijest Europe u prošlom stoljeću.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Prešućena rujanska Rezolucija Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari