Pratite nas

Kolumne

HODAK: Što se to u bliskoj budućnosti može dogoditi Lijepoj našoj?

Objavljeno

na

Pred nama je niz povijesno “važnih” izbora. Mačevi su izvučeni iz korica. Ima i samoranjavanja kao što je HDZ-ov obračun s članovima zatvorene grupe na WhatsAppu i Viberu. Kad se pred seriju izbora “stožerna” stranka upuca u nogu i započne izbacivati iz članstva svoje brbljave članove onda kod mene u Lici stariji i mudriji obično promrmljaju kroz zube “dajte mi sikiru da se nasikiram i malo smirim”.

No, hajmo se mi najprije podsjetiti jednog povijesnog događaja. Naime, na dan 16. studenog 2012. godine u 9.38 sati sudac Theodor Meron, predsjednik Međunarodnog suda za ratne zločine u epskom Haagu, mirnim i monotonim glasom izrekao je povijesnu rečenicu: “Izričem oslobađajuću presudu Anti Gotovini i Mladenu Markaču te naređujem da se obojica odmah puste na slobodu“.

To je događaj koji se, uz “Oluju“, može s pravom uzeti kao završni čin vjekovne težnje Hrvata za svojom samostalnom državom. Tijesna i dramatična presuda u omjeru 3:2 donesena je bila zahvaljujući, prije svega, Theodoru Meronu. Nema tako bujne mašte da može oslikati što bi se dogodilo da je samo još jedan sudac prešao na “drugu stranu“.

Zamislite kako bi lijeva medijska falanga trijumfalno slavila “zadnji čavao u lijes Tuđmanove države…“. Za koliko bi svoj životni vijek produžili Boris Vlašić, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Josip Manolić, član njegove mladeži – Vladimir Šeks (kako ga je duhovito nazvao Slaven Letica), Goran Gerovac, Brane Pofuk, Zoki Šprajc itd?

Bi li se tada itko usudio suprotstaviti stavu naše Predsjednice KGK kad je važno ustvrdila kako je pozdrav ZDS neprihvatljiv jer su ga koristili u NDH-ziji. Usput rečeno, Predsjednica je stav o pozdravu ZDS, ali i o nekim drugim temama, dosta često dijametralno mijenjala. Tko bi se tada usudio namrštiti na jednom izrečeno razmišljanje Miroslava Škore: “Hrvati su ponosni na antifašizam! To mora biti državni praznik. Zar ćemo se dičiti nečim drugim?“.

Kolakušić se sigurno, na pitanje stare SKOJ-evke na N1 Šarićke bi li kao mogući predsjednik RH dozvolio da se neka ulica nazove imenom Ante Pavelića, ne bi usudio odgovoriti da se tim pitanjima ne bave predsjednici države nego gradovi u čijoj je domeni imenovanje ulica. Usput rečeno, tim odgovorom je izazvao salvu gađenja Roberta Bajrušija i ljevičarskih “čuvara tekovina revolucije“.

Tko bi u situaciji osuđujućih presuda Markaču i Gotovini htio i mogao demantirati prijesnu laž Žarka Puhovskog kako je “međunarodno kazneno sudište za Franju Tuđmana presudilo da je bio sudionik, pa i poticatelj udruženog zločinačkog pothvata za uništenje jedne države“.

Danas je dovoljno samo navesti da je Žalbeno vijeće u svojoj odluci od 19. srpnja 2016. godine zaključilo da “presuda Prvostupanjskog vijeća u slučaju Prlića ne utječe na pretpostavke nevinosti Tuđmana, Šuška i Bobetka”. Koliko bi samo osuđujuća presuda našim generalima generalno poboljšala gerijatrijski status Budi Lončaru, Joži Manoliću, Mirjani Rakić, Danieli Trbović, Tomislavu Jakiću, a da ne govorimo o našoj “braći“ preko Drine koji bi osim filma “Dara iz Jasenovca“ odmah zatražili od HAVC-a lovu za serije o agresiji ustaša na SAO Krajinu. Mislite da im Nina to ne bi odobrila u ime tolerancije i multikulturalnosti? Stoga je red da se razmisli o 16. studenom 2012. godine kao danu želučanih tegoba i izgubljenih iluzija za 30% jugonostalgičarskih likova. Dan kada ih je vrijeme definitivno pregazilo. Dan kada im se mirno i pomalo sarkastično može reći: još ste samo vi Titini, a Tito je vaš!

Pravo i ugodno iznenađenje za 18. studenog o. g. priredio je svojim čitateljima Jutarnji list. Svaki će čitatelj, uz primjerak novina, dobiti i 85-minutni DVD ”Glavu dole, ruke na leđa”, autora Stipe Majića Pipe. Poznajem sastav redakcije Jutarnjeg i siguran sam što mnogi od njih misle o tom potezu “onih gore“. Opet se nepotrebno opterećujemo Srbijom, ustašama, partizanima, Vučićem…! Pa kad je to davno bilo! Zašto u ovo mirnodopsko vrijeme podržavati sjećanje na 269 dana logora, 7000 ljudskih tragedija, zarobljavanja, ubijanja civila u srpskim koncentracijskim logorima? Oni koji su to preživjeli još kako se svega toga i danas dobro sjećaju. Sad se nekako samo po sebi postavlja jedno zanimljivo pitanje: kad je “lijevi“ Jutarnji imao “muda“ svojim čitateljima pokloniti DVD-istinu o jednom prešućivanom zločinu, što je s navodno “desnim“ ili bar ”centrističkim” Večernjakom?

U njemu vlada podijeljeni osjećaj. Nešto kao kad vam punica s vašim novim automobilom odleti u provaliju. Doduše, Večernji, u svom dnevnom izdanju od 13. studenog o. g. donosi izvještaj o “Okruglom stolu“ o problemima oko gonjenja ratnih zločinaca. Piše kako su žrtve u logorima u Srbiji morale jezikom čistiti WC. Međutim, podijeljeni osjećaj odnosi se na ultralijevi “Politički magazin Obzor“ koji uređuje projugoslavenski orijentiran Goran Gerovac. Kad ga subotom uzmem u ruke imam “blagi osjećaj“ kao da sam u 80-tim godinama. Dobro, u njemu piše i Milan Ivkošić, ali više kao “smokvin list“ jugonostalgičarima tipa Branimira Pofuka, Žonje, Dražena Lalića, Krasneca, lijeve perjanice Novog lista Denisa Romca, Mirka Galića, bivšeg veleposlanika u Parizu, koji nastoji zaštititi svoj dignitet objektivnog svjedoka novije hrvatske povijesti itd.

Koliko to daleko ide najbolje se vidi po “čudesnom gafu“ Mislava Kolakušića koji je članici 6. Ličke Šarićki jasno dao do znanja da je ona za njega već davno pročitana knjiga. Nakon izjave da nazive ulica dijele gradovi, lijeva medijska falanga na čelu s Šarićkom digla se na zadnje noge. On bi ulici dao ime najvećeg ratnog zločinca koji je naše narode i narodnosti itd. itd. Kolakušić niti je to rekao, a valjda to nije ni mislio.

Imate na jednoj strani Pavelića, neosuđenog zločinca iz Drugog svjetskog rata, a na drugoj strani imate osuđenog zločinca Dražu Mihailovića koji je sistematski i pedantno klao i ubijao Hrvate i Muslimane. Ovih dana dobio je ulicu u Kragujevcu. ”Ali to je u drugoj državi”, kliknut će Romac i Bajruši. Točno! Ali klao je i ubijao najviše po Hrvatskoj. Srbi očito imaju nešto slabije pamćenje pa polako “rehabilituju“ svoje četnike, nedićevce, joćicevce, arkanovce, dočim hrvatski “čuvari revolucije“, kao u Iranu, samo vrebaju ustaše. Njih su, usput rečeno, mitske četrdeset i pete doslovno pomeli s lica zemlje.
Srbija se naoružava

Usput je dobro napomenuti kako se Srbija polako, ali sigurno naoružava. Do zuba. Sad je u posjedu moćnog S-400, a vojni proračun joj iznosi 877 milijuna dolara. Hrvatski iznosi 647 milijuna kunića. Dobro, misle i pišu u Obzoru, to nije upereno protiv neovisne Hrvatske. Oni će “da ratuju” protiv Turske, Kosova, Albanije, možda i Novog Zelanda dočim će Hrvatsku dobiti bez rata. Dosta im je što u Hrvatskoj za njih radi “peta kolona”.

Evo najnovijeg primjera kako ta legendarna “kolona” radi. Bivši pripadnici postrojbi SAO Krajine Nebojša Travica i Željko Travica, zvani Žorž, pravomoćno su oslobođeni krivnje za ratni zločin protiv civilnog stanovništva na području Ervenika i to zbog propusta šibenskog Županijskog državnog odvjetništva koje nije, kako je u svom rješenju naveo Vrhovnu sud Hrvatske (VSH), u optužnici “naznačio koji bi propis ‘međunarodnog prava’ bio prekršen u konkretnom slučaju”. Naravno, odmah se može upitati zašto VSH nije vratio spis prvostupanjskom sudu na ispravak postupovne pogreške?

Uostalom, predmeti protiv kapetana Dragana i Tomislava Merčepa jasno ukazuju kako je Hrvatsku moguće okupirati i bez ispaljenog metka. Dakako, uz svesrdnu pomoć samih Hrvata. Recimo, nedavno je famozni BiH “Napredak” imao nekakvu godišnjicu “bratstva i jedinstva” u centru Zagreba. Na toj “domoljubnoj” smotri Stjepan Kljuić, bivši predsjednik HDZ-a BiH, usporedio je Tuđmana s Hitlerom, a BiH Hrvate s njemačkim nacistima. I što će onda našim orjunašima Vučić, Srbija, S-400…? Kako je lijepo rekao Lenjin u davna ubava vremena: “Glave će nas doći mangupi iz naših redova…”. “Srećom” za boljševike, pojavio se Staljin pa su mangupi ostali bez glave.

Lik na fejsu sumnja je li stvarno njegova pokojna baka bila uvjerena da BiH na tablicama automobila iz Bosne i Hercegovine znači – “Bog i Hrvati“.

Dok se Hrvateki fizički i misleno troše raspravama o nadolazećem nizu izbora, dotle se u susjednoj državi “Bog i Hrvati” naziru počeci jedne nove “antičke tragedije“. Oko Bihaća se formiraju kolone imigranata na “sreću i zadovoljstvo lokalnog stanovništva”. Nitko pojma nema koliko je među tih desetak tisuća nesretnih ljudi, ISIL-ovaca, koliko “spavača”, koliko je od njih već u Hrvatskoj i na kraju i što s njima? I kad se jednog dana, a možda i prije, dogodi ono što se i očekuje, onda će Srbija i komunisti koji žale za Jugoslavijom pomoću Klasića, Jakovine i Markovine krivotvoriti povijest kao što to i sad uspješno čine.

A što se to u bliskoj budućnosti može dogoditi Lijepoj našoj? Ništa dobro. Dovoljno je da dođe do klasičnih incidenata u tijeku turističke sezone i ode nam sezona, a proračun će odmah ispuhati. Naime, naša glavna gospodarska grana je baš turizam. Što se industrijskih giganata tiče tu smo mirni. Otišli su svi u vjetar i bez ISIL-a. Žikina dinastija će tada živnuti. Jesmo li mi rekli da je “Stari” tu… Buda Lončar bi mogao tada opet skoknuti u UN po još jedan ljupki, ali sada ekonomski embargo protiv Hrvatske da ne bi netko od ustašije “prekomjerno” zbrinjavao imigraciju. Apokalipsa sad i to bez četiri jahača.

Uzdajmo se u vitalnost i prkos naših hrvatskih muževa i žena. Recimo, Šokre Beljaka, Đakića, “Anke partizanke”, Pupovca, ministra koji je pokazao briljantni kapacitet u slučaju imenovanja ravnateljice nacionalnog parka Krka…i dugih bezbrojnih talenata koji će nam sigurno biti garancija da nam spavači iz ISIL-a ne mogu ništa. Nakon Tuđmanove smrti stari partizani uspjeli su hrvatske gardijske brigade poslati u povijesni podrum. Raseliti i rasformirati. Da nas je u vrijeme Račana slučajno napao Vatikan, ne bi se obranili i čitava naša draga “kifla“ postala bi u doslovnom smislu riječi “klerofašistička“. Sad kad su stasali Beljak, braća Stazić, Vedrana Rudan, Ante Tomić, Boris Dežulović, naša Anka te brojne nevladine “gardijske brigade“ nitko nam ne može ništa uz uvjet da nas ne napadne. Čak ni imigranti.

Pitali Muju što misli o imigrantima. Kaže Mujo: “Ja mislim da je to prešlo svaku granicu”.

Javlja se iz “inostranstva” Tomislav Krasnec. Kao Njemačka moli, kumi i ponizno predlaže da prilikom velikog demokratskog kongresa EU pučana u Areni u Zagrebu nitko ne pjeva pa čak ni ne pjevuši “klerofašističku” Thompsonovu pjesmu “Lijepa li si…”. Vidi se da je Tomica doktorirao iz poltronizma u matičnoj kući Jutarnjeg lista. Kad bi čovjek išao analizirati trenutnu strukturu redakcija dva vodeća dnevna lista u Hrvatskoj, došao bi do krasnog zaključka. Krasnog ne zbog Krasneca nego zbog činjenice da je oko 80% novinara pisalo ili piše za jedan i za drugi list.

Neki će reći da je to normalno. Vraga je normalno. Večernji je k’o bajagi desni, kršćanski, iz Donje ili gornje Štajerske, a Jutarnji su osnovali mentalni nasljednici 11. Dalmatinske i 6. ličke brigade koje su se istakle u ratu nakon 8. svibnja 1945. godine kad je rat već prestao u Europi. Ni novi vlasnici ne mogu to bitnije promijeniti jer se lijevi ne daju. Iza 8. svibnja 1945. još su jedino ratovali Japanci protiv Amera i ove dvije brigade protiv razoružanog neprijatelja. Ameri su s dvije atomske gljive uspostavili mir u Japanu, a naši nisu u to vrijeme bili još dovoljno tehnološki napredni jer se Ivan Đikić još nije ni rodio, pa su ustaše morali rukama pacificirati “heroji” iz Dalmacije i Like.

I sad je krucijalni problem da kroz simultane slušalice u Areni Muti ne čuje riječ Hercegovina. Da joj se pjeva od Triglava do Đevđelije naši poltroni ne bi ni beknuli. Sjećam se kako je Krasnec 18. rujna o. g. sarkastično cvilio da će Hrvatska u EU brinuti o demokraciji i ljudskim pravima dok istodobno privodi novinare, napada Povjerenstvo za sukob interesa i izbacuje članove vladajuće stranke zbog razmjene mišljenja na društvenim mrežama.

I na kraju još jedan dokaz da je uvlačenje u guzu, uz nogomet, najpopularniji šport u Hrvatskoj. Krasnec je 3. lipnja o. g. objavio krasnu vijest: “Europa potvrdila Plenkovićev ugled”. Zvučalo bi uvjerljivije da je tu vijest objavio radio Erevan iz Armenije. Naime, u bivšem SSSR-u humoristi su morali biti jako oprezni. Jedan od manje opasnih načina bila su tobožnja pitanja koja su trudbenici postavljali radio Erevanu. Odgovori su izazivali salve smijeha.

Kad smo već kod humora, umro je veliki hrvatski glumac – Martin Sagner. Bio je sigurno jedan od najboljih hrvatskih glumaca. Sjetite se samo njegove nezaboravne uloge Dudeka, a bio je i dragovoljac Domovinskog rata, skoro dvije godine u Sunji sa Sven Lastom, Mirom Međimurcem i dr. Bio je i zastupnik u Hrvatskom saboru na listi HDZ-a. Mirno se povukao i otišao u glumačku vječnost. Na sahranu mu nije došao nitko iz državnog vrha, ni iz vrha HDZ-a. I neka, to je samo dokaz koliko je bio velik! Treba napokon podići spomenik hrvatskim poltronima. Zaslužili su. Kad na onaj svijet odu Severina, Jelena Veljača, Bude Lončar, Rade Šerbedžija (koji je umjesto u Sunju otišao snimati film u razrušeni Vukovar) i slični likovi, naši HDZ-ovi poltroni s vilicama obješenim do poda od silne žalosti poredat će se k’o klipovi kukuruze na vratima da im odaju “poslednju poštu“.

Ivan Ivanović pita preko etera drugove iz radija Erevan: ”Drugovi, je li moguće da najbolji auto na svijetu Moskvič ulazi u zavoj pri brzini od 190 km?” Drugovi izračunavaju i odmah odgovaraju znatiželjnom drugu: “Naravno, moguće je. Ali samo jednom!”

Zvonimir Hodak/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Uskoro će fašnik pa će biti maškarada, posebno u Samoboru

Objavljeno

na

Objavio

Samoborski fašnik

Umjesto snježnih pahuljica u zraku su lebdeće čestice kao prinos globalnoj nečistoći koja će nas stajati glave. Planet je toliko prljav da su i oni koji su ga zaprljali shvatili da će vrag i njih odnijeti ako se tako nastavi, a ne samo neprofitnu sirotinju. Čak je i u posvećenom Davosu, gdje bi takva tema još prije koju godinu bila bogohulna, zelena politika dobila profitne pristalice, pod budnim okom ekološke Ivane Orleanske, to jest maloljetne Grete Thunberg.

Europa je pristala na zelene planove, ali ostali gadni zagađivači gledaju kako bi se sklonili od te opasnosti po njihov zmazani razvoj. Trump je odigrao dijagonalu sa sadnjom milijardu stabala, koja će teško popiti sve što lebdi zrakom, ali nešto je morao reći da se ne bi moglo reći da ništa o toj temi nije kazao.

Hrvatska još dobro stoji i u tom smislu, a ne samo u rukometu, ljudi ne hodaju unaokolo s maskama osim onih u sukobu interesa, no uskoro će fašnik pa će biti maškarada posebno u Samoboru, gdje će Krešo predati ključeve grada, a usput i HSS-a. Oči javnosti uprte su, međutim, u HDZ koji je dobio datum za unutarstranačke izbore, a dobio je i trijumvirat Kovač-Stier-Penava izlaskom iz šutnje u znakovitom prostoru Društva hrvatskih književnika. Ako tijumviri trijumfiraju bit će to čudo veliko, a možda i neveliko jer jedan čovjek jedan glas pruža beskrajne mogućnosti.

Za sada znamo samo da uglednici oko Plenkovića daju velikom vođi i učitelju potporu pred kamerama, što je logično, no kako god nekomu zvuči ipak smo u demokraciji napredovali pa nema masovnih slanja brzojava potpore kao u nekim prošlim vremenima. Osim toga slanje brzojava je postalo papreno skupo. Trijumviri žele, kažu, vratiti se Tuđmanu, što je lijepo, onom Tuđmanu iz vremenu kada suverenizam nije bio suspektan, što reče jedan pametni sugovornik u televizijskoj seriji o Franji.

Inače je ta serija dobro započela, koliko sam vidio, za sada joj nema prigovora, izbjegla je zamke sličnih uradaka. Glede suverenizma u današnjem trenutku hrvatske politike: nije samo suspektan nego i krajnje odiozan antisuverenistima koji su stvorili mali provincijalni kult, duboko suprotan ideji moderne hrvatske države.

Kult koji negira hrvatsku državu. Ako se tim smušenjacima ne stane na put, a krajnje je vrijeme, naći ćemo se svi skupa u Ujedinjenom europskom kraljevstvu (bez sadašnjeg Ujedinjenog, to jest razjedinjenog otočnog kraljevstva). Tada će biti kasno, a suverenisti postati separatisti i stavljeni izvan zakona, baš kao u olovnim jugoslavenskim i komunističkim vremenima.

Paradoksalno, nova naddržava mogla bi dobiti suverena koji će ognjem i mačem trijebiti suvereniste posebno u omanjim zemljama. Taj ne će govoriti da Hrvatska može opet postati samostalnom kada Sava poteče uzvodno, nego, recimo, kada Rajna poteče uzvodno.

Većina preduvjeta da se dogodi takav scenarij već je ispunjena. Pipcima kolonijalnih profitera Hrvatska je vidljivo obgrljena, njezina su dobra u stranim multirukama, njezine novčane žile sužene trombima bankarskih korporacija talijanskih, austrijskih, njemačkih, ruskih i inih, zelenaških ustanova koje na očigled države i Hrvatske narodne banke varaju građane, na krupno i na sitno.

Zadnji primjer kada je jedna banka (na rajfung se je sela.) neoprezno objavila „natječaj“ za nelegimitimo lobiranje, to jest pritisak prema hrvatskom pravosuđu, a sebi u korist, drznula se štoviše otvoreno reći da će svim načinima utjecati na Ustavni sud RH kako ne bi morala obeštetiti prevarene hrvatske građane – taj je primjer samo vrh sante leda koja plovi hrvatskim morem, već smrznutim od tolike bezobraštine. A otvara se i pitanje je li prema „nižim sudovima“ u tajnosti već nešto u tom smislu poduzimano.

Ako nije, zašto sve to tako drugo traje, zašto se ljude baca u očaj ovrha i siromaštine, tereta kredita koji su trebali biti znatno manje kamatareni, i na kraju koliko to utječe, a utječe, na iseljavanje iz Hrvatske (uz sve druge nepodopštine.) Odlaze Hrvati uglavnom u one zemlje odakle su u Hrvatsku došle banke koje su Hrvate iskamatarile.

S velikom zebnjom pratim kako i Crkva u Hrvata postaje nesamostalnom. Premda je neodvojiv dio univerzalne Katoličke crkve, odana Rimu i u najtežim trenutcima kada ju je zločinac nastojao odvojiti od Svete Stolice, Crkva u Hrvata uvijek je nastojala i uspijevala pronaći i svoj, originalni hrvatski put (da spomenem samo glagoljicu i bogoslužje na hrvatskom jeziku stoljećima prije ostalih koji su službu Božju na svom narodnom jeziku čekali do u duboko 20. stoljeće), pa ju zato tako i zovemo, kolokvijalno, takoreći, – Crkvom u Hrvata.

Sada , početkom ove godine posebno, iz Rima ju se upućuje na naoko ekumenski put koji u svojoj biti hrvatskoj Crkvi nije stran, ali ima već toliko loših iskustava da joj postaje zazornim. Papa Franjo za to ne zna ili ne želi znati, njegov nuncij ili danuncij gura hrvatsko svećenstvo (kao i onaj protiv kojega su se biskupi bili pobunili) i upriličuje susrete velikodostojnika različitih konfesija, s jedinom namjerom da preko Hrvatske dopre do pravoslavlja, kao što je činio i čini u pitanju Stepinca. Za svetosavlje se u Argentini nije čulo ni u vrijeme hunte. Dočim, ni u Rimu se nije čulo da pravoslavlje ima puno većih problema unutar sebe, pa mu nije potrebno još i katoličko upletanje koje ionako nema nikakve šanse. Svakako ne preko leđa Hrvatske.

S tim u svezi: nije to prvi put da Hrvatska treba poslužiti kao lađa. Slično je postupao, u drugim okolnostima, onaj za Hrvatsku i njezinu samostalnost znameniti papa Ivan VIII. koji je blagoslovio kneza Branimira, njegovu zemlju i narod .

Nije se radilo o SPC-u kojega tada nije bilo niti je moglo biti, nego o Bugarskoj koja se nećkala između carigradskog i rimskog patrijarha, pa je papa slao svoga legata preko Hrvatske koja je s Bugarskom graničila, a taj je vjerojatno u susretu s bugarskim carem Mihajlom uzdizao Hrvatsku kao primjer koji bi trebalo slijediti. Nije uspjelo, papa je doskora ionako ubijen, a Bugarska se prividno približila Bosporu, u stvari postigla crkvenu samostalnost.

No, pustimo povijest, ali ostanimo u vjerskom polju i ponešto kulturi a posebno filmu. Da hrvatski film naših dana (iznimaka je malo) može biti produciran samo ako je svjetonazorno ulijevo i nazorima hrvatskoga puka oštro suprotstavljen- poznato je. Da se samo takav financira iz proračuna – poznato je. Ostali projekti se cenzuriraju putem sličnonazornih visokih povjerenika u koje država ima povjerenje. Tako imamo što imamo. A što ova tema ima s vjerom?

Naime, režim je zapazio da mu više od kojekakvih političkih pustolova, znatnije može naškoditi pokret mladih katolika, mladeži koje se okuplja u vrlo velikom broju, ne buči, ne halabuči, ali je ustrajna i masovna a to je opasno. Mogla bi u nekom trenutku liberalnoblesavu Hrvatsku zaraziti koronavirusom ne toliko vjerskim koliko sekularnim u pitanjima temeljnih vrijednosti, općeljudskih takoreći.

Država na tu mladež ne može poslati interventnu policiju, ali može poslati – film. Tako je u brzini učinjen film „Glas“ (ili tako nešto) Ognjena Sviličića. Ne znam puno o njemu, nisam gledao, ali sam vidio najavu koju nacionalna televizija usrdno vrti, riječ je očito o ljetnom kampu opisane mladeži, kojoj se ondje valjda pere mozak, a izabran je kadar u kojem Isus ostaje bez glave. Sudeći po kritikama, film je slab, ali neka se nađe.

Irska, ljubavi moja

Dok ovo pišem donosi mi poštar novi zbornik Hrvatske matice iseljenika, kao i uvijek vrlo dobro uređivan, u njemu i opsežno kuturnoantropološko istraživanje života visokoobrazovanih Hrvata u Irskoj. Po hrvatskim podatcima ima ih oko sedam tisuća, po irskim dvadeset i pet tisuća, a potonji su vjerojatno točni. Istraživanje je provedeno više no profesionalno, s velikim brojem izravnih razgovora. Visokoobrazovani Hrvati rade više-manje u prodavaonicama burgera, osim ako nemaju veliku sreću. Bolje prolaze informatičari, valjda i liječnici, a od struka automehaničari koji odmah dobivaju posao jer su irski nikakvi.

Kazivači prate što se događa u Hrvatskoj, a ono što saznaju uvjerava ih da trebaju ostati u Irskoj. Tako djevojka Ana veli: „Pratim vijesti iz Hrvatske na Internetu i samo me nasekiraju bez veze…“. Mladić po imenu Neven:“ Pratim vijesti, podosta selektivno jer je užasno teško gledati sulude stvari koje se događaju kod kuće.“ Laura: „Vijesti su nam bile za nasmijat se, gle ovog, gle onog, tužno, a nama je bilo smiješno.“ Mladi par slično govori za vijesti iz Hrvatske: „Motivacija za ostat u Irskoj.“ Pa iako u Dublinu trideset puta na dan padne kiša, makar s fakultetskom diplomom peku hamburgere, kažu da im je dobro. Imaju posla, druže se međusobno, ali i s Ircima i useljenicima iz drugih zemalja. A Hrvatska?

No da, rukometaši su nam odlični, i nogometaši, pa i vaterpolisti, i tenisači. Oni najbolji su također u inozemstvu, ali kada se svi vrate i igraju kao reprezentacija Hrvatske, onda su nenadmašni. U športu smo na vrhu ili pri vrhu svijeta. Gledam izvješće HTV-a Saboru, u kratkom prilogu Dnevnika. Izvješće za 2018., kao i obično sa zgodnim odmakom.

U prilogu se hvale samo i jedino športskim poljem: da su pratili svjetsko nogometno prvenstvo (ali da nisu prenosili utakmice, to je prešućeno), da su prenosili doček u Zagrebu. Nego što su trebali, prešutjeti taj veličanstveni doček Neopisivih, to jest Vatrenih. (U isto vrijeme, ovih dana, i rukometnu reprezentaciju ne prenosi HTV nego komercijalna televizija. Navodno će biti bolje ubuduće, HTV se trudi.)

Josip Prudeus

U Samoboru je umro Josip Prudeus, književnik, učitelj mnogih naraštaja u samoborskim školama, dobitnik nagrade „Ivan Filipović“, autor tekstova po kojima su skladali pjesme Pero Gotovac, Arsen Dedić i još mnogi, haiku pjesnik, scenarist i suradnik mnogih časopisa za djecu. Bio je Joža i autor imena pod kojim je poznata hrvatska nogometna reprezentacija, Vatreni, često mi se tužio da njegovo autorstvo nije službeno priznato.

U mladosti živio u Slavoniji, kao matičar došao pod udar nakon sloma Proljeća, a zatim se preselio u rodni Samobor i ondje postao nakon mnogih godina raznovrsnih književnih i prosvjetnih pothvata svojevrsnom legendom. Blizak Crkvi, dobio je povelju pape Benedikta. Zadnjih je godina doživio dvije obiteljske tragedije, umrli su mu sin i kći, viđao sam ga kako luta izgubljen samoborskim ulicama.

Bili smo zajedno ne tako davno u jednoj od omanjih političkih akcija bez ikakve šanse jer se Samobor, Matošev „najhrvatskiji grad“, prometnuo u leno ultracrvenih baruna, kao što je poznato, a Joži se zatvarala vrata, što je u poznim godinama teško podnosio, vjerojatno se osjećao kao nakon propasti Hrvatskoga proljeća, nesretan što se sve zbiva u samostalnoj hrvatskoj državi koju je s toliko oduševljenja bio dočekao.

Fakultet hrvatskih studija

Čitam na portalu pismo uglednog povjesničara, iseljenika dr. Ante Čuvala. Piše on Plenkoviću jer je ministrici Divjak uzaludno pisati. Piše o Fakultetu hrvatskih studija koji je od prvih dana rađanja Hrvatskih studija na meti jugoljevičara, a kada je otvorio studij za demografiju i iseljeništvo promptno je ta novost proglašena ustaškim studijem.

Elem, sada kada su Hrvatski studiji napokon dobili status fakulteta, ministrica je odlučila držati u ladici svoju „dopusnicu“ premda ima na stolu preporuku Agencije za znanost i obrazovanje, a Fakultet je već upisan u sudski registar. No, hajdmo, misli gospođa, još malo opstruirati, ne ćemo se autonomije Sveučilišta držati kao pijan plota.

Dr. Čuvalo bio je predsjednik Udruge za hrvatske studije u Americi, i dopredsjednik Hrvatske akademije Amerike u vrijeme kada je Hrvatska morala šutjeti zalivena u olovo, pa ga sada rečeni odnos prema Fakultetu hrvatskih studija u Hrvatskoj podsjeća na minula vremena, koja očito nisu preminula. Piše Plenkoviću i predsjednik Australsko-hrvatskog kongresa S. Asić, kaže da je opstanak i razvoj takve institucije kao što je Fakultet hrvatskih studija od kardinalne važnosti (i) za iseljeništvo.

Ima li u svemu prste (osim sindikata koji muti vodu) i Filozofski fakultet, ne znam. Slutim, jer se na taj fakultet upisuje manje studenata nego prije, a na Fakultet hrvatskih studija sve više. Pa bi se i glas studenata trebao jače čuti. To više što od studenata nismo doživjeli krupnije prosvjede još od vremena Hrvatskog proljeća.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: I nacifašizam i komunizam su obilježili povijest Europe u prošlom stoljeću

Objavljeno

na

Objavio

Zašto je rusko-poljski spor zasjenio sjećanje na holokaust

Umjesto da spaja u spoznaji korijena zla, sjećanje na holokaust danas ponovo politički dijeli Europu. Ovih se dana obilježava 75. obljetnica oslobađanja logora Auschwitz s dvije velike komemoracije i jednim velikim političkim prijeporom. Glavna komemoracija održana je ovih dana u Jeruzalemu u nazočnosti svjetskih lidera.

S komemoracije je u znak prosvjeda izostao poljski predsjednik Duda, jer je izostavljen s liste govornika. On će u ponedjeljak održati poljsku komemoraciju u samome memorijalnom logorskom kompleksu Auschwitz-Birkenau, na koju nije pozvan ruski predsjednik Putin, a izostat će i najviša državnička razina uzvanika.

Ishodište rusko-poljskog spora (i) oko komemoracije holokausta jest u sve agresivnijoj Putinovoj naraciji velike sovjetske pobjede u Drugom svjetskom ratu, kojom legitimira svoje pravo na ideološko-političko mentoriranje Europi, nastojeći izbrisati iz povijesnog sjećanja da je to sovjetsko oslobađanje od nacizma za srednju i istočnu Europu značilo novo pokoravanje i nametanje komunističkog sustava. A sve one koji ne dijele tu njegovu naraciju, u staroj boljševičkoj maniri optužuje za povijesni revizionizam.

U Putinovoj povijesnoj naraciji, komunizam kao sustav nije ni u čemu sporan, ne postoji sporazum Ribbentrop – Molotov kojim dva totalitarna režima – dogovorno dijele, okupiraju i uništavaju Poljsku, već je Poljska sudionica holokausta u onom dijelu u kojem ju je već 1939. “oslobodila” Crvena armija.

Prije nekoliko mjeseci, otišao je korak dalje, optužujući izravno Poljsku za izazivanje Drugog svjetskog rata. S druge strane, Poljska se pokušala obraniti metodom iz totalitarnog spektra – zakonom koji bi branio propitivanje sudjelovanja u holokaustu.

Rusko-poljski spor koji je proizveo dvije komemoracije holokausta samo je vrh ledenog brijega europskog ili šireg zapadnog odnosa prema nasljeđu nacifašizma i komunizma. To nasljeđe prepušteno je selektivnom zaboravu po mjeri vlastite političke ugode.

Tako se države zapadne Europe koje su sudjelovale u holokaustu danas toga tek maglovito sjećaju jer je ugodnije zaboraviti, a prema komunizmu su uvijek bile benevolentne jer ih se nije ticao, jer su ih 1945. oslobodili zapadni saveznici predvođeni SAD-om, a ne istočni saveznici pod okriljem Crvene armije. Izuzetak je Njemačka. Druge države koje su bile sudionice oba totalitarizma, poput srednjoeuropskih država ili Hrvatske, selektivno se sjećaju obaju i često ih koriste tek kao instrumente u unutarpolitičkim obračunima.

Dovršavajući film o kardinalu Stepincu, posljednjih sam mjeseci imala i niz izravnih susreta s posljedicama hrvatskog selektivnog sjećanja o holokaustu. U hrvatskom javnom prostoru gotovo je nepoznato što su to nürnberški rasni zakoni, što znači zakonom propisati eliminaciju jednog naroda – Židova.

Maglovito znanje o tome kako je funkcionirao taj sustav rasne eliminacije u Pavelićevoj NDH, a kako drugdje u Europi. Ali kada netko prepozna svoju gimnaziju u Križanićevoj kao mjesto na koje su dopremani uhićeni zagrebački Židovi i odatle deportirani u Auschwitz, slijedi šok i pitanje: zašto mi o tome ništa ne znamo? Zašto nema nikakve spomen-ploče?

Dio razloga je u ugodi zaborava. Ugodnije je ne sjećati se da su vlasti NDH donosile i provodile rasne zakone. Drugi je razlog što u jugoslavenskoj komunističkoj naraciji pitanje holokausta i progona Židova praktički nije postojalo, osim u tragovima. U službenoj režimskoj propagandi gotovo nema žrtava, samo pobjednici – osloboditelji i krivci – neprijatelji naroda.

A nakon sloma komunizma pioniri te režimske propagande ponovno instrumentaliziraju holokaust, kako bi opravdali propali režim i propalu jugoslavensku državu. Rezolucija Europskog parlamenta iz rujna prošle godine, o važnosti sjećanja na žrtve totalitarnih režima, pokazuje put spoznaje djelovanja totalitarnih sustava na demokratskim standardima.

To je danas važno da bi se prevenirali totalitarizmi. No to ne znači vagati tko je više kriv – nacizam ili komunizam. Svakoj je žrtvi njezin tlačitelj ili krvnik najviše kriv. To znači mjeriti svaki totalitarizam jednakim mjerilom ljudskih prava i sloboda. A ne kako je kome zgodnije ili manje neugodno.

Jer upravo zbog tih kriterija – ne tiče me se i nije mi zgodno – i nacifašizam i komunizam su uspjeli obilježiti povijest Europe u prošlom stoljeću.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Prešućena rujanska Rezolucija Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari