Jugofili svih boja su uvrijeđeni i iznenađeni. Šta je bre sad ovo? Opet ustaše galame, “protestuju” i ljute se! Zašto?
Naime, sukladno legendarnom “bratstvu i jedinstvu”, naše miroljubive komšije opskrbile su se sa supersoničnim raketama CM-400. Riječ je o ofenzivnom oružju koje služi za napad na važne zemaljske ciljeve, a ima domet od 250 do 400 km. Tim raketama, po općem uvjerenju, Hrvatska se, barem za sada, ne može suprotstaviti jer nema adekvatnu protuzračnu obranu. Svi naši uvaženi političari koji se bave obranom navodno to znaju već preko šest mjeseci, ali još nisu ništa konkretno poduzeli. Dok se Hrvateki snađu, dogovore, konzultiraju s EU, usklade sa strategijom nacionalne sigurnosti, vlak bi mogao davno proći. Oni drugi mogli bi, najblaže rečeno, ponovno doći k nama. Naravno, stalnim čitateljima moje kolumne ne moram objašnjavati tko su ti drugi.
Sukladno staroj politici odvraćanja najpametnije bi bilo da i mi odmah kupimo rakete CM-400, pa “kom’ obojci, a kom’ opanci”. Dobro, to je tako u teoriji, ali gola stvarnost je da mi kao i inače kasnimo.
Premijer, koji više godina nije htio sjesti s Milanovićem za isti stol, sad bi održao sjednice Nacionalnog vijeća za obranu i onog za sigurnost. Ali sad se Predsjedniku države ne žuri. Nema veze postoji li ili ne ugroza nacionalne sigurnosti, on bi pričekao dok “ne procvjeta jorgovan”, rekao bi Puntek. Tješi me jedino činjenica da će nas, kao i obično, od zle sudbine sačuvati jedino dragi Bog. Samo se bojim kako je to slaba utjeha.
Dakle, naše istočne komšije imaju ofenzivno oružje, kineske rakete kojima se mi barem za sada ne možemo suprotstaviti. Kako to neutralizirati znala bi i moja pokojna baba. Ali u Hrvatskoj vrijedi druga logika. Po “Jutarnjem” su te kineske rakete u Srbiji opet posvađale naš državni vrh. Tako da kad bi komšije i krenule na mali izlet k nama na zapad, prešle u zoru naše granice, mi bi odmah zatražili “time out” dok se naši političari ne dogovore. Ništa nas ne može iznenaditi – osim kiše. Do tada će biti novi potres, jači od onog pred šest godina koji je poharao Zagreb.
Jedini odlični novinar Večernjaka Davor Ivanković navodi kako “Izrael ima dva proturaketna sustava koji su se već dokazali u borbi…” protiv supersoničnih raketa naših komšija. Međutim, naš vrli Predsjednik države zabranio je Anušiću vojnu suradnju s izraelskom vojskom mada Hrvatska još uvijek nema efikasnu protuzračnu obranu srednjeg i dalekog dometa. Bože, koje političke lumene mi imamo. Sami smo si ih izabrali.
Je li tvrdoglavost stanje lubanje ili mozga?
Kompromis je rješenje s nepoznatim ishodom.
Za oko mi zapeo naslov u Jutarnjem listu “Presuda Marokancu”. Pretukao policajku pa pušten na slobodu. Pa sad zamislite našeg Hrvateka da u bilo kojoj civiliziranoj zemlji prebije policajku i da nakon toga bude pušten na slobodu.
Ne šporkajte ruke ako lova nije oprana.
Koliki su ostali bez glave…
Hrvatski tjednik donosi zanimljiv razgovor s Miroslavom Pačnikom. Zgodan naslov: “Kako sam i zašto Titu odrezao glavu”. Zanimljiv pogled. Sadašnje generacije tu skulpturu Tita bez glave, koju je na naslovnici objavio Hrvatski tjednik, shvaćaju kao umjetničku slobodu.
U ono vrijeme “ponosa i slave” zbog toga bi padale glave počinitelja. U vojsci sam upoznao čovjeka koji je zbog vica o “voljenom vođi” dobio samo 18 godina strogog zatvora. To danas zvuči nevjerojatno, ali to je bila zbilja. Srećom, danas je to daleka prošlost. Koje je sve zločine Broz učinio Hrvatima, i ne zaslužuje glavu na ramenu. A koliki su tek ostali bez glave zahvaljujući našoj “Ljubičici”! No, povijest ide dalje. Brzo se zaboravljaju i Goli otoci i Gradiške stare pa će i skulptura Tita bez glave. Previše političkih blefere kruži oko nas. Nema toga što ne nude samo da se promoviraju, da ušićare nešto love, pa što bude nek’ bude.
Tako se ponovno javljaju i oni koji se ne bi smjeli više javljati – jugo-nostalgičari, četnici, stare komunjare te koriste one resurse koje su upravo oni, dok su bili na vlasti, žestoko proganjali. Prvenstveno slobodu govora. Ali tu vrijedi pravilo “kako za koga”.
Samo u “Hrvatistanu”, kako ga naziva Dikan, može se dogoditi da N1 televizija “ležerno” objavi četnički pamflet Dežulovića “Jebo vas Vukovar”. Međutim, ni tu im nije kraj. Ista TV kuća ispričava se javnosti jer je njen novinar rekao da je Tomislav Merčep ratni junak. Stvarno smo dno dna. I mala djeca znaju da je Merčep hrvatski ratni heroj koji je kao zapovjednik prvi organizirao obranu Vukovara.
Osuđen je po široko tumačenoj zapovjednoj odgovornosti jer mu nisu uspjeli dokazati da je počinio ni jedan zločin, unatoč lažnih iskaza opskurnih i plaćenih tzv. svjedoka. Merčep je, baš kao i Norac i Praljak, proglašen ratnim zločincem mada su svi oni samo zdušno branili i obranili Hrvatsku dok su se jugofili skrivali pod krevetima ili su pobjegli van, da bi kasnije, uz podršku ljevičarskih medija, oklevetali naše heroje rata.
Stara arapska poslovica kaže: Nije dobro zaboraviti dobro, ali je dobro zaboraviti zlo.
Albert Camus je jednom rekao: “Zao pas laje u mislima čak i onda kad šuti”.
Za uvođenje TVO bili su čak i SDP-ovci, ali ne i Možemo…
Krenulo je temeljno vojno osposobljavanje (TVO). Hrvatska ima nešto manje od 15 tisuća profesionalnih vojnika što je znatno premalo u slučaju bilo kakve ratne ugroze. Iako taj “vojni rok” traje samo dva mjeseca i polaznici(e) dobivaju plaću, ipak će naučiti bar nešto. Znat će kako izgleda oružje ako, ne daj Bože, zatreba.
Za uvođenje TVO bili su čak i SDP-ovci, ali sekta Možemo! je oštro protiv. “Djeci je mjesto u prirodi, u knjižnici, na predstavi… ne trebamo odgajati djecu za oružje”, poručila je Ivana Kekin. Ona bi da se poveća sastav profesionalne vojske iako bi to bilo ogromno povećanje troškova, a i opet nedovoljno za obranu zemlje.
Inače, ta njena “djeca” su završeni srednjoškolci koji bi po njoj trebali brati cvijeće na livadama i samo se voziti na biciklima. Valjda po stazama koje mahnito gradi, na uštrb pješačkih staza, uzduž zagrebačkih ulica njen partijski drug Tomašević. Možemovcima je briga za sigurnost i opstojnost Hrvatske na zadnjem mjestu. Očito nemaju nikakvog političkog sluha što se događa danas u svijetu i oko nas.
Ako zagusti, Kekinica, muž i djeca mogu pobjeći, prvo u svoju vilu na moru, a ako treba i izvan zemlje. Zašto bi njena djeca branila Hrvatsku, kao npr: Thompsonova? Uvijek su postojale i postojat će dvije Hrvatske, ona kojoj je Hrvatska u srcu i koji su za njenu obranu spremni poslati svoju djecu u vojsku i oni kojima je Hrvatska tek usputna kategorija za koju ne bi dali “ni pišljivi bob”.
Ovi prvi su valjda Galićev “talog s dna šalice”, a njegovi jugofili čuvaju i danas demokraciju koju je on pronalazio i u jugo režimu u kojem je dobro živio. Stoga ne treba čuditi da Možemo! i razni oblici jugofila mare za ovu zemlju samo dok od nje imaju koristi. Ako propadne, naći će oni nove gospodare kojima će se “prišeprtljati” kako bi nastavili svoju rabotu – dobar život, ali bez obveze.
Ivan Sergejevič Turgenjev je jednom napisao: “Ima osmijeha gorih od suza”, a Jean Paul Sartre je rekao: “Nekima se može pomoći samo tako da im se ne pomaže”.
I na kraju, da ne ostane sve tako crno, evo jedan zgodan vic. Mujo se žali Hasi: “Znaš li, jarane, da moj stariji sin sliči na mene?” “Pa naravno, to ti je zbog utjecaja genetike”, mudro zaključi Haso. “Jel’? A zašto onda ovaj mlađi sin sliči susjedu?” ponovno će Mujo. “E, bolan, to ti je zbog utjecaja okoline”, uzvrati Haso.
Zvonimir Hodak / direktno.hr
>>>Hodak: Naš vrli Predsjednik želi nas posvađati s Izraelom