Pratite nas

Kronika

Hodočašće pred tunelom smrti i strave u šumi Biljeg kraj Gvozda

Objavljeno

na

Grupa od 50 hodočasnika Križnim putem hrvatski zarobljenika zaustavila se u šutnji i molitvi pred tunelom, na južnom ulazu, u šumu Biljeg. U gustoj i tamnoj šumi jedva se mogu vidjeti pravci kretanja uskotračne pruge koja prolazila udolinom i odlazili u tunel ispod brda. Danas preko toga tunela prolazi cesta od Gvozda prema Vojniću i nitko ne primjećuje da se prelazi preko velikog groblja u utrobi zemlji u kojem počivaju stotine ratnih zarobljenika koji su po Ženevskoj konvenciji trebali ostati na slobodi i životu. A oni su stjerani u jedan dugi tunela i zazidani i umoreni. Svi hodočasnici stajali su nijemi i u šutnji, a neki i u suzama zamišljajući da su i oni bili nečiji sinovi, očevi, braća i sestre i da su za njima plakali i pomišljali gdje im je grob…

Uz ljubaznost fra Tomislava Jurića, župnika iz Gvozda, saznali smo mnoge pojedinosti, ali ima mnogo toga što je još nepoznato i traži daljnje istraživanje. U spomen ubijenima u tunelu smrti u šumi Biljeg pred župnom crkvom u Gvozdu diže se dvometarski bijeli „Križ istine“. Na njegovu podnožju stoji duži natpis : „U šumi Biljeg i zaseoku Slavsko Polje, današnjoj općini Gvozd, učinjen u lipnju 1945. na hrvatskom tlu nezapamćen ratno –poratni zločin. Okrutni su partizanski osvetnici u tunelu uskotračne šumske željeznice, ispod ceste za Vojnić, zatvorili i obostrano zazidali do dvije tisuće na križnim putovima izmrcvarenih civilnih zarobljenika, te hrvatski i njemačkih vojnika. Velika grobnica slična onoj u Hudoj jami…“ KNOJ i OZNA tunel su minirali.  I danas se vidi tridesetak ulegnuća tla koje su masovne grobnice pogubljenih mučenika.  I pred tim križem smo zastali i molili u šutnji.

Župnik nam je ispripovjedio da ima ljudi koji taj slučaj istražuju i da su neke od ukopanih premještali  u nepoznatu masovnu grobnicu oko zaseoka Ključari, a da su se dogodile čudnovate i neobične smrti ljudi koji su sudjelovali u zločinu.

Ipak neke su činjenice poznate da je u taj tunel  dovedeno oko 2000 civila, hrvatskih i njemačkih zarobljenika. Njih su partizani u mjesecu lipnju zazidali u tunel uskotračne šumske pruge. S obje strane tunela u podzemnom logoru partizani su držali straže i lokalnom stanovništvu poručili: „ da svatko dođe po svojega fašista, i ondje mu odmah sudi: sjekirama, motikama i pijucima…“ Tu su počinjena strašna zvjerstva i kanibalizam. I tako neishranjeni i žedni s obje strane tunela su svi zarobljenici logora zazidani da umru bez zraka u očaju. Polako su i u mukama umirali. Tunel je nakon ratnih zbivanja još i miniran. Kraj južnog ulaza o velikoj tragediji svjedoči 30 jama  veličine 10 puta 50 metara. Jame očekuju ekshumaciju i forenzičare.  Dakle, to  sotonsko mučilište slično je onome u Hudoj jami kraj Laškog u Sloveniji.  Operaciju tog zločina su iz daljega vodili zloglasni admiral flote Branko Mamula, koji je rodom iz tog mjesta,  i Stevo Krajačić, šef OZNE.

U nedavno sagrađenoj crkvi u čast sv. Apostola Petra i Pala služili smo misu za sve žrtve križnih puteva koji su velikim dijelom završavali na području Banovine i Korduna.

Prema referatu Josipa Frkovića, povjernika Radne grupe grupu za prikupljanje i utvrđivanje činjenica  o sudbini žrtava Bleiburga i križnih putova te masovnih komunističkih zločina od 1945. do 1952, dovedeno je oko 45.000 ratnih zarobljenika koji su bili u logorima oko Siska, Petrinje, Gline, Topuskog, Šaševa kod Balinca, Gornje Čemernice, Slavskog Polja  i drugdje, i koji su pogubljeni na 119 stratišta. Do sad je podignuto sedam bijelih „Križeva istine“ kojima se daje pijetet i poštovanje stradalima.

Na ovom hodočašću koje je 10 u nizu dosad učinjeni, posjetili smo najprije katedralu sv. Križa u Sisku. Monos. Marko Cvitkušić, gemeračmo volar i prepošt Stolnog kaptola, upoznao nas sa povijesnim i sadašnjim Siskom, napose s aktivostima i pastoralnom nove i uvijek drevne sisačke biskupije sv. Kvirina. Zaustavili smo se pred kipom bl. Alojzija Stepinca koji čvrsto drži za ruke sirotu djecu koju je on na stotine spasio u drugom svjetskom ratu.

U Petrinji smo se zadržali u novo obnovljenjoj crvki sv. Lovre i pred kipom kardinala Franje Kuharića. Župnik i dekan Josip Samaržija upoznao nas je da je crkva bila pretvoreno u prah i pepeo ali je nakon „Oluje“ i oslobođenja Petrinje obnovljena u sadašnjem lijepom izgledu.

Na našem hodočašću zadržali smo se u Hrvatskoj Kostajnici. Fra Stjepan Jambrošić, župnik, pokazao nam je što je sve obnovljeno u Kostajnici poslije „Oluje“ uz obiteljske kuće, obnovljen je samostan i crkve sv. Antuna Padovanskog a obnovu još čeka porušena banka i razorena župna crkva sv. Nikole biskupa. Sliku sv. Nikole sačuvala je jedna pravoslavna vjernica, jer je nisu uništili četnici smtarajući da je sv. Nikola ipak i njihovo.

Ljubazno ali strpljivo dočekao nas je u Zrinu župnik Stjepan Filipec koji djeluju u župi skoro 20 godina. Pokazao nam je kako je izgledao hrvatski Zrin kad su ga razorili partizani 9. rujna 1943, godine, ali isto tako nam je iznio zapovijed Štaba unske operativne grupe kao i izvještaj 12.9.1943. godine u kojemu se spominje huškanje na ubijanje ljudi, brutalnost u napadu, pljačka, i ubojstva u „čišćenju“ poslije napada. U Zrinu je ubijeno 213 ljudi, neki su spaljeni, jedan mali dio protjeran u Drenje u Slavoniju. Vrhunac svega je presuda Kotarskog suda u Dvoru 1946. kojom se otima imovina Hrvatima u Zrinu. O svemu tome vrlo iscrpno, kaže nam župnik, nalazi se u knjizi Damira Borovčaka „Zrin 1943 – svjedoci komunističkog zločina“.

Župnik Filipec je zauzet pod vodstvom sisačke biskupije za izgradnju nove crkve koja će biti i grobnica svim poginulim stanovnicima Zrina.

Uspeli smo se pješice do groblja i crkve sv. Magdalen, u kojoj su još sačuvani obrisi prozora i rozeta u divnom gotskom stilu, a grobovi oko crkve jedva da se prepoznaju. Nad njima smo zapjevali pjesmu „Stala plačuć tužna mati“. Crkva u gotskom stilu svjedoči o jednom vremenu kad su se u Hrvatskoj  gradile takve lijepe građevine koje su osmanlije nemilosrdno rušili. Na drevnom gradu Zrinu mogli smo uživati u divnom pogledu koji nas je vodio dolinama i  vrhuncima planina u susjednu Bosnu. Velebne zidne i spomen ploča na njima vezala nas za prošlost za Nikolu Šubića Zrinskog koji je ovdje stolovao, koji je bio hrvatski ban i nadsve branitelj Sigeta 1566. godine. Tvrđava ima još obrise nekadašnje utvrde, ali u sebi nosi velike mogućnosti da se restaurira i unesu suvremeni sadržaji što mogu ostvariti samo iskreni rodoljubi.

Po svojoj povijesti uz Zrin je usko vezana tvrđava Gvozdansko koja je bila crta obrane pred hordama osmanlija u 16. stoljeću. U župnoj crkvi nalazi se križ s natpisom 13. siječnja 1578. kad su hrabri hrvatskih vitezovi, njih preko 500,  radije se smrzli u opsjednutoj tvrđavi nego se predali Ferhad paši koji je sa 10 000 janjičara osvajao Gvozdansko. Tvrđava je i danas ostala u ruševinama nerestaurirana a malu župnu crkvu sv. Filipa i Jakova, koja je bila srušena u srpskoj agresiji, obnovila je zagrebačka nadbiskupija odmah poslije „Oluje“.  Župnik Filipec i ovdje okuplja župnu zajednicu koja je mala, ali je uzdanica jer drži vatru vjere i ljubavi da se ne ugasi. O hrvatskom junaštvu u Gvozdanskom spjevao je 1937. ep u 32 pjevanja hrvatski književnik Ante Tresić Pavičić, koji je objavljen tek 2000 godine.

U Glini je na nekadašnjem sajmištu podignuta nova veličanstvena župna crkva posvećena sv. Ivanu Nepomuku, a porušena crkva je u svojim temeljima i ulaznim vratima konzervirana. Župnik Ivica Mađer rado nas je primio i iznio nam istine o povijesti Gline u kojoj je službovao kao pukovnik ban Josip Jelačić i u kojoj je Josip Runjanin skladao hrvatsku himnu „Lijepa naša“.  Glina je doživjela svoju tragediju kad su ustaše 1941. ubile 260 nevinih ljudi pravoslavne vjere, a ta se tragedija nastavlja poslije drugog svjetskog rata. U Glini je bio veliki logor ratnih zarobljenika njemačke i hrvatske vojske, koji umjesto da budu suđeni i oslobođeni, oni su po zapovijedi KNOJA i OZNE mučki likvidirani. Zaslugom udruge „Hrvatski domoboran“ i u Gline je postavljen jedan od sedam bijelih Križeva istine na spomen tisućama stradalih zarobljenika. Srpska agresija u domovinskom ratu ostavila je nove tragedije: 413 poginuli i nestali branitelja i civila, srušene crkve u Glini, Maji, Viduševcu i spaljena sela. O tome svjedoči simbolički spomenik „Suza“.

Hodočašće Križnim putem završilo je u nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu, gdje nas je primio rektor i župnik mons. Antun Sente. U duhu pobožnosti zadržali smo se u svetištu u molitvi i obilasku zavjetnog kipa sv. Josipu.

Na ovom hodočašću Križnim putem hrvatski zarobljenik iz Corpus Domini, koje se organizira već 10 godina posjetili smo  mjesta stradanja hrvatskih zarobljenika u Sisaku, Petrinji, Zrinu, Gvozdanskom, Gvozdu i Glini te nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu. Po lijepom vremenu i ugodnom duhovnom raspoloženju sa puno uspomeno vratili se u Zagreb malo umorni ali sretni i zadovoljni. (P.C.)

Don Pavao Crnjac

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Napadnuta u Sarajevu jer je nosila jaknu sa hrvatskim ‘kvadratićima’

Objavljeno

na

Objavio

Sarajevska skijašica Sedina Muhibić (27), poznata i kao legenda zagrebačke Snježne kraljice, napadnuta je u ponedjeljak navečer u tramvaju u Sarajevu, a povod je, kako je navela na svom profilu na Facebooku, samo to što je na sebi nosila jaknu sa hrvatskom šahovnicom.

– “Još sam pod utiscima onoga što se večeras desilo. U skoro punom tramvaju stajala sam i slušala muziku. Nisam ni shvatila da je u tramvaju kaos zbog mojih kockica. U jednom momentu su mi gospođe prišle i rekle kako je u tramvaju neki divljak koji me želi ubiti, prebiti kad izađem iz tramvaja jer, kako kaže, “šahovnici nije mjesto u Sarajevu”, “mrzi Hrvate”, “otkud mi hrabrost, treba me ubiti…” – napisala je Sedina na svom Facebook profilu.

Dodaje da su je drugi Sarajlije zaštitili te su pozvali policiju, nakon čega je “divljak otišao glavom bez obzira”.

Pojedinac ne čini populaciju

– Smatram da imam pravo svoju jaknu obući kad hoću i gdje hoću, pa i u Sarajevu. Danas je bilo hladno i svi znate da su se i snijeg i kiša smjenjivali… Zašto ne bih obukla najbolju jaknu koju imam? Nisam nacionalist i nikad neću biti, iako imam možda i više prava biti, nego taj divljak.

Da nije rata bilo, možda bih i ja imala roditelje i porodicu, drugi život, pa opet ne mrzim, sretna sam, volim život, jer pojedinac ne čini populaciju.

Ok mi je, možete me i ubiti, ali ja – Sarajka – muslimanka – ostajem pri svom, pa taman sama i jedina bila. I dalje s ponosom kockice moje drage će da me prate, jer su mi donijele najljepše trenutke života kao i super prijatelje.

Svi koji su protiv toga, neka kockice broje, a ne moraju me ni pogledati više – napisala je u statusu.

O Sedini se u Hrvatskoj pročulo lani, kada je njezina životna priča ganula sve.

Rođena je 1991. u Sarajevu u prosincu. I to je jedini podatak koji ima o sebi. Roditelji su je ostavili po rođenju. Odrasla je u Domu Bjelave i SOS Dječjem selu.

Ne zna tko joj je majka, niti želi znati. Isto vrijedi i za oca. Inspirativnu priču o upornoj djevojci, koja je živi dokaz da se isplati slijediti vlastite snove donio je prije točno godinu dana portal Source.

‘Formirana sam osoba’

– Niti su oni mene tražili, niti ja njih. Nikad nisam ni osjetila potrebu da ih tražim. Drugačije je djeci koja imaju roditelja, pa ostanu bez njih.

Mi koji smo od rođenja bez roditelja, naučili smo na taj način života. Kao dijete sam imala SOS mamu i ona mi je bila sve. Kasnije sam postala zrelija i svjesnija da sam u domu, ali moja razmišljanja su su mijenjala i pitala sam se zašto da ja njih tražim kada oni mene nisu tolike godine.

Oni su mene ostavili, nisam ja njih. Jednostavno nemam potrebu da ih znam. Sada, da mi dođe Izetbegović i kaže da mi je babo, nemam ja tu što pričati s bilo kim. Ja sam sad formirana i izgradila sam sebe bez njih, kazala je lani Sedina.

Iako nije imala roditelje, u životu su joj se dogodile mnoge prilike, a Sedina nijednu nije propuštala.

– Odbojku treniram od trećeg razreda osnovne škole. Skijanje sam počela trenirati negdje sa pet godina. Bavim se i glumom.

Bila je jedna audicija i dobila sam ulogu u filmu Grbavica. Naša suradnja se nastavila i kasnije, tako da se i sada bavim glumom.

Da se zaista lavovski bori za svoj cilj, dokazuje i nevjerojatna priča koja ju je spojila s obitelji Kostelić.

– Bila mi je ozlijeđena noga i napravila sam pauzu od tri do četiri godine. Nisam nikako skijala. No, za to vrijeme moje želja je još više rasla. Bila sam svjesna da se profesionalno više ne mogu baviti skijanjem, ali sam htjela na bilo koji način djelovati u skijanju.

Pisala sam molbe našem Savezu, no nikada nisam dobila nijedan odgovor.

Uopće nemam uvid tko je i da li je itko vidio te moje mailove.

Kada sam konačno vidjela da tu nema prilike za mene, odlučila sam pokušati pronaći svoje mjesto u Hrvatskom skijaškom savezu, ispričala je Sedina za Source opisujući kako se 2017. našla u Zagrebu, u vrijeme kada se održavala Snježna kraljica uz brojne popratne događaje u središtu hrvatske metropole, uključujući i postavljanje skijaške staze u samom srcu grada, u Bakačevoj ulici.

Upoznala i Janicu

– Vidjela sam da će se obilježavati 50 godina skijanja, pa sam odlučila otići na to. Nisam stigla rezervirati mjesto, niti sam uzela karte da to sve gledam.

Pisala sam po Facebooku i pitala ljude može li mi tko pomoći za smještaj. Javila mi se jedna odgojiteljica i kaže kako ne mogu tako napustiti državu, moram se 24 sata ranije najaviti. Ja ju blokiram.

Stigla sam na prvi autobus za Zagreb. Došla sam u Bakačevu točno na vrijeme početka svečanosti. Upoznala sam Tinu Maze i Janicu Kostelić, preskočila ogradu i slikala se sa skijašima. Prišla sam jednom momku iz osoblja i pitala ga gdje mogu kupiti kartu za sutrašnju utrku na Sljemenu, a on mi kaže kako je to nemoguće.

Onda mu objasnim da sam došla iz Sarajeva i da nisam stigla to obaviti, što on nije mogao vjerovati. Rekao mi je da dođem sutradan i da će mi on dati kartu, rekla je i otkrila da je dobila kartu i sljedećih par dana provela gledajući utrke da bi nakon povratka u Sarajevo uslijedio zaplet koji joj je promijenio život.

Odlučila je Hrvatskom skijaškom savezu poslati pismo zahvale, a kako je tada pisao Dnevnik.hr, ono je proslijeđeno Reni Fleissu, šefu sljemenske utrke koji na njezinu želju da postane dio ekipe na Sljemenu nije ostao ravnodušan. Ponudio joj je suradnju u Zagrebu.

– Opisala sam svoje iskustvo tamo i zamolila ih da iduće godine radim na skijaškim utrkama. Odmah su mi odgovorili. Tijekom godine smo održali kontakt.

Prepoznali su tu moju ljubav i obećali su mi smještaj, prijevoz, honorar, sve. Tako sam ove godine (2018.) išla tamo i bilo mi je odlično.

Prošla sam cijelu organizaciju te imaju za cilj da me obuče da jednog dana i sama organiziram skijaške trke. Sad bih plakala, kad se sjetim. Sve, apsolutno sve sam prošla.

Dobila sam ponudu i iz Slovenije da radim sa njima. Tek na kraju sam im rekla tko sam i da nemam roditelje, kazala je Sedina.

– Ona se toliko nametnula radom: ima za mene? ima za mene? ima za mene? Znam jako dobre radnike i znam tu već godinama na Sljemenu dolaze ljudi teške fizičke poslove raditi.

Međutim, ona jednostavno toliko cijeli dan, gotovo dosadna: što sad sa mnom? Šta ću ja? Šta ću ja?, ispričao je tada Reno Fleiss.

Na kraju joj je Ante Kostelić rekao: ‘Ne treba se snimati o meni i mojim Kostelićima film, nego o tebi’, pisao je Source, prenosi Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

HSP Split kazneno prijavio Porfirija Perića zbog pjevanja četničkih pjesama!

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska stranka prava, Podružnica  Split kazneno je prijavila Porfirija Prvoslava Perića, episkopa Srpske pravoslavne crkve i mitropolita zagrebačko-ljubljanskog te druge nepoznate osobe.

HSP Split je  u posjedu dvije snimke na kojima se jasno vidi prijavljenik i druge nepoznate osobe, a na kojima promoviraju četničku ideologiju na način da pjevaju i potiču na pjevanje četničkih pjesama, poznatih zločinaca kako iz 2. svjetskog rata, tako i iz Domovinskog rata – stoji u prijavi opunomoćenika HSP-a splitskog odvjetnika Bepa Marušića.

Obaviještena je i pravobraniteljica za djecu:

“Obraćamo Vam se poradi zabrinutosti s obzirom da je općepoznato da je četnički pokret bio zločinački pokret, kako u 2. svjetskom ratu tako i u Domovinskom ratu, a na snimci je vidljivo da vjerski autoriteti potiču ili možda čak prisiljavaju maloljetnu djecu na rehabilitiranje i veličanje četničkog pokreta.” – stoji u prijavi pravobraniteljici za djecu.

Ured za odnose s javnošću HSP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari