Pratite nas

Kronika

Hodočašće pred tunelom smrti i strave u šumi Biljeg kraj Gvozda

Objavljeno

na

Grupa od 50 hodočasnika Križnim putem hrvatski zarobljenika zaustavila se u šutnji i molitvi pred tunelom, na južnom ulazu, u šumu Biljeg. U gustoj i tamnoj šumi jedva se mogu vidjeti pravci kretanja uskotračne pruge koja prolazila udolinom i odlazili u tunel ispod brda. Danas preko toga tunela prolazi cesta od Gvozda prema Vojniću i nitko ne primjećuje da se prelazi preko velikog groblja u utrobi zemlji u kojem počivaju stotine ratnih zarobljenika koji su po Ženevskoj konvenciji trebali ostati na slobodi i životu. A oni su stjerani u jedan dugi tunela i zazidani i umoreni. Svi hodočasnici stajali su nijemi i u šutnji, a neki i u suzama zamišljajući da su i oni bili nečiji sinovi, očevi, braća i sestre i da su za njima plakali i pomišljali gdje im je grob…

Uz ljubaznost fra Tomislava Jurića, župnika iz Gvozda, saznali smo mnoge pojedinosti, ali ima mnogo toga što je još nepoznato i traži daljnje istraživanje. U spomen ubijenima u tunelu smrti u šumi Biljeg pred župnom crkvom u Gvozdu diže se dvometarski bijeli „Križ istine“. Na njegovu podnožju stoji duži natpis : „U šumi Biljeg i zaseoku Slavsko Polje, današnjoj općini Gvozd, učinjen u lipnju 1945. na hrvatskom tlu nezapamćen ratno –poratni zločin. Okrutni su partizanski osvetnici u tunelu uskotračne šumske željeznice, ispod ceste za Vojnić, zatvorili i obostrano zazidali do dvije tisuće na križnim putovima izmrcvarenih civilnih zarobljenika, te hrvatski i njemačkih vojnika. Velika grobnica slična onoj u Hudoj jami…“ KNOJ i OZNA tunel su minirali.  I danas se vidi tridesetak ulegnuća tla koje su masovne grobnice pogubljenih mučenika.  I pred tim križem smo zastali i molili u šutnji.

Župnik nam je ispripovjedio da ima ljudi koji taj slučaj istražuju i da su neke od ukopanih premještali  u nepoznatu masovnu grobnicu oko zaseoka Ključari, a da su se dogodile čudnovate i neobične smrti ljudi koji su sudjelovali u zločinu.

Ipak neke su činjenice poznate da je u taj tunel  dovedeno oko 2000 civila, hrvatskih i njemačkih zarobljenika. Njih su partizani u mjesecu lipnju zazidali u tunel uskotračne šumske pruge. S obje strane tunela u podzemnom logoru partizani su držali straže i lokalnom stanovništvu poručili: „ da svatko dođe po svojega fašista, i ondje mu odmah sudi: sjekirama, motikama i pijucima…“ Tu su počinjena strašna zvjerstva i kanibalizam. I tako neishranjeni i žedni s obje strane tunela su svi zarobljenici logora zazidani da umru bez zraka u očaju. Polako su i u mukama umirali. Tunel je nakon ratnih zbivanja još i miniran. Kraj južnog ulaza o velikoj tragediji svjedoči 30 jama  veličine 10 puta 50 metara. Jame očekuju ekshumaciju i forenzičare.  Dakle, to  sotonsko mučilište slično je onome u Hudoj jami kraj Laškog u Sloveniji.  Operaciju tog zločina su iz daljega vodili zloglasni admiral flote Branko Mamula, koji je rodom iz tog mjesta,  i Stevo Krajačić, šef OZNE.

U nedavno sagrađenoj crkvi u čast sv. Apostola Petra i Pala služili smo misu za sve žrtve križnih puteva koji su velikim dijelom završavali na području Banovine i Korduna.

Prema referatu Josipa Frkovića, povjernika Radne grupe grupu za prikupljanje i utvrđivanje činjenica  o sudbini žrtava Bleiburga i križnih putova te masovnih komunističkih zločina od 1945. do 1952, dovedeno je oko 45.000 ratnih zarobljenika koji su bili u logorima oko Siska, Petrinje, Gline, Topuskog, Šaševa kod Balinca, Gornje Čemernice, Slavskog Polja  i drugdje, i koji su pogubljeni na 119 stratišta. Do sad je podignuto sedam bijelih „Križeva istine“ kojima se daje pijetet i poštovanje stradalima.

Na ovom hodočašću koje je 10 u nizu dosad učinjeni, posjetili smo najprije katedralu sv. Križa u Sisku. Monos. Marko Cvitkušić, gemeračmo volar i prepošt Stolnog kaptola, upoznao nas sa povijesnim i sadašnjim Siskom, napose s aktivostima i pastoralnom nove i uvijek drevne sisačke biskupije sv. Kvirina. Zaustavili smo se pred kipom bl. Alojzija Stepinca koji čvrsto drži za ruke sirotu djecu koju je on na stotine spasio u drugom svjetskom ratu.

U Petrinji smo se zadržali u novo obnovljenjoj crvki sv. Lovre i pred kipom kardinala Franje Kuharića. Župnik i dekan Josip Samaržija upoznao nas je da je crkva bila pretvoreno u prah i pepeo ali je nakon „Oluje“ i oslobođenja Petrinje obnovljena u sadašnjem lijepom izgledu.

Na našem hodočašću zadržali smo se u Hrvatskoj Kostajnici. Fra Stjepan Jambrošić, župnik, pokazao nam je što je sve obnovljeno u Kostajnici poslije „Oluje“ uz obiteljske kuće, obnovljen je samostan i crkve sv. Antuna Padovanskog a obnovu još čeka porušena banka i razorena župna crkva sv. Nikole biskupa. Sliku sv. Nikole sačuvala je jedna pravoslavna vjernica, jer je nisu uništili četnici smtarajući da je sv. Nikola ipak i njihovo.

Ljubazno ali strpljivo dočekao nas je u Zrinu župnik Stjepan Filipec koji djeluju u župi skoro 20 godina. Pokazao nam je kako je izgledao hrvatski Zrin kad su ga razorili partizani 9. rujna 1943, godine, ali isto tako nam je iznio zapovijed Štaba unske operativne grupe kao i izvještaj 12.9.1943. godine u kojemu se spominje huškanje na ubijanje ljudi, brutalnost u napadu, pljačka, i ubojstva u „čišćenju“ poslije napada. U Zrinu je ubijeno 213 ljudi, neki su spaljeni, jedan mali dio protjeran u Drenje u Slavoniju. Vrhunac svega je presuda Kotarskog suda u Dvoru 1946. kojom se otima imovina Hrvatima u Zrinu. O svemu tome vrlo iscrpno, kaže nam župnik, nalazi se u knjizi Damira Borovčaka „Zrin 1943 – svjedoci komunističkog zločina“.

Župnik Filipec je zauzet pod vodstvom sisačke biskupije za izgradnju nove crkve koja će biti i grobnica svim poginulim stanovnicima Zrina.

Uspeli smo se pješice do groblja i crkve sv. Magdalen, u kojoj su još sačuvani obrisi prozora i rozeta u divnom gotskom stilu, a grobovi oko crkve jedva da se prepoznaju. Nad njima smo zapjevali pjesmu „Stala plačuć tužna mati“. Crkva u gotskom stilu svjedoči o jednom vremenu kad su se u Hrvatskoj  gradile takve lijepe građevine koje su osmanlije nemilosrdno rušili. Na drevnom gradu Zrinu mogli smo uživati u divnom pogledu koji nas je vodio dolinama i  vrhuncima planina u susjednu Bosnu. Velebne zidne i spomen ploča na njima vezala nas za prošlost za Nikolu Šubića Zrinskog koji je ovdje stolovao, koji je bio hrvatski ban i nadsve branitelj Sigeta 1566. godine. Tvrđava ima još obrise nekadašnje utvrde, ali u sebi nosi velike mogućnosti da se restaurira i unesu suvremeni sadržaji što mogu ostvariti samo iskreni rodoljubi.

Po svojoj povijesti uz Zrin je usko vezana tvrđava Gvozdansko koja je bila crta obrane pred hordama osmanlija u 16. stoljeću. U župnoj crkvi nalazi se križ s natpisom 13. siječnja 1578. kad su hrabri hrvatskih vitezovi, njih preko 500,  radije se smrzli u opsjednutoj tvrđavi nego se predali Ferhad paši koji je sa 10 000 janjičara osvajao Gvozdansko. Tvrđava je i danas ostala u ruševinama nerestaurirana a malu župnu crkvu sv. Filipa i Jakova, koja je bila srušena u srpskoj agresiji, obnovila je zagrebačka nadbiskupija odmah poslije „Oluje“.  Župnik Filipec i ovdje okuplja župnu zajednicu koja je mala, ali je uzdanica jer drži vatru vjere i ljubavi da se ne ugasi. O hrvatskom junaštvu u Gvozdanskom spjevao je 1937. ep u 32 pjevanja hrvatski književnik Ante Tresić Pavičić, koji je objavljen tek 2000 godine.

U Glini je na nekadašnjem sajmištu podignuta nova veličanstvena župna crkva posvećena sv. Ivanu Nepomuku, a porušena crkva je u svojim temeljima i ulaznim vratima konzervirana. Župnik Ivica Mađer rado nas je primio i iznio nam istine o povijesti Gline u kojoj je službovao kao pukovnik ban Josip Jelačić i u kojoj je Josip Runjanin skladao hrvatsku himnu „Lijepa naša“.  Glina je doživjela svoju tragediju kad su ustaše 1941. ubile 260 nevinih ljudi pravoslavne vjere, a ta se tragedija nastavlja poslije drugog svjetskog rata. U Glini je bio veliki logor ratnih zarobljenika njemačke i hrvatske vojske, koji umjesto da budu suđeni i oslobođeni, oni su po zapovijedi KNOJA i OZNE mučki likvidirani. Zaslugom udruge „Hrvatski domoboran“ i u Gline je postavljen jedan od sedam bijelih Križeva istine na spomen tisućama stradalih zarobljenika. Srpska agresija u domovinskom ratu ostavila je nove tragedije: 413 poginuli i nestali branitelja i civila, srušene crkve u Glini, Maji, Viduševcu i spaljena sela. O tome svjedoči simbolički spomenik „Suza“.

Hodočašće Križnim putem završilo je u nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu, gdje nas je primio rektor i župnik mons. Antun Sente. U duhu pobožnosti zadržali smo se u svetištu u molitvi i obilasku zavjetnog kipa sv. Josipu.

Na ovom hodočašću Križnim putem hrvatski zarobljenik iz Corpus Domini, koje se organizira već 10 godina posjetili smo  mjesta stradanja hrvatskih zarobljenika u Sisaku, Petrinji, Zrinu, Gvozdanskom, Gvozdu i Glini te nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu. Po lijepom vremenu i ugodnom duhovnom raspoloženju sa puno uspomeno vratili se u Zagreb malo umorni ali sretni i zadovoljni. (P.C.)

Don Pavao Crnjac

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Srela sam četnika koji mi je sinove odveo u smrt

Objavljeno

na

Objavio

hkm.hr

Ruža Pavlić oba sina je pronašla u masovnoj grobnici u Lovasu. Mučeni su i ubijeni u listopadu 1991. u jednoj garaži. Domaći Srbin Mirko Rudić došao je, kaže, s nekim njoj nepoznatim ljudima i odveo ih…

Za Ružu Pavlić nema utjehe. Njezina djeca ubijena su u Lovasu 1991. godine. Željko (29) i četiri godine mlađi Darko. Obojica su bila neoženjena i živjela s roditeljima u obiteljskoj kući u Lovasu.

– Došli su po njih u našu kuću i samo ih odveli. Najprije su zatvoreni u zadruzi, zatim u općini da bi ih osam dana nakon što su ih odveli, ubili u jednoj garaži. I oni su kao i mnogi drugi ubačeni u masovnu grobnicu. Da su mi sinovi mrtvi saznala sam od susjeda nekoliko dana nakon njihove smrti – kazala nam je kratko Ruža, kojoj je svaki razgovor o tome otvaranje rana koje zapravo nikad nisu zacijelile. I neće.

Susjed mi je rekao da su mi sinovi pobijeni

Masakr nad nevinim stanovništvom malenog srijemskog sela započelo je u listopadu 1991. godine. Dva dana nakon što je Hrvatska proglasila neovisnost od Jugoslavije i nakon što je JNA  zauzela to područje uz pomoć paravojnih formacija Dušan Silni odigrala su se brutalna ubojstva.

– Toga dana kada je napadnut Lovas domaći Srbin Mirko Rudić došao je s nekim nepoznatim ljudima po moje sinove. Odveli su ih najprije u mašinsku radionicu u Poljoprivrednoj zadruzi, a onda u Općinu. Išla sam im u posjet. Od Save Klisurića, koji je bio direktor škole u Lovasu, tražila sam pomoć jer je poznavao moju djecu, ali ništa nije poduzeo. Danima nisam ništa znala o svojim sinovima. Ni od koga nisam mogla dobiti neku informaciju. Konačno, došao je dan kada mi je pokojni susjed Ivica Đaković rekao za smrt mojih sinova. Radila sam nešto oko cvijeća, a on je došao i rekao: Ružice, djeca su ti pobijena. U ruci sam držala veliki nož kojim sam radila i istoga sam trena pomislila kako je najbolje da se probodem. U glavi su mi se smjenjivala dva glasa – jedan je govorio da si skratim muke, a drugi da to ne činim. Nisam više imala razloga živjeti – prisjetila se Ruža najtežeg trenutka u svom životu.

– Kasnije sam saznala da je moje sinove prije nego što su ubijeni mučio četnik Petronije, da im je nožem sjekao i čupao kosu i zvjerski ih tukao zajedno s drugim četnicima. Božo Devčić i Ljuban Devetak krivi su za smrt mojih sinova. Kakav je to narod, kakvi su to ljudi?! Kakva je zvijer ušla u njih da su tako mogli mučiti i ubijati nevine ljude?! – pita se Ruža.

Za Božić 1991. godine otjerana je iz Lovasa. Otišla je u Njemačku gdje joj je bio bolesni muž koji je godinama radio u Njemačkoj i koji je pola godine prije okupacije Lovasa dobio moždani udar.

Vratila se samo zbog grobova svojih sinova

– U Lovas smo se vratili 1998. godine. Živjeli smo u jednoj sobici u dvorištu jer je sve drugo bilo porušeno. Polako smo u godinama koje su slijedile obnavljali kuću vlastitim sredstvima. Za sebe mogu reći da sam se vratila samo zbog grobova svoje djece. Njihova su tijela pronađena u zajedničkoj grobnici na lovaskom groblju. Na prepoznavanje u Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu išao je brat moga muža. Željko je u džepu imao osobnu iskaznicu, a Darka su valjda prepoznali po kosi.

‘Za mene nikad neće biti utjehe’

– Jednom prilikom, kada sam išla na glasovanje, u Lovasu sam susrela Mirka Rudića koji je zajedno s drugim četnicima moje sinove odveo u zatvor. Kada sam ga ugledala, od šoka sam ostala paralizirana. Osim uspomena koje nosim u ranjenom srcu, od mojih sinova ostalo mi je tek nekoliko fotografija, slika koje su naslikali i nekoliko pramenova kose… Za mene nikada neće biti utjehe –  neutješna je Ruža.

Njezino svjedočenje kako i svjedočenja još nekolicine preživjelih objavljena su u spomen knjizi „Krvava istina (novome životu ususret)“ koja je nastala u povodu dvadesete obljetnice ukopa posmrtnih ostataka 67 lovaskih Hrvata, žrtava srpske agresije, koji su 1991. godine većinom bili pokopani u masovnoj grobnici, te u nekoliko pojedinačnih grobnica na groblju u Lovasu.

Ružin suprug umro prije tri godine i sada sama svakodnevno posjećuje grobove svojih najmilijih, piše 24sata.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

U Splitu Tuđmanov spomenik išaran crvenom bojom

Objavljeno

na

Objavio

Nepoznata osoba išarala je crvenom bojom oči na kipu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u Splitu.

Kako prenosi index.hr, fotografije “oskvrnavljenog” kipa prvog predsjednika Hrvatske objavio je sekretar Socijaldemokratske partije (SDP) za Split Davor Matijević.

I Tuđmanu se plače kad vidi šta mu HDZ radi od Splita“, napisao je Matijević, razdragano prenosi portal index hr.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari