Pratite nas

Kronika

Hodočašće pred tunelom smrti i strave u šumi Biljeg kraj Gvozda

Objavljeno

na

Grupa od 50 hodočasnika Križnim putem hrvatski zarobljenika zaustavila se u šutnji i molitvi pred tunelom, na južnom ulazu, u šumu Biljeg. U gustoj i tamnoj šumi jedva se mogu vidjeti pravci kretanja uskotračne pruge koja prolazila udolinom i odlazili u tunel ispod brda. Danas preko toga tunela prolazi cesta od Gvozda prema Vojniću i nitko ne primjećuje da se prelazi preko velikog groblja u utrobi zemlji u kojem počivaju stotine ratnih zarobljenika koji su po Ženevskoj konvenciji trebali ostati na slobodi i životu. A oni su stjerani u jedan dugi tunela i zazidani i umoreni. Svi hodočasnici stajali su nijemi i u šutnji, a neki i u suzama zamišljajući da su i oni bili nečiji sinovi, očevi, braća i sestre i da su za njima plakali i pomišljali gdje im je grob…

Uz ljubaznost fra Tomislava Jurića, župnika iz Gvozda, saznali smo mnoge pojedinosti, ali ima mnogo toga što je još nepoznato i traži daljnje istraživanje. U spomen ubijenima u tunelu smrti u šumi Biljeg pred župnom crkvom u Gvozdu diže se dvometarski bijeli „Križ istine“. Na njegovu podnožju stoji duži natpis : „U šumi Biljeg i zaseoku Slavsko Polje, današnjoj općini Gvozd, učinjen u lipnju 1945. na hrvatskom tlu nezapamćen ratno –poratni zločin. Okrutni su partizanski osvetnici u tunelu uskotračne šumske željeznice, ispod ceste za Vojnić, zatvorili i obostrano zazidali do dvije tisuće na križnim putovima izmrcvarenih civilnih zarobljenika, te hrvatski i njemačkih vojnika. Velika grobnica slična onoj u Hudoj jami…“ KNOJ i OZNA tunel su minirali.  I danas se vidi tridesetak ulegnuća tla koje su masovne grobnice pogubljenih mučenika.  I pred tim križem smo zastali i molili u šutnji.

Župnik nam je ispripovjedio da ima ljudi koji taj slučaj istražuju i da su neke od ukopanih premještali  u nepoznatu masovnu grobnicu oko zaseoka Ključari, a da su se dogodile čudnovate i neobične smrti ljudi koji su sudjelovali u zločinu.

Ipak neke su činjenice poznate da je u taj tunel  dovedeno oko 2000 civila, hrvatskih i njemačkih zarobljenika. Njih su partizani u mjesecu lipnju zazidali u tunel uskotračne šumske pruge. S obje strane tunela u podzemnom logoru partizani su držali straže i lokalnom stanovništvu poručili: „ da svatko dođe po svojega fašista, i ondje mu odmah sudi: sjekirama, motikama i pijucima…“ Tu su počinjena strašna zvjerstva i kanibalizam. I tako neishranjeni i žedni s obje strane tunela su svi zarobljenici logora zazidani da umru bez zraka u očaju. Polako su i u mukama umirali. Tunel je nakon ratnih zbivanja još i miniran. Kraj južnog ulaza o velikoj tragediji svjedoči 30 jama  veličine 10 puta 50 metara. Jame očekuju ekshumaciju i forenzičare.  Dakle, to  sotonsko mučilište slično je onome u Hudoj jami kraj Laškog u Sloveniji.  Operaciju tog zločina su iz daljega vodili zloglasni admiral flote Branko Mamula, koji je rodom iz tog mjesta,  i Stevo Krajačić, šef OZNE.

U nedavno sagrađenoj crkvi u čast sv. Apostola Petra i Pala služili smo misu za sve žrtve križnih puteva koji su velikim dijelom završavali na području Banovine i Korduna.

Prema referatu Josipa Frkovića, povjernika Radne grupe grupu za prikupljanje i utvrđivanje činjenica  o sudbini žrtava Bleiburga i križnih putova te masovnih komunističkih zločina od 1945. do 1952, dovedeno je oko 45.000 ratnih zarobljenika koji su bili u logorima oko Siska, Petrinje, Gline, Topuskog, Šaševa kod Balinca, Gornje Čemernice, Slavskog Polja  i drugdje, i koji su pogubljeni na 119 stratišta. Do sad je podignuto sedam bijelih „Križeva istine“ kojima se daje pijetet i poštovanje stradalima.

Na ovom hodočašću koje je 10 u nizu dosad učinjeni, posjetili smo najprije katedralu sv. Križa u Sisku. Monos. Marko Cvitkušić, gemeračmo volar i prepošt Stolnog kaptola, upoznao nas sa povijesnim i sadašnjim Siskom, napose s aktivostima i pastoralnom nove i uvijek drevne sisačke biskupije sv. Kvirina. Zaustavili smo se pred kipom bl. Alojzija Stepinca koji čvrsto drži za ruke sirotu djecu koju je on na stotine spasio u drugom svjetskom ratu.

U Petrinji smo se zadržali u novo obnovljenjoj crvki sv. Lovre i pred kipom kardinala Franje Kuharića. Župnik i dekan Josip Samaržija upoznao nas je da je crkva bila pretvoreno u prah i pepeo ali je nakon „Oluje“ i oslobođenja Petrinje obnovljena u sadašnjem lijepom izgledu.

Na našem hodočašću zadržali smo se u Hrvatskoj Kostajnici. Fra Stjepan Jambrošić, župnik, pokazao nam je što je sve obnovljeno u Kostajnici poslije „Oluje“ uz obiteljske kuće, obnovljen je samostan i crkve sv. Antuna Padovanskog a obnovu još čeka porušena banka i razorena župna crkva sv. Nikole biskupa. Sliku sv. Nikole sačuvala je jedna pravoslavna vjernica, jer je nisu uništili četnici smtarajući da je sv. Nikola ipak i njihovo.

Ljubazno ali strpljivo dočekao nas je u Zrinu župnik Stjepan Filipec koji djeluju u župi skoro 20 godina. Pokazao nam je kako je izgledao hrvatski Zrin kad su ga razorili partizani 9. rujna 1943, godine, ali isto tako nam je iznio zapovijed Štaba unske operativne grupe kao i izvještaj 12.9.1943. godine u kojemu se spominje huškanje na ubijanje ljudi, brutalnost u napadu, pljačka, i ubojstva u „čišćenju“ poslije napada. U Zrinu je ubijeno 213 ljudi, neki su spaljeni, jedan mali dio protjeran u Drenje u Slavoniju. Vrhunac svega je presuda Kotarskog suda u Dvoru 1946. kojom se otima imovina Hrvatima u Zrinu. O svemu tome vrlo iscrpno, kaže nam župnik, nalazi se u knjizi Damira Borovčaka „Zrin 1943 – svjedoci komunističkog zločina“.

Župnik Filipec je zauzet pod vodstvom sisačke biskupije za izgradnju nove crkve koja će biti i grobnica svim poginulim stanovnicima Zrina.

Uspeli smo se pješice do groblja i crkve sv. Magdalen, u kojoj su još sačuvani obrisi prozora i rozeta u divnom gotskom stilu, a grobovi oko crkve jedva da se prepoznaju. Nad njima smo zapjevali pjesmu „Stala plačuć tužna mati“. Crkva u gotskom stilu svjedoči o jednom vremenu kad su se u Hrvatskoj  gradile takve lijepe građevine koje su osmanlije nemilosrdno rušili. Na drevnom gradu Zrinu mogli smo uživati u divnom pogledu koji nas je vodio dolinama i  vrhuncima planina u susjednu Bosnu. Velebne zidne i spomen ploča na njima vezala nas za prošlost za Nikolu Šubića Zrinskog koji je ovdje stolovao, koji je bio hrvatski ban i nadsve branitelj Sigeta 1566. godine. Tvrđava ima još obrise nekadašnje utvrde, ali u sebi nosi velike mogućnosti da se restaurira i unesu suvremeni sadržaji što mogu ostvariti samo iskreni rodoljubi.

Po svojoj povijesti uz Zrin je usko vezana tvrđava Gvozdansko koja je bila crta obrane pred hordama osmanlija u 16. stoljeću. U župnoj crkvi nalazi se križ s natpisom 13. siječnja 1578. kad su hrabri hrvatskih vitezovi, njih preko 500,  radije se smrzli u opsjednutoj tvrđavi nego se predali Ferhad paši koji je sa 10 000 janjičara osvajao Gvozdansko. Tvrđava je i danas ostala u ruševinama nerestaurirana a malu župnu crkvu sv. Filipa i Jakova, koja je bila srušena u srpskoj agresiji, obnovila je zagrebačka nadbiskupija odmah poslije „Oluje“.  Župnik Filipec i ovdje okuplja župnu zajednicu koja je mala, ali je uzdanica jer drži vatru vjere i ljubavi da se ne ugasi. O hrvatskom junaštvu u Gvozdanskom spjevao je 1937. ep u 32 pjevanja hrvatski književnik Ante Tresić Pavičić, koji je objavljen tek 2000 godine.

U Glini je na nekadašnjem sajmištu podignuta nova veličanstvena župna crkva posvećena sv. Ivanu Nepomuku, a porušena crkva je u svojim temeljima i ulaznim vratima konzervirana. Župnik Ivica Mađer rado nas je primio i iznio nam istine o povijesti Gline u kojoj je službovao kao pukovnik ban Josip Jelačić i u kojoj je Josip Runjanin skladao hrvatsku himnu „Lijepa naša“.  Glina je doživjela svoju tragediju kad su ustaše 1941. ubile 260 nevinih ljudi pravoslavne vjere, a ta se tragedija nastavlja poslije drugog svjetskog rata. U Glini je bio veliki logor ratnih zarobljenika njemačke i hrvatske vojske, koji umjesto da budu suđeni i oslobođeni, oni su po zapovijedi KNOJA i OZNE mučki likvidirani. Zaslugom udruge „Hrvatski domoboran“ i u Gline je postavljen jedan od sedam bijelih Križeva istine na spomen tisućama stradalih zarobljenika. Srpska agresija u domovinskom ratu ostavila je nove tragedije: 413 poginuli i nestali branitelja i civila, srušene crkve u Glini, Maji, Viduševcu i spaljena sela. O tome svjedoči simbolički spomenik „Suza“.

Hodočašće Križnim putem završilo je u nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu, gdje nas je primio rektor i župnik mons. Antun Sente. U duhu pobožnosti zadržali smo se u svetištu u molitvi i obilasku zavjetnog kipa sv. Josipu.

Na ovom hodočašću Križnim putem hrvatski zarobljenik iz Corpus Domini, koje se organizira već 10 godina posjetili smo  mjesta stradanja hrvatskih zarobljenika u Sisaku, Petrinji, Zrinu, Gvozdanskom, Gvozdu i Glini te nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu. Po lijepom vremenu i ugodnom duhovnom raspoloženju sa puno uspomeno vratili se u Zagreb malo umorni ali sretni i zadovoljni. (P.C.)

Don Pavao Crnjac

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

U Borovu selu oskvrnavljen spomenik stradalim redarstvenicima!?

Objavljeno

na

Objavio

Ovo je jutrošnja fotografija, spomen obilježja pobijenih hrvatskih redarstvenika u Borovu selu. Hrabri „građani” pokazali su pod okriljem noći što misle o žrtvi hrvatskog naroda i pruženoj ruci suživota.

Očekujemo da se policija i ministar Božinović, očituju o ovom sramotnom činu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

I dan danas se čudim tom kukavičluku bivše JNA

Objavljeno

na

Objavio

Josip Banović dragovoljac je Domovinskog rata iz Zagreba te jedan od branitelja Vukovara, koji je Grad Heroj branio u Hercegovačkoj ulici te na nekoliko položaja u Borovu Naselju. Banović je bio pripadnik 204. brigade, iako kaže, “iskreno, u to doba nisam bio ni svjestan te oznake pripadnosti”.

Banović je obiteljski život sa suprugom i dvoje maloljetne djece u Domovinskom ratu zamijenio odlaskom u obranu Vukovara i Borova Naselja.

Banović je za Dnevnik.hr ispričao u kakvom je emocionalnom stanju bio samo nekoliko dana uoči pada Vukovara, kao i na sam taj dan.

“Kako smo izgubili Vukovar?”

“U meni i danas vlada neshvaćanje kako smo pali i izgubili Grad. Mislio sam, kad se povučemo iz Hercegovačke i priključimo se borcima u Slavonskoj ulici (gdje smo dočekali jutro) da ćemo biti jači, ali tamo nema nikoga, zatim se povlačimo u Ličku ulicu, ali i tamo smo mi iz Hercegovačke te na kraju na Borovsku cestu, gdje smo odolijevali opet nekoliko dana”, prisjeća se Banović.

“Kako smo bili na kraju snaga, zbog straha i neprospavanih noći, a hitno nam je trebala pomoć jer su nas stalno napadali, pozvali smo pomoć, a na naš su poziv došli članovi interventne grupe iz Vinkovaca”, kaže Banović i dodaje kako je bila riječ o pet do šest vojnika te jednoj ili dvije vojnikinje u toj grupi.

“Njihov zapovjednik pitao me je li taj položaj od sada njihov, bio sam iznenađen pitanjem pa ga sam ga upitao: ‘A kako misliš vaš položaj?’ On mi kaže da mu je dosta selidbe po položajima i po naređenjima i htio bi da njegova grupa ima stalni položaj. Iskreno sam bio začuđen pitanjem, ali sam se odmah snašao i rekao: ‘Od sada je ovaj položaj vaš, a mi dečki idemo dalje”, priča Banović.
Prvi osjećaj nelagode i straha

“Odveo sam nas do ‘solitera’ u sklonište i našao prvih sedam kreveta u nizu te smo zalegli i zaspali kao klade do jutra. Ujutro nas je probudio glas da svi moramo u Tvornicu Borovo, a ja pitam naglas je li tko javio onima iz interventne grupe”, nastavio je Banović. Kaže da je tada nastao muk i da nitko ništa nije znao o tome.

“Skočio sam i trkom na položaj obavijestiti ljude na razvoj događaja te zajedno napuštamo taj istureni položaj na Borovskoj cesti i odlazimo zajedno u Tvornicu. U tvornici metež i graja, nitko ne zna što i kako dalje. Ulaze neki oficiri JNA i razgovaraju s nekim, a ne znam s kim ni o čemu, niti što će se desiti. Strah se uvukao u tijelo, nisam se osjećao sigurno i dobro. Neki su dečki krenuli u proboj pa sam i ja pitao jednog ima li mjesta za mene, a on mi kaže da je grupa već prevelika i da ne može uzeti još i mene”, prisjeća se naš sugovornik.

“Iskreno bilo me strah ići sa grupom u proboj, ali strah nije bio manji ni da ostanem s ovim borcima, iako nas je bilo puno. Mislio sam da ću nekako bolje proći u ovoj velikoj grupi te sam ostao”, kaže Banović, koji je pad Vukovara dočekao u Borovu Naselju te završio kao zarobljenik u rukama četničkih postrojbi.

“Toliko ukopanih topova i tenkova nisam vidio do danas niti u jednom filmu”

“Vozeći se već zarobljen u četničkim autobusima prema Srbiji, doživio sam pravi izljev straha i tjelesnog drhtanja kad sam vidio Trpinjsku cestu ispod Hercegovačke i protiv čega smo se mi borili. Dakle, toliko ukopanih topova i tenkova kao na slici nisam vidio do danas niti u jednom filmu te se čudim njihovu kukavičluku, da se nisu usudili prije ući u Naselje i poravnati nas s kućama. Zbilja se i danas čudim tom kukavičluku bivše JNA, jer da smo moji prijatelji i ja bili u njihovu položaju, riješili bi Borovo u dan ili dva, a poslije i Vukovar, koji je bio u istoj, odnosno sličnoj situaciji kao i mi”, kaže na kraju Banović.

No tamo gdje su četnici i bivša JNA, iako nadmoćno naoružani i brojniji, pokazali kukavičluk, branitelji Vukovara i Borova Naselja pokazali su herojstvo. Možda i najveća pobjeda jest upravo to što je okupacija Vukovara završila mirnom reintegracijom. Cijena koju su branitelji i građani Vukovara platili bila je visoka. Tome svjedoči spomen-obilježje na Ovčari i brojni nestali u ratu, za kojima se još i danas traga.
Nakon Vukovara i logora, opet u obranu protiv “poznatih neprijatelja”

Banović je nakon zarobljeništva i četničkog logora nastavio braniti Hrvatsku kako kaže, protiv “poznatih neprijatelja”, ovaj put u zadarskom zaleđu.

Banovićeva priča o posljednjim danima prije pada Vukovara, iako sažeta, vrlo je potresna, a on sam za kraj ima još jednu poruku za sve koji su je upravo pročitali.

“Ovo moje pisanje samo je moje i nikako nije usporedivo ni s jednim opisom. To su moji osjećaji i razmišljanja koje nije moguće uspoređivati s drugima. Nas je bilo više stotina i svi drugačije razmišljamo i osjećamo strah ili euforiju o istoj situaciji, tako da i ja razmišljam o sjećanjima i osjećajima na svojstven način. Svima dozvoljavam da isti događaj opisuju svojim riječima i osjećajima, ali da nikad ne uvrijede nekoga tko drugačije misli, želi i osjeća”, ističe.

Vukovar je danas na putu obnove i povratka života, a svake godine 18. studenoga u grad se slijeva rijeka građana iz svih dijelova Hrvatske, koji dolaze u molitvi i s porukom da se vukovarska žrtva nikad ne zaboravi, piše Dnevnik.hr .

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari