Grupa od 50 hodočasnika Križnim putem hrvatski zarobljenika zaustavila se u šutnji i molitvi pred tunelom, na južnom ulazu, u šumu Biljeg. U gustoj i tamnoj šumi jedva se mogu vidjeti pravci kretanja uskotračne pruge koja prolazila udolinom i odlazili u tunel ispod brda. Danas preko toga tunela prolazi cesta od Gvozda prema Vojniću i nitko ne primjećuje da se prelazi preko velikog groblja u utrobi zemlji u kojem počivaju stotine ratnih zarobljenika koji su po Ženevskoj konvenciji trebali ostati na slobodi i životu. A oni su stjerani u jedan dugi tunela i zazidani i umoreni. Svi hodočasnici stajali su nijemi i u šutnji, a neki i u suzama zamišljajući da su i oni bili nečiji sinovi, očevi, braća i sestre i da su za njima plakali i pomišljali gdje im je grob…
Uz ljubaznost fra Tomislava Jurića, župnika iz Gvozda, saznali smo mnoge pojedinosti, ali ima mnogo toga što je još nepoznato i traži daljnje istraživanje. U spomen ubijenima u tunelu smrti u šumi Biljeg pred župnom crkvom u Gvozdu diže se dvometarski bijeli „Križ istine“. Na njegovu podnožju stoji duži natpis : „U šumi Biljeg i zaseoku Slavsko Polje, današnjoj općini Gvozd, učinjen u lipnju 1945. na hrvatskom tlu nezapamćen ratno –poratni zločin. Okrutni su partizanski osvetnici u tunelu uskotračne šumske željeznice, ispod ceste za Vojnić, zatvorili i obostrano zazidali do dvije tisuće na križnim putovima izmrcvarenih civilnih zarobljenika, te hrvatski i njemačkih vojnika. Velika grobnica slična onoj u Hudoj jami…“ KNOJ i OZNA tunel su minirali. I danas se vidi tridesetak ulegnuća tla koje su masovne grobnice pogubljenih mučenika. I pred tim križem smo zastali i molili u šutnji.
Župnik nam je ispripovjedio da ima ljudi koji taj slučaj istražuju i da su neke od ukopanih premještali u nepoznatu masovnu grobnicu oko zaseoka Ključari, a da su se dogodile čudnovate i neobične smrti ljudi koji su sudjelovali u zločinu.
Ipak neke su činjenice poznate da je u taj tunel dovedeno oko 2000 civila, hrvatskih i njemačkih zarobljenika. Njih su partizani u mjesecu lipnju zazidali u tunel uskotračne šumske pruge. S obje strane tunela u podzemnom logoru partizani su držali straže i lokalnom stanovništvu poručili: „ da svatko dođe po svojega fašista, i ondje mu odmah sudi: sjekirama, motikama i pijucima…“ Tu su počinjena strašna zvjerstva i kanibalizam. I tako neishranjeni i žedni s obje strane tunela su svi zarobljenici logora zazidani da umru bez zraka u očaju. Polako su i u mukama umirali. Tunel je nakon ratnih zbivanja još i miniran. Kraj južnog ulaza o velikoj tragediji svjedoči 30 jama veličine 10 puta 50 metara. Jame očekuju ekshumaciju i forenzičare. Dakle, to sotonsko mučilište slično je onome u Hudoj jami kraj Laškog u Sloveniji. Operaciju tog zločina su iz daljega vodili zloglasni admiral flote Branko Mamula, koji je rodom iz tog mjesta, i Stevo Krajačić, šef OZNE.
U nedavno sagrađenoj crkvi u čast sv. Apostola Petra i Pala služili smo misu za sve žrtve križnih puteva koji su velikim dijelom završavali na području Banovine i Korduna.
Prema referatu Josipa Frkovića, povjernika Radne grupe grupu za prikupljanje i utvrđivanje činjenica o sudbini žrtava Bleiburga i križnih putova te masovnih komunističkih zločina od 1945. do 1952, dovedeno je oko 45.000 ratnih zarobljenika koji su bili u logorima oko Siska, Petrinje, Gline, Topuskog, Šaševa kod Balinca, Gornje Čemernice, Slavskog Polja i drugdje, i koji su pogubljeni na 119 stratišta. Do sad je podignuto sedam bijelih „Križeva istine“ kojima se daje pijetet i poštovanje stradalima.
Na ovom hodočašću koje je 10 u nizu dosad učinjeni, posjetili smo najprije katedralu sv. Križa u Sisku. Monos. Marko Cvitkušić, gemeračmo volar i prepošt Stolnog kaptola, upoznao nas sa povijesnim i sadašnjim Siskom, napose s aktivostima i pastoralnom nove i uvijek drevne sisačke biskupije sv. Kvirina. Zaustavili smo se pred kipom bl. Alojzija Stepinca koji čvrsto drži za ruke sirotu djecu koju je on na stotine spasio u drugom svjetskom ratu.
U Petrinji smo se zadržali u novo obnovljenjoj crvki sv. Lovre i pred kipom kardinala Franje Kuharića. Župnik i dekan Josip Samaržija upoznao nas je da je crkva bila pretvoreno u prah i pepeo ali je nakon „Oluje“ i oslobođenja Petrinje obnovljena u sadašnjem lijepom izgledu.
Na našem hodočašću zadržali smo se u Hrvatskoj Kostajnici. Fra Stjepan Jambrošić, župnik, pokazao nam je što je sve obnovljeno u Kostajnici poslije „Oluje“ uz obiteljske kuće, obnovljen je samostan i crkve sv. Antuna Padovanskog a obnovu još čeka porušena banka i razorena župna crkva sv. Nikole biskupa. Sliku sv. Nikole sačuvala je jedna pravoslavna vjernica, jer je nisu uništili četnici smtarajući da je sv. Nikola ipak i njihovo.
Ljubazno ali strpljivo dočekao nas je u Zrinu župnik Stjepan Filipec koji djeluju u župi skoro 20 godina. Pokazao nam je kako je izgledao hrvatski Zrin kad su ga razorili partizani 9. rujna 1943, godine, ali isto tako nam je iznio zapovijed Štaba unske operativne grupe kao i izvještaj 12.9.1943. godine u kojemu se spominje huškanje na ubijanje ljudi, brutalnost u napadu, pljačka, i ubojstva u „čišćenju“ poslije napada. U Zrinu je ubijeno 213 ljudi, neki su spaljeni, jedan mali dio protjeran u Drenje u Slavoniju. Vrhunac svega je presuda Kotarskog suda u Dvoru 1946. kojom se otima imovina Hrvatima u Zrinu. O svemu tome vrlo iscrpno, kaže nam župnik, nalazi se u knjizi Damira Borovčaka „Zrin 1943 – svjedoci komunističkog zločina“.
Župnik Filipec je zauzet pod vodstvom sisačke biskupije za izgradnju nove crkve koja će biti i grobnica svim poginulim stanovnicima Zrina.
Uspeli smo se pješice do groblja i crkve sv. Magdalen, u kojoj su još sačuvani obrisi prozora i rozeta u divnom gotskom stilu, a grobovi oko crkve jedva da se prepoznaju. Nad njima smo zapjevali pjesmu „Stala plačuć tužna mati“. Crkva u gotskom stilu svjedoči o jednom vremenu kad su se u Hrvatskoj gradile takve lijepe građevine koje su osmanlije nemilosrdno rušili. Na drevnom gradu Zrinu mogli smo uživati u divnom pogledu koji nas je vodio dolinama i vrhuncima planina u susjednu Bosnu. Velebne zidne i spomen ploča na njima vezala nas za prošlost za Nikolu Šubića Zrinskog koji je ovdje stolovao, koji je bio hrvatski ban i nadsve branitelj Sigeta 1566. godine. Tvrđava ima još obrise nekadašnje utvrde, ali u sebi nosi velike mogućnosti da se restaurira i unesu suvremeni sadržaji što mogu ostvariti samo iskreni rodoljubi.
Po svojoj povijesti uz Zrin je usko vezana tvrđava Gvozdansko koja je bila crta obrane pred hordama osmanlija u 16. stoljeću. U župnoj crkvi nalazi se križ s natpisom 13. siječnja 1578. kad su hrabri hrvatskih vitezovi, njih preko 500, radije se smrzli u opsjednutoj tvrđavi nego se predali Ferhad paši koji je sa 10 000 janjičara osvajao Gvozdansko. Tvrđava je i danas ostala u ruševinama nerestaurirana a malu župnu crkvu sv. Filipa i Jakova, koja je bila srušena u srpskoj agresiji, obnovila je zagrebačka nadbiskupija odmah poslije „Oluje“. Župnik Filipec i ovdje okuplja župnu zajednicu koja je mala, ali je uzdanica jer drži vatru vjere i ljubavi da se ne ugasi. O hrvatskom junaštvu u Gvozdanskom spjevao je 1937. ep u 32 pjevanja hrvatski književnik Ante Tresić Pavičić, koji je objavljen tek 2000 godine.
U Glini je na nekadašnjem sajmištu podignuta nova veličanstvena župna crkva posvećena sv. Ivanu Nepomuku, a porušena crkva je u svojim temeljima i ulaznim vratima konzervirana. Župnik Ivica Mađer rado nas je primio i iznio nam istine o povijesti Gline u kojoj je službovao kao pukovnik ban Josip Jelačić i u kojoj je Josip Runjanin skladao hrvatsku himnu „Lijepa naša“. Glina je doživjela svoju tragediju kad su ustaše 1941. ubile 260 nevinih ljudi pravoslavne vjere, a ta se tragedija nastavlja poslije drugog svjetskog rata. U Glini je bio veliki logor ratnih zarobljenika njemačke i hrvatske vojske, koji umjesto da budu suđeni i oslobođeni, oni su po zapovijedi KNOJA i OZNE mučki likvidirani. Zaslugom udruge „Hrvatski domoboran“ i u Gline je postavljen jedan od sedam bijelih Križeva istine na spomen tisućama stradalih zarobljenika. Srpska agresija u domovinskom ratu ostavila je nove tragedije: 413 poginuli i nestali branitelja i civila, srušene crkve u Glini, Maji, Viduševcu i spaljena sela. O tome svjedoči simbolički spomenik „Suza“.
Hodočašće Križnim putem završilo je u nacionalnom svetištu sv. Josipa u Karlovcu, gdje nas je primio rektor i župnik mons. Antun Sente. U duhu pobožnosti zadržali smo se u svetištu u molitvi i obilasku zavjetnog kipa sv. Josipu.
Na ovom hodočašću Križnim putem hrvatski zarobljenik iz Corpus Domini, koje se organizira već 10 godina posjetili smo mjesta stradanja hrvatskih zarobljenika u Sisaku, Petrinji, Zrinu, Gvozdanskom, Gvozdu i Glini te nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu. Po lijepom vremenu i ugodnom duhovnom raspoloženju sa puno uspomeno vratili se u Zagreb malo umorni ali sretni i zadovoljni. (P.C.)
Don Pavao Crnjac