Pratite nas

Magazin

Homo – Konzumeris

Objavljeno

na

Zapadni potrošački apsolutizam stvorio je mekoputnog čovjeka, biće koje većinu slobodnog vremena provede na trosjedu s daljinskim u ruci ili lunja trgovačkim polisima u potrazi za novim popustima. Evolucija zna biti ironična pa je u dobu kojeg neki teoretičari proglašavaju krajem evolucije čovjeka, donijela jednu novu vrstu, u kojoj se svi ogledamo, a to je homo-konzumeris.

[ad id=”68099″]

Marksov nerealizirani „totalni čovjek“ i Nietzscheov promašeni „nadčovjek“ postao je tako neslavni čovjek „preživač“, čovjek koji odbija dalje evoluirati, jer je ispunio smisao svojega rasta – beskonačnu potrošnju dobara, neiscrpivi šoping, život u blještavim trgovačkim centrima kao glavnim središtima moći i radosti simuliranoga življenja, pod kupolama ispod kojih se razvija paralelni, surogat-svijet, inscenacija gradova, s ulicama, fontanama i vodoskocima, zelenilom i ljudskom vrevom koja je s gradskih ulica preusmjerena u velike hale famoznih „mall-ova“.

Urbana autentičnost zamijenjena je svojom neautentičnom kopijom u trgovačkim centrima, koji pak – zadobivaju neku svoju, makar umjetnu, životnu vjerodostojnost. Postali su staništa homo-konzumerisa, kao goleme, zastrašujuće zgradurine, koje poput suvremenih nezgrapnih arki otvaraju svoja ždrijela i ukrcavaju u sebe sve što na svijetu još postoji kao da će svakoga časa nastati sveopći potop . Homo-konzumeris tako pluta u nekom svom hiperprostoru, pronašao je nove dimenzije svoga bivanja, i nikada se nije osjećao tako samozadovoljnim i sigurnim kao u vremenima opće potrošnje. Kad dođe kući, nakon što je obavio veliku kupovinu, čeka ga kolekcija daljinskih upravljača, i prijelaz u virtualni svijet. Homo-konzumeris sada vidi i čuje sve, ali nije u stanju promijeniti ništa osim televizijskog programa ili kliknuti na novu „ikonicu“ na zaslonu mobitela i računala.

Živi u slatkoj iluziji da je postao globalni čovjek, ali dokle god dopušta da mu kržljaju duh, um i volja, on je zapravo, čovjek-preživač ili čovjek-ameba, proizvod de-evolucije. Takav čovjek postaje nesposoban za borbu, žrtvu, i svladavanje i najmanjih zapreka, a pojmovi kao što su čast, prijateljstvo, odanost, za njega ne znače ništa. Sve to traži golemi napor i odricanje. Zašto bi se homo-konzumeris odricao svog lagodnog života u kojemu sve može kupiti na kredit? Homo-konzumeris je gotovan, on je čovjek koji misli da sve zna, ležeran je, treba mu sve servirati, stručnjak je za politiku, gospodarstvo, financije, sport, a dobra kupovina mu je važnija čak i od seksa. Vjera i duhovnost ga previše ne zanimaju, jedino ako bi mu možda izgradili kapelicu u kakvom marketu, možda bi se pomolio, čisto onako iz običaja ili praznovjerja, jer nikad se ne zna. Homo-konzumeris računa na sve moguće popuste i prigodne aranžmane. On je iskusni kupac i potrošač koji mora znati gdje se nešto povoljno nudi. Homo-konzumeris će vam uvijek dati neki praktičan savjet, ali nemojte očekivati od njega preveliku postojanost stavova, jer kvaliteta se mijenja i sve ima svoju cijenu.

Poznaje prednosti digitalne tehnologije, stručnjak je za automobile, ekspert za sve parove na kladionicama, u svim sportovima, u svakom slučaju, uvjeren je da je homo-univerzalis. Njegov svemir počinje u podzemnoj garaži, a širi se do gornjih katova šoping centra, obložen je staklom, solidno izoliran, dobro ozvučen i zagrijan, osvijetljen i topao, i još mu samo nedostaje umjetni nebeski svod na kojemu bi neki vizionar marketopolisa izmislio pravu imitaciju sunca, zvijezda i galaksija, simulaciju crnih rupa i svemirskih crvotočina u koje bi se lansirali kupci željni istraživanja novih konzumerskih svjetova ili putovanja kroz potrošačko vrijeme, u potrazi za kozmičkom kupovinom života. Bio bi to „zlatni šut“ homo-konzumerisa koji bi htjeli otići u onostrano, završiti svoje potrošačko bivanje na spektakularan način.

U svom pokušaju da nadiđe sebe, ili da iziđe iz sebe i sivila egzistencije, iz svojih nemoći i strahova, čovjek je ponovno udario pogrešnim putem. Ili, bolje reći, put napretka doveo je do krajnosti svojom nerazboritošću. Do krajnosti koja na koncu izjeda vlastiti korijen. Biljka koja je narasla do nebesa, kao u priči o zrnu graška. Homo-konzumeris postaje zatočenik svojih umjetnih svjetova.

Hoće li za stotinu godina biti vrsta koja živi samo u marketopolisu, kao u velikom stakleniku?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Magazin

Vratija se Roko, di je bija, krila izgubija…

Objavljeno

na

Objavio

ISPADANJE IZ NATJECANJA EUROVIZIJE USPJEH/NEUSPJEH?

Nakon druge večeri napora za ulazak u završnicu ovogodišnjeg jeruzalemskog natjecanja za pjesmu Eurovizije, ne ulazak našeg natjecatelja s pjesmom „The dream“ bio je za mene konsternirajući. Prigodom izvedbe, što je treći puta kako sam pjesmu čuo, čak sam zajedno s pjevačem zapjevao početak refrena… Znači,“ ušla“ mi je pjesma u uho,  a i inače mi se glazbeno svidjela, a pogotovo glas i pjevanje pjevača… Međutim…

Već prigodom prvog slušanja na domaćem terenu nisu mi se svidjela krila, točnije njihov dizajn, pa sam u svojem komentaru na FB bio preporučio moderniji oblik krila kakav mi je bio poznat iz opusa akademske kiparice Dijane Ive Sesartić i njezinog kipa jednog od arkanđela na solinskoj rivi.

PJESMA LIJEPA –KRILA SE NISU UKLAPALA

Na Euroviziji izvedba je bila sjajna, ali ostao  je dojam da su krila bila nezgrapna, a izvođač je u snimanju iz daljine izgledao kao, ne mogu si pomoći,  ormar ili, ajmo reč, ormarek s krilima. Ali i sa zavidnom eksplozijom pljeska na kraju izvedbe, dužom i bučnijom od drugih izvođača, prije i poslije našeg Roka…

Naravno da je ovo moja subjektivna ocjena. Ali i teško mirenje s odlukom glasača, po onoj narodnoj  – svatko sudi po sebi. Kako doći do objektivnije stručnije ocjene boljeg poznavatelja i usporediti s njom vlastito mišljenje? Temeljno novinarsko pravilo je  „u glavu“. Kako naći takvu „glavu“,  kada se radi o multidisciplinarnom spektaklu u kojem je pjesma i glazba samo nit vodilja. Potražih Facebook i FB prijatelja Zorana  Škugora, poznatog producenta i all round intelektualca, koji poznaje background glazbenih manifestacija, od klapskih, do eurovizijskih i šire…

ŠKUGOR: DANAS SE PISME GLEDAJU, A NE SLUŠAJU

S njegovim dopuštenjem, iz inboxa objavljujem moje pitanje i odgovor. Pitanje je glasilo:“ Kad bu meritorna ocjena palih anđela. Meni je pjesma lijepa, ulazi u uho. Je li dekoracija potopila pjesmu, naravno uz druge motive, od političkih na dalje…? Odgovor je bio: Danas se pisme gledaju, a ne slušaju… Moja reakcija je bila: Ojme, falila dekoracija. Fala, bila je ka prije trideset godin…ne?“. I to je sve. Zamolih g. Škugora za intervju. Nije bilo reagiranja,  pa intervjua nema.

Zato nastavljam s osvrtom. Dobih glazbenjačku potvrdu i poduku poznatu meni i iz moje teniske amaterske sfere, da se tenis igra nogama, a pomaže rukama. Premda se loptica preko mreže prebacuje s reketom u ruci. Prevedeno na glazbenu natjecateljsku sferu u slobodnoj interpretaciji – možeš imati super i glazbu i izvođača, ali odlučuju ostali i vidljivi i nevidljivi činitelji iz sfere znanja sposobnosti, stručnosti, ali i kockarski… Sve,ali baš sve, vidljivo s pomoću televizijskog prijenosa…

SVE JE VIDLJIVO NA TELEVIZORU

Za moj dojam da je pjesma dobra dobih potvrdu čitajući subotnji Večernjak. Evo samo nekoliko konstatacija. Poznati pjevač ocjenjuje da naš Roko odlično pjevao, ali da Eurosong nije više natjecanje pjesama nego polako postaje Eurovideosong. Poznata pjevačica je nastup Roka opisala da ima sjajan vokal, da je lijepo otpjevao pjesmu i da je pjesma vrlo korektna. Naglasila je da je vizualno iznimno važno, jer to nije festival, ni koncert na kojem slušate svojeg omiljenog pjevača. Eurosong je nepredvidiv, zahtijeva autentičnost. Svojedobno poznata TV voditeljica drži da na Eurosongu nismo podbacili i da je naša pjesma bila sjajna kao i interpretacija. Izrazila je razočaranje ukusom Europe. Citirat ću, uz nadanje da ne ću dobiti „po nosu“, mojeg FB prijatelja, glazbenog kritičara Hrvoja Horvata koji kaže: „Na Eurosongu je bitno i biti simpatičan, a ne samo vikati i pjevati visoke tonove i iskazivati tehničke moći pjevača. Eurosong ima drugačije postulate  i često sasvim slučajne stvari odlučuju o pobjedniku“…

TKO GUBI, IMA SE PRAVO LJUTITI…

Poslije svakog debakla, po narodnoj : Tko gubi ima se pravo ljutiti, postavljaju se pitanja, viri u susjedstvo, i u dvorišta moćnih, traže se krivci. Sve to traje neko vrijeme dok aktualna politika i PR ne ponude nešto drugo, a Eurosong polako siđe s pozornice javnosti. Međutim, radi se o imidžu države i njezinog kulturnog statusa u svijetu i ne bi nam trebalo biti svejedno da nas je toliko zemalja preteklo u finalnom natjecanju.

Ne bi trebalo u državi koja je svojedobno bila uspješna u ovom natjecanju  biti svejedno ima li nas ili nema u natjecanju, ali i završnici. Stoga nije neopravdano očekivati od mjerodavnih, ne znam tko su oni, ali njihovo djelovanje je ocjenjivo i vidljivo, da pokušaju pronaći algoritam za pripremu uspješnog nastupa, jer, očito je, da samo pjesma i glazba ne odlučuju sami po sebi, nego u sinergiji brojnih ostalih  činitelja. Želimo im, ne baš poznatima, ali po neuspjehu prepoznatima, uspjeh u tom poslu.

OJ, MJERODAVNI, RADI SE O IMIDŽU HRVATSKE…

U odgovoru na pitanje iz naslov, nezadovoljni smo bez ulaska u završnicu. Ipak,  zadovoljni smo, ne samo ja, lijepom pjesmom i njenim interpretatorom i interpretacijom. Očito je da brojnost utjecajnih činitelja čini nastup kao svojevrsni lutrijski  podvig. U ostalom, što u životu nema lutrijskih natruha? Kvaliteta  pjesme pokazat će se na tržištu brojem prodanih nosača zvuka, što želimo. Nastup na Euroviziji, pa ne i u završnici, pridonijet će promociji, ako ju naši poslovnjaci s tog područja budu znali provesti i uspješno iskoristiti. U ovom slučaju radi se o njihovom džepu, pa se očekuje uspješna „prodaja“ dobrog proizvoda.

Do idućeg Eurosonga bez krila, jer se zna kako je Ikar završio kad su mu se „rastopila“ zbog Dedalova izbora ljepila. Razmislimo možda, našalimo se, o čarobnom letećem sagu i Aladinovoj svjetiljci… Učinila bi, moguće, put  do uspjeha transparentnijim…

Antun Drndelić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Magazin

Službeno se upoznali Zdravko Mamić i Aleksandar Vučić

Objavljeno

na

Objavio

Svečanost otvaranja 22. međunarodnog sajma gospodarstva – Mostar 2019, privukao je, uz brojne izlagače, još i neke nevjerojatno zanimljive osobe. A to je, svakako, vidljivo i na ovoj fotografiji.

Predsjedatelj Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović i predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić prije posjeta sajmu razgovarali su o suradnji BiH i Srbije.

U Mostaru je nazočan i predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, no on se nije sastajao u sjedištu HDZ-a s Čovićem i Vučićem.

Ali, ovo je sigurno najatraktivniji i najnevjerojatniji prizor iz Mostara – predsjednik Srbije s neskrivenim divljenjem gleda u Zdravka Mamića, bivšeg izvršnog predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza i Dinama, koji je već mjesecima u bijegu pred hrvatskim pravosuđem.

Simpatija je obostrana, što potvrđuju srdačnost i toplina dvojice zaljubljenika u sport, a na fotografiji Čović samo ”statira”.

Podsjećamo i kako je Mamić već javno, u intervjuu srbijanskom Alo.rs, početkom siječnja ove godine, izrazio svoje divljenje Vučiću.

“Na sav posao i obveze koje ima, primjećujem da Aleksandar Vučić veliku pažnju poklanja i sportu. A to što predsjednik države voli sport čudesno je bitno za jednu zemlju. Za sportaše je to najvažnije”, rekao je Mamić u intervjuu za srpski Alo.rs pa dodao:

“Znam da je Vučić u nekoliko službenih posjeta s hrvatskim delegacijama, ili pojedincima u Zagrebu i Vukovaru pitao za mene i hvalio moj rad. To mi je veliki kompliment. On je poznati navijač Crvene zvezde i očigledno se dosta razumije u nogomet. Nažalost, nisam imao priliku upoznati Vučića, ali bih ga volio upoznati.”

Eto, sada se u Mostaru obojici ispunila velika želja, piše direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari