Zapadni potrošački apsolutizam stvorio je mekoputnog čovjeka, biće koje većinu slobodnog vremena provede na trosjedu s daljinskim u ruci ili lunja trgovačkim polisima u potrazi za novim popustima. Evolucija zna biti ironična pa je u dobu kojeg neki teoretičari proglašavaju krajem evolucije čovjeka, donijela jednu novu vrstu, u kojoj se svi ogledamo, a to je homo-konzumeris.
[ad id=”68099″]
Marksov nerealizirani „totalni čovjek“ i Nietzscheov promašeni „nadčovjek“ postao je tako neslavni čovjek „preživač“, čovjek koji odbija dalje evoluirati, jer je ispunio smisao svojega rasta – beskonačnu potrošnju dobara, neiscrpivi šoping, život u blještavim trgovačkim centrima kao glavnim središtima moći i radosti simuliranoga življenja, pod kupolama ispod kojih se razvija paralelni, surogat-svijet, inscenacija gradova, s ulicama, fontanama i vodoskocima, zelenilom i ljudskom vrevom koja je s gradskih ulica preusmjerena u velike hale famoznih „mall-ova“.
Urbana autentičnost zamijenjena je svojom neautentičnom kopijom u trgovačkim centrima, koji pak – zadobivaju neku svoju, makar umjetnu, životnu vjerodostojnost. Postali su staništa homo-konzumerisa, kao goleme, zastrašujuće zgradurine, koje poput suvremenih nezgrapnih arki otvaraju svoja ždrijela i ukrcavaju u sebe sve što na svijetu još postoji kao da će svakoga časa nastati sveopći potop . Homo-konzumeris tako pluta u nekom svom hiperprostoru, pronašao je nove dimenzije svoga bivanja, i nikada se nije osjećao tako samozadovoljnim i sigurnim kao u vremenima opće potrošnje. Kad dođe kući, nakon što je obavio veliku kupovinu, čeka ga kolekcija daljinskih upravljača, i prijelaz u virtualni svijet. Homo-konzumeris sada vidi i čuje sve, ali nije u stanju promijeniti ništa osim televizijskog programa ili kliknuti na novu „ikonicu“ na zaslonu mobitela i računala.
Živi u slatkoj iluziji da je postao globalni čovjek, ali dokle god dopušta da mu kržljaju duh, um i volja, on je zapravo, čovjek-preživač ili čovjek-ameba, proizvod de-evolucije. Takav čovjek postaje nesposoban za borbu, žrtvu, i svladavanje i najmanjih zapreka, a pojmovi kao što su čast, prijateljstvo, odanost, za njega ne znače ništa. Sve to traži golemi napor i odricanje. Zašto bi se homo-konzumeris odricao svog lagodnog života u kojemu sve može kupiti na kredit? Homo-konzumeris je gotovan, on je čovjek koji misli da sve zna, ležeran je, treba mu sve servirati, stručnjak je za politiku, gospodarstvo, financije, sport, a dobra kupovina mu je važnija čak i od seksa. Vjera i duhovnost ga previše ne zanimaju, jedino ako bi mu možda izgradili kapelicu u kakvom marketu, možda bi se pomolio, čisto onako iz običaja ili praznovjerja, jer nikad se ne zna. Homo-konzumeris računa na sve moguće popuste i prigodne aranžmane. On je iskusni kupac i potrošač koji mora znati gdje se nešto povoljno nudi. Homo-konzumeris će vam uvijek dati neki praktičan savjet, ali nemojte očekivati od njega preveliku postojanost stavova, jer kvaliteta se mijenja i sve ima svoju cijenu.
Poznaje prednosti digitalne tehnologije, stručnjak je za automobile, ekspert za sve parove na kladionicama, u svim sportovima, u svakom slučaju, uvjeren je da je homo-univerzalis. Njegov svemir počinje u podzemnoj garaži, a širi se do gornjih katova šoping centra, obložen je staklom, solidno izoliran, dobro ozvučen i zagrijan, osvijetljen i topao, i još mu samo nedostaje umjetni nebeski svod na kojemu bi neki vizionar marketopolisa izmislio pravu imitaciju sunca, zvijezda i galaksija, simulaciju crnih rupa i svemirskih crvotočina u koje bi se lansirali kupci željni istraživanja novih konzumerskih svjetova ili putovanja kroz potrošačko vrijeme, u potrazi za kozmičkom kupovinom života. Bio bi to „zlatni šut“ homo-konzumerisa koji bi htjeli otići u onostrano, završiti svoje potrošačko bivanje na spektakularan način.
U svom pokušaju da nadiđe sebe, ili da iziđe iz sebe i sivila egzistencije, iz svojih nemoći i strahova, čovjek je ponovno udario pogrešnim putem. Ili, bolje reći, put napretka doveo je do krajnosti svojom nerazboritošću. Do krajnosti koja na koncu izjeda vlastiti korijen. Biljka koja je narasla do nebesa, kao u priči o zrnu graška. Homo-konzumeris postaje zatočenik svojih umjetnih svjetova.
Hoće li za stotinu godina biti vrsta koja živi samo u marketopolisu, kao u velikom stakleniku?