Iran je zatvorio Hormuški tjesnac.
Ovdje više ne govorimo o analitičkom scenariju eventualnih geostrateških simulacija niti prijetnji koja se ponavlja desetljećima. Ovih je dana u kontekstu rata između Irana te koalicije Sjedinjenih Država i Izraela, iranska Revolucionarna garda objavila zabranu prolaska kroz jedan od najvažnijih pomorskih koridora na svijetu s čime ga je u kratkom potezu postavila u središte globalne krize, piše Dubravko Gvozdanovic
Posljedice tog čina trenutno su postale vidljive. Većina tankera stoje usidreni, dok neki pogođeni i gore u Perzijskom zaljevu, promet se gotovo zaustavio, a tržišta energenata reagiraju nervozno. Kroz taj tjesnac je inače prolazilo oko 20 milijuna barela nafte dnevno što je otprilike petina globalne opskrbe energijom.
Na prvi pogled situacija izgleda apokaliptično jer zatvaranje Hormuškog tjesnaca upravo je onaj potez koji bi navodno trebao držati svijet za grlo.
Takve tvrdnje zvuče glasno, ali geopolitika rijetko prati logiku internetske panike.
Jer kada se hladno pogleda karta i tokovi energije, nameće se sasvim logično i neugodno pitanje, a ono nam i otkriva tko je zapravo najveći gubitnik zatvaranja Hormuza?
Odgovor nije onaj koji bi mnogi katastrofičari očekivali.
No geopolitika često skriva paradokse.
A najveći paradoks ove krize jest činjenica da bi najveći gubitnik zatvaranja Hormuza mogao biti upravo Iran je je zatvaranjem Hormuškog tjesnaca sam sebi zatvorio vlastiti ventil.
Naime, Hormuški tjesnac nije samo strateška točka globalne trgovine energijom, on je prije svega glavni izlaz iranske nafte na svjetsko tržište.
Drugim riječima, kada Iran zatvori Hormuz, on ne blokira samo tuđe tankere već ujedno blokira i vlastite.
Iransko gospodarstvo već desetljećima funkcionira na vrlo jednostavnom principu gdje nafta financira državu. Iz tog prihoda financiraju se vojska, Revolucionarna garda, državna administracija i sustav političke kontrole.
Bez izvoza nafte Iran ostaje bez glavnog izvora deviza.
Zatvaranjem Hormuza Teheran je upravo učinio nešto što što se slikovito može opisati kao presijecanje vlastite energetske arterije.
Drugim riječima, u pokušaju da strateški pritisne protivnike, Teheran riskira presijecanje vlastitog ekonomskog krvotoka.
A ratna nam logika govori da je ovo signal očaja. Dakako ovaj se potez mora promatrati u kontekstu eskalacije sukoba nakon napada Izraela i Sjedinjenih Država na iransku infrastrukturu. Blokada Hormuza u tom kontekstu nije klasičan strateški potez već posljedica rata.
No, takav potez ima i drugu stranu.
Hormuz je jedan od najvažnijih pomorskih „chokepointa“ na svijetu. Njegova blokada gotovo automatski otvara vrata vojnoj intervenciji i drugih međunarodnih pomorskih snaga koje će pokušati osigurati slobodu plovidbe.
Drugim riječima, Iran je otvorio frontu na kojoj je geografski i vojno u izrazito nepovoljnom položaju. Tim više jer je napao gotovo sve svoje arapske susjede, ciljajući osim vojne i civilnu infrastrukturu.
U međuvremenu, hrvatski informacijski prostor su već klasično preplavili samozvani, a ponajviše navijački geopolitički proroci.
Prema njihovim analizama Europa će ostati bez energije, svjetska ekonomija će kolabirati, a u konačnici cijeli će Zapad završiti manje-više na koljenima.
Takve tvrdnje ignoriraju jednu važnu činjenicu, a ona nam ukazuje da je današnje globalno tržište energije znatno diverzificiranije i fleksibilnije nego prije dva ili tri desetljeća.
Ovakva retorika ima samo jednu zajedničku karakteristiku, a to je da potpuno ignorira strukturu današnjeg energetskog tržišta.
Dakako da će cijene nafte rasti jer sasvim je logično da tržišta reagiraju nervozno.
Europa može platiti višu cijenu energije, no da će doživjeti energetski kolaps, NEĆE!
Naime, Europa danas energente dobiva iz više izvora: Sjeverno more (Norveška), Afrika, Sjedinjene Države i LNG tržište
To ne znači da kriza neće imati posljedice. Cijene nafte i transporta gotovo će sigurno rasti. Ali to nije isto što i potpuni prekid opskrbe odnosno kolaps.
Tihi gubitnici radi energetske ovisnosti – Daleka Azija
Drugi veliki paradoks ove krize leži u zemljopisu energetskih tokova.
Velika većina nafte koja prolazi Hormuzom ne završava u Europi ili Americi već ide u Aziju.
U mnogim analizama procjenjuje se da oko dvije trećine nafte iz Perzijskog zaljeva završava u Aziji, prije svega Kini (volumenski najviše), Indiji, Japanu i Južnoj Koreji.
Drugim riječima, zatvaranje Hormuza prije svega će destabilizirati industrijske ekonomije Azije, a posebno Kinu, državu koja je posljednjih godina bila jedan od volumenski najvećih kupaca iranske nafte. Vjerojatno je to i jedan od ciljeva s liste SAD-a u sukobu s Iranom.
Primjerice za kinesku industriju iranska nafta predstavljala je stabilan i što je još važnije relativno jeftin izvor energije. S druge strane Japan i Južna Koreja radi jake ovisnosti o uvozu nafte mogu očekivati poremećaje, a također i Indija radi rastuće potrošnje energenata.
Zatvaranjem Hormuza Iran je zapravo blokirao jedan od ključnih energetskih kanala prema svom najvažnijem kupcu, a to su industrije zemalja Daleke Azije. Što znači da je Iran udario u vlastiti ekonomski odnos s državama koje su mu najvažniji energetski partneri.
U trenucima eskalacije države često posežu za potezima koji imaju snažan simbolički učinak, a zatvaranje Hormuza upravo je takav potez.
Iran njime demonstrira odlučnost i sposobnost destabilizacije globalnog tržišta no istodobno otkriva i njegovu slabost jer Iran kao država koja zatvara taj prolaz ujedno zatvara i vlastiti izlaz prema svijetu.
Iako je Iran time pokazao da može uzdrmati globalno tržište energije on je također pokazao da je njegova vlastita ekonomija neraskidivo vezana uz isti prolaz koji je blokirao.
A geopolitičkim rječnikom ovakav se potez Irana jednostavno smatra strateškim autogolom.
Krize poput ove uvijek proizvode dva paralelna svijeta i to jedan svijet koji se sastoji od dramatičnih naslova, panike i propagande i drugi svijet koji se sastoji od hladne geopolitičke matematike.
A taj svijet nam ukazuje da su ona vrata koja su se najviše zalupila upravo vrata na iranskoj strani obale.
Dubravko Gvozdanovic