Drž’te lopova! Tako bi se mogla opisati medijska hajka na hrvatske branitelje kojima se ovih dana pokušava zalijepiti etiketa “zabranitelja”. Podsjetimo, nedavni incident na festivalu u Benkovcu, kada su branitelji upozorili na korištenje državnog novca za financiranje kulturnih sadržaja koje smatraju antihrvatskim, izazvao je lavinu osuda iz velikih medijskih centara. Iako su njihovi zahtjevi bili jasni – prestati iz proračuna svih građana plaćati propagandu usmjerenu protiv same Hrvatske – odmah su proglašeni protivnicima slobode izražavanja i cenzorima, piše Ivan Hrstić, čiju kolumnu donosimo u nastavku:
Drž’te lopova! Tako bi se mogla opisati medijska hajka na hrvatske branitelje kojima ovih dana lijepe naljepnicu “zabranitelja” – samo zato što traže da Hrvatska prestane iz džepova svih Hrvata financirati antihrvatsku propagandu. Branitelji iz malih mista ne zahtijevaju zabranu nepoćudnih kazališnih predstava i filmova, oni s punim pravom traže da im se takve predstave i filmovi na nameću kao model i obrazac poželjne hrvatske kulture koju moraju plaćati – svi.
Naprotiv, malograđani iz velih mista koji njih nazivaju zabraniteljima, baš u ovom trenutku zahuktavaju onu pravu tvrdu zabraniteljsku kampanju kojom pokušavaju nametnuti milicijsko treniranje strogoće čak i za one koji posve nevino mašu zloglasnim simbolima ili izgovaraju ono što je 45 godina bilo zabranjeno pod cijenu života. Žele reinstalirati verbalni delikt. Žude ozakoniti zabranjivanje. Čeznu na robiju slati one kojima su 45 dugih godina rutinski oduzimali slobodu.
Što tu još nedostaje? Pa, naravno, samo Goli otok! U svoj zakonski prijedlog, prema kojem bi pjevanje zabranjenih pjesama bilo kažnjivo sa šest mjeseci do tri godine, a za recidiviste i do četiri godine zatvora, SDP-SKH bi trebao ubaciti i ponovno otvaranje zloglasne kaznionice za političke zatvorenike.
Partija kojoj 45 godina nije bilo dosta, sad bi ponovno proganjala i zabranjivala! Oni koji su čak i u zadnjim tisućinkama njihove gotovo polustoljetne jednopartijske diktature samo zbog Ustani bane i Vile Velebita zatvarali ljude, dijelili otkaze, oduzimali pasoše, izbacivali iz studentskih domova, sad bi ponovno htjeli okusiti djelić te svemoći. I tu regresiju nam prodati kao društveni napredak. No, jesu li oni doista toliko slijepi pa da ne vide da imaju samo jedan način kako utopiti ZDS – tako da za isti mlinski kamen vežu i crvenu petokraku. Ustraju li u zahtjevima, baš oni bi na koncu mogli dovesti do povijesne uravnilovke zločinačkih režima – ustaškog i komunističkog. Naravno da to ne znači zabranu Heinekena, ali je jasno da petokraka pod kojom je gažen Vukovar u takvom scenariju nema nikakve šanse za opstanak.
U tom nametanju percepcije weimarske Hrvatske koja, eto, traje već dvostruko wiše od weimarske Njemačke, a nikako da se metamorfira – činjenice postaju potpuno nevažne. Nekolicina se grčevito međusobno natječe tko će bolje kapitalizirati status žrtve. Stati u obranu Frljića i preuzeti na sebe munje i gromove te mu preko noći preoteti krvavo zasluženi status disidenta dobro dođe kad zatreba promovirati novu knjigu, a tržište ti je ionako od Vardara pa do Triglava.
Klučno pitanje je, naravno, zašto bi Hrvatska financirala Frljićevu predstavu u kojoj Isus siluje mislimanku? U kojoj se na pozornici hrvatska zastava izvlači iz tjelesnih otvora? Zašto bi Poljska dotirala igrokaz u kojem glumica simulira oralni seks s kipom pape Wojtylle, na kojeg je obješen natpis “zaštitnik pedofila”?
Unatoć svim prosvjedima od Splita do Varšave, Frljić se uvijek vraća poput terminatora iz distopijske budućnosti. I uvijek se nađe netko tko će državni novac prelijevati u njegove predstave, nedvosmisleno usmjerene na rušenje onoga što bi zapravo iz proračuna trebalo financirati.Naravno da svi ti branitelji koji se danas bune nisu, ali niti ne moraju biti kvalificirani kazališni i filmski kritičari kako bi prepoznali ono što je očito – prečesto mazohistički sami plaćamo najcrnji antihrvatski agitprop, kakvog se ne bi postidjeli niti sadistički mozgovi hibridnih ratova na aktualnoj geopolitičkoj šahovskoj ploči. U ratu smo na najteži mogući način naučili da se i u pravednoj i nužnoj samoobrani itekako mogu počiniti ratni zločini. Vrijeme je da se ponovno podsjetimo da govor mržnje nije samo ono što je upereno prema nekoj navodnoj manjini, već i da nominalna većina itekako može biti sustavno izložena diskriminaciji i progonu – baš kao što je bila 45 dugih godina.
Neki dan je Vrhovni sud potvrdio pravomoćnu presudu protiv novinara Indeksa zbog diskriminatornog pisanja prema katolicima. I to u privatnom mediju koji izravno ne ovisi o državnim dotacijama. Bez obzira hoće li se ta presuda održati na ustavnom sudu, valjda bi trebalo biti jasno da takvo divljačko iživljavanje nad osjećajima katoličke “većine” – čak i kad bi bilo dopustivo – nije nešto što bi se trebalo državnim novcem promovirati u HNK ili na HRT-u.
Francuska država štiti pravo satiričara iz Charlie Hebdoa da se izruguju komu god hoće, ili barem za pravo da ih zbog toga nitko ne može za glavu skratiti, ali oni se za svoju egzistenciju moraju izboriti na tržištu. U Hrvatskoj čak i srpska nacionalna manjina zloupotrebljava državni novac kako bi tiskala svoj na tržištu propali Feral Tribune, kamufliran pod drugim imenom – Novosti. Uriniranje nad državnim simbolima na vrhu je dnevnog menija aktivista iz mnoštva udruga, imale one kulturni predznak ili ne.
Hrvatska je valjda jedina država koja financira propagandu protiv sebe same. Dotira festivale, predstave, filmove, pa i novinarstvo protkano orjunaškom feralovštinom, obojeno atavističkom jugoslavenštinom. Čak i autore koji se sami hvale time kako ih boli K za Hrvatsku ili im ona ništa ne predstavlja. Koji su u najboljem slučaju naučili kako Hrvatsku podnositi kao trenutno neizbježivu geopolitičku činjenicu, tješeći se autosugestijom da i ona mora imati svoj ograničeni vijek trajanja.
Ivan Hrstić/Večernji list/FB