U kolumni Ivan Hrstić problematizira način na koji se pojam antifašizma i dalje koristi u domaćem političkom diskursu, ističući da se riječ antifašizam pretvorila u ideološki štit, a ne u povijesnu činjenicu. Hrstić upozorava da se, unatoč univerzalnoj osudi fašizma, zanemaruje povijesni teret staljinističke verzije antifašizma, koja je tijekom XX. stoljeća počinila masovne zločine i ostavila duboke rane na europskoj civilizaciji:
“…ILI SI ANTIFAŠIST ILI FAŠIST! Tako nekidan reče jedna od neformalnih glasnogovornica događanja građana koji se prošle nedjelje pretočio u “antifašističke” marševe u nekima od većih hrvatskih gradova. Na prvi pogled logično, jer ako nisi protiv fašizma – pa onda što si?
Naravno, oni koji spremno kao iz topa odgovaraju na to pitanje ne vide golemu zjapeću rupu u vlastitoj logici. Neki se ipak samo grčevito prave da ne vide, kako im se logika ne bi raspala u rukama kao jeftina ogrlica od plastičnih bisera. Tko bi ih poslije skupio kad se razlete niz stepenice? Svakako ništa tako monumentalno kao kolica u Ajzenštajnovu filmu. Ili staklena kugla u Građaninu Kaneu.
Čak niti neka nategnuta epizoda Nepokorenog grada. Ili Otpisanih. Naravno, nije problem u nečijem legitimnom stavu protiv fašizma, jer to je nešto najprirodnije moguće. Pogotovu u onim krvavim vremenima. Jer, kad te fašizam želi ubiti, onda je sasvim prirodno vikati – smrt fašizmu. Danas, kvaka je baš u imenu. U tom na prvi pogled samorazumljivom pojmu. Antifašizam! Ime je ime je ime! Jer koji normalan čovjek je za fašizam?
No, Churchill, koji se prvi oružano pokrenuo protiv prijetnje fašističke Italije i nacističke Njemačke nikad sebe antifašistom nije zvao. Kao ni FDR ili de Gaulle. Zašto? Zato jer su znali tko drži copyright i pečat na pojam, koji inače sam po sebi ne bi trebao biti po ničemu sporan.
Naravno, u to vrijeme – Staljin.
Antifašizam je nakon prvih početaka u Italiji bio staljinistička platforma crvene revolucije, krinka pod kojom su se u XX stoljeću dogodili nezamislivi zločini.
Antifašizam koji se služi svim najcrnjim metodama fašizma nije nikakvo “anti” fašizmu – nego samo njegov bolje počešljani brat blizanac.
Na zapadu taj pojam oduvijek su koristili samo oni zadojeni komunističkom postkomunističkom ideologijom.
Istarski i dalmatinski partizani svakako su mogli s ponosom nositi tu oznaku, jer ih je Pavelić bez otpora ostavio u Mussolinijevim rukama. No, svaki slobodnomisleći imalo obrazovani hrvatski građanin tog pojma trebao se odreći barem nakon prvih masovnih poslijeratnih pokolja i staljinističkih progona počinjenih pod egidom antifašizma.
SFSM ispisan je krvlju nevinih baš kao i ZDS prije njega! Tko je više, a tko manje? U tom kontekstu sasvim svejedno, jer oba su skončala onkraj ljudskosti.
Jedan zločinački režim samo je zamijenjen drugim zločinačkim režimom.
Svaki europski iole obrazovani intelektualac morao se odreći tog pojma najkasnije u trenutku kad je 1961. živo tkivo jedva obnovljenog Berlina presjekao “Antifašistički obrambeni zid”, poznatiji kao Berlinski zid.
Ako već nisu bili pristojni tad, ili se još nisu ni rodili, riječ antifašizam trebali su prestati koristiti barem kad je Berlinski zid definitivno srušen, a komunistički projekt definitivno se potvrdio kao jedan od dva najveća Zla koja su ikada pogodila čovječanstvo.
I ne, nemojte mi pričati da nikad nismo imali “pravi” komunizam, jer komunistička utopija je laž od početka. To je distopija koja može biti ostvarena jedino krvavim zločinima. I biti održavana jedino zločinom…”
Ivan Hrstić
Večernji list, 4. prosinca 2025.