Pratite nas

Povijesnice

Hrvatska krv u beogradskoj Skupštini

Objavljeno

na

Najveći politički zločin prve polovice 20. stoljeća svakako je atentat na hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini 20. lipnja 1928. No to je i zločin bez presedana u svjetskoj povijesti…

Krvavi 20. lipnja 1928.

Atentat 01
Atentat 02

Najveći politički zločin prve polovice 20. stoljeća svakako je atentat na hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini 20. lipnja 1928. No to je i zločin bez presedana u svjetskoj povijesti: pripadnik četničke postrojbe Puniša Račić u beogradskom parlamentu(!) gađa i puca po hrvatskim zastupnicima, kao na streljani po glinenim golubovima.

Atentat 03

Od ruke zločinca, na mjestu je ubijeno dvoje i teško ranjeno troje hrvatskih zastupnika. Nažalost, ranjeni Stjepan Radić umire od posljedica tog atentata nekoliko tjedana kasnije, 8. kolovoza 1928. u Zagrebu. Bilanca atentata u beogradskoj skupštini tako iznosi: troje mrtvih i dvoje ranjenih hrvatskih zastupnika.

Atentat 51

Radić je bio predsjednik Hrvatske seljačke stranke, ali Stjepan Radić je bio tadašnji vođa hrvatskog naroda i najvažniji hrvatski političar tog vremena. Tko danas uopće spominje i podsjeća na taj krvavi 20. lipnja 1928.? A trebalo bi barem kao podsjetnik svih kasnijih srpsko-hrvatskih sukoba, pa i današnje srpske politike, poput one srbijanske protutužbe za genocid u Haagu!

Od uspostave samobitne hrvatske države Hrvatska seljačka stranka obilježava obljetnice smrti Stjepana Radića. Pohvalno je za HSS da to nije zaboravio, no pitanje jesu li ta sjećanje na dan smrti Stjepana Radića dovoljna? Ne zaslužuju li ubojstva hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini 1928. godine suvremenu snažnu javnu i političku pozornost? Čija bi to trebala biti obaveza i dužnost? Zašto se sjećanje na te sudbonosne događaje za hrvatski narod u slobodnoj državi Hrvatskoj namjerno prešućuju i potiskuju u zaborav? Ta razmišljanja želim potaknuti svojim osvrtom.

Atentat 04

Atentat 04-01
Malo je poznato – Puniša Račić bio je pripadnik četničke postrojbe

Tijekom 1928. godine Stjepanu Radiću i njegovim suradnicima otvoreno se prijetilo smrću. U beogradskome režimskom tisku objavljuju se prijetnje smrću, napr. u beogradskom listu Jedinstvo. Pojedini radikalni srpski zastupnici su u to vrijeme, tijekom zasjedanja u Narodnoj skupštini, također otvoreno prijetili smrću Stjepanu Radiću. To je konačno ostvareno 20. lipnja 1928.g. kad Puniša Račić puca iz snažnog 9 mm revolvera i na mjestu usmrćuje zastupnike HSS-a Pavla Radića i Đuru Basaričeka, smrtno ranjava Stjepana Radića te ranjava Ivana Granđu i Ivana Pernara.

Atentat 05

Atentat 06

Hrvatski zastupnici Pavle Radić i Đuro Basariček

Ivan Granđa, seljak, zastupnik iz sela Šašinovca, u trenutku atentata svojim je tijelom zaštitio Stjepana Radića i tako ga spasio od izravne smrti. Dr. Ivan Pernar učinio je isto, štitio je Radića i pogođen je s dva metka. Prvi Račićev metak pogađa ga u ruku, a drugi malo ispod srca, nakon čega pada pod klupu i tako je izbjegao treći metak. Metak uz srce Pernar je u tijelu nosio do kraja života. Sve tadašnje dnevne novine u Hrvatskoj opširno, u nekoliko redovitih i posebnih izdanja, izvješćuju o tom krvavom dramatičnom pokolju u Beogradu(1). A zatim i o silovitim prosvjedima u Zagrebu.

Atentat 10

Atentat 11

Atentat 12

Atentat 13

Atentat na narodne zastupnike u beogradskoj skupštini doživljen je kao napad na cijeli hrvatski narod te su uslijedili burni prosvjedi diljem Hrvatske. Zagrebačka Večer(2), Obzor (3) i Novosti izvješćuju detaljno o svim tim krvavim događajima (4) i dopremi mrtvih zastupnika (5) u Zagreb. Najjači prosvjedi su u Zagrebu s čak 100.000 prosvjednika, a ukupni broj stanovnika bio je oko 150 tisuća. Tih je dana žandarmerija i policija ubila u Zagrebu još troje ljudi, ranili 60 i uhitili 120 prosvjednika (6).

Atentat 14

Atentat 15

Atentat 16

Pavle Radić i Đuro Basariček su dostojanstveno pokopani (7) na Mirogoju u arkadama. Stjepan Radić je iz beogradske bolnice dopremljen u Zagreb, gdje ga je dočekalo veliko mnoštvo naroda. Novine u idućim danima redovito izvješćuju o njegovom zdravstvenom stanju. Dok Radić pokušava iz bolesničkog kreveta smiriti uzavrelo stanje u Hrvatskoj, pozivanjem na mir i razum, dotle beogradske novine nastavljaju protuhrvatsku huškačku kampanju i dalje pozivaju na Radićevo ubojstvo (8). Nekoliko dana prije smrti Stjepana Radića u Zagreb stiže Vlado Ristović, glavni urednik beogradskog lista Jedinstvo, koje je prije atentata objavljivalo prijetnje smrću hrvatskim zastupnicima. Zagrebačke Novosti izvješćuju o tom dolasku i o specijalnom zadatku Ristovića u Zagrebu, njegovom prepoznavanju i naprasnom ubojstvu (9).

Atentat 17

Dan uoči Radićeve smrti, 7. kolovoza 1928. Novosti (10) izvješćuju o pronađenom oružju i bombama u jednom stanu u Zagrebu. U drugom članku opisuje se događaj o nepoznatim osobama koje su pokušale noću kroz grmlje i ogradu prodrijeti do Radićeve vile u Hercegovačkoj ulici. Pri tom je straža oko vile i zapucala. Sve to ukazuje na dramatične okolnosti i stanje u tom vremenu u Hrvatskoj.

Atentat 18

Atentat 19

Atentat 20

Stjepan Radić umire 8. kolovoza 1928. u večernjim satima (11). Novine su pune izvješća o uzrocima smrti, komemoracijama, najvećem ikad zabilježenom sprovodu (12) u Hrvata i velikom političkom gubitku za Hrvatsku.

Atentat 21

Atentat 22

Atentat 23

Postavlja se pitanje, imamo li mi danas pravo šutjeti i zaboraviti takve snažne povijesne i političke događaje, vezane uz stoljetna nastojanja za izboriti slobodu i samostalnost Hrvatske!?

Atentat 07

Atentat 08

Povodom 60. obljetnice smrti Stjepana Radića, godine 1988. Sjevernu Ameriku obilazi budući utemeljitelj nove samostalne Hrvatske države, povijesničar dr. Franjo Tuđman. Održao je niz predavanja u Kanadi i SAD na temu Stjepan Radić u hrvatskoj povijesti (13) te u prvoj rečenici svog predavanja ustvrdio: Šest desetljeća poslije mučeničke smrti Stjepana Radića može se s punom povijesnom osvjedočenošću ustvrditi da on spada u red onih hrvatskih velikana što su svojim imenima obilježili opstojnost i samobitnost hrvatskog naroda u europskoj i svjetskoj povijesti (14). U podrobnoj rasčlanbi svih političkih čimbenika iz vremena Radića i kasnije, Tuđman zaključuje kako je Radić jedan od onih malobrojnih koji su od sudbonosnog značenja u povijesti hrvatskog naroda.

Atentat 09

Istovremeno tako misli i književnik, povijesni istraživač i publicist Zvonimr Kulundžić, koji također povodom 60. obljetnice smrti Stjepana Radića izdaje knjigu Stjepan Radić i njegov republikanski ustav (15). Kulundžić također krajem ’80-tih obilazi i tumači Radićevo djelo hrvatskoj emigraciji u Europi.

Atentat 030

Početkom ’90-tih počinje se ostvarivati Radićev san i san hrvatskog naroda. Hrvatska država postaje stvarnost (16) stoji na naslovnici Večernjeg lista 20. lipnja 1991. U unutrašnjosti veliki intervju predsjednika Franje Tuđmana. Vjesnik u to vrijeme objavljuje feljton Franje Tuđmana – Stjepan Radić u hrvatskoj politici i povijesti u 11 nastavaka. Ali vijest u Vjesniku 20. lipnja 1991. o beogradskom atentatu je posve nezamjetna u malom povijesnom okviru (17). Istraživanjem Večernjeg lista (najčitanijih novina u RH) i Vjesnika (vodećeg političkog dnevnika) u 20-tak godina postojanja današnje hrvatske države, pokazuje se da ta dva najvažnija hrvatska dnevna lista od 1991.g. do 2013.g., atentat u beogradskoj skupštini i smrt Stjepana Radića, bilježe samo marginalno:

Atentat 32

 

Atentat 33

Atentat 34

• iznimno rijetko i neuočljivo podsjećanje na obljetnice krvoprolića 20. lipnja 1928. i ubojstva hrvatskih saborskih zastupnika u beogradskoj skupštini (18)
• pretežito kratke vijesti o polaganju vijenaca čelnika HSS-a i služenju mise zadušnice na dan 8. kolovoza za Stjepana Radića (19)
• iznimno rijetki spomen ubojstva zastupnika Pavle Radića i Đure Basaričeka u beogradskoj skupštini (20)

Nešto više o zločinu u beogradskoj skupštini zabilježeno je u vremenu od 1991. – 1998.g.:

• Vjesnik, 20. lipnja 1991. podlistak u 11 nastavaka, Dr. Franjo Tuđman – Stjepan Radić u hrvatskoj politici i povijesti
• Vjesnik 1992., 20. lipnja 1992. podlistak u 5 nastavaka, Dr. Ljubomir Antić – Atentat na Radića

Atentat 40

 

Atentat 41

• Vjesnik, 20. lipnja 1995. članak, Jakov Gumzej – Živjeli i umrli za hrvatske pravice (21)
• Vjesnik, 20. lipnja 1996. članak, Jakov Gumzej – Zločin u beogradskoj skupštini – akt velikosrpskog terorizma (22)
• Vjesnik, 20. lipnja 1996. podlistak u 14 nastavaka, Stjepan Radić – Govori u Hrvatskom saboru
• Večernji list, 20. lipnja 1996. podlistak u 13 nastavaka, Temelj budućoj Hrvatskoj, Stjepan Radić, Izabrani politički govori

Atentat 36

• Večernji list 21. i 22. lipnja 1997. članak, Željko Krušelj – Opomena Radićeve smrti
• Vjesnik, 20. lipnja 1998. članak, Tihomil Radja – Lipanjske žrtve za Hrvatsku

Ukupno u prvih osam godina samostalne hrvatske države 4 podliska u nastavcima i 3 članka, vezano uz obljetnice beogradskog atentata 20. lipnja 1928.

Od 1999. – 2012. godine izostaju pisanja o atentatu u beogradskoj skupštini, politički značaj tih događaja, a vijesti o obljetnicama smrti Stjepana Radića posve su zanemarive (23).

Atentat 42

U tom smislu, u 20-tak godina, uočio sam samo jednog novinara koji se pobunio na ta zanemarivanja – Milan Jajčinović u Večernjem listu, pod naslovom Zaboravljeni Stjepan Radić. (24)

U cijelom razdoblju od 1991.g. do 2013.g. nije upamćeno da je izaslanstvo Hrvatskog državnog sabora polagalo vijence na grobove ubijanih hrvatskih zastupnika, niti da se Hrvatski državni sabor na svojim sjednicama prisjetio svojih zastupnika koji su poubijani u Beogradu. Ponavlja se pitanje, imamo li kao narod i ima li vlast po narodu izabrana, pravo zaboraviti takve presudne povijesne događaje!?

HSS od uspostave samobitne Hrvatske države obilježava obljetnice smrti Stjepana Radića. No, pitanje je jesu li sjećanje na ta politička ubojstva u beogradskoj skupštini stvar samo HSS-a, kao samo jedne hrvatske političke stranke? Atentat na narodne zastupnike u beogradskoj skupštini opravdano je u ono vrijeme doživljen kao napad na cijeli hrvatski narod! Zbog toga su 1928.g. uslijedili krvavi narodni prosvjedi diljem Hrvatske. Sjećanja na ubijene prosvjednike, ranjene hrvatske zastupnike Ivana Granđu i Ivana Pernara, te u beogradskoj skupštini ubijene Pavla Radića, Đuru Basaričeka i kasnije preminulog Stjepana Radića, ne bi smijeli biti samo stranačka dužnost članova HSS-a, već je logično i opravdano:

• Dan 20. lipnja 1928. uvesti kao dan sjećanja i komemorativnu sjednicu u Hrvatskom saboru, jer je to dostojno prema nasilno ubijenim zastupnicima Pavlu Radiću, Đuri Basaričeku i Stjepanu Radiću. Na taj dan izaslanstvo Hrvatskog sabora treba polagati vijence na grobove ubijenih zastupnika i činiti druga podsjećanja na njihovu časnu smrt. Samo tako taj žalosni događaj može trajno upamtiti i hrvatski narod.

Tako bi povijesnu opomenu usvajali novi naraštaji, a taj poučan događaj ostao trajan podsjetnik suvremenoj hrvatskoj nacionalnoj politici.
• Smrtni dan 8. kolovoza 1928. hrvatskog zastupnika i povijesnog narodnog vođe Stjepana Radića također treba obilježavati Hrvatski sabor s izaslanstvom zastupnika i polaganjem vijenca na njegov grob
• u srbijansko-hrvatskim političkim odnosima treba jasno staviti na znanje da će taj krvavi 20. lipnja 1928. hrvatski narod trajno pamti i da ga ne će nikada zaboraviti

Atentat 37

Atentat 38

Izvješće kao ruganje – Bitna je vijest provod Sanadera, dok “seljaci” obilježavaju obljetnicu smrti Stjepana Radića …

Žrtve hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini, bez presedana su za hrvatski narod te se ne smije dozvoliti zaboravljanje tog događaja u novim naraštajima. Časne žrtve hrvatskih zastupnika koji su za interese svog naroda položile svoj život, trebale bi biti trajni moralni uzor današnjim saborskim zastupnicima. One zahtjevaju duboko poštovanje svih sadašnjih i budućih zastupnika u Hrvatskom saboru i cijelog hrvatskog naroda. Savjest političara trebala bi nalagati da se žrtvama atentata u beogradskoj skupštini 1928.g. svake godine odaje dužna počast na razini Hrvatskog sabora, uz državni protokol i uz punu medijsku pozornost.

Atentat 52

A kad se raspravlja o srpsko-hrvatskim odnosima kroz 20. stoljeće, beogradski “parlamentarini” zločin nikako se ne smije gurati pod tepih, prešućivati i zaboravljati. Taj je zločin bio uzrok mnogih kasnijih sudbonosnih događaja. Može li se zla kob ponoviti u budućnosti? Kad je nestala stara, a nastala tzv. nova Jugoslavija, u Beogradu se nepromijenjeno nastavila krojiti sudbina Hrvata. Uz pomoć izdajnika i veleizdajnika, čiji su neki slijednici i danas na političkoj sceni, zla se kob ponovila i trajala još pola stoljeća. Prisilno se nametao zaborav o zločinima Srba nad Hrvatima, dok su se napuhavali zločini Hrvata nad Srbima, u cilju poravnavanja krivnje. Istovjetan model predugo se nastavlja u Hrvatskoj poslije obrambenog Domovinskog rata. Nije li krajnje vrijeme da zastupnici Hrvatskog sabora, nad grobovima povijesnih velikana Pavla Radića, Đure Basaričeka, Stjepana Radića, Ivana Granđe i Ivana Pernara, podsjete se na odgovornost svom narodu? Posebice zbog toga jer su pozvani djelovati za opće dobro, za istinu i pravdu, s punom odgovornošću za hrvatsku budućnost.

Atentat 53

Damir Borovčak

Napomena:
Za ovo istraživanje pretraženo je u NSK:
– 1928. godište mikrofilmova starih novina Novosti, Obzor, Večer
– 20 godišta Večernjeg lista
– 10 godišta Vjesnika

(1) Novosti, 20. lipnja 1928., Drugo izdanje, naslovnica
(2) Večer, 20. lipnja 1928, Posebno izdanje, naslovnica
(3) Obzor, 20.lipnja 1928., Posebno izdanje, naslovnica
(4) Večer, 21. lipnja 1928, str. 4
(5) Novosti, 22. lipnja 1928., naslovnica
(6) Novosti, 22. lipnja 1928., str. 14
(7) Novosti, 23. lipnja 1928., naslovnica
(8) Novosti, 7. kolovoza 1928., Vladimir Ristović, str. 2,
(9) Novosti, 6. kolovoza 1928., naslovnica, Novosti, 7. kolovoza 1928., str. 8
(10) Novosti, 8. kolovoza 1928., Sumnjivi tipovi oko vile g. Stj. Radića, str. 4
(11) Obzor, 9. kolovoza 1928., naslovnica i Novosti, 10. kolovoza 1928., naslovnica
(12) Novosti, 13. kolovoza 1928., naslovnica; Novosti, 14. kolovoza 1928., str. 2 i 3
(13) Dr. Franjo Tuđman: Stjepan Radić u hrvatskoj povijesti, Sudbury, Canada, 1988.
(14) Isto, str. 5
(15) Zvonimir Kulundžić, Stjepan Radić i njegov republikanski ustav, Zagreb, 1989.
(16) Večernji list, 20. lipnja 1991., naslovnica, str. 2 i 3
(17) Vjesnik, 20. lipnja 1991., str. 9
(18) Vjesnik, 20. lipnja 1993., str. 55; Vjesnik, 20. lipnja 1994., str. 31; Vjesnik, 20. lipnja 1995., str. 30; Vjesnik, 20. lipnja 1996., str. 11;
(19) Večernji list, 9.VIII.2001., str. 4,stupac; Večernji list, 9.VIII.2002., str. 2; Večernji list, 9.8.2003., str. 3;
(20) Večernji list, 9.VIII.1991., Misa za Radića, str. 9; Večernji list, 21. i 22..VI.1997., Opomena Radićeve smrt, str. 2 i str. 4
(21) Vjesnik, 20. lipnja 1995., Stajališta, str. 15
(22) Vjesnik, 20. lipnja 1996., Politika, str. 5
(23) Večernji list, 20.6.2008., stupac, str.4; Večernji list, 9.8.2008., stupac, str.4; Večernji list, 9. kolovoza 2012., stupac, str.6;
(24) Večernji list, 10.08.2007., U povodu, str. 14

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Početak krvavog rata na Banovini

Objavljeno

na

Objavio

Početak krvavog rata na Banovini: Napad na PP Glina zbio se na današnji dan 1991. Poginuo je policajac Tomislav Rom, a dvojica su ranjena. Ostale policajace zarobili su i odveli u zatvor u Knin

Osjećalo u zraku da će doći do sukoba. Svakodnevno su se po gradu mogli vidjeti uniformirani tzv. martićevci, lokalni Srbi su ‘srbovali’, prijetili, napadali, pucali po hrvatskim kućama i na sve moguće načine željeli izazvati strah i pokazati svoju nadmoć nad Hrvatima. Svi smo znali da će do napada doći samo nismo znali kada, kazao nam je svojedobno u razgovoru Zvonko Plemenčić, jedan od sudionika napada pobunjenih glinskih Srba potpomognutih ‘martićevcima’ na policijsku postaju Glina.

On je tada imao 31 godinu i bio je pripadnik pričuvnog sastava MUP-a.

On i njegovi kolege kao pripadnici policije su bili uvjereni da će upravo policijska postaja biti prva na meti pobunjenika jer je to tada bio jedini simbol državnosti RH u Glini i jedino državno tijelo pod isključivom kontrolom MUP-a i države.

Noć je protekla relativno mirno, a onda…

Da bi moglo doći do napada posebno se dalo osjetiti 25. lipnja 1991. nakon što je Sabor donio Deklaraciju o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Tog je dana Plemenčić bio angažiran na osiguranju policijske postaje do 20 sati, ali po odluci zapovjednika Ivana Kvakića svi su iz dnevne smjene morali produžiti od daljnjega zbog procjene da bi moglo doći do napada na postaju.

– Sa još nekolicinom kolega bio sam raspoređen i dalje na osiguranje policijske postaje, dok su drugi policajci bili raspoređeni u auto ophodnje i u ophodnje u gradu i na bitnim raskrižjima. Noć je protekla u relativnom miru i nije se dalo naslutiti da će doći do napada. Oko 3 sata po odluci zapovjednika Ivana Kvakića mi policajci iz dnevne smjene smo dobili zapovijed da odemo kući na odmor jer smo u jutro morali doći u svoju redovitu smjenu. Tom prilikom nam je zapovjednik naložio da se u slučaju napada na policijsku postaju odmah vratimo nazad u pomoć policajcima koji ostaju u službi. Prema mojoj procjeni u postaji je nakon našeg odlaska ostalo oko 25 policajaca, što aktivnih što pričuvnih, raspoređenih u auto ophodnje, na kontrolne punktove i osiguranje policijske postaje – nastavlja priču Plemenčić.

On se nakon toga uputio kući i usput se kraće zadržao u svojoj ulici sa susjedima koji su držali mjesne straže zbog stalnih provokacija lokalnih Srba, a ujedno je čekao da mu supruga ustane kako bi išla na posao u Pamučnu predionicu Glina i kako bi je on mogao odvesti.

‘Pucali su silovito sa svih pozicija u gradu’

– Oko 4.20 sati začuli su se prvi pucnji iz pravca centra grada i policijske postaje i odmah sam pretpostavio da je počeo organizirani i isplanirani napad na policajce i policijsku postaju. Probudio sam suprugu i rekao joj da ni kojem slučaju ne ide na posao već da bude s djecom i na oprezu jer je u gradu opasno i čuje se žestoka pucnjava, a da se ja moram vratiti i pomoći kolegama.  Nakon što smo se oprostili ja sam se sa svojim osobnim automobilom uputio do susjeda, također policajca, Nikole Škrljca koji se u to vrijeme počeo spremati na počinak te smo se dogovorili da ćemo se zajedno s mojim automobilom vratiti do policijske postaje.

Do policijske postaje smo došli sa zadnje strane, iza zgrade Općinskog suda, bez većih problema jer je taj pravac još uvijek bio slobodan i prohodan i odmah se stavili na raspolaganje zapovjedniku i aktivno uključili u obranu postaje. Ja sam zauzeo zaklon izvan policijske postaje, na prostoru između suda i policijske postaje, tu se nalazilo još nekoliko policajaca, dok ih je većina bilo unutar policijske postaje. Odmah sam uočio da nas pobunjenici napadaju iz tri pravca i da smo u poluokruženju. Jedini slobodan pravac nam je bio u pravcu sjeverozapada prema rijeci Glini – objašnjava Plemenčić

Prema njima se, naglašava, silovito pucalo iz raznih pozicija u gradu  i to iz Gradskog parka, dvorišta općine, autobusne postaje, prostora stočnog sajmišta, veterinarske stanice i iz raznog oružja poput snajpera, automatskog oružja, mitraljeza, tromblona… Po silini napada, ističe, moglo se zaključiti da je u napad na policijsku postaju uključeno nekoliko stotina dobro naoružanih pobunjenih lokalnih Srba i dobro uvježbanih tzv. martićevaca.

Najviše straha su izazivali trombloni

U razgovoru s kolegama policajcima koje je zatekao kod policijske postaje saznao je da je policajac Marko Pavlović teško ranjen pri ophodnji u centru grada i to odmah na početku napada. Hitna ga je odvezla u bolnicu Sisak.

– Svi mi policajci koji smo se nalazili u i oko policijske postaje, mislim da nas je ukupno bilo 13-14, smo pružali oružani otpor cijelo vrijeme i sprečavali pobunjenike da se približe policijskoj postaji. Oko 5.45 sati smrtonosnim hicem iz snajpera je pogođen 20- godišnji pričuvni policajac Tomislav Rom  koji je ubrzo i preminuo uslijed ranjavanja, a oko nas malobrojnih branitelja se počeo stezati obruč brojčano daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Budući da se mi policajci koji smo se nalazili izvan policijske postaje više nismo mogli zakloniti i da nam je prijetio napad s leđa u dogovoru sa zapovjednikom smo se i mi povukli u prostorije policijske postaje – prisjeća se Plemenčić koji je malo nakon toga i ranjen.

Ustrijeljen u trbih snajperom

Naime, zgrada policijske postaje je gađana iz svih mogućih oružja i oruđa, a najviše straha su izazivali trombloni za koje su se, govori Plemenčić, bojali da ne ulete kroz prozor i eksplodiraju unutar prostorije i pobiju sve koji se nalaze unutra. No unatoč svemu mi smo se i dalje branili.

– Oko 6,40 sati metkom iz snajpera i ja sam teško ranjen ustrjelnom ranom u predjelu trbuha. Zapovjednik Kvakić je putem Policijske uprave Sisak izvijestio o ranjenicima i zatražio dolazak hitne pomoći. Dugo su se vodili pregovori s pobunjenicima da dozvole ulazak hitne i izvlačenje ranjenih, da bi se to i realiziralo negdje oko 7.30 sati. Budući da pobunjenici nisu dozvoljavali Hitnoj prilaz na ulaz u policijsku postaju, kolege policajci su me na nosilima iznijeli na stražnji prozor policijske postaje. Nakon čega me je hitna prevezla u bolnicu Sisak gdje sam hitno operiran i spašen mi je život. Nažalost za mog kolegu i prijatelja Tomislava Roma nije bilo spasa – kazuje nam Plemenčić.

Zarobljeni policajci odvezeni u kninski zatvor

Nakon četverosatne obrane iz PU-a iz Siska 16 policajaca dobilo je zapovijed da se predaju kako u napadu znatno nadmoćnijeg i brojnijeg neprijatelja ne bi svi poginuli. Zarobljeni su i odvezeni u kininski zatvor gdje su bili maltretirani, zlostavljani i mučeni. Nakon 50 dana zarobljeništva u razmjeni su oslobođeni.

Nedugo nakon njihova zarobljavanja u Glinu su ušli pripadnici antiterorističke postrojbe MUP-a koji su oslobodili Policijsku postaju, ali nisu uspjeli osloboditi zarobljene policajce. Trojica specijalaca su ranjena. Pobunjeni Srbi tada su uz pomoć JNA koja je od prvog dana otvoreno stala na srpsku stranu istjerali hrvatske policajce i pripadnike ZNG-a iz Gline koja je potom okupirana.

– Pobunjenici uz pomoć  tzv. JNA mjesec dana nakon ovog prvog napada 26.6. izvršili opći napad i preuzeli kontrolu nad policijskom postajom i gradom Glina. JNA se od prvog dana otvoreno stavila na stranu pobunjenih Srba.Oni su prilikom prvog napada blokirali policijsku postaju, a cijevi tenkova su cijelo vrijeme bile usmjerene u pravcu policijske postaje – objašnjava Plemenčić.

Zvonko Plemenčić se nakon opravka u rujnu 1991. aktivirao u MUP-u i čitav Domovinski rat proveo na prvoj crti obrane na području na kojem je tijekom Domovinskog rata djelovala PP Glina a to je područje Glinske Poljane, Slane i Vratečkog. PP Glina, ističe, aktivno je sudjelovala u operaciji Oluja i oslobađanju područja Gline. Poslije rata Plemenčić je postao načelnik PP Glina te je tu dužnost obnašao godinama.

Autor: Iva Rebac/24 sata/portal.braniteljski-forum.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

VIDEO – Dokumentarni film ‘HVO – Široki Brijeg’

Objavljeno

na

Objavio

Pogledajte dokumentarni film o sudjelovanju Širokobriježana u ratnim zbivanjima tijekom Domovinskog rata. Film je pripremila produkcijska kuća „Kadar“ iz Širokog Brijega.

Operacija Čagalj – Bio je to težak i krvav boj postrojbi HVO-a. Dobili smo ga!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari