Pratite nas

Kolumne

Hrvatska pred zidom: Ili će biti država pravde ili razbojnička skupina!

Objavljeno

na

newsbook

Da opća politička i društvena situacija u Republici Hrvatskoj nije nimalo dobra, nije potrebno nikomu tumačiti. Autobusi za Njemačku i zrakoplovi za Irsku o tomu empirijski svjedoče. Ima u tim iseljavanjima – koliko god to zvučalo kao teška kvalifikacija – i najobičnijega dezerterstva. Ima i slučajeva ljudi kojima je odlazak uvjetovan golom egzistencijalnom potrebom, a posebno se to odnosilo na onaj prvi val iseljenika koji je krenuo 2013. i 2014. godine. No najviše ima onih ljudi koji su izgubili vjeru i nadu da se u Hrvatskoj mogu dogoditi ikakve realne promjene. Klijentelistički sustav kakav je formiran u Hrvatskoj stvorio je sustav neslobode u kojemu bez veza i vezica nije moguće funkcionirati. Ako nemaš veze, onda si bezveze.

Mnogi ljudi više ne žele trpjeti nepravdu i gledati kako često mediokriteti i bitange napreduju na društvenoj ljestvici na temelju partijskih, kumsko-rođačkih, priležničkih i kojekakvih drugih veza. Poduzetnicima, onima koji nisu skopčani s državom, puna je kapa fiskalnih i parafiskalnih nameta koji ne služe samo za redovito funkcioniranje osnovnih funkcija koje svaka država treba obavljati nego i za zbrinjavanje spomenutih partijskih uhljebničkih trčkarala. Primitivizam i krkanluk idu do te mjere da se po državnim poduzećima izmišljaju radna mjesta za partijske drugarice, a oni koji se tomu, protive dobivaju otkaze.

Tko je sve dio klijentelističkoga sustava?

Dio klijentelističkoga sustava u Hrvatskoj su sve veće stranke. Sve one svoje birače regrutiraju manjim ili većim ustupcima koji ih tada vezuju uz taj sustav. Očekivalo bi se od glavnih znanstvenih i kulturnih institucija da prozivaju i ukazuju na političke probleme i društvene devijacije. No i one su same dio klijentelističkoga sustava i često služe kao najobičnije sluge politike. Što reći o tzv. javnim intelektualcima? I danas za njih vrijedi ona Šufflayeva da su ropski raspoloženi, pa u to ropstvo zavađaju i svoj vlastiti narod. Akademska zajednica također je postala mjesto uhljebništva, a ondje gdje određeni profesori s integritetom i iziđu s nekim kritičkim opaskama, njihova riječ, usred relativizma i gubitka vrijednosnih orijentira, više ne vrijedi gotovo ništa.

Braniteljske udruge podijeljene su na stotine frakcija kojima je moguće kontrolirati i manipulirati. Na žalost, ni Katolička crkva u Hrvatskoj nije imuna na sirenski zov komocije i nezamjeranja svjetovnim vladarima. Daleko su naši današnji pastiri od moralnoga integriteta bl. Alojzija Stepinca, pa i kardinala Franje Kuharića. S kapacitetima kakve ima, Crkva je u posljednjih tridesetak godina u Hrvatskoj mogla postaviti temelje novoga naraštaja hrvatskih intelektualaca koji bi već danas bili na braniku katoličanstva i hrvatstva. Postoje u Hrvatskoj udruge mladih intelektualaca katoličke i nacionalne provenijencije koji imaju odlične projekte, no takve udruge ne mogu dobiti ni 30 kvadrata prostora za svoje djelovanje usred glavnoga grada u kojemu Crkva ima pregršt nekretnina. Ako Crkva ne bude prepoznala takve ljude, tko će onda? Očito nitko. No Njemačka i Irska sutra će ih znati cijeniti.

Dvije velike firme i Bušićev opis hrvatske desnice

U Hrvatskoj postoje dvije velike političko-ideološke firme: Antifašizam d. o. o. i Domoljublje d. o. o. O prvoj ne treba trošiti riječi, svi znamo o komu je riječ. No druga firma također vrlo uspješno djeluje, ali nije toliko predmet kritika, iako bi trebala biti. Oni su ipak „naši“ pa ih se ne želi dovoljno kritizirati. To su oni koji pod firmom hrvatstva, uz mahanje velikim zastavama, kradu i potkradaju državu. Čim netko od tih odličnika spomene domoljublje, mahne zastavom, zatambura o lijepoj našoj Hrvatskoj i upozori na „komunjare“ koji ponovno prijete dolaskom na vlast, budite sigurni da je nekoliko milijuna kuna državnoga novca isparilo na određene misteriozne račune. Zbog takvih fukara i šibicara koji trguju hrvatstvom ubio se Zvonko Bušić, čovjek besprijekorna integriteta kojemu cijela politička scena danas u Hrvatskoj zajedno nije dostojna očistiti cipele.

U samo nekoliko rečenica Zvonko je savršeno opisao desnu političku scenu u Hrvatskoj: ‘Ispočetka sam bio prilično benevolentan prema aktualnoj vlasti s HDZ-om i Ivom Sanaderom na čelu, no brzo sam shvatio da to više nije Tuđmanov HDZ, da su karijeristi i kriptojugoslaveni potisnuli domoljube. Nešto dulje mi je trebalo da shvatim kako i na raspršenoj tzv. desnici konce vuku ljudi bez pameti ili bez poštenja, a često lišeni obiju karakteristika. Savršen poredak neostvariv je na ovome svijetu, ali kad iz ljudskih umova i srca iščezne težnja za njim, uvijek dobijemo loš, korumpiran neučinkovit sustav. Nerijetko s izdajicama na čelu. Pokušao sam utjecati na političku situaciju i vlastitim angažmanom, no nisam uspio jer sam se stalno susretao sa stavom – ‘ Stranka je iznad svih i svega ‘ – važnija od naroda i dobrobiti zemlje’ (Zdravo oko sjećanja, 2014.).

Zemlja snova

Jagma za nekretninama mnogim je političarima iznad svega. Mnogi hrvatski političari imaju milijune kuna vrijedne nekretnine koje nisu uz redovita primanja mogli steći ni za tri života. Ono što se u zapadnim zemljama stječe tijekom nekoliko naraštaja, domaći primitivci steknu za nekoliko godina, samo ako imaju dobru špagu pa uspiju prenamijeniti zemljište ili izvesti neku drugu muljažnu operaciju. Čak i činovnici koji u poreznoj upravi rade za plaću od 5 do 6 tisuća kuna u Hrvatskoj znaju imati jahte. Hrvatska je za mnoge zaista zemlja snova. Uz nimalo truda i rada preko noći se dođe do velikoga imetka. Usred gubitka vrijednosti i vrijednosnih orijentira naravno da i tzv. mali ljudi krenu relativizirati pa je usred šire društvene zajednica jagma za novcem postala osnovna misao vodilja prema onoj ‘u se, na se, i podase’. Ako oni gore mogu krasti, mogu si i ja barem nešto sitno popaliti negdje na poslu, makar kakvu kemijsku olovku ili malo papira, misli si prosječan čovjek. ‘A ti kao ne bi ukrao da si mogao, nisi valjda budala?!’. Mala prilika stvara male, a velika prilika velike lopove. Ako je želja za zgrtanjem novca preko noći postala opća pomama, onda se takvu društvu ne piše dobro. Problem pri tom nije u ljudima. Problem je u Sustavu.

Hrvati kad odu u inozemstvo, postanu dobri i pošteni radnici. Sustav je taj koji ljude plaši, korumpira i čini robovima. Nije Hrvatska tu nikakva oaza. Postoje zemlje s mnogo većim stupnjem korupcije. U Hrvatima dragoj Ukrajini korupcija je sto puta veća nego kod nas. Pitanje je kako taj klijentelističko-koruptivni sustav, koji služi interesima maloga kruga ljudi, razmontirati? Odgovor nije jednostavan, no jedan od ključnih hrvatskih problema nesamostalno je, ovisno, nedjelotvorno i korumpirano pravosuđe. Dok su i drugovi u bivšoj Jugoslaviji imali ‘drugarsku samokritiku’, pravosudni dužnosnici u medijskim istupima baš nikada ne vide potrebu kritizirati postupke treće grane vlasti. A o toj grani vlasti ništa snažnije ne svjedoči nego činjenica da, unatoč tomu što već dugo vremena postoji zakon koji regulira oduzimanje protupravno stečene imovinske koristi, još niti jedna lipa nije vraćena u proračun od strane velikih političkih riba koje su upetljane u kriminalne pothvate i koruptivne nathvate.

Mnogi i sitniji kriminalci u Hrvatskoj (čitamo to u crnoj kronici vrlo često) od prije ‘su bili poznati policiji’. Očito im je netko unutar pravosudnoga/represivnog aparata držao zaleđe i omogućavao da nastavljaju sa svojim kriminalnim aktivnostima. Što tek onda možemo očekivati kad su u pitanju veliki igrači? Kao što upozorava politolog i publicist Darko Petričić, organizirani kriminal neposredna je prijetnja unutarnjoj sigurnosti države, a to se posebno izražava u državama s otvorenim procesima globalne tranzicije društvenih i gospodarskih sustava među kojima je i Hrvatska. Nijedna, pak, kriminalna organizacija nije tako uspješna kao ona koja ima potporu države. Riječ je o najvećem problemu koji onemogućuje djelotvornu eliminaciju organiziranoga kriminala iz kriminalno inficiranih zemalja (Hrvatska u mreži mafije, kriminala i korupcije, 2009.).

Ozračje nekažnjivosti

U Hrvatskoj danas, kao što sam već mnogo puta istaknuo u svojim tekstovima, de facto vlada ozračje nekažnjivosti za teške kriminalne radnje kad su u pitanju visoko pozicionirani političari i njihova svojta. Teško kršenje načela kaznenoga procesnog prava redovita je pojava u Hrvatskoj u kojoj je i dalje glavno načelo ono političkoga kriterija baš kao i u prošlome totalitarnom sustavu. A u takvu državu ni ozbiljni investitori izvana ne vole pretjerano ulagati. Gdje nema visoke razine pravne sigurnosti, gdje investitori moraju strahovati hoće li sutra pred sudom moći dobiti zaštitu, ne ulaže se nikomu. Izostanak kvalitetnih greenfield ulaganja u Hrvatsku ne bi stoga trebalo nikoga čuditi. Među političarima, neovisno o kojoj je orijentaciji riječ, jednostavno postoji konsenzus da se sadašnji klijentelistički sustav ne dira. A takav egzemplar uništava sve vrijednosne orijentire u društvu jer šalje poruku kako je jedini jamac uspjeha i sam postati dio takva sustava. Ako nije kažnjivo krasti (oni postupci koji se i vode u pravilu su dio unutarstranačkih obračuna i traju unedogled), koja je onda poruka mladim naraštajima?

Klijentelistički sustav u Hrvatskoj prijeti uništavanjem države. Engleski povjesničar Edward Gibbon u znamenitom djelu (objavljenom u šest svezaka) ‘Slabljenje i propast Rimskoga Carstva’ kao jedan od ključnih čimbenika koji su doveli do propasti Rima navodi – današnjim rječnikom govoreći – upravo klijentelizam, tj. unutrašnju korupciju, rasipnu potrošnju i visoke poreze.

Reforma pravosuđa i smanjivanje poreza

I zato sukus borbe protiv klijentelističkoga monstruma danas u Hrvatskoj treba obuhvaćati dva zahtjeva: zahtjev za reformom pravosuđa i zahtjev za smanjivanjem poreza. Jednom kad pravosuđe počne funkcionirati, funkcionirat će i sve ostalo. Jer, kako je davno u knjizi O državi Božjoj pisao Aurelije Augustin ‘Odmakne li se pravda, što su kraljevstva ako ne velike razbojničke družine?’ Niži porezi znače otpuštanja u javnome sektoru. No oni znače i više kisika za privatni sektor koji bi, kad bi snažnije prodisao, mogao zaposliti veći broj ljudi, pa i onih koji bi dobili otkaz u javnome sektoru. Zašto se političari onda ne odlučuju za taj potez? Zato što ljude zaposlene u privatnome sektoru nije moguće u istoj mjeri kontrolirati kao one iz javnoga sektora koji služe kao glasačka mašinerija. Upravo zbog želje političara da kontroliraju ljude i da tako sebi osiguravaju sinekure, propada hrvatska ekonomija. Naravno, političari, često ordinarne neznalice, nisu pri tom svjesni da gomilanjem nameta zapravo pilaju granu na kojoj i sami sjede. Bjelovarski gradonačelnik Dario Hrebak smanjio je prirez najprije s 12 na 9 posto, a kasnije s 9 na 6 posto. Unatoč tomu, prihodi su grada u siječnju ove godine bili veći nego kad je bio veći prirez.

Kako to, kako to? Lafferova krivulja, koja pokazuje odnos poreznoga opterećenja i prihoda države, jasno ukazuje na to da rastom poreznoga opterećenja prihodi rastu samo do određene točke. Kad opterećenja postanu previsoka, prihodi zapravo počinju padati jer se smanjuje porezna baza, tj. broj onih koji mogu plaćati visoke namete.

Trebaju nam stvarne promjene, a ne šminkanje mrtvaca

Rumunjska, simbol korumpirane države, pred koju godinu smanjila je porez po odbitku, smanjeni su odbitci od poreza na dobit firmama, a PDV je smanjen s 24 na 20 posto. Rezultat? Veće strane investicije, veći gospodarski rast i posebno snažan razvoj IT sektora. Litva je danas uzor gospodarskoga razvoja. Gdje je recept te države, također izišle iz socijalističkog modela ekonomije? Pored ostalih reforma, jedna od najvažnijih odnosila se na sustavno smanjivanje administrativnoga opterećenja gospodarstva i podupiranje poduzetnika on-line dostupnim informacijama. Jednostavno je: bez reforme pravosuđa, smanjenja poreza i rezanja socijalističke birokracije hrvatska ekonomija i društvo ne mogu naprijed. Upravo je birokracija uz pravosudno pokroviteljstvo temelj klijentelističkog sustava neslobode koji ljude tjera iz Hrvatske. I zato ne treba vjerovati niti jednome političaru koji se ne će jasno i nedvosmisleno opredijeliti za reformu pravosuđa, smanjivanje poreza (tomu će se uz korumpirane političare posebno protiviti parazitski, a nerijetko i protuhrvatski civilni sektor koji parazitira na državnom proračunu) i demontažu birokracije. Hrvatskoj ne treba daljnje šminkanje mrtvaca, nego stvarne promjene. Uz duhovnu preobrazbu i povratak vjere u vlastite snage, koji su nedvojbeno potrebni hrvatskome društvu, na tvarnome planu spomenuta je reforma majka svih reformi. Bez pravosudne reforme i demontaže klijentelističkoga sustava Hrvatska ne može naprijed, nego samo dublje u provaliju.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka

Objavljeno

na

Objavio

Virus se potpuno izgubio iz medija, uvidjevši da nema šanse u borbi s vjetrenjačama. Ostao je tek gorak okus ljudske nezahvalnosti prema epidemiološkom stožeru koji je bio dobar u panici, a potom proglašen krticom desnoga centra i predizbornim maljem za vještice iz ljevice. Tako je uvijek u Hrvatskoj koja u doba smrtne opasnosti poput one u srpskoj agresiji, hvali i slavi branitelje i njihove zapovjednike, a onda pobjedničke generale izruči Haagu.

Sve se vratilo, ili gotovo sve, u staru normalu. Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka, ništa se u Hrvatskoj ne mijenja, usprkos Preradovićevoj tvrdnji da na ovom svijetu stalna samo mijena jest.

Mijenjaju se samo datumi iz novije hrvatske povijesti, odnosno nazivi značajnih datuma. Sada je 30. svibnja opet i službeno i državno Dan državnosti nakon što je dvadesetak godina bio narodno i neslužbeno živ u svijesti, trajno zapamćen usprkos malom datumskom zločestom zajedničkom pothvatu u režiji SDP-a i HSLS-a (Škrabalo) početkom stoljeća.

Opet se vijore zastave, na Trgu sv. Marka demonstrativno su stajali članovi Vlade sa zastavicama u rukama, nešto naroda zbijeno u prostor prema Kamenitim vratima. Vidjelo se i nekoliko pripadnika počasne bojne kojoj je Milanović oduzeo stilizirane povijesne kostime s obrazloženjem da njegovim dolaskom na Pantovčak prestaje feudalno razdoblje hrvatske povijesti i počinje građansko. Valjda buržujsko. Na glas o toj promjeni, poludio je feudokrat Stjepko Gregorijanec pa prošle subote usred svečanosti iz Medvedgrada opalio lumbardama po ionako krhkom Zagrebu, koji je uzvratio Gričkim topom.

Na brzinu improvizirana svečanost bila je dosadna Bogu i ljudima, samo je Kravat pukovnija unijela nešto živosti u odorama iz Tridesetgodišnjeg rata. Zapažena je odsutnost predsjednika države koji 30. svibnja ne priznaje Danom državnosti, i to samo zato što njegovi nisu pobijedili na prvim slobodnim izborima nego mrski mu pokret za samostalnost hrvatske države. Vrlo je zanimljivo da Zoki inzistira na 25. lipnju 1991. koji je bez ikakve sumnje jedini Dan nezavisnosti, budući da je tada donesena ustavna odluka o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Zašto baš oksimoronski zanimljivo? Pa zato što njegovi pod vodstvom Račana nisu željeli 25. lipnja 1991. glasovati za tu odluku, a što su u stvari htjeli? Da se u jednoj, osobitoj alineji uz razdruživanje spomene u isti mah i moguće udruživanje. S kim? S Finskom, Latvijom? Nije precizirano. I sada bi Zoki da taj datum bude Dan državnosti, a ne onaj Dan nade da Hrvatska ne će šutkom pasti pred srpskim i srbijanskim pretenzijama, što je godinu dana poslije i ustavnom odlukom zapečaćeno na Dan nezavisnosti.

Elem, predsjednik države ruga se Danu državnosti kao smicalici jedne opcije, što je nepovijesno, neznanstveno i nedopustivo, to više što je u konstituiranju višestranačkog Hrvatskog sabora sudjelovala i na izborima poražena komunistička partija. Nije otišla u šumu. No, sada je u šumu (na Pantovčaku) otišao Milanović i prepoznatljivim stilom izaziva skandal za skandalom jer drukčije i ne može, očito. Kada je Tuđman govorio o političkim smušenjacima, onda još nije bilo Milanovića na javnoj sceni, tek se školovao kod Račana. Ustavotvorni Vladimir Šeks točno reče da Zokija treba legalnim načinom najuriti s Pantovčaka, članak Ustava postoji i po njemu treba žurno postupiti. Što kaže članak 104. Ili 105.? „Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti… O odgovornosti predsjednika Republike odlučuje Ustavni sud RH dvotrećinskom većinom.“ Hoće li se dogoditi opičment? Ne će. Da bi se opičilo prezidenta, postupak treba pokrenuti Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom. Sabor je sada raspušten, a u Ustavni sud mora donijeti odluku o odgovornosti trideset dana nakon zaprimanja prijedloga. Čijeg? Pa Sabora, rekli smo. A kada novi sastav Sabora i nastupi, nema šanse da bi neka stranka ili koalicija sklona takvom prijedlogu mogla imati dvotrećinsku većinu. No, sva su čuda moguća. Veliki su izgledi da ćemo tragikomičnu političku pojavu trpjeti još godinama, a možda taj uđe i u drugi mandat, iskustva imamo. Hrvatska je to, ljudi moji. Narod se želi zabavljati.

Osim toga, postoji i drugi razlog zašto se Milanović pribojava Trga sv. Marka. Stojeći ondje, sigurno bi se prisjetio kako je u predvorje crkve poslao neodredljivu skupinu interventne policije da tuče hrvatske branitelje. Već tada je trebao biti najuren s mjesta premijera, ali ostao je i sada čak izabran za predsjednika države. I vrhovnog zapovjednika vojske, kojoj se na njezin dan obraća s nekoliko neartikuliranih uličnih riječi, što je perverzno podcjenjivanje hrvatskih Oružanih snaga.

Dobro, svečanosti su i bez njega – uz misu u sv. Blažu jer potresena Katedrala iznutra izgleda žalosno kao i izvana s dva križa privremeno nasađena – nastavljene podvečer pred zgradom HNK gdje je razmaknuta elita sjedila na udobnim stolcima, a publika stojećki pasla kulturu na livadi. Malo glazbe, pjevanja, malo baleta, dosta recitacija pjesama velikana u izvedbi glasovno i izražajno doista vrhunskih hrvatskih glumaca. Narod se u većem broju pojavio tek kasno navečer u Đurđevcu gdje je svojedobno iz topa ispaljen pijetao, ma sve je prštalo od rodoljubnih i domoljubnih hrvatskih pjesama što je vjerojatno zgrozilo antife koji su zaključili da se opet budi opasni hrvatski nacionalizam, čak se čula operna arija s riječima „Za dom, za dom“, što zaudara po fašizmu, čak se među čuvstvenim pjesmama iz svih krajeva Hrvatske pojavila i ona o Hercegovini, što vuče na teritorijalne pretenzije prema Izetbegovićevom vilajetu, na Banovinu Hrvatsku i slično, a pojava klerofašizma zapažena je u pjesmi „Rajska djevo, kraljice Hrvata“. Očekujem oštru reakciju habulinskih antifašista i Pupovačkih „Novosti“, te nova hapšenja što bi bilo staro normalno jer se čula i „Vila Velebita“. (Tamo negdje pedesetih pokupila me u velebitskoj raciji milicija, a kada su me utrpavali u maricu začuo sam glas „Njega pustite“. Glas mojega nastavnika u školi. U Kušlanovoj. Valjda je u fušu radio za „službu“. Kako bilo, sigurno mi je spasio dva ili tri rebra.Eto, to je bila škola za život.)

Lijepo su, vizualno, slavili i u Zadru, ali nisam vidio da se slavi u Rijeci, europskoj prijestolnici kulture. Vječna komunistička vlast u Rijeci grozi se pojma „država“ (hrvatska) sadržanog u državnosti, pa ne će valjda pjevati. Ako je europska prijestolnica, nije hrvatska, reći će obersneli, a imaju i tako problema sa svojim „opernim“ otvorenjem (ujedno i zatvorenjem) za koji su posudili tehničke čarolije iz Srbije, navodno na sumnjiv način ugovorene, ali ljubav je ljubav i ne gleda joj se u zube. Je li barem na vrijeme isplaćen umetnik Nemanja za inštalaciju crvene zvezde, ne znam. Nadam se da nije ostao kratkih rukava. A jako bi me zanimalo, čak privatno, koliko je za vrlo kreativnu inštalaciju i umeteonstvo dobio. Zašto privatno? Eto, recimo, ovu rubriku, „Hrvatske kronike“, pišem već petnaest godina za nula kuna po minuti, prenose je drugi, listovi i portali, a za prijenos mi plaćaju nula kuna, pa je li Nemanja barem dobio toliko koliko bih ja u blago normalnoj zemlji bio honoriran za, recimo, pedeset kolumna. No, kvragu i Nemanja i imanja, glede Dana državnosti sjećam se ipak da je prošlih godina, na krivi datum doduše, u Rijeci ipak slavljen Dan državnosti u organizaciji Zdruga katoličkih skauta Riječke nadbiskupije, Zajednice udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije i Kluba navijača Armade. Nitko nije uhićen, ali je zapisan u bijelu knjigu. Hrvatska Rijeka mogla bi se pridružiti američkom prosvjedu pod nazivom „Ne mogu disati“.

Županije pod opasdom

Svašta se obećava u predizbornim izjavama, većinom staro normalno (manji porezi, veći standard, protiv korupcije), dosadašnja oporba nije već godinama ništa priskrbila jer se korumpira ili pokušava korumpirati samo one na vlasti, pa grmi protiv korupcije u želji da dođe u situaciju da i ona bude korumpirana. Nevelika novost su obećani zahvati u teritorijalni ustroj RH, s udarima ne samo na općine nego i županije koje treba ukinuti – kaže tako, recimo, Ivan Kovačić iz Stranke s imenom i prezimenom. Polazi mladac od činjenice da će „ako pitate osobu s Korčule ili Murtera, svi reći da su iz Dalmacije.“ Vjerojatno hoće, ali to je njemu znak da Dalmacija treba postati jedna regija, bez županija. A kako je to bilo u povijesti? Porfirogenet nabraja ne četiri nego jedanaest županija u Hrvatskoj, u ranom srednjem vijeku smještenih pretežito na području Dalmacije. Znači, Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga, Nin, plus „gorske županije“ Krbava, Lika i Gacka kojima upravlja ban. Kako bi se proveo knez ili kralj da je pokušao ukinuti županije? Nismo mi devedesetih izmislili županijski ustroj, tradicija je to hrvatska i u taj ustroj ne treba dirati. Oni koji pokušavaju, zagovaraju regionalizam u smislu koji je Hrvatskoj u povijesti, iz raznih razloga, donio mnogo zla.

Bez medijske pozornosti

Od 18. svibnja počela probna iskapanja na Maceljskoj gori, u organizaciji Ministarstva branitelja. Iskapanja žrtava komunističkih zločina 1945. Samo dan poslije, 19. svibnja, ekshumirani su ostatci 82 „žrtve poslijeratnog razdoblja“. A Maceljska je šuma velika i to je, znači, tek početak početaka. Nisam vidio da su „službena glasila“ o iskopima objavila i jednu riječ. A mogla su barem 82 riječi. Za sada.

Rotor

Zagreb je proslavio svoj dan i zaštitnicu, Majku Božju od Kamenitih vrata. Službeno je otvoren i rotor da bi ljudi mogli brže stići u Remetinec.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Zbogom, sveučilišta, slijedi digitalna diktatura?

Objavljeno

na

Objavio

U susjednoj nam Italiji, žestoko pogođenoj koronavirusom, i sljedeće akademske godine nastava bi se trebala odvijati online, telematski. Zašto ne? Ako je virus tu, to je razuman pristup.

Ali, uvijek postoji neki “ali”. Naime, je li koronavirus samo povod za nestanak sveučilišta i studenata kakve poznajemo već deset stoljeća? Tako se talijanski filozof svjetskog glasa, i sam (bivši) sveučilišni profesor, Giorgio Agamben, prošlog tjedna žestoko obrušio na takvu odluku napisavši razmišljanje pod naslovom “Misa zadušnica za (moje) studente”. Njegovu argumentaciju valja uvažiti.

Ponajprije, nije koronavirus doveo do toga da sveučilišta tek sada postaju virtualna, već niz godina u SAD-u na prestižnim sveučilištima vi možete studirati i diplomirati iz Doboja ili Gornje Mahale, a da nogom ne kročite na tlo Amerike, ili u bilo koju predavaonicu sveučilišta s druge strane Atlantika. Platiš, sjediš doma na trosjedu, i to je to.

Koronavirus je, dakle, samo dobar razlog ove revolucije odgojno-obrazovnog procesa, ali telematizacija i virtualizacija nastave na sveučilištima proces je koji je počeo odavno, s koronavirusom ili bez njega. To je Agamben nazvao digitalnom diktaturom i tehnološkim barbarstvom koje ruši sam smisao sveučilišta i osobe studenta. Događa se, veli on, nešto o čemu se uopće ne govori previše, a to je kraj osobe studenta kao načina života.

NAČIN ŽIVOTA

Sveučilišta su rođena u Europi, baš iz studentskih udruga – universitates – i duguju im ime. Universitates su, u prijevodu, zajednice (!) profesora i studenata. Biti student bilo je i jest, u prvom redu, način života u kojem je proučavanje i slušanje predavanja svakako bilo presudno, ali ništa manje važan nije bio susret i stalna razmjena s ostalim studentima, koji često dolaze iz mjesta udaljenijeg od ovog gdje studiraju, iz drugih kultura, nacija, država.

Dakle, mjesta uzajamnog obogaćivanja, razmjene, propitivanja, zajedničkih kava, često i brakova. Takav se život stoljećima razvijao na različite načine, od srednjeg vijeka do studentskih pokreta dvadesetog stoljeća, to je bila važna društvena, egzistencijalna i humana dimenzija fenomena “biti student”. Svatko tko predaje u sveučilišnoj učionici dobro zna kako se tu stvaraju prijateljstva i, prema kulturnim i političkim interesima, i male studijske i istraživačke grupe koje su se nastavile susretati i nakon završetka predavanja.

Sve to trajalo je gotovo deset stoljeća, sada završava zauvijek, misli Agamben. Studenti više neće živjeti u gradu u kojem se nalazi sveučilište, ali svaki će slušati lekcije zatvoren u svojoj sobi, ponekad odvojen stotinama kilometara od onoga što su nekada bili njegovi kolege s faksa. U malim gradovima, nekad prestižnim sveučilišnim lokacijama, vidjet će se da studentske zajednice, koje često čine najživlji dio, nestaju s ulica.

Primjerice, ako bi se telematska revolucija, digitalna revolucija, razvijala i nakon korone u smjeru totalne virtualizacije nastave na sveučilištima, u kontekstu treće industrijske revolucije o kojoj je Rifkin pisao još 2011. godine, a koja će stubokom promijeniti sustav visokog obrazovanja, moj Osijek postat će mrtav grad bez nešto manje od 20 tisuća studenata iz svih krajeva Hrvatske i susjednih zemalja. Živost svake vrste koju studentska populacija daje gradovima poput Osijeka nemjerljiva je u svakom pozitivnom smislu, od ekonomskog do kulturnog i svih drugih smislova.

Ovaj pak proces virtualizacije (visokog) obrazovanja, gdje bi korona poslužila kao inicijalna kapisla, posebno je u interesu raznim Microsoftima i Gatesima koji imaju ogroman utjecaj na politike vlada država, kao i nadnacionalnih globalnih institucija kojih su donatori, a koji su monopolisti u tom biznisu virtualnoga.

OPASNA TEHNIKA

Je li Agamben pretjerao, bilo u ovim predviđanjima virtualizacije sveučilišta, je li pretjerao kada to naziva uvodom u digitalnu diktaturu, u kontrolu velike braće nad globalnim odgojno-obrazovnim procesima? Osobno ne znam, ali autoriteti poput Agambena ili Rifkina ne mogu se shvatiti neozbiljno.

Naime, nijedan totalitarizam, nijedna diktatura ne živi od mase, nego od izoliranog pojedinca, u ovom slučaju studenta koji sam u svojoj sobi bleji u zaslon i sluša predavanje bez žive, konkretne međuljudske interakcije i međusobne korekcije. Takvog izoliranog pojedinca lako je izmanipulirati, a svakog nepoćudnog profesora, koji online govori nešto što se ne sviđa tim vinovnicima digitalne diktature kao sredstva (i) kontrole odgojno-obrazovnog procesa, jednim klikom miša eliminiraju iz vrlog novog svijeta.

Tehnika je, kao i sve, ambivalentna, poput vatre koja vas može i ugrijati i napraviti požar, ako njome upravlja piroman, a postoje, u tom smislu, i tehnološki piromani i predatori. Razvoj tehnike i tehnologije ne smije voditi dehumanizaciji, globalnoj kontroli nad znanjem i produkcijom znanja, pa sveučilišta u tom procesu treba čuvati od tehnoloških piromana (ne od tehnologije), tehnokratskih manipulatora i velike braće.

Ako se taj scenarij pokrene, što se mene i mnogih kolega tiče, samo jedno: No pasaran!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Želi li Bill Gates globalnu kontrolu nad ljudskim zdravljem i znanjem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari