Ivan Kukuljević Sakcinski na posljednjem staleškome zasjedanju Hrvatskoga sabora upozorio je narodne zastupnike na potrebu uvođenja službenog jezika u javne službe. Bilo je to 23. listopada 1847. u staroj zagrebačkoj županijskoj zgradi na Markovu trgu.
Sabor je Kukuljevićev prijedlog temeljito razmotrio i na kraju proglasio hrvatski jezik službenim u javnoj uporabi. Pobjeda hrvatskoga jezika u predvečerje revolucionarne 1848. bila je plod diplomatske i političke borbe zastupnika u Hrvatskome saboru i u zajedničkome hrvatsko-ugarskom saboru tijekom pola stoljeća, a još više stvaran uspjeh preporodnih nastojanja da se prihvati i primijeni jedinstveni pravopis i prihvati jedinstveni ilirski, odnosno štokavski jezik u narodnome životu te da se na taj način prevlada regionalna i dijalektalna podvojenost i rascjepkanost hrvatskoga narodnog prostora. Prije Kukuljevićeva govora, svi govori i saborski zapisnici, počevši od druge polovice 13. stoljeća, bili su na latinskom jeziku.
Najveća zasluga zasigurno pripada Ljudevitu Gaju, koji je svojom Kratkom osnovom horvatsko-slavonskog pravopisanja izložio osjećaje cijelog tadašnjeg mladog naraštaja i kulturni program njezina rada.
Otada pa sve do 1847. vodila se ogorčena borba za hrvatski jezik i za sva hrvatska državna prava. Hrvatski jezik tako je postao uspješno diplomatsko sredstvo te se u kasnijem razvoju političkih događaja o položaju i vrijednosti hrvatskoga jezika nije više uopće trebalo raspravljati.
24. siječnja 2024. godine Hrvatski sabor izglasao je Zakon o hrvatskom jeziku kojim se po prvi puta u povijesti uređuje službena i javna uporaba hrvatskog jezika te osigurava sustavna briga o njemu.
(HRT/Kamenjar)
