Pratite nas

Povijesnice

I. svjetski rat, ‘Još jedna glupost na Balkanu’

Objavljeno

na

Akademik Davorin Rudolf, predsjednik Znanstvenog vijeća za mir i ljudska prava HAZU, održao je 21. svibnja 2014. predavanje u povodu stote godišnjice početka Prvog svjetskog rata, koje s Večernjakovog  Obzora prenosimo u cijelosti

Poruke i poduke Prvoga svjetskog rata (1914.-1918.) važne su jer početak 21. stoljeća u dobroj mjeri podsjeća na početak 20., a suvremeni međunarodni odnosi na one iz razdoblja prije 1914. U posljednjih stotinu godina u međunarodnim odnosima sve se promijenilo i sve je ostalo isto.

 col_3

Stotinu godina prije Prvoga svjetskog rata na kongresu gotovo svih europskih državnika u Beču 1814.-1815. – nakon ratova francuskih revolucionarnih armija s raznim europskim monarhijama od 1792. do 1802. i Napoleonovih osvajanja – postignut je dogovor europskih velevlasti: o miru u Europi, razdiobi spornih područja, državnim granicama i očuvanju postojećih režima odlučivat će “Sveta alijansa ili koncert europskih sila”, tako se skupina europskih velevlasti nazvala. Taj se model odlučivanja – želim to posebice istaknuti – u svojoj biti održao do danas. Sovjetski čelnik Josif Visarionovič Staljin ilustrirao ga je zgodnom sintagmom 1948. kada su mu priopćili da Jugoslavija i Albanija Rusima mute vodu. Odmahnuo je rukom i rekao: “Orao ne sluša što male ptice pjevaju!”

Uzroci Prvoga svjetskog rata

Što je istinski prouzročilo Prvi svjetski rat? Pruski militarizam, nacionalizam brojnih naroda unutar Austro-Ugarske, intrige Engleza, napor Rusije da oslobodi nozdrve koje joj na izlasku u topla mora i danas stišću turski tjesnaci Bospor i Dardaneli te morski prolazi na izlasku iz Baltika Veliki i Mali belt? Pouzdan je odgovor važan zbog povijesnih lekcija koje su nam ostavljene. Čini se da su – uz opća društvena kretanja i različite interese pojedinih država – odlučujuće bile pogrešne procjene i potezi političkih, vojnih i industrijsko-novčarskih elita, posebice oholih i nadutih državnika onoga vremena, koji su perifernu i lokalnu krizu, Sarajevski atentat na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, pretvorili u oružani sukob svjetskih razmjera. Nitko od njih – a svi su bili inteligentni i visokoobrazovani ljudi – nije predviđao dugotrajnu, užasnu tragediju, najveću u dotadašnjem svijetu. Nijemci su, primjerice, bili uvjereni da će se brzo završiti “još jedna glupost na Balkanu”. Na primjerku kopije austro-ugarskoga ultimatuma Srbiji Vilim II., nadmeni njemački car i pruski kralj, zapisao je 28. srpnja 1914. vrijeme potrebno za pokoravanje Srbije: 48 sati! Kada je rat poprimio konture svjetskog sukoba, nemoć ih je zapanjila: nisu ga mogli zaustaviti! Henry Kissinger sažeo je povijesnu poruku toga razdoblja u jednoj rečenici: svrha vanjske politike nije u postizanju maksimalnih zadovoljstava nego izbalansiranih nezadovoljstava. Umijeće je ukloniti uzroke sukoba, a ne započeti rat. To može svaki nitkov i svaka budala.

Imaju li na umu suvremeni državnici tu lekciju iz 1914.?

Nakon završetka Prvoga svjetskog rata čelnici pobjedničkih i neutralnih država okupili su se 18. siječnja 1919. na mirovnoj konferenciji u Parizu. Kako to biva poslije svih ratova, izbile su svađe zbog podjele plijena i stare netrpeljivosti. Francuzi su smatrali da je 40 milijuna suvišnih Nijemaca, toliko koliko ih ima više negoli Francuza. Britanci su budno pazili da ne ojačaju Njemačka i Francuska. Prevrtljivi Talijani, premijer Vittorio Orlando i ministar vanjskih poslova Sonino, obilazili su poput šakala potpisnike tajnog Londonskog pakta iz 1915., Francuze i Britance, ne bi li dobili obećane teritorije za svoj ulazak u rat protiv Njemačke i Austro-Ugarske, s kojima su imali ugovor o Trojnom paktu iz 1882. Posebice su zahtijevali hrvatsku istočnu jadransku obalu. Američki predsjednik Woodrow Wilson u toj gomili starih lisica i lavova jedini se zalagao za uspostavljanje trajnoga mira, samoodređenje naroda u Austro-Ugarskoj i osnivanje prve u povijesti međunarodne organizacije kolektivne sigurnosti Lige naroda, preteče Ujedinjenih naroda. Clemenceau i Lloyd Georg, francuski i britanski premijeri, gledali su ga širom otvorenih očiju i pitali se s kojega je svijeta sišao taj zanesenjak i lunatik. U općoj gužvi i kaosu pobjednici su se jedva dogovorili o poslovniku konferencije. Nesreća jednoga rata, ma koliko velika, nije zatvorila Pandorinu kutiju. Njemačka nije bila okupirana, u dobroj mjeri je sačuvala industriju i časnički dio vojske, a čerečenje pobijeđenih država, podjela teritorija i povlačenje novih granica samo su zatomili snažne antagonizme, nezadovoljstva, mržnju i revanšizam. Mađarska je, primjerice, izgubila oko 70% teritorija i gotovo polovicu stanovništva. Oko 7,5 milijuna Ukrajinaca bilo je podijeljeno između Poljske, Rumunjske i Čehoslovačke.

Prvi svjetski rat prouzročio je i važne promjene u strukturi ondašnje međunarodne zajednice. Te su promjene podloga za razumijevanje današnjeg svijeta. U ratu su skončala četiri velika carstva, Njemačko, Austro-Ugarsko, Rusko i Osmansko. Na ruševinama Austro-Ugarske osnovan je lanac manjih, vojno slabašnih država, Poljska, Čehoslovačka, Rumunjska i Jugoslavija, radi zaštite Francuza od njemačke opasnosti. Tako su stvaranje novih država službeno tumačili Francuzi. Na taj je način srušena brana ruskom prodoru u europski zapad. Bila je to zgodna francusko-britanska podvala: gurnuli su Ruse i Nijemce da se oko teritorija naguravaju izravno i preko Bjelorusa, Ukrajinaca i Poljaka.

Na Srednjem istoku, na prostorima poraženog Osmanskog carstva, Britanci i Francuzi su samovoljnim crtanjem granica novonastalim državama ostavili u amanet prokletstvo multinacionalnosti i multikonfesija.

Njemačka, poražena u ratu i ponižena u miru, brzo se preobrazila u velesilu pa je osvetnički njemački hegemonizam permanentno stvarao eksplozivne prilike u Europi. Ni drugi nisu mirovali. Samo nekoliko godina nakon završetka rata, u siječnju 1923., oružane postrojbe Francuske i Belgije zaposjele su neokupirani njemački teritorij u Ruhru. Japan je u rujnu 1931. počeo invaziju Kine i ubrzo zaposjeo Mandžuriju. Italija je u listopadu 1935. nasrnula na Etiopiju. Njemačka je 7. ožujka 1936. zaposjela Rajnsku zonu, potom je 1938. prigrabila Austriju i raskomadala Čehoslovačku. Prema sporazumu s Njemačkom Sovjetski je Savez u rujnu 1939. zaposjeo istočne dijelove Poljske. Liga naroda, organizacija kojoj je prvi i najvažniji cilj bio očuvanje mira, nije bila u stanju zaustaviti sve te opačine. Japan, Njemačka i Italija ismijavali su je: počeli bi agresivne ratove pa potom istupili iz Lige. Napadnuta Poljska 1. rujna 1939., kada je počeo Drugi svjetski rat, nije o tome Ligu naroda ni obavijestila. Liga se sastala posljednji put 11. prosinca 1939. Reagirala je na Sovjetsko-finski rat, isključila Sovjetski Savez iz članstva Lige i zašutjela. Nakon potpisivanja Versajskog ugovora o miru s Njemačkom, francuski nacionalni heroj maršal Ferdinand Foch izjavio je: “Ovo nije mir. Ovo je primirje na 20 godina”. Pogriješio je za 65 dana. Dopustite mi da kažem i ovo: u europskoj konfuziji nakon Prvoga svjetskog rata izronili su veliki diktatori, talijanski, ruski i njemački posebice. Izrasla su i tri velika totalitarizma koja su obilježila 20. stoljeće: komunizam, fašizam i nacizam. Valja imati na umu da su fašizam i nacizam rođeni u demokracijama, na demokratski održanim izborima. Tako glasuju građani kada su osiromašeni, bijedni, iznureni, gnjevni i buntovni. Zbog toga ne treba kriviti demokraciju. Ako je za nešto kriva demokracija, onda je najbolja terapija – više demokracije! Država bez demokracije jest kasarna! (Hotimično sam uporabio termin kasarna da bih izazvao dojam!)

Za naše sinteze valja kazati da je na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919., unatoč antagonizmima država, potvrđen model dogovaranja velesila prema obrascima Bečkog kongresa: o svim važnim pitanjima nije se odlučivalo u plenumu, nego u vijećima Francuske, Italije, Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije. Japan, jedan od pobjednika u Prvome svjetskom ratu, šutke je pratio svađe Europljana i pripremao se tiho za odlučan sukob, kad dođe vrijeme, sa Sjedinjenim Američkim Državama radi prevlasti u Pacifiku. Model odlučivanja u krugu velesila primijenjen je i na sastancima čelnika savezničke koalicije u Drugome svjetskom ratu, Sjedinjenih Američkih Država, Sovjetskog Saveza i Velike Britanije, primjerice u Jalti u veljači 1945., na konferenciji Ujedinjenih naroda u San Franciscu u lipnju 1945. i na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1946. Na konferenciji u San Franciscu, nad kojom je trajno lebdjela sjenka Bečkog kongresa, Prvoga svjetskog rata i Pariške mirovne konferencije iz 1919., normiran je sastav i način odlučivanja u Vijeću sigurnosti, najvažnijem organu Ujedinjenih naroda za održanje i uspostavljanje međunarodnog mira. Prema Povelji UN-a taj organ može zaustaviti bilo koji oružani sukob u svijetu. I oružanom silom, naravno. Pravni mehanizam je, međutim, uređen tako da bilo koja stalna članica Vijeća, a ima ih pet, Francuska, Kina, Rusija, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija, glasovanjem “protiv”, čuvenim vetom, može zaustaviti svaku meritornu odluku, ako joj ne odgovara. Od 1946. do 2008. veto je uporabljen 261 put. Ove je godine u ožujku Rusija glasanjem “protiv” zaustavila rezoluciju o nezakonitosti referenduma o statusu Krima, u veljači 2011. Sjedinjene su Države glasale protiv osude izraelskog naseljavanja Zapadne obale uz rijeku Jordan, Kina i Rusija u srpnju 2012. zaustavile su odluku o sankcijama protiv Sirije itd.

Na mirovnoj konferenciji 1946. u Parizu, poslije završetka Drugoga svjetskog rata, kojim je, zapravo, okončan Prvi svjetski rat, o sadržaju mirovnih ugovora s pobijeđenim državama nije odlučeno na samoj konferenciji, nego nakon konferencije, na sastancima Vijeća ministara velesila, u New Yorku od 4. studenog do 12. prosinca 1946. Odlučili su Francuska, Sjedinjene Američke Države, ondašnji Sovjetski Savez i Velika Britanija. Teško je promijeniti ostavštinu Bečkog kongresa i Prvoga svjetskog rata.

Privilegirani status velikih sila u odlučivanju o najvažnijim međunarodnim pitanjima ima i drugu stranu medalje. Zbog modela koncentracije moći i donošenja krucijalnih odluka za svjetski mir u ekskluzivnom krugu svjetske elite, nakon 1945. do danas nije izbio svjetski nuklearni sukob. Svjetski rat nije se dogodio ni u krajnje kritičnom vremenu Hladnog rata, kada su Rusi instalirali rakete na Kubi 1962. U to se vrijeme sustav međunarodne sigurnosti temeljio na dvije, u povijesti svijeta najjače vojne alijanse, Sjevernoatlantski savez i Varšavski pakt. U njima su umjesto “Svete Alijanse ili koncerta svjetskih država” dominirale dvije supersile sa središtima odlučivanja – prvi put u modernoj povijesti svijeta izvan Zapadne Europe – u Washingtonu i Moskvi. Mir se duže od 68 godina održao zapravo na ravnoteži njihova straha jer goleme količine oružja za masovno uništavanje na jednoj i drugoj strani jamče jedino smrt stanovnika i uzajamno razaranje. Dakako, riječ je o svjetskom miru i svjetskim ratovima, a ne o regionalnim i lokalnim oružanim sukobima, posebice na afričkom i azijskom kontinentu.

Iznoseći te činjenice nije mi svrha podržati ili opravdati privilegirani položaj velikih sila, posebice stalnih članica Vijeća sigurnosti. Želim istaknuti njihovu posebnu odgovornost za održavanje i uspostavljanje međunarodnog mira i sigurnosti. Za mir su, naravno, odgovorne sve države svijeta, ali odgovornost velevlasti je uvećana, najviša i primarna.

“Ratovi više nisu mogući”

Nakon Drugoga svjetskog rata svijet je dugo bio bipolaran, podijeljen na dva vojna i ideološka bloka. Jedno vrijeme, nakon raspuštanja Varšavskog pakta 1991., Sjedinjene Američke Države ostale su jedina supersila u međunarodnoj zajednici, “svjetski policajac”. Svijet u kojemu danas živimo jest multipolaran. Još uvijek jedina istinska supersila u svijetu – SAD nije više onako moćan kao što je bio do izbijanja gospodarske krize 2007./2008. Jednostrano je povukao vojne postrojbe iz Iraka u prosincu 2011., a iz Afganistana će se povući do kraja ove godine. Teško nalazi saveznike, ima malo istinskih prijatelja, a mnogo potencijalnih neprijatelja. U vakuumu moći na globalnoj razini izbile su dvije supersile, ili supersile in spe, Rusija i Kina. Hoće li se, gdje i kako zaustaviti ekspanzija Rusije? Nakon gruzijskog iskustva i ukrajinske krize je li “politika neutralnosti” ili “politika slobode od saveza”, koju odavna provodi Finska, model za preživljavanje država uz granicu s Rusijom? Hoće li se održati miran karakter uspona Kine? Kako će se rješavati granični sporovi na moru između Kine, Japana, Rusije i Južne Koreje? Kako će se urediti nekontrolirano useljavanje Kineza u slabo naseljena ruska azijska područja? Istodobno, u prvi red velesila guraju se, poput Njemačke i Italije prije Prvoga svjetskog rata, Indija, Pakistan, Indonezija, Japan i Brazil. Većina tih država raspolaže nuklearnim oružjem, prostorno su velike, imaju brojno stanovništvo. Područje Indonezije, primjerice, od najistočnijeg do najzapadnijeg indonezijskog otoka veliko je kao prostor od istočne granice Francuske do Kine. Uz države, u važne subjekte suvremenih međunarodnih odnosa još bih naveo vodeće multinacionalne kompanije i velike religije. I za takav multipolaran svijet Prvi svjetski rat ostavio je važnu povijesnu poruku: čuvajte se lažnog osjećaja sigurnosti.

Tragedija Prvoga svjetskog rata i učinkovitost novih oružja uporabljenih u tom sukobu stvorile su u javnosti dvadesetih prošloga stoljeća uvjerenje da ratovi više nisu mogući. Strojnica je, primjerice, prikovala uz zemlju pješadiju, a ona je masovnim jurišima odlučivala o ishodu bitaka. Uporaba bojnih otrova, tenkovi i zrakoplovi pojačali su takvo uvjerenje. U 21. stoljeću osjećaj sigurnosti stvorili su globalizacija i oružja za masovno uništavanje. Iskusni analitičari vjeruju da sukob između SAD-a, Rusije i Kine nije moguć zbog zastrašujućih razornih učinaka nagomilana nuklearnog oružja. Političke elite supervelesila ne računaju na takav konflikt, čak se i ne pripremaju za takav sukob. Moć velesila i njihovu nemoć da međusobno zarate baš zbog nagomilana nuklearnog oružja izvrsno oslikava nedavna izjava ruskog predsjednika Vladimira Putina. Poručio je Amerikancima: “Prije 15 godina nezakonito ste bombardirali Srbe i oteli im Kosovo. Pa zašto sad ne probate i nas napasti i oteti nam Krim?”

Takvi dueli Moskve i Washingtona podsjećaju na nadmetanja američkih tinejdžera koji se svom snagom zalijeću brzim automobilima jedan prema drugome i pobjednik je onaj koji zadnji skrene. Ako nam, dakle, ne prijeti nuklearna katastrofa zbog sukoba velesila, prijete li izazivanjem trećeg svjetskog rata lokalni i regionalni sporovi i sukobi, oružani, gospodarski, granični, vjerski, kulturni, nasilna zalaženja u teritorij neovisnih država, radikalni politički, vjerski i revolucionarni pokreti? Mogu li periferne i lokalne krize, poput Sarajevskog atentata 1914., izazvati požar trećega velikog rata? Prijete li svjetskom miru paradoksi u međunarodnim odnosima koji se množe?

Od Kosova do Krima

Primjerice, Amerikancima je normalno i prirodno odcjepljenje Kosova na temelju prava naroda na samoodređenje, ali ne i Krima, jer nacionalne manjine takva prava nemaju. Rusi smatraju da se Krim može odcijepiti jer je tako odlučila ruska većina na poluotoku, može i odmetnuta gruzijska Južna Osetija i gruzijska Abkhazija, ali ne može Ruska Republika Čečenija u kojoj živi 95,3% Čečena i svega 1,9% Rusa. Može se odcijepiti moldavsko Pridnjestrovlje uz lijevu obalu Dnjestra, ne može Ruska Republika Ingušetija, u kojoj je svega 0,8% Rusa, a ni Ruska Republika Dagestan uz Kaspijsko jezero sa 3,6% Rusa. Zapad može srušiti režim u Libiji, ali ne može u Siriji, jer u toj državi Rusi imaju jedinu morsku bazu u toplim morima, luku Tartus. Španjolska nije priznala Republiku Kosovo jer strepi od osamostaljenja Baskija i Katalonaca. Usput: Katalonaca ima 7 milijuna, a Baskija 2 milijuna u Španjolskoj i sto tisuća u Francuskoj. Britanci redovito provode referendum u Gibraltaru i na Falklandskim otocima, ali nisu oduševljeni referendumom o neovisnosti u Škotskoj. Prošle je godine u Siriji za dlaku izbjegnut konflikt između SAD-a, Rusije, Turske i Irana s posljedicama kakve nisu u stanju ni zamisliti Obamini i Putinovi savjetnici. Sjećaju li se oni pouka Prvoga svjetskog rata? Potiču li svi ti regionalni i lokalni zapetljaji SAD, Rusiju i Kinu da svaku novu krizu tretiraju s radikalnijih pozicija? I da se na kraju sve završi u novom, i za čovječanstvo vjerojatno posljednjemu velikom ratu supersila, kultura ili religija, kako je svojedobno prognozirao američki sociolog Samuel Huntington?

Analize kazuju da se “mali lokalni balkanski zaplet”, kako su Sarajevski atentat nazivali europski političari 1914., mogao riješiti bez svjetskoga rata. Različiti interesi država, imperijalni duh vođa i militarizam, međutim, omamili su ondašnje političke elite i one su, nedorasle povijesnom trenutku, odvele svoje narode u katastrofu. Nakon što su se zaraćene države u ratu 1914.-1918. ekonomski sasvim iscrpile, pogođene glađu, nedisciplinom u vojsci i revolucijama, čak ni tada nisu uspjele sporazumima postići mir, pa ni separatan, osim Brestlitovskih ugovora kojima je okončan rat Rusije i Ukrajine. Njemačka je kapitulirala 11. studenog 1918. nakon što je bezumlje rata platilo oko 37,5 milijuna poginulih, ranjenih i nestalih vojnika i civila. Na početku izlaganja rekao sam da se u posljednjih stotinu godina u međunarodnim odnosima sve promijenilo i sve je ostalo isto. Što se to važnoga promijenilo tijekom prošloga stoljeća? Na jednoj psihijatrijskoj klinici u Parizu netko je napisao: “Nisu svi unutra, nisu svi vani”. Godine 1918. i 1939. začetnici svjetskih ratova, nažalost, bili su “vani”. Premda se sve više reducira broj nitkova na vlasti, i danas nisu svi “unutra”. Valja, stoga, držati oba oka otvorenima. Stanislav Lec lijepo je rekao: “Od ništica se brzo stvori lanac!” Nasreću, otpori građana ratobornim elitama sve su masovniji i učinkovitiji. Antiratni pokreti duboko uranjaju u nove generacije. I ovaj naš komemorativni skup važan je kamenčić u golemome antiratnom mozaiku. Naposljetku, tu su Ujedinjeni narodi, pa i Europska unija, s europskom mudrošću i krvavim iskustvima.

Kakvi jesu da jesu, da ih nema, valjalo bi ih izmisliti. Europska unija bila je i osnovana kao ponajprije antiratna institucija sa svrhom da spriječi četvrti njemačko-francuski rat. Ukratko: svijest o iracionalnosti ratova nikada u povijesti čovječanstva nije bila jača. Istodobno, opasnost od samouništavanja svijeta nikada nije bila veća. Učinci nuklearnog rata ne mogu se ograničiti samo na područja zaraćenih država.

Za oružje – 710 milijardi dolara

Nakon što je u industrijskoj revoluciji početkom 19. stoljeća proizvodnja oružja izbila među najprofitnije djelatnosti, Hladni rat naš je stalni suputnik, neovisno o utvarama kraćih ili dužih prekida. Zvali ga mi Post Cold War ili Late Cold War, on je parazit par excellance. Tri će supersile samo u ovoj godini za naoružanje potrošiti oko 710 milijardi dolara. Tu, dakle, nema nikakvih promjena. U 2011. u svijetu je zabilježeno 37 oružanih sukoba. Šest ih je, po intenzitetu borbi i broju poginulih, uvršteno u kategoriju ratova. Ni tu nema novosti. Svijet u kojem živimo zaglavio se između trajnog mira, budućnosti koju nismo dosegli i prošlosti, punoj oružanih sukoba, koje se nismo otresli. Ostala nam je, stoga, najvažnija poruka dvaju svjetskih ratova koju su sjajno definirali filozofi: utroba koja rađa ratove još uvijek je plodna. Imaju li tu poruku stalno na umu suvremeni državnici velesila, a i ostalih država? Koliko nam je povijest 20. stoljeća učiteljica života i kakvi smo mi đaci? S tim prokletim dvojbama koje me stalno proganjaju završit ću ovo izlaganje.

Davorin Rudolf/Obzor/VL

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

27. Rujna – 14. Listopada 1529. Neuspjela osmanlijska opsada Beča

Objavljeno

na

Objavio

Poraz osmanlijske vojske koju je predvodio sultan Sulejman Veličanstveni 1529. godine pod zidinama Beča označio je kraj do tada nezaustavljivom napredovanju Turaka i doveo do stabilizacije prilika u srednjoj Europi za jedno dulje razdoblje, mada su oni i dalje nastavljali s s osvajanjem dijelove Mađarske koji su bili pod kontrolom Austrije.

U proljeće te 1529. godine, Sulejman je na području Bugarske okupio vojsku od 130 do 300 tisuća ljudi (podaci su o tomu različiti od izvora do izvora) i krenuo u osvajanje srednje Europe s nakanom daljnjih prodora na zapad.

Prije bitke za Beč, Turci su osvojili Budim porazivši malobrojne branitelje grada koji su se predali uz obećanje da će im biti pošteđeni životi. Osvajač, međutim, nije održao riječ i svi zarobljeni vojnici su pobijeni. Vijest o tomu stigla je do Beča i to je vojnike koji su branili austrijsku prijestolnicu utvrdilo u uvjerenju da se ne smiju predati nego po svaku cijenu obraniti grad.

Sama opsada započela je 27. rujna i trajala je do 14. listopada.

Zidine Beča odolijevale su topničkim plotunima, a branitelji su odbijali sve napade. Primijenili su strategiju decentralizirane obrane stvorivši tako „džepove“ otpora kroz koje napadači nisu mogli prodrijeti. Osujećeni su i turski pokušaji da se uz pomoć prokopanih tunela uvuku u grad i napadnu branitelje grada s leđa. Što je bitka dalje odmicala bilo je sve izvjesnije da Osmanlije nisu u stanju skršiti otpor kršćanske vojske.

Nakon što im je počelo ponestajati hrane i vode dio vojske je obolio, a učestale su i pojave dezerterstva što je dovelo do daljnjeg slabljenja oštrice turskih napada. Položaj osvajača otežale su i jake kiše, te snijeg koji je (neuobičajeno rano za to doba godine) počeo padati, pa su Turci 12. listopada izvršili svoj posljednji neuspješni juriš, nakon čega su se u neredu povukli.

Obranu grada vodio je 71-godišnji Nikola grof Salm koji je u bitci ranjen, te je u proljeće sljedeće godine od posljedica ovog ranjavanja i umro.

Osmanlije nisu doživjele potpuni poraz samo iz razloga što je Austrija već bila oslabljena brojnim i dugotrajnim bitkama i nije imala snage uzvratiti na pravi način – protuudarom.

Turci su pokušali osvojiti Beč i u drugom pohodu (1683. godine), također bez uspjeha i to je označilo konačan kraj njihovoj ekspanziji. Od tada nadalje potiskivani su iz srednje i jugoistočne Europe što je u sljedećim desetljećima dovelo i do jačanja suprotnosti unutar samoga Carstva i slabljenja njihovog imperija.

Bio je to put ka potpunom i konačnom porazu koji se jasno nazirao već u vrijeme sklapanja Karlovačkog mira (1699. godine) kojim je Osmanlijsko carstvo trajno izgubilo sve posjede u Dalmaciji, Lici, Krbavi i Slavoniji, čime se znatno smanjilo i područje njihove najzapadnije provincije (Bosanskog ejaleta).

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Prije 113. godina rođena je velika znanstvenica koja je razotkrila narav i suštinu zla i totalitarizma

Objavljeno

na

Objavio

Činjenica je da su najveći zločini počinjeni

dok su se ljudi nećkali hoće li se prikloniti

strani dobra ili zla

 

„Nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom

tko istodobno nije i antikomunist“

 

(Hannah Arendt 1906-1975.)

 

Velika njemačka filozofkinja židovskog podrijetla Hannah Arendt rođena je u Lindenu (Hannover), 14. listopada 1906., a umrla u New Yorku 4. prosinca 1975. godine. Odrasla je u socijaldemokratskom okružju, u  asimiliranoj židovskoj obitelji u Königsbergu.

Od 1924. do 1929. godine pohađa studij filozofije, teologije i grčkog jezika kod Rudolfa Butmana i Martina Heideggera u Marburgu, te u Freiburgu kod Edmunda Husserla i Heidelbergu kod Karla Jaspersa. Promovirana je kod Jaspersa na temu Pojam ljubavi kod Augustina, 1928. godine.

Njezina ljubavna veza s dvostruko starijim profesorom (Heideggerom) u koju se upušta ubrzo nakon dolaska na školovanje kao studentica (s 18 godina) kasnije (a pogotovu nakon Drugoga svjetskog rata) izaziva brojne kontroverze, utoliko prije što je on u jednom razdoblju uspona nacista bio njihov pristaša i suradnik i to je u neku ruku trajno obilježilo život znanstvenice. Ona i Heidegger bili su kontaktu sve do ljeta 1975. godine i mnogi su skloni ovu vezu nazivati „ljubavlju stoljeća“. I pored toga što se udavala dva puta, može se reći kako mu je ostala privržena do kraja života.

Progonjena je i uhićena od Gestapoa (1933. godine) nakon čega bježi u Francusku, a 1941. godine u emigrira u SAD gdje se uključuje u rad raznih izbjegličkih organizacija i glasila.

U Americi od 1953. predaje na Harvardu, Princetonu, Berkeleyu, Brooklyn College, New School i University of California, a od 1963. je profesorica na University of Chicago, na New School for Social Research u New Yorku i “Gifford Lectures” na University of Aberdeen.

Od 1961. godine izvještava sa suđenja jednome od najvećih nacističkih zločinaca Adolfa Eichmenna u Jeruzalemu, što u neku ruku predstavlja prekretnicu u njezinu znanstvenom pristupu temama zla i totalitarizma.

Umrla je 4. prosinca u svome stanu u New Yorku od srčanog udara.

Kršćanski nauk kao temelj sustava vrijednosti

U svojim temeljnim filozofskim postavkama Hannah Arendt se oslanjala na učenja crkvenog Oca sv. Augustina Aurelija i filozofa Immanuela Kanta.

Sveti Augustin bio je „doctor gratiae“, tj. učitelj nauka o milosti Božjoj i jedan od najznačajnijih kršćanskih teologa i mislilaca kojega su nazivali i velikim zapadnim crkvenim učiteljem a svrstava se i u najznamenitije latinske crkvene oce, dok Immanuel Kant spada u red najznačajnijih njemačkih filozofa s velikim utjecajem na romantičke i idalističke filozofe XIX stoljeća. Tragajući za moralnim zakonima u nutrini čovjeka, Kant je držao nužnim vjerovanje u Boga kao vrhovno biće (smatrajući da se njegovo postojanje ne može negirati iako ga čovjek nije u stanju dokazati). Govorio je kako je „jedina religija vjera u Boga“ a Bog nedostižni ideal, ali je jednako tako neovisno od vjere nastojao pomaknuti granice spoznaje vezano za ljudski um i njegovo poimanje stvarnosti i bitka, imajući uvijek u vidu moralne i etičke zakone koji dolaze od Tvorca kao vrhovne principe. Jedna od njegovih poznatih misli (iz Kritike praktičkog uma) koja se često citira govori i o jednoj i o drugoj dimenziji :

„Dvije stvari me ispunjavaju sve većim strahopoštovanjem i udivljenjem što ih više promišljam – zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.“

Usvajajući temeljne postavke učenja spomenutih filozofa koji su svoj humanistički odnos prema svijetu i ljudima gradili na kršćanskim zasadama, Hannah Arendt nastojala je proniknuti u onu mračnu stranu ljudske naravi i pronaći odgovor na jedno od najvažnijih pitanja koje se pred ljudsku civilizaciju postavilo tijekom XX stoljeća: gdje su korijeni zla i kako su mogući zločini takvih razmjera kakvi su zabilježeni u Drugome svjetskom ratu.

Ova je filozofkinja bez sumnje ostavila dubokog traga u suvremenoj filozofiji, a najbolje godine svoga produktivnog znanstvenog rada posvetila je upravo proučavanju naravi totalitarizama i mehanizama zla koji obične ljude dovode u takvo stanje svijesti da su spremni i sposobni činiti najgore masovne zločine, pa i sudjelovati u istrebljenju vlastite vrste.

„Banalnost zla“ koja užasava

Jedna od njezinih revolucionarnih filozofskih teza sadržana je u sintagmi: „banalnost zla“. Naime, Arendt smatra da ljudsko biće nije samo po sebi nositelj zla niti se čovjek rađa kao zao, a da bi postao zločinac nije čak potrebna ni sklonost ka činjenju zla, te dokazuje da su u stanovitim okolnostima i sasvim obični i prema svim društvenim normama zdravi i psihički normalni ljudi u stanju činiti zločine, pa čak i strašna masovna zlodjela – ako su dio jednog sustava i ako su uvjereni kako izvršavaju neku „višu“ pravdu ili cilj. Dakle, u tom slučaju nema niti osjećaja krivnje a ni kajanja i grižnje savjesti jer su sva nedjela unaprijed opravdana uništavanjem „zla“ i postizanjem ideala tog „višeg cilja“.

Hannah Arendt prvi put tu formulaciju („banalnost zla“) koristi 1963. godine u svome djelu Eichmann u Jerusalemu i srž ove teze u njezinu izvornom obliku sastoji se u tomu da najveća zla u ljudskoj povijesti nisu počinili sociopate, fanatici i luđaci, nego obični ljudi koji su prihvatili tumačenje države da je to u čemu sudjeluju normalno.

Spomenuta filozofska teza ove znanstvenice nastaje pod dojmom suđenja jednome od nacista najodgovornijih za istrebljenje Židova tijekom Drugoga svjetskog rata, Adolfu Eicmannu, koji nije pokazivao patološke sklonosti, nije ispoljavao zvjersku narav i porive, niti je po bilo čemu drugome izgledao kao jedan od najvećih zločinaca u dotadašnjoj povijesti ljudske civilizacije. Od optužbi za najteže zločine – istrebljenja drugih ljudi – branio se time kako je samo obavljao svoju dužnost, poput poslušnog birokrata koji pedantno odrađuje činovnički posao u državnoj službi.

Budući da joj Eichmann ni po čemu nije izgledao kao oličenje zla, Hannah Arendt se pitala kako je u tim slučajevima uopće moguće prepoznati zlo i otkuda ono dolazi.

Na kraju suđenja ona zaključuje da „krajnja zlobapatologija, ili ideološko uvjerenje nisu nužni kako bi pojedinci mogli počiniti beskrajno zlo.“

Upravo ju je očita Eichmannova „plitkost“, te nemogućnost refleksije i bilo kakvog preispitivanja vlastitih postupaka navela na to da imenuje „banalnim“ zlo koje nije izraz neke posebne zloće, zvjerske naravi ili pokvarenosti, već proizlazi iz dubokog nedostatka i odsustva mišljenja i rasuđivanja. Pojedinac se dragovoljno stavlja na raspolaganje kriminalnom režimu i sudjeluje u njegovom projektu kao običan kotačić u stroju, pri čemu se smatra potpuno solobođenim bilo kakve odgovornosti za ono što čini – zbog postavljene hijerarhije unutar sustava i važećih zakona. Ovdje, dakle, nema temeljnih uvjeta za suočavanje s moralnom dimenzijom takvih postupaka od čega je pojedinac potpuno izuzet jer nema priziv savjesti –  i to je ono što užasava.

Stoga Arendt zaključuje kako zločinačkim režimima nisu potrebni demonski karakteri, nego samo potpuna pokornost zakonima i poslušnost običnih ljudi. I to je taj paradoks banalnosti zla u kojemu nasuprot zdravom razumu i logičkom rasuđivanju vezano za dobro i zlo imamo banalnog izvršitelja lišenog savjesti i moralnog preispitavnja čija su djela u konačnici esktremno zlo.

Arendt tvrdi kako se političko zlo XX stoljeća nije moglo ostvariti bez regrutiranja milijuna ‘normalnih’ osoba i institucionalne suradnje koja je sudioništvo činjenja zla raširila na čitavo društvo. Ne može se opovrgnuti činjenica kako je u slučaju sva tri totalitarna sustava (fašizma, nacizma i kiomunizma) ova teza itekako potvrđena u praksi.

Na ovom mjestu osvrnut ćemo se samo na neke znakovite citate iz njezina opsežnog opusa a koji izražavaju promišljanja ove filozofkinje kojima ona pokušava objasniti narav totalirizma (kao krajnjeg stupnja degradacije društvenih odnosa):

„Totalitarizam je ono zlo koje, u obliku totalne dominacije nad svakim pojedincem nastoji beskrajno mnoštvo i različitost ljudskih bića organizirati tako kao da su svi oni samo jedan pojedinac. Ono nastoji učiniti svakog pojedinca suvišnim. To je zlo koje proizlazi iz politike totalitarnih sustava koji se pouzdaju u mase, a njihova učinkovitost upravljanja masom temelji se na različitim sredstvima kontrole poput propagande, tajne policije i terora.“

(Vidi: Hannah Arendt, Totalitarizam, Politička kultura, Zagreb, 1996., str. 206.)

„Prvi korak se sastoji u tome da se ubije pravna osoba u pojedincu, a to se postiže time što su svi pripadnici totalitarnog režima u potpunosti izvan nadležnosti bilo kakvog zakona. Ustav postoji, ali se uopće ne poštuje niti ga sudstvo provodi, čime se direktno daje do znanja da je on nevažeći. Jedini zakon koji nažalost postoji je zakon vođe. U takvom sustavu nijedan pojedinac nije siguran.“ (Vidi: isto – )

“Čitava naša filozofska tradicija drži da ne možemo zamisliti ‘radikalno zlo’, to vrijedi i za kršćansku teologiju, koja je i samome Đavlu priznavala nebesko podrijetlo, kao i za Kanta, jedinoga filozofa, koji je, da upotrijebimo njegov izraz, barem morao držati mogućim postojanje toga zla iako ga je odmah racionalizirao u pojmu ‘izopačene zle volje’, koja se može objasniti razumljivijim motivima. Stoga se zapravo nemamo na što osloniti da bismo razumjeli jednu pojavu s čijom smo nesnosnom stvarnošću suočeni i koja ruši sva mjerila koja poznajemo. Izgleda da možemo zamijetiti samo jedno: možemo reći da je radikalno zlo nastalo u svezi sa sustavom u kojemu su svi ljudi postali podjednako suvišni.

Manipulatori tog sustava vjeruju u vlastitu suvišnost ostalih, a totalitarni ubojice su utoliko opasniji zato što ne mare jesu li sami živi ili mrtvi, jesu li ikada živjeli ili se nikada nisu ni rodili. Opasnost tvornica smrti i rupa zaborava leži u tome što su danas, kada su pučanstvo i beskućništvo stalno u porastu, mase ljudi stalno suvišak ako o našem svijetu nastavimo razmišljati utilitarno. Politički, društveni i ekonomski događaji posvuda su u tajnoj zavjeri s totalitarnim instrumentima izumljenim zato da se ljude učini suvišnim. Utilitarni zdrav razum masa, koje su u većini zemalja previše očajne da zadrže pravi strah od smrti, dobro razumije iskušenje koje je u tome sadržano. Nacisti i boljševici mogu biti sigurni da su njihove tvornice uništenja, koje pokazuju najbrže rješenje problema prenapučenosti, ekonomski suvišnih i društveno neukorijenjenih masa ljudi, privlačne samo kao upozorenje. Totalitarne solucije bi mogle lako nadživjeti pad totalitarnih režima u obliku snažnih iskušenja koja će nastupiti kad god se učini nemogućim popraviti političku, društvenu ili ekonomsku bijedu na način dostojan čovjeka.”

(Vidi: isto, str. 214-215.)

„Hitlerov dolazak na vlast bio je legalan u smislu vladavine većine, a ni on ni Staljin ne bi mogli zadržati vodstvo nad golemim pučanstvom, preživjeti mnoge unutarnje i vanjske krize i prkositi brojnim opasnostima neprekidnih unutarstranačkih borbi da se nisu mogli pouzdati u mase.“

(Vidi: Hannah Arendt, Totalitarizam, Politička kultura, Zagreb, 1996., str. 31.)

„Da te mase nisu podržavale Staljina i Hitlera, ne bi bili mogući ni moskovski procesi ni likvidacija Röhmove frakcije. Njihova popularnost se ne može pripisati pobjedi vješte i lažne propagande nad neznanjem i glupošću jer propaganda totalitarnih pokreta, koja prethodi totalitarnim režimima i koja ih prati, uvijek je iskrena, koliko i lažljiva, a budući totalitarni vladari svoje karijere obično započinju hvaleći se svojim prošlim zlodjelima i brižljivo izlažući buduća. Privlačnost koju zlo i zločinstvo imaju za mentalitet rulje nije ništa novo. Oduvijek je vrijedilo da rulja pozdravlja ‘čine nasilja sa začuđujućom primjedbom: možda je gadno, ali je vrlo pametno’ . (Vidi: isto – )

Nema lijevog i desnog zla – zlo je zlo

Znanstveni pogled na fenomen totalitarističkih sustava i zla kao takvog, te ideološki odmak od svakoga od njih podjednako: kako od nacizma i fašizma tako i od komunizma, u krugovima radikalnih ljevičara i kvazliberala koji su ostali čvrsto vezani za Staljina i boljševički sustav vrijednosti ili za tobožnji „antifašizam“ (kako je to kod nas u Hrvatskoj), dakako, nije naišao na simpatije, pa mnogi iz tog miljea nastoje Hannah Arendt ako ne opovrgnuti (što je teško moguće), a ono prešutjeti i ignorirati. U njihovoj vizuri društveno-političkih odnosa ne postoje lementarni uvjeti za primjenu objektivnosti i univerzalnih načela – sve je podređeno ideološkom pogledu na svijet pri čemu se vlastito zlo (komunizam) uporno želi zakloniti iza zla drugih (fašizma i nacizma), iako među njima suštinske razlike nema.

Hannah Arendt smatrala je (nasuprot Platonu, Schopenhaueru, Montaigneu, pa i učitelju i ljubavniku Heideggeru, koji su držali kako je smrt „genij koji inspirira filozofiju“), da je čovjek biće početka, a njegova stalna preokupacija smrću vodila bi uništenju svega što je u njemu ljudsko.

Njezina glavna djela su:

Izvori totalitarizma (The Origins of Totalitarianism, 1951; hrvatski prijevod trećeg sveska: Totalitarizam, 1996)

Ljudska sudbina (The Human Condition, 1958; hrvatski prijevod: Vita activa, 1991)

Između prošlosti i budućnosti (Between Past and Future, 1961; hrvatski prijevod: Eseji o politici, 1996)

Eichmann u Jeruzalemu (Eichmann in Jerusalem, 1963),

O revoluciji (On Revolution, 1963), Ljudi u mračnim vremenima (Men in Dark Times, 1968) i O nasilju (On Violence, 1970).

Uz vrlo značajne studije studije o totalitarizmu i njegovim uzrocima, Hannah Arendt je pozorno a aktivno pratila sve što se događa u svijetu, komentirala aktualnosti, izricala ocjene i sudove o tomu, a posljednje godine života posvetila je promišljanju kojim je težila proniknuti u neka od najvažnijih pitanja ljudske egzistencije – u taj misterij kojim se već tisućama godina bave najveći umovi čovječanstva (od Sokrata, Platona, Aristotela, Talesa, Heraklita i Pitagore, do Spinoze, Kanta, Hegela, Leibniza, Heideggera i drugih).

Vođena žarkom željom otkrivanja istina koje su nam još uvijek kao ograničenim ljudskim stvorovima nedokučive, Hannah Arendt ostavila nam je u naslijeđe djelo koje će sasvim sigurno i u sljedećim destljećima biti predmetom proučavanja, ali i služiti kao temelj za nastavak istraživanja društvenih i socioloških fenomena koji uvelike određuju našu egzistenciju i sudbinu.

Najveća vrijednost njezine znanstvene metodologije jeste potpuna otvorenost prema pitanjima koja se nameću i pristup bez predrasuda i bilo kakvih svjetonazorskih ili ideoloških opterećenja.

Mnogi su na razne načine pokušavali pobiti njezine teze, ali bez nekog naročitog uspjeha.

Blistavi um filozofkinje koja nam umjesto predrasuda i manipulacija nudi potpunu otvorenost suočavanja s istinom i realnošću i njezina dosljednost i metodičnost u znanstvenom pristupu najosjetljivijim temama ljudske egzistencije, svrstale su je s pravom u red najvećih filozofa XX stoljeća.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari