Pratite nas

Kronika

In memoriam – Svećenik na biciklu, pater Cvek, dobri duh Zagreba i anđeo siromašnih

Objavljeno

na

Isusovac Antun Cvek, poznat kao “pater Cvek”, dobri duh Zagreba, anđeo napuštenih i siromašnih, živi svjedok Kristove ljubavi i milosrđa, umro je noćas u Zagrebu u 85-oj godini života.

Više od 42 godine obilazio je potrebite, one koji su bili ne rijetko odbačeni od društva i zaboravljeni, donosio im hranu i kućne potrepštine, hrabrio ih i pružao utjehu – toplu ljudsku riječ koja je često važnija od svega materijalnog. I ne samo to. Pater Cvek je nastojao pomoći siromašnima i na sve druge načine, rješavajući svakodnevne probleme s kojima su bili suočeni, pa se nije libio prihvatiti posla i očistiti stan, nacijepati drva, popraviti peć, prozore ili vrata i učiniti sve drugo što je u njegovoj moći kako bi se ljudi koje je pohodio osjetili prihvaćenima i zadržali svoje dostojanstvo.

Već daleke 1969. godine, u Župi presvetog Srca Isusova pri Bazilici u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, utemeljio je “Prvu karitativnu grupu” za posjete i pomoć potrebitima, a u isto vrijeme i “Zajednicu kršćanske ljubavi”, kao molitvenu i duhovnu potporu volonterima koji su radili na terenu.

Utemeljitelj je i katoličke udruge “Kap dobrote” u kojoj je sa stotinama volontera (kao prvi među jednakima) djelovao vodeći posebnu brigu o nemoćnima, bolesnima i napuštenima koji nisu imali nikoga tko bi o njima vodio brigu, te Zaklade biskup Josip Lang.

Imao sam priliku upoznati buduću sveticu, majku Terezu iz Kalkute, kad je bila u Zagrebu. Ona mi je rekla da ne trebamo ići u Indiju kako bismo susreli najveće siromahe jer da ih imamo i ovdje, pred nosom, u centru Zagreba – kazao je pater Cvek u jednoj od svojih rijetkih izjava za medije.

On nikad nije niti tražio niti želio bilo kakvu pozornost javnosti. Poput smjernog samaritanca koji je potpuno i do kraja obuzet svojim poslanjem, skroman, tih, povučen i nenametljiv, s kamerama i novinarima se sretao onda kad ih nije mogao izbjeći. Bio je oličenje poštenja, požrtvovnosti, žive i duboke kršćanske vjere i žrtve za bližnjeg.

Svoj je život darovao drugima, svojim bližnjima, nesebično, s ljubavlju i vođen čvrstom vjerom u Krista Spasitelja.

Hrvatska mu je dodijelila odličje “Reda Danice Hrvatske” (2007. godine), dobitnik je nagrade “Ponos Hrvatske” (2008. godine) i godišnje nagrade Crvenoga križa “Milosrdni Samaritanac” (2010.), a 2012. je nominiran je i za osobu godine.

Ova po svemu izuzetna osoba, svećenik koji je živio svoju vjeru predano i svim srcem ulažući svu svoju životnu snagu u ljubav i pomoć bližnjima, pokazao nam je kako se slijedi Krista.

Njegova “kap” dobrote mnogima je posljednje godine, mjesece i dane života učinila podnošljivijima i razgalila im srca.

Hvala mu od srca za sve što je činio i neka mu dragi Boga dodijeli zasluženo mjesto u vječnosti.

Dokumentarni film “Pater Cvek”:

https://www.youtube.com/watch?v=3e3xK5_7fd4

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

P. Antun Cvek rođen je u Zagrebu  (Bizek) 1934. godine. Izučio je za autolimara. Završio je srednju ekonomsku školu, a nakon toga studij filozofije i teologije. Za svećenika je zaređen 1974. godine. Karitativnim radom započeo se baviti još kao student od 1969. godine, raznoseći sirotinji Caritasove božićne pakete. Svoje djelovanje razvijao je postupno, najprije na području župe Srca Isusova u Zagrebu, a potom u cijelome gradu. 1991. godine osnovao je udrugu „Kap dobrote“, koja je stekla brojne zasluge za njegu starih, bolesnih i nemoćnih osoba. Zbog toga je dobio nadimak “Dobri duh Zagreba” i apostola gradskih siromaha i očajnika. Obilazi starije osobe, socijalno ugrožene, osamljene da bi im pružio pomoć. Pomoć se sastoji od: tjednog posjećivanja, a po potrebi i češće ovisno o potrebi osobe i mogućnosti volontera; obavljanja sitnih usluga poput odlaska liječniku, ljekarniku, nabavke potrepština, manjih popravaka u kući, organiziranja prijevoza i drugo; pranje rublja u praonici; njege teško pokretnih i nepokretnih, vikendom.

Njegov milosrdni rad s ljudima postao je simbolom dobrote, tako da se njegovim imenom i prezimenom naziva dobrotvore (slavonski pater Cvek – Ivan Zirdum).

Osnovao je također dobrotvornu zakladu Biskup Josip Lang, 1991. je osnovao Kap života, čiji dragovoljni suradnici Uskrsom i Božićem organiziraju susrete štićenika.

Po scenariju Andree Čakić i u režiji Srđana Segarića snimljen je polusatni dokumentarni film o njemu. 2008. je dobio nagradu Ponos Hrvatske.

Takvo je naše društvo danas. Dok će se jedni smijati liku izmišljenog svećenika u filmu koji baš nimalo neće pridonijeti boljitku naše sirotinje, neki pravi svećenici će bez medijske pompe pomagati toj istoj sirotinji da preživi. Tko zna, možda je među tom sirotinjom kakva rodbina onih koji će pogledati Brešanov film, a nakon gledanja popiti kavu s društvom i konstatirati kako su  „popovi dobili što ih ide“, i da je krajnje vrijeme da se ta nakaradna srednjovjekovna Crkva stjera batinama pod zemlju.

Zanimljiv razgovor s p. Cvekom objavio je Forum, V. str.http://www.forum.tm/clanak/ili-cemo-poceti-zivjeti-jedni-s-drugima-ili-cemo-nestati-106

Preminuo ‘dobri duh Zagreba’ pater Cvek

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

‘Granate na Hrvate’ – grafiti su najmanji problem Hrvata koji žive u granicama Srbije

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što su se početkom ovog (rujna) mjeseca u Novom Sadu pojavili antihrvatski grafiti („Ubi Hrvata da šiptar nema brata“ i drugi) isto se to ponovilo ovih dana u Beogradu i to u Osnovnoj školi „Filip Kljajić“, gdje su na vanjskim zidovima tog zdanja na više mjesta ispisane ćirilične poruke čiji je smisao nedvojben ( “Granate na Hrvate”, “Vukovar”, “Knin”, „Četnici“, “Ratko Mladić”, “Ja sam četnik” uz neizbježna četiri ocila – znamenje pod kojim se išlo u rat za „Veliku Srbiju“, klalo, žarilo, palilo, rušilo, pljačkalo i silovalo 90-ih godina po Hrvatskoj i BiH).

I odmah treba reći jednu istinu o kojoj se šuti: takvi marginalni događaji kao što je šaranje po zidovima i javnim površinama – kakve god poruke to nosilo – najmanji su problem s kojim se sreću Hrvati iz Srijema, Banata, Bačke i Srbije; i ne samo Hrvati, nego svi drugi građani koji nisu Srbi, pa i onaj dio normalnih Srba – demokrata i humanista koji ne pristaje uz politiku ekstremizma, opciju koja prevladava kod naših istočnih susjeda.

Hrvati su na prostorima o kojima je riječ nepoželjni od 1918. godine i od tada ih se nastoji suzbiti na sve raspoložive načine: od asimilacije preko pritiska državnog aparata do planskog odnarođivanja i razbijanja (uz pomoć nametanja subetničkih odrednica u zamjenu za njihovo narodno ime – „bunjevac“, „šokac“), pa do otvorenih progona onda kad to uvjeti i međunarodne okolnosti dopuštaju (kao što je bilo u razdoblju od 1991. do 1999. godine). I sve se to događalo (a događa i dalje) u sklopu dugoročne strategije velikosrpskih ideologa.

Pogledamo li službene statističke podatke, vrlo je lako uočiti kako je hrvatski narod na svojim domicilnim područjima (dakle, tamo gdje predstavlja autohtono, starosjedilačko pučanstvo – prije svega u Srijemu i Bačkoj pa potom i Banatu) sveden na ostatke ostataka sa sasvim izvjesnom perspektivom potpunog nestajanja.

Krenemo li od 1948. godine, vidimo da je broj Hrvata u Srbiji tada iznosio 169.894 (2,6% udjela u ukupnom stanovništvu)

Taj je broj 1953. godine pao na 162.158 (2,3% udjela u ukupnom stanovništvu); godine 1961. on je iznosio 196.411 (2,6% udjela u ukupnom stanovništvu); 1971. godine 184.913 (2.2% udjela u ukupnom stanovništvu); 1981. godine 149.368 (1,6% udjela u ukupnom stanovništvu); 1991. godine 105.406 (1,1% udjela u ukupnom stanovništvu); 2011. godine 57.900 (0,81% udjela u ukupnom stanovništvu).

Kako je vidljivo, u odnosu na 1961. godinu, broj Hrvata u Srbiji smanjen je za preko 300%.

Isti se proces odvija i u Vojvodini gdje je 1961. godine živio 145.341 pripadnik hrvatskog naroda, taj je broj 1991. godine bio 74.226, a 2011. godine 47.033.

Dakle, opet smanjenje od preko 300%.

Danas Hrvata u Srijemu, Bačkoj i Banatu (Vojvodini) sasvim sigurno nema više od 40.000 i taj trend rapidnog smanjenja ove populacije nije ni malo ohrabrujući.

Iz Srbije koja „nije učestvovala u ratu“, 90-ih godina prošlog stoljeća protjerano je ili pobjeglo od terora države i njezinih ekstremnih pokreta i skupina oko 50.000 Hrvata, najviše iz Vojvodine (oko 40.000).

Uvijek treba naglašavati činjenicu da su oni u svemu bili lojalni građani koji ni jednoga trenutka nisu digli ruku na državu u kojoj su živjeli, pa čak ni onda kad ih je ona progonila, zatvarala, mobilizirala u rat, palila im i otimala domove, premlaćivala ih, odvodila ih iz kuća i ubijala, kršila im temeljna ljudska i nacionalna prava – ili slala četnike i druge ekstremne skupine da taj prljavi posao obave u njezino ime i za njezin račun.

Jedini „otpor“ koji je ovaj narod pružio, bio je odlazak sa svojih stoljetnih ognjišta – u tišini, bez pompe i galame i bez ijednoga razbijenog prozora, iako su kroz cijelo to vrijeme nosili biljeg „ustaša“. Uzalud su bili vapaji naših svećenika i biskupa. Srijem je najvećim dijelom etnički očišćen, hrvatsko je pitanje u Banatu odavno riješeno, a taj se proces privodi kraju i u Bačkoj u kojoj se još uvijek Hrvati nekako drže u enklavama oko Sombora i Subotice.

Hrvate u Srbiji i Vojvodini i danas tuku, uništavaju im i pale imovinu, a svaka (pa i nehotično) pogrešno izgovorena, napisana riječ ili gesta dovodi ih u poziciju da su na udaru „patriota“ koji od 1991. godine u Srbiji vedre i oblače. To što se u ove krajeve nakrcalo na desetke tisuća „krajišnika“ (iz Hrvatske i BiH) među kojima i tisuće zločinaca i ubojica koji su tamo pronašli spas od sudskih progona u zemljama gdje su nedjela počinili, još je jedna otegotna okolnost za sve koji nisu Srbi, a posebice Hrvate koji su prema svim istraživanjima najomraženiji narod među Srbima.

Hrvati u Srbiji i Vojvodini su osuđeni su na šutnju – na nestajanje u šutnji. I kako bi biološki opstali u večini slučajeva su primorani odreći se sebe i svoga nacionalnog identiteta.

Kad se njih premlaćuje, ne diže se halabuka, nema tamošnjih premijera, ministara, predsjednika koji osuđuju incidente. Srbi imaju posve drugačiju strategiju: oni svoj prljavi veš kriju i provode ono na čemu rade već više od stotinu godina.

Naši Hrvati koji imaju nesreću živjeti tamo, nemaju svoga „Pupovca“ koji će svaki čas „trljati nos“ vlastima, on nemaju zajamčena mjesta u Narodnoj skupštini.

Jedino pravo koje imaju jeste: odreći se sebe – ili odseliti.

Treće mogućnosti nema.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

27. rujna presuda za zločin u Uzdolu bivšem zapovjedniku tzv. ABiH Enveru Buzi

Objavljeno

na

Objavio

Sud Bosne i Hercegovine u petak, 27. rujna izreći će prvostupanjsku presudu Enveru Buzi, bivšem zapovjedniku Samostalnog bataljuna Prozor Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) koji se tereti za zločin protiv civilnog stanovništva počinjen u Uzdolu kod Prozora, javio je BIRN.

Buzi je na teret stavljeno kako je propustio poduzeti mjere da počinitelji zločina u Uzdolu budu kažnjeni. Prema optužnici, pripadnici ovog bataljuna su 14. rujna 1993. napali selo Uzdol, i u zaseocima Križ, Zelenike i Raiči ubili 27 civila hrvatske nacionalnosti.

Ipak, ostaje gorka činjenica kako nalogodavci ovoga zločina nikada nisu izvedeni pred sud, iako je sasvim jasno kako je netko pomno planirao masakr nad hrvatskim stanovništvom na Uzdolu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari