Pratite nas

Intervju sa JULIENNE BUŠIĆ 2.dio

Objavljeno

na

Danas donosimo drugi dio intervjua s Julienne Bušić, suprugom hrvatskog emigranta Zvonka Bušića.

:: Franjevac Jozo Grbeš i dalje je uz vas kao prijatelj, član je Zaklade, njegov je oproštajni govor čitan na pogrebu. Posjećivao je Zvonka i u zatvoru?

– Posljednje dvije godine zatočenja Zvonko je bio smješten u najstrožu specijalnu zatvorsku jedinicu, predviđenu samo za islamske radikale. Morali su tamo poslati nekoliko nemuslimanskih zatvorenika da Ministarstvo pravosuđa ne bi bilo tuženo zbog vjerske diskriminacije, pa je Zvonko upao u tu kvotu, ni kriv ni dužan. Te dvije godine imao je dopuštenje za samo dvije osobe na službenom popisu za posjete: fra Jozu Grbeša i mene. Prvi put nakon 30 godina posjeti su se održavali pod stalnom prismotrom stražara i iza stakla. zvonko-busic-cb-100

Nismo se mogli ni dodirnuti, ni zagrliti, ništa, nikakav fizički kontakt. Samo smo razgovarali preko telefonske slušalice. Sjećam se da bismo na kraju posjeta stavili ruke zajedno na staklo kao da se dotiču, iako nisu. To mi je slomilo srce. Naravno da ga nisam mogla posjetiti više od jednom godišnje, jer sam živjela ovdje, u Hrvatskoj, a put je bio skup.

Ali Fra Jozo, koji je na službi u Chicagu, putovao bi redovito do Zvonka, a ti su posjeti bili od velikog značenja za Zvonka i za mene, jer je fra Jozo ne samo svećenik, prijatelj i veliki čovjek nego i intelektualac i filozof. Razgovori koje su vodili Zvonku su bili kaovoda u pustinji. Govorili bi o knjigama, o vjerama svijeta, o smislu života, o svemu, ali ne o trivijalnim stvarima, jer Zvonko nikada nije bio za bezvrijedno čavrljanje.

:: Tko su bili Zvonkovi najbliži prijatelji u Hrvatskoj? Kako je provodio dane? Je li naučio voziti automobil?
– Pa imao je puno prijatelja i prijateljica, ne bih nikoga izdvajala da nekoga ne uvrijedim. Volio se družiti, volio je voditi duge razgovore o svim životnim temama, volio je plivati jer je bio Vodenjak po horoskopu, pa planinariti, ponekad kartati, najčešće s prijateljem Jolom, kojega je pobjeđivao u briškuli. Naravno, i čitati, bio je strastveni čitatelj.

Istina je da je sa 67 godina prvi put u životu položio vozački ispit i počeo voziti. Auto je dobio ime Rocinante, po slavnom konju Don Quijotea, jer je Zvonko znao reći da je auto njegov suvremeni konj. Prvi put nakon 32 godine zatvora osjetio je, rekao je, potpunu slobodu kretanja tek kada je počeo voziti auto. Mislim da je u prvih mjesec dana od dobivanja dozvole prošao više od 2000 kilometara.

:: Kako je doživio oslobađanje Ante Gotovine i Mladena Markača?
– Bio je, naravno, jako sretan, iako mu je bilo jasno da je to politički sud, da se nije radilo o “istini”. Sjećam se da je suosjećao s Antom jer je predvidio kakav će na njega biti pritisak da “spasi domovinu”, a onda, ako se odbije baviti politikom, da će biti napadnut sa svih strana, čemu i svjedočimo. Vrlo je teško biti stavljen na pijedestal. To je još jedna, nova vrsta zatvora.

:: Gdje ste savili svoje obiteljsko gnijezdo nakon Zvonkova povratka u domovinu?
– Dok nije došao doma živjela sam osam godina sama u Dalmaciji. Ali onda smo odlučili kupiti stan u Zagrebu jer su širokogrudni Hrvati u dijaspori skupili novac za Zvonka da bi imao nešto kada dođe doma, a Zagreb je ipak glavni grad u kojem je on imao puno krasnih sjećanja iz studentskih dana. Nije baš imao vezu s Dalmacijom jer je kao seosko dijete iz Hercegovine rijetko imao mogućnost vidjeti more, to je bio pojam.

Iako je jednom prešao Biokovo s prijateljem, samo da bi vidio more. Dakle, odlučio je kupiti stan, ali je želio imati mali stan, jer kao što sam rekla, nije volio previše, preveliko, pretjerivanja. Na kraju smo se skrasili u stanu od 37 četvornih metara. Jedva je krevet stao u spavaću sobu. Ali on se osjećao ugodno u tom malom stanu jer je bio skroman, a materijalizam koji sada hara ne samo Hrvatskom nego i svijetom bio mu je odvratan, obeshrabrujući. Kao da je sreća u stvarima, govorio bi. Njemu je taj stan odgovarao jer je, kako je komentirao, nalikovao više na bivšu ćeliju ili, bolje rečeno, na njegov dotadašnji dom.

:: Zašto je Zvonko pokopan u Zagrebu i kako se dogodilo da je baš pored svoga Brune Bušića?
– Kada se sve dogodilo, dvojili smo kratko o tome bi li više htio biti pokopan u Gorici sa svojim roditeljima ili u Zagrebu, pa sam na kraju odlučila da mu je mjesto na Mirogoju. Volio je i cijenio branitelje i vjerujem da bi htio biti blizu njih, kada već nije mogao doći za vrijeme obrane svoje domovine, što mu je uvijek bilo jako žao.

Naravno da je branio domovinu na drugi način, ali je želio sudjelovati kada je Hrvatska bila vojno napadnuta. Nismo ništa posebno očekivali oko grobnog mjesta, samo smo željeli da bude blizu branitelja, ali na kraju je tako ispalo da su nam ponudili baš mjesto u blizini Brune Bušića, a onda je nekako krug zatvoren. Gledaju jedan drugoga, a obojica su sada u miru. Tako je očito moralo biti. A još je preko puta i pokojni ministar Gojko Šušak koji se jako zalagao za Zvonka, tamo su još i mnogi prijatelji iz prošlosti. Vezano uz spomenik, radimo na konceptu koji mi se jako sviđa, a mislim da bi i Zvonko bio zadovoljan.

:: Je li točno da su neki ljudi, veleposlanici, hrvatski političari otežavali izlazak Zvonka iz američkog zatvora tvrdeći da bi to naškodilo Hrvatskoj, a zapravo bojeći se za svoje pozicije?
– Naravno da ih je bilo. Neke znam, neke ne, ali kako se kaže – sve se plaća, sve se vraća. Ima harmonije u svemiru, to čvrsto vjerujem. A kako je Zvonko znao reći, ni mrav u brazilskoj džungli ne skrene lijevo ili desno bez Božjeg znanja.

:: Kad ste zadnji put bili u Americi?
– Nedavno sam se vratila iz Amerike gdje sam provela oko tri mjeseca s roditeljima koji sada imaju više od 90 godina. Dobro se drže, a tata čak još vozi auto, iako vjerojatno ne bi trebao! Tata stalno pita kako su Hrvati reagirali na njegov nastup u HTV-ovu dokumentarnom filmu “Ljubavnici i luđaci” u kojem je on ispao, kako mnogi tvrde, “najvećim Hrvatom” (smijeh). Ja mu uvijek kažem da će vjerojatno dobiti hrvatsku verziju Oscara, ako to uopće postoji (smijeh).

:: Renomirani američki višejezični književni časopis “Gobshite Quarterly” posvetio je zadnji broj Zvonku Bušiću i Lou Reedu koji je nedavno preminuo?
– Da, to je za mene bilo jedno od najljepših iznenađenja kad sam za božićne blagdane bila u Americi. Naime, multijezični književni časopis “Gobshite Quarterly”, s kojim dugo surađujem, već nekoliko godina objavljuje radove hrvatskih pisaca, pjesnika, pa i moje, i bili su jako dirnuti smrću mog supruga. Kod njih objavljuju renomirani pisci poput Luisa Esquivela, Chucka Palahniuka, Katherine Dunn, Lidije Vuknavich i drugih.

Za ovogodišnje Valentinovo održan je i koncert u mojem rodnom gradu Portlandu na kojem su glazbenici, uz hrvatsku zastavu koja se vijorila pokraj klavira, posvetili jednu izvedbu Zvonku. Poznati violinist David Ewart, njegov otac Hugh, koji je concertmaster emeritus Portlandskog simfonijskog orkestra, i sopran Leslie Garmansvirali su i pjevali za Zvonka. Vidite, u Americi ima puno dobrih ljudi koji razumiju Zvonkovu životnu borbu za Hrvatsku i mene koja sam izabrala da budem s njim u svemu što je radio.

:: Vaš najnoviji roman “Živa glava” dobio je odlične kritike. Što novo pišete?
– Da, jako mi je drago zbog teme, silovanja u Domovinskom ratu. Te hrabre žene još nisu istjerale svoja prava, niti je pravda postignuta. Joj, da su bar Amerikanke ili Francuskinje, Izraelke… umjesto Hrvatice. Do sada bi bilo sto knjiga, sto filmova o njima. Sramota! A silovatelji bi davno bili u zatvoru, s dugim, vrlo dugim kaznama. Što novo pišem? Sada mi je prvi prioritet prirediti Zvonkove memoare.

:: Je li istina da je Zvonko dobro kuhao? Što mu je najviše nedostajalo dok je bio u zatvoru?
– Uvijek bi mi rekao da će kad dođe, ako se ikada vrati, prvo što će pojesti biti grožđe i crni kruh i piti dobro crno, hrvatsko vino. Kad je to izjavio nakon dolaska, grožđe je počelo stizati u paketima, iz cijele Hrvatske. Ne pretjerujem kad kažem da je pojeo oko pet kilograma grožđa svaki dan, dok ga je bilo.

Dobro se sjećam kako je jednom začepio cijev u toaletu jer je bacio hrpu grančica od grožđa misleći da je pritisak vode toliko snažan i odvod velik kao što je bio u zatvoru. Ondje ste mogli i lijes ubaciti pa bi prošao. Majstor je radio četiri sata da to riješi. Zvonko se sramio i ispričavao, bilo mu je teško suočiti se s činjenicom da je tijekom zatvorskih godina izgubio osjećaj za milijun svakodnevnih banalnih životnih stvari.

Što se tiče kuhanja, da, bio je odličan kuhar, ali se specijalizirao za grah i umak za špagete. Čak su Talijani u zatvoru bili ljubomorni na njegov umak jer su oni najbolji u pripremi umaka za špagete. Sve su pokušali da bi dobili njegov recept, ali nije ga nikomu nikada dao. Usput, ja ga imam, samo nikad mi ne ispadne kao njegov. Kad je napokon došao doma, uživao je na početku u hrani, ali s vremenom mu je počelo smetati što ima previše svega, pa onda nema ni radosti kao što je bilo u zatvoru kada bi dobili nešto malo pa bi čuvali svaku mrvicu, malo za danas, malo za sutra.

Tu je obilje, nemamo mogućnost ni htjeti nešto jer svega ima za kupiti, ništa ne fali. Tako je govorio. Rekla bih da je obolio malo i od toga, zlo bi mu bilo, doslovno, kada bi otvorio hladnjak i vidio da je sve krcato. To je bolest današnjice, a da ne govorim o nepotrebnim i štetnim informacijama. Naviknut je bio na život asketa, a došao je u svijet bolesnog ekscesa. Bogatstvo je u broju stvari bez kojih možeš živjeti, znao je reći. Prema tome Zvonko je bio vrlo bogat.

– Ne volim biti u novinama ako nema povoda. Ne volim biti paradna osoba, da ne kažem kobila. Ali sam imala potrebu razjasniti neke stvari jer su ljudi imali krive informacije ili su bili ljutiti na Zvonka. Kao – kako mi je to smio napraviti?

Ja ih razumijem, ali želim da i oni nas razumiju. Htjela sam i zahvaliti svima koji su nam bili potpora u najtežim trenucima jer nisam bila u stanju odgovoriti na sve poruke, pisma… A na kraju, željela sam najaviti novosti, promovirati Zakladu Zvonko Bušić – Taik i njegove memoare na jesen. Zvonko je htio dati sve od sebe, doslovno izgorjeti u službi svoje domovine, jer mu je toliko do nje stalo, ali živ nije mogao. Zašto nije mogao, neka čitatelji zaključe iz svega što sam rekla. Sada će to možda biti moguće, da služi kroz projekte koje ćemo mi raditi u njegovo ime.

Nina Krapić

Razgovori sa Zvonkom Bušićem otvorili su mi oči, ne želim biti glumica, odlazim u redovnice

::Je li točno da su razgovori s pokojnim Zvonkom Bušićem bili motiv da se odlučite postati redovnica?
– Moj motiv za razmišljanje o redovničkom pozivu je ljubav prema Isusu Kristu. Njegov poziv, a On do toga polako i postupno vodi, pa i kroz susrete s ljudima. Razgovori između mene i Zvonka bili su motiv da shvatim da mi život nije darovan da bih ga protratila na svoje egoistične ciljeve. Kada ispred sebe vidite živi primjer, shvatite da je život vrijedan življenja onda kada ga živite srcem, odnosno iz ljubavi.

Zvonko je bio moj motiv da uopće počnem razmišljati puno šire od onoga što sam do tada činila, što mogu dati od sebe unutar svojih ograničenja. Jedno sam znala – neću dopustiti da život prođe mimo mene, želim istinski živjeti. Redovništvo mi ni u snovima nije palo na pamet. Posljednju dvojbu riješila sam upravo uz Zvonkovu pomoć. Rekla sam svoje “da”, a dalje neka bude volja Božja.

::Kad ćete stupiti u Božju službu i što ste do sada radili?
– Početna formacija traje četiri godine, nakon čega slijede prvi zavjeti. U rujnu ću započeti svoju službenu formaciju. Moj život prije nije ni po čemu dao naslutiti da ću otići u samostan. Bila sam usmjerena uglavnom na karijeru i uživanje u životu kao i većina mladih.

Još od srednje škole radila sam kao novinarka u jednom riječkom mediju, uživala u svom poslu i završavala studij prava na Pravnom fakultetu u Rijeci. Također, deset godina sam se bavila glumom u kazalištu.

::Što je od svih Zvonkovih riječi, poruka, možda cijeli životni put, ostavilo na vas najviše traga?
– Cijela njegova osoba. On je bio zaista drugačiji od svih drugih ljudi, cijeli je njegov život bio i jest poruka. Nekada mi se činilo kao da pripada nekoj drugoj vrsti koja u čudu promatra kako se mi, kao mravi zarobljeni u staklenci, sudaramo jedni s drugima i živimo u kaosu. Bio je šokiran stanjem zatečenim u Hrvatskoj, načinom na koji preživljavamo.

Tako je žarko želio da se probudimo, počnemo živjeti u slobodi. Užasavale su ga navike i ponašanja koja su nama postala – sasvim normalna. Kad to vidite, ne može vam biti svejedno. Kad se susretnete s nekim tko je 32 godine bio utamničen, očekujete sve osim onoga što je bio Zvonko, a bio je radost, volja, nevinost, nadahnuće, otvorenost, jednostavnost, poniznost, oduševljen svima i svime, more znanja, zahvalan Bogu za sve što mu se dogodilo. Sve to učinilo je da se posramim svojih velikih zahtjeva, indiferentnosti i apatije, da se trgnem.

Njegove riječi o daru patnje i savršenstvu križa ostaju sa mnom. Držao je da je jedini pravi užitak dati sebe. Svako toliko mi te riječi prođu kroz glavu…

II dio/ večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

Objavljeno

na

Objavio

‘Pariz gori, London je u krizi, a Marakeški globalni kompakt o migracijama mrtav je i prije nego što je uopće potpisan’ – poručio je Steve Bannon, bivši glavni strateg Bijele kuće i ključni predizborni savjetnik koji je Donaldu Trumpu pomogao da postane američki predsjednik, na skupu u flamanskom parlamentu u subotu u Bruxellesu, na kojemu se pojavio u društvu liderice francuske krajnje desnice Marine Le Pen.

Skup je bio organiziran radi zaustavljanja globalnog kompakta o zakonitim migracijama, koji se danas i sutra politički usvaja na skupu u marokanskom gradu Marrakechu, a organizatori su u videospotu kojim je otvoren skup istaknuli i Hrvatsku među onim zemljama, poput SAD-a, Mađarske i Austrije, koje su se povukle iz Marakeškog sporazuma.

– Ako mi date da biram želim li vladu sastavljenu od prvih sto ljudi koji se pojave na Trumpovu skupu s crvenim bejzbolskim kapama (s porukom Make America Great Again, op.a.) i prvih sto ljudi u žutim prslucima koji se danas pojave u Parizu, ili vladu sastavljenu od prvih sto partnera u Goldman Sachsu i prvih sto koji hrle stranci iz Davosa, reći ću vam: dajte mi “deplorables” (jadnike, izraz koji je za Trumpove simpatizere svojedobno upotrijebila Hillary Clinton, op. a.), dajte mi “Gilets jaunes”, bit ćemo humaniji, bit ćemo odlučniji, jer to su ljudi na kojima je judeo-kršćanski Zapad izgrađen i na kojima stoji – poručio je Bannon.

Ovaj politički trenutak u povijesti specifičan je i važan po tome što – kako vjeruje bivši glavni strateg predsjednika Trumpa, čije su ideje i dalje prisutne u politici Bijele kuće – prvi put takvi ljudi, ta obespravljena radnička klasa koja je bila žrtva globalizacije, “imaju svoje predstavnike u Viktoru Orbanu, Matteu Salviniju, Marine Le Pen, Donaldu Trumpu, Jairu Bolsanaru…”. Poimence je još spomenuo i Austriju, gdje vlada kancelar Sebastian Kurz, kao dio tog vala. Nije spomenuo Hrvatsku i njezinu predsjednicu, koja se ukrcala na taj val, barem po pitanju povlačenja potpore sporazumu iz Marrakecha, prenosi Večernji list.

– To, što je SAD bio prvi koji je odbacio globalni kompakt o migracijama nešto je na što sam najponosniji jer sam na tome radio – rekao je Bannon o sporazumu koji se sutra usvaja u Marrakechu. – To je samo dio prijevare koju UN provodi desetljećima i desetljećima kad govori da ti globalni sporazumi ništa ne znače, da samo trebate doći i potpisati ih. Konačno imamo lidere poput Orbana, Le Pen i Trumpa koji su spremni reći: Dosta nam je toga, nećemo to više raditi. U tome je snaga ovog trenutka – zaključio je.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Ivica Marijačić: Jugoslavenske provokacije

Objavljeno

na

Objavio

Javno promicanje jugoslavenske ideje izraziti neprijateljski čin prema Hrvatskoj

U povodu stote obljetnice ulaska Hrvatske u jugoslavensku zajednicu, naš javni prostor zatrovan je jugonostalgijom do te mjere da se ponekad pitamo u kojoj državi uopće živimo.

Povijesna obljetnica bila je prigoda nostalgičarima da u sebi probude sve zapretene emocije koje ih vežu za prošlo i pregaženo političko doba.

Pročetničke Novosti su možda otišle najdalje pa su objavile insignije propale države na naslovnici. Kako nemaju čitateljsku publiku, nitko to ne bi ni primijetio da neki hrvatski mediji nisu prenijeli tu provokaciju. Bilo bi logično da stvar postavimo ovako: ako je Jugoslavija bila negacija Hrvatske, a jest jer je u krvi gušila svaku pomisao o slobodnoj hrvatskoj državi, onda to znači da je javno promicanje jugoslavenske ideje izraziti neprijateljski čin prema Hrvatskoj i da ga treba sprječavati, zabranjivati i kažnjavati.

Ništa od toga ne događa se u Hrvatskoj. Štoviše, svi ti krugovi koji su ovih dana puna srca prizivali u sjećanje okupacijsku Jugoslaviju financiraju se proračunskim novcem. Hrvatska ne samo što nije u stanju definirati te pojave kao neprijateljske, nego im nije u stanju prekinuti dotok novca, no to je već poznata očajna priča koja govori o stupnju hrvatske neslobode i nedovršenoj pobjedi 90-ih.

U dubini svoje duše oni preziru Hrvatsku

Upravo ti krugovi se žestoko bore protiv uporabe pozdrava Za dom spremni. U Hrvatskome saboru su potpisali interpelaciju o zabrani toga pozdrava vodeći ljudi SDP-a, GLAS-a, IDS-a, manjinski zastupnici. S jedne strane, porazno je da nekome u Hrvatskoj smeta pozdrav pod kojim se branio, primjerice, Vukovar, ane smetaju mu simboli pod kojim je napadan. S druge, pak, strane, pozitivno je što otprilike sada jasno znamo stav tih potpisnika prema Hrvatskoj, ako smo uopće ikad i sumnjali.

U dubini svoje duše oni preziru Hrvatsku. Ne samo da se ne biborili za nju kad bi sutra opet bila napadnuta, nego bi najvjerojatnijie otišli na agresorsku stranu. Arsen Bauk, Boris Miletić, Anka Mrak Taritaš, Davor Bernardić, Veljko Kajtazi sutra bi, dakle, u slučaju nove srbijanske agresije pod zvijezdom petokrakom, gotovo sigurno uzeli taj simbol za svoje obilježje i pucali na Hrvatsku koja bi se opet branila pod pozdravom Za dom spremni!

Upravo ti ljudi osporavaju Hrvatskoj pravio što se branila 90-ih od agresije pod spomenutim pozdravom pa je istina zapravo tragična i neumoljiva: onaj u Hrvatskoj komu smeta pozdrava pod kojim su branitelji branili napadnutu Domovinu jednostavno niti je prijatelj, niti je lojalni građanin niti je normalan čovjek. Pravo je napadnutoga hrvatskoga naroda da se brani na svome pod bilo kojim simbolima za koje je procijenio da mu pomažu, pa i pod ustaškim pokličima.

S etičke strane, tu aspolutno nema ništa sporno. Ako Lori Vidović, Bauku, Bernardiću, Pupovcu i ostalima smeta Za dom spremni, to zapravo znači da su oni na strani koljača i ubojica na Ovčari koji su na sebi imali kape s petrokraka dok su zvjerski ubijali i klali hrvatske branitelje i civile.

Ne postoji način da oni svoju protivljenje pozdravu Za dom spremni učine moralno opravdanim, pa čak ni pozivanjem na okaljanost pozdrava u doba NDH jer o tome ništa ne znaju, nego samo imaju predsrasude koje je u njima proizvela jugoslavenska historiografija i velikosrpska propaganda.

Kalkuliranje

Kada ne bi morao politički kalkulirati, nacionalno indiferentni Andrej Plenković vjerojatno bi se s lakoćom složio s oporbenjacima i odmah potpisao interpealciju i propisao zabranu svake uporabe spomenutoga pozdrava. U njegovome HDZ-u možda je ostao još minimum dostojanstva i minimum otpora prema nekim oblicima rehabilitacije zločinačke Jugoslavije pa su protiv oporbene interpelacije, ali nije isključeno da ih Plenković skrši i udovolji oporbi kao što je dosad redovito. Ovo što Plenković radi od Hrvatske gotovo je luđačka i kompulzivna destrukcija svake nacionalne samosvojnosti.

On se poziva na EU, a u toj EU Italija daje nagradu za mir četniku Vučiću, u toj Europi haški tužitelji i suci primaju nagrade iz ruku predstavnika istočnoga Mostara u znak zahvalnosti što su osulili hrvatsjku šetoricu, u toj Europi jedan Ratko Mladić uživo se javlja se haaške tamnice u studio srbijanske televizije… A u Hrvatskoj Plenković i HDZ-ovci ne usude ni na minutu šutnje za pokojnoga Praljka, strogo paze da se ne bi slučajno se sreli s Darijom Kordićem, u toj Hrvatskoj moraju uklanjati domovinske simbole sa spomenika poginulim braniteljima zato što to zahtijeva Milorad Pupovac koji je na dan 5. kolovoza u Bačkoj Palanci odavao popčast agresorskoj vojsci i politici.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari