Pratite nas

Povijesnice

ISTARSKI NARODNJACI, ŽRTVE KOMUNISTA

Objavljeno

na

Malo ili nikako spominjane žrtve koje se podnijeli Istarski rodoljubi, pravi, jedini istinski borci protiv talijanskog fašizma u Istri.

Danas je 29, studeni 2016, dan kada se u bivšoj Jugoslaviji slavio “Dan Republike”, a ja bih se na današnji dan prisjetila nevinih žrtava kreatora te totalitarne, komunističke države!

Malo ili nikako spominjane žrtve koje se podnijeli Istarski rodoljubi, pravi, jedini istinski borci protiv talijanskog fašizma u Istri. Ti su istarski radoljubi , narodnjaci bili proganjani, zatvarani i mučeni  od talijanskih fašista, da bi na kraju postali žrtve komunista koji su  došli u Istru i u razdoblju od 1943-1947, sve ih likvidirali ili pobacali u jame, da im ne budu smetnja ,kada osvoje vlast.

Propast komunizma u Europi, a zatim u Hrvatskoj,nije donijela istinu o totalitarističkom i represivnom načinu vladavine komunista u ex Jugoslaviji.

Još i danas snažni su otpori prema otkrivanju stvarnog karaktera komunističkog režima, i nakon otkrivanja brojnih stratišta ,koja su 70 godina brižljivo sakrivana i zatajivana,što se ovih dana i vidi nakon Hude jame i otkrivanja novih i novih mjesta masovnih likvidacija.

ISTARSKI NARODNJACI

Bili su ugledni istarski seljaci ,koji su imali veliki utjecaj i ugled u narodu, istarski intelektualci i građani te istarski narodni svećenici.

istarski-narodnjaciMeđu svećenicima isticali su se Božo Milanović,Zvonimir Brumnić Josip Pavlišić, Srećko Štifanić, Bl. Miroslav Bulešić i mnogi drugi. Istarski rodoljubi, kako su se nazivali, nisu bili dio Komunističke partije. Komunistička partija, nije djelovala u Istri do 1943 godine. Za njeno djelovanje prije 1943 godine u Istri nema nikakvih dokaza ni pisanih dokumenata.

Istarski su se rodoljubi sami organizirali i pružili otpor talijanskim fašistima. Pod oružjem ih je bilo oko 6 tisuća.

Vodstvo KPH nije ni znalo što se u Istri događa. U Pazinu se 13,rujna 1943., nakon kapitulacije Italije, sastao Odbor sastavljen od istarskih seljaka-narodnjaka, radnika, svećenika, građana i Talijana, mda istarskih talijana i prihvatio Proglas tzv. Pazinske odluke u kojem stoji:

“U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest,dokazao je svima i svakom da je Istra Hrvatska zemlja i Hrvatska i ostati….. Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje s ostalom našom hrvatskom braćom…”

Zasjedanje je vodio Joakim Rakovac, a u cjelom proglasu nema ni riječi o Titu i Jugoslaviji.
O tom događaju KPH nije ništa znala. Saznaju tek kada je Ljubo Drndić ( autor proglasa ) kao Istarski izaslanik odnio Proglas u Crikvenicu Andriji Hebrangu, gdje je tada bilo njihovo sjedište.

To znači da KPH nije sudjelovao u donošenju Proglasa. Međutim Izvršni odbor ZAVNOHa donio je 20.rujna 1943. odlluku da se Istra, Rijeka, Zadar i otoci priključe Hrvatskoj:
“Svi spomenuti hrvatski krajevi priključuju se matici zemlji Hrvatskoj a preko nje novoj demokratskoj bratskoj zajednici naroda Jugoslaviji”

Sa ovakvom odlukom u Istru je poslano izaslanstvo na čelu sa Jakovom Blaževićem,Savom Vukelićem i dr.da natjeraju  istarske rodoljube na ponovno zasjedanje i tako su 26.rujna 1943 godine nastale nove Pazinske odluke sa komunističkim dodacima.
Taj je datum i danas Dan Istarske Županije. No ubrzo su Istru okupirali Njemci i pitanje poslijeratnih granica rješavali su saveznici.

ISTARSKO SVEĆENSTVO I NJEGOVA ULOGA

milanovicU razdoblju Talijanske fašističke vladavine između dva rata, Istarski svećenici djelili su sudbinu svoga naroda. Mnogi su bili  proganjani , zatvarani, mučeni , napajani ricinusovim uljem i odvođeni u Italiju.

Nakon završetka ratnih operacija i ulaska Titovih partizana u Trst  pitanje granice rješavali su Saveznici pa je tu presudnu ulogu imalo  Istarsko svečenstvo predvođeno sa Msgn. Božom Milanovićem. Svećenici su predali Crkvene matične knjige i statističke podatke  o strukturi stanovništva u Istri. Još je jedan dokument pripremila skupina hrvatskih intelektualaca. Josip Roglić, R.Maixner, L.Černjul, M.Gržetić, I.Pucići i dr.na francuskom jeziku ,koji je objavio Nakladni zavod Hrvatske u srpnju 1946.godine pod naslovom “Cadastre national de l’Istre” sa kojim je dokazano da je 62,22% obitelji na području Istre (osim Pule) hrvatskog i slovenskog podrijetla,a 26,28% talijanskog.

No ni prisvajanje zasluga istarskih narodnjaka i svećenika,nije bilo dovoljno komunistima,već su tada na scenu stupili komunistički, boljševički i unitaristički zadojeni komesari,na čiji poticaj narodnjaci i svećenici su morali nestati .

U Porečko-Pulskoj biskupiji stradalo je 15 svećenika i 3 bogoslova. Najgori zločin počinili su komunisti ubivši dva blaženika, jednog Hrvata Miroslava Bulešića i jednog Talijana Franceska Bonifacia.

ODMAZDA

Narodnjaci i svećenici u Istri ideološki su se razilazili sa novom vlasti. Nisu prihvaćali njihov način vladanja, represiju prema stanovništvu i svećenstvu, a zadrtim komunistima pak narodnjaci i svećenici, predstavljali su klasnog neprijatelja. Stoga su komunisti veoma brzo obračunali sa istaknutim istarskim narodnjacima . Od 1944 do 1945 prije dolaska saveznika likvidirali su gotovo sve.

Evo nekoliko primjera:

Pavao Brajša iz Kring (1888-1944), partizani su ga odveli i 14.travnja 1944 bacili u jamu.
Legović Marko (1905-1944) također, Fraj Šime (1882-1944) ,također Ivan Paljuh (1873-1944) i Šime Paljuh (1876-1944), koji nisu htjeli  surađivati sa partizanskom vlasti ,bačeni su u jamu, Livak Viktor (1905-1944) iz Levaki kod Motovunskih novaki,je osuđem i pogubljen kao primjer ostalima,a presuda završava riječima: “Narode zapamti da sve ovakve izdajice biti će osuđeni kao i Livak Viktor” Peteh Mate (1873-1945) iz Žminja , te mnogi drugi. nemoguće je nabrojitii sve koje su partizani likvidirali. Teško je doći do informacija, jer pisani tragovi ne postoje, a živih svjedoka je sve manje. Svećenik Ivan Grah iz Ližnjana prikupio je dosta svjedočenja, a i sam je bio svjedok, međutim ljudi i dan danas o tim zločinima se boje govoriti.

Ovaj je članak u spomen na njihovu žrtvu, znanima i neznanima!

Lili Benčik/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

19. rujna 1991. obranjen je Gospić, drugi najrazoreniji grad u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, 19. rujna 1991. osvajanjem oružja i predajom snaga JNA u Gospiću, razbijena je napadačka organizacija u Lici, jednom od najvažnijih strateških ciljeva agresora.

Siloviti napad na Gospić započeo je početkom rujna, a grad su branili malobrojne skupine branitelja. Nakon što je u Gospić stiglo pojačanje iz Zagreba predvođeno Mirkom Norcem, prvi korak prema oslobođenju je postignut 14. rujna osvajanjem skladišta oružja u Kaniži.

Nakon što su zarobljenim oružjem branitelji zauzeli vojarnu Stanko Opsenica, počeli su se predavati i ostali vojni objekti. Zbog toga su zrakoplovi JNA raketirali cijelo područje, a iz Banjaluke je na Gospić poslana velika oklopna kolona.

Branitelji su uspješno odbili napade, no Gospić je platio visoku cijenu i uz Vukovar postao drugi najrazoreniji grad u Domovinskom ratu.

Pogledajte prilog TV kalendara!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Prešućena, krvava akcija ‘UNA’: Tko je krivac za smrt 49 vrhunskih specijalaca, mjesec i pol nakon ‘Oluje’?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska vojska 18. rujna 1995. pokrenula je operaciju Una u kojoj je nasilnim prijelazom rijeka Une i Save pokušala ovladati područjem Bosanskog Novog, Bosanske Dubice i Bosanske Kostajnice te planinom Prosara i spojiti se s 5. korpusom Armije BiH.

Za napad su angažirane snage zbornih područja Zagreb i Bjelovar, 1. i 2. gardijske brigade te Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i mornarica.

Operacija je počela u 9 sati i unatoč brojnim teškoćama pripadnici 1. i 2. brigade uspjeli su na prostoru Bosanske Dubice i Bosanskog Novog napraviti mostobran.

Na ostalim mjestima prijelaz nije uspio, a neprijatelj je brzo konsolidirao i ojačao snage te uz pomoć avijacije počeo potiskivati hrvatske snage nanoseći im velike gubitke pa je operacija prekinuta. Hrvatski vojnici uz jaku paljbu, u gustoj magli i po nabujaloj rijeci vraćali su se na hrvatsku stranu uz nove gubitke.

Zbog neuspjeha, koji je brzo zataškan, kažnjen je jedino general Vinko Vrbanc. On je potpisao zapovijed za napad u ime Načelnika Glavnog stožera, Zvonimira Červenka koji se nije slagao s brzim pokretanjem operacije.

Naime, od izdavanja direktive do početka napada proteklo je samo 16 sati, što je bilo prekratko vrijeme za pripremu i mobilizaciju ljudstva koje je dijelom bilo na godišnjim odmorima. Pogibeljnim se pokazalo i podcjenjivanje suparnika, a bilo je još uzroka neuspjeha.

Za prijelaz Une, koji se odvijao pri velikoj brzini rijeke zbog čega je dio čamaca bio neupotrebljiv dok ih se nekoliko prevrnulo, nisu izabrana odgovarajuća mjesta, a osim toga čitava je operacija u brojnim segmentima kasnila pa je izgubljen faktor iznenađenja.

Nakon tragedije na Kupi 1991., Hrvatska vojska još jednom je platila visoku cijenu zbog pokušaja najtežeg oblika napada, nasilnim prelaskom rijeke.

Više od 40 poginulih i nestalih, od čega je čak 26 poginulih pripadnika 2. gardijske brigade, te više od 100 ranjenih bili su preveliki gubici za pobjedničku vojsku nakon briljantno izvedene operacije Oluja.

Uz to, srpska strana pretrpjela je veliku materijalnu štetu, a zbog brojnih poginulih civila hrvatska strana optužuje se za ratni zločin, iako nije jasno zašto iz područja borbenih djelovanja civili nisu evakuirani?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari