Malo ili nikako spominjane žrtve koje se podnijeli Istarski rodoljubi, pravi, jedini istinski borci protiv talijanskog fašizma u Istri.
Danas je 29, studeni 2016, dan kada se u bivšoj Jugoslaviji slavio “Dan Republike”, a ja bih se na današnji dan prisjetila nevinih žrtava kreatora te totalitarne, komunističke države!
Malo ili nikako spominjane žrtve koje se podnijeli Istarski rodoljubi, pravi, jedini istinski borci protiv talijanskog fašizma u Istri. Ti su istarski radoljubi , narodnjaci bili proganjani, zatvarani i mučeni od talijanskih fašista, da bi na kraju postali žrtve komunista koji su došli u Istru i u razdoblju od 1943-1947, sve ih likvidirali ili pobacali u jame, da im ne budu smetnja ,kada osvoje vlast.
Propast komunizma u Europi, a zatim u Hrvatskoj,nije donijela istinu o totalitarističkom i represivnom načinu vladavine komunista u ex Jugoslaviji.
Još i danas snažni su otpori prema otkrivanju stvarnog karaktera komunističkog režima, i nakon otkrivanja brojnih stratišta ,koja su 70 godina brižljivo sakrivana i zatajivana,što se ovih dana i vidi nakon Hude jame i otkrivanja novih i novih mjesta masovnih likvidacija.
ISTARSKI NARODNJACI
Bili su ugledni istarski seljaci ,koji su imali veliki utjecaj i ugled u narodu, istarski intelektualci i građani te istarski narodni svećenici.
Među svećenicima isticali su se Božo Milanović,Zvonimir Brumnić Josip Pavlišić, Srećko Štifanić, Bl. Miroslav Bulešić i mnogi drugi. Istarski rodoljubi, kako su se nazivali, nisu bili dio Komunističke partije. Komunistička partija, nije djelovala u Istri do 1943 godine. Za njeno djelovanje prije 1943 godine u Istri nema nikakvih dokaza ni pisanih dokumenata.
Istarski su se rodoljubi sami organizirali i pružili otpor talijanskim fašistima. Pod oružjem ih je bilo oko 6 tisuća.
Vodstvo KPH nije ni znalo što se u Istri događa. U Pazinu se 13,rujna 1943., nakon kapitulacije Italije, sastao Odbor sastavljen od istarskih seljaka-narodnjaka, radnika, svećenika, građana i Talijana, mda istarskih talijana i prihvatio Proglas tzv. Pazinske odluke u kojem stoji:
“U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest,dokazao je svima i svakom da je Istra Hrvatska zemlja i Hrvatska i ostati….. Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje s ostalom našom hrvatskom braćom…”
Zasjedanje je vodio Joakim Rakovac, a u cjelom proglasu nema ni riječi o Titu i Jugoslaviji.
O tom događaju KPH nije ništa znala. Saznaju tek kada je Ljubo Drndić ( autor proglasa ) kao Istarski izaslanik odnio Proglas u Crikvenicu Andriji Hebrangu, gdje je tada bilo njihovo sjedište.
To znači da KPH nije sudjelovao u donošenju Proglasa. Međutim Izvršni odbor ZAVNOHa donio je 20.rujna 1943. odlluku da se Istra, Rijeka, Zadar i otoci priključe Hrvatskoj:
“Svi spomenuti hrvatski krajevi priključuju se matici zemlji Hrvatskoj a preko nje novoj demokratskoj bratskoj zajednici naroda Jugoslaviji”
Sa ovakvom odlukom u Istru je poslano izaslanstvo na čelu sa Jakovom Blaževićem,Savom Vukelićem i dr.da natjeraju istarske rodoljube na ponovno zasjedanje i tako su 26.rujna 1943 godine nastale nove Pazinske odluke sa komunističkim dodacima.
Taj je datum i danas Dan Istarske Županije. No ubrzo su Istru okupirali Njemci i pitanje poslijeratnih granica rješavali su saveznici.
ISTARSKO SVEĆENSTVO I NJEGOVA ULOGA
U razdoblju Talijanske fašističke vladavine između dva rata, Istarski svećenici djelili su sudbinu svoga naroda. Mnogi su bili proganjani , zatvarani, mučeni , napajani ricinusovim uljem i odvođeni u Italiju.
Nakon završetka ratnih operacija i ulaska Titovih partizana u Trst pitanje granice rješavali su Saveznici pa je tu presudnu ulogu imalo Istarsko svečenstvo predvođeno sa Msgn. Božom Milanovićem. Svećenici su predali Crkvene matične knjige i statističke podatke o strukturi stanovništva u Istri. Još je jedan dokument pripremila skupina hrvatskih intelektualaca. Josip Roglić, R.Maixner, L.Černjul, M.Gržetić, I.Pucići i dr.na francuskom jeziku ,koji je objavio Nakladni zavod Hrvatske u srpnju 1946.godine pod naslovom “Cadastre national de l’Istre” sa kojim je dokazano da je 62,22% obitelji na području Istre (osim Pule) hrvatskog i slovenskog podrijetla,a 26,28% talijanskog.
No ni prisvajanje zasluga istarskih narodnjaka i svećenika,nije bilo dovoljno komunistima,već su tada na scenu stupili komunistički, boljševički i unitaristički zadojeni komesari,na čiji poticaj narodnjaci i svećenici su morali nestati .
U Porečko-Pulskoj biskupiji stradalo je 15 svećenika i 3 bogoslova. Najgori zločin počinili su komunisti ubivši dva blaženika, jednog Hrvata Miroslava Bulešića i jednog Talijana Franceska Bonifacia.
ODMAZDA
Narodnjaci i svećenici u Istri ideološki su se razilazili sa novom vlasti. Nisu prihvaćali njihov način vladanja, represiju prema stanovništvu i svećenstvu, a zadrtim komunistima pak narodnjaci i svećenici, predstavljali su klasnog neprijatelja. Stoga su komunisti veoma brzo obračunali sa istaknutim istarskim narodnjacima . Od 1944 do 1945 prije dolaska saveznika likvidirali su gotovo sve.
Evo nekoliko primjera:
Pavao Brajša iz Kring (1888-1944), partizani su ga odveli i 14.travnja 1944 bacili u jamu.
Legović Marko (1905-1944) također, Fraj Šime (1882-1944) ,također Ivan Paljuh (1873-1944) i Šime Paljuh (1876-1944), koji nisu htjeli surađivati sa partizanskom vlasti ,bačeni su u jamu, Livak Viktor (1905-1944) iz Levaki kod Motovunskih novaki,je osuđem i pogubljen kao primjer ostalima,a presuda završava riječima: “Narode zapamti da sve ovakve izdajice biti će osuđeni kao i Livak Viktor” Peteh Mate (1873-1945) iz Žminja , te mnogi drugi. nemoguće je nabrojitii sve koje su partizani likvidirali. Teško je doći do informacija, jer pisani tragovi ne postoje, a živih svjedoka je sve manje. Svećenik Ivan Grah iz Ližnjana prikupio je dosta svjedočenja, a i sam je bio svjedok, međutim ljudi i dan danas o tim zločinima se boje govoriti.
Ovaj je članak u spomen na njihovu žrtvu, znanima i neznanima!
Lili Benčik/Kamenjar.com