Ivan Anušić najavljuje novo poglavlje za hrvatsku vojsku

Strpljivo i marljivo, vojnički disciplinirano, ministar obrane Ivan Anušić podiže na noge besramno razrušenu hrvatsku vojsku kojoj su i novačenja zabranili prije više od 15 godina. Svaku godinu nakon Tuđmana, ta je vojska iz proračuna dobivala ponižavajuće mizerne svote za golo preživljavanje, da bi u Milanovićevo vrijeme na red došla čak i redukcija hrane! No, nalog je došao iz Bruxellesa, ruska agresija je pitanje sigurnosti stavila na prvo mjesto, pa se tako iz pepela počela podizati i hrvatska vojska.

S geslom „ora et labora“ Anušić se prihvatio tog posla i impresivno je gledati s kojom samozatajnošću vraća vojsku na ključne točke odakle je izbačena, obnavlja vojarne, nabavlja najmodernije oružje koje smo godinama odbijali i sada kreće u nova vojačenja koja otvaraju novu stranicu hrvatske vojske. Bilo je zanimljivo u Saboru gledati ta cinična, nerijetko sarkastična pitanja koja su sijevala s ljevice, to neznanje, tu potpunu emocionalnu ravnodušnost prema nacionalnoj sigurnosti, tu zabrinutost o financijskom okviru u kojem se ide u uvođenje vojnog roka, naročito silna briga za osobe s prizivom savjesti. Jer oni su ljevici najvažniji. Oni, ne sigurnost države, ne poslovi koji predstoje, ne nego, priziv savjesti!

Damir Biloglav ih je sjajno pitao u Saboru: kako tu dilemu koju imate možete zvati savješću i kakva je to savjest koja odbija braniti vlastitu domovinu u konačnici i vlastiti život ako bude ugrožen? Kad pak pogledate koliko novaca samo Možemo daje međusobno povezanim udrugama od kojih svaka druga skrbi za transrodne i slične perverzije i kad čujete kako su zabrinuti koliko će koštati uvođenje vojnog roka koje dolazi u minutu do podneva, čovjek se stvarno thompsonovski pita: jeli to i vaša domovina?

I dok Anušić radi kao mrav, vidiš mu dok obrazlaže novi veliki projekt, do koje razine je najprije ponosan da je baš njega dopala čast da podiže na noge hrvatsku vojsku, a u odgovorima čuješ odgovornost kojom prilazi tom poslu, jer je za njega hrvatska vojska doista svetinja, za to vrijeme gotovo svi oko njega spavaju stari zimski san. Malo je reći da nema sinergije! Naime, unatoč činjenici da je nacionalna sigurnost, vojna sigurnost i obrambena sposobnost svake države postala glavna odrednica politike Europske unije koja sad dopušta i nekad zabranjena zaduživanja ako se radi o naoružavanju, ministar financija je u rebalansu proračuna u ključnoj godini obavljanja priprema za ovaj prevažni nacionalni projekt uvođenja vojnog roka „oteo“ ministarstvu obrane 160 milijuna eura! Baš sad! Baš sad kad Plenković potvrdno klima glavom kad se od svake članice NATO-a traži povećanje izdvajanja na pet posto BDP-a! Od kud ćemo dati 5 posto BDP-a, kad se u sred povratka vojnog roka ministarstvu obrane uzima 160 milijuna eura? Osim toga, kakva je to politička strategija? I ima li je uopće, kad se vuku tako nekonzistentni potezi? Pri tom, ono o čemu nitko ne govori i ono što nitko ne propitkuje, dok se šampanjizira i traje vatromet o velikim uspjesima ove Vlade, jest pitanje svih pitanja: što će nacija koja uvozi preko šest milijardi hrane jesti dođe li do rata? Ili netko misli da će sve u ratu funkcionirati kao u miru? To je pak pitanje za ministra poljoprivrede koji naravno, kao bivši tajnik srednje škole i pomoćnik direktora vukovarske gospodarske zone praktički ne zna ništa o tome.

Žurim reći da nema dvojbe da su gospodarski pokazatelji ove Vlade u nizu detalja sjajni, da su neusporedivi sa Milanovićevom premijerskom erom jer doslovno nema pokazatelja koji danas nije bolji, da se doista nikad nije bolje u Hrvatskoj živjelo, ali i da iznad tih zvijezda stoji zastrašujuća činjenica ne samo da nismo u stanju sami sebe prehraniti, već da smo u uvozu hrane prošle godine premašili šest milijardi eura. Ove godine se predviđa više od 6,5 milijardi! Da godinama taj uvoz hrane raste, to znamo, da se nitko oko toga previše ne uzrujava, to vidimo, ali razumijemo li u ovo doba kad se miris ratnog baruta širi zrakom, da je to u ratu pitanje svih pitanja? I u miru, ali iznad svega u ratu. Doista, što ćemo jesti u slučaju rata? Jer samo mesa i kruha uvozimo za milijardu eura godišnje!

Čak je i na HRT-u neki dan objavljena informacija da „kad bi se zatvorile granice da bismo za tjedan dana ostali bez hrane“! U Japanu bi se ministar poljoprivrede vjerojatno ubio da ima ovakve pokazatelje, u svim drugim državama bi ako ne pokazuje bilo kakve pomake za šest mjeseci svaki ministar poljoprivrede letio s tog mjesta. Kod nas je ministrica Vučković nakon što je tri godine bila državna tajnica, dakle imala je savršenu pripremu, postala ministrica i na tom mjestu je ostala punih pet godina. Za sve to vrijeme uvoz hrane je samo rastao. Permanentno! I premda je letjelo 30 ministara iz raznih saziva, Vučkovićka unatoč katastrofalnim rezultatima, premijer godinama nije mijenjao. Koji su onda kriterij smjene i opstanka?

Premda očito ništa ne zna o poljoprivredi, a kako bi i znao s obzirom na biografiju, Vlajčiću je odmah postao jasan modus operandi: šuti, nemoj stvarati probleme, kao recimo svojedobno Tolušić, budeš li šutio ma može država i zrak početi uvoziti, ali tvoje ministarsko mjesto je sigurno! I ta zastrašujuća neodgovornost prema naciji koja jede skuplju i vrlo često ne osobito kvalitetnu uvoznu hranu, traje praktički od kad je moderne hrvatske države. Kako je to moguće, od kuda takva neosjetljivost prema ovom fenomenu, zašto poljoprivreda nikada nije bilo prvorazredno pitanje, ostaje priličan misterij i koji god odgovor davali, a svi su točno, niti jedan ne može do kraja objasniti tu sramotu. I mogli bi tako unedogled moralizirati da se u zraku ne osjeća miris baruta i da na dnevni red nije došlo pitanje: što ćemo jesti dođe li do rata? Jer stanje fakata je dramatično. U zadnjih 30 godina prepolovili smo proizvodnju goveda: s 830 spali smo na 440 tisuća, slično je sa svinjama, s 1,57 milijuna došli smo na 870 tisuća, kod peradi smo pali sa 17 na 11 milijuna pilića. Za svih tih 30 godina gotovo sve zemlje Europske unije su povećavale izvoz poljoprivrede! Nizozemska izvozi 700 posto više od nas, Danska 400 posto, Irska izvozi 3,5 puta više nego mi. Nizozemci izvoze preko sto milijardi eura hrane, Njemačka preko 80 milijardi eura, Španjolska 66 milijardi, a Italija 52 milijarde.

Naša ukupna poljoprivredna proizvodnja tek prelazi tri milijarde eura! Nakon 30 godina raznih poticaja! Mi smo prošle godine uvezli ukupno 43 milijarde eura raznih roba, a izvezli ukupno 24 milijarde eura raznih roba, dakle imamo minus na ukupni uvoz-izvoz od 19 milijardi eura! To je prava rengenska dubinska slika gospodarstva u Hrvatskoj. Ali, ako jedan ministar uspijeva gotovo uništeni stroj kakva je nekad bila slavna hrvatska vojska podignuti na noge, ako uspijeva organizirati proizvodnju dronova i to po prvi put u Hrvatskoj, ako uspijeva obnoviti vojarne zarasle u šikaru, ako taj posao radi u miljeu ignoriranja nacionalnog do te razine da država ne financira film o primjerice Blagi Zadri ili obrani Dubrovnika, nego film o dva partizana homoseksualca, ako u tom ozračju Anušić uspijeva mladima približiti svete pojmove vezane uz hrvatsku vojsku, može li ostatak Vlade hrvatskoj vojsci, ali i svima drugima osigurati barem elementarnu hranu u slučaju rata? Ja bih na njegovom mjestu prije počeo razmišljati o tome kako da si vojska sama priskrbi i sutra proizvede hranu nego li bi se uzdao da će bivši tajnik srednje škole i pomoćnik direktora u gospodarskoj zoni preporoditi poljoprivredu i zauzdati mahniti uvoz hrane.

Tihomir Dujmović / Hrvatski glasnik
Kolumnu prenosimo uz izričito odobrenje Hrvatskog glasnika.

-->