Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Baštinjeni mentalitet iz komunizma još uvijek žilav

Objavljeno

na

Neke od poruka naših nadbiskupa i biskupa izgovorene na Veliku Gospu pred tisućama vjernika i upravljene vjernicima privukle su pozornost medija, čak i nekih političara, izazvavši odjeke odnosno reakcije koje zaslužuju barem djelomičan osvrt.

Naime, svi katolički propovjednici, a osobito nadbiskupi i biskupi, vrlo često polazeći iz vjere i služenja općemu dobru progovaraju o mnogim stvarno bitnim pitanjima svakoga čovjeka i konkretnoga hrvatskoga naroda, i dobro je da te poruke čuju nazočni i nenazočni vjernici, ali također i svi ljudi dobre volje. Iznimno je dobro kad katolički propovjednici kritički progovore o određenim shvaćanjima i ponašanjima vjernika i drugih ljudi, osobito kad takva shvaćanja i ponašanja vode u propast ne samo pojedince nego i konkretnu ljudsku zajednicu. Stoga je u načelu dobro i pozitivno što medijski djelatnici pozorno prate javno izgovorene riječi najodgovornijih članova Katoličke Crkve u Hrvatskoj, no ne bi bilo normalno, štoviše to bi previše očito otkrivalo kontinuitet iz prošlih razdoblja komunizma, ako bi svaka kritična riječ bila dočekivana na nož, ako bi se registriralo samo ono što može poslužiti za osporavanje i kao novi povod za širenje suvremenih javnih zabluda, suvremenih ideologija i štetnih ponašanja.

Iz ovogodišnjih velikogospojinskih propovijedi neke od poruka u petak 16. kolovoza korektno je prenio »Večernji list«, naslovivši tekst »Propovijedi bez političkih poruka« i s podnaslovom »’Obitelj je ustanova koju treba čuvati’ osnovna je misao koju je svaki nadbiskup prenio u svom stilu«. Vrlo korektno fotogalerijama i primjerenim tekstovima dan nakon VelikeGospe oglasili su se od dnevnih listova i »Slobodna Dalmacija«, »Glas Slavonije« i »Novi list«. »Jutarnji list«, premda je korektno prenio određene citate iz propovijedi i više slika, ipak nije odolio napasti svoga specifičnoga interpretiranja i bojenja pojedinih poruka. Tako je donio tendenciozan naslov »Nadbiskup Hranić poručio da se djeca ne rađaju jer su roditelji komotni« kao i vrlo tendenciozan podnaslov »Nadbiskup Marin Barišić napao je medije i rekao ‘da se o dobru premalo govori, da se prešućuje vijest o dobru koje kola u venama čovjeka…’«.

Jutarnji list, štoviše upravo je na tragu spomenutoga tendencioznoga naslova sutradan, u subotu 17. kolovoza, objavio komentar svoga rimskoga dopisnika pod naslovom »Licemjerje nadbiskupa đakovačkog Đure Hranića« u kojem je ustvrdio u prvoj rečenici: »Od onih homilija za Velu Gospu kojima su nam svima trljali nos, licemjerjem je u Aljmašu isprednjačio nadbiskup i metropolit đakovačko-osječki Đuro Hranić«.

Činjenica je, naime, da su se nadbiskupi i biskupi na Veliku Gospu obraćali vjernicima i da baš ni jedan nije želio ikomu »trljati nos«. Ako propovjednici upozoravaju kritički na određena shvaćanja ili ponašanja koja se šire među vjernicima, onda to nipošto nije »trljanje nosa« nego poticanje na promjenu, na nastojanje da se bolje i snažnije pokuša razumjeti i živjeti kršćanski ideal.

Upravo je nevjerojatno da je inače afirmirani komentator svoju misao tako socrealistički prizemljio da je istaknuo svoj osobni obiteljski status i suprotstavio ga, kako je napisao, »gospodi, Pero JL-a Stvarno je nevjerojatno da je takvu iskusnomu peru mogla promaknuti takva primitivna, nečuvena, socrealistička nebuloza kao da bi npr. o športu mogli i smjeli javno govoriti samo športaši, o politici samo profesionalni političari…koja su odlučila ne zasnovati obitelj i ne preuzeti za nju ni materijalnu ni inu odgovornost«.

Stvarno je nevjerojatno da je takvu iskusnomu peru mogla promaknuti takva primitivna, nečuvena, socrealistička nebuloza kao da bi npr. o športu mogli i smjeli javno govoriti samo športaši, o politici samo profesionalni političari… (Nad)biskupi su učitelji vjere, vjerskoga nauka, te su dužni u svjetlu vjere i vjerskoga nauka govoriti baš o svim ljudskim stvarnostima i svojim Vjernicima otkrivati ideale i vrjednote koje je Bog objavio.

Nadbiskup Hranić u Aljmašu nije očitovao baš nikakvo licemjerje, što se ne može reći za »Jutarnji list« i za spomenutoga autora kad su falsificirali izvornu Hranićevu misao koja ispravno glasi: »Djeca se ne rađaju ne zato što roditelji nemaju novca, najčešće ne zbog tog razloga – nego zato što su roditelji komotni, ne žele obvezu.« Očito je da je nadbiskup dopustio da postoje stanja neimaštine kad se roditelji boje donijeti novi život i kad razlog nerađanja nije komocija, bijeg od obveze.

Reakciju političara, ministrice i HNS-a izazvao je i sisački biskup Vlado Košić upitavši u homiliji: »Je li to ispravan put ako se ne uvažavaju sugestije stručnjaka, ako se sve više izostavlja odgojni vid a naglašava samo obrazovanje, i to uvođenjem tehničkih informatičkih pomagala? Je li to onda samo tehnicizacija odnosno informatizacija obrazovnoga procesa koji se sve više lišava odgojne dimenzije?«

U času kad elektronički mediji sve više uništavaju ljudima pamćenje, biskupovo je upozorenje dobronamjerno, a stvarno dobro učenika, tj. osoba na kojima ostaje ljudska zajednica, ni u jednom društvu ne mogu biti »dota« samo političara, stoga i Crkva ima što reći o odgoju i obrazovanju.

Reakcije na neke od poruka velikogospojinskih propovijedi još jednom otkrivaju koliko je još uvijek žilav baštinjeni mentalitet iz komunizma i da je oslobađanje iz tog mentaliteta još uvijek velika zadaća.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Vulinovih 11’

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja u svega tjedan dana dosta su zorno pokazala tko je destabilizirajući faktor na teritoriju bivše države, regije, odnosno zapadnog Balkana, kako ga vole nazivati bjelosvjetski političari kojima ide na živce nabrajati taj niz suverenih država nastalih sagorijevanjem bivše Jugoslavije.

Milorad Pupovac, dakle, nije bio u pravu kada je faktorom destabilizacije nazvao RH, jer nisu časnici HV-a zaustavljeni na granici sa Srbijom da bi prošvercali uniforme i obukli ih, pred kamerama usred Srbije, pa izazvali skandal, nego su ti ekshibicionisti bili 11 oficira Vojske Srbije. Da nisu bili zaustavljeni od hrvatskih graničara, došli bi do Jasenovca i tamo se presvukli u službene uniforme Vojske Srbije pa bi to bila velika sramota za RH i Plenkovićevu Vladu. Kako se u Srbiji ništa tako važno ne može dogoditi bez izravnih naredbi predsjednika Vučića, jasno je da je on bio upoznat s planom provokacije, piše Davor Ivanković/VL

“Vulinovih 11”, kako je te srbijanske vojne ekshibicioniste, mora se priznati, dosta duhovito nazvao Plenković, ovaj put nisu uspjeli u namjeri, no ne treba sumnjati da će ih to obeshrabriti. Drugi događaj pak nema takve folklorne i crnohumorske elemente, a samo naizgled ne tiče se Hrvatske, nego susjedne BiH. Njima je Vučić izveo puno zahtjevniju i znatno zlokobniju provokaciju. Predsjednik Srbije, u pratnji ministra “rata” Vulina, ali i ministra financija Maloga (stvarno se tako zove – Siniša Mali) “obreo” se u Drvaru, gdje je organizirao narodni dernek. S njime je u taj gradić stiglo i kompletno vodstvo Republike Srpske pa su uz njih grunule i bujice tjelohranitelja i agenata.

Za one koji se sjećaju partizanskih filmova, sve je to sličilo na onaj “Desant na Drvar” kada su, naravno, u filmovima uvijek stupidni Nijemci desantirali svoje specijalce, a na kraju uspjeli zarobiti jedino uniformu “Ljubičice bijele”, Tita, koji je, međutim već bio dao petama vjetra. Vučić se, dakle desantirao, s cijelom svitom, narod ga je dočekao jer su tamo Srbi u većini, a jedini je “problemčić” u tome što Drvar nije u Republici Srpskoj, nego spada u Federaciju BiH, 10. kanton, odnosno Hercegbosansku županiju, kako je nazivaju Hrvati i čije je sjedište u Livnu.

Hrvati su na taj dan namjeravali obilježiti datum oslobađanja Drvara, kao i Jajca 1995., kada su, nakon Oluje postrojbe HV-a i HVO-a krenule dokrajčiti rat i razne srpske vojske, no Srbi su ih čak mjesec dana prije upozorili da je ta “fešta” njihova te da će baciti balvane na cestu prema Livnu i, ako treba, oružjem zaustaviti Hrvate! Vučiću je ovo bio prvi “svesrpski” nastup izvan državnih granica Srbije i administrativnih granica Republike Srpske te ga valja zabilježiti kao novi korak k ostvarivanju državne strategije Srbije. I po svemu je podsjećao na istupe srbijanskih emisara koji su krajem 1989. i 1990., uoči rata, dolazili u Hrvatsku i potpaljivali pobunu Srba.

Njegove poruke bile su usmjerene i prema “domaćinima”, Hrvatima i Bošnjacima, čija je vlast na papiru i u Drvaru, a poručio im je da Srbi neće dopustiti da ih nazivaju agresorima. Dao je do znanja da 13. rujna Srbi smatraju okupacijom i etničkim čišćenjem. “Svi pokušavaju umanjiti naše žrtve i proglasiti nas agresorima. I ne samo rata 1990.-ih, nego i onih koji su stvarali nacističke države. Iznenada su i oni postali osloboditelji”, rekao je Vučić u Drvaru. Koja je strategija vezana uz taj kraj u kojemu su Srbi etnički u većini, a koji nije dio RS-a, postalo je jasno kada je Vučić najavio sve veću pomoć i subvencije za ove “četiri opštine – Drvar, Grahovo, Glamoč i Petrovac”. Davor Ivanković/VL

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Naša teorija zavjere

Objavljeno

na

Objavio

Dan odmora nakon dugog i teškog radnog tjedna, subota ujutro. Neki su se već uspjeli i umiti, dok drugi, još uvijek pospani, kroz krmeljive oči, s tragom od jastuka na licu, posežu za dnevnim novinama ne bi li što prije doznali što se novoga dogodilo u svijetu. Tako, izranjamo iz blaženog carstva snova s namjerom da doziranim porcijama jave unesemo kakav-takav red u dan pred nama.

No, pritom je najbitnije pravilno dozirati tu stvarnosti, jer je važno očuvati balans između jave i sna kako nas stvarnost koja nam se nudi ne bi potpuno i naglo preplavila. Stvarnosti je neophodno staviti podočnjake ne zato da bismo se sačuvali od njene navodno “gorke istine”, već da bismo se pripremili na njena izvrtanja, pretjerivanja i laži. To je mjera predostrožnosti koja je bitna kako bismo u ovoj našoj komediji života zadržali određenu dozu neozbiljnosti, da na kraju sami ne bismo ispali namagarčeni, piše Borislav Ristić/VečernjiList.

Stvarnost nam se voli predstavljati kao jasno definiran lanac uzroka i posljedica, iako je tu već na prvi pogled jasno da se radi o popriličnoj zbrci. Život nam se voli predstavljati kao logičan niz naših svjesnih izbora, iako na kraju uvijek imamo osjećaj da smo nasjeli, suočeni s iznenađujućim i nepredviđenim posljedicama naših postupaka. Zbog te kompleksnosti života često imamo osjećaj da nemamo potpuno kontrolu nad njim i da nam se istina smije u lice.

Možda zato poneki među nama u nemogućnosti da se nose sa stvarnošću koji ih okružuje, umjesto stalne borbe, posežu za jednostavnim izgovorima. Oni samima sebi izgledaju kao lutke na koncu koji povlači netko drugi, pa im je lakše postati nemoćna žrtva nekih “viših sila”. Tako, umjesto da živimo, bavimo se objašnjenjima propuštenih prilika. Umjesto da svijet naselimo našim odlukama, mi naš duh naseljavamo isprikama.

Ovaj rašireni kult gledanja na sebe kao žrtvu, stvorio je danas čitave pokrete koji parazitiraju na podilaženju tom osjećaju nemoći. Ako pogledamo oko sebe vidjet ćemo koliko su sveprisutne različite lažne teorije koje bi trebale “objasniti” ovu našu kompleksnu stvarnost, a hrane se našim osjećajem nesigurnosti.

Prema njima Zemlja je ravna ploča, čovjek tek treba otići na Mjesec, a u cjepivima se nalaze ljuske od zmaja, sto ljutih trava i zmijski rep. Uglavnom, pored tako bajkovitih objašnjenja kome treba dosadna stvarnost? Tako smo i nakon osamnaest godina od rušenja newyorških tornjeva mogli svjedočiti sve kreativnijim i kreativnijim objašnjenjima tko stvarno stoji iza tih napada.

Događaji poput ovog su takvi da posljedice kao da nadilaze bilo kakav mogući pojedinačni uzrok. Pred njima se osjećamo nemoćno i psihološki je razumljivo da se razum ne može zadovoljiti nikakvim objašnjenima, što kod ljudi izaziva osjećaj sličan paranoji. No, pogrešno je kod takvih objašnjenja pripisivati gubitak razuma. Naprotiv, “radi se o tome da se izgubilo sve osim razuma”.

Stoga kritičari teorija zavjera redovito griješe kada tvrde kako su one popularne zbog toga što ljudima nude jednostavna objašnjenja. To očito nije tako. Ljudi ne vole jednostavna objašnjenja. Da je tako, tabloidi i Hollywood bi odavno ostali bez značajnog dijela prihoda. Teorije zavjere se i razvijaju zbog toga što nam objašnjenja nekih događaja djeluju prekratko i prejednostavno. Ljudi znaju da svijet nije uređeno i pregledno mjesto svekolike prozirnosti, već kompleksan, a uzroci mnogih događaja često leže u tami.

To osobito vrijedi kada dođemo na teren politike. Svi znamo da je politika po samoj svojoj naravi prikrivena i da je vlast “dobro organizirana manjina”. Unatoč tome što nam političari vole govoriti o “transparentnosti”, politika u biti predstavlja sklapanje urota. Urota je to u kojoj narod slijedi političara na putu vlastite štete.

Međutim, pravi problem s teoretičarima zavjere je što njih zavjere ovoga tipa ne zanimaju. Stvarnost u koju oni vjeruju uvijek ima neki “viši” uzrok pored onog postojećeg. Oni rezoniraju po principu koji je zgodno opisao Dostojevski: “Prava istina se uvijek čini nevjerojatna. Da bi istina ispala vjerojatnija, treba joj svakako dodati malo laži.”

To je mistifikacija koja savršeno odgovara logici moći. Vjerovanje da postoji neka ”tajna moć” je sve što joj treba kako bi imala vlast nad nama. To je ona moć koja nam u zamjenu za siguran posao, osigurava nesigurnu budućnost. A što bi se dogodilo kada bismo prestali vjerovati u tu “tajnu”? Morali bismo odustati od samonametnute i pomalo udobne poze žrtve, te prestati vjerovati u trenutno najveću teoriju zavjere. Teorija je to po kojoj naša bolja budućnost ovisi o broju žetončića koji se ubacuju u demokratski fliper opjevane stabilnosti.

Borislav Ristić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari