Pratite nas

Kolumne

Ivica ŠOLA: Populizam nije ideologija, populizam je taktika

Objavljeno

na

Populizam je postao popularan. Svi o njemu govore kao o velikoj opasnosti za Zapad, za cijeli svijet. Europska unija, kao i Plenkovićev režim u skladu s EU, kao jedan od prioriteta stavili su borbu protiv populizma. Umjesto da pokušamo razumjeti u čemu je caka tzv. populizma, on se rabi kao etiketa, negativna, kao neka vrsta neofašizma.

To je potpuno krivo jer populizam nije ideologija, populizam je taktika. On je strategija kojom jedna elita želi svrgnuti drugu služeći se obespravljenim, osiromašenim ili identitetski ugroženim narodom, piše Ivica Šola za Globus.

Trump nije narod, on je elita, multimilijarder koji je napao bogate. Cipras i Varufakis pripadaju grčkoj eliti koja je svrgnula staru elitu kojoj i sami pripadaju, da navedemo samo najpoznatije primjere lijevog i desnog populizma. Ovaj fenomen koji nazivaju populizmom Pareto je opisao u jednoj rečenici kao kruženje aristokracije, kao kruženje elita: “Iluzija je vjerovati da nasuprot vladajućoj klasi stoji narod. Ne, nasuprot vladajućoj klasi stoji nova buduća aristokracija koja se oslanja na narod”. Suprotstavljanje elita i naroda je muljancija, radi se uvijek o borbi jedne elite protiv druge kako bi preuzeli moć i institucije usmjeravajući retoriku prema dolje. Zato, kako upozorava drugi klasični analitičar ovog problema, Michels, “stare elite počinju propadati kada izgube kvalitete koje su ih dovele ili zadržavale na vlasti, ili izgube važnost u društvenom ambijentu u kojem žive”.

Treći relevantan autor, Lash, na istom tragu upozorava da elita koja se udalji od baze, od naroda, od teritorija koji treba čuvati (ilegalne migracije), gubi legitimitet. Te elite, inficirane povlasticama, zatvorene u sebe, prema Lashu, gube građanske kreposti, zauzimaju snobovski, kozmopolitski stav i govore o stvarima za kojima narod nema potrebe, ne osjeća ih. To je prostor u koji uskaču tzv. populisti, zapravo nove elite, koji svoj uspjeh ostvaruju kada narodu jasno nacrtaju neprijatelja, uzroka njegovih problema. No često tzv. populisti, kada dođu na vlast, pokažu kako je sjašio Kurta da bi uzjašio Murta. Cipras, ako niste primijetili, danas (ipak) nosi kravatu…

Kao taktiku, a ne ideologiju, jedne elite protiv druge, tzv. populizam i njegovu snagu i uspjeh treba razumjeti polazeći od sljedećih faktora.

Prvi je globalizacija i porast nejednakosti, nestanak srednjeg sloja, što je elaborirao Piketty. Godine 1820. prihod po glavi stanovnika između Sjevera i Juga bio je 3 : 1 u korist Sjevera. Danas najbogatija država svijeta ima isti prihod po glavi 428 puta veći od najsiromašnije zemlje, Zimbabvea. Slično je i unutar samog bogatog Zapada. Najveće su nejednakosti u SAD-u, Ujedinjenom Kraljevstvu i Italiji, zemljama u kojima je populizam trijumfirao u liku Trumpa, Brexita i pokreta 5 zvjedica i Lige.

K tome treba dodati tehnološko ubrzanje koje radnike baca izvan tržišta rada i sve ih više zamjenjuju roboti i strojevi, što nosi osjećaj tjeskobe i nesigurnosti, jer se traže nova znanja i vještine za koje mnogi “klasični” radnici nisu sposobni.

Indijski ekonomist Arvind Subramanian u tom kontekstu ne govori o globalizaciji, nego o “hiperglobalizaciji” koja je u njegovoj Indiji ili Kini smanjila siromaštvo i nejednakosti, no premještanje proizvodnje u te zemlje imalo je devastirajuće učinke za Zapad, gdje radniku prihodi padaju ili stagniraju, nestaju radna mjesta, srednji sloj nestaje, a bogatstvo se gomila u rukama sve suženije manjine. Talijanski mali poduzetnik je propao jer ne može konkurirati jeftinom smeću iz Kine, i još mu na to Bruxelles prepusti da se sam nosi s invazijom ilegalnih (ekonomskih) migranata iz Afrike koje treba zbrinuti i hraniti. I eto ti “populista” na vlasti i propasti tradicionalnih stranaka. Jesu li za to krivi “opasni” populisti ili stare elite koje su kreirale takvu situaciju, koje dovode u Juventus Ronalda za 100 milijuna eura, dok Fiat koji ga financira grca na rubu propasti, a radnik šljaka u Fiatu za 1200 eura jer su i migracije smanjile cijenu rada?

Drugi faktor unutar kojeg treba razumjeti kruženje elita koje zovu “populizam” jest i pitanje smisla u “svijetu izvan kontrole” o kojem je pisao Tony Gidens. To je svijet manijakalne pokretljivosti koji je razbio naučene načine života prosječnog zapadnjaka. Gidens ne negira socioekonomske faktore, ali jako su važni identitetski, pitanje smisla i uvid prosječnog zapadnjaka da novi (obojeni) susjed (musliman) koji je preplavio gradove Zapada ne dijeli s njim iste (zapadne) vrijednosti, ne osjeća njegovu domovinu kao svoju, a kada se pobuni protiv toga, eto medijskih i političkih elita koje mu, umjesto da odgovore na njegova pitanja i razumljive brige i strahove, lijepe etikete ksenofoba, islamofoba, fašista… U taj prostor onda uskače AfD, Le Penova, austrijski Slobodnjaci, Salvini, Orban, Kurz…, koji odreda pobjeđuju i rastu ne samo na socioekonomskim, već i na identitetskim pitanjima.

I treći faktor među prosječnim zapadnjacima jest osjećaj nemoći. Od pada Berlinskog zida i propasti komunizma (socijalizma) dogodile su se ogromne promjene na koje elite nisu znale dati odgovor, a kada je 2008. izbila kriza, spašavani su isti oni koji su je proizveli, bankari, i to novcem radnika koji je ostao bez kruha, a ovi, bankari, kojima su podijelili njihov novac, besramno su sebi dalje nastavili isplaćivati velike bonuse. Ljudi su stoga izgubili povjerenje u institucije, u političare, ostali su prepušteni samima sebi dok su ovi debelim guskama mazali vrat, i do dandanas tavore u osjećaju nemoći. I, onda, problem su “populisti”? Ma dajte, oni samo, kao nova elita, uskaču u prostor i razumljivo da im je strategija okretanje retorike, često i demagoške, prema dolje, prema narodu i njegovim stvarnim problemima i nepravdama.

U Hrvatskoj se prosječni radnik osjeća kao i prosječni zapadni radnik. Nemoćno. Unatoč propagandi Plenkovićeva režima, svi ključni pokazatelji kod nas su katastrofalni, počevši od temelja svih temelja, a to je demografija, masovno iseljavanje, drugi mirovinski stup kojim su fondovi mojim i vašim novcem kreditirali ovu državu koja ima kreditni rejting smeća, a koji bi sada “nacionalizirali”, sve do porasta uvoza i pada industrijske proizvodnje. Turizam nije nešto na čemu se može graditi dugoročno, pa ni kratkoročno, budućnost. Suprotno Plenkovićevu etiketiranju populista i gušenja inicijative “Narod odlučuje” (zašto elite nakon preporuke Ustavnog suda nisu same promijenile izborni zakon?) te nastojanju zadržavanja SDP/HDZ statusa quo, Plenković zaboravlja da je HDZ također počeo kao populistički pokret u kontekstu demokracije shvaćene kao “kruženje aristokracije” o kojoj govori Pareto, da je kao populistički pokret sa Sanaderom na Rivi i “ne damo naše generale” nastavio na populističkom valu i da je on zadnji, kao šef te stranke, koji ima pravo negativno govoriti o populizmu, pogotovo zato što je njegova stranka najdulje obnašala vlast te je samim time najodgovornija za to što smo na začelju Europe, dok nas on uspoređuje s Afrikom, da su oni stvorili sve vodeće tajkune, pa i Todorića. Dakle, umjesto da vrijeđa “marginalce” i populizam koristi svisoka kao psovku, bilo bi bolje da se zamisli nad “reformama”, a ne da pluta u svome elitističkom, zatvorenom bazenu u kojem plivaju samo oni kojima on da ulaznicu, od Zračne luke u Dubrovniku, preko HAKOM–a, HRT–a i svih onih fotelja (lijepi populistički izraz) po državnim tvrtkama prepunih “nečijih” šogora, braće, kumova, rodijaka i prijatelja. Toliko o “inkluzivnosti” i “marginalcima”. Njegov “europski” gard i spika prosječnoga građanina ove zemlje ne zanima, njima je Europa simbol za bijeg iz zemlje kojoj je on na čelu, i ništa više.

Tradicionalne stranke posvuda u Europi padaju ili propadaju, no za to nisu krivi populisti, već njihova odvojenost od problema prosječnog čovjeka. I SDP, koji je brigu za radnika zamijenio brigom za homiće i “manjine”, propada, kao i mnoštvo tzv. lijevih stanaka u Europi, samo to Bernardiću nitko nije rekao.

Živi zid i Most, ma što tko mislio o njima i o “populizmu”, proizvod su naših HDZ/SDP-elita.

U tom kontekstu, Hrvatskoj bi dobro došao ozbiljan populistički pokret koji će artikulirati ono što narod osjeća kao problem, pokret koji pod riječju narod neće smatrati samo hrvatski narod, nego sve naše građane koji vole ovu zemlju i koji joj žele dobro. Budući da populizam nije ideologija, već strategija, taktika gdje jedna elita zamjenjuje drugu, potrošenu, klijentelističku, pozersko–snobovsku koja 500 milijuna svojih građana nazove marginalcima a da ne trepne okom, taj bi “populizam” koji priželjkujem bio rotacija elita, dolazak novih ljudi koji su kadri promijeniti uhodane borgovske sheme dogovorne privrede i dogovorne demokracije. Čitaj, konačnu propast socijalizma i konačni krah Socijalističke Republike Hrvatske, da ne bude tek “sjaši Kurta da uzjaši Murta”, kao u zadnje 74 godine. Naivno nadanje? Možda, ali ovako dalje ne ide.

Ivica Šola/Globus

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kupnja izraelskih zrakoplova: strateška prilika za modernizaciju i raskid s jugoostavštinom

Objavljeno

na

Objavio

Preuzimanjem barem dijela izraelskog modela, Hrvatska bi iznutra doživjela goleme pozitivne promjene

Nije posebna tajna da su pojedini utjecajni židovski krugovi pomogli Trumpovoj predsjedničkoj kampanji, koja je protiv sebe imala praktički sav ideologizirani mainstream, uključujući i dobar dio republikanskih krugova.

Zbog toga je vjerojatno danas izraelska veza s Trumpovom administracijom vrlo snažna, što se zorno vidi u aktualnoj američkoj politici na Bliskom istoku, posebice u odnosu prema Iranu.

No odnosi između desničarske Likudove vlade Benjamina Netanjahua i Donalda Trumpa i dublje su naravi, protežu se sve do svjetonazorskih podjela unutar židovskih utjecajnih krugova. 

O javnom sukobu Netanjahua i Georgea Sorosa u vezi s migracijama strani je tisak nedavno prilično opširno pisao. Slično, Soros je aktivno radio i protiv Donalda Trumpa.

Uz dobre trenutačne veze sa SAD-om, Izrael ujedno održava izravne odnose s Rusijom i Vladimirom Putinom. To se također vidi i na terenu, poglavito u Siriji, gdje je Rusija izravno vojno nazočna.

Mala zemlja Izrael tako, potpuno nerazmjerno broju svojih stanovnika, ima velik utjecaj i uspijeva opstati i razvijati se unatoč veoma složenom i često izrazito neprijateljskom okruženju, oslanjajući se već desetljećima koliko god može i na svoju dijasporu.

Međunarodne okolnosti Hrvatskoj trenutačno idu na ruku jer su ključni svjetski čimbenici izgubili koherenciju po pitanju kontrole pojedinih regija. Štoviše, kao što vidimo, postoje duboki ideološki prijepori unutar, za svjetski poredak, najvažnijih zapadnih država, što manjim državama i narodima otvara mogućnost samostalnije politike.

Gdje smo kao nacija zapeli?

Protivnicima suverenističke Hrvatske je u 20. stoljeću nametanje povijesne krivnje bilo glavno sredstvo za držanje cjelokupnoga hrvatskog društva u vječno podređenom položaju i pod tutorstvom stranih interesa.

No, haaška poluga više ne postoji i hrvatske vojne pobjede danas su dobrim dijelom međunarodno afirmirane. Štoviše, napokon se polako stječu vanjskopolitički uvjeti za punim raščišćivanjem pitanja Drugoga svjetskoga rata, kojim se posebice uspješno manipuliralo protiv uspostave hrvatske državnosti, i na čemu su i brojni Hrvati izgradili i izgrađuju svoje “karijere”.

Kupnja izraelskih zrakoplova Hrvatskoj je posebice dala snažan poticaj za razvijanje hrvatsko-izraelskih veza, koje, naravno, imaju i svoje političke aspekte. Iako bitno odudaraju od stvarnosti nedavne riječi izraelskog predsjednika Reuvena Rivlina, kojima nas je podsjetio na Josipovićevu izjavu u Knessetu o ustaškoj zmiji koja je još živa, važna je činjenica da je izraelski predsjednik spomen-područje Jasenovac posjetio zajedno s predsjednicom RH Kolindom Grabar-Kitarović. Tom je prigodom hrvatska predsjednica izrekla rečenicu koja je vrlo važna i koju smo ovdje posebno izdvojili:

“Upravo zato najoštrije osuđujem manipulacije brojem žrtava holokausta u koncentracijskom logoru Jasenovac, koje nisu utemeljene na povijesnim činjenicama i koriste se u dnevno-političke svrhe ili pak za nametanje kolektivne krivnje Hrvatskoj i hrvatskom narodu.”

Takvoj tvrdnji izrečenoj prilikom posjeta izraelskog predsjednika više nitko ne može oduzeti legitimitet, niti može hrvatske političare koji se zalažu za istinit pristup povijesti Drugoga svjetskog rata optužiti za neoustaštvo, kako se to sustavno radi još od jugoslavenskih vremena u Srbiji i u mnogobrojnim mainstreamovskim medijima i ideološko-interesnim grupacijama ovdje u Hrvatskoj.

Povezivanje s Izraelom i SAD-om, kojemu smo ovih dana svjedoci, i koje je u političkom smislu kulminiralo preletom izraelskih zrakoplova na proslavi Dana pobjede u Kninu, Hrvatskoj sada daje sasvim dovoljno prostora za aktivnu ulogu u obračunu s desetljećima nataloženom antihrvatskom propagandom kod kuće i u svijetu.

Toga su potpuno svjesni u Srbiji i otud tolika histerija koja je nastupila ove godine oko 5. kolovoza među najistaknutijim srbijanskim političarima.

Što se tiče manipulacija događajima iz Drugoga svjetskoga rata, sada su na potezu najodgovorniji politički čimbenici u Hrvatskoj, koji moraju osigurati uvjete i financijska sredstva za istraživanja povijesne istine i znanstvenu, dakle činjeničnu evaluaciju svih žrtava.

Tim istraživanjima treba pristupiti stručno i krajnje odgovorno, a dio njih treba objaviti i u stranim časopisima, kada se prikupi dovoljno rezultata. Povjesničara i odgovarajućih ustanova u Hrvatskoj za to vjerojatno imamo dovoljno, a ako to nije slučaj, onda i tom problemu treba što prije posvetiti dodatnu pozornost.

Kakav mainstream hoćemo?

Izrael je zemlja s izvozom u protuvrijednosti od 60 milijardi dolara, gdje približno pola od toga otpada na izvoz proizvoda utemeljenih na visokim tehnologijama, a veliki dio te svote rezultat je rada malog i srednjeg poduzetništva. Izraelski zrakoplovi koji dolaze u Hrvatsku uključuju, naravno, visoke tehnologije, čije održavanje i servis predstavlja tehnološki izazov.

No preko te nabavke zrakoplova s Izraelom se može uspostaviti još cijeli niz suradnja, te je posebna odgovornost na hrvatskoj vladi i administraciji da za te mogućnosti razvoja pripreme odgovarajuće hrvatske partnere, u vojnom i civilnom sektoru.

Iz Izraela se mogu prenijeti još brojna druga iskustva, na području javne uprave, u povezivanju s iseljeništvom, u pristupu inovacijama, razvojnim tvrtkama i općenito poduzetništvu.

Već preuzimanjem i manjega dijela izraelskog modela upravljanja i obrane nacionalnih interesa, Hrvatska bi iznutra doživjela goleme pozitivne promjene.

Posao s izraelskim zrakoplovima težak je 400 milijuna eura, a takve poslove obično prate kompenzacijski ugovori u sličnoj protuvrijednosti. Ako se samo četvrtina ovih sredstava u sklopu kompenzacijskih poslova usmjeri u razne oblike jednogodišnjeg usavršavanja i doškolovanja u Izraelu, takvim programom moglo bi se obuhvatiti čak 5000 osoba, uz pretpostavku da bi godišnji trošak iznosio 20.000 eura.

Ovim prvenstveno želimo ilustrirati o koliko se velikim novčanim svotama ovdje radi. Zato je jasno da suradnja s Izraelom, ako joj se ozbiljno pristupi, zahtijeva potpuno novi pristup na razini vlade i koordinaciju između različitih ministarstava, zaklada i agencija.

Najgore bi bilo da se cijeli kompenzacijski posao s Izraelom svede na nekoliko projekata od kojih će koristi imati nekoliko snalažljivih pojedinaca, bez zahvaćanja šireg konteksta. Toga smo se već puno puta nagledali.

Pitanje ljudi i političke volje

Za promjene nije dovoljno imati samo povoljno međunarodno okruženje, nego je potrebno imati i ljude koji će to provesti, a do njih danas u Hrvatskoj više nije lako doći. Institucije hrvatske države posve su slabe, povjerenja u političku vlast nema, a naši intelektualni kapaciteti dobrim su dijelom raspršeni i daleko od procesa odlučivanja.

Vladajući, međutim, kao što smo već rekli, ne mogu reći da im okolnosti za stvarne promjene i modernizaciju ne idu na ruku, a posao s Izraelom idealan je poligon za korak u tom smjeru.

Narod je već davno pokazao da želi modernu Hrvatsku koja je u punom smislu riječi ravnopravni dio razvijenog svijeta, da cijeni razvoj i teži uspjesima na svjetskoj razini. Nemirenje s postojećim stanjem i nedostatak pokazatelja da se stvari u bitnome imalo mijenjaju sigurno je dijelom pridonijelo posljednjem velikom valu iseljavanja.

Na potezu su oni koji odlučuju što će biti naš mainstream sutra. Korupcija, stranački uhljebi, nekompetencija i politička nevjerodostojnost, što imamo danas, ili društvo otvoreno za ambiciozne, stručne i poduzetne, i država kojoj se ne dive samo prilikom uspjeha njezinih športaša.

O. Barišić / HKV

 

Hrvatska i Izrael: Neka pati koga smeta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić – Dopusnicu za pjevanje u Areni izdaje CK IDS-a

Objavljeno

na

Objavio

Vrijedilo je i to saznati: u pulskoj Areni smije nastupiti Bajaga, ali ne i Thompson.

Zašto? Zato što je tako iza zatvorenih vrata odlučio Centralni komitet IDS-a! No, nakon što je Miletić od Krstičevića tražio da hrvatski F-16 ne lete preko istarskog neba, niti ova vijestica zapravo nikom ne bi trebala biti neki šok. 
Bajaga je navodno 90-ih u Kninu pjevao pjesmicu kojom je Hrvatima poručivao “armija srpska sve će da vas smrska”, piše Ivan Hrstić/

Thompson je, opet navodno, pjevao koljački pjesmuljak o Maksovim mesarima. Ni za jednu tvrdnju nema fizičkih dokaza. Obojica su to demantirali. Prvi pjesmuljak navodno je pjevao bend Minđušari, nastao iz kuhinje Bore Čorbe, a pjevač im je bio prava replika Momčila Bajagića, drugu Joško Tomičić, stasom i glasom klon Marka Perkovića. No, unatoč svim demantijima, priča danas živi vlastitim životom te odbija nestati. Postoji jedna razlika: “dobroćudnom” Bajagi unaprijed se oprašta sve, “opasnom” Thompsonu, koji se odbija pokajati za svoje grijehe – ništa.

U nedostatku dokaza, neki portali dilaju diletantsku krivotvorinu, video u kojem je na sliku Thompsona nalijepljen glas Joška Tomičića. 
Thompson je u središtu velike kampanje kojom se pokušava javnost uvjeriti da njegovi nastupi moraju biti zabranjeni. Zagovornici su duboko razočarani dočekom Vatrenih, kojim je još jednom potvrđen legitimitet Thompsonova nastupa u trenucima najvećih nacionalnih slavlja.

Ne mogu sakriti niti nezadovoljstvo odlukom suda da pjevanje Čavoglava na koncertu nije prekršaj, a kamoli kazneno djelo. Krive policiju zato što slučaj nije gonila do Visokog prekršajnog suda, kao da je zadatak policije da pošto-poto protiv nekoga ishodi osuđujuću presudu. No, pod pritiskom sa svih strana, i glasnogovornica Visokog prekršajnog suda javno se poskliznula, prejudiciravši da bi odluka tog suda protiv Thompsona bila osuđujuća, odnosno da je presudom protiv Joea Šimunića sporni pozdrav stavljen izvan zakona.

Bajaga i Instruktori nastupili u pulskoj Areni

Ivan Jakovčić

No, to nipošto nije istina, odluka vrijedi samo u tom slučaju, u kojem je uzvik korišten na stadionu, gdje po procjeni suda on nipošto ne spada. Koncert i autorsko djelo javno izvođeno gotovo tri desetljeća su pak posve drugačiji slučaj. Zatim slijedi priča da je u Karlovcu na Danima piva zabranjen Bajaga. Navodno na traženje nekih braniteljskih udruga. Kojih? Nikad nije objavljeno. No, unatoč tome, mediji danima pišu o tome kako je Hrvatska država u kojoj “boračke udruge” diktiraju tko će nastupati, a tko neće.

Nije li veći skandal to što IDS-ov europarlamentarac Ivan Jakovčić svoju novu “europsku” kampanju otvara porukom da Thompson “zaslužuje sve moguće kazne”, te mu obećava: “Dragi moj, nisi pjevao u areni, nećeš ni pjevati!”. Hodajući skandal Jakovčić, koji kao hrvatski i europski parlamentarac lobira za bivše i sadašnje poslodavce zagovara diskrecijsko pravo odlučivanja tko će pjevati, a tko ne! Hrvatska bi ponovno trebala biti država u kojoj će CK mimo bilo kakvog suda i legalne presude odlučivati tko ima pravo javnog nastupa! Kao da mu je Vespazijan bio ćaća. I, naravno, odmah nakon toga, bez neke posebne najave, u areni osvane – Bajaga.

Nemam ništa protiv, neka pjevaju i uživaju ljudi, ako nema presuda ni čvrstih dokaza da to ne zaslužuju. O tome ne smiju odlučivati lokalni šerifi. Isto vrijedi i za Hladno pivo – iako mi je do njihove glazbe stalo koliko do mlakog piva, ne vidim nikakvog razloga zašto bi njihov koncert bio zabranjivan.

To što je Mile Kekin pjevao neki adolescentski pjesmuljak o našima i vašima, po meni nije nikakav razlog za bilo kakve zabrane. Njemu je ‘45. bila dobra, pa nek pjeva. No, jednako pravo imaju i oni kojima je ‘45. s razlogom bila loša, a to definitivno nisu bili samo pripadnici poraženih vojski, već sve žrtve staljinističke revolucije koja se pretvorila u 45 godina jednopartijske diktature.

Nevjerojatno je licemjerstvo i totalitarni duh onih koji su poskočili na stražnje noge zbog kobajagi otkazivanja Bajaginog koncerta, a s druge strane uporno se zalažu za hajke, ponovno vraćanje diskrecijskih zabrana, verbalnog delikta i kaznenog progona zbog pjesme Čavoglave. Onih koji kažu da su odahnuli kad je Thompsonu i Luki Modriću isključen mikrofon pred 120 tisuća ljudi, a zatim se skandaliziraju zbog Bajage. 
Njih podsjećam da je to recidiv totalitarnih vremena, da ništa manja histerija 70-ih godina nije bila oko nastupa Vice Vukova i njegove “nacionalističke” pjesme “Tvoja zemlja”.

Da, reći će neki, ne može se uspoređivati Vicu i Thompsona. No, među onima koji se pjene na Thompsona ima i onih koji su u ono vrijeme histerizirali oko “nacionaliste” Vice Vukova, koji je zbog toga završio na ledu na čak – 18 godina.

Ivan Hrstić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari