Pratite nas

Kolumne

Ivica ŠOLA: Populizam nije ideologija, populizam je taktika

Objavljeno

na

Populizam je postao popularan. Svi o njemu govore kao o velikoj opasnosti za Zapad, za cijeli svijet. Europska unija, kao i Plenkovićev režim u skladu s EU, kao jedan od prioriteta stavili su borbu protiv populizma. Umjesto da pokušamo razumjeti u čemu je caka tzv. populizma, on se rabi kao etiketa, negativna, kao neka vrsta neofašizma.

To je potpuno krivo jer populizam nije ideologija, populizam je taktika. On je strategija kojom jedna elita želi svrgnuti drugu služeći se obespravljenim, osiromašenim ili identitetski ugroženim narodom, piše Ivica Šola za Globus.

Trump nije narod, on je elita, multimilijarder koji je napao bogate. Cipras i Varufakis pripadaju grčkoj eliti koja je svrgnula staru elitu kojoj i sami pripadaju, da navedemo samo najpoznatije primjere lijevog i desnog populizma. Ovaj fenomen koji nazivaju populizmom Pareto je opisao u jednoj rečenici kao kruženje aristokracije, kao kruženje elita: “Iluzija je vjerovati da nasuprot vladajućoj klasi stoji narod. Ne, nasuprot vladajućoj klasi stoji nova buduća aristokracija koja se oslanja na narod”. Suprotstavljanje elita i naroda je muljancija, radi se uvijek o borbi jedne elite protiv druge kako bi preuzeli moć i institucije usmjeravajući retoriku prema dolje. Zato, kako upozorava drugi klasični analitičar ovog problema, Michels, “stare elite počinju propadati kada izgube kvalitete koje su ih dovele ili zadržavale na vlasti, ili izgube važnost u društvenom ambijentu u kojem žive”.

Treći relevantan autor, Lash, na istom tragu upozorava da elita koja se udalji od baze, od naroda, od teritorija koji treba čuvati (ilegalne migracije), gubi legitimitet. Te elite, inficirane povlasticama, zatvorene u sebe, prema Lashu, gube građanske kreposti, zauzimaju snobovski, kozmopolitski stav i govore o stvarima za kojima narod nema potrebe, ne osjeća ih. To je prostor u koji uskaču tzv. populisti, zapravo nove elite, koji svoj uspjeh ostvaruju kada narodu jasno nacrtaju neprijatelja, uzroka njegovih problema. No često tzv. populisti, kada dođu na vlast, pokažu kako je sjašio Kurta da bi uzjašio Murta. Cipras, ako niste primijetili, danas (ipak) nosi kravatu…

Kao taktiku, a ne ideologiju, jedne elite protiv druge, tzv. populizam i njegovu snagu i uspjeh treba razumjeti polazeći od sljedećih faktora.

Prvi je globalizacija i porast nejednakosti, nestanak srednjeg sloja, što je elaborirao Piketty. Godine 1820. prihod po glavi stanovnika između Sjevera i Juga bio je 3 : 1 u korist Sjevera. Danas najbogatija država svijeta ima isti prihod po glavi 428 puta veći od najsiromašnije zemlje, Zimbabvea. Slično je i unutar samog bogatog Zapada. Najveće su nejednakosti u SAD-u, Ujedinjenom Kraljevstvu i Italiji, zemljama u kojima je populizam trijumfirao u liku Trumpa, Brexita i pokreta 5 zvjedica i Lige.

K tome treba dodati tehnološko ubrzanje koje radnike baca izvan tržišta rada i sve ih više zamjenjuju roboti i strojevi, što nosi osjećaj tjeskobe i nesigurnosti, jer se traže nova znanja i vještine za koje mnogi “klasični” radnici nisu sposobni.

Indijski ekonomist Arvind Subramanian u tom kontekstu ne govori o globalizaciji, nego o “hiperglobalizaciji” koja je u njegovoj Indiji ili Kini smanjila siromaštvo i nejednakosti, no premještanje proizvodnje u te zemlje imalo je devastirajuće učinke za Zapad, gdje radniku prihodi padaju ili stagniraju, nestaju radna mjesta, srednji sloj nestaje, a bogatstvo se gomila u rukama sve suženije manjine. Talijanski mali poduzetnik je propao jer ne može konkurirati jeftinom smeću iz Kine, i još mu na to Bruxelles prepusti da se sam nosi s invazijom ilegalnih (ekonomskih) migranata iz Afrike koje treba zbrinuti i hraniti. I eto ti “populista” na vlasti i propasti tradicionalnih stranaka. Jesu li za to krivi “opasni” populisti ili stare elite koje su kreirale takvu situaciju, koje dovode u Juventus Ronalda za 100 milijuna eura, dok Fiat koji ga financira grca na rubu propasti, a radnik šljaka u Fiatu za 1200 eura jer su i migracije smanjile cijenu rada?

Drugi faktor unutar kojeg treba razumjeti kruženje elita koje zovu “populizam” jest i pitanje smisla u “svijetu izvan kontrole” o kojem je pisao Tony Gidens. To je svijet manijakalne pokretljivosti koji je razbio naučene načine života prosječnog zapadnjaka. Gidens ne negira socioekonomske faktore, ali jako su važni identitetski, pitanje smisla i uvid prosječnog zapadnjaka da novi (obojeni) susjed (musliman) koji je preplavio gradove Zapada ne dijeli s njim iste (zapadne) vrijednosti, ne osjeća njegovu domovinu kao svoju, a kada se pobuni protiv toga, eto medijskih i političkih elita koje mu, umjesto da odgovore na njegova pitanja i razumljive brige i strahove, lijepe etikete ksenofoba, islamofoba, fašista… U taj prostor onda uskače AfD, Le Penova, austrijski Slobodnjaci, Salvini, Orban, Kurz…, koji odreda pobjeđuju i rastu ne samo na socioekonomskim, već i na identitetskim pitanjima.

I treći faktor među prosječnim zapadnjacima jest osjećaj nemoći. Od pada Berlinskog zida i propasti komunizma (socijalizma) dogodile su se ogromne promjene na koje elite nisu znale dati odgovor, a kada je 2008. izbila kriza, spašavani su isti oni koji su je proizveli, bankari, i to novcem radnika koji je ostao bez kruha, a ovi, bankari, kojima su podijelili njihov novac, besramno su sebi dalje nastavili isplaćivati velike bonuse. Ljudi su stoga izgubili povjerenje u institucije, u političare, ostali su prepušteni samima sebi dok su ovi debelim guskama mazali vrat, i do dandanas tavore u osjećaju nemoći. I, onda, problem su “populisti”? Ma dajte, oni samo, kao nova elita, uskaču u prostor i razumljivo da im je strategija okretanje retorike, često i demagoške, prema dolje, prema narodu i njegovim stvarnim problemima i nepravdama.

U Hrvatskoj se prosječni radnik osjeća kao i prosječni zapadni radnik. Nemoćno. Unatoč propagandi Plenkovićeva režima, svi ključni pokazatelji kod nas su katastrofalni, počevši od temelja svih temelja, a to je demografija, masovno iseljavanje, drugi mirovinski stup kojim su fondovi mojim i vašim novcem kreditirali ovu državu koja ima kreditni rejting smeća, a koji bi sada “nacionalizirali”, sve do porasta uvoza i pada industrijske proizvodnje. Turizam nije nešto na čemu se može graditi dugoročno, pa ni kratkoročno, budućnost. Suprotno Plenkovićevu etiketiranju populista i gušenja inicijative “Narod odlučuje” (zašto elite nakon preporuke Ustavnog suda nisu same promijenile izborni zakon?) te nastojanju zadržavanja SDP/HDZ statusa quo, Plenković zaboravlja da je HDZ također počeo kao populistički pokret u kontekstu demokracije shvaćene kao “kruženje aristokracije” o kojoj govori Pareto, da je kao populistički pokret sa Sanaderom na Rivi i “ne damo naše generale” nastavio na populističkom valu i da je on zadnji, kao šef te stranke, koji ima pravo negativno govoriti o populizmu, pogotovo zato što je njegova stranka najdulje obnašala vlast te je samim time najodgovornija za to što smo na začelju Europe, dok nas on uspoređuje s Afrikom, da su oni stvorili sve vodeće tajkune, pa i Todorića. Dakle, umjesto da vrijeđa “marginalce” i populizam koristi svisoka kao psovku, bilo bi bolje da se zamisli nad “reformama”, a ne da pluta u svome elitističkom, zatvorenom bazenu u kojem plivaju samo oni kojima on da ulaznicu, od Zračne luke u Dubrovniku, preko HAKOM–a, HRT–a i svih onih fotelja (lijepi populistički izraz) po državnim tvrtkama prepunih “nečijih” šogora, braće, kumova, rodijaka i prijatelja. Toliko o “inkluzivnosti” i “marginalcima”. Njegov “europski” gard i spika prosječnoga građanina ove zemlje ne zanima, njima je Europa simbol za bijeg iz zemlje kojoj je on na čelu, i ništa više.

Tradicionalne stranke posvuda u Europi padaju ili propadaju, no za to nisu krivi populisti, već njihova odvojenost od problema prosječnog čovjeka. I SDP, koji je brigu za radnika zamijenio brigom za homiće i “manjine”, propada, kao i mnoštvo tzv. lijevih stanaka u Europi, samo to Bernardiću nitko nije rekao.

Živi zid i Most, ma što tko mislio o njima i o “populizmu”, proizvod su naših HDZ/SDP-elita.

U tom kontekstu, Hrvatskoj bi dobro došao ozbiljan populistički pokret koji će artikulirati ono što narod osjeća kao problem, pokret koji pod riječju narod neće smatrati samo hrvatski narod, nego sve naše građane koji vole ovu zemlju i koji joj žele dobro. Budući da populizam nije ideologija, već strategija, taktika gdje jedna elita zamjenjuje drugu, potrošenu, klijentelističku, pozersko–snobovsku koja 500 milijuna svojih građana nazove marginalcima a da ne trepne okom, taj bi “populizam” koji priželjkujem bio rotacija elita, dolazak novih ljudi koji su kadri promijeniti uhodane borgovske sheme dogovorne privrede i dogovorne demokracije. Čitaj, konačnu propast socijalizma i konačni krah Socijalističke Republike Hrvatske, da ne bude tek “sjaši Kurta da uzjaši Murta”, kao u zadnje 74 godine. Naivno nadanje? Možda, ali ovako dalje ne ide.

Ivica Šola/Globus

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Pupovcu smeta privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi.

Objavljeno

na

Objavio

AFP

“Već godinama javno pričam svoju priču i priču svog napaćenog naroda koji je doživio veliko zlo i nepravdu. Počiniteljima seksualnog nasilja nad nama, ženama i djevojkama, još se ne sudi za te stravične zločine. A ako pravda nije zadovoljena, ovaj genocid će se jednom opet ponoviti.”

Pravda je jedini način da se postigne mir i suživot između različitih sastavnica u našoj zemlji. Ako ne želimo ponoviti slučajeve silovanja i zatočeništva žena, moramo kazniti one koji su seksualno nasilje, zločine nad zločinima nad ženama i djevojčicama koristili kao oružje za ostvarenje svojih genocidnih ciljeva.“ (…) „Do sada počinitelji zločina koji su doveli do tog genocida nisu dovedeni pred lice pravde.“ (…) „Trebamo ujediniti sve snage da se istraže zločini, te progoniti one koji su ih podržali, pomogli im i pružili im priliku da tako kontroliraju određena područja. Jer, jedini način zbog kojeg su počinjeni ovi zločini jesu naša različita uvjerenja i običaji.“ (…) „Njihov je cilj da iskorijene našu religiju i to će postići će se ako nam se ne osigura odgovarajuća zaštita. Unatoč našim svakodnevnim upozorenjima i molbama koje traju godinama sudbina tisuće ljudi još uvijek nije poznata.“

Ove potresne rečenice, izvađene su iz konteksta, no njihov je smisao jasan. Ako se ne kazne oni koji su počinili genocid nad nekim narodom ili skupinom zbog vjerskih ili nacionalnih uvjerenja, a zbog osvajanja teritorija i to na najbrutalniji način – silovanjem žena – pravda nikad ne će biti zadovoljena. Iako tako zvuče, nije izgovorio netko od brojnih žrtava velikosrpskog divljanja tijekom Domovinskog rata, posebice masovnog silovanja nakon pada Vukovara već ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir – Nadia Murad.

Murad je pripadnica iračkih Jezida, zbog čega je s tisućama drugih žena i djevojčica mjesecima, bila seksualna ropkinja džihadistima tzv. islamske države, a danas se bori za prava žrtava nasilja. Imala je 21 godinu kada je ISIL zauzeo njezino selo na sjeveru Iraka. Ubili su joj majku i šestero braće. Iz zarobljeništva je uspjela pobjeći uz pomoć jedne sunitske obitelji, a danas je glasna zagovornica prava Jezida i žena u svijetu.

Njena misao: „Zatvarati oči i okretati glavu od ove tragedije znači da si sudionik. Nisu samo počinitelji nasilja odgovorni za svoje zločine, već i oni koji ih ne žele zaustaviti ili osuditi“, univerzalna je i može se bez razmišljanja preslikati na situaciju vezanu uz brojne nevine žrtve velikosrpske i četničke agresije na Hrvatsku i BiH kada nisu birana sredstva koja su za cilj imala protjerati Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo sa svojih ognjišta.

Brutalna ubojstva djece, ranjenika, žena, trudnica, staraca, zvjerska silovanja, prokazivanje ljudi čime ih se automatski osudilo na smrt, utamničenja, protjerivanja, mučenja, razaranja, bacanja ljudi u neobilježene jame u Vukovaru, Škabrnji i cijeloj Hrvatskoj imaju potpuno isti princip i cilj i isti nazivnik kao i zločini ISIL-ovaca počinjeni nad nedužnim Jezidima, koji su uz iste metode protjerani sa svojih ognjišta.

No, razlike ipak ima. Zločine tzv. islamske države osuđuje cijeli svijet. Nikome kulturnom i uljuđenom ne bi palo na pamet pravdati ih ili osuđivati one koji kažnjavaju teroriste koji su ih počinili. U Hrvatskoj je, pak, druga priča.

Nisu samo u pitanju osobni snimatelji zločinca Ratka Mladića koji prosvjeduju zbog postavljanja spomenika utemeljitelju hrvatske države i čovjeku koji je uveo višestranačje, već i pojedini političari koji na ovaj ili onaj način participiraju u vlasti.

Recimo Milorad Pupovac. Nakon prošlomjesečnog prosvjeda u Vukovaru tijekom kojeg je traženo kažnjavanje velikosrpskih zločinaca, a što ga je inicirao i unatoč pritiscima održao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, privedeno je nekoliko osumnjičenih.

Da se razumijemo, za stotine počinitelja najgorih zločina postoje brojni materijalni dokazi (poput snimaka) i živi svjedoci, no oni do danas nisu sankcionirani. Kao što sam jednom napisala, zbog straha od moćnog Pupovca koji godinama vedri i oblači u hrvatskoj politici, odnosno drži vladajuću većinu. A oni ga pokorno slušaju.

I ovaj se put oglasio. Smeta mu privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi. Što bi tek bilo da su privođeni u lisičinama kako je propisano za takve zločine, a ne s rukama u džepovima kao da idu na piće. A možda i idu!?

Kako bilo, Pupovac je zapjevao svoju staru mantru kako je privođenje osumnjičenih i podizanje optužnica za ratne zločine pritisak na građane srpske nacionalnosti, da te pritiske toleriraju vlada i lokalne vlasti, da to traje deset, pa čak i trideset godina. Ipak, najdrskija je Pupovčeva tvrdnja da je korištenje pravosuđa u ovu svrhu (dakle privođenja ratnih zločinaca) – protuustavno i protuzakonito.

Ovakve teze ne samo da su još jedno ubojstvo i ismijavanje nedužnih žrtava divljačke velikosrpske politike – a koju Pupovac uporno zagovara i promiče sudjelujući na četničkim okupljanjima kao što je onaj u Bačkoj Palanci – već i izrugivanje s Republikom Hrvatskom u kojoj proračunski obveznici već godinama obilato plaćaju Pupovca i njemu slične. Dobitnici Nobelove nagrade za mir traže pravdu i kažnjavanje počinitelja zločina, a Pupovac „svoje“ uporno i pod svaku cijenu štiti.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Sporazum nije, ali zapravo je

Objavljeno

na

Objavio

U upravo prihvaćenom Globalnom kompaktu o migracijama govori se isključivo pozitivno i propagandistički. On se doima ne kao odgovor na probleme, nego kao programatski tekst novog svjetskog poretka.

Migranti su, kaže se, izvor bogatstva i razvoja. Nema spomena o socijalnim, sigurnosnim i kulturološkim problemima u zemljama imigracije. Djeci rođenoj na području druge države treba automatski osigurati državljanstvo, kao što treba omogućiti spajanje razdvojenih obitelji migranata.

Prema ilegalnim imigrantima valjalo bi ukinuti sankcije, osigurati slobodu kretanja, siguran prijelaz granica i socijalnu zaštitu, liberalizirati vizne režime, spriječiti diskriminaciju, priznati strane, pa i neformalne kvalifikacije.

Iako se navodi kako je suvereno pravo država da same određuju vlastitu imigracijsku politiku, tekst je napisan u imperativnom tonu, uz čestu upotrebu formulacije „obvezuju se države potpisnice”.

Hrvatska predsjednica odbila je otputovati u Marrakech, ali zato je spomenuti kompakt svesrdno podržala Vlada i poslala svog pouzdanika Davora Božinovića na konferenciju, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Taj sporazum u kojemu se ističu ljudska prava, solidarnost, integracija itd. možda je i prihvatljiv, ali su enervantne manipulacije kojima je rasprava o njemu u nas praćena.

Najprije se tekst pokušao sakriti od javnosti i za njega se saznalo tek kad je Kolinda Grabar-Kitarovć objavila da odbija sudjelovati na skupu u Maroku.

Do danas je taj tekst ostao nedostupan široj javnosti, a rasprava u Saboru je zaobiđena, iako su o njemu raspravljali skoro svi parlamenti europskih država. Nitko se nije potrudio čak ni objasniti razliku između legalnih i ilegalnih migracija, a ta je nejasnoća bila razlogom odbijanja u nekim drugim zemljama.

Kaže se kako sporazum ili kompakt nije obvezujući, iako se riječ obveza spominje četrdesetak puta.

On se navodno ne potpisuje, ali se o njemu glasuje. Time kao da vlast hoće narod utješiti i uvjeriti u opravdanost nečega u što sama nije sigurna. To je kao kad se djeci prije vađenja zuba kaže: boljet će, ali ne puno.

No, taj isti tekst usvojit će Opća skupština UN-a u obliku rezolucije, a rezolucije UN su, koliko je poznato, obvezujuće za sve članice UN-a, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Hodak: ‘Globalni kompakt’ sve više sliči na ‘globalnu pušionu’ u Marakešu’

 

 

 

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari