Pratite nas

U potrazi za Istinom

Ivo Goldstein, Jasenovac – kapitalno djelo hrvatske trivijalne historiografije

Objavljeno

na

Osvrti i prikazi:Ivo Goldstein, Jasenovac, Fraktura i Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, Zaprešić – Jasenovac, 2018.

I dalje neriješeno i, prema mnogima, najkontroverznije pitanje suvremene hrvatske povijesti je logor Jasenovac. Unatoč postojanju mnogobrojne historiografske i druge literatura o jasenovačkom logoru, on je ostao jedna od najzamršenijih historiografskih tema koje treba propitivati i dopunjavati. Stoga je i svaki novi znanstveni napor i pristup dobrodošao.

Najnovija knjiga Ive Goldsteina Jasenovac, prema navodu na poleđini korica, je „prva znanstvena monografija” o logoru Jasenovac, „pisana akribično, odgovorno, bez ideoloških predrasuda, zadnjih namjera i politikantskih motiva”. Prema tome, očito, riječ je o „kapitalnom djelu” hrvatske historiografije. Istraživanjem ustaških zločina počinjenih u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, kao i razmjera zločina u logoru Jasenovac, Goldstein se, kako nam objašnjava u predgovoru svoje knjige, „bavi već dvadesetak godina”. Dakle, knjiga Jasenovac rezultat je njegovih dosadašnjih znanstvenih napora.

Goldstein piše da je njegova knjiga o Jasenovcu knjiga o „paklu 20. stoljeća”. Povjerava se čitatelju kako se, dok je iščitavao najvažnija sjećanja bivših logoraša (Berger, Ciliga, Jakovljević, Nikolić, Miliša, Miller, Nikolić, Riffer) o jasenovačkom logoru, sve više osjećao, ni manje ni više, nego poput Dantea, kojega „njegovi Vergiliji (više njih, ne jedan!) vode kroz čistilište i pakao i pomno opisuju ljude i njihove muke, živote i razloge zbog kojih su u tom paklu” (str. 34.). Dakle Goldstein, koji je i ranije iskazivao poetska nagnuća, osjeća se poput Dantea, što je pomalo i zabrinjavajuće. Red je vidjeti koji su to naglasci koje Goldstein-Dante iznosi u svojoj najnovijoj knjizi.

Prema Goldsteinu, „glavni i najiscrpni¬ji” objavljeni izvor za povijest jasenovačkog logora su tri knjige dokumenata koje je priredio Antun Miletić [Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945. Dokumenta, I-II1. Beograd-Jasenovac. 1986. i 1987.] (str. 30.). Tri knjige? Goldsteinu i recenzentima njegove knjige moram ipak došapnuti: četiri knjige, četiri (brojkom 4)! Kako Goldstein četvrtu Miletićevu zbirku dokumenata o logoru Jasenovac ne navodi ni u popisu literature (str. 811.), očito niti ne zna da ona postoji. Da me je priupitao mogao sam mu i posuditi: Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac [1941-1945. Dokumenta], IV (Jagodina, 2007.). Knjiga je vjerojatno poznata i Draganu Markoviću zvanom Palma, ali ne i Goldsteinu. Jer, Svetozarevo je tamo daleko.

Zapravo Goldstein u svojoj knjizi koristi literaturu u kojoj je spomenuta četvrta Miletićeva knjiga korištena, odnosno citirana (Nikica Barić, „Kozara 1942. – sudbina zarobljenika, civila i djece”. Pilar, Časopis za društvene i humanističke studije, br. 22(2), Zagreb 2016.; Željko Krušelj, Zarobljenici paralelnih povijesti, Hrvatsko-srpska fronta na prijelazu stoljeća, Zagreb, 2018.). No, od toga da Goldstein navedeno primijeti i registrira, pa da ga to onda možda pokrene da navedenu knjigu nabavi i koristi – eh – pa nemojmo očekivati takvu sustavnost i upornost od čovjeka koji se, barem ponekad, osjeća kao Dante.

Goldstein na 781. stranici svoje knjige, prikazujući ozračje u Jugoslaviji, kada su sustavno iznošene znatno preuveličane brojke od 700.000 i više žrtava logora Jasenovac, navodi da su i tada „skrupulozni istraživači”, poput Antuna Miletića, znali „održati distancu” i u uvjetima kada je bila „nemoguće slobodnije izraziti mišljenje”. Tako je „skrupulozni” Miletić sredinom 1980-ih izjavio i objavio da nema pouzdanih izvora na temelju kojih bi se moglo utvrditi koliko je logoraša u Jasenovcu izgubilo živote i da se taj broj može samo procjenjivati na temelju parcijalno sačuvanih izvora. U vezi s ovime, objašnjava nam dalje Goldstein, Miletić je citirao izvore koji su, prema Goldsteinu, „svakom dobronamjernom čitatelju” trebali ukazati da je broj od 700.000 žrtava Jasenovca preuveličan [“Prilog proučavanju koncentracionog logora Jasenovac – Stara Gradiška (1941-1942)’’, u: Okrugli stol 21. travnja 1984. Materijali s rasprave, Spomen-područje Jasenovac, 1985., str. 18.-22].

Unatoč tome, priča nam dalje Goldstein, „skrupulozni” Miletić, nesretnik, bio je „objekt manipulacije”, budući da je Vladimir Dedijer u predgovoru svoje knjige [Vatikan i Jasenovac. Dokumenti] iz 1987. zahvalio Miletiću, navodeći da je kroz njegovu knjigu, odnosno prethodno spomenutu prvu knjigu dokumenata o Jasenovcu, „progovorila patnja stotina hiljada ubijenih” (str. 781.).

No, tko zapravo manipulira? Dedijer nije manipulirao kad se zahvaljivao Miletiću, nego je pravi manipulator – Goldstein, koji je, u svojoj vlastitoj skrupuloznosti, „zaboravio” navesti što Miletić piše na stranici 38. prve knjige dokumenata Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945. – “Prema tome broj ukupno ubijenih na teritoriji tzv. NDH po različitim izvorima može se zasad ceniti samo na više stotina hiljada”, i što zatim jasno ponavlja i na stranici 42. – “U ustaškom koncentracionom logoru Jasenovac – Stara Gradiška od avgusta 1941. do maja 1945. prema proceni ubijeno je više stotina hiljada ljudi, žena i dece.” Goldstein ovo ili namjerno prešućuje ili premalo zna, a trebao bi znati znatno više, jer se logorom Jasenovac „bavi već dvadesetak godina” i napisao je o tom logoru „prvu znanstvenu monografiju”.

Neobično je to, jer kada Goldstein tvrdi da je Dedijer manipulirao Miletićem (str. 781.), Goldstein se u bilješci 171 (str. 929.), koja se odnosi na taj njegov navod, poziva na spomenutu knjigu Željka Krušelja (Zarobljenici paralelnih povijesti. Hrvatsko-srpska fronta na prijelazu stoljeća, str. 40.-42.), koji na tim stranicama svoje knjige piše i donosi objašnjenja koja su potpuno suprotna onima koje donosi Goldstein. Dakle, ili je Goldstein strahovito brzoplet i sve je krivo shvatio, netočno protumačio i napisao, ili pak „skrupulozno” gura vodu na svoj mlin.

Nakon navedenog, možda ćemo našem Danteu, koji se skrupulozno bavi važnim temama, čak i oprostiti što pri tome ne vodi brigu o nekim osnovnim stvarima, kao što je uredno citiranje literature koju koristi. Upravo u navedenoj bilješci 171 (str. 929.) on citira „Bulajić, Vatikan i Jasenovac. dokumenti“. Pa valjda je autor navedene knjige Dedijer, a ne Bulajić?

Uz to, Miletićev članak na koji se Goldstein poziva, navodi „napamet”, netočno: „Prilog proučavanju koncentracionog logora Jasenovac Stara Gradiška (1941- 1945)“, u: Okrugli stol, 21. travnja 1984. godine, Spomen-područje Jasenovac, 1985., str. 18.-22. U popisu izvora i literature članak je naveden na str. 823. Ispravno bi bilo: „Prilog proučavanju koncentracionog logora Jasenovac – Stara Gradiška (1941-1942)“, u: Okrugli stol 21. travnja 1984. Materijali s rasprave, Spomen-područje Jasenovac, 1985.

Svakome imalo upućenijem jasno je da u sustavnom širenju ,jasenovačkoga mita” značajno mjesto zauzimaju upravo radovi Antuna Miletića, inače pukovnika bivše Jugoslavenske narodne armije, upornog i dugogodišnjeg zastupnika teze da je u logoru Jasenovac život izgubilo najmanje nekoliko stotina tisuća, pa i 700.000 osoba. Za Goldsteina je pak Miletić „skrupulozni istraživač” (str. 211., 781.), što će reći: (lat. scrupulosus) pretjerano točan, krajnje oprezan i savjestan. Za Goldsteina je očito skrupulozan svatko onaj koji potvrđuje njegove osobine.

Kada Goldstein na samom početku knjige zbrzano i zbrkano piše o tome kako je u Jugoslaviji postojala pretjerana brojka od 700.000 jasenovačkih žilava, on nam dalje krajnje mutno objašnjava da su „takvi narativi i općenita situacija“ u sredinama koje su stradale u „ustaškim i četničkim genocidnim akcijama” stvarale dojam da se ti zločini zanemaruju, namjerno zaboravljaju i da se o njima „ne smije govoriti i pisati”, budući da su tadašnje vlasti htjele prikazati naciste i fašiste kao „glavne zločince”, a „domaće kvislinge kao sekundarne aktere” (str. 28.). Dakle, prema Goldsteinu, s jedne strane znatno se pretjerivalo i lagalo o 700.000 žrtava logora Jasenovac, a s druge strane nije se smjelo govoriti o zločinima ustaša?

Sustavno i ozbiljno prikazati kako je u Jugoslaviji nastala brojka od 700.000 žrtava Jasenovca, kakav je u tom režimu općenito bio odnos prema žrtvama Drugoga svjetskoga rata — nažalost zaista zahtijeva skrupuloznost, zahtijeva rad, zahtijeva trud. Goldstein, kojem je pukovnik Miletić „skrupulozan”, umjesto toga će citirati književnika Miljenka Jergovića, koji je nekom prilikom naveo da je Auschwitz bio „strašno i posljednje mjesto”, da bi na temelju toga Goldstein zaključio da se Jasenovac od Auschwitza „razlikovao u malo elemenata” (str. 23). No, to kada Goldstein u svojoj knjizi parafrazira Jergovića podjednake je težine kao da ja u mojim historiografskim radovima parafraziran mišljenje dobitnice ugledne hrvatske književne nagrade Kiklop, Nives Zeljković Celzius. Naime, nije poznato da je Jergović autoritet za nacističke zločine i holokaust, kao i za relevantne sudove o Auschwitzu. Zar ne postoje za to ipak pozvaniji povjesničari i znanstvenici srodnih struka? Nakon što Goldstein citira Jergovića, Jergović dostojno odgovara, pa u zagrebačkom Jutarnjem listu od 20. studenoga 2018. ustvrđuje daje Goldsteinova knjiga: „Vrlo precizan, dokumentiran i do krajnje mjere objektiviziran portret najmarkantnijeg koncentracijskog logora u Europi sa zapovjedništvom koje nije bilo njemačko” (poveznica).

Što reći oko Goldsteina i Jergovića? Ja tebi vojvodo, ti meni serdare… Dinamični duo dobro se nadopunjuje…

Jergović navodi daje Goldsteinova knjiga vrlo precizna i dokumentirana. Pogledajmo kako to izgleda u stvarnosti. Tako nam Goldstein objašnjava da je „priča o leševima koji plivaju Savom” postupno postala jedna od najspominjanijih u „lepezi jasenovačkih strahota”, ona se širila usmenom predajom, pa je nakon vremena i „izgubila povijesnu uvjerljivost”. No, educira nas Goldstein, o navedenom postoje „brojni dokumenti”. Tako Goldstein piše da „22. lipnja 1942. Zapovjedništvo III. Domobranskog zbora sa sjedištem u Sarajevu izvještava kako ‘u posljednje vrijeme prima izvještaje od straža na mostovima da u zadnje vrijeme rijekom Savom plivaju leševi ljudi i životinja (…) ovi leševi zapinju za obalu i raspadaju se, okužujući okolinu.(str. 364.). No, Goldstein obmanjuje.

Navedeni citat odmah privlači pažnju. Zapovjedništvo III. domobranskog zbora u Sarajevu uopće nije obuhvaćalo dio NDH kroz koji je tekla rijeka Sava, što nas odmah upozorava daje potrebno vratiti se izvoru koji navodi Goldstein. A tu ćemo vidjeti koliko je on spreman iz arhivskih izvora citirati samo ono što mu odgovara kako bi potvrdio svoje tvrdnje. Zapravo je riječ o tome daje Zapovjedništvo III. domobranskog zbora podređenim zapovjedništvima proslijedilo okružnicu Glavnog stožera Ministarstva hrvatskog domobranstva od 17. lipnja 1942. godine u kojoj je navedeno: „Zapovjedništvo II. domobranskog zbornog područja prima izvještaje od straža na mostovima, da u zadnje vrieme plivaju riekom Savom lješevi ljudi i životinja, među kojima ima odjevenih i u domobranske odore. Ovi Iješevi zapinju za obalu i razpadaju se, okužujući okolinu. Ovakav nečovječni i zlonamjerni postupak većinom neprijatelja države, kojim se šire zaraze, valja onemogućiti, zabranom bacanja Iješeva u rieke, nadzorom rieka i obala po upravnim i vojnim obhodnjama, te odredbom za hvatanje i zakapanjem Iješeva na mjestu, gdje su opaženi” (Hrvatski državni arhiv, Zagreb, Fond 1204, Zapovjedništvo 6. pješačke divizije. Taj. Broj: 3067/1942.).

Iz navedenog je razvidno Goldstein ili nije valjano savladao „zanat” povjesničara, znanstvenika, ili ne odolijeva patvorenju (falsificiranju, krivotvorenju) izvornika, u namjeri obmane.

Goldstein piše da je među ustašama „kružila maksima” kako bi „srpsko pitanje” trebalo riješiti po načelu „trećinu pobiti, trećinu iseliti, trećinu pokrstiti”. Ona, piše dalje Goldstein, nije nikad zapisana u ustaškim programskim spisima, niti je zabilježena u tisku ili zakonskim odredbama NDH, ali – zaključuje Goldstein – nema nikakve dvojbe da je teror nad Srbima imao za cilj njezinu realizaciju. O tome, objašnjava nam Goldstein, „posredno svjedoče” razni izvori, čak i zapisi „vrlo informiranih suvremenika”.

Tako Goldstein spominje specijalnog opunomoćenika Ministarstva vanjskih poslova Njemačkog Reicha za Balkan sa sjedištem u Beogradu Hermanna Neubachera (Sonderauftrag Südost 1940-45. Bericht eines fliegenden Diplomaten, Göttingen, 1956., str. 18.), koji bi, valjda, trebao biti relevantan izvor za teoriju o „trećinama”. No, kao šlag na vrhu torte, Goldstein nas educira da ideja o „trećinama” nije originalna dosjetka Pavelića, ili nekog njegovog suradnika, nego je preuzeta od jednog savjetnika ruskog cara koji je tu zamisao oko 1880. godine predlagao za rješenje židovskog pitanja u Rusiji – pa Goldstein u svoj svojoj genijalnosti zaključuje da su tu izjavu ustaše „očito” negdje „pročitali i onda samo preuzeli” (str. 51.-52.). „Haпpocto нe мoгy дa вepyjeм“, rekao bi moj prijatelj iz Jagodine. Dakle, u nedostatku pouzdanih izvora Goldstein se poziva na „posredne izvore” i proglašava „očitim” ono što nije očito – dok se ne dokaže nekim ozbiljnim i provjerljivim izvorima – da su ustaše preuzele pojam o “trećinama” od savjetnika ruskog cara.

Goldstein u svojoj knjizi prežvakava tezu o „banalnosti zla” u Jasenovcu, ali je istovremeno u rukopisu vidljiva banalnost njegove površnosti i neznanja. Dok opširno piše i ponavlja o obespravljenosti i progonu Srba u NDH, i provođenju genocida nad njima, sasvim slučajno spominje da je sarajevski odvjetnik Sava Besarović 1942. bio „predstavnik Srba u Hrvatskom državnom saboru” (str. 582.). Kako je Besarović mogao biti predstavnik Srba u NDH, kad Srbi kao narod u njoj nisu priznati i službeno ne postoje, naziva ih se “grko-istočnjacima”, “pravoslavcima”. Tako, prema Goldsteinu, narod koji je u NDH izložen genocidu, ipak je imao svog predstavnika u Saboru.

Poglavnik Ante Pavelić je, na temelju Zakonske odredbe o Hrvatskom državnom saboru od 24. siječnja 1942., sazvao Hrvatski državni sabor 23. veljače 1942. Na temelju navedene Zakonske odredbe zastupnički mandat dodijeljen je članovima Hrvatskoga sabora iz 1918. i 1938., predstavnicima nacionalnih stranaka i ustaškim dužnosnicima, a u njega su pozvani osnivači i doživotni članovi Glavnog odbora bivše Hrvatske seljačke stranke, članovi vijeća bivše Hrvatske stranke prava izabrani 1919., doglavnici, poglavni pobočnici i povjerenici u Glavnome ustaškom stanu Hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, kao i dvojica predstavnika Njemačke narodne skupine. Dakle, u Hrvatskom državnom saboru u vrijeme NDH, napominjem Goldsteinu, recenzentima njegove knjige i sličnim znalcima, nije bilo predstavnika Srba, a manjinski su bili jedino dva predstavnika Njemačke narodne skupine. Uz to, Goldsteinov navod da je Sava Besarović bio “predstavnik Srba u Hrvatskom državnom saboru”, osim što je priglup, zvuči i revizionistički.

Kada je Savu Besarovića proglasio predstavnikom Srba u Saboru NDH, zar nas onda treba čuditi kada Goldstein navodi da je okružnicu Organizatomog ureda Glavnog ustaškog stana od 20. svibnja 1942. sastavio „ministar Mladen Lorković” (str. 43-44), a zapravo je okružnicu potpisao Lorković, ali Blaž, kao upravni zapovjednik GUS-a. Recenzenti, gdje ste bili?

A kad je nevažno tko je Blaž, a tko Mladen Lorković, i oko ostalog se može biti fleksibilan. Tako se Goldstein opširno raspisao o slučaju sela Crkveni Bok nedaleko Sunje (str. 553.-555.). Ustaše iz Jasenovca su 13. listopada 1942. upali u sela Crkveni Bok, Ivanjski Bok i Strmen, pobili brojne stanovnike, opljačkali sela, a ostale Srbe odveli u Jasenovac, ali su oni kasnije pušteni. Goldstein navodi daje Maks Luburić „dvije godine kasnije” podnio izvještaj o ovom događaju (str. 554.). No, Luburić u izvještaju koji Goldstein spominje ne govori o događajima u Crkvenom Boku u listopadu 1942., nego o upadu ustaša u Crkveni Bok dvije godine kasnije, 27. kolovoza 1944., kad je to selo spaljeno, a mnogi stanovnici ubijeni ili odvedeni u logor. Dakle, da ne bi bilo zabune. Luburić ne izvještava o događaju iz listopada 1942,, kako to tvrdi Goldstein. Začudno, pa o tim događajima postoji opsežna literatura, – najmanje dvije knjige: Savo Skrobo, Ratni događaji i sjećanja, Općina Crkveni Bok u NOB-u 1941.-1945. (Sisak. 2012.) i Maja Kljajić Vejnović, Nikola D. Turajlić, U raljama genocida. Stradanja stanovništva Strmena, Crkvenog Boka i Ivanjskog Boka u XX vijeku (Beograd. 2017.). Dakle događaj iz 1944. godine stavljam u 1942. godinu. Možda i shvatim da sam pogriješio „dvije godine kasnije”. No, gdje su bili kompetentni recenzenti da na ovo ukažu Goldsteinu na vrijeme?

Kao što ne koristi literaturu o Crkvenom Boku, ne koristi Goldstein ni mnogo toga drugoga. Zašto Goldstein, kad piše o Srbima u NDH i odnosu ustaša prema pravoslavlju, ne koristi nezaobilaznu knjigu Veljka Đ. Đurića Ustaše i pravoslavlje, Hrvatske pravoslavna crkva (Beograd, 1989.), ili neke druge Đurićeve radove, slagao se ili ne s onime što u njima piše? Nije Goldstein u svojoj knjizi koristio niti knjigu Jovana Culibrka, Istoriografija holokausta u Jugoslaviji (Beograd, 2011.). No – kažem – dugačak je popis knjiga, zbornika, časopisa i radova kojima se Goldstein, u svome „skrupuloznom” pristupu, nije koristio i konzultirao ih, a ukratko rečeno trebao je, jer su za razumijevanje pitanja kojima se bavio relevantni.

Goldstein se u svojoj knjizi Jasenovac „očešao” o sve one koji ne misle i ne pišu kao on. Pri tome je samo dokazao vlastito skromno znanje, a i sklonost obmani. Tako pišući o posjetu poslanika Međunarodnog odbora Crvenog križa Julija Schmiedlina logorima Jasenovac i Stara Gradiška u ljeto 1944. mudruje, pa u bilješci 3 (str. 919.) navodi: „Možda Schmiedlin nije mogao znati, ali [Mario] Kevo je morao da je dr. Milo Bošković ubijen dva mjeseca i četiri dana nakon Schmiedlinova odlaska iz logora [Jasenovac], u rujnu 1944”. Nakon toga Goldstein komesarski spočitava Mariju Kevi da je „neznalica” i zamjera mu što koristi „nedopustivu revizionističku terminologiju”, nazivajući vlasti NDH „hrvatskim vlastima”. No, Mario Kevo je u svome članku “Posjet poslanika Međunarodnog odbora Crvenog križa logorima Jasenovac i Stara Gradiška u ljeto 1944.”, Časopis za suvremenu povijest, br. 2, Zagreb 2008., a taj članak koristi i sam Goldstein, napisao jasno na str. 557. da je Bošković ubijen krajem rujna 1944. godine.

Usput, kad već cjepidlačim, nejasno je zašto Goldstein u svojoj knjizi, “prvoj znanstvenoj monografiji” o logoru Jasenovac, pisanoj “akribično” [(od akribija), što će reći: osobito brižljivo, pomno, točno, savjesno], Comite International de la Croix-Rouge (franc.) ili International Committee of the Red Cross (engl.) tako akribično naziva i „Međunarodni odbor Crvenog križa” (str. 455.) i „Međunarodna organizacija Crvenog križa” (str. 709.).

Goldstein piše da su se za vrijeme Jugoslavije o logoru Jasenovac i razmjerima ustaških zločina koristile „sugestivne metafore” o „povampirenim koljačima” i „sumanutim zločincima” (str. 28.). A kakve su Goldsteinove metafore? Piše o „bezočnim prijevarama” (str. 48.), „duboko nemoralnim zadacima” (str. 49.), „dnu pakla” (str. 567), itd. Ipak, ne može se reći da Goldstein piše o „povampirenim koljačima”, ipak je on skrupulozan, on piše samo o „koljačima”, „grupama koljača” i „teškim koljačima”. Bilo bi uputno da isti način izražavanja koristi i kad piše o komunističkim zločinima, i kad u tom kontekstu spominje Josipa Broza zvanog Tito. No, nasuprot prethodno spomenutim epitetima, Goldstein će komunistički sustavni i nemilosrdni obračun s neprijateljem u Hrvatskoj, i drugdje u Jugoslaviji, nakon Drugoga svjetskog rata nazvati samo „aberacijom” [lat. aberratio – skretanje s puta, pogreška sustava] (“Ivo Goldstein: Istinu o Jasenovcu zna svatko tko želi”).

Nerijetko za neke navode i podatke Goldstein ne donosi bilješke niti se poziva na izvore i literaturu, pa možemo samo nagađati odakle mu ono što navodi. Tako, pišući o „kozaračkoj ofenzivi” 1942. navodi: “Njemačko zapovjedništvo cijele akcije, ponajprije general [Friedrich] Stahl, pa i general [Edmund] Glaise von Horstenau, temeljem naredbe iz Berlina, snažno je inzistiralo na tome da se zdrave muškarce i žene šalje bez djece kao radnu snagu u [Njemački] Reich. Iako je to bilo protivno ustaškim planovima prema kojima je te ljude trebalo likvidirati, njemačka je volja bila provedena” (str. 550.-551.). Za ovu tvrdnju Goldstein nema nikakve izvore. Koja naredba iz Berlina, kada je i kome upućena, koje „snažno inzistiranje” i kod kojih predstavnika NDH, koji „ustaški planovi”? Gdje su izvori za sve što je naveo? Bojim se daje Goldstein sve navedeno izmaštao, iako ne mogu vjerovati, ali izvora za ove smione tvrdnje nije naveo. Kada se okrene stranica 900., na kojoj bi trebali biti izvori za navedeno, u bilješci 148 navodi se spomenuti članak Nikice Barića “Kozara 1942. — sudbina zarobljenika, civila i djece”, ali u tom članku nema ništa o „naredbi iz Berlina”, inzistiranju njemačkih generala kod predstavnika NDH i „ustaškim planovima”.

No, zapravo, Goldstein u svojoj knjizi često piše i tvrdi jedno, a u izvorima ili literaturi na koje se poziva u bilješkama stoji nešto sasvim drugo. Primjer za to je slučaj kad Goldstein raspravlja o mogućem broju Židova žrtava jasenovačkog logora. Pritom o istraživanjima procjeni Dragana Cvetkovića iz Muzeja žrtava genocida ustvrđuje: „Cvetkovićeva procjena već na prvi pogled ima slabosti, jer on procjenjuje da je u jasenovačkom logorskom kompleksu ubijeno oko 22.000 Židova, što nije moguće – po općim i višestruko potvrđenim istraživanjima jasenovačkih žrtava, među Židovima nije moglo biti više od 17.000“ (str. 790). U bilješci 203 na stranici 931. Goldstein, da bi potkrijepio navedenu tvrdnju, poziva se na: “Cvetković, Stradanje stanovništva NDH u logorima – numeričko određenje, [str.] 84; Cvetković, Jasenovac u sistemu stradanja civila u NDH, [str.] 76, 82; Geiger, Brojidbeni pokazatelji o žrtvama logora Jasenovac, [str.] 231”.

Ne ulazeći ovom prigodom u raspravu o Cvetkovićevim, Goldsteinovim ili nekim drugim izračunima/procjenama o broju Židova žrtava logora Jasenovac – u navedenoj Goldsteinovoj tvrdnji točno je jedino: „što nije moguće“. Jer brojku, koju Goldstein pripisuje Cvetkoviću, od „oko 22.000 Židova”, Cvetković nigdje ne navodi, niti ju je ikada navodio. Goldstein je to jednostavno izmislio. Cvetkovićev članak “Stradanje stanovništva NDH u logorima – numeričko određenje”, u zborniku radova Logori, zatvori i prisilni rad u Hrvatskoj/Jugoslaviji 1941.-1945./1945.- 1951. (Zagreb, 2010.), objavljen je na stranicama 41. do 56., a Goldstein upućuje na stranicu 84! U tom članku se ne spominje brojka od “oko 22.000 Židova”. Niti u članku “Jasenovac u sistemu stradanja civila u NDH – kvantitativna analiza (ili, ponovno o brojevima)”, objavljenom u Jasenovac. Zbornik radova Četvrte međunarodne konferencije o Jasenovcu (Banja Luka, 2007., str. 69.-82.), Cvetković uopće ne spominje „oko 22.000 Židova”. Cvetković u svojim radovima donosi izračun/procjenu od 18.000 do 19.000 Židova žrtava logora Jasenovac, kako to i ja prenosim u članku “Brojidbeni pokazatelji o žrtvama logora Jasenovac, 1941.-1945. (procjene, izračuni, popisi)”, objavljenom u Časopisu za suvremenu povijest, br. 2, Zagreb, 2013., na stranici 231, na koju u svojoj bilješci upućuje Goldstein. Uostalom, i u zborniku radova Jasenovac – manipulacije, kontroverze i povijesni revizionizam (JUSP Jasenovac, 2018.), u kojem i Goldstein ima prilog, Cvetković u članku “Koncentracijski logor Jasenovac i njegova uloga u uništavanju naroda NDH – izračun mogućeg broja žrtava na temelju djelomično revidiranog popisa iz 1964. godine” precizira svoj izračun/procjenu broja Židova žrtava logora Jasenovac na 17.926 do 19.076 (str. 193.. 195., 198., 201., 206.). Kad Goldstein u knjizi Jasenovac piše o žrtvama Srba u logoru Jasenovac, poziva se i na ovaj Cvetkovićev članak (str. 794., i bilješka 213 na str. 932.). Goldstein očito nije pozorno čitao, ili pak nije razumio što čita. Ili su posrijedi drugi razlozi? Rekli bi neki: „vrlo precizno”, „akribično i odgovorno”.

Što su ovdje, kao i kod mnogobrojnih drugih sličnih Goldsteinovih „umotvorina”, radili recenzenti njegove knjige, te “prve znanstvene monografije” o logoru Jasenovac, teško je dokučiti. Dosta prostora posvetio je Goldstein u svojoj knjizi ustaškom prvaku Vladi Singeru (1908.-1943.) i četničkom vojvodi Pavlu Đurišiću (1909.-1945.), za koje navodi da su ubijeni u logoru Jasenovac, (str. 176., 186.-189., 199., 442., 444., 446., 454. i 436., 729.-731.) Kad je već tako, nije jasno zašto se Goldstein nije zapitao kako to da Singera i Đurišića više nema na popisu žrtava logora Jasenovac (i Stara Gradiška) Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac (vidjeti: http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6284), ili su za JUSP Jasenovac žrtve logora Jasenovac (i Stara Gradiška) samo oni koji su “podobni”?

Uz to, bilo bi važno saznati kad je i tko je uklonio Singera i Đurišića s popisa jasenovačkih žrtava, po čijoj odluci i naređenju. Podsjećam – za svaki slučaj – u ne tako davno objavljenom žrtvoslovu JUSP- a „Jasenovac Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac 1941.-1945., koji su priredili Jelka Smreka i Đorđe Mihovilović (Jasenovac, 2007.), za Singera je navedeno da je ubijen 1943. u logoru Stara Gradiška ili Jasenovac (str. 1510.), a za Đurišića da je ubijen u logoru Jasenovac 1945. (str. 444.).

Na početku svoje knjige Goldstein (str. 17.) navodi, pozivajući se na jasenovačkog uznika Iliju Jakovljevića (Konclogor na Savi, Zagreb. 1999., str. 19.), da u budućoj literaturi o ustaškim logorima „izmišljanja ne bi smjelo biti”. Koliko se toga držao sam Goldstein, mislim da na temelju prethodno navedenog postaje prilično razvidno.

Drobilica kostiju

No, kada pomislite daje kraj, Goldstein kaže – drobilica! Nedugo prije objave nje gove prve znanstvene i akribične knjige o Jasenovcu, Goldstein je u tjedniku Globus od 5. svibnja 2018. iznio spasonosnu ideju kojom je objasnio što se dogodilo s mnogobrojnim leševima jasenovačkih logora: „Na samom kraju rata, početkom travnja 1945., vratilo se nekoliko najviđenijih jasenovačkih koljača nakon dvije-dvije i pol godine u Jasenovac, jer su znali točno pozicije masovnih grobnica. Zapovijed je glasila da se ‘tragovi grobova imaju uništiti po svaku cijenu’. U Gradini, na desnoj obali Save, tih je dana oko 500 logoraša ‘spaljivalo leševe i kamufliralo masovne grobnice’. Na željeznim traverzama (koje su neki nazivali ‘roštiljem’) leševi su spaljivani, pa je u grobnice vraćan pepeo. ‘Danima se crni dim zgarišta ljudskih ostataka dizao u nebo’, zapisali su svjedoci. Osim toga, iz Reicha su dovezeni strojevi koji su lomili kosti leševa. Kada su patolozi 1964. otvorili neke grobnice, ustanovili su kako su mnogi leševi već ‘istrulili i raspali se’ te kako se ponegdje ‘ljudsko tkivo pretvorilo u sapunastu masu žućkasto-narančaste boje’. A što bi se našlo danas, 75 godina nakon zločina?” (Komisija za Jasenovac: Nova besmislena inicijativa šefice države).

Priču o navodnim posebnim strojevima iz Njemačkog Reicha kojima su u Jasenovcu lomili kosti leševa, usitnjavali ih, i tako prikrili zločin, Goldstein je ponovio 17. lipnja 2018. na Hrvatskoj televiziji, u emisiji Nedjeljom u 2, gostujući kod Aleksandra Stankovića. Koliko je tih strojeva (“drobilica kostiju”) bilo, i kada i kako im se izgubio svaki trag, Goldstein nije pojasnio.

Navedenim izjavama o drobilici Goldstein je uskovitlao široke narodne mase, kao i pažnju “poštene inteligencije”. Očekivalo se da će u svojoj prvoj znanstvenoj i akribično napisanoj knjizi konačno donijeti konkretne podatke o postojanju navedene njemačke drobilice u Jasenovcu. No, svi koji su to očekivali ostali su razočarani.

U samoj knjizi Goldstein je cijelu priču ponovno zakukuljio na novi način. Ponavlja da je Zapovjedništvo logora Jasenovac na kraju rata težilo prikriti tragove zločina i da se „tragovi grobova” moraju uništiti po svaku cijenu. Dalje nam objašnjava: „Iako neposrednih dokaza nema, način na koji su ustaše spaljivali leševe u Jasenovcu napadno je sličan metodi spaljivanja leševa koju su nacisti primjenjivali od 1941. (u Babin Jaru i drugdje u SSSR-u).“ Zatim Goldstein skrupulozno dodaje da su ustaše o uništavanju leševa „mogli učiti” i od pripadnika SS-divizije Prinz Eugen, budući daje među njima bilo i bivših čuvara u logoru Chelmno gdje su se primjenjivale takve metode, kao i od neke nejasno definirane „druge grupe“ Nijemaca koji su krajem 1943. i početkom 1944. spaljivali leševe u logoru Jajinci kraj Beograda (str. 726.-727.).

Nije teško doći do osnovnih podataka o Babin Jaru i kako su nacisti tamo uništavali tragove svojih zločina (vidjeti: Babi Yar). Također je lako doći do podataka o njemačkom stroju za drobljenje kostiju (vidjeti: Bone crushing machine). Taj se stroj na njemačkom jeziku zvao Knochenmühle. Također su dostupni i podatci o njemačkom logoru Chehnno (njemački: Vemichtungslager Kuimhof, u okupiranoj Poljskoj), primjerice vidjeti: Chełmno extermination camp.

Ne raspolaže Goldstein ni bilo kakvim konkretnim izvorima da su ustaše „mogli učiti” bilo što od pripadnika SS-divizije Prinz Eugen. No, bojim se, navedene tvrdnje Goldsteina mnogi će „objeručke prihvatiti”, te uporno ponavljati, bez obzira na to što Goldstein za njih nema relevantnih izvora. Tako se Goldstein zapravo visoko pozicionirao u katalogu razno-raznih izmišljotina o logoru Jasenovac. No, ono za što Goldstein nema izvora, on će pronaći u svome umu. Dakle, spasonosna formula kojom se Goldstein, u pomanjkanju vjerodostojnih, pa i ikakvih, pokazatelja, koristi je jednostavna – ono čega nema moguće je izmaštati. Znanstveni pristup? Možda za Goldsteina!

I ova najnovija Goldsteinova knjiga, kao uostalom i sve njegove prethodne knjige, u razno-raznim sklonim mu medijima najavljivana je godinama unaprijed. Praćeno je njezino nastajanje i Goldsteinovi istraživački napori. Kao daje riječ o dugo iščekivanom muškom prvorođencu u kraljevskoj obitelji. Najavljivano je da će to biti najbolja knjiga o logoru Jasenovac i „zadnja riječ” o navedenoj temi. Sve je intenzivirano koji dan prije no što je dugo iščekivani prvorođenac ugledao svjetlo dana, i kad je Goldsteinova knjiga (“prva znanstvena monografija” o logoru Jasenovac) na sreću svih nas objavljena. Uslijedili su kako u takvoj prigodi i priliči – mnogobrojni neumjereni hvalospjevi.

U istraživanju žrtava logora Jasenovac i razmjera počinjenih zločina problem je najčešće ne samo pomanjkanje izvora i vjerodostojnih pokazatelja, nego i “dobre volje”, a i “zdrave pameti” da se određena pitanja valjano obrade. U svojoj najnovijoj knjizi Jasenovac Goldstein nije pokazao ni “dobre volje”, niti “zdrave pameti”, naprotiv i dalje nas lobotomizira iskazujući sve osim spremnosti i sposobnosti znanstvenog pristupa.

Neposredno po objavljivanju Goldsteinove knjige Jasenovac, Robert Bajruši u Jutarnjem listu od 11. studenoga 2018. ustvrdio je: “Knjiga Ive Goldsteina najvažniji je publicistički naslov izdan ove godine u Hrvatskoj.” Rekli bi neki – to je i uputa da bi Goldsteinovu knjigu Jasenovac trebalo predložiti za barem jednu od prestižnih hrvatskih znanstvenih nagrada, a moguće je i kao novi poticaj za primanje Goldsteina u HAZU. Kada do takvog prijedloga dođe, u što ne sumnjam, spreman sam priložiti znatno opsežniji osvrt na ovu najnoviju Goldsteinovu knjigu, koji upravo pišem.

Dr. sc. Vladimir Geiger
Hrvatski institut za povijest, Zagreb
Hrvatski zatvorenik
hkv: prijepis prema PDF preslici

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Istarska convivenza – suživot, stvarnost ili IDS-ova fikcija?

Objavljeno

na

Objavio

FABRIZIO RADIN: Volio bih da moj mandat obilježi ideja koju mi je sugerirao bivši župan Jakovčić ISTARSKA CONVIVENZA, naslov je u lokalnom glasilu Glasu Istre.

 „Radi se o civilizacijskom dostignuću prvorazrednog značaja koji zaslužuje biti kandidiran i registriran kao nematerijalno kulturno dobro. Convivenzom brišemo sve mentalne granice koje su nas razdvajale i prouzrokovale ogromne patnje“ kaže obnašatelj dužnosti istarskog župana Fabrizio Radin

https://www.glasistre.hr/istra/fabrizio-radin-volio-bih-da-moj-mandat-obiljezi-ideja-koju-mi-je-sugerirao-bivsi-zupan-jakovcic-istarska-convivenza-592647

„Nematerijalno kulturno dobro mogu biti razni oblici i pojave duhovnog stvaralaštva što se prenose predajom ili na drugi način, a osobito:

  • -jezik, dijalekti, govori i toponimika, te usmena književnost svih vrsta,
  • -folklorno stvaralaštvo u području glazbe, plesa, predaje, igara, obreda, običaja, kao i druge tradicionalne pučke vrednote,
  • -tradicijska umijeća i obrti

Pod koju Stavku bi predložili convivenzu ili suživot?

Znaju li uopće značenje tog pojma, jer ja u Istri ne vidim jednakopravan suživot svih naroda,  narodnosti i nacionalnih manjina?

Već sam naslov nije u skladu sa covivenzom-suživotom, jer mnogi ljudi ne znaju talijanski jezik, a ni Župan, ni urednik Glasa Istre nisu nigdje napisali prijevod riječi!

Zar svi trebaju znati talijanski jezik?

Nije li po Ustavu RH službeni jezik u Hrvatskoj – hrvatski?

Članak 12.

U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.

U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanima zakonom.

Talijanska nacionalna manjina dobila je dvojezičnost, zbog održavanja svoga nacionalnog identiteta, ne misli li župan Fabrizio Radin da bi i dvojezičnost trebala biti dvosmjerna, radi očuvanja nacionalnog identiteta hrvatskog naroda? To je onda stvarni suživot, stvarna convivenza!

Eto na prvoj rečenici convivenza je zapela i pokazala se kao fikcija, a ne stvarna, jer se ne provodi u praksi, u stvarnom svakodnevnom životu.

Nije to prvi put da se zaobilazi prijevod na hrvatski jezik u Istri!

Dana 13. lipnja 2016. održana je sjednica Skupštine Istarske županije. Nakon izlaganja Furia Radina na talijanskom jeziku, Ivica Butorac (HDZ) zatražio je službeni prijevod njegova izlaganja.

Na taj zahtjev za prijevod Predsjednik Skupštine Valter Drandić,  neprimjereno je reagirao, kao da u Istri svi razumiju talijanski jezik.
Predsjednik Skupštine član je IDS-a tako da uopće ne iznenađuje takvo ponašanje, s obzirom  njihovu bahatu i licemjernu politiku!

Gdje je tu suživot ili convivenza sa kojom se busaju u prsa?
Gdje je tu multikulturalnost i tolerancija kojom se hvale?
Gdje su demokratski principi o pravima svakog čovjeka na svoj jezik?

Zar za talijansku manjinu Zakoni vrijede ,a za istarske hrvate ne
vrijede?
Zar su istarski hrvati građani drugog reda u vlastitoj državi?

IDS-ova licemjerna i podla politika

Od samog osnivanja IDS je imao „ mentalne granice prema hrvatskom narodu i Hrvatskoj državi“ i to uske mentalne granice u kojima nije bilo mjesta za hrvatsku komponentu u Istri, a to je opredjeljenje prikrivao raznim smicalicama, ali ostaje činjenica da nisu kao stranka, nikako prihvaćali raspad Jugoslavije i stvaranje samostalne države Hrvatske. Znači od samog početka IDS-a suživot sa hrvatskom komponentom nije bio prihvatljiv.

Ideja transgraničnosti koju zagovara IDS u svome političkom djelovanju, ideja  o stvaranju regionalnoga parlamenta Istre i naglašavanje istrijanstva, kao nositelja regionalnoga identiteta svih stanovnika Istre, nije u skladu  s državnim ustrojstvom Republike Hrvatske. Stvarajući pritisak na  hrvatsku nacionalnu pripadnosti pučanstva Istre, proglašavajući je fašizoidnom, ustaškom i klerofašističkom i pozivajući stanovništvo Istre na izjašnjavanje kao Istrijani, čelnici IDS-a su vješto iskoristili proces društvenih promjena u situaciji prelaska iz jednostranačkoga u višestranački politički sustav i u trenutcima stvaranja  hrvatske države djelovali su kao destabilizirajući faktor tražeći regiju s posebnim statusom konstantno insinuirajući i producirajući sukob sa strankom na vlasti HDZ-om i predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom.

I to je po IDS-u  put ka istarskoj convivenci-suživotu? Da, ali bez hrvatske komponente!

Potkrijepiti ću sa par izjava utemeljitelja i osnivača IDS-a.

Programska deklaracija IDS-a objavljena 7. srpnja 1991. godine određuje politički profil stranke  stranke, liberalnoga usmjerenja čija je politička osnova regionalizam s isticanjem kulturne i teritorijalne specifičnosti.

.“ ‘IDS su osnovali autohtoni Istrijani kako bi vratili duh svojih predaka koji nikada nisu bili svoji na svome!’.  Za logo stranke odabran je zeleni krug sa tri koze koje su predstavljale podjelu Istre na tri djela: hrvatski, talijanski i slovenski. Cilj IDS-a je, među ostalim, ta tri istarska djela ujediniti u euro-regiju Istru,  ali zauzimajući se za načelo jugoslavenske i svjetske univerzalnosti.“

Ma što to značilo, hrvatska opcija nije postojala“ jugoslavenske i svjetske univerzalnosti“???

Glas Istre, br. 79, 22. ožujka 1990., str. 4.

 IDS je protiv nacionalne države, Elio Martinčić još preciznije kaže  ; „Zato smo mi protiv države nacije, a za državu – regija…..IDS je osnovan da bi se suprotstavio novom totalitarizmu koji se razvija iz okrilja nudeće nacionalne države Hrvatske, koja ne bi mogla zadovoljiti interese Istrana.“

Koji su to Istrani? U čije ime govori? Jeli IDS tražio izjašnjavanje građana Istre? Nije naravno!

Glas Istre, br. 108, 20. travnja 1990., str. 2

Po Ivanu Pauletti „Istranin je onaj tko poštuje istarske tradicije i običaje, prihvaća istarsku kulturu i djeluje za napredak Istre i dobrobit njenih žitelja“

Glas Istre, br. 104, 16. travnja 1990., str. 8

„Istrijanstvo predstavlja specifičnu svijest nacionalne pripadnosti koja se odnosi na procese identifikacije istarskoga čovjeka sa zajedničkim teritorijem i povijesnom sudbinom.“

Programska deklaracija IDS-a, 1991.

U trenutcima kada je Hrvatska branila suverenitet, Mario Sandrić, generalni tajnik IDS-a, izjavljuje: „Siguran sam da će do građanskog rata doći, jer je nemoguće pomirenje Hrvata i Srba. Oni se, od kada postoje, mrze i gledaju preko nišana. Nas Istrane neka puste na miru, jer nam rat nije potreban (…) Zato upućujemo apel Hrvatima, Slovencima i Jugoslaviji da nam našu djecu vrate doma. Nisu djeca zaslužila da se bore, ginu i ožalošćuju svoje majke, sestre i braću za nečija nacistička opredjeljenja.“ Ops „ nečija nacistička opredjeljenja“

Glas Istre, br. 92, 5. travnja 1991., str. 9.

„Nas Istrane neka puste na miru“ Očito Mario Sandrić nije čuo pjesmu, koja se pjevala u Istri i van Istre u izbjeglištvu nakon što je, 12.studenog . 1920.godine u Rapallu, potpisan ugovor o predaji Istre Italiji, a potpisali su ga predstavnici Kraljevine SHS i Kraljevine Italije.

Primjetno je da je Mario Sandrić rekao  Istrani, a ne Istrijani!!! Što znači da još nije krenulo Istrijanstvo u galop.

. , evo i jedne od pjesama koje su se rado pjevale među izbjeglicama iz Istre (izvor: Romana Cehulić, čiji je otac Dragutin Plenča rođen 1931. u naselju Trešnjevka u Zagrebu):

Mi smo Istrani i Hrvati pravi
Svoju zemlju ne damo
Kano lavi mi se borimo.
Talijani imaju pune vreće
Kupit nas neće
Kupit nas neće.
Talijani piju iz puni bunji
A naši žulji plaćaju
A naši žulji plaćaju.
Mi smo Istrani i Hrvati pravi,
Svoju zemlju ne damo
Kano lavi mi se borimo

IDS o granicama

Čelnici IDS-a nisu razumjeli nacionalno integracijski proces i stvaranje samostalne države Hrvatske. Ivan Pauletta tvrdi: „Granice postavljene u Istri postavljene su protiv volje istarskog naroda.“ A da taj isti Pauletta, narod nije pitao za granice! Zanimljivo je i to da je 19. svibnja 1991.održan referendum o samostalnosti Republike Hrvatske, kada se 94,17% građana izjasnilo za samostalnost, a Pauletta, tvrdi da su granice postavljene protiv volje istarskog naroda?

Glas Istre, br. 72, 15. ožujka 1993., str. 5.

Posve je izvjesno da je IDS od te Stranke Jugoslavena (SJ) preuzeo programsku deklaraciju i prihvatio identičan odnos prema granicama koji ne vodi očuvanju teritorijalnoga integriteta novonastale  hrvatske države. Naime u programskoj izjavi SJ kaže se: „Osnovni cilj SJ je pokretanje snažnijeg procesa integracije regija na jugoslavenskom prostoru kako bi se stvorili preduvjeti da Jugoslavija regija integrira sebe politički, ekonomski, kulturno-civilizacijski u buduću Europu regija u kojoj granice postaju tek crte na geografskim kartama“

Naše teme, br. 3-4 (1990.), Zagreb, str. 783

Ivan Jakovčić u svojem prvom nastupu kao predsjednik IDS-a ističe: „Apsurdno je da se na pragu novog stoljeća ovdje u Europi grade nove granice“

Podsjećam referendum o samostalnosti održan je 19.svibnja 1991. godine.

Glas Istre, br. 200, 24. srpnja 1991., str. 14

Uspostavljanjem granice suverene Republike Hrvatske u Istri Ivan Jakovčić smatra: „To je jedan politički problem koji ima međunarodne implikacije. Po našoj procjeni, radi se o grubom kršenju Osimskih sporazuma.“

Nakon raspada SFR Jugoslavije, Hrvatska i Slovenija kao sljednice prihvatile su Osimske sporazume.

Glas Istre, br. 291, 23. listopada 1991., str. 4

IDS „je organizirao proteste na granici, u Savudriji koji je bio jedan od niza organiziranih protestnih skupova protiv ustanovljenih granica između Republike Hrvatske i Republike Slovenije. Istrani iz Republike Slovenije, predstavljeni predsjednikom M. Carbonijem kao i Istrani iz Hrvatske, koje je predstavljao predsjednik IDS-a I. Jakovčić, opet su poručili pismom vladama republika Slovenije i Hrvatske da su im granice nametnute, (…) da ne smiju dijeliti tri naroda i tri kulture koje žive na ovom prostoru. Pismo je dostavljeno vladi Republike Italije“

Glas Istre, br. 289, 21. listopada, 1991., str. 10.

Ponavljam referendum o neovisnosti održan je 19.svibnja 1991.godine sa 94,17% za neovisnu Hrvatsku državu u priznatim granicama iz Ustava SFRJ iz 1974, godine, koje je priznala Badinterova komisija.

 Ivan Pauletta, Dino Debeljuh, Loredana Debeljuh-Bogliun slažu se da „Istra ima sve geografske, kulturne, povijesne i privredne pretpostavke da bude regija

Glas Istre, br. 104,16. travnja 1990., str. 8.

Ivan Pauletta tvrdi: „…sada je Europa svijet regija a ne svijet nacija“

Glas Istre, br. 70, 13. ožujka 1990., str. 10

IDS protiv mobilizacije i primanja izbjeglica i prognanika

U razdoblju obrane od agresije JNA i velikosrpskih četničkih formacija, koji su razarajući otimali hrvatske krajeve i tjerali na progon civilno stanovništvo Hrvatske: žene, djecu, bolesne i nejake Ivan Jakovčić nije htio primiti prognanike. Jakovčića je samo brinuo strah od gubitka identiteta Istre. Tako u pismu upućenom predsjednicima istarskih općina predsjednik IDS-a Ivan Jakovčić predlaže „učiniti sve kako bi se kontrolirao dolazak izbjeglica. Da se imigracionom politikom učini sve kako se ne bi ugrozio nadasve prepoznatljivi milje Istre koji je već doveden do ruba gubitka vlastitog identiteta izmjenom demografske bilance“. Tako je upozoreno kako će „stvoriti nove nerješive probleme za Istru uz trajni gubitak naslijeđenog i stoljećima njegovanog identiteta ovih prostora.

To znači da Ivan Jakovčić nije htio jačanje hrvatske komponente u Istri! Zar  istarska convivenza, bez Hrvata, odnosno bez suživota?

Glas Istre, 15. ožujka 1993., br. 72, 5    

Čelnici IDS-a Ivan Pauletta, Dino Debeljuh, Loredana Bogliun-Debeljuh tvrdili su  da je najvažnije „da mi želimo regiju, a ona se stvara u ime mira, nasuprot države nacije, koja je nastala u ratu radi njega samog“

Eto tumačenja raspada Jugoslavije ” rat je nastao radi njega samog” a ne zbog Velikosrpske politike i agresije Srbije i JNA na hrvatski teritorij u cilju stvaranja Velike Srbije, sa granicom na crti Karlobag-Virovitica! To je govorio dugogodišnji veleposlanik Republike Hrvatske i zaposlenik Ministarstva vanjskih poslova RH g.Dino Debeljuh koji kaže da ja pišem neistine ( lažem) i da imam bujnu maštu

“ Mašta im je doista bila bujna, no to su sve bile neistine.“

I ovo je valjda rezultat“ moje bujne mašte“

IDS poziva na demilitarizaciju i nudi recept za izolaciju Istre od Hrvatske u slučaju rata i napada upućujući 9. svibnja 1991. godine zahtjev vladama Hrvatske, Slovenije i Jugoslavije, parlamentima europskih država te generalnomu sekretaru UN. Potpisnici zahtjeva Mario Sandrić, generalni tajnik IDS-a, i Mario Blečić, koordinator IDS-a, svojevoljno, a sve u ime naroda Istre, a da nisu u svojstvu legitimnih predstavnika naroda, traže da se Istra zaštiti UN-ovim mirotvornim akcijama u slučaju oružanoga sukoba u njihovoj zemlji”

Glas Istre, br. 104, 16. travnja 1990., str. 8.

Dino Debeljuh je također rekao da je „vrijeme da se Istri vrati Istarski sabor, a Istarski demokratski sabor tražit će i referendum za Istru“

Glas Istre, br. 204, 28. srpnja 1990., str. 16

Debeljuh je isticao: „Ne bi van intrigivalo da Istra postane regija sa svojim Saborom. Kako ća je to prije sto lit bila.

Glas Istre, br. 215, 8. kolovoza 1990., str. 11.

Ivan Jakovčić u talijanskome listu Il giornale navodi da „prvi put u post-titoističkom Saboru je zastupljena jedna autonomaška snaga“, dok Jakovčić ističe da „na neki način slijedimo primjer Tuđmana koji je odvojio Hrvatsku od Jugoslavije“

Evo još jedno tumačenje Domovinskog rata od strane dugogodišnjeg IDS-ovog predsjednika Ivana Jakovčića , po njemu je dr. Tuđman” odvojio Hrvatsku od Jugoslavije” Hrvatska je kriva za raspad Jugoslavije! Oni nikako ne mogu preboljeti Jugoslaviju! To je IDS-ova convivenza! Suživot sa Hrvatima nije moguć, jer su oni krivi za raspad Jugoslavije?

Jeli  to u osnovi razlog animoziteta prema istarskim Hrvatima, koji su autohtoni stanovnici Istre?

Glas Istre, br. 245, 6. rujna 1992., str. 11.

Ivan Pletikos osnivač IDS-a, koji je zagovarao prohrvatski smjer stranke tada je izjavio”„njihov odijum naspram svega hrvatskog, neprihvaćanje hrvatske dimenzije Istre, odricanje hrvatskog identiteta istarskih Hrvata i hrvatskih dijalekata u Istri te stvaranje pojma istrijanstva i Istrijana izvan njegovih povijesnih dimenzija vodi u autonomaštvo kao oblik novokomponovanog političkog primitivizma i koncepciju politike kao politike krvi i tla. Time je IDS sada trenutno potpuno na tragu jednog Carla de Franceschija po kojoj Hrvati nisu Hrvati već Istrijani dok su svi ostali zadržali svoj identitet.”

Glas Istre, br. 68, 11. ožujka 1990., str. 15

Ivan Jakovčić na predizbornoj tribini IDS-a izjavljuje da „Istru treba braniti, a mi smo ovdje za to“, ne precizirajući od koga bi trebalo braniti Istru.

Glas Istre, br. 21, 23. siječnja 1993., str. 7

Ivan Pauletta izjavljuje: „U Istri smatramo i želimo da Istra bude cjelina, što sada nije. Pri tom mislim na cijelo geografsko područje, bez internih granica, s visokim stupnjem autonomije.“

Glas Istre, br. 72, 15. ožujka 1993., str. 5.      

 Kako su to mislili provesti ? To je čista iluzija, jer nijedna zemlja neće se odreći svog teritorija. Koja convivenza i sa kime?

I još   Fabrizio Radin uzdiže Ivana Jakovčića sa istarskom convivenzom?

Slovenci razvukli ogradu duž granice s hrvatskom, a sad su ljuti jer italija isto radi njima. Convivenza sa Slovencima, preko žice?

https://www.parentium.com/mobile/default.asp?clanak=72546

IDS i dr, Franjo Tuđman

Dr. Franjo Tuđman uvidio je da ga IDS-ovci sustavno obmanjuju kada je Skupština Istarske županije izglasala Statut 1994. godine, kojem je Ministarstvo pravosuđa ukinulo 36 članaka , od čega je Ustavni sud svojom odlukom u veljači 1995. godine prihvatio 18 članaka, a 18 članaka je potpuno ukinuo.

Vlada Republike Hrvatske zahtjevom od 14. travnja 1994. pokrenula je pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske postupak za ocjenu suglasnosti odredbi Statuta Istarske županije s Ustavom Republike Hrvatske i sa zakonom.

Ustavni sud je tako, primjerice, ukinuo odredbu čl. 23. Statuta o zaštiti istrijanstva budući da takva norma kojom se posebno štiti regionalna pripadnost,
nije u suglasnosti s odredbama čl. 14. i 15. Ustava. Prema odredbama čl. 14.
Ustava građani Republike Hrvatske imaju sva prava i slobode, neovisno o njihovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom
položaju ili drugim osobinama. Time su svi pred zakonom jednaki. Ustav pak
u čl. 15. jamči ravnopravnost i slobodu izražavanja narodnosne pripadnosti pripadnicima svih naroda i manjina.
“Ta se ustavna jamstva ne mogu drugim
propisima uređivati na drugačiji način, ni sužavati, a niti proširivati.” (Odluka
Ustavnog suda RH, Službene novine ZI, 1995., str. 103.)

IDS i talijanska nacionalna manjina

IDS-u se odmah priklonila i talijanska manjina u Istri koja je bila dominantno politički lijeve orijentacije, ali sada i s novo-starim desnim i iredentističkim usmjerenjem. Tako poznati talijanski predstavnik Giacomo Scotti ističe: „Talijanska manjina nastala je upravo kao antifašistička komponenta istarsko-riječkog stanovništva“

Glas Istre, br. 143, 27. svibnja 1991., str. 8.

I  talijanska manjina je u programskim načelima regionalne stranke prepoznala otpor prema nacionalnoj Hrvatskoj državi kojoj nije željela pripadati. Potvrda te tvrdnje je izjava Loredane Bogliun-Debeljuh i Franca Juria: „Što vi to, u stvari nudite nama – građanima Istre, ponovo nam nudite nacionalne podjele. Talijanima u formuli zajedničkog života s ostalim slavenskim narodima u Istri nudite priznanje da žive na hrvatskoj zemlji, pa neka se osjećaju kao kod kuće!“

Glas Istre, br. 86, 29. ožujka 1990., str. 11.

Tomu moramo priključiti i sve druge narode s prostora nekadašnje Jugoslavije koji su se naselili poslije Drugoga svjetskog rata na istarski poluotok i koji nisu osjećali Hrvatsku kao domovinu već su težili za očuvanjem prijašnje države kao simbioze krajeva kojima pripadaju i s kojima se poistovjećuju.

Convivenza-suživot, da uvijek, jer je to jedini način da ljudi različitih političkih uvjerenja, nacionalnosti i vjera, žive jedni do drugih, ali ne na IDS-ov način, negiranja nacionalnog identiteta hrvatskog naroda, kojeg je htio pretvoriti u Istrijane! Ne negirajući hrvatski identitet i naturajući mu istrijanski identitet.

IDS-ova politika istrijanstva proteže se kroz sve godine postojanja IDS-a, pa je mladež IDS-a pozivala građane da se na popisu 2011.godine izjasne kao Istrijani.

IDS poziva – izjasnite se kao Istrijani za popis stanovništva 2011,godine

https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/ids-poziva-izjasnite-se-kao-istrijani-20110223/print

Klub mladih IDS-a predstavio je informativno-edukativnu kampanju Ja sam Istrijan/ka, kojom se, vele, promoviraju ljudska i građanska prava

A Dino Debeljuh piše;“  insinuiralo se konstantno da smo htjeli odcijepiti Istru iz Hrvatske, da smo građane nagovarali da se deklariraju kao Istrijani,“

https://ivijesti.hr/dino-debeljuh-odgovorio-ids-nisu-osnovali-cetnici-fasisti-talijanasia-ni-iredentisti-ipak-danasnji-ids-nije-isti/

Priopćenje za javnost!
Na „Okruglom stolu“ koji je Puli 2. travnja 2011. godine, na temu „Što znači biti Istrijan?“, organizirala Mladež IDS-a trojica od četvorice pozvanih gostiju iskazala su se čistom fašističkom retorikom.
Govor mržnje, prema hrvatskom narodu, Republici Hrvatskoj – zapravo prema svemu hrvatskom, dominirao je u izlaganjima Sandija Blagonića, Erni Gigante Deškovića i posebice Ivana Paulette koji je u svojem istupu otišao najdalje izvan okvira Ustavom RH dozvoljenog, izjavivši da se zalaže za odvajanje
Istre od RH.
Nevio Šetić je jedini u tom društvu bio normalan, spreman argumentirano diskutirati na temu te tribine.
Kako je koncept „Okruglog stola“ bio zamišljen tako da nakon uvodnih izlaganja i nazočni auditorij može raspravljati razvila se široka i žestoka rasprava uglavnom protiv izlaganja trojice, po našem mišljenju, neospornih fašista. To međutim lokalni dnevnik nije niti jednom riječju zabilježio iako je diskusija
znatno duže potrajala i bila zanimljivija od samog izlaganja gostiju. Takav scenarij sugerira da je čitava akcija bila unaprijed planirana sa tom istom dnevnom tiskovinom. U scenarij se jedino nije uklopila činjenica što je tribina bila posječena u ogromnoj većini od onih koji ne dijele mišljenje organizatora.
No, što je stvarna pozadina ovog skandaloznog događaja? Prvi i površni dojam za mnoge će biti aktualni popis stanovništva u RH, a ova tribina samo kao dio kampanje Mladih IDS-a o „istrijanstvu“, započete krajem veljaće ove godine. No, to po našem mišljenju nije točno. Istrijanstvo kao „nacionalna
pripadnost“ davno je prevladana i apsolvirana tema. Ona nije nikada ni dosegla „znanstvenu“ razinu jer je u startu bila raskrinkana kao plod političko – primidžbenih laboratorija iredentističko – velikosrpskih snaga kojima je samostalna Hrvatska bila meta za njihove teritorijalne pretenzije. Da je to tako potvrđuju i nedavne izjave čelnika srpskih društava u Istri koji tvrde da je među onima koji su se izjasnili „Istrijanima“ bilo najmanje 30% Srba.
Izazivanje nacionalne i političke  polarizacije u Istri ima, po našem mišljenju, pozadinu u želji da se spriječi otvaranje kriminalnih afera u koje su umješane vodeće političke, pravosudne i dijelom policijske strukture naše Županije. Za Udrugu hrvatskih branitelja „Zavjet“
Ninoslav Mogorović, predsjednik podružnice za ŽI

https://pollitika.com/istrijan-ne-brojanju-krvnih-zrnaca

Dakle nisu insinuacije, već istina, dokazana istina!

A rezultati popisa iz 2011. godine su UKUPAN BROJ STANOVNIKA:  208.055 što čini 4,85 % stanovništva Republike Hrvatske

I nakon 28 godina od međunarodnog priznanja RH retorika IDS-ovaca nije se promjenila;

https://www.index.hr/vijesti/clanak/sef-idsa-popljuvao-plenkovica-zbog-jacanja-hrvatskog-identiteta-istre/990339.aspx

Prigodom potpisivanja Ugovora o darovanju Vile Idola Porečko-Pulskoj biskupiji premijer Andrej Plenković izjavio je;

„ Naša crkva njeguje hrvatske vrijednosti, naš identitet, našu kulturu, našu baštinu. Okuplja naše ljude i stoga na ovaj način mislim da u jednom primjerenom obliku rješavamo pitanje za kojim već desetljećima se nastoji naći rješenje”, rekao je Plenković

Na te se riječi premijera Plenkovića žestoko obrušio Boris Miletić;

„Potenciranje takvog nacionalističkog diskursa uvreda je za sve građane regije koja počiva na otvorenosti, multikulturalnosti, raznolikosti i toleranciji”, poručio je predsjednik IDS-a . Dodao je kako “takva retorika izravno negira sve vrijednosti ujedinjene Europe i šalje uznemirujuću poruku svim građanima, a pogotovo pripadnicima naših nacionalnih manjina”.

Miletić je pozvao premijera da izbjegava retoriku nacionalizma i isključivosti te da se umjesto toga zajedno sa svojom vladom, kako je rekao, “potrudi da ključne odrednice istarskog identiteta, poput otvorenosti, uključivosti i suživota, konačno zažive u cijeloj Hrvatskoj”, priopćeno je iz IDS-a.

Znači da se po Borisu Miletiću Hrvati i hrvatski identitet ne smiju spominjati, oni su za Istru zabranjena tema, jer“ uznemirava“nacionalne manjine ??? Znači Miletić ne priznaje istarske Hrvate, koji su upravo zahvaljujući istarskom Katoličkom svećenstvu i sačuvali svoj identitet. Čim se spomenu Hrvati za njega je „nacionalistički diskurs“?

A nije “nacionalistički diskurs” kada se organiziraju Dani srpske kulture po gradovima Istre?

Nije ” nacionalistički diskurs” kada prima svetosavsku spomenicu?

A da gotovo u isto vrijeme Istarska Županija ukida subvencioniranje kalendara Jurina i Franina, koji je izlazio od 1922. godine i namijenjen širokom istarskom, mahom seoskom, čitateljstvu te je uživao veliku popularnost!

„Potenciranje takvog nacionalističkog diskursa uvreda je za sve građane regije“  Uvreda je spominjanje „ hrvatske vrijednost, naš identitet, našu kulturu, našu baštinu“???

 „potrudi da ključne odrednice istarskog identiteta, poput otvorenosti, uključivosti i suživota, konačno zažive u cijeloj Hrvatskoj” su Miletićeve riječi, a Dino Debeljuh za tu tvrdnju, da IDS želi svoju politiku proširiti van Istre na cijelu Hrvatsku proglašava neistinom!

Jeli to istarska convivenza ili suživot?

Gdje je tu Miletićeva „  otvorenost, multikulturalnost, raznolikost i tolerancija“???

 „ Negirati postojanje i prava jednog naroda koji je autohtoni narod u Istri, da čuva i održi svoju kulturu i svoj identitet, to je convivenza ili suživot??? 

Ne dopustiti hrvatskom narodu da budu Hrvati, nego ih pretvarati u Istrijane , istarski identitet jeli to convivenza ili suživot pitam i novog župana Fabrizia Radina, koji se nije udostojio ni izreći hrvatski izraz za convivenzu-suživot???

Kako glase početni stihovi istarske himne?

Krasna zemljo, Istro mila,

Dome roda Hrvatskog…

Pa čak i u obrazloženju prigodom proglašenje” Krasne zemlje” istarskom himnom Istarska županija izdala je priopćenje sa obrazloženjem u kojem nema ni jedne riječi kojom istarsku himnu povezuje sa Hrvatskom, a drugi stih himne glasi ” dome roda hrvatskog”. I u službenom obrazloženju eto uopće ne spominju Hrvatsku!

http://www.istra-istria.hr/index.php?id=197

Proglas Narodnooslobodilačkog odbora za Istru narodu Istre o priključenju matici zemlji i ujedinjenju s ostalom hrvatskom braćom, Pazin, 13. rujna 1943.godine.

ISTARSKI NARODE!

Duh Istre ostao je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje.

U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati !

Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, da njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad pokorene Istre. Ne ćemo više nikad dozvoliti, da se našom sudbinom drugi poigrava.
RODOLJUBI ISTRE!

Talijanski garnizoni u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe sa naše rodne grude. Prvi put u našoj istoriji uzima narod kormilo u svoje ruke.

Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom.

ISTRANI!
Držimo čvrsto oružje u našim rukama! Stanimo na branik naše slobode. Ne dajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da ostanemo svoji na svome.

Zaključak

Čelnici IDS-a svjesno su manipulirali stanovništvom Istre stvarajući istarski (istrijanski) identitet čime su kod istarskih Hrvata uspjeli stvoriti holodek, virtualni svijet u kojem su samo oni, IDS, zaštitnici interesa Istre i njezina stanovništva u odnosu na centar državne vlasti s kojim su kontinuirano u stanju napetosti i konflikta. Djelujući sustavno na mentalni profil pučanstva Istre i umanjujući hrvatske vrijednosti u ozračju isticanja istarskih specifičnosti kroz multikulturalnost i multietničnost,  kao i sustavno radeći na potiskivanju i negiranju nacionalne svijesti istarskih Hrvata slobodno se može zaključiti da je djelovanje IDS-a, nanijelo nemjerljivu štetu nacionalnim interesima Republike Hrvatske i stanovnicima Istre.

Ostati će u povijesti zabilježeni samo kao uništavači Istre , kako na gospodarskom, tako i na imovinsko-pravnom i ideološkom planu.

I nakon svega javlja se Dino Debeljuh, sa nekim floskulama, kao da se tek probudio “Bila je to politika najplemenitijih ljudskih vrlina, poput poštivanja različitosti, gledanja na multikulturalnost kao na bogatstvo a ne razlog za svađu, poštenje, istina, prijateljstvo. Politika čistih računa, traženja prava koja ostvaruju druge slične sredine Istri, regije država europske unije.”

Najplemenitijim ljudskim vrlinama??? A od registracije su krenuli prijevarom!

Da se nasmijem? Ne, nije smiješno nego za plakati, plačem nad Uljanikom, nad rasprodanom istarskom zemljom ( Barbariga, Dragonera….), plačem nad opljačkanom Istrom i Hrvatskom i nad nama prevarenim i opljačkanim narodom!

Rezultat IDS-ove politike rasprodana je istarska zemlja, uništena industrija i zatrovani međunacionalni odnosi !

Katastrofa! Elementarna nepogoda za Istru!

Ja volim ovu našu Krasnu zemlju, naše prave-dobre i gostoljubive  Istrane, težake na ovoj našoj škrtoj zemlji istarskoj , ovaj naš ča, naše roženice, naš balun i našu Katoličku vjeru koja nas je održala uz sve žrtve, pobijene svećenike i dala nam moralne i etičke ljudske vrijednosti , koje je njihova Partija htjela uništiti, a eto nije uspjela.

Moj Nono , moja moralna i ljudska veličina , od koga san pokupila sve što znan i osjećam o Istri uvijek je govorio: „Ne dica moja u politiku , politika je šporka! „

A vero je!

Ili :“ ne kleti dica moja , beštimati i kleti ni Bogu milo!“

Nemam nikakve materijalne koristi od pisanja, više štete ,nisam neprijateljski orijentirana prema nikome,  ali imam satisfakciju da političarima slobodno mogu reći  da su moralne nule, lopovi, prevaranti i  niškoristi! Barem tu slobodu nam je demokracija donijela!

Dakle gospodo  Ivan Jakovčić, Fabrizio Radin, Boris Miletić i ostali jeli to vaša ISTARSKA CONVIVENZA, koju bi proglasili nematerijalnim kulturnim dobrom?

Neće ići bez stvarnog suživota sa poštivanjem jednakih prava svih naroda, narodnosti i nacionalnih manjina u Istri!

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Lošo otkrio detalje sastanka sa Škorom

Objavljeno

na

Objavio

Foto/Objavljeno uz odobrenje Vojislava Mazzocca

Nakon što je portal Index objavio fotografiju sastanka predsjedničkog kandidata Miroslava Škore s Tomislavom Marčinkom, članom Izvršnog odbora i Direktora za odnose s javnošću GNK Dinamo,  admiralom Davorom Domazetom Lošom, nekadašnjim savjetnikom predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i neidentificiranim muškarcem, za detalje o ovome sastanku portal Direktno.hr obratio se admiralu.

“Sastanak je trajao dva i pol sata, bilo je to prekrasno, lijepo druženje. Tema razgovora? Kako voditi Hrvatsku nakon što Miroslav Škoro postane predsjednik Republike Hrvatske”, rekao je za portal Direktno Domazet Lošo.

“Nakon 19 izgubljenih godina od smrti predsjednika Tuđmana, Hrvatsku treba učiniti suverenističkom: državom Hrvata i svih njezinih državljana”, kazao je admiral.

Sa Škorom se, kaže Domazet Lošo, dosad vidio samo u kurtoaznim prilikama, a poziv na suradnju dobio je na dan Škorine objave kandidature na Facebooku. Povukavši se na Rab kako bi napisao novu knjigu, prisjeća se naš sugovornik, zvali su ga s jedne nacionalne televizije koja ga nije pozvala zadnjih 10 godina, s pitanjem bi li komentirao Škorinu kandidaturu, o kojoj tada ništa nije ni znao. Kad li odjednom, u 22.02 navečer, zazvoni mobitel. Nepoznat broj. Bio je to, kaže, Škoro, sa željom da se Domazet Lošo pridruži njegovu timu. “Rekao sam: ‘Gospodine Škoro, od ovog trenutka računajte na admirala Domazeta”, prisjeća se Domazet Lošo.

Upoznavši ga, Domazet Lošo shvatio je kako je Škoro od svega čime se bavi, uključujući bogato obrazovanje, najmanje pjevač: “Prvi puta nakon Tuđmana vidio sam čovjeka koji ima visinu, dubinu i širinu razmišljanja o svakom geopolitičkom i geostrateškom problemu”.

Dvadeset dana uoči predsjedničkih izbora Škoro će, najavljuje admiral Domazet Lošo, otkriti 12 ključnih ljudi čiju podršku ima i koji, uz narod, stoje iza njega.

“Ne mogu otkriti sve teme razgovora, ali raspravljali smo o strategiji nakon pobjede nad izborima. Svi Hrvati i Hrvatice u Hrvatskoj i diljem svijeta mogu se ponositi što će nakon Tuđmana imati pravoga predsjednika”, zaključio je Domazet Lošo, piše Direktno.hr.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari