IVO LUČIĆ: Falange Jugoslavena gube utjecaj, ostaje im samo nostalgija

Poljski političar i publicist Roman Dmowski, pišući između dva svjetska rata, iznio je misao koja se, dakako, prije svega odnosila na izgradnju neovisne poljske države: “Kada se nešto ruši, na mjestu starog treba sagraditi novo.

Prilikom planiranja takve političke tvorevine ne smije se fantazirati, nego treba u oblike države ugraditi ono što ima svoj nacionalni odraz u životu. U današnje doba umjetno stvorene države, koje nemaju taj odraz, ne mogu opstati.”

Dmowski piše i kako je davno shvatio da neće biti nezavisne Poljske bez rušenja zastarjele građevine austrougarske države. Ipak, u njezinu stvaranju bilo je presudno to što su poljske težnje bile u suglasnosti s potrebama vremena i zahtjevima povijesnog razvoja Europe.

Prebacimo li se iz vremena Dmowskoga u naš svijet neće biti teško zaključiti kako ni Hrvatska nije mogla postati neovisna država bez rušenja jugoslavenske države, posebno zato što su hrvatstvo i jugoslavenstvo jedno drugo isključivali te bili i ostali nepomirljivi protivnici.

Dakle, rušenje Jugoslavije bio je prvi uvjet stvaranja neovisne hrvatske države. Ta je država nastala kroz demokratski proces, ali i obrambeni rat te u punom smislu ima “svoj nacionalni odraz u životu”. Republika Hrvatska nije fantazija niti je “neuspio projekt”, kako to povremeno tvrde i kako bi željeli oni koji ne mogu prihvatiti njezino postojanje i ne mogu prežaliti raspad Jugoslavije.

Za razumijevanje takvog osjećaja i ponašanja opet ću se kratko osvrnuti na pisanje Dmowskog, jer u poljskome iskustvu iz vremena nakon Prvog svjetskog rata nije teško pronaći puno toga što je slično pojavama našega današnjega svijeta.

On piše: “Zajedno s Poljacima iz Galicije u našu je državnu organizaciju ušla falanga Austrijanaca, a među njima i takvi koji su postali poljski državljani jedino zbog toga što im je Austrija prestala davati kruh i karijeru. Bolje bi se osjećali u Beču, ali ih tamo ne trebaju. Oni tretiraju Poljsku kao da je pašnjak, tako se osjećaju i ponašaju, kao da služe tuđoj državi. Samo što Poljskoj služe gore nego Austriji, jer se manje boje.

To je živalj koji je već davno prestao shvaćati što je domovina jer nije imao domovinu: imao je Austriju koja nije bila domovina ni za koga. To je moralno i politički opasan živalj, i dok ne bude potisnut u sjenu, poljska država ne stoji na sigurnim nogama. A nije ga lako potisnuti jer je zauzeo mnoge položaje i – povezan međusobno austrijskom vezom – pokušava ih osvojiti sve više, a druge potisnuti.”

Ako Poljsku zamijenimo Hrvatskom, Beč Beogradom, a Austriju Jugoslavijom, dobit ćemo odgovore na mnoga pitanja. Zar i Hrvatsku danas mnogi bivši jugoslavenski kadrovi koji se bolje osjećaju u Beogradu ne tretiraju kao pašnjak i ponašaju se kao da služe tuđoj državi?

Korijeni takvog osjećaja i ponašanja nalaze se u mentalitetu stare hrvatske elite koja je to, zapravo, i prestala biti onoga momenta kada je zanemarila nacionalne interese te se u svojoj malodušnosti i pasivnosti prepustila blagodatima društvenoga položaja, intelektualizmu koji je uglavnom reproducirao bečke, a kasnije beogradske uzore i manje-više lošoj umjetnosti.

Upravo je to vidio pouzdanik američke vlade poručnik Leroy King koji je početkom 1919. godine boravio u Zagrebu, kao član posebne misije koja je po nalogu predsjednika Woodrowa Wilsona osnovana i poslana u Europu, odnosno u Beč gdje joj je bilo sjedište.

Ona je bila dio skupine od oko 120 znanstvenika koji su pripremali materijale američkoj Komisiji za mirovne pregovore. Istočnoeuropsku skupinu vodio je Archibald Cary Coolidge, profesor povijesti na Sveučilištu Harvard, koji je imenovan posebnim pomoćnikom u Ministarstvu vanjskih poslova.

Ta je skupina znanstvenika i obavještajaca trebala provjeriti brojna izvješća koja su u Washington stizala od Britanaca, Francuza i Talijana, a ocijenjena su dezinformacijama. Uglavnom su se odnosila na društvene i političko stanje u zemljama bivše Austro-Ugarske Monarhije.

Trebalo je vidjeti stvarno stanje na terenu i provjeriti vijesti o tome da Hrvati ne žele ujedinjenje sa Srbima. Govorilo se o pokretu za samostalnu hrvatsku državu koji su, navodno, podržavali Talijani i Mađari čiji su agenti kao i oni austrijski poticali pobunu, razdor i pesimizam.

King je napisao i poslao tridesetak izvješća u kojima je opisao društvenu i političku situaciju, ali i, u skladu sa shvaćanjima onoga doba, analizirao nacionalni karakter Hrvata, točnije pripadnika društvene i političke elite u Zagrebu s kojima je dolazio u doticaj.

U jednom od svojih prvih izvješća napisao je između ostaloga da je vrlo upečatljiva razlika između zagrebačkog civiliziranog ozračja i Beograda iz kojeg je upravo stigao, a koji sliči na “ruševnu vojarnu”. U prvim mjesecima života novostvorenoga Kraljevstva Srba Hrvata i Slovenaca King piše kako mnogi Hrvati ne vole Srbe, a posebno ne vole srbijansku vojsku koja je razmještena po cijeloj Hrvatskoj.

Pretpostavljao je da će animozitet prema vojsci i vojnoj upravi s vremenom prerasti u animozitet prema Srbima uopće. Navodi i da su Hrvati bolje obrazovani te rado ističu svoju civilizacijsku superiornost u odnosu na Srbe. On procjenjuje kako Hrvati “nisu idealisti kao Slovenci, niti su jak ratnički narod poput Srba”.

Hrvati su po habitusu “pasivni intelektualci”, a Srbi “seljaci ratnici”. Hrvatsko poimanje slobode svodi se na to da ih se pusti na miru i nemaju želje niti odlučnosti biti važan čimbenik u svijetu. Posljedično, navodi King, Hrvati uglavnom puno bolje znaju što ne žele nego što žele. Oni su narod “kome se najlakši put nameće kao rješenje”.

Razlog za sve navedeno pronađen je u samom karakteru (očito ljudi s kojima je dolazio u kontakt) te slaboj i neodređenoj političkoj misli. Sve se to odnosilo na gornje društvene slojeve u Zagrebu, “koji su davno odustali od borbe protiv svojih tlačitelja i posvetili se umjetnosti”.

Hrvatski seljaci uglavnom žive od svoje bogate zemlje, a njihov je neosporni vođa Stjepan Radić, o kojem King piše s poštovanjem, iako se s njim nije uspio sastati. Navodi i da nije uspio prosvjedni skup republikanaca (HRSS) u Zagrebu gdje Radić, za razliku od sela, nema veliki utjecaj.

Ipak, ono što je predstavljalo najizraženiji nacionalni osjećaj, a što je i pomoglo stvaranju jugoslavenske države, bio je široko rasprostranjen animozitet prema Talijanima, odnosno prema njihovim teritorijalnim zahtjevima i okupaciji dijela hrvatskoga nacionalnog teritorija.

Utoliko je podrška ujedinjenju i novoj državi bila puno veća u Dalmaciji nego u Zagrebu gdje je postojao prilično jak otpor. Vodeću ulogu u antitalijanskim studentskim prosvjedima u Zagrebu imali su Dalmatinci, Bosanci i Istrani.

King procjenjuje da su socijalističke i klerikalne stranke u Hrvatskoj nevažne te da Hrvate kao ni Slovence ne vode svećenici, iako će “nevolja” zbog religije između njih i Srba vjerojatno biti.

Kao izvore postojećih i budućih problema u Hrvatskoj King označava bivše austrijske časnike i službenike koji “šire pesimizam i spremni su poticati na nezadovoljstvo”, a odmah uz njih trgovce čije su pozicije i interesi u Austriji i Mađarskoj ugroženi. Slično kao i u Poljskoj po ocjenama Romana Dmowskog.

King piše i da su Amerikanci u Zagrebu “vrlo popularni”, ali ta je popularnost više teorijska, dok Francuzi nisu omiljeni – dijelom zbog približavanja Talijanima, a dijelom zbog načina na koji pokušavaju ostvariti svoje gospodarske interese. Boljševizma nema, a zagrebačke su ulice sigurne i žive do kasno u noć.

Jako je zadovoljan centralizacijom države i činjenicom što se vlast i moć koncentriraju u Beogradu, smatrajući da će smanjenje političke snage Zagreba i Ljubljane osnažiti i ujediniti državu. Vrijeme će pokazati da je King pogriješio i da nije bilo tako, nego suprotno od toga.

Centralizacija i unitarizacija uz konstantne pritiske i represiju uzrok su propasti svake nasilno stvorene države koja nema svoj nacionalni odraz u životu, nego je održavaju vanjski pritisci proizašli iz interesa velikih sila. To je bio slučaj s obje Jugoslavije, a danas se i te kako dobro vidi na primjeru Bosne i Hercegovine.

Što se Republike Hrvatske tiče, mentalitet s kojim se sreo i koji je, smatrajući to “nacionalnim karakterom”, manje ili više točno opisao Leroy King, u proteklih sto godina bitno se promijenio. Hrvati su odavno prestali biti “bonvivani i umjetnici” ravnodušni prema svome položaju u svijetu.

Ne samo da su u ratu pobijedili “ratnički narod” s kojim ih je King uspoređivao nego su i nakon rata u velikom broju ostali služiti u profesionalnoj vojsci i u hrvatskoj policiji. S druge strane, “falange Jugoslavena”, da parafraziram Dmowskoga koji se tako slikovito izrazio o “Austrijancima”, s vremenom će izgubiti utjecaj koji su imali i još ga imaju u hrvatskoj državi i društvu.

Dijelom zato što će dio njih doista prihvatiti hrvatsku državu, a dijelom stoga što će biti uklonjeni s pozicija koje su zauzeli zahvaljujući starim vezama. Zahtjevi vremena i zakoni prirode čine svoje, a stvarni život puno je jači od nostalgije.

Ivo Lučić / Globus