Pratite nas

Kolumne

IVO LUČIĆ: Kako je hrvatski idealist pobijedio diktatora

Objavljeno

na

Gojko Šušak i Josip Broz Tito za života se sigurno nisu mogli susresti. Provalija koja ih je dijelila bila je prevelika i preduboka i uz to puna mrtvih.

Gojko Šušak rođen je u ožujku 1945. godine, iste godine kada mu je umro otac Ante i “nestao” brat Ivan s nepunih osamnaest godina, tek što je mobiliziran u domobranstvo. Iste te godine na vlast u obnovljenoj jugoslavenskoj državi došao je Josip Broz Tito. Razlika između moćnog revolucionarnog komunističkog vođe, predsjednika Partije i države, i tek rođenog djeteta obilježenog tragedijom, porazom i nametnutom krivnjom, izgledala je kao razlika između Boga i čovjeka. Šušak nije zapamtio očev lik niti je imao njegovu sliku.

Umjesto nje, kada je pošao u školu, u bukvaru i na školskom zidu, zatekao je sliku Josipa Broza Tita – ne oca, nego “najvećeg sina naših naroda i narodnosti”. Početkom 1962. godine, u trećem razredu Gimnazije, prije nego što je napunio sedamnaest godina, Šušak se našao u Titovu zatvoru (sve je tada bilo Titovo) kao neprijatelj Partije i države.

Nakon niza brutalnih saslušanja u prostorijama SUP-a u Lištici (kako je pedesetih godina preimenovan Široki Brijeg) službenici milicije pročitali su mu 2. lipnja 1962. pod Titovom slikom “službeno upozorenje”.

U njemu navode da je tijekom te i prethodne godine “permanentno i sistematski vršio neprijateljsku propagandu i obavljao takve radnje koje su izazivale nacionalnu netrpeljivost, mržnju i razdor među građanima – kroz propagiranje nacionalne neravnopravnosti Hrvata u FNRJ, šovinizam protiv Srba i ‘srbokomunizma’, stvaranje slobodne hrvatske države…”

Doista, čitajući taj zapisnik ne može se kazati da su Hrvati bili neravnopravni u FNRJ, barem ne u Širokom Brijegu, odnosno Lištici, gdje su činili oko 99 posto stanovništva. Milicijski istražitelj Spasoje Dursum bio je Srbin iz Trebinja, zapisničarka Duda Žugor bila je Muslimanka iz Nevesinja, a optuženi i upozoreni Gojko Šušak bio je (domaći) Hrvat iz Širokog Brijega – tako da su sva tri konstitutivna naroda sudjelovala u procesu “službenog upozoravanja”. Sedamnaestogodišnji srednjoškolac, kao i skupina njegovih školskih kolega, našao se na udaru surovog jugoslavenskog komunističkog represivnog aparata koji je razarao i tijelo i dušu onih koji mu nisu pripadali.

Mnogo puta smo mogli čuti, a i danas često čujemo da je Šuškov Široki Brijeg ustaško mjesto, dapače “ustaško leglo”, “centar ustaštva”? No, po čemu je on to “ustaškiji” od Mostara, Sarajeva, Đakova ili Zagreba? Ako ćemo po ustašama, iz Širokog Brijega nije bilo ni jednoga istaknutog ustaškog dužnosnika. Ako ćemo po ustaškim zločinima, opet su veći i strašniji bili oni u Čapljini, Gacku, Gospiću ili u Bjelovaru, da ne govorimo o Jasenovcu.

Pavelić je stolovao u Zagrebu, a ne na Širokom Brijegu! U Širokom Brijegu ustaše nisu počinili nikakav veći zločin, a broj pripadnik ustaške vojnice iz Širokog Brijega nije manji od onih iz Karlovca ili Bihaća. Jedini mogući odgovor na tu apsurdnu zagonetku leži u činjenici da su tamo komunisti počinili strahoviti zločin. Sa šireg prostora Hercegovine, od Livna do Ravnoga u Drugome svjetskom ratu i poraću poginule su oko 24.000 Hrvata, od toga iz Širokog Brijega oko 2200.

Dvije trećine – njih oko 16.000 ubijeno je poslije rata, nakon što su se predali odnosno bili zarobljeni. Jugoslavenski su komunistički partizani pri ulasku u Mostar poubijali gotovo čitavu upravu Hercegovačke franjevačke provincije. Samo u veljači 1945., nakon zauzimanja Širokog Brijega i Mostara, ubili su 46 franjevaca, među kojima i 12 profesora širokobriješke gimnazije. Ubili su ukupno 66 hercegovačkih franjevaca i 13 svjetovnih svećenika.

Da bi taj veliki zločin opravdali, žrtve su proglasili zločincima, fašistima i koljačima. Što je komunistički zločin u nekom mjestu bio veći, to su mjesto i žrtvu naknadno više demonizirali. Zbog svega navedenog taj svijet velikim dijelom nikada nije prihvatio jugoslavensku državu niti komunistički režim, a manji dio mu se i otvoreno opirao, u početku i oružjem, a kasnije političkim radom. Zato je Široki Brijeg, uz ostala zapadnohercegovačka mjesta, u percepciji režima postao sinonim ustaštva, a Gojko Šušak kao i većina njegovih stanovnika od rođenja je obilježen tom etiketom.

Ona je kasnije učvršćivana i pojačavana različitim konstrukcijama poput slučaja dvadesetogodišnjeg tesara, Širokobriježanina Miljenka Hrkaća, koji je u srpnju 1968. u loše montiranom policijsko-sudskom procesu optužen za podmetanje eksplozivne naprave u jedno beogradsko kino. Krenula je orkestrirana medijska kampanja u čijem se središtu ponovno našao Široki Brijeg (Lištica) i čitava zapadna Hercegovina.

Važan doprinos toj je kampanji dala nekolicina službenika Udbe odnosno Službe državne sigurnosti iz Širokog Brijega, od kojih su dvojica s vremenom dogurala sve do Beograda, odnosno do savezne razine. Takva atmosfera, kao i pojačana represija, sigurno je bila dodatni poticaj Gojku Šušku da već idući mjesec, u kolovozu 1968. napusti studij u Rijeci i pobjegne u Austriju, a zatim ode u Kanadu. Tamo se uključio u rad hrvatskih organizacija, čiji je veliki uspjeh bilo osnivanje Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo 1985. godine.

Šušak je u Ottawi utemeljio i Hrvatski nogometni klub Jadran, čiji je bio predsjednik. Njegovi osobni neprijatelji i politički protivnici, kakvih u Hrvatskoj nije (bilo) malo, od svega ističu da je imao pizzeriju i da je sudjelovao u propagandno-političkoj akciji hrvatske emigracije kada je na autohtonoj kanadskoj svinji ispisano ime jugoslavenskog diktatora, koji je usput budi rečeno od formalnog obrazovanja imao samo bravarski zanat.

Nakon desetogodišnje sudske farse i medijske kampanje, kada je još malo tko vjerovao u njegovu krivnju, u Beogradu je 1978. godine strijeljan Hrkać, i to prije nego što je sudska presuda postala pravomoćna. Dvije godine kasnije, u svibnju 1980. godine, umro je i Josip Broz Tito nakon čega je dugotrajna jugoslavenska kriza ušla u svoju završnu fazu. Pokopan je uz najveće državne počasti na beogradskom Dedinju u “Kući cvijeća”, gdje i danas, uz turiste iz nekadašnjih zemalja trećega svijeta, hodočaste njegovi sljedbenici i poštovatelji.

Josip Broz rođen je još neutvrđenog dana u svibnju 1892. u hrvatsko-slovenskoj obitelji u Kumrovcu, gdje je pohađao osnovnu školu, a kasnije u Sisku i bravarski zanat. Kao dočasnik austrougarske vojske zarobljen je u Rusiji i tamo je vrbovan za komunističkog agenta. Brzo je napredovao u komunističkoj revolucionarnoj hijerarhiji te je od 1937. pa sve do smrti bio na čelu KPJ/SKJ. Njegov je životopis prepun kontroverzija kojima ovdje nije mjesto, pa ćemo se osvrnuti tek na njegov odnos prema ljudskim pravima, demokraciji i slobodnoj, samostalnoj hrvatskoj državi ili, jednostavnije, prema vrijednostima koje štiti naš Ustav.

Suvišno je govoriti o ljudskim pravima u kontekstu analize i ocjene komunističke revolucionarne organizacije ili vladavine komunističkog totalitarnog režima. Dovoljno je sjetiti se stotina tisuća ubijenih stvarnih i potencijalnih neprijatelja, montiranih političkih sudskih procesa, desetaka tisuća političkih zatvorenika, otimanja imovine, kontrole tiska i cezure i sl. Karakter režima jako dobro ilustrira situacija u kojoj je J. B. Tito zaprijetio sucima koji se “drže zakona kao pijani plota” pa nisu dovoljno angažirani u progonu “hrvatskih nacionalista”, nakon što je krajem 1971. silom ugušio Hrvatsko proljeće.

Da ne bi bilo kakve dvojbe oko Hrvatske, Tito je 22. prosinca 1971., tri tjedna nakon čuvene sjednice u Karađorđevu, na proslavi godišnjice osnivanja Prve proleterske brigade (osnovana na Staljinov rođendan 21. prosinca) u Rudom, rekao: “Svi smo vidjeli da se u jednoj republici, tako reći, kao kula od karata, srušilo sve o čemu su sanjali oni koji su od Matice hrvatske stvarali nekakvu partiju. Oni su već propovijedali da će jednog dana ući u Ujedinjene nacije, da će, malo-pomalo, i Armiju u Hrvatskoj uzeti u svoje ruke. E dugo će čekati da to uzmu!

Ja mislim da će prije Sava okrenuti natrag i poteći prema Triglavu.” Dvadeset godina kasnije Jugoslavije više nije bilo, raspala se i komunistička partija, kao i sve o čemu je Tito sanjao i na čemu je radio. Jugoslavenska narodna armija ispaljivala je posljednje granate na demokratsku, slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku prije njezina međunarodnog priznanja. Sava je nastavila teći svojim prirodnim tokom suprotno od Triglava prema Dunavu, do Beograda.

Nakon svega pogledajmo što je ostalo iza dvojice ljudi koji ni po čemu nisu usporedivi. J. B. Tito bio je profesionalni revolucionar i hedonist koji je stvorio i vodio jugoslavensku državu koja je propala. Šušak je bio asket i idealist koji je imao važnu ulogu u stvaranju hrvatske države koja je članica Europske unije i NATO-saveza. Šušak je ustrojio i opremio Hrvatsku vojsku koja je porazila “Titovu armiju”. Tito je izgubio trg, a Šušak je dobio ulicu u Zagrebu.

Godišnjicu Titove smrti obilježava tek šačica sljedbenika uz pokojeg oporbenog političara, dok Šuškovu smrt obilježavaju hrvatske državne institucije, državni dužnosnici i masa poštovatelja. Josipa Broza Tita i Gojka Šuška povezuju jedino datumi smrti koji su se igrom sudbine i nepredvidivosti smrtnoga časa poredali dan za danom – četvrti i peti svibnja. To je bio i jedini povod za ovaj tekst.

Ivo Lučić / Globus

Prikazan dokumentarni film ‘Gojko Šušak – Pobjednik iz sjene’ (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Koga (ne) brani pučka pravobraniteljica?

Objavljeno

na

Objavio

Institut pučkog pravobranitelja zamišljen je kao pomoć slabijima i nedovoljno zaštićenima kad se tijela vlasti ogriješe o zakone i proceduru na njihovu štetu. Već sama spoznaja o kvarljivoj naravi vlasti čini ovu službu potrebnom, plemenitom i smislenom. Kako se radi o institutu Republike Hrvatske, on bi po logici stvari trebao biti instrument zaštite prije svega njezinih državljana. Bilo bi apsurdno kad bi pučki pravobranitelj Republike Hrvatske interes neznanca, kršitelja zakona, pretpostavio interesu oštećenog hrvatskog državljanina u slučaju kad su oni suprotstavljeni. No, ova vremena, koja tako tvrdoglavo prkose iskustvu svih prethodnih, svjedoče upravo toj pojavi.

Piše: Grgur S./Kamenjar.com

Pučka pravobraniteljica Lora Vidović ne mari odveć za elementarno pravo na sigurnost hrvatskih državljana nastanjenih na ionako već rijetko naseljenim područjima kojima dulje vrijeme nezakonito prolaze skupine neznanaca. Pa tko ne bi osjećao nemir – bio djed, baka, ili mlađi par s djecom koji se odvažio ostati u tim sve pustijim krajevima – znajući da im se zavičajem u manjim ili većim skupinama smucaju neznanci kojima je kazneno djelo – ilegalni prijelaz državne granice – bilo prvo što su učinili ušavši u Hrvatsku? Međutim, pučka pravobraniteljica ne proziva državne institucije zato što je hrvatskim državljanima smanjena kakvoća života ugrožavanjem prava na mir i sigurnost. Naprotiv, mršti se na one koji surađuju s policijom i prijavljuju došljake nepoznatog identiteta čiji tranzit preko Hrvatske ugrožava njezin nacionalni interes prvog reda – ulazak u Schengen. U združenom pothvatu s medijskim agitpropom ona građansku budnost i lojalnost državi predstavlja histerijom i širenjem panike, a pošalice lokalnih pijanaca širenjem netrpeljivosti prema kršiteljima zakona. Kao lijek nudi edukaciju i preodgoj domicilnog stanovništva kako bi razvilo ravnodušnost prema vladavini zakona. Neke, eto, pod stare dane čeka škola u kojoj će naučiti kako im se ono što vide vlastitim očima samo pričinja i kako su samo umislili da se osjećaju nelagodno.

S druge strane, zdrav razum govori da došljaci, već i iz iznudice u koju su se kršeći zakon sami doveli, čine kaznena djela u znatno iznadprosječnoj mjeri. No, vijesti o provalama i krađama na područjima kojima prolaze nema ni za lijeka. Možda zato što ti primjeri nisu tek pojedinačni? Točno je, ne čine to svi, ali dovoljno je da to rade samo neki pa da osjećaj sigurnosti domaćih ljudi bude ozbiljno narušen.

Pučku pravobraniteljicu očito ne smeta polovičan uspjeh hrvatske policije u provođenju temeljne joj zadaće – očuvanja sigurnosti hrvatskih državljana i drugih koji borave zakonito na hrvatskom tlu. No, zato policiju uredno proziva kad obavlja svoj posao ne dajući neznancima nasilno ući u Hrvatsku. Čini to pregrubo za njen ukus pa joj u specifičnim, izvanrednim okolnostima traži dlaku u jajetu, oglašavajući se već i u svezi najmanjeg proceduralnog propusta. I kako se onda ne zapitati – prava kojeg to puka brani pučka pravobraniteljica? Onog koji je plaća i drži se zakona? Ili onog koji je ne plaća i krši zakon? Možda se odgovor krije u tome da ju, uz puk koji je plaća, plaća i isti onaj koji plaća putešestvije neznanaca izdaleka i njima upravlja? Doduše, postoji mogućnost i kako vlastitoj državi štetu čini iz ideala. No, u tom slučaju riječ je o teškom oboljenju koje zahtijeva pojačani medicinski tretman i strogu karantenu.

Ako je u pitanju potonje, to je zacijelo vjerodostojniji pokazatelj krize hrvatskog zdravstva od onih kojima saborski zastupnici, navlastito liječnici među njima (Ines Strenja Linić, Željko Jovanović i Božo Petrov), redovito sablažnjavaju javnost. Liječnici su to za kojima pacijenti, otkad im ne stoje više na usluzi, čini se, ne plaču. Primjerice u Metkoviću, otkad psihijatar Petrov tamo ne ordinira, opće duševno zdravlje se, barem ako je suditi prema rezultatima lokalnih izbora, poboljšava. I onda takvi napadaju ministra Kujundžića, koji pored vođenja iznimno osjetljivog ministarstva, kao vrhunski liječnik nalazi vremena obavljati složene operacije koje su pitanje života i smrti. To naravno ne znači nužno i da je dobar ministar. Ipak, nešto znači to što se Kujundžić pokazao prvim hrvatskim ministrom zdravstva u čijem je mandatu zaustavljen rast duga, štoviše smanjen je s 8,3 na 7,5 milijardi kuna. Time se, doduše, morao pohvaliti sam budući za to nitko ne pokazuje interes. Jer čemu razglabati o Hrvatima tako neatraktivnim temama kao što su tamo neke milijarde?

I kako to obično bude, bilo je tek pitanje vremena kad će sabornike liječnike u harangi na hrvatsko zdravstvo slijediti sabornici pacijenti. Zastupnica Mosta, Ninčević Lesandrić izabrala je sabornicu za pozornicu kako bi sa svekolikom javnošću podijelila neugodno intimno iskustvo bolničkog tretmana nakon spontanog pobačaja. Mediji opsjednuti brisanjem granica između intimnog i javnog – sad posebno zainteresirani jer je riječ o zastupnici koja dolazi iz sredine koja figurira kao konzervativna, a preodgoj njezinih žitelja im je misija – jedva su to dočekali i udarili u talambase tuleći o ponižavanju žena u hrvatskim bolnicama. U sklopu još jednog priloga produbljivanju hrvatskog demografskog ponora stvorili su dojam kako bolnicama hara sekta liječnika i medicinskih sestara koji se sadistički iživljavaju nad ženama koje su proživjele osobnu i obiteljsku traumu.

Zastupnica Ninčević Lesandrić je iz pozicije političke moći sasula niz neistina i uvreda medicinskoj ekipi iz KBC-a Split – od srednjovjekovnog tretmana do nemarnog odnosa i pomanjkanja ljudskosti. Predstojnik Klinike za ginekologiju i porode KBC-a Split, Deni Karelović prirodno je reagirao kako bi zaštito dignitet svoje radne sredine. Demantirao je zastupnicu, a kako bi drukčije, nego iznijevši istinu. Čim je istina izašla na vidjelo, žurno je proradio na nju alergičan medijski pendrek taksativno navevši što je sve predstojnik prekršio – od Hipokratove zakletve do 5 prijestupa regulative o zaštiti osobnih podataka i prava pacijenata. Dakle, saborskim imunitetom zaštićena k’o lička medvjedica, k tome i medijski vatreno podržana, Ninčević Lesandrić može javno prozivati i blatiti ljude temeljem vlastitog dojma, a oni se, našavši se na stupu srama, ne smiju braniti. Slučaj kao stvoren za intervenciju pučke pravobraniteljice, ali od nje se nije glasa čulo. Možda je i bolje što nije, jer bi se, po svoj prilici, i sama pridružila cipelarenju slabijeg. Uostalom, iz njezina se djelovanja jasno razaznaje kako dijeli isti cilj kao i vlasnici medija u Hrvatskoj, ali i politička opcija Ninčević Lesandrić. Taj cilj je očit – da ovome, iz dana u dan sve manjem broju liječnika i medicinskih sestara koje Hrvatska još ima, život dovoljno zgade pa da odu. Bez brige, ima tko ih hoće. Istodobno, tamo gdje ih tjeraju za umijećima Lore Vidović i Ninčević Lesandrić ne vlada ni približna pomama. Takvih imaju sasvim dovoljno. Samo, osakati li se kadrovski hrvatsko zdravstvo, tko će onda “mučiti” po hrvatskim bolnicama? Pa očito neki drugi – tko zna s kojih sve strana. A nisu li i ovi koji Hrvatskom prolaze, pritom uživajući punu zaštitu i brigu pučke pravobraniteljice, predstavljani liječnicima?

Ipak, u Europi nije sve tako izvitopereno. Postoje još oaze u kojima zdrava logika nije posve zamrla. Ovih je dana pozornost dijela javnosti izazvao zubom vremena načeti Nizozemac zahtijevajući da mu se i službeno smanji dob za nekih dvadesetak godina. Kaže, kako bi povećao izglede u vabljenju žena. Osim toga, osjeća se mlađim pa neka država uskladi svoje evidencije s njegovim osjećajem. Logično! Jer ako je temeljem subjektivnog osjećaja moguće promijeniti spol, zašto ne bi i dob? Ako je dopušteno, štoviše tretira se kao ljudsko pravo, negirati objektivnu stvarnost tamo, što ne bi i ovdje? Ma koliko ta objektivna stvarnost bila neumoljiva. Jer jednako kao što kirurški zahvati i hormonalne terapije ne mogu promijeniti šifru spola zapisanu u DNK, tako ni čudotvorne kremice i nakupine botoksa ne mogu skratiti prošlost. Ipak, pragmatični Nizozemac će se morati još malo strpjeti dok se neka nizozemska Lora Vidović ne izbori za pravo za kojim je zavapio. Dotle će ekskluzivni privilegij administrativne promjene dobi u njegovoj zemlji, a i diljem Europe, moći uživati tek došljaci s početka ove priče. Mogu to zahvaliti, među ostalim, i nesebičnoj pomoći pučke pravobraniteljice RH i jataka joj. Namjerno zametnuvši identifikacijske dokumente iz matičnih zemalja, oni mogu deklarirati dob po volji. Prilično često odlučuju vratiti se u maloljetnost budući to pruža najšire mogućnosti primjene. Orobe li nekog, ukradu li što, istuku li ili siluju nekog, očekuje ih blaža kazna i upućivanje u ustanovu za maloljetnike umjesto u zatvor. Uz to, umjesto deportacije, slijedi im nekakav program rehabilitacije o trošku države čije su državljane oštetili.

Oni se, za razliku od romantičnog Nizozemca, ne zamaraju time da se moraju svidjeti pripadnicama suprotnog spola, a još manje se opterećuju njihovim pristankom. Naime, u njihovoj kulturi on uopće nije potreban. Kad im domaćini već daju sve što im treba, a da to sami nisu ničim zaslužili, jednostavno misle da su u samoposluživanju pa se onda valjda mogu poslužiti i njihovim kćerima i ženama. Logično! Potvrda je to kako koloplet nevidljivom rukom vođenih potpunih nelogičnosti, kojeg je pučka pravobraniteljica RH tek jedan marljivi kotačić, na koncu neumitno vodi ka čistoj logici – kao svjetlu na kraju tunela!… Samo, koji svjetlonoša to svjetlo nosi?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Kako je Marakeški kompakt neobvezujući kad u njemu 46 puta piše ‘obvezujemo se’?

Objavljeno

na

Objavio

Gospodine predjedniče hrvatske vlade, vjerujem da nisam bio jedini koji je gledajući aktualno prijepodne u Saboru po tko zna koji put ostao duboko posramljen dometima hrvatskog parlamentarizma.

Istina je, dobro ste rekli, lijeva strana sabornice beznadno je jalova u svojim djetinjastim pokušajima da retoričkim pitanjima zarade koji politikantski bod u izravnom televizijskom prijenosu, no ni desna nije ništa plodonosnija u svojim otrovnim napadima i kontranapadima.

Otrov je u potocima tekao iz sabornice! Nažalost, moram reći da ste vi osobno posebno uspješni u dozivanju sad već arhetipske prispodobe o saborskom kokošinjcu, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Nije pri tome nimalo utješno što se vi potvrđujete kao pijetao koji može učinkovito nadkukurijekati sve ostale, jer u usporedbi s vama sad nam već ubrzano iz sjećanja blijedi donedavno legendarna bahatost Zorana Milanovića.

Da, tako je to, reći ćete, prvo Krešo Beljak vas posprdno pita kako se osjećate u lopovskom HDZ-u, pa mu vi vratite milo za drago podsjećajući ga na njegovu provalničku „karijeru“, da bi zatim on u replici nastavio bijesno potežući iz korica pitanje koje je u Hrvatskoj popularnoj kulturi postalo majka svih pitanja: „A gdje si ti bio 1991.?!?“

No, dobro, Beljak pita retorički, ali bez obzira na provokativnost i eventualnu malicioznost između redaka, Bruna Esih vam postavlja sasvim legitimno pitanje koje zahtijeva konkretan odgovor: Možda smo mi svi neznalice koji su sve krivo shvatili, ali zašto, pobogu, sve više država kaže da neće „potpisati“, odnosno svojom prisutnošću u Marakešu potvrditi Globalni kompakt koji je ovih dana postao tema u svim medijima?

Razlozi zbog kojih ne smijemo prihvatiti ‘Marakešku deklaraciju’

Hrvatskoj javnosti dužni ste niz konkretnih odgovora na vrlo konkretna pitanja o Marakeškom sporazumu, no umjesto tog dobili smo samo još jedno prepucavanje. Nije mi nimalo drago kad se „uvažena zastupnica“ spušta na razinu peškaruše, no još mi je manje drago kad joj „uvaženi predsjednik vlade“ manirom kočijaša negospodski uzvraća ispod pojasa.

Prozvali ste je zbog „najniže vrste populizma“, ona je vama uzvratila da vam „u ovom ratu anemija ne može biti opravdanje“. No, nekoliko sati kasnije, dakle pretpostavljam hladne glave, usporedili ste je s nacističkim zločincem, doglavnikom i zadnjim poglavnikom Trećeg Reicha, ni manje ni više nego s Josephom Goebbelsom, kad ste rekli da se u „u nekim drugim vremenima u nekoj drugoj državi mogla kandidirati za ministricu narodnog prosvjetiteljstva i propagande“?!? Naravno, teško je vjerovati da je to slučajnost i niste znali da je to bila Goebbelsova funkcija.

Hoćete li se i vi to pretvoriti u dežurnog lovca na naciste, fašiste i ustaše, kao da takvih već nemamo dovoljno? Jesu li svi oni koji su protiv politike legaliziranja masovnih seoba naroda i u vašim očima ne samo zatucani marginalci već automatski i krajnji desničari, najniži populisti, zatucani ekstremisti te na koncu – fašisti?

Je li to onda i vaša poruka austrijskom kancelaru Kurzu, čelnicima Mađarske, Slovenije, Slovačke, Poljske? Hoćete li preuzeti i Milanovićevu posprdnu doskočicu o „ekipici“? Je li sad Trump šef te „ekipice“? Pitanje je itekako utemeljeno, jer svatko tko je pročitao famozni Globalni kompakt ostaje začuđen tvrdnjama da se on bavi isključivo legalnim migracijama te da se radi o neobvezujućem meniju s kojeg svaka država može uzeti što god joj odgovara.

Naime, tekst „sporazuma“ sugerira posve suprotno od toga. Kako se to može za neki „sporazum“ reći da je „neobvezujući“ kad se na njegovih tridesetak stranica na istaknutom mjestu fraza „obvezujemo se“ navodi čak 46 (slovima: četrdesetšest) puta?!?! K tome, 49 (četrdesetdevet) puta na istaknutom mjestu je i riječ „obveza“.

Zapravo, cijeli tekst je po svojoj prirodi detaljno objašnjenje niza eksplicitnih obveza koje preuzimaju zemlje koje sporazumu pristupaju.

Dakle, lideri slobodnog svijeta možda se u Marakešu neće sastati kako bi nešto potpisali, ali svakako će svojim prisustvom poput malih pionira potvrditi svoju prisegu pravilima novog svjetskog poretka, pravilima koja prije toga nisu pojasnili svojim građanima, niti svojim biračima. Je li možda baš to pravi razlog što se sporazum ne potpisuje? To što bi u suprotnom njegova ratifikacija tražila i ne baš ugodnu raspravu u nacionalnim parlamentima?

Zašto nam silom namećete ‘Marakešku deklaraciju’ ako je ‘pravno neobvezujući dokument’?

Dakle, bez obzira što ne može biti izravnih pravnih posljedica za zemlju koja prihvati Globalni kompakt pa ga zatim u cijelosti ili djelomično ne provodi, posve je nejasno, gospodine predsjedniče Vlade RH, kako biste se vi to mogli pojaviti u Marakešu te time, koliko god to deklarativno bilo, svojim prisustvom osnažiti djelovanje Globalnog kompakta, a da zatim kažete da on vas ne obvezuje?

Kako biste mogli pozdraviti dokument kojim u suštini 46 puta izgovarate „obvezujem se“, a zatim po povratku u Zagreb reći „ne, to mene ne obvezuje“?

Gospodine premijeru, jasno je da je to priča za malu djecu, jer nitko za vas ne misli da ste neozbiljni poput premijera Zorana Milanovića, koji je zbog ulaska u EU prihvatio europsku pravnu stečevinu, a zatim kad je dobio što je htio odmah drugi dan na stol stavio lex Perković. Svi za vas znaju da ste discipliniran europski igrač te da takva riječ – barem vas – itekako obvezuje. Molim vas, razuvjerite nas ako smo u zabludi.

Naravno, ništa od toga ne bi bilo neki veliki problem kad sam sadržaj Globalng kompakta ne bi bio tako ambivalentan. Naime, iako se u kompaktu ističe da se on ne bavi ilegalnim migracijama, posve je očito da to nije tako.

Kroz cijeli tekst se zapravo navode prakse kojima bi se de facto legalizirale i one migracije koje danas smatramo ilegalnima, od nezakonitog prelaska granice do trgovine i krijumčarenja ljudi.

Posve je jasno da ovaj sporazum nije sastavljen tek kako bi se definiralo i uredilo interkontinentalno tržište radne snage, već kako bi se legalizirale, olakšale i ubrzale masovne seobe naroda, prije svega prema Europi i Sjevernoj Americi, koje bi iz temelja promijenile ta društva u koja dolaze.

A to jest problem, jer nema ni jedne europske nacije koja ima kapacitet bez dubokih tektonskih poremećaja primiti milijune s drugih kontinenata i iz drugih civilizacija. Moć njihove apsorpcije daleko je ispod desetaka milijuna kakve predviđaju razni dokumenti i scenariji UN-a.

Naravno, uvoz radne snage s drugih kontinenata je nešto na što svaka država ima puno pravo u skladu s vlastitim potrebama, pa je dobro i da se na globalnoj razini uredi da ti radnici pojedinačno uživaju puna radna prava te apsolutnu zaštitu ljudskog dostojanstva, što u praksi nije uvijek slučaj.

No, ovdje se govori o uvozu čitavih zaokruženih zajednica, milijunskih masa kojima bi zemlje domaćini trebale otvoriti vrata, a što je u očima autora Globalnog kompakta ne samo nužno zlo nego i najpoželjniji alat za dugoročni demografski inžinjering i rast gospodarstva. Jasno je da žrtve krijumčara ljudi ne treba kažnjavati, to nije dvojbeno, ali jest, između ostalog i naprimjer, dvojbeno to što bi zemlje domaćini trebale izdavati dokumente onima koji dolaze bez isprava, te im priznavati ne samo formalne nego i neformalne kvalifikacije.

U najmanju ruku, o tome bi se trebalo raspravljati u nacionalnim parlamentima. Ni rasprava u Saboru nebi trebala biti na kraju balade, već na samom početku. Omogućite nam to! To je vaša dužnost! Odgovori poput vašeg nedavnog „moje je duboko uvjerenje da za to nema potrebe“ u demokratskoj Hrvatskoj trebali bi biti apsolutno neprihvatljivi.

Gospodine predsjedniče hrvatske vlade, slažem se da u ovom trenutku ne treba histerizirati, jer izravne prijetnje Hrvatskoj nema. Ništa se u Hrvatskoj neće dramatično promijeniti dan nakon što se vi ili ministrica vanjskih poslova vratite iz Marakeša.

Kamo sreće da oni migranti koji u ovom trenutku vijugaju hrvatskim šumama i gorama žele ostati u Hrvatskoj! Bile bi to slatke brige, znak da je Lijepa naša nekom ipak poželjna kao novi dom. Nažalost, svi oni žele svoju bolju budućnost tražiti na nekom boljem mjestu, zajedno sa stotinama tisuća Hrvata koji tamo putuju nešto udobnije, ali s kartom u jednom smjeru.

Ne, nipošto ne treba ni tim ilegalnim migrantima oduzimati njihovu ljudskost. I oni imaju svoja temeljna prava. I treba ih dodatno zaštititi. No, oni ne smiju poslužiti kao alat za preustroj europskih nacionalnih država i rušenje onoga što u europskim nacijama većina smatra svojim temeljnim vrijednostima.

Gospodine predsjedniče hrvatske vlade, razumijem da nije lako, te da vam vjerojatno djeluje poprilično iracionalno kad vas s jedne strane optužuju da umjesto iseljenih Hrvata želite uvesti milijune iz Afrike i Azije, a s druge strane vas prozivaju zbog nehumanih postupaka prema ilegalnim migrantima koje policija navodno krvave vraća u BiH.

No, i to je posljedica prakse da se odluke ne donose u hrvatskom parlamentu nakon javnih rasprava, već u zatvorenim kružocima u krugu ljudi koji su svoje karijere započeli duž istog hodnika na Zrinjevcu, koji ne osluškuju bilo naroda, već neke još zatvorenije kružoke u svjetskim centrima moći.

Gospodine premijeru, mogao bih čak prihvatiti objašnjenje koji dajete vi i gospodin Juncker, da su se u nekim europskim zemljama predomislili oko Marakeškog kompakta prije svega zato što su pod pritiskom onih koji ga – nisu ni pročitali.

No, nakon što sam ga pročitao, još sam uvjereniji da su oni koji su ga bez potpitanja prihvatili to napravili – prije svega zato što ga ni oni sami nisu pročitali. Jer da jesu, sasvim sigurno bi potpitanja itekako imali! Vaša je dužnost bila na njih proaktivno odgovoriti! Srdačan pozdrav!

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Od Istanbula do Marakeša

 

 

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari