Pratite nas

Kolumne

IVO LUČIĆ: Kako je hrvatski idealist pobijedio diktatora

Objavljeno

na

Gojko Šušak i Josip Broz Tito za života se sigurno nisu mogli susresti. Provalija koja ih je dijelila bila je prevelika i preduboka i uz to puna mrtvih.

Gojko Šušak rođen je u ožujku 1945. godine, iste godine kada mu je umro otac Ante i “nestao” brat Ivan s nepunih osamnaest godina, tek što je mobiliziran u domobranstvo. Iste te godine na vlast u obnovljenoj jugoslavenskoj državi došao je Josip Broz Tito. Razlika između moćnog revolucionarnog komunističkog vođe, predsjednika Partije i države, i tek rođenog djeteta obilježenog tragedijom, porazom i nametnutom krivnjom, izgledala je kao razlika između Boga i čovjeka. Šušak nije zapamtio očev lik niti je imao njegovu sliku.

Umjesto nje, kada je pošao u školu, u bukvaru i na školskom zidu, zatekao je sliku Josipa Broza Tita – ne oca, nego “najvećeg sina naših naroda i narodnosti”. Početkom 1962. godine, u trećem razredu Gimnazije, prije nego što je napunio sedamnaest godina, Šušak se našao u Titovu zatvoru (sve je tada bilo Titovo) kao neprijatelj Partije i države.

Nakon niza brutalnih saslušanja u prostorijama SUP-a u Lištici (kako je pedesetih godina preimenovan Široki Brijeg) službenici milicije pročitali su mu 2. lipnja 1962. pod Titovom slikom “službeno upozorenje”.

U njemu navode da je tijekom te i prethodne godine “permanentno i sistematski vršio neprijateljsku propagandu i obavljao takve radnje koje su izazivale nacionalnu netrpeljivost, mržnju i razdor među građanima – kroz propagiranje nacionalne neravnopravnosti Hrvata u FNRJ, šovinizam protiv Srba i ‘srbokomunizma’, stvaranje slobodne hrvatske države…”

Doista, čitajući taj zapisnik ne može se kazati da su Hrvati bili neravnopravni u FNRJ, barem ne u Širokom Brijegu, odnosno Lištici, gdje su činili oko 99 posto stanovništva. Milicijski istražitelj Spasoje Dursum bio je Srbin iz Trebinja, zapisničarka Duda Žugor bila je Muslimanka iz Nevesinja, a optuženi i upozoreni Gojko Šušak bio je (domaći) Hrvat iz Širokog Brijega – tako da su sva tri konstitutivna naroda sudjelovala u procesu “službenog upozoravanja”. Sedamnaestogodišnji srednjoškolac, kao i skupina njegovih školskih kolega, našao se na udaru surovog jugoslavenskog komunističkog represivnog aparata koji je razarao i tijelo i dušu onih koji mu nisu pripadali.

Mnogo puta smo mogli čuti, a i danas često čujemo da je Šuškov Široki Brijeg ustaško mjesto, dapače “ustaško leglo”, “centar ustaštva”? No, po čemu je on to “ustaškiji” od Mostara, Sarajeva, Đakova ili Zagreba? Ako ćemo po ustašama, iz Širokog Brijega nije bilo ni jednoga istaknutog ustaškog dužnosnika. Ako ćemo po ustaškim zločinima, opet su veći i strašniji bili oni u Čapljini, Gacku, Gospiću ili u Bjelovaru, da ne govorimo o Jasenovcu.

Pavelić je stolovao u Zagrebu, a ne na Širokom Brijegu! U Širokom Brijegu ustaše nisu počinili nikakav veći zločin, a broj pripadnik ustaške vojnice iz Širokog Brijega nije manji od onih iz Karlovca ili Bihaća. Jedini mogući odgovor na tu apsurdnu zagonetku leži u činjenici da su tamo komunisti počinili strahoviti zločin. Sa šireg prostora Hercegovine, od Livna do Ravnoga u Drugome svjetskom ratu i poraću poginule su oko 24.000 Hrvata, od toga iz Širokog Brijega oko 2200.

Dvije trećine – njih oko 16.000 ubijeno je poslije rata, nakon što su se predali odnosno bili zarobljeni. Jugoslavenski su komunistički partizani pri ulasku u Mostar poubijali gotovo čitavu upravu Hercegovačke franjevačke provincije. Samo u veljači 1945., nakon zauzimanja Širokog Brijega i Mostara, ubili su 46 franjevaca, među kojima i 12 profesora širokobriješke gimnazije. Ubili su ukupno 66 hercegovačkih franjevaca i 13 svjetovnih svećenika.

Da bi taj veliki zločin opravdali, žrtve su proglasili zločincima, fašistima i koljačima. Što je komunistički zločin u nekom mjestu bio veći, to su mjesto i žrtvu naknadno više demonizirali. Zbog svega navedenog taj svijet velikim dijelom nikada nije prihvatio jugoslavensku državu niti komunistički režim, a manji dio mu se i otvoreno opirao, u početku i oružjem, a kasnije političkim radom. Zato je Široki Brijeg, uz ostala zapadnohercegovačka mjesta, u percepciji režima postao sinonim ustaštva, a Gojko Šušak kao i većina njegovih stanovnika od rođenja je obilježen tom etiketom.

Ona je kasnije učvršćivana i pojačavana različitim konstrukcijama poput slučaja dvadesetogodišnjeg tesara, Širokobriježanina Miljenka Hrkaća, koji je u srpnju 1968. u loše montiranom policijsko-sudskom procesu optužen za podmetanje eksplozivne naprave u jedno beogradsko kino. Krenula je orkestrirana medijska kampanja u čijem se središtu ponovno našao Široki Brijeg (Lištica) i čitava zapadna Hercegovina.

Važan doprinos toj je kampanji dala nekolicina službenika Udbe odnosno Službe državne sigurnosti iz Širokog Brijega, od kojih su dvojica s vremenom dogurala sve do Beograda, odnosno do savezne razine. Takva atmosfera, kao i pojačana represija, sigurno je bila dodatni poticaj Gojku Šušku da već idući mjesec, u kolovozu 1968. napusti studij u Rijeci i pobjegne u Austriju, a zatim ode u Kanadu. Tamo se uključio u rad hrvatskih organizacija, čiji je veliki uspjeh bilo osnivanje Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo 1985. godine.

Šušak je u Ottawi utemeljio i Hrvatski nogometni klub Jadran, čiji je bio predsjednik. Njegovi osobni neprijatelji i politički protivnici, kakvih u Hrvatskoj nije (bilo) malo, od svega ističu da je imao pizzeriju i da je sudjelovao u propagandno-političkoj akciji hrvatske emigracije kada je na autohtonoj kanadskoj svinji ispisano ime jugoslavenskog diktatora, koji je usput budi rečeno od formalnog obrazovanja imao samo bravarski zanat.

Nakon desetogodišnje sudske farse i medijske kampanje, kada je još malo tko vjerovao u njegovu krivnju, u Beogradu je 1978. godine strijeljan Hrkać, i to prije nego što je sudska presuda postala pravomoćna. Dvije godine kasnije, u svibnju 1980. godine, umro je i Josip Broz Tito nakon čega je dugotrajna jugoslavenska kriza ušla u svoju završnu fazu. Pokopan je uz najveće državne počasti na beogradskom Dedinju u “Kući cvijeća”, gdje i danas, uz turiste iz nekadašnjih zemalja trećega svijeta, hodočaste njegovi sljedbenici i poštovatelji.

Josip Broz rođen je još neutvrđenog dana u svibnju 1892. u hrvatsko-slovenskoj obitelji u Kumrovcu, gdje je pohađao osnovnu školu, a kasnije u Sisku i bravarski zanat. Kao dočasnik austrougarske vojske zarobljen je u Rusiji i tamo je vrbovan za komunističkog agenta. Brzo je napredovao u komunističkoj revolucionarnoj hijerarhiji te je od 1937. pa sve do smrti bio na čelu KPJ/SKJ. Njegov je životopis prepun kontroverzija kojima ovdje nije mjesto, pa ćemo se osvrnuti tek na njegov odnos prema ljudskim pravima, demokraciji i slobodnoj, samostalnoj hrvatskoj državi ili, jednostavnije, prema vrijednostima koje štiti naš Ustav.

Suvišno je govoriti o ljudskim pravima u kontekstu analize i ocjene komunističke revolucionarne organizacije ili vladavine komunističkog totalitarnog režima. Dovoljno je sjetiti se stotina tisuća ubijenih stvarnih i potencijalnih neprijatelja, montiranih političkih sudskih procesa, desetaka tisuća političkih zatvorenika, otimanja imovine, kontrole tiska i cezure i sl. Karakter režima jako dobro ilustrira situacija u kojoj je J. B. Tito zaprijetio sucima koji se “drže zakona kao pijani plota” pa nisu dovoljno angažirani u progonu “hrvatskih nacionalista”, nakon što je krajem 1971. silom ugušio Hrvatsko proljeće.

Da ne bi bilo kakve dvojbe oko Hrvatske, Tito je 22. prosinca 1971., tri tjedna nakon čuvene sjednice u Karađorđevu, na proslavi godišnjice osnivanja Prve proleterske brigade (osnovana na Staljinov rođendan 21. prosinca) u Rudom, rekao: “Svi smo vidjeli da se u jednoj republici, tako reći, kao kula od karata, srušilo sve o čemu su sanjali oni koji su od Matice hrvatske stvarali nekakvu partiju. Oni su već propovijedali da će jednog dana ući u Ujedinjene nacije, da će, malo-pomalo, i Armiju u Hrvatskoj uzeti u svoje ruke. E dugo će čekati da to uzmu!

Ja mislim da će prije Sava okrenuti natrag i poteći prema Triglavu.” Dvadeset godina kasnije Jugoslavije više nije bilo, raspala se i komunistička partija, kao i sve o čemu je Tito sanjao i na čemu je radio. Jugoslavenska narodna armija ispaljivala je posljednje granate na demokratsku, slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku prije njezina međunarodnog priznanja. Sava je nastavila teći svojim prirodnim tokom suprotno od Triglava prema Dunavu, do Beograda.

Nakon svega pogledajmo što je ostalo iza dvojice ljudi koji ni po čemu nisu usporedivi. J. B. Tito bio je profesionalni revolucionar i hedonist koji je stvorio i vodio jugoslavensku državu koja je propala. Šušak je bio asket i idealist koji je imao važnu ulogu u stvaranju hrvatske države koja je članica Europske unije i NATO-saveza. Šušak je ustrojio i opremio Hrvatsku vojsku koja je porazila “Titovu armiju”. Tito je izgubio trg, a Šušak je dobio ulicu u Zagrebu.

Godišnjicu Titove smrti obilježava tek šačica sljedbenika uz pokojeg oporbenog političara, dok Šuškovu smrt obilježavaju hrvatske državne institucije, državni dužnosnici i masa poštovatelja. Josipa Broza Tita i Gojka Šuška povezuju jedino datumi smrti koji su se igrom sudbine i nepredvidivosti smrtnoga časa poredali dan za danom – četvrti i peti svibnja. To je bio i jedini povod za ovaj tekst.

Ivo Lučić / Globus

Prikazan dokumentarni film ‘Gojko Šušak – Pobjednik iz sjene’ (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Politička odluka

Objavljeno

na

Objavio

Opasan politički voluntarizam

Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.

Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.

Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.

Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.

Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.

Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.

Neformalna velika koalicija

Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.

Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.

Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.

Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.

Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.

Strah vladajućih elita

Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.

Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.

To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.

Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom

Objavljeno

na

Objavio

Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.

U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.

Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.

Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.

Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.

Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.

Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.

Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.

Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.

Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.

Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari