Pratite nas

Kolumne

IVO LUČIĆ: Kako je hrvatski idealist pobijedio diktatora

Objavljeno

na

Gojko Šušak i Josip Broz Tito za života se sigurno nisu mogli susresti. Provalija koja ih je dijelila bila je prevelika i preduboka i uz to puna mrtvih.

Gojko Šušak rođen je u ožujku 1945. godine, iste godine kada mu je umro otac Ante i “nestao” brat Ivan s nepunih osamnaest godina, tek što je mobiliziran u domobranstvo. Iste te godine na vlast u obnovljenoj jugoslavenskoj državi došao je Josip Broz Tito. Razlika između moćnog revolucionarnog komunističkog vođe, predsjednika Partije i države, i tek rođenog djeteta obilježenog tragedijom, porazom i nametnutom krivnjom, izgledala je kao razlika između Boga i čovjeka. Šušak nije zapamtio očev lik niti je imao njegovu sliku.

Umjesto nje, kada je pošao u školu, u bukvaru i na školskom zidu, zatekao je sliku Josipa Broza Tita – ne oca, nego “najvećeg sina naših naroda i narodnosti”. Početkom 1962. godine, u trećem razredu Gimnazije, prije nego što je napunio sedamnaest godina, Šušak se našao u Titovu zatvoru (sve je tada bilo Titovo) kao neprijatelj Partije i države.

Nakon niza brutalnih saslušanja u prostorijama SUP-a u Lištici (kako je pedesetih godina preimenovan Široki Brijeg) službenici milicije pročitali su mu 2. lipnja 1962. pod Titovom slikom “službeno upozorenje”.

U njemu navode da je tijekom te i prethodne godine “permanentno i sistematski vršio neprijateljsku propagandu i obavljao takve radnje koje su izazivale nacionalnu netrpeljivost, mržnju i razdor među građanima – kroz propagiranje nacionalne neravnopravnosti Hrvata u FNRJ, šovinizam protiv Srba i ‘srbokomunizma’, stvaranje slobodne hrvatske države…”

Doista, čitajući taj zapisnik ne može se kazati da su Hrvati bili neravnopravni u FNRJ, barem ne u Širokom Brijegu, odnosno Lištici, gdje su činili oko 99 posto stanovništva. Milicijski istražitelj Spasoje Dursum bio je Srbin iz Trebinja, zapisničarka Duda Žugor bila je Muslimanka iz Nevesinja, a optuženi i upozoreni Gojko Šušak bio je (domaći) Hrvat iz Širokog Brijega – tako da su sva tri konstitutivna naroda sudjelovala u procesu “službenog upozoravanja”. Sedamnaestogodišnji srednjoškolac, kao i skupina njegovih školskih kolega, našao se na udaru surovog jugoslavenskog komunističkog represivnog aparata koji je razarao i tijelo i dušu onih koji mu nisu pripadali.

Mnogo puta smo mogli čuti, a i danas često čujemo da je Šuškov Široki Brijeg ustaško mjesto, dapače “ustaško leglo”, “centar ustaštva”? No, po čemu je on to “ustaškiji” od Mostara, Sarajeva, Đakova ili Zagreba? Ako ćemo po ustašama, iz Širokog Brijega nije bilo ni jednoga istaknutog ustaškog dužnosnika. Ako ćemo po ustaškim zločinima, opet su veći i strašniji bili oni u Čapljini, Gacku, Gospiću ili u Bjelovaru, da ne govorimo o Jasenovcu.

Pavelić je stolovao u Zagrebu, a ne na Širokom Brijegu! U Širokom Brijegu ustaše nisu počinili nikakav veći zločin, a broj pripadnik ustaške vojnice iz Širokog Brijega nije manji od onih iz Karlovca ili Bihaća. Jedini mogući odgovor na tu apsurdnu zagonetku leži u činjenici da su tamo komunisti počinili strahoviti zločin. Sa šireg prostora Hercegovine, od Livna do Ravnoga u Drugome svjetskom ratu i poraću poginule su oko 24.000 Hrvata, od toga iz Širokog Brijega oko 2200.

Dvije trećine – njih oko 16.000 ubijeno je poslije rata, nakon što su se predali odnosno bili zarobljeni. Jugoslavenski su komunistički partizani pri ulasku u Mostar poubijali gotovo čitavu upravu Hercegovačke franjevačke provincije. Samo u veljači 1945., nakon zauzimanja Širokog Brijega i Mostara, ubili su 46 franjevaca, među kojima i 12 profesora širokobriješke gimnazije. Ubili su ukupno 66 hercegovačkih franjevaca i 13 svjetovnih svećenika.

Da bi taj veliki zločin opravdali, žrtve su proglasili zločincima, fašistima i koljačima. Što je komunistički zločin u nekom mjestu bio veći, to su mjesto i žrtvu naknadno više demonizirali. Zbog svega navedenog taj svijet velikim dijelom nikada nije prihvatio jugoslavensku državu niti komunistički režim, a manji dio mu se i otvoreno opirao, u početku i oružjem, a kasnije političkim radom. Zato je Široki Brijeg, uz ostala zapadnohercegovačka mjesta, u percepciji režima postao sinonim ustaštva, a Gojko Šušak kao i većina njegovih stanovnika od rođenja je obilježen tom etiketom.

Ona je kasnije učvršćivana i pojačavana različitim konstrukcijama poput slučaja dvadesetogodišnjeg tesara, Širokobriježanina Miljenka Hrkaća, koji je u srpnju 1968. u loše montiranom policijsko-sudskom procesu optužen za podmetanje eksplozivne naprave u jedno beogradsko kino. Krenula je orkestrirana medijska kampanja u čijem se središtu ponovno našao Široki Brijeg (Lištica) i čitava zapadna Hercegovina.

Važan doprinos toj je kampanji dala nekolicina službenika Udbe odnosno Službe državne sigurnosti iz Širokog Brijega, od kojih su dvojica s vremenom dogurala sve do Beograda, odnosno do savezne razine. Takva atmosfera, kao i pojačana represija, sigurno je bila dodatni poticaj Gojku Šušku da već idući mjesec, u kolovozu 1968. napusti studij u Rijeci i pobjegne u Austriju, a zatim ode u Kanadu. Tamo se uključio u rad hrvatskih organizacija, čiji je veliki uspjeh bilo osnivanje Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo 1985. godine.

Šušak je u Ottawi utemeljio i Hrvatski nogometni klub Jadran, čiji je bio predsjednik. Njegovi osobni neprijatelji i politički protivnici, kakvih u Hrvatskoj nije (bilo) malo, od svega ističu da je imao pizzeriju i da je sudjelovao u propagandno-političkoj akciji hrvatske emigracije kada je na autohtonoj kanadskoj svinji ispisano ime jugoslavenskog diktatora, koji je usput budi rečeno od formalnog obrazovanja imao samo bravarski zanat.

Nakon desetogodišnje sudske farse i medijske kampanje, kada je još malo tko vjerovao u njegovu krivnju, u Beogradu je 1978. godine strijeljan Hrkać, i to prije nego što je sudska presuda postala pravomoćna. Dvije godine kasnije, u svibnju 1980. godine, umro je i Josip Broz Tito nakon čega je dugotrajna jugoslavenska kriza ušla u svoju završnu fazu. Pokopan je uz najveće državne počasti na beogradskom Dedinju u “Kući cvijeća”, gdje i danas, uz turiste iz nekadašnjih zemalja trećega svijeta, hodočaste njegovi sljedbenici i poštovatelji.

Josip Broz rođen je još neutvrđenog dana u svibnju 1892. u hrvatsko-slovenskoj obitelji u Kumrovcu, gdje je pohađao osnovnu školu, a kasnije u Sisku i bravarski zanat. Kao dočasnik austrougarske vojske zarobljen je u Rusiji i tamo je vrbovan za komunističkog agenta. Brzo je napredovao u komunističkoj revolucionarnoj hijerarhiji te je od 1937. pa sve do smrti bio na čelu KPJ/SKJ. Njegov je životopis prepun kontroverzija kojima ovdje nije mjesto, pa ćemo se osvrnuti tek na njegov odnos prema ljudskim pravima, demokraciji i slobodnoj, samostalnoj hrvatskoj državi ili, jednostavnije, prema vrijednostima koje štiti naš Ustav.

Suvišno je govoriti o ljudskim pravima u kontekstu analize i ocjene komunističke revolucionarne organizacije ili vladavine komunističkog totalitarnog režima. Dovoljno je sjetiti se stotina tisuća ubijenih stvarnih i potencijalnih neprijatelja, montiranih političkih sudskih procesa, desetaka tisuća političkih zatvorenika, otimanja imovine, kontrole tiska i cezure i sl. Karakter režima jako dobro ilustrira situacija u kojoj je J. B. Tito zaprijetio sucima koji se “drže zakona kao pijani plota” pa nisu dovoljno angažirani u progonu “hrvatskih nacionalista”, nakon što je krajem 1971. silom ugušio Hrvatsko proljeće.

Da ne bi bilo kakve dvojbe oko Hrvatske, Tito je 22. prosinca 1971., tri tjedna nakon čuvene sjednice u Karađorđevu, na proslavi godišnjice osnivanja Prve proleterske brigade (osnovana na Staljinov rođendan 21. prosinca) u Rudom, rekao: “Svi smo vidjeli da se u jednoj republici, tako reći, kao kula od karata, srušilo sve o čemu su sanjali oni koji su od Matice hrvatske stvarali nekakvu partiju. Oni su već propovijedali da će jednog dana ući u Ujedinjene nacije, da će, malo-pomalo, i Armiju u Hrvatskoj uzeti u svoje ruke. E dugo će čekati da to uzmu!

Ja mislim da će prije Sava okrenuti natrag i poteći prema Triglavu.” Dvadeset godina kasnije Jugoslavije više nije bilo, raspala se i komunistička partija, kao i sve o čemu je Tito sanjao i na čemu je radio. Jugoslavenska narodna armija ispaljivala je posljednje granate na demokratsku, slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku prije njezina međunarodnog priznanja. Sava je nastavila teći svojim prirodnim tokom suprotno od Triglava prema Dunavu, do Beograda.

Nakon svega pogledajmo što je ostalo iza dvojice ljudi koji ni po čemu nisu usporedivi. J. B. Tito bio je profesionalni revolucionar i hedonist koji je stvorio i vodio jugoslavensku državu koja je propala. Šušak je bio asket i idealist koji je imao važnu ulogu u stvaranju hrvatske države koja je članica Europske unije i NATO-saveza. Šušak je ustrojio i opremio Hrvatsku vojsku koja je porazila “Titovu armiju”. Tito je izgubio trg, a Šušak je dobio ulicu u Zagrebu.

Godišnjicu Titove smrti obilježava tek šačica sljedbenika uz pokojeg oporbenog političara, dok Šuškovu smrt obilježavaju hrvatske državne institucije, državni dužnosnici i masa poštovatelja. Josipa Broza Tita i Gojka Šuška povezuju jedino datumi smrti koji su se igrom sudbine i nepredvidivosti smrtnoga časa poredali dan za danom – četvrti i peti svibnja. To je bio i jedini povod za ovaj tekst.

Ivo Lučić / Globus

Prikazan dokumentarni film ‘Gojko Šušak – Pobjednik iz sjene’ (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Redatelji koji su narodu ukrali domoljublje’

Objavljeno

na

Objavio

Jučerašnji doček hrvatskih nogometnih virtuoza koji su oduševili i osvojili srca ljudi širom svijeta pa čak i onih koji o nogometu ne znaju ama baš ništa, skandalozno i naprasno je nakon 6 sati iščekivanja priveden kraju jer nekome nije odgovaralo da se na pozornici pojavi Marko Perković Thompson.

Thompson je bio uvjet i želja igrača i kao prijatelj svih njih ukrcao se u autobus na njihov zahtjev već u zračnoj luci. Opet se u Hrvatskoj događa da manjina diktira većini koja radi ovisnosti o njihovoj potpori popušta, ovaj put u trenutku kada je nacionalna svijest i naboj na vrhuncu.

Jučer su umjesto pobijede, vladajuće kaste u Zagrebu i posebno u Hrvatskoj doživjele potop. Umjesto da taj nacionalni naboj, osviješteno, zanos i zajedništvo iskoriste da se obračunaju s onima koji koče izgradnju hrvatskog društva u jednu samosvjesnu i organiziranu državu oni su dozvolili da im Duboka država uništi svaku šansu za to.

Luzerski mentalitet, nedovršena mentalna transformacija društva, legalizirana korupcija, nepotizam i naslijeđeno podaništvo kulminirali su proslavom u trenutku kad su igrači i njihovo vodstvo stupili na pozornicu.

Jučer dijaspora, poglavito ona prekooceanska nije spavala, kasnila je na posao. Deseci tisuća ako ne i stotine tisuća Hrvata svih generacija pratila je preko streama ili kablovskih TV postaja poput ABC direktni prijenos dočeka nogometaša s iščekivanjem onog najvažnijeg koji se trebao dogoditi na glavnom trgu u Zagrebu. Svi oni ostali su razočarani, tužni, a velika većina i u grču na rubu plača.

Nekako mi se čini da je sinoć i Ban Josip Jelačić bio tužan i na rubu plača. Plača za koji su krivi organizatori na čelu s gradonačelnikom, koji se eto nije udostojio da dođe i u ime grada Zagreba na pozornici pozdravi cijelu reprezentaciju.

Da ih pozdravi i da im kaže: – Dobrodošli naši šampioni, vaša je želja naša zapovijed, slavite, veselite se, radite što god želite do kada želite jer vi ste to zaslužili. Ovako se skupio u zapećku pozornice i gledao dobro “izrežiranu” predstavu.

Philadelphia ima stanovnika oko 1.5 milijuna i kad su Eaglesi osvojili Super Bowl gradonačelnik Michael Nutter to im je izgovorio. Zamislite da je svjetsko prvenstvo osvojila Engleska na što bi ličio London i bili postojala persona non grata kao što je to u Zagrebu jučer bio Marko Perković Thompson.

Ti koji imaju strah, ti koji imaju podanički mentalitet, ti koji u svemu vide svoj politički interes, ti koji ovise o glasovima onih koji žive u otetom i prokletom ti nisu ni dostojni da dočekuju heroje.

Sramotna priča o matrici koja nedostaje, priča je za naivne, a Hrvati nisu naivan narod. Cijela ta priča ima pozadinu na Trgu Svetog Marka i isključivi krivac je premijer države. On je najodgovornija osoba jer on je taj koji je to dozvolio, a dozvolio je jer svojim podaničkim mentalitetom i sklonosti ucjenama onih kojima to slavlje igrača i naroda ne odgovara.

U komunikologiji, političkoj strategiji i psihologiji, političarima koji poštuju volju svojih birača i svog naroda, ovakvi trenuci su Bogom dani. Ne postoji samosvjestan lider koji u parlamentarnoj demokraciji ne bi isforsirao izvanredne izbore i na valu nacionalnog zanosa učvrstio vlast. Plenković je svojom politikom, svojim odabirom suradnika tu priliku propustio.

Vlada koja ne prepoznaje poruke koje mu šalje njegov strateški partner i najpouzdaniji saveznik ili ne zna politički misliti ili ima nesposoban komunikacijski team.

Jedino političko svijetlo koje ima jaki, nebeski sjaj je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja je uz nogometaše, navijače i hrvatski dres postala istinski svjetski brend. Hrvatskoj predsjednici klanjaju se svi osim onih koji Hrvatsku ne mogu smisliti, a takvih je najviše u Hrvatskoj, pogotovo u medijima.

Ante Rašić/Kamenjar.com 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Eksplozija muškosti kod ‘vatrenih’ dobitak je za žene

Objavljeno

na

Objavio

Prošle godine nije baš zapaženo prošla vijest u ispravljanju jedne, kažu, (nogometne) nepravde. Poznato je da su zarade vrhunskih nogometaša ogromne.

Nije čudno, tu su milijarde ljudi po cijeloj kugli zemaljskoj koji gledaju, na što se onda, po naravi stvari, lijepe sponzori, reklame, televizijska prava, sve skuplje ulaznice, prodaja dresova, suvenira… Pošteno zarađeno.

No onda se umiješala politika, glasne feministice i ukazale kako je velika nepravda što muškarci nogometaši zarađuju znatno više od žena. Na to je odmah reagirala Norveška i izjednačila primanja muških i ženskih reprezentativaca i reprezentativki, na što je odmah sličnim prijedlogom išao i jedan bivši talijanski ministar.

Norvežani su išli s obrazloženjem kako ženska nogometna reprezentacija globalno i europski ostvaruje veće uspjehe od muške, što je točno. No istom logikom i Talijani svojim reprezentativkama trebali spustiti plaću jer drastično lošije kotiraju od muških kolega.

Feminizirani muškarac

Nisam protiv pozitivne diskriminacije, dapače, pa i u ovom slučaju, ali jednakost i jednakopravnost spolova stjerana do bizarnosti poprima dvostruku dimenziju po muškarca.

Prva je da se samim činom što si muškarac moraš osjećati krivim ako, zasluženo, više zarađuješ, jer samim tim “diskriminaraš”, čak i kad igraš nogomet. Druga dimenzija, a radi se o kulturološkoj klimi, koja je posljedica te, da se muškarac, ako se želi iskupiti mora – feminizirati.

Još 2015. godine u medijima taj sam proces opisao ovako. Prije desetak godina u Francuskoj je jedna knjiga uzburkala žestoke rasprave.

Radi se o djelu Èrica Zemmoura pod naslovom “Prvi spol” u kojoj se iznosi snažna teza: Ako muškarac želi uspjeti, mora postati žena. Prema Zemmourau, u moru stereotipa o potlačenoj i diskriminiranoj ženi u zadnjih pedesetak godina dogodio se sasvim suprotan proces.

Dok feministice kriče mašući statistikama o prevlasti muškarca, društvo se feminiziralo, ženske vrijednosti postale su dominantne: Intuicija ispred razuma, konsenzus nasuprot autoritetu, konzumerizam ispred proizvodnje, emocije ispred razbora, izgledanje i pokazivanje ispred bivstvovanja, tolerancija ispred konflikta, pri čemu se pod konfliktom ne misli na oružani sukob, na fizičko nasilje.

Dok je feminizam sedamdesetih godina tražio da žene budu kao muškarci, da rade kao muškarci, danas je obrnuto, radi se o tome da muškarci usvoje ženske vrijednosti. Žena više nije spol, već društveni ideal. Tako i muškarac koji želi uspjeti mora usvojiti dominantne ženske vrijednosti, feminizirati se, pa i u smislu izgleda i odnosa prema vlastitom tijelu, od depilacije preko “kvarcanja”.

Ovaj proces prije više od pedeset godina najavio je psihoanalitičar Alexander Mitscherlich u knjizi “Društvo bez očeva”, društva u kojem otac, muškarac, kakvog smo poznavali postaje suvišan.

Polazeći od iskustva autoritarnih i totalitarnih režima Zapad je došao do “zaključka” da su za sva zla i krvoprolića krivi muškarci, “očevi”, odnosno hijerarhijska struktura društva, pa se moralo, napose u šezdesetosmaškom i feminističkom pokretu, “ubiti oca”, muškarca, super ego, tog autoritarnog simbola i ratnika.

Tako se od hijerarhijskog modela društva koji uzrokuje tlačenje, zlosilje i diskriminaciju prelazi u horizontalni model u kojem otac kao autoritet postaje suvišan, opasan, a veliča se egalitarizam u kojem je “zabranjeno zabranjivati”, dočim je svaki autoritet sumnjiv, represivan.

Muškarac i društvo se sve više feminiziraju, a, kako upozorava i Zemmourau, “da biste uspjeli morate postati žena” i uklopiti se u društvo kojim vlada ” feminily correct”.

Nerazumna jednakopravnost

Kada sam to izrekao 2015. godine dobio sam pismo jedne naše istaknute feministice (pismo je privatno pa nije etično iznositi ime) u kojem ona pristojno i pametno osporava moja, a zapravo razmišljanja dva citirana autora.

Sva argumentacija ove žene vrti se oko principa jednakosti, pa slijedom toga i jednakopravnosti. No to uopće nije u pitanju, dapače, jednakopravnost žene i muškarca je vrijednost za koju se svim razumom treba zalagati, osim kada postane nerazumna.

Da je tada, kada sam to pisao, bilo ovo svjetsko nogometno prvenstvo, ne bih gospođi ništa odgovarao već ju samo pitao gleda li Hrvatsku na SP-u u Rusiji?

To je suprotno od onog što su izrekli Zemmour i Mitscherlich o muškarcu i očevima i sukladnom procesu na Zapadu. Nas 40 muških je ovdje, rekao je u četvrtak Dalić. Subašić koji bi igrao i jednom nogom, eksplozija snage, htijenja i borbenosti, jednom riječju muškosti, koja se nikada ne predaje. Pravi muški!

A onda dovode, poput Vide i Modrića, djecu na teren, pokazujući na istom terenu kao muškarci i snagu i roditeljsku brigu i nježnost. Obitelj i domovina, za to igramo. Takav “zastarjeli” tip muškaraca i očeva ne bi trebao smetati, to su arhetipovi muškosti i očinstva, i najveći dobitak upravo za – žene.

U borbi za ravnopravnost ne smiju se brisati (prirodne) razlike. To osiromašuje jednako muškarca, kao i ženu, cijelu kulturu. Pa i nogomet.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori