Pratite nas

Intervju

Jakov Sedlar: Hrvatska i Hrvati uživaju u Izraelu ogromnu ljubav

Objavljeno

na

Povodom novoga filma Jasenovac – istina s hrvatskim filmskim redateljem Jakovom Sedlarom razgovarao je za  narod.hr urednik i kolumnist Željko Sakić.

[ad id=”93788″]

Hrvatski filmski i kazališni redatelj, scenarist i producent, Jakov Sedlar u mladosti bio je i istaknuti športaš, vaterpolist zagrebačke Mladosti.

Završio je Filozofski fakultet i Akademiju za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Isprva režira u kazalištu, a pozornost privlači dokumentarnim filmom Jeste li bili u Zagrebu, gospodine Lumière (1985). Njegov igrani prvijenac U sredini mojih dana (1988.) i međunarodna koprodukcija Gospa (1994.) vezani su za temu svetišta u Međugorju. Od ostalih igranih filmova ističu se: Ne zaboravi me – Fergismajniht (1996.), Agonija (1998.), Četverored (1999.), Jeruzalemski sindrom (2004.).

Autor je i nekoliko biografskih filmova (o Franji Tuđmanu, blaženom Alojziju Stepincu, Anti Paveliću, Ruži Pospiš Baldani, Anti Gotovini). Od 1992. do 1996. bio je ravnatelj Drame HNK u Zagrebu.

Sedlar je poznat i kao veliki pronositelj hrvatske kulture i povijesti u svijetu.

Osim o filmu Jasenovac – istina, Jakov Sedlar i Željko Sakić razgovarali su o brojnim drugim temama.

Zbog čega ste zapravo snimili ovaj film?

Započeo sam se uopće baviti mišlju da snimim ovaj film, isključivo zato da objasnimo neke stvari koje nisu bile objašnjene, odnosno, došlo se do nekih novih dokumenata, znači nekih novih istina u odnosu na Jasenovac i sve ono što se događalo u Jasenovcu, ne samo od 1941. do 1945., nego i od 1945. do 1951. godine. Znači snimili smo ga zato da pokušamo što veći broj argumenata i dokumenata iznijeti u javnost, kako bismo stvorili okružje da prava istina o Jasenovcu, ne ova frizirana koju smo mi slušali više od pola stoljeća, dođe na svjetlo dana. To je isključivi razlog, želja za istinom.

Tko je sve sudjelovao u snimanju filma i koliko vam je vremena trebalo da bi ovaj projekt realizirali?

Započeo sam ovaj film prije 12 godina. To je bilo jedno dugo putovanje u svakom smislu i u traženju dokumenata, i traženju sredstava, jer nisam dobio sredstva od niti jednog hrvatskog ministarstva, niti od Hrvatske televizije. Međutim moja upornost i želja mnogih koji su htjeli pomoći isplatila se i mi smo konačno došli do cilja. Znači, dvanaest je godina tu posla, u međuvremenu sam radio i druge stvari, jer ovaj film nije moguće napraviti ako nemate dokumente i to je jedan od razloga zašto se na tome radilo toliko dugo.

Imate izvanredne veze s državom Izrael. Od kuda sežu te veze?

Još 1996. godine započeo sam s radom na filmu “Židovi i Hrvatska”. Naime iritirala me je masa neistina i laži koje su mediji pisali o našem odnosu prema Židovima. Osobno nisam mogao znati što je bilo prije Prvog svjetskog rata ili Drugog, ja sam znao moje vrijeme. Nikada nisam vidio nekoga niti čuo da je netko rekao nešto ružno protiv Židova. I iz tog razloga sam jednostavno želio to snimiti.

I onda smo u filmu poslagali tu cijelu povijest koja je trajala 80 minuta, taj film je prikazan u Izraelu.
Prikazan je i u Muzeju dijaspore u Tel Avivu, prikazan je svugdje po svijetu i nakon toga su meni ti ljudi, koji su shvatili da sam osoba kojoj oni mogu vjerovati i koja ima određene stručnosti i znanja i da bi bilo dobro sa mnom surađivati.

Tako su me počeli pozivati da radim filmove na židovske teme. Do sada sam u svom opusu snimio 19 filmova o židovskim i temama Izraela.

Od toga se deset filmova nalazi u Muzeju Holokausta Yad Vashem, što je vrlo velik broj, jer mislim da iznad tri filma ima vrlo mali broj autora. Upravo sam završio dva filma koji će ući u video arhiv Yad Vashema, to su “Ana Frank nekada i sada” , to je prvi film od “Dnevnika Ane Frank” na arapskome jeziku, i drugi je film “Pravednica Romkinja”. To je priča o jednoj Romkinji koja je proglašena Pravednicom među narodima, dakle ona kao Romkinja, pripadnica naroda koji je stradao slično kao i Židovi za vrijeme Drugog svjetskog rata, ona je spasila jednog Židova na Kosovu, i to će biti prva premijera koju ću imati nakon ovoga filma u Americi i u svijetu.

Kakvo mišljenje imaju obični ljudi u Izraelu i tamošnja intelektualna elita o Hrvatskoj?

Hrvatska i Hrvati uživaju u Izraelu ogromnu ljubav tih ljudi, posebno zadnjih desetak, petnaest godina od kada su Izraelci počeli masovno dolaziti na ljetovanje u Hrvatsku.

Najbolje se uvjerite kakav je konkretan narod, kada vi dođete u tu državu. Godišnje dođe između 120 do 150 tisuća Izraelaca u Hrvatsku, svi oni odlaze s najljepšim mogućim uspomenama, s njima se vraćaju u Izrael. I kada ih pitate o Hrvatskoj svi kažu da je to divna zemlja i divni ljudi. Sada kao dio odgovora na vaše pitanje postoje li sjene prošlosti, svi Izraelci znaju što se događalo svugdje po svijetu pa i u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata, mnogo manje znaju da su oni stradavali i pod Titovom Jugoslavijom, a to se malo zna jer je to Jugoslavija skrivala.

Zbog toga su važni filmovi i knjige, važno im je objasniti o čemu se radilo, ne da bi se bilo koga optužilo, jer to je vrijeme iza nas. Ono što je najvažnije oni nas vole i poštuju, mi smo njihovi prijatelji, oni su naši prijatelji. To vrijedi od intelektualnih krugova do običnih ljudi. Svi koji su imali veze s našim ljudima oni su oduševljeni s Hrvatskom i Hrvatima.

Što mislite o onim strukturama u Hrvatskoj koje uporno stvaraju atmosferu nekakve kako oni kažu “fašizacije društva”?

Franjo Tuđman rekao je da otprilike dvadesetak posto ljudi ne podnosi postojanje Hrvatske. Svi koji se bave ovim o čemu Vi govorite spadaju u tih dvadeset posto.

Osobno ne znam puno zemalja u svijetu gdje imate ljude koji mrze zemlju u kojoj žive.

Ja naime, u njoj ne bih živio ako je ne bih volio. Ja ovu zemlju volim i zato sam ovdje i mislim da svaki normalan čovjek živi u zemlji koju voli.

Naravno ti ljudi koji Hrvatsku ne vole, njima smeta sve što je lijepo u Hrvatskoj. Oni bi najradije Jugoslaviju iz koje smo krvlju izašli, na jedan težak i bolan način, ali smo sretni jer imamo svoju neovisnu državu. Prema tome oni su nesretni ljudi. Ja te ljude žalim, jer oni nisu sretni u zemlji u kojoj žive. Oni stalno hoće nešto novo, ali toga ne će biti u smislu nestanka neovisne Hrvatske države. To je hrvatski narod pokazao u najtežim okolnostima, i pokazati će opet.

Biste li mogli komentirati događanja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i plenumu na kome se u crvenoj majici sa slikom Rade Končara uzvikuje “Milosti ne tražim niti bih vam je dao”? Što znači za budućnost Hrvatske kada se studenti u formativnim godinama do te mjere indoktriniraju?

Njima smeta sve što je dobro za Hrvatsku. Oni bi bili sretni da se Hrvatska raspadne i da nas nema, da ovdje žive neki drugi ljudi, ako ne Jugoslaveni onda barem netko tko voli Jugoslaviju.

Na Filozofskom fakultetu na žalost, godinama se skupljao kadar koji obrazuje te mlade ljude koji je projugoslavenski, na mnogim katedrama, ne ću reći da su tamo svi, ali jedan veliki broj ljudi, u postotcima neprirodno veliki broj, koji Hrvatsku ne vole i koji su jednostavno jugoslavenski orijentirani.

Oni su orijentirani za nešto što je hvala Bogu iza nas, to je loše i oni indoktriniraju mlade ljude. Tu sam ja zabrinut za budućnost zbog toga jer taj kadar, kao što ste rekli u formativnim godinama, može ljude jako okrenuti. Kako to riješiti meni je teško kazati ali definitivno bi to trebalo riješiti, jer je to katastrofalna situacija po budućnost Hrvatske.

Ako mladoga čovjeka otrujete ideologijom onda se on više ne može izvući iz toga. Ne znam što se formalno pravno može napraviti.

Osobno sam čovjek koji je za apsolutnu slobodu, ali ovaj drugi dio ljudi, koji djeluju s jugoslavenskih pozicija, s pozicija koje su Hrvatskoj nanijele samo zlo, a nikako dobro, a taj dio ljudi koji je tamo, ne znam zakonski okvir, jer sve što se čini mora biti unutar zakonskog okvira. Oni su svoje kadrove tamo taložili, dugi niz godina.

Doista ne znam kako bi se to moglo riješiti. Osobno sam filozofiju završio i tamo koliko vidim, niti za vrijeme Jugoslavije nije bila takva situacija kao što je sada na tom fakultetu.

Zbog čega ste snimili film “Četvorored”?

Znao sam da ako ja ne snimim taj film, da ga nitko ne će napraviti. Taj su film željeli Tuđman, Šušak, Aralica i ja. Mi smo i tada imali opstrukcije na svim razinama, od tadašnjeg gradonačelnika nadalje, nije im bilo drago vidjeti taj film.

Dio tih ljudi potiče iz komunističkih obitelji, a oni ne žele priznati da su partizani ubijali. Oni tvrde da nisu, ali ubijali su, na žalost su ubijali.

Onda su Hrvati ubijali Hrvate. Meni je to teško priznati ali je to tako bilo, to se mora priznati. Film je usprkos svemu napravljen i film je ostao. Nije im drago da je ostao i to je moj veliki krimen za njih.

Mišljenje Tomića i njemu sličnih me uopće ne zanima. Moji filmovi igraju svugdje po svijetu, ja sam na tržištu za razliku od njih, koje plaćaju njihovi partijski drugovi.

Mene ne plaćaju partijski drugovi nego ljudi u Njemačkoj, Francuskoj, Izraelu, Americi, znači ja sam na tržištu i da ne vrijedim propao bih. Osobno u Hrvatskoj, nikada nisam ništa dobio od bilo koga, imam plaću u HNK gdje radim svoj posao, snimam spotove, radim predstave za HNK, nisam nikada dobio od bilo kojeg fonda novce za svoj film, nikada.

Kako ste uspjeli snimiti svoje filmove bez HAVC-a, dakle to je moguće?

Znate, vani postoje financijski kriteriji, ako netko uloži novac u vaš film i vi taj novac vratite tada ćete raditi i drugi film, ako ne, onda ne ćete.

Financijski kriteriji, i prema tome treba gledati na stvari. Kod snimanja filma tržište je nešto što je najvažnije. To je posao. Oni vas gledaju prema tome kako vi radite. Ako napravim dva filma za redom koja financijski propadnu, sredstva za treći film ne ću dobiti.

A ovdje dobivaju film za filmom, milijune kuna državnog novca bez obzira je li to gledalo 200 ili 200.000 ljudi. Hoću vam kazati, vani se možete izboriti samo svojom kvalitetom. Mogu to reći na osnovu toga kakav imam status, samo moja kvaliteta mene održava, ništa drugo.

Tamo vam ne igra ulogu jeste li vi u partiji, ili stranci. Postoji tržište. Ako nastup određene pjevačice košta 50.000 eura to je njezina cijena i ako nemaju novaca ne će je zvati na koncert. Isto tako, zna se koja je moja cijena, i oni me ne će zvati ako nemaju novaca da bi me mogli platiti.

Recimo Julija Timošenko mogla je zvati kojeg god hoće redatelja da radi film o njoj, ali je zvala mene. Zašto treba pitati nju, ali je između svih redatelja koji su se nudili i kompanija, zvala baš mene. Taj je film u Ukrajini pogledalo 25.000 ljudi. Prema tome, osobno sam se dokazao kao netko tko zna raditi svoj posao, ništa drugo. Nekada se naravno napravi malo bolje, nekada malo lošije ali uvijek na razini koja je visoka, jer ako nije visoka razina, ne će ga nitko pokazati, niti gledati.

Imate li u planu snimiti kakav igrani film, s obzirom da ste do sada doista napravili impozantan opus dokumentaraca?

Zadnji igrani film snimio sam 2004. Sada imam u pripremi tri igrana filma. Jedan koji ću raditi sasvim sigurno zvat će se “2761”.

Ta je priča temeljena na 2761 istinitoj priči jednog hrvatskog branitelja i samoubojstvu jednog hrvatskog branitelja. To će biti igrani film, velika priča.

Drugi će se film zvati “Utakmica”. Priča je to o utakmici koja se odigrala 20. travnja 1944., u Mađarskoj, nogometna utakmica između nacista i zatvorenika, treći film radit ću prema sjajnoj knjizi svećenika Đure Zrakića, možda najčitanijoj hrvatskoj knjizi uopće, a ona se zove “Svi me vole samo tata ne.”

To je zapravo film o odnosima roditelja i djece. Jedna divna priča.

Je li vam se u karijeri dogodilo da vam je neki glumac odbio igrati u filmu?

Ne. Nikada. Radio sam s najboljim hrvatskim glumcima od one stare garde recimo pokojnim Vanjom Drachom, Božom Oreškovićem, Perom Kvrgićem, od Ene Begović do Zrinke Cvitešić, tako da sam radio s 95 posto hrvatskih glumaca. Uvijek sam došao glumcu s razrađenim scenarijima, s normalnim uvjetima, s normalnim novcima, nema razloga za odbijanje, nisu me odbili ni domaći ni strani, nikada.

Vaš film “Gospa” nezasluženo je prešućen u domaćim krugovima?

Jest u domaćim, ali se itekako gleda i o njemu govori vani. Znate zašto je prešućen?

To je moj drugi veliki krimen. Prvi je bio što sam pristao uz predsjednika Tuđmana. Nije problem čak niti to je li se Gospa ukazala ili ne, nego na kraju filma postoji posveta. Taj sam film posvetio 664-vorici hrvatskih biskupa, svećenika, bogoslova koje su ubili komunisti.

To je razlog prešućivanja, to mi ne mogu oprostiti.

[ad id=”93788″]

U blizini 200 metara od nas nalazi se HNK Ivana pl. Zajca, a u njemu Oliver Frljić. Što mislite o njemu?

Ne optužujem Olivera Frljića nizašto. On je čovjek kakav je, ima svoj način rada, i svoj svjetonazor. Meni je to zadnji provincijalizam i zadnje trabunjanje nečega što je sto puta viđeno ranije u raznim provincijama. On je problem Riječana, građana ovoga grada, odnosno njega je postavila politika.

Frljić je ono što Obersnel hoće. Odnosno svaki intendant koga se dovede njegov je intendant. Obersnel se s njim slaže, i on ga plaća, i on daje novac za kazalište, prema tome Frljić je jedan loš provincijski redatelj, koji je Rijeku sveo na jednu provinciju.

To sam već jedanput napisao, bila je to ona polemika s njima. Kada sam došao u Rijeku prvi puta tamo negdje 1969. godine tu je iza nas bio brod “Barba Rude”, kupleraj.

Frljić je kazalište sveo na jedan provincijski kupleraj, gdje ljudi služe sami sebi, s repertoarom koji de facto nikoga ne zanima, oni se proglašavaju da su genijalni da su oni jedini slobodni grad, to su budalaštine.

Danas je cijeli svijet slobodan koliko je slobodan, oni od jednog grada koji ima sve šanse biti jedan normalan mali europski grad, naprave provinciju.

Kako komentirate izbor Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture 2020.?

To ne znači ništa. Pa Maribor je bio Europska prijestolnica kulture, koji je i nakon toga ostao potpuno isto što je bio prije toga, provincija.

Prema tome ako se ne promjeni Frljić, ako se ne promjeni taj duh, i svjetonazori, oni mogu dobiti ne 30 nego 300 milijuna eura to ne će značiti ništa.

Zašto je uopće institucija Europske prijestolnice kulture osnovana? Je li se ikada Pariz, Beč ili Berlin, kandidirao za Europsku prijestolnicu kulture?

Što će to njima, oni su to sami po sebi. Ili ste grad kulture ili niste. A najava da će rekonstruirati Titov brod “Galeb” je perverzija.

Ali iza toga stoji Obersnel i njegova politika. Neka naprave i Titov spomenik od pedeset metara, nije nemoguće da naprave i D’Annunziu spomenik iza kazališta, a mogu i Mussoliniju.

Uostalom, nije takvo gledanje na stvari ekskluzivitet Rijeke. U Zagrebu imate Trg Maršala Tita, koji se križa s Ulicom Andrije Hebranga kojega je Tito ubio. Možete li to zamisliti?

Možete li zamisliti da se u Amsterdamu Ulica Ane Frank križa s Ulicom Josefa Mengelea?

* Razgovor vodio i pripremio Željko Sakić/Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Ruža Tomašić: Za neke u Bruxellesu smo Divlji zapad

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska europarlamentarka Ruža Tomašić u  razgovoru za 100posto govorila je o radu u toj instituciji i kakav je odnos prema zastupnicima iz Hrvatske.

To što u parlamentu sjedi 751 zastupnik, pa ne dolazite svaki tjedan do riječi, ne znači ništa. Pojašnjava nam, glavni rad je u odborima, a u samom parlamentu je – finale. Na primjeru njezinog izvješća oko izlova plave ribe u Jadranu, za što je bila izvjestiteljica, možemo i dočarati kako teče ovaj proces.

‘U parlamentu zapravo govorite o onome što ste napravili u odborima. Odbori traju po cijele dane, počinju od 8,30 ili 9, a pauza je u 12,30. Potom se u 15 nastavljaju i budu do 18 ili 18,30, a ako ima puno posla iza tog se nastavlja bez prevoditelja. Tamo se rješavaju glavne stvari. Kad vi donese izvješće i kad se ono prihvati na odboru, s njime idete u parlament. Ako ste izvjestiteljica ili izvjestiteljica u sjeni, o tome govorite i kad bude glasovanje, pa ako se usvoji, onda idete i na trijalog s Vijećem i Komisijom kao predstavnik parlamenta’, pojašnjava nam proceduru.

Posebno naglašava da za uspješan rad u odboru morate steći respekt svojih kolega. Kaže, dolazit će vam na vaše odbore tek ako vas shvate ozbiljno.

‘Ako vas ne poštuju, i ako samo dođete i odrađujete izvješće, neće ni oni sami dolaziti, niti možete išta završiti. Dakle, morate se dokazati, pogotovo mi koji smo iz male države, nekima smo još uvijek kao nekakav ‘Divlji zapad’.’

‘Predsjednik europarlamenta je ekstremni desničar’

Prošlog tjedna šokirao nas je predsjednik europarlamenta Antonio Tajani koji je na komemoraciji Dana sjećanja na žrtve fojbi uskliknuo ‘Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija’, pa smo odmah pomislili: ‘Ako je takav predsjednik, kakvih tek ima zastupnika.

‘Ima i tamo ‘svašta’, ali kad se s tako visoke pozicije tako nešto izjavi, zaista je šokantno. Ali, kad pogledate tko je on, nekad je bio ekstremni desničar, također i novinar, shvatite da jako dobro zna težinu tih riječi, gdje ih i kad treba izgovoriti, na koji način i kome. Idu izbori i započeo je kampanju, tako da je bio jako, jako svjestan što govori. Nije ni glup, ni lud’, kaže o njemu Tomašić, a kad je riječ o ‘promašenim zastupnicima’, procjenjuje da ih je najviše 20-ak.

‘Većina njih i ne dolaze, a kad dolaze ‘valjaju gluposti’, ali to se uglavnom ignorira.

Ovo što rade Britaniji oko Brexita je prijetnja za sve nas male

Kad govori o lošim iskustvima, kaže da ih nije imala previše. ‘Nisam plašljiva, pa se ne dam’, kaže, no ipak ako nešto treba izdvojiti to su predrasude političara iz velikih zemalja prema ‘malima’.

‘Ima i tamo ljudi koji se nisu ostvarili i onda svoju nesigurnost i neostvarenost pokušavaju iskaliti na nekome. I ako im to dozvolite nije ugodno, ali ako im kažete što ih ide… Imala sam takvih problema s Englezima, njih je 20-ak u mom klubu, i naravno, bili su povezani sa Srbima, imali drugačije mišljenje o ratu, cijeloj situaciji kod nas… Kad mi je jedan počeo držati lekciju ‘oni su Englezi, mi smo mala Hrvatska’, nisam odšutjela.

Rekla sam mu: ‘Gledaj, mogu vam priznati jedino to što ste veći od nas, a drugo, mi smo imali svoje kraljeve, i mi smo jeli iz tanjura s noževima, vilicama i žlicama, dok ste vi još uvijek jeli prstima s onim drvenih pladnjeva. Bili ste toliko prljavi jer se niste kupali, pa su se vaše žene udavale za Vikinge jer su i oni bili čistiji od vas. Dakle, nemoj mi molim te govoriti o Engleskoj. Porobili ste pola svijeta, pa imate što pokazati, a Hrvatska koja je toliko puta porobljena i pokradena, još uvijek u svojim muzejima ima svoje. A što je u vašim: predmeti iz Indije, Pakistana, Irana, Afrike…’ Nakon tog sam dobila deset puta veći respekt od njih’, prepričala nam je.

Ruža Tomašić otkrila je i zanimljiv pogled na Brexit.

‘To će biti velike posljedice, shvatit ćemo tek poslije, kad ne bude novca za kohezijsku politiku, razne fondove… Ali, osobno, mislim da je glavna stvar ta da su Njemačka i Francuska htjeli izgurati Britaniju iz Europske unije. Nisam odvjetnik Britanije, ali oni su ipak zagovarali Europu ravnopravnih država članica i nisu se mogli slagati s onim što Berlin i Pariz hoće, jednu nadnacionalnu Europu u kojoj će države biti svedene na regije. A to što im sada rade tolike probleme, nije to zbog Britanaca, to je radi nas koji smo ostali. Da mi pomislimo, ako njima to rade, što će tek nema malim članicama.’

Za kraj, pitali smo je koliko je promijenila svoje mišljenje o Europskoj uniji s obzirom da su je neki nazivali i euroskeptikom, piše 100posto.hr

‘Moje mišljenje se nije promijenilo. Europska komisija, oni koji već vuku konce, kako god hoćete, imaju svoju agendu, a to je da Europa bude jedna država, i vidim da sve vodi prema tomu. S druge strane, ja vjerujem u Europu ravnopravnih država članica, a ne u neku nadnacionalnu, ‘nadnaravnu’ Europu jer to ne može biti.

Puno ljudi se poziva na Ameriku, i mi ćemo biti, kao, isti, ali to nije tako. Vi kad odlazite u Ameriku, ostavljate kuću, zemlju, kulturu, jezik, ma sve… Mi smo u Europsku uniju ušli sa svim tim i sad netko traži da se odreknemo svega. To je za mene neprihvatljivo, u Europskoj uniji kakvu ja vidim svatko treba poštivati tuđu kulturu, jezik i običaje, a ne da idemo na brisanje naših posebnosti.’

 

Ruža Tomašić: Zbog svojih laži, patrijarh Irinej nikad više ne smije stupiti na tlo Hrvatske

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Mirjana Hrga – Ako nekom pomogneš, populist si, ako ne, ohol si

Objavljeno

na

Objavio

U prvom intervjuu od kada je preuzela dužnost savjetnice predsjednice Republike za strateške politike i odnos s Vladom i Saborom, Mirjana Hrga otkriva kako je došla na Pantovčak, komentira stanje u medijima, ali i odnos medija prema političarima, iznosi vlastite političke stavove i objašnjava zašto imovinske kartice dužnosnika ne bi trebale biti servirane javnosti, piše Jutarnji List.

Možete li otkriti kako je došlo do vašeg angažmana u Uredu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?

– Predsjednica i ja smo se znale isključivo kroz profesionalni odnos nje kao predsjednice i mene kao novinarke. Iznenadio me njen poziv. Premda sam život posložila u sasvim drugom smjeru, na kraju sam ipak prihvatila ponudu. U zadnjem razgovoru je izgovorila ključnu rečenicu koja je bila svojevrsni okidač. Ne želim reći što je izgovorila, jer vjerujem da ni ona sama nije svjesna koliku je to težinu imalo, ali rezultiralo je time da u predstojećem razdoblju stavim sve iza dužnosti koju prihvaćam. Možda će nekima zvučati staromodno, ali meni je velika čast služiti svojoj domovini.

Jeste li nakon preuzimanja dužnosti na Pantovčaku bili u kakvom kontaktu sa svojim prethodnikom Matom Radeljićem?

– Ne. Matu poznajem isključivo kao kolegu. 90-ih smo radili zajedno i mogu samo reći da je bio iznimno korektan kolega, dobar i od pomoći.

Govorilo se da je u pozadini vašeg dolaska u Ured predsjednice “bjelovarska veza”, pri čemu se mislilo na predsjednika Sabora i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića koji je također iz Bjelovara.

– Čula sam i gore spekulacije, a ova mi se činila čak normalnijom u nizu netočnih. Nije bilo nikakve konspiracije, nikakvih posrednika, ničeg što bi moglo zagolicati maštu pobornicima teorija zavjere.

Kako izgleda radni dan u Uredu predsjednice?

– Dolazim ujutro oko 8.30 sati, cijeli dan radim na analizama, iščitavam zakone, razgovaram s ljudima koji traže posredovanje ili pomoć predsjednice. Ima jako puno posla.

Bilo je negativnih reakcija na vaše imenovanje s desnih portala. Tako vam se izvukao intervju koji ste na Al Jazeeri radili s akademikom Iblerom i pitali ga što imaju Hrvati s Dubrovnikom kada je sve napravljeno prije 600 godina. Kako ste doživjeli te reakcije?

– Ne razumijem od kuda ti napadi. Pa zar nisu mene stalno optuživali da sam desničarka? Izgleda da je sve podložno promjenama i tumači se kako kome treba. Pa ja sam osoba koja se u srcu Hezbolaha jasno predstavljala Hrvaticom i katolkinjom. Ne pada mi na pamet upuštati se u jalove rasprave kako bih objašnjavala da nisam antihrvatski element koji dovodi u pitanje hrvatsku povijest Dubrovnika. Kada je 2000. godine SDP došao na vlast ja nisam mijenjala stavove, nisam se prodala za Judine škude, nego sam dostojanstveno izdržala tri godine suspenzije i onda izašla na tržište. To su moje vrline. Ja tu ne nalazim manu.

Što je bio motiv za napade s desnih portala?

– Ni jedna bolest nije zdrava. Pa tako ni zavist. To su pokušaji podmetanja. Ako umanjiš mene, automatski umanjuješ i predsjednicu. Ako ja ne vrijedim, onda ne vrijedi puno ni ona koja me izabrala. Igra je savršeno jasna.

Je li još uvijek prisutan osjećaj gorčine nakon odlaska iz novinarstva?

– Ta se gorčina isključivo odnosi na moju zadnju godinu rada u novinarstvu i to nakon šest godina provedenih u nekim drugim zemljama, na drugoj profesionalnoj televiziji. Novinarstvo će ostati u mom srcu kao jedna od najvećih ljubavi. Ali ono s čime sam se suočila nakon povratka u Hrvatsku je bio stres i ne bih si to više priuštila.

Znači li prihvaćanje dužnosničke funkcije u Uredu predsjednice definitivno zbogom novinarstvu, ili su vrata i dalje odškrinuta?

– Ne bih voljela da netko za pet godina pročita kako sam izričito rekla da se neću vratiti u novinarstvo. Ali bih voljela ostati pri ovom stavu da nakon 24 godine novinarstva pošto sam zaklopila knjigu i ušla u politiku, više nema povratka.

Kakvo je danas novinarstvo u Hrvatskoj?

– Možda je bolje pitanje u kakvoj je situaciji današnje novinarstvo. Ovo su iznimno teška vremena kada su PR-ovci i financijski moćnici pobijedili novinare i vijest. Ako ne pronađemo način kako osnažiti novinarstvo, doći će još teži dani. To u konačnici neće biti šteta samo za novinare, nego za društvo u cjelini. Novinari su kontrolori vlasti, i tko će to činiti ako oni nestanu? Naravno, govorim o odgovornom novinarstvu, a ne onima koji nisu u stanju provjeriti informaciju, pa čak ni nazvati drugu stranu.

Uz sve smo se našli na meti sudova koji dosuđuju velike odštete za vrlo suspektne slučajeve povrede časti i ugleda.

– Pobornik sam toga da se novinarstvo mora osnažiti i da mora biti odgovorno. Novinari su nekada bili gospoda, a danas se sve svelo na fore i fazone. Ne možete nekoga iz vlastite komocije nazivati šovinistom, ultradesničarem, pripadnikom ovog ili onog tabora kao što su meni napravili. To netko čita, narušava se nečiji ugled. Novinarstvo mora biti odgovorno da bi bilo jako.

Je li gotov proces povodom vaše tužbe protiv Novosti zbog teksta u kojem se vaš dolazak na RTL komentirao kao profesionalno samoubojstvo?

– Još traje pa ne bih o tome.

Kako će se odnos s Miloradom Pupovcem reflektirati na aktualnu dužnost? Vi ste savjetnica predsjednice države, a on, uz to što je predsjednik SNV-a, je saborski zastupnik i član vladajuće većine.

Milorad Pupovac i ja nemamo nikakav odnos. Ako se kroz posao sretnemo, to više neće biti odnos političara i novinarke nego može biti postupanje na tragu zajedničkog društvenog interesa.

Nedavno ste u funkciji savjetnice predsjednice šetali Zagrebom s Milanom Bandićem s kojim također imate vrlo neugodno iskustvo jer vas je vrijeđao nakon emisije u kojoj ste ga suočili s teškim materijalnim uvjetima u kojima funkcioniraju zagrebački vrtići.

– On se davno, još kada sam bila na televiziji, ispričao zbog toga. Šira javnost je upoznata s našim turbulentnim odnosima u kojima je dolazilo i do žestokih sukoba, ali to je tako i nije moglo biti drugačije. Ja sam inzistirala na odgovorima, a on na svojoj poziciji.

A što se tiče šetnje Zagrebom, on je bio u funkciji domaćina i ni na koji način se nije mogla osjetiti nekakva nelagoda.

Mediji su primijetili kako u Zagrebu, za razliku od drugih mjesta u Hrvatskoj, nitko nije zaustavljao predsjednicu, niti tražio da se fotografira s njom. Što vam to govori?

– Ništa, jer neke medije ne zanima što se stvarno dogodilo. Oni dobiju nalog i imaju točno razrađen plan kako će priča na kraju izgledati. Šetnja za koju me pitate bila je Tkalčićevom ulicom u jutarnjim satima, u vrijeme kada ljudi rade. Predsjednica je odlučila obići svih 20 županija, i normalno je da na isti način tretira Grad Zagreb koji ima poseban status. Ne možete ga zanemariti i to ne bi bilo u redu. Istina, neobično je jer je to grad u kojem predsjednica živi i djeluje. Bilo je izazovno napraviti program u tako velikom gradu u kojem ima puno uspješnih kompanija i pojedinaca. Kome posvetiti posebnu pozornost, koga izostaviti? Otišlo se na dvije lokacije, a treća je, s obzirom na rastući turizam, bila šetnja Tkalčićevom. Ništa neobično. Umjesto u uredu, s informacijama smo upoznati u jednoj od najljepših zagrebačkih ulica.

Činjenica je da mediji prenose ono što političari serviraju. A na meniju je svašta, ponajviše populizma.

– Mogu govoriti samo o Uredu predsjednice. Rad Ureda je transparentan, a ja navijam da se još više otvorimo prema javnosti. To su uostalom i molbe koje su mi iznijeli novinari, a moja je dužnost bila da ih prenesem predsjednici.

Ne poseže li i predsjednica Grabar-Kitarović za populizmom?

– A što bi to kod nje bio populizam?

Praćenje nogometnih utakmica, farbanje zidova, udomljavanje psa…

– Ne slažem se! I drago mi je što ste otvorili ovu temu jer ona pokazuje jal, pretjeranu kritičnost i neobjektivnost dijela hrvatskog društva. Dobro je pratiti i strane medije i vidjeti kako su oni pisali o nazočnosti predsjednice na sportskim borilištima i usporediti s tim kako su to pratili neki naši mediji. Kada čovjek ne bi bio u stanju pratiti strane medije, doista bi stekao negativan dojam. Ono što strani mediji ističu kao nešto pozitivno, nekome kod nas smeta pa to naziva populizmom.

Ipak, više znamo o predsjedničinoj dijeti nego o tome kako je i zašto promijenila stav o Marakeškom sporazumu.

– U Marakeš nije otišla jer smatra da je pitanje imigracija pitanje unutarnjih poslova. Rezerve koje ima prema sporazumu odnose se na ‘mehanizme kontrole provedbe’ nečega što bi trebalo biti dobrovoljno. Dakle, stav je poznat, a problem je možda i novinara kojima je važnija tema dijeta, nego što misli o uistinu ključnim temama: demografskoj politici, na osnovu čega je pisala prijedlog programa za otoke, za brdsko-planinska područja, o njenom doprinosu rješavanja pitanja blokiranih, što je sve radila u Slavonskom Brodu da se riješi problem zagađenja… Budimo realni, novinarima je interesantnije sve drugo, sami se bave trivijalnim pitanjima i onda isti ti mediji nešto zamjeraju. Odakle im pravo?

Ne nudi li predsjednica sama trivijalni sadržaj? Kad je otišla u Slavonski Brod, problem zagađenja je začinila informacijom da je udomila psa.

– To je opet drska medijska interpretacija. Predsjednica ni na koji način nije komunicirala taj potez, svjesna mogućih osuda za populizam, nego su mediji koji su pratili njen posjet to nametnuli kao priču. Dakle, idemo do toga da će političar, ako će htjeti preživjeti, morati imati vlastiti medij. Kika? Taj pas nije bio namješten! Dogodio se. I danas živi ovdje u Uredu. Kada Barack Obama kupi psa, aplaudira mu cijeli svijet, a u ovom slučaju je to populizam.

U izbornoj smo godini i spominje se puno kandidata za predsjednika, a ankete šanse za drugi krug daju Zoranu Milanoviću. Poznajete ga, a pamtimo vaš žestoki intervju s njim na RTL-u. Može li on, po vama, ugroziti drugi mandat Kolindi Grabar-Kitarović?

– Predsjednica se još nije izjasnila o kandidaturi. A Zoran Milanović, kao i svatko drugi tko se odluči, može biti ozbiljan kandidat ako se potrudi i ako ga isprati malo sreće, zašto ne? A što se intervjua tiče, ja sam dvije godine prije drugih kolega otvorila pitanje njegovih suradnika. Među ostalima, pitala sam ga i za Milanku Opačić koja je danas tema i ostalim kolegama tako i samom SDP-u. Tada mi se to strašno zamjeralo.

Je li Milanović to zamjerio?

– Nikako! Što bi zamjerio? Nakon tog intervjua najnormalnije smo sjeli, popili piće i ugodno razgovarali. Milanović nema problem s tim da novinari rade svoj posao i propituju. Mislim da više imaju problema oni koji se iz petnih žila trude njemu pomoći, a pitanje je koliko njemu ta pomoć uopće treba.

Od kada ste na Pantovčaku, predsjednica je angažirana po pitanju korištenja ulja kanabisa za liječenje. Ima li tu još aktivnosti osim pomilovanja Huanita Luksetića i podrške onima kojima je kanabis lijek?

– Predsjednica je detaljno upoznata s tim slučajem od prvog dana i pozorno ga prati. Jasno je da se ne može priča zatvoriti s jednim pomilovanjem. Pun mi je stol pisama ljudi koji mole pomoć. Ne govorimo samo o oboljelima od multiple skleroze kojih je oko 6500, nego o ljudima s teškim epilepsijama, oboljelima od karcinoma kojih ima na desetke tisuća. Svi oni su probali, ili koketiraju s idejom da koriste pripravak koji bi im ublažio simptome. Hrvatska je 2015. godine bila prva zemlja koja je odobrila prodaju pripravaka na bazi kanabisa u svojim ljekarnama. Međutim, od tada se dogodilo puno stvari koje nisu išle na ruku ljudima. Ako je neki lijek legalan, ne znači da je dostupan. Od ožujka ga nema u ljekarnama i ljudi ga moraju tražiti na crno. A kad ga ima, jako je skup.

Postoji nekoliko načina da se to riješi. Pritom ne govorim o legaliziranju marihuane u rekreativne svrhe, nego o korištenju pripravaka na bazi kanabisa isključivo u medicinske svrhe. Treba odlučiti što učiniti da se ljudima olakšaju muke. Ovo je tema na kojoj se ne smiju skupljati politički bodovi, niti se itko treba bojati da će ih izgubiti neovisno o tome koliko je dio javnosti konzervativan.

Kako to riješiti?

– Jedan od mogućih i najbržih načina je da se možda razmisli da umjesto jednog bude više dobavljača, pa će onda tržište samo po sebi regulirati cijenu koja je sada previsoka. Nadalje, liječnici trebaju koristiti svoje pravo da propisuju recepte ako postoji opravdani medicinski razlog za to, bez obzira koje specijalizacije bili.

Treba li dopustiti uzgoj marihuane u medicinske svrhe?

– Podijeljena su mišljenja. Europski parlament ovih dana poziva na financiranje novih istraživanja o kanabisu. Tome treba pristupiti pametno kako bi se postigao valjani cilj, bez da se ode u sivu zonu.

Nismo li u sivoj zoni. Ljudi smiju koristiti ulje kanabisa, ali je skupo i ne smiju ga proizvoditi?

– U tome se mogu složiti. Ovo je problem koji se mora riješiti.

Treba li marihuanu tretirati jednako kao i druge teške droge?

– Čitala sam neki dan o tome koliko se tona marihuane potroši samo u Zagrebu, a ona je zabranjena. To su ogromne količine, a onda se netko poigrao i izračunao da bi proračun bio bogatiji za nekoliko milijuna kada bi se ubirao porez na marihuanu kao na cigarete. No to je ozbiljno političko pitanje o kojem treba provesti temeljitu raspravu.

U kojoj je fazi postupak pomilovanja Huanita Luksetića?

– Ministar pravosuđa će se očitovati ovih dana. Pitanje je dana kada će se to riješiti.

Je li došlo još zahtjeva za pomilovanje?

– Koliko ja znam nije. Ali je došlo puno pisama i molbi za pomoć. Ljudi su očajni.

Zaduženi ste za savjetovanje o odnosima s Vladom i Saborom. Što radite na tom polju?

– Kako koja tema nalaže. Trenutačno radim na otvorenim vratima s temom doniranja organa gdje Hrvatska ima odlične rezultate, a tu surađujem s Ministarstvom zdravstva. U slučaju Huanita komuniciram s Ministarstvom pravosuđa, a s Ministarstvom financija razgovaram o blokiranima.

Priprema se novi Ovršni zakon. Ima li i predsjednica primjedbe na nacrt?

– Predsjednica se očitovala na novi prijedlog Ovršnog zakona i dala svoje mišljenje. U kontaktu je s blokiranim građanima i u odnosu na to da se izbjegne šteta ili problemi riješe na primjereniji način, dala je četiri konkretna prijedloga i dvije sugestije na razmatranje kao rezultat konkretnih razgovora s ljudima koji su uistinu očajni.

Uvijek ste javno iznosili svoje političke stavove. Ima li onih u kojima se ne slažete s predsjednicom?

– Za sada ne.

A oko Thompsona?

– Ne znam kakav je njen odnos prema njemu.

Predsjednici je omiljen pjevač, a vi ste svojevremeno prema njemu bili kritični radi koketiranja s ustaštvom?

Thompsona sam dovela u studio i pitala ga zašto već jednom ne završi s time. Rekla sam da vjerujem kako ne veliča ustaštvo, ali i kazala da mora pod to podvući crtu i jasno se izjasniti. Uostalom, to su trivijalne teme. Meni je njegova ‘Lijepa li si’ jedna od omiljenih pjesama.

Ne bih se složila. Isticanje ustaških i fašističkih simbola je veliki problem u Hrvatskoj.

– Ne mislim da je on proustaški orijentiran. On pjeva o ljubavi prema domovini. Može ga se u političkom smislu nazvati konzervativcem, ali mislim da je svima jasno da je bilo kakvo koketiranje s tekovinama totalitarnih režima, pod kojima se naravno podrazumijeva i ustaški režim – nedopustivo.

Puno ste kao novinarka putovali Bliskim istokom. Kakav je vaš stav prema Marakeškom sporazumu?

– Kada bih vam pričala što sam sve vidjela u tom svijetu gdje su stotine tisuća ljudi poslani na put bez povratka, kako su ti nesretnici postali valuta za potkusurivanje ne samo svojih zemalja, nego i drugih, mogli bismo dane provesti u razgovoru. Naš pogled je iskrivljen i priča za nas počinje 2015. kada su izbjeglice došle na naše granice. Ja sam ih pratila od 2011. godine i vidjela da žele blizu svoje zemlje dočekati mogućnost povratka. No, to je dio priče. Više ne možemo govoriti samo o izbjeglicama nego govorimo o migrantima.

A Marakeški sporazum? Migracije su dio ljudske povijesti i jedan od većih izazova sadašnjosti.

– Migracije su tema koja nas tek čeka. Mi smo se zatvorili u svoje okvire i ne znamo koliko je milijuna ljudi migriralo samo radi klimatskih promjena. Držimo se samo toga je li predsjednica podržala Marakeški sporazum ili nije, i što kaže Vlada. Birokrati se uvijek potrude nešto staviti na papir, no to ne mora uvijek odgovarati stvarnom stanju na terenu i odgovarati spremnosti da se ljudima doista pomogne.

Predsjednica bi čvrsto zatvorila granice i poslala vojsku da spriječi ulaz ilegalnih migranata.

– Ono što predsjednica zastupa je čvrsta kontrola ilegalnih prelazaka granice. Dakle, ako netko traži azil, čemu pokušaji ilegalnih ulazaka? Mišljenja sam da kada uđu u našu zemlju, oni su naša briga i treba prije dati njima nego nama da se što prije uklope u društvo. Ali mi moramo štititi svoje granice u ime sadašnjih i budućih generacija. Ne trebamo ih otvoriti i plaćati grijehe imperijalističkih politika.

Vaša je imovinska kartica izazvala dosta interesa. Vidi se da vam nije loše, a pola plaće dajete dvjema obiteljima. Je li to populizam.

– Danas je sve populizam. Nikad nije dobro. Ako nekome pomogneš – populist si. Ako ne pomogneš – ohol si. Objava imovinske kartice je bila jedna od žešćih čitulja u Hrvatskoj, pravi poziv na linč. Ne mogu to razumjeti. Suprug i ja smo s ponosom naveli do zadnje lipe sve što imamo.

U redu je da se imovina dužnosnika prijavi kako bi nadležna institucija mogla pratiti jeste li poziciju iskoristili za vlastito bogaćenje, ali smatram da nije u redu da to bude javno servirano. Čemu to služi? Da mi, kome god padne na pamet, pokuca na vrata?

Kako ste izabrali obitelji?

– Nisam mogla vjerovati da ću se morati ispričavati zbog toga što dajem dio plaće. Poznato je da ja nemam djecu, ali to nije razlog da ne pomognem djeci koja su rođena u neimaštini, od prvog se dana suočavaju s grubošću života i nemaju isti start kao ostali. Što je ljepše nego im pomoći. Kako sam ih izabrala? Htjela sam znati gdje novac ide i da s njime dvije obitelji lakše dišu. Obje obitelji imaju dječicu.

Ostavit ćete dojam da novinari super zarađuju.

– Ja sam uvijek jako dobro zarađivala i možda zato nisam nikada dobro kotirala u hrvatskim novinarskim krugovima. Prva sam imala transfer od 100.000 DEM kada sam prešla s HTV-a na Novu TV i još uz to dobru plaću. Super sam zarađivala i na Al Jazeeri. Dakle, uvijek sam jako dobro živjela od novinarstva.

Jutarnji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari