Suprotno uvriježenom, ne postoje samo pogrešni odgovori nego i pogrešna pitanja. Budući da odgovori na takva pitanja ne otkrivaju ništa osim možda tople vode, obično im svrha bude tek prikriti prava pitanja.
Postavljanjem pogrešnog pitanja se ili proračunato skreće pozornost s doista bitnoga ili druge dovodi u zabludu zbog vlastite nepromišljenosti, kadšto i sklonosti romansiranom doživljaju stvarnosti.
Primjerice, pravo pitanje na temu pomilovanja osuđenih zločinaca Perkovića i Mustača nije hoće li ih Zoran Milanović pomilovati, nego kad će to učiniti. Po čemu se to vidi?
Prvo, stvar koju je odavno započeo, još kao predsjednik Vlade, Milanović sad jednostavno mora dogurati do kraja, jer ma koliko sâm u pravilu djelovao nehajno, krugovi koji su ga doveli na vodeće državne dužnosti takvi nisu. Drugo, suprotno nekim nagađanjima, on time u političkom i reputacijskom smislu ne gubi baš ništa. Da je na ljevici tako, podrazumijeva se, pa to nitko ni ne propitkuje. Stoga zabavljači javnosti suvišnim pitanjima nagađaju da Milanović ipak ne će uslišiti molbu za pomilovanjem, jer bi time izgubio desnicu koju je očarao svojim nepatvorenim ruskim suverenizmom.
No, misli li doista netko da će mu sinjski gradonačelnik Miro Bulj, koji ga je unaprijed označio kukavicom ako pomiluje Perkovića i Mustača, već ovoga ljeta uskratiti gostoprimstvo na Tripalovim danima u svom gradu ako, recimo, osuđenom dvojcu ne oduzme odličja i činove, svjestan kako pomilovanje ne briše osudu? Ili da će Božo Petrov potrčati do javnog bilježnika i obvezati se kako više nikad ne će Milanoviću slati zaljubljene poglede?
Ili da će mu Nikola Grmoja odjednom sasuti u lice naramak ekskluzivnih nepodopština iz svojih tajnih, neimenovanih izvora? U konačnici, misli li netko da će se Nino Raspudić baš onako nepomirljivo naljutiti na Milanovića zbog zeru prenaglašenog suverenizma (uostalom, nije li ga dizao u suverenistička nebesa dok se inatio njemačkoj politici kancelarke Merkel, da bi sad, kad se šegači s njemačkim pravosuđem, vrtio drugu ploču)? Ili će njegov bijes zbog tog katastrofalnog poteza naglo splasnuti čim mu zamaše pred nosom nekim finsko-švedskim štosom?
I biti popraćen pragmatičnim povratkom u Milanovićevu nogavicu, čiji će se vlasnik tada opet preobraziti u suverenista bez falinge i premca? Jao, pa nije znao,…bio je namamljen,… podmetnuli mu Udba i HDZ, kako već neki dobrano očerupani pijetlovi na desnici kokodaču. Kao da je lisicu namamiti u kokošinjac neko vrhunaravno umijeće.
Iako će, po svoj prilici, već podrška besramnije polovice MožeMosti, zakrabuljene u nekakve neo-konzervativce, ma što taj pompozni izraz (oksi)moronskog prizvuka značio, Milanoviću biti dostatna za buduće izborne uspjehe, a usput mu zajamčiti i glasove „katoličkih“ anarhista i kleromarksista, to uopće ne znači da će on sad izgubiti naklonost ostalih na tom političkom polu posve pošandrcala kompasa. Jer prije će deva proći kroz ušicu igle nego Milanović izgubiti one koji se ne srame desničarima zvati, a koji su svojski kumovali tomu što on danas uopće pomilovati može. Jednostavno zato što ih krasi pamćenje prema kojemu se ono zlatne ribice doimlje upravo slonovskim.
Ukratko, Milanović se pomilovanjem Perkovića i Mustača na ljevici samo učvršćuje, dok na desnici ne gubi ništa bitno. Zgubidanima s „ni vrit ni mimo“ centra čitava ta priča ionako ništa ne znači, jer njihov pogled na svijet ionako gradi Milanoviću do groba vjerni medijski polusvijet. Zato se „Operacija Pomilovanje“ ne može promatrati tek kao otplata duga ekipi iz sjene koja je Milanovića ustoličila, nego predstavlja i posve racionalan politički potez.
Slijedom toga, pitanje hoće li Milanović pomilovati Perkovića i Mustača posve je trivijalna, lažna dilema. Ostaje tek zapitati se – kad će ih pomilovati?
Kako protok vremena tu ne ostavlja prostora nekom osobitom okolišanju, u bližoj se budućnosti nameću dva nadasve simbolična datuma, izborom kojih bi Milanovićev cinični i prijetvorni karakter poprimio najcjelovitiji izraz. Prvi kandidat je Tuđmanov jubilarni 100. rođendan, na valu pričice kako je Josip Perković, stvorivši Tuđmana kao povijesnu osobu, zaslužan za svojevrsni mu drugi rođendan. Uz to, oko obilježavanja okrugle obljetnice rođenja prvog hrvatskog predsjednika pomalja se i nekakav razdor, a to je prigoda kakve Milanović ne propušta.
Ne će biti mjesta čuđenju uskoči li kao neovisni arbitar i autentični tumač nastanka Tuđmanova povijesnog lika i djela, s naglaskom na politiku pomirbe. Uostalom, kako slaviti Tuđmana, a držati u lancima onoga koji ga je stvorio?
S druge strane, premda Dan državnosti ove godine ne pada na okruglu obljetnicu, otprije je poznato da ga Milanović baš i ne šmeka, kao zacijelo jedini državni poglavar na baloti zemaljskoj koji ne poštuje kalendar nacionalnih blagdana vlastite države. Štoviše, nije pretjerano kazati da se prema Danu državnosti odnosi poput onih koje se devedesetih, među ostalim i zbog toga, nazivalo srbočetničkim odmetnicima. Takvi ni tada nisu bili odveć dobrodošli u sredinama koje dišu hrvatski.
Zašto bi to bili danas? Očito je ta pukotina ostala nezacijeljena do današnjih dana, s time da su se neki u međuvremenu dozvali pameti, glasujući za vraćanje tog nacionalnog blagdana na prirodne početne postavke. Drugi su se u međuvremenu prepustili ravnodušnosti pa im je postalo svejedno.
Treći su, pak, ostali zamrznuti duboko u devedesetima, s onu stranu barikade. Ti i takvi danas u Danu državnosti vide samo trn u oku, uz neugodno im prisjećanje na dolazak HDZ-a na vlast. Ima li onda većeg komplimenta nego u njihovim očima biti izdajnik? I neodvojivo od toga – ima li većeg poniženja nego iz tih i takvih ruku primiti državno odličje? Ipak, narativ kako bez Josipa Perkovića ne samo da ne bi bilo Tuđmana, nego ne bi bilo ni HDZ-a, čini upravo Dan državnosti možda još i prikladnijim datumom za pomilovanje, napose uzme li se u obzir Milanovićeva sklonost feralovskom tipu ruganja, što ide dotle da i među „desničarima“ probire one koji u biografiji bilježe staž, makar i honorarni, u Feralu.
U čitavoj priči ostaje nerazjašnjen još samo jedan štiklec. Čovjek čiji je jedini cilj da ga se čuje kud puklo da puklo, ma koliko za Hrvatsku i Hrvate manje štetno bilo da ga se ne čuje, sad konačno ima priliku nešto i učiniti, konzumirati jedinu ovlast koju ni s kim ne dijeli. No, nešto kao da ga u tome sputava. Nikako da smogne hrabrosti i odlučnosti opravdati presedan, odajući dojam kao da bi najradije podijelio odgovornost. To pogoduje nagađanjima da bi, kad je već namirisao parfemom (potpisima generala i admirala) ono što prethodno nije sprao sapunom (tragove koji smrde nečovještvom), sad mogao nabaciti dodatnu miomirisnu notu, i pored odabranog dvojca pomilovati još onih 46 branitelja koji nikako da dobiju odgovor na molbu za pomilovanjem.
Ipak, dva dobra razloga ne govore u prilog tom scenariju. Prvi – pa ne ponavlja on sve vrijeme bez računice naizgled začudnu mantru kako je malo ljudi stvorilo Hrvatsku. Dvojica, naime, jesu malo, ali njih, dodatnih 46 više nije tako malo, poglavito imajući na umu da su se samo prikrpali Perkoviću i Mustaču, te svojim zlodjelima ozbiljno okaljali njihovo velebno djelo stvaranja slobodne i neovisne Hrvatske.
K tome, i čisto praktično gledano, radi se o enormnom, zamornom, jednoličnom, gotovo sizifovskom poslu. Čak 48 (2+46) puta se potpisati predstavlja strahovito tjelesno naprezanje, čemu Milanović nije ni vičan ni sklon. Ta, takvo što nije doživio još otkad je kao student nosio terete na drugi a ne na prvi kat, jer se to bolje plaćalo. Danas se, međutim, 48 potpisa ne plaća bolje od 2, ona 2 koja je dužan i zadužen dati kako bi se nekome posve isplatio.
Grgur S.