Zamislimo narod koji odlazi – svjesno
Zamislimo na trenutak – ne kao političari, analitičari ili vojni stratezi, nego kao ljudi. Zamislimo jednu narodnu kolonu dugu od Kijeva do oceana. Kolonu bez transparenata, bez oružja, bez povika. Samo šutnja i hod. Narod koji odlazi. Ne kapitulira – već odlazi. Odlazi ne zato što je slab, već zato što je mudriji od svijeta koji ga je ostavio samog.
Ukrajinski narod, njih četrdesetak milijuna, napušta svoju pradjedovinu. Svjesno. Organizirano. Ne u panici – već u tišini. Napuštaju polja, rijeke, domove, groblja, svetišta. Sve ono što su voljeli. Sve ono što im je značilo. I odlaze. U Ameriku, Kanadu, Australiju – nije ni važno gdje. Važno je da odlaze zajedno.
Teritorij bez naroda nije pobjeda
Rusija? Dobiva teritorij. Ali ne dobiva pobjedu. Jer što je okupacija bez naroda? Tko će joj pisati zakone? Kome će držati parade? Koga će silom rusificirati? Tko će je dočekati s kruhom i solju, ako više nema nikoga tko kruh peče ni sol posipa? Prazna zemlja pod čizmom postaje prokletstvo, a ne trofej.
Ukrajina u dijaspori jača – ne nestaje
U dalekim predgrađima američkih gradova niču crkve sv. Mihovila, školske ploče ispisuju se na ćirilici i latinici, dječje igraonice odzvanjaju pjesmama o Karpatskim planinama. Ukrajina fizički nestaje – ali duhovno raste. I tada shvaćamo: narod nije vezan za tlo, već za duh. I kad duh ode, tlo postaje samo prašina.
Misaoni eksperiment ili stvarno upozorenje?
Neki će reći: ovo je fikcija, neutemeljena pretpostavka. Ali je i proročanska. Jer što ako svijet, opijen svojim interesima, prestane slati pomoć, a istok Europe preplavi oluja koju smo svi predvidjeli, ali nitko nije zaustavio? Onda ovo više nije fikcija – nego upozorenje.
Opstaje onaj koji zna čekati čas
Ukrajinski narod, kao i naš hrvatski narod u nekim svojim trenutcima tame, znao je hodati kroz pustinju, znao je šaptom čuvati molitve, znao je biti prognanik, ali nikad sluga. I znao se vratiti. I kad je bilo najteže – znao je čekati čas. I znao je što znači imati zemlju – ali znati da nije zemlja ta koja te čini narodom, već narod koji čini zemlju.
Poruka nama svima
Zato ova misaona igra ima smisla. Jer podsjeća. Jer provocira. Jer postavlja pitanje: vrijedi li više živ čovjek bez domovine, nego mrtav junak u rovovima zaboravljenih zemalja?
Ukrajina neće nestati – ako je ne zaboravimo
Na kraju, Ukrajina neće nestati ako ljudi odu. Ukrajina će nestati ako svijet zaboravi zašto se borila. I to je ono što ne smijemo dopustiti. Ni zbog njih – ni zbog nas.
Jer kako oni, tako bismo i mi.
Ilija G.
Što vi mislite o ovoj temi?
