Kako je komunistički režim trovao kardinala Alojzija Stepinca i pokušao prikriti smrt uništavanjem njegova tijela

Prije nekoliko godina u javnost je izašla medicinska dokumentacija koja je potvrdila da je blaženi kardinal Stepinac definitivno otrovan. U njegovim je kostima pronađena 23 puta veća koncentracija olova, 22 puta veća koncentracija kroma, 19 puta veća koncentracija antimona (Sb), 13 puta viša koncentracija kadmija i četiri puta povećana koncentracija arsena, piše vjerujem.vecernji.hr

– Ovo su nepobitni dokazi da je kardinal Alojzije Stepinac bio sustavno trovan – piše u mons. dr. Juraj Batelja u knjizi „Komunistički progon i mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca“ i donosi opsežu dokumentaciju o tome kako su komunisti odlučili i proveli u djelo ubojstvo hrvatskog blaženika.

– Smrt kardinala Stepinca nije nastupila naglo, nego postupno i polagano uz multiorganska oštećenja (kardiomiopatija, nefropatija, hepatopatija, neuropatija, encelofalopatija, koagulopatija, pneumoponija, metaboličke promjene. Hipoksija i hipoksemija imale su ključnu ulogu – piše mons. Batelja, dodajući da je neposredni uzrok smrti srčana insuficijencija, koja je uslijed venske tromboembolije dovela do „plućne hipertenzije i hipertrofije desnog srca, što je utjecalo na razvoj kardiomiopatije“. Dakako, na razvoj kardiomiopatije utjecali su izravno teški metali antimon, kadmij i olovo sa svojim toksičnim elementima, kojima je blaženi Stepinac bio sustavno trovan kroz hranu u lepoglavskom zatvoru.

Bilo je to polagano umiranje, a ne nagla smrt, s time da komunističke vlasti nisu željele da Stepinac umre u zatvoru u Lepoglavi, gdje je bio i trovan, nego su ga otpustili u kućni pritvor u rodni Krašić, gdje se vrlo brzo razbolio.

– Na temelju svjedočanstava i očitovanja bolesti još za vrijeme izdržavanja kazne u Lepoglavi može se pretpostaviti da je kardinal Stepinac bio diskretno izložen radioaktivnom zračenju, ali i sustavnom trovanju. Dokazi za to su izravni (postmortalni toksikološki nalaz iz uzoraka kostiju) te indirektni (mijeloproliferativna maligna bolest na koju radioaktivno zračenje ima jak utjecaj) – piše mons. Batelja

Prve naznake Stepinčeve bolesti primijetile su se ubrzo nakon njegova premještanja iz Lepoglave u Krašić 5. prosinca 1951. No, neki su simptomi nastupili već u Lepoglavi, jer mu je sestra, koja mu je dolazila jednom mjesečno u posjetu, nosila tablete za probavu i mast za otečenu nogu, kao i priopćenje iz Beograda od 5. prosinca 1951. u kojemu piše da je „Stepinac zahvaćen teškom bolešću otpušten iz zatvora uz određene uvjete“. Misli se, dakako, na kućni pritvor u Krašiću.

– U lipnju 1953. kardinalu je dijagnosticirana „poliycythaemia rubra vera“, mijeloproliferativna bolest koja najčešće nastaje kao posljedica mutacije gena za receptore eritropoetina, a rezultira povećanom proizvodnjom eritrocita, koji se akumuliraju u koštanoj srži i krvotoku, gdje povećavaju volumen krvi te krv postaje gušća, tj. viskoznija – piše mons. Batelja.

Zbog toga su liječnici odredili da se uz terapiju lijekovima povremeno kardinalu vadi i krv.

– U pojedinim slučajevima vađeno je i više od jedne litre krvi. Koliko se sjećam, u tih nekoliko godina kardinalova boravka i izdržavanja kazne u Krašiću, izvađene su mu 34 litre krvi. Osim toga stavljali smo mu oko gležanja pijavice. Te je pijavice redovito donosio vlč. Pišonić – svjedoči u knjizi časna sestra Salezija Golubić, koja je s još pet sestara Družbe služavki Maloga Isusa živjela sa zatočenim Stepincom u župnom dvoru u Krašiću.

Kada su se pijavice nasisale krvi, one bi otpale, ali nisu povratile tu krv nego su uginule; istina, ostala je na životu jedna ili druga. Radi toga je vlč. Pišonić morao donositi uvijek svježe pijavice. Inače, pijavica ne bi uginula od same policitemije, već bi narasla, ugojila se. Naprotiv, ove bi odmah ugibale, pa su ustvrdili da je to ugibanje uzrokovano, ne od prekomjerne količine konzumirane hrane, već od otrovane krvi.

Ključni nalazi o trovanju kardinala Stepinca dolaze s Instituta za sudsku medicinu Sveučilišta „La Sapienza“ u Rimu, kojemu je postulator kauze mons. Batelja podnio molbu za vještačenje zemnih ostataka kardinala Stepinca 1. prosinca 1995.

– U zdjeličnim kostima kardinala Stepinca pronađene su toksične tvari kadmija, arsena, kroma i olova. Njihova prisutnost u kostima potvrđuje da nisu korišteni za liječenje, jer se kao takvi ne bi nakupljali i taložili, neki čak u „količini koja ne odgovara normalnim vrijednostima u čovjeka“ – citira izvještaj Instituta mons. Batelja, navodeći, primjerice, kako je u ljudskom organizmu normalna koncentracija kadmija u kostima 1,8 mg/kg ili 1,8 ppm, a u kostima kardinala Stepinca ona je iznosila 23,5 mg/kg ili 23,5 ppm.

– Kronično uzimanje kadmija oralnim putem dovodi do njegovog akumuliranja u organizmu, posebno u bubrezima i kostima. Kliničke manifestacije nakon intoksikacije kadmijem počinju s tubularno-glomeruralnim oštećenjima koje dovode do insuficijencije bubrega i demineralizacije kosti te redukcije funkcionalnog kapaciteta pluća – objašnjava dr. Batelja.

Koncentracija toksičnog antimona Sb121 u kostima kardinala Stepinca iznosila je 391,21 mg/kg te antimona SB123 388,21 mg/kg, dok su normalne vrijednosti 21,38 mg/kg.

– Medicinska literatura zastupa mišljenje da prekomjerno izlaganje antimonu može dovesti do kardiomiopatije, gastrointestinalnih tegoba poput mučnine, povraćanja i abdominalne boli, potom dovodi do umora, mišićne slabosti, miopatije, glavobolje, bola u donjem dijelu leđa, hematurgije, zatajenja bubrega i potencijalno je kancerogen – piše dr. Batelja.

Normalne vrijednosti olova u ljudskom organizmu su 0,64 mg/kg, dok je koncentracija olova u kostima kardinala Stepinca iznosila 15,1 mg/kg.

– Kronično trovanje olovom klinički se manifestira porastom krvnog tlaka, nefrotoksičnim djelovanjem kao što su bubrežne kolike, gastrointestinalnim i neuromišićnim simptomima te nespecifičnim općim simptomima, poput slabosti, malaksalosti i nesanice – objašnjava dr. Batelja, dok kliničke manifestacije kromom (kojega je kardinal Stepinac imao 43,5 mg/kg, dok je normalna vrijednost u kostima manje od 2 mg/kg) obuhvaćaju različita tkiva, pluća, crijeva, želudac, kožni i krvotvorni sustav.

Koncentracija arsena u kardinala Stepinca iznosila je u kostima 3,8 mg/kg, a normalne vrijednosti su manje od 1 mg/kg.

– Kronično izlaganje arsenu može prouzročiti gastrointestinalne probleme i insuficijenciju bubrega – kaže dr. Batelja i dodaje da je prisutnost toksičnih metala posljedica trovanja koje je trebalo za vrijeme obdukcije biti zamaskirano uštrcavanjem tekućine koja nije bila konzervans, nego tekućina s razarajućim djelovanjem na mrtvo tijelo kardinala Stepinca.

Postulator kauze mons. Batelja odgovara i na pitanje tko je otrovao kardinala Stepinca.

– Bilo je više izvršitelja i bili su primijenjeni različiti otrovi. Da lakše zametne trag svojoj raboti, Udba se koristila trojicom suradnika. Iz kontakta s vjerodostojnim svjedocima i osobnim kontaktom s jednim od trovača uspjelo se identificirati trojicu izvršitelja ovoga zločina. Bili su to Vinko Masle, D. O. i Rifat Pašić. Tri izvršitelja, različitih narodnosti i vjerskog okruženja – piše mons. Batelja, dodajući da su sva trojica kasnije, po „partijskoj liniji“, nagrađeni direktorskim mjestima u privrednim tvrtkama, a obavljali su i zahtjevnije zadaće za „Službu državne bezbjednosti“.

Batelja navodi kako se Vinko Masle više puta hvalio da je trovao nadbiskupa Stepinca u Lepoglavi, a jedna od tih „hvala“ stigla je i na adresu hrvatske sekcije Radio Vatikana. Radilo se o alkoholiziranom društvu u kojemu se Masle pohvalio: „Drugovi ja sam od svih vas najviše zaslužan. Ja sam dobio zadatak da otrujem ratnog zločinca Stepinca. Od naših specijalista liječnika Ozne dobio sam specijalan otrov i osobno ga stavljao u njegovu hranu. Otrov je kumulativan i nije djelovao dok je Stepinac bio kod nas. Učinak je počeo kad je bio u Krašiću. Nitko nije mogao ustanoviti od svjetskih liječnika da je zločinac Stepinac otrovan i da je zbog toga morao umrijeti te da ga nijedna liječnička ekipa spasiti nije mogla.“

Gospodin D. O. više se puta „hvalio da je uspio otrovati Alojzija Stepinca u Lepoglavi“. Taj čovjek je „za života bio uz Manolića“. Umirovljen je nakon urote Aleksandara Rankovića protiv Tita 1966. Naime, dok je uživao blagodati Brijuna opredijelio se velikosrpsku političku opciju u kojoj je Tito trebao biti uklonjen s vodećeg državnog i partijskog vodstva – piše mons. Batelja, koji je trećega Stepinčeva trovača, Rifata Pašića, pokušavao kontaktirati i pismeno ga molio za susret i razgovor, ali ga je on odbio.

Ipak, Zoran Kotnik, umirovljeni djelatnik hrvatske obavještajne službe, posvjedočio je da je njegov „tetak Rifat Pašić“ trovao nadbiskupa Stepinca – piše Batelja i citira Kotnikovo pismo, koje svjedoči kako je on „osobno jednom prigodom slušao kako se hvalio da je u više navrata bio u lepoglavskom zatvoru i da je sudjelovao u trovanju zatočenoga zagrebačkog nadbiskupa“.

„Nije iznosio detalje kada je to točno bilo, kako ili na koji način, ali je isticao da je ponosan što je baš njemu bila povjerena tako osjetljiva partijska zadaća. Bio je toliko arogantan i samouvjeren u svoju moć da kod njega nije bilo ni straha ni opreza“, piše Kotnik i dodaje da „kada sada, s određenog vremenskog odmaka, razmišlja o njemu i njegovoj priči o sadašnjem hrvatskom blaženiku, smatram kako u svemu ima logičnog smisla, jer nikada nije prežalio svoju Jugoslaviju, pa slijedom toga nikada nije bio za samostalnu hrvatsku državu“.

– Kongregacija za kauze svetaca, dajući veću pozornost vrlinama kardinala Stepinca nego zločinu progonitelja, i da ne zasjeni blaženikove vrline koje „sjaje poput sunca“, odredila je da je Sluga Božji Alojzije Stepinac mučenik „ex aerumna caceris – iz patnja proživljenih u zatvoru“, što uključuje osudu nevinoga čovjeka i zločin nad njegovim zdravljem – objašnjava postulator kauze za kanonizaciju mons. Batelja, koji u knjizi na gotovo 700 stranica iznosi detalje o Stepinčevoj eliminaciji.

Polycytahemia rubra vera kao maligna mijeloproliferativna bolest imala je veliki doprinos u fatalnom završetku blaženika – zaključuje mons. Batelja i dodaje da su njezinom nastanku mogli pridonijeti „rizični čimbenici kao npr. ionizirajuće zračenje, o čemu svjedoče izjave svjedoka na crkvenom sudištu o glasu svetosti i mučeništva kardinala Stepicna“ te „trovanje teškim metalima, koji su identificirani iz uzoraka kostiju i tkiva nakon ekshumacije“ 1993., koje je „dovelo do ireverzibilnog oštećenja vitalnih organa i smrt je bila neizbježna“.

K tome, kako navodi dr. Batelja, nakon obdukcije nije bilo primijenjeno balzamiranje, kako je službeno navedeno, već je „učinjena destrukcija mrtvog kardinalova tijela pomoću karbolne otopine, uništeni su mu svi organi, a što ukazuje na namjeru prikrivanja pravog uzroka smrti odnosno prikrivanje zločina“.