Kako je stvoren i financiran Tomislav Tomašević

Mnogi se hrvatski građani s pravom pitaju kako je moguće da marginalni pokret, koji je do jučer “valjao kontejnere”, prosvjedovao na ulici i vezao se lokotima, danas bez vidljivog otpora upravlja glavnim gradom Hrvatske. Odgovor se ne nalazi u autentičnoj volji naroda ili spontanom, autentičnom aktivizmu građana, već u sustavnom, hladnokrvnom i izuzetno skupom inženjeringu koji se godinama provodi iz strogo čuvanog ideološkog centra u Berislavićevoj 12. Tamo je smještena zaklada Heinrich-Böll-Stiftung (HBS), ispostava njemačke stranke Zelenih, koja služi kao glavni operativni stožer za tihu ideološku kolonizaciju Hrvatske i instaliranje stranih interesa pod krinkom “progresivnih” društvenih promjena.

Kako je stvoren i financiran Tomislav Tomašević?

Tomislav Tomašević nije nikakav autentični lider proizašao iz naroda ili radničke borbe, već pažljivo uzgojen, školovan i financiran kadar “iz epruvete”. Ono što je jako zanimljivo izabran je iz kršćansko demokratske obitelji, otac mu je bivši član HSP-a, branitelj Domovinskog rata, a stric mu je svećenik, što mu daje dodatnu legitimnost. On je projekt koji je sazrijevao godinama u kontroliranim uvjetima, dok je bio na platnoj listi stranih zaklada i razgranatih udruga koje je HBS izdašno hranio njemačkim novcem. Ključna “rupa u zakonu” kojom se strani utjecaj upumpava u srce hrvatske politike je izvitopereni i netransparentni NGO sektor.

Umjesto izravnog i prozirnog financiranja političke stranke, što je zakonom strogo zabranjeno kako bi se zaštitio suverenitet, novac se “pere” i kanalizira kroz račune udruga poput Instituta za političku ekologiju (IPE). Taj je institut, koji služi kao ideološki “think-tank” i mozak pokreta Možemo!, od HBS-a primio više od 750.000 eura. Taj golemi iznos nije utrošen na stvarnu zaštitu okoliša ili sadnju drveća, već na izgradnju skupe logističke infrastrukture, isplatu visokih honorara i profesionalnu obuku kadrova koji su, čim su sredstva akumulirana i mreža ispletena, osnovali stranku Možemo!. Ukupan iznos kojim je financiran projekt Možemo! od 2012. godine iznosi više od 12 milijuna eura.

To je klasični primjer inženjeringa moći

Strani sponzor ti godinama plaća kampanju, najam prostora i obuku kroz “civilnu udrugu”, a ti mu sutra kao gradonačelnik ili premijer uzvraćaš uslugama i provodiš agendu koja je često u izravnom sukobu s vitalnim interesima vlastitog naroda.

Arhitektura moći: “Državni novac za izvoz ideologije”

Važno je razbiti mit: Heinrich-Böll-Stiftung nije klasična dobrotvorna zaklada. To je golemi politički aparat koji se preko 95% financira izravno iz saveznog proračunskog novca Njemačke. S godišnjim prihodom koji premašuje 71.000.000 (71 milijun) eura, HBS djeluje kao sofisticirana produžena ruka njemačke politike, koristeći javni novac za postizanje ideoloških ciljeva izvan njemačkih granica.

 

Glavni izvori ovih sredstava su:

Savezno ministarstvo za gospodarsku suradnju i razvoj (BMZ)..

Savezno ministarstvo vanjskih poslova (Auswärtiges Amt)

Savezno ministarstvo unutarnjih poslova (BMI).

Iza ove operacije stoji njemačko Ministarstvo vanjskih poslova pod vodstvom bivše bizarne ministrice Annalene Baerbock (Zeleni). Njezina “feministička vanjska politika” služi kao paravan za miješanje u poslove suverenih država, financirajući preko HBS-a i Instituta za političku ekologiju (IPE) (Trg kralja Tomislava 19, Zagreb) skupine kojima je cilj rastakanje hrvatskog nacionalnog identiteta.

Njemački inženjeri su razvili sustav spojenih posuda – kružni tok novca između stranih zaklada, udruga (NGO) i stranaka kojim zaobilaze stroge zakone o financiranju političkih stranaka. To se najbolje vidi na primjeru platforme Možemo!. Prije izlaska na izbore, njihova jezgra godinama je bila na platnoj listi udruga poput IPE-a, GONG-a ili Zelene akcije, financiranih milijunima iz HBS-a.

Arhitektura moći: “Kako se kupuje država”

 

Model koji primjenjuje HBS u Hrvatskoj predstavlja sofisticirani sustav preuzimanja institucija kroz tri ključne razine:

1. Stvaranje “profesionalnih revolucionara”:

Strani novac omogućuje aktivistima da 8 sati dnevno, godinama, rade isključivo na širenju specifične ideologije bez brige o egzistenciji. Dok se autentični hrvatski političar mora baviti stvarnim poslom ili ovisiti o lokalnim donacijama, ovi su kadrovi plaćeni njemačkim proračunskim novcem da grade bazu, digitalnu mrežu i medijsku prepoznatljivost. To je izravna distorzija političke utakmice i miješanje u unutarnje stvari suverene države prije nego što službeni procesi uopće počnu.

 

2. Donacije koje nisu donacije (Pranje novca kroz projekte):

 

HBS pravno ne daje novac izravno stranci Možemo!. Umjesto toga, HBS dodjeljuje sredstva udruzi IPE za “konzultantske usluge”, “istraživačke radove” ili “pisanje stručnih studija”. Te su “studije” zapravo gotovi nacrti političkih programa i zakonskih rješenja stranke. Na taj način, njemački porezni obveznici plaćaju sav intelektualni i logistički rad stranke Možemo!, dok službena financijska izvješća stranke ostaju “čista” od stranih donacija. Primjerice, IPE je od HBS-a primio više od 750.000 eura – to je kapital koji je de facto izgradio operativni mozak i programsku platformu današnje vlasti u Zagrebu.

 

3. Logistička kamuflaža i prijenos resursa:

Nevladine udruge plaćene od HBS-a godinama zakupljuju luksuzne prostore, plaćaju najskuplju informatičku opremu, održavaju servere i grade goleme baze podataka o biračima. U trenutku kada se ti “aktivisti” prebace u stranačke fotelje, oni sa sobom povlače svu tu infrastrukturu. Pravno gledano, stranka se predstavlja kao nova, progresivna i financijski “skromna”, dok u stvarnosti koristi resurse koje je godinama akumulirala njemačka državna zaklada.

Geopolitički udar: Migracije, rodna ideologija i kriminalizacija policije

Pod snažnim utjecajem radikalnih zelenih struja u Njemačkoj, sustavno koriste svoje resurse za guranje agende masovnih migracija i rodne ideologije širom Europe. Putem zaklade HBS, njemački radikalni Zeleni financiraju udruge koje provode sustavnu i agresivnu kriminalizaciju hrvatske policije. To se odvija kroz fabrikaciju takozvanih “izvješća o pushbackovima” kojima se hrvatski policajac (onaj koji u teškim uvjetima brani državnu granicu od ilegalnih upada) prikazuje kao brutalni zločinac.

Paralelno s operacijama na granicama, Njemačka kroz sustav stipendija i izravnih donacija HBS-a uspostavlja potpunu kontrolu nad “progresivnim” medijskim prostorom. Portali kao što su Kulturpunkt, VoxFeminae ili Portal Novosti ne služe objektivnom informiranju građana, već funkcioniraju kao ideološki megafoni Berlina u samom srcu Hrvatske.

Mehanizam ove kontrole je iznimno opasan:

Stipendije za ideološke poslušnike: Mladi i ambiciozni novinari prolaze kroz sustav “edukacija” i studijskih putovanja u Berlinu. Tamo ih se indoktrinira i uči kako svaku vijest uokviriti u skladu s interesima njemačkog ministarstva vanjskih poslova.

Financijska ovisnost kao alat cenzure:

Budući da ti mediji nemaju nikakvu tržišnu vrijednost niti čitanost koja bi ih samostalno održala, oni egzistencijalno ovise o stranim donacijama. To znači da urednik nikada ne smije objaviti ništa što bi dovelo u pitanje njemačku politiku ili interese radikalnih Zelenih.

Digitalna inkvizicija – Faktograf: Udruga GONG, čije je postojanje pupčanom vrpcom vezano uz njemački novac preko HBS-a, iznjedrila je Faktograf. To je tijelo koje se proglasilo sucem istine, a zapravo služi kao alat za cenzuru i digitalno suzbijanje svake suverenističke ili kritičke misli na društvenim mrežama. Faktograf kažnjava doseg svakoga tko se usudi propitivati službenu propagandu koju su prethodno plasirali drugi HBS-ovim novcem plaćeni mediji. To je savršeno zatvoren krug manipulacije.

Pedofilija: Mračni korijeni Zelenih

Povijest njemačkih radikalnih Zelenih opterećena je stravičnim kontroverzama koje se u Hrvatskoj sustavno prešućuju kako bi se sačuvao “zeleni i humani” imidž njihovih zagrebačkih učenika. Govorimo o stranci čije su utjecajne struje otvoreno zagovarale dekriminalizacije pedofilije, pokušavajući taj monstruozni čin normalizirati pod krinkom “seksualnog oslobođenja djeteta”. Taj mračni ideološki talog danas je samo mutirao u agresivnu rodnu ideologiju i frontalni napad na kršćanski moral i tradicionalnu obitelj. To je proizvod koji Njemačka, svjesna njegove destruktivnosti, agresivno “izvozi” u Hrvatsku kako bi destabilizirala njezino društveno tkivo.

SDP u ovom procesu služi kao ključni logistički uvoznik njemačkog kolonijalnog režima. Etiketu “fašizma” koriste kao batinu za cenzuru i društvenu izolaciju neistomišljenika, nastavljajući matricu koju smo vidjeli u mandatu Zorana Milanovića (SDP) — od nasilnog uvođenja ćirilice u Vukovar protiv volje naroda, do prisilnog provođenja Gay Pridea u Splitu. Optužbama za fašizam oni očajnički pokušavaju sakriti vlastitu ovisnost o stranim nalogodavcima i činjenicu da su postali puki izvršitelji tuđih ideoloških agendi.

Model franšize: Politički inženjering “iz epruvete”

Političke platforme Možemo! u Hrvatskoj i Moramo u Srbiji nisu nikakvi autentični izrazi narodnog nezadovoljstva, već doslovno političke franšize. One su dizajnirane, brendirane i kadrovski obučene u istim laboratorijima u Berlinu.

Mehanizam ove franšize funkcionira po sistemu “ključ u ruke”:

Identitet i psihološko programiranje: Korištenje gotovo identičnih vizualnih simbola, naziva koji sugeriraju akciju i specifične retorike koja cilja na emocije urbane, ali politički naivne populacije.

Kadrovi “iz epruvete”: Tomislav Tomašević u Zagrebu i Dobrica Veselinović u Beogradu nisu slučajni lideri. Oni su prošli višegodišnje procese indoktrinacije i treninga javnog nastupa kroz regionalne urede HBS-a. Oni su “proizvodi” s rokom trajanja, programirani da preuzmu ključne poluge vlasti u trenutku kada to Berlinu odgovara.

Uvozni politički program: Detaljna analiza njihovih programa pokazuje da oni nisu prilagođeni potrebama stanovnika Črnomerca ili Novog Beograda, već su prepisani iz centrala u Berlinu. Ciljevi su uvijek isti: demontaža nacionalnih simbola, uvođenje stranog kapitala kroz “zelene projekte” i provođenje socijalnog inženjeringa koji tradicionalnu obitelj vidi kao glavnu prepreku novom poretku.

Ovaj regionalni pristup jasno pokazuje da Berlin na prostore jugoistočne Europe gleda kao na jedinstveni eksperimentalni poligon. Cilj je premrežiti regiju poslušnim gradonačelnicima i administratorima koji će provoditi naloge iz Berlina, dok će se narodima prodavati priča o “napretku” i “europskim vrijednostima”.

Autor: Hrvatski Kanal