Pratite nas

BiH

Kako prihvatiti takvu hašku presudu šestorici Hrvata?

Objavljeno

na

[quote]Spomenuta prvostupanjska presuda na MKSJ u Haagu šestorici Hrvata pokazuje ili da ja nemam pojma o temeljnim činjenicama o ratu u BiH ili da činjenice u vrednovanju nekog pravnog postupka nisu jednake kao u ocijeni povijesnog procesa na koje se odnosi taj pravni postupak ili je nešto treće, što nema veze s činjenicama.[/quote]

[dropcap]Z[/dropcap][dropcap][/dropcap]adnju kolumnu koju sam napisao dan uoči prvostupanjske presude šestorici Hrvata zbog djelovanja u BiH u ratnim 1990-im završio sam riječima: “S obzirom na činjenice, umjesto optužbi da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, pravo je pitanje što bi bilo s dijelom Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine, da Hrvatska nije reagirala na rat u BiH, te da hrvatske snage nisu bile u BiH i znatno utjecale na zaustavljanje srpske agresije? Odgovor na to pitanje ne smiju zanemariti ni povjesničari ni političari, ne bi ga smjela zanemariti niti jedna sudska presuda koja govori o ulozi Republike Hrvatske i Hrvata u događajima u Bosni i Hercegovini tijekom 1990-ih!”

No, spomenuta prvostupanjska presuda na MKSJ u Haagu šestorici Hrvata pokazuje ili da ja nemam pojma o temeljnim činjenicama o ratu u BiH ili da činjenice u vrednovanju nekog pravnog postupka nisu jednake kao u ocijeni povijesnog procesa na koje se odnosi taj pravni postupak ili je nešto treće, što nema veze s činjenicama.

Prije svega, izrazio bih sućut obiteljima svih žrtava koje su stradale u bošnjačko (muslimansko) – hrvatskom sukobu, pa tako i svima kojima su pripadnici hrvatskih snaga nanijeli bol. Mučno je bilo slušati nabrajanje zlodjela, koje su pojedini pripadnici ili pojedine skupine hrvatskih snaga počinile nad pripadnicima drugih naroda u BiH. Zbog takvih postupaka i mene je sram, iako ne priznajem floskulu da su ti zločini počinjeni “za Hrvatsku” ili “zbog Hrvatstva”, niti sam ikome dopustio da čini zločin u moje ime. Niti jedan zločin nije počinjen “za Hrvatsku”! Istodobno, ponosan sam na svoje sunarodnjake koji su u ratu časno branili svoj dom i zapovijedali hrvatskim snagama te pomagali Bošnjacima-muslimanima u najtežim trenucima velikosrpske agresije na BiH, kao i za vrijeme bošnjačko (muslimansko)-hrvatskog sukoba u BiH. A to je ona, uglavnom samozatajna, većina Hrvata. Dakako, ta pomoć ne bi bila moguća bez podrške tadašnjeg vodstva Republike Hrvatske i ukupne hrvatske politike, čije su glavne smjernice bile stvaranje samostalne Republike Hrvatske te priznavanje BiH kao samostalne države (ali izvan granica neke nove Jugoslavije) i opstojnost Hrvata na svojoj djedovini u BiH. No, o tome ne govori spomenuta haška presuda.

Slušajući čitanje obrazloženja spomenute presude stječe se dojam da su Hrvati isključivi krivci za sukob s Bošnjacima – muslimanima u BiH, što nije točno. Bošnjačko (muslimansko) – hrvatski sukob prikazan je jednostrano, kao da se ništa nije događalo osim zločina koje su činili Hrvati. Potpuno je zanemaren povijesni proces i sve ono što je uzrokovalo bošnjačko (muslimansko) – hrvatski sukob u BiH, počev od velikosrpske agresije, kao glavnog izvora problema, do ignoriranja planova i poteza bošnjačkog (muslimanskog) vodstva prema Hrvatima u BiH, ali i Hrvatskoj. Sukladno tome, Charles Shrader je u svojoj knjizi Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni – vojna povijest 1992.-1994. (Zagreb, 2004.) primijetio da su zločini nad Hrvatima umanjivani, iako nisu bili ništa manje brojniji i rasprostranjeniji. Prema podacima generala Slobodana Praljka, “najmanje sedam puta više civila Hrvata i zarobljenih pripadnika HVO-a ubili su ‘neki’ pripadnici ABiH, nego što su ‘neki’ pripadnici HVO-a ubili civila Muslimana – Bošnjaka i zarobljenih pripadnika A BiH”, a isti omjer navodi se i kod međusobnog protjerivanja.

Jednako mučno, kao slušati pojedinačno nabrajanje zločina pripadnika hrvatskih snaga nad Bošnjacima – muslimanima u spomenutoj presudi, je čitanje izvješća o ubojstvima koje su pripadnici Armije BiH počinili nad Hrvatima, ili, primjerice, gledanje filma „Na svjetlu dana“ (1999.) ili „Treći pohod“ (2008.), sa strašnim prizorima ubijenih, zaklanih i masakriranih hrvatskih civila, među kojima su bila i djeca. Ili čitanje mučnog svjedočenja Ali Hamada o stravičnim zločinima odreda ‘El Mudžahedin’ nad Hrvatima (i Srbima) u BiH u kojem se opisuje kako su za ubijanje koristili „metke i noževe, ali i motornu pilu“, kako su „zaklali četrnaestogodišnjeg ili šesnaestogodišnjeg dječaka na području Orašca, gdje se izvodila obuka pripadnika odreda, a dječakova oca prisilili da gleda kako mu ubijaju sina, prije nego što su ubili i njega“, itd. (Ali Hamad, U mreži zla, Banja Luka, 2007., str. 354; http://www.dnevno.hr/vijesti/regija/88250-mucno-svjedocanstvo-bivseg-mudahedina-istina-je-nabijali-smo-zarobljene-hrvate-na-kolac.html)

Svaki zločin treba osuditi, no istina je da su zločini koje su počinili pripadnici hrvatskih postrojbi u Ahmićima i Stupnom Dolu, te zatvaranje i protjerivanje Bošnjaka na pojedinim područjima BiH pod nadzorom hrvatskih snaga, privukli veliku pozornost politike, medija i međunarodnog Tribunala u Haagu, kao i pojedinih „nevladinih udruga“, aktivista i u javnosti poznatih odvjetnika, za razliku od zločina nad Hrvatima u Grabovici (općina Mostar), istočnom dijelu Mostara, Trusini i drugim naseljima u općini Konjic, Doljanima (općina Jablanica), Gornjem Vakufu, Bugojnu i okolnim naseljima (Gračanica, Vučipolje…), Dusini, Šušnju i drugim naseljima u općini Zenica, Zavidovićima, Kiseljaku (Žepče), Kiseljaku kraj Sarajeva, Varešu, Kaknju i okolici, Vitezu i okolnim naseljima (Križančevo Selo, Buhine kuće, Brdo – Zabilje, Bobaši…), Busovači i okolici, Novom Travniku i okolnim naseljima (Rastovci, Zenepići…), Travniku i okolnim naseljima (Maljine, Čukle, Dolac…), Uzdolu i Hudutskom (općina Prozor), Gračanici, Fojnici i okolnim naseljima (Polje Šćitovo, Ostružnica…), i drugim naseljima (Slobodan Praljak, Zločini koje su počinili neki pripadnici A BiH (muslimanske postrojbe) nad Hrvatima u BiH 1991.-1995., Zagreb, prosinac 2006.). Ta činjenica svojevrsne medijske izolacije podataka o stradanju Hrvata u BiH i izostanka cjelovitoga, znanstvenoga prikaza događaja u BiH u ratnim 1990-im, ključna je za odgovor na pitanje zašto je u dijelu hrvatske i svjetske javnosti percepcija uloge Hrvata i Hrvatske u BiH negativna. Stoga i ovo nabrajanje zločina nad Hrvatima u BiH, nije licitiranje brojem žrtava da bi se opravdali zločini na hrvatskoj strani, jer se zločin ne može pravdati zločinom, nego da bi se upozorilo na jednostran dojam o događajima u BiH, koji se nameće slušanjem obrazloženja spomenute presude.

S obzirom na počinjene zločine, treba prihvatiti poruku presude da su zločini neprihvatljivi, koju, uostalom, nitko normalan, pa tako ni nitko od osuđenih ne dovodi u pitanje. Međutim, upitno je jesu li za te zločine odgovorni ljudi koji su prvostupanjskom presudom osuđeni, s obzirom na to da mi je ratni put i zapovjedno djelovanje nekih od njih poznato. Uvijek ću se zalagati za to da počinitelji zločina budu kažnjeni, no teško mi je prihvatiti pojam “zapovjedne odgovornosti”, jer je prilično rastezljiv i dovodi do nepravde na način da za zlodjela drugih, bilo pojedinaca, bilo skupina, odgovaraju osobe koje su bile u nekoj zapovjednoj liniji, a niti su počinile zločin, niti su ga mogle spriječiti. Zapravo, takve presude često potvrđuju onu narodnu o “pravu i pravdi”.

Naravno da ne mogu znati sve pojedinosti o svakom od osuđenih, ali na temelju arhivskog gradiva koje mi je poznato, mogu primijetiti koliko su neke optužbe neutemeljene i apsurdne. Primjerice, sudac je u čitanju presude naveo da je general Slobodan Praljak sudjelovao u zlostavljanju Bošnjaka-muslimana u Prozoru, a dokumenti govore suprotno. Tako se u jednom od dokumenata koji govori o događajima u Prozoru, a datiran je 8. prosinca 1992. (br. 02-73/92), navodi da je general Slobodan Praljak odmah nakon dolaska u Prozor – citiram – „naredio oslobađanje grupe zarobljenika (Bošnjaka – muslimana)“, među kojima je bio i S. R., jedan od „zapovjednika Armije BiH”. Kad je sljedeći dan doznao da je spomenuti zapovjednik fizički napadnut, general Praljak je revoltiran tim događajem prekinuo sastanak koji je upravo održavao i za 2. prosinca 1992. „zakazao drugi sastanak sa uglednim predstavnicima hrvatskoga naroda“. Novi sastanak u Prozoru „trajao je veoma kratko” i general je u svom govoru „poseban akcent dao za poboljšanje odnosa između Hrvata i Muslimana, te povratku muslimanskog življa na području općine.“

Upravo je Prozor često spominjan u čitanju spomenute presude šestorici Hrvata, kao mjesto provođenja “udruženoga zločinačkoga pothvata” Hrvata u BiH. No, pritom su potpuno ignorirani podaci hrvatske strane. Naime, na temelju prikaza tog sukoba u medijima, u javnosti je gotovo općeprihvaćeno mišljenje da su rat između Bošnjaka – muslimana i Hrvata u BiH i navodna agresija RH na BiH započeli sukobom u Prozoru u listopadu 1992., koji je navodno izazvao HVO i u kojem su navodno sudjelovale brigade HV-a. Nasuprot tome, arhivsko gradivo pokazuje da postrojbi HV-a na tom području tada nije bilo, te da je sukob u Prozoru započeo u petak 23. listopada 1992., između 15.30 i 16 sati, nakon što su pripadnici muslimanskih snaga ubili vojnika HVO-a Franju Zadru iz sela Dobroša, dok je traktorom razvozio hranu vojnicima na planini Crni Vrh u predjelu zvanom Zgon. On je prva žrtva toga sukoba, a druga žrtva je Hrvat Josip Glibo iz sela Glibe, kojeg su pripadnici muslimanskih snaga ubili nakon što je zarobljen. O tome sam već pisao na ovom portalu (u rujnu 2012.), pa nema potrebe ići u detalje. Tek ću podsjetiti da je vojni napor HVO-a u trenutku početka bošnjačko (muslimansko) – hrvatskog sukoba u Prozoru bio usmjeren na zajedničku operaciju s HV-om na Južnom bojištu prema snagama Hercegovačkog korpusa Vojske Republike Srpske u Podveležju, pa je teško očekivati da je HVO istodobno planirao i sukob u Prozoru. Postoje brojni dokazi da HVO nije započeo sukob u Prozoru (planovi bošnjačko-muslimanskih snaga, među kojima je i tzv. plan “Beta” za sukob s HVO-om, šifre, materijali sa sastanka povjerenika za gradove i sub-regije Muslimana Srednje BiH, izjave, postojanje tajne muslimanske bolnice u Prozoru, Naredba komandanta Taktičke grupe i Oružanih snaga BiH br. 02-349/59 od 28. 08. 1992., itd. ) i da posljedice toga sukoba nisu bile takve kakvima se prikazuju u medijima. O tome spomenuta haška presuda ne govori, niti spominje da su u Uzdolu kraj Prozora 14. rujna 1993. pripadnici bošnjačko (muslimanskih) snaga počinili pokolj nad Hrvatima (ubili su 29 civila, među kojima i troje djece, te 12 pripadnika HVO-a)…

Izvori pokazuju da se sukob HVO-a i Armije BiH u Prozoru nije dogodio iznenada i neočekivano, da je to lokalni rezultat različitih pogleda na trenutno političko stanje i buduće uređenje BiH, da je u sukobu Armija BiH poražena, te da se uz nju i dio stanovništva povukao iz grada, što je potom iskorišteno da se Prozor proglasi prvim planski očišćenim gradom. Povjesničar Davor Marijan o tome je zapisao: “Sukob u Prozoru bio je pokazatelj da pola godine nakon otvorenog rata u BiH, Hrvati i Muslimani različito gledaju na njenu budućnost. Nakon što su i sami došli na udar velikosrpskog vojnog stroja, Muslimani su nakon teškog ljeta 1992., u kojem su se fizički i uz teške gubitke održali zahvaljujući vojnom angažmanu Hrvatske vojske na granicama i u graničnim dijelovima BiH, pokrenuli proces proklamirane ‘obnove’ BiH. U tom je trenutku proces odmakao do razine koja ih je vodila u rat s Hrvatima, koji su bili za nacionalnu i teritorijalnu jedinicu u BiH”. Uostalom, to im je bošnjačko (muslimansko) vodstvo obećalo uoči referenduma o neovisnosti BiH, kako svjedoči govor Alije Izetbegovića na zatvorenoj proširenoj sjednici Glavnog odbora SDA, 25. veljače 1992., u Sarajevu. Iako to nije bio prvi sukob između HVO-a i Armije BiH, sukob u Prozoru, “koji je muslimanska promidžba pretvorila u simbol agresije RH na njihovu percepciju Bosne i Hercegovine” (a haško tužiteljstvo to je nekritički preuzelo kao „konačnu istinu“), nedvojbeno je bio “tužan vjesnik” tragičnog rata između Bošnjaka – muslimana i Hrvata u BiH.

dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Hercegovački duhan dobio međunarodnu zaštitu izvornosti

Objavljeno

na

Objavio

Duhan sorte ‘hercegovački ravnjak’ upisan je u međunarodni registar imena podrijetla, čime je dobio zaštitu izvornosti, koji se vodi pri Svjetskoj organizaciji za intelektualno vlasništvo (WIPO) sa sjedištem u Ženevi.

Kako su u srijedu priopćili iz Instituta za intelektualno vlasništvo BiH sa sjedištem u Mostaru, hercegovački duhan je registriran sukladno Lisabonskom aranžmanu za zaštitu imena podrijetla i njihovom međunarodnom registriranju.

“Zaštitom hercegovačkog duhana oznakom zemljopisnog podrijetla štiti se njegova autohtonost i vrijednost, što može biti temelj buduće uloge hercegovačkog duhana u razvoju i promociji Hercegovine i jednim dijelom prilika za revitalizaciju prostora na kojima uspijeva ova kultura”, navodi se u priopćenju Instituta.

Nositelj prava na ime podrijetla je udruga „Duvan Hercegovački Ravnjak“ iz Gruda. Hercegovački duhan tako je postao jedan od 13 proizvoda sa zaštićenim zemljopisnim podrijetlom u Bosni i Hercegovini, a uz hercegovački med jedini koji ima ime Hercegovine u predmetu zaštite.

Duhan, od kojega je sitnim rezanjem pravi ‘škija’ za pušenje, proizvodi se na području Hercegovine od 17. stoljeća. O tome svjedoči i povjesničar Hrvoje Mandić u širokobriješkom časopisu „Vitko“.

Po njegovim navodima prometno opadanje levantske trgovine natjeralo je Mletačku Republiku da 1670. potraži bliže veze s turskim zemljama u unutrašnjosti Balkana. Smatra se da je dolinom Neretve duhan unesen u Hercegovinu. Na brzi razvoj uzgajanja duhana utjecale su pogodne klimatske prilike, obradivo tlo i niska nadmorska visina.

Brojni su zapisi o snalažljivosti hercegovačkih proizvođača duhana koji su ga švercali u unutrašnjost zemlje kako bi uspjeli prehraniti svoje obitelji.(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

U BiH se nakon mjesec i pol dogovorili kako podijeliti kredit MMF-a

Objavljeno

na

Objavio

Bosanskohercegovačka vlada u utorak je nakon mjesec i pol svađa donijela odluku o aktiviranju 330 milijuna eura kredita Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), potvrdio je ministar financija Vjekoslav Bevanda.

Kredit je odobren još 20. travnja na temelju zatjeva BiH za hitnu pomoć radi konsolidacije stanja u zdravstvenom sektoru i pomoći gospodarstvu u suočavanju s epidemijom COVID-19.

MMF ga je ekspresno odbrio i odmah poslao novac na račun Centralne banke BiH, no središnja vlada se tjednima nije mogla dogovoriti kako će ga podijeliti između dva entiteta i distrikta Brčko.

Vijeće ministara je u utorak odlučilo kako će 61,5 posto dobiti Federacija BiH, 37,5 posto Republika Srpska, a jedan posto distrikt Brčko.

Federacija će polovicu svog iznosa zadržati na entitetskoj razini dok će ostatak biti podijeljen na deset županija, jer je u njihovoj nadležnosti najveći dio zdravstvenog sektora.

Kredit će otplaćivati entiteti i distrikt Brčko. Kamata je 1,05 posto uz poček od 39 mjeseci

Dogovor je postignut nakon što se hrvatski i bošnjački ministri nisu mogli usuglasiti o alociranju sredstava i tretmana županija u Federaciji. Bošnjačka je strana inzistirala da se jasno naznači uloga županija kao korisnika kredita ali i da se istakne kako oni nisu subjekti koji mogu preuzimati međunarodne kreditne obveze.

Kompromis je postignut tako što je navedeno kako će 50 posto dobiti “Federacija sa svojih deset županija”, pojasnio je Bevanda

“Ovo je dugo zagađivalo javni prostor i bilo je previše špekulacija”, kazao je Bevanda dodajući kako ima dojam da su se neki preko tog pitanja pokušali obračunati s njim osobno. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari