Connect with us

BiH

Kako prihvatiti takvu hašku presudu šestorici Hrvata?

Objavljeno

-

[quote]Spomenuta prvostupanjska presuda na MKSJ u Haagu šestorici Hrvata pokazuje ili da ja nemam pojma o temeljnim činjenicama o ratu u BiH ili da činjenice u vrednovanju nekog pravnog postupka nisu jednake kao u ocijeni povijesnog procesa na koje se odnosi taj pravni postupak ili je nešto treće, što nema veze s činjenicama.[/quote]

[dropcap]Z[/dropcap][dropcap][/dropcap]adnju kolumnu koju sam napisao dan uoči prvostupanjske presude šestorici Hrvata zbog djelovanja u BiH u ratnim 1990-im završio sam riječima: “S obzirom na činjenice, umjesto optužbi da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH, pravo je pitanje što bi bilo s dijelom Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine, da Hrvatska nije reagirala na rat u BiH, te da hrvatske snage nisu bile u BiH i znatno utjecale na zaustavljanje srpske agresije? Odgovor na to pitanje ne smiju zanemariti ni povjesničari ni političari, ne bi ga smjela zanemariti niti jedna sudska presuda koja govori o ulozi Republike Hrvatske i Hrvata u događajima u Bosni i Hercegovini tijekom 1990-ih!”

No, spomenuta prvostupanjska presuda na MKSJ u Haagu šestorici Hrvata pokazuje ili da ja nemam pojma o temeljnim činjenicama o ratu u BiH ili da činjenice u vrednovanju nekog pravnog postupka nisu jednake kao u ocijeni povijesnog procesa na koje se odnosi taj pravni postupak ili je nešto treće, što nema veze s činjenicama.

Prije svega, izrazio bih sućut obiteljima svih žrtava koje su stradale u bošnjačko (muslimansko) – hrvatskom sukobu, pa tako i svima kojima su pripadnici hrvatskih snaga nanijeli bol. Mučno je bilo slušati nabrajanje zlodjela, koje su pojedini pripadnici ili pojedine skupine hrvatskih snaga počinile nad pripadnicima drugih naroda u BiH. Zbog takvih postupaka i mene je sram, iako ne priznajem floskulu da su ti zločini počinjeni “za Hrvatsku” ili “zbog Hrvatstva”, niti sam ikome dopustio da čini zločin u moje ime. Niti jedan zločin nije počinjen “za Hrvatsku”! Istodobno, ponosan sam na svoje sunarodnjake koji su u ratu časno branili svoj dom i zapovijedali hrvatskim snagama te pomagali Bošnjacima-muslimanima u najtežim trenucima velikosrpske agresije na BiH, kao i za vrijeme bošnjačko (muslimansko)-hrvatskog sukoba u BiH. A to je ona, uglavnom samozatajna, većina Hrvata. Dakako, ta pomoć ne bi bila moguća bez podrške tadašnjeg vodstva Republike Hrvatske i ukupne hrvatske politike, čije su glavne smjernice bile stvaranje samostalne Republike Hrvatske te priznavanje BiH kao samostalne države (ali izvan granica neke nove Jugoslavije) i opstojnost Hrvata na svojoj djedovini u BiH. No, o tome ne govori spomenuta haška presuda.

Slušajući čitanje obrazloženja spomenute presude stječe se dojam da su Hrvati isključivi krivci za sukob s Bošnjacima – muslimanima u BiH, što nije točno. Bošnjačko (muslimansko) – hrvatski sukob prikazan je jednostrano, kao da se ništa nije događalo osim zločina koje su činili Hrvati. Potpuno je zanemaren povijesni proces i sve ono što je uzrokovalo bošnjačko (muslimansko) – hrvatski sukob u BiH, počev od velikosrpske agresije, kao glavnog izvora problema, do ignoriranja planova i poteza bošnjačkog (muslimanskog) vodstva prema Hrvatima u BiH, ali i Hrvatskoj. Sukladno tome, Charles Shrader je u svojoj knjizi Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni – vojna povijest 1992.-1994. (Zagreb, 2004.) primijetio da su zločini nad Hrvatima umanjivani, iako nisu bili ništa manje brojniji i rasprostranjeniji. Prema podacima generala Slobodana Praljka, “najmanje sedam puta više civila Hrvata i zarobljenih pripadnika HVO-a ubili su ‘neki’ pripadnici ABiH, nego što su ‘neki’ pripadnici HVO-a ubili civila Muslimana – Bošnjaka i zarobljenih pripadnika A BiH”, a isti omjer navodi se i kod međusobnog protjerivanja.

Jednako mučno, kao slušati pojedinačno nabrajanje zločina pripadnika hrvatskih snaga nad Bošnjacima – muslimanima u spomenutoj presudi, je čitanje izvješća o ubojstvima koje su pripadnici Armije BiH počinili nad Hrvatima, ili, primjerice, gledanje filma „Na svjetlu dana“ (1999.) ili „Treći pohod“ (2008.), sa strašnim prizorima ubijenih, zaklanih i masakriranih hrvatskih civila, među kojima su bila i djeca. Ili čitanje mučnog svjedočenja Ali Hamada o stravičnim zločinima odreda ‘El Mudžahedin’ nad Hrvatima (i Srbima) u BiH u kojem se opisuje kako su za ubijanje koristili „metke i noževe, ali i motornu pilu“, kako su „zaklali četrnaestogodišnjeg ili šesnaestogodišnjeg dječaka na području Orašca, gdje se izvodila obuka pripadnika odreda, a dječakova oca prisilili da gleda kako mu ubijaju sina, prije nego što su ubili i njega“, itd. (Ali Hamad, U mreži zla, Banja Luka, 2007., str. 354; http://www.dnevno.hr/vijesti/regija/88250-mucno-svjedocanstvo-bivseg-mudahedina-istina-je-nabijali-smo-zarobljene-hrvate-na-kolac.html)

Svaki zločin treba osuditi, no istina je da su zločini koje su počinili pripadnici hrvatskih postrojbi u Ahmićima i Stupnom Dolu, te zatvaranje i protjerivanje Bošnjaka na pojedinim područjima BiH pod nadzorom hrvatskih snaga, privukli veliku pozornost politike, medija i međunarodnog Tribunala u Haagu, kao i pojedinih „nevladinih udruga“, aktivista i u javnosti poznatih odvjetnika, za razliku od zločina nad Hrvatima u Grabovici (općina Mostar), istočnom dijelu Mostara, Trusini i drugim naseljima u općini Konjic, Doljanima (općina Jablanica), Gornjem Vakufu, Bugojnu i okolnim naseljima (Gračanica, Vučipolje…), Dusini, Šušnju i drugim naseljima u općini Zenica, Zavidovićima, Kiseljaku (Žepče), Kiseljaku kraj Sarajeva, Varešu, Kaknju i okolici, Vitezu i okolnim naseljima (Križančevo Selo, Buhine kuće, Brdo – Zabilje, Bobaši…), Busovači i okolici, Novom Travniku i okolnim naseljima (Rastovci, Zenepići…), Travniku i okolnim naseljima (Maljine, Čukle, Dolac…), Uzdolu i Hudutskom (općina Prozor), Gračanici, Fojnici i okolnim naseljima (Polje Šćitovo, Ostružnica…), i drugim naseljima (Slobodan Praljak, Zločini koje su počinili neki pripadnici A BiH (muslimanske postrojbe) nad Hrvatima u BiH 1991.-1995., Zagreb, prosinac 2006.). Ta činjenica svojevrsne medijske izolacije podataka o stradanju Hrvata u BiH i izostanka cjelovitoga, znanstvenoga prikaza događaja u BiH u ratnim 1990-im, ključna je za odgovor na pitanje zašto je u dijelu hrvatske i svjetske javnosti percepcija uloge Hrvata i Hrvatske u BiH negativna. Stoga i ovo nabrajanje zločina nad Hrvatima u BiH, nije licitiranje brojem žrtava da bi se opravdali zločini na hrvatskoj strani, jer se zločin ne može pravdati zločinom, nego da bi se upozorilo na jednostran dojam o događajima u BiH, koji se nameće slušanjem obrazloženja spomenute presude.

S obzirom na počinjene zločine, treba prihvatiti poruku presude da su zločini neprihvatljivi, koju, uostalom, nitko normalan, pa tako ni nitko od osuđenih ne dovodi u pitanje. Međutim, upitno je jesu li za te zločine odgovorni ljudi koji su prvostupanjskom presudom osuđeni, s obzirom na to da mi je ratni put i zapovjedno djelovanje nekih od njih poznato. Uvijek ću se zalagati za to da počinitelji zločina budu kažnjeni, no teško mi je prihvatiti pojam “zapovjedne odgovornosti”, jer je prilično rastezljiv i dovodi do nepravde na način da za zlodjela drugih, bilo pojedinaca, bilo skupina, odgovaraju osobe koje su bile u nekoj zapovjednoj liniji, a niti su počinile zločin, niti su ga mogle spriječiti. Zapravo, takve presude često potvrđuju onu narodnu o “pravu i pravdi”.

Naravno da ne mogu znati sve pojedinosti o svakom od osuđenih, ali na temelju arhivskog gradiva koje mi je poznato, mogu primijetiti koliko su neke optužbe neutemeljene i apsurdne. Primjerice, sudac je u čitanju presude naveo da je general Slobodan Praljak sudjelovao u zlostavljanju Bošnjaka-muslimana u Prozoru, a dokumenti govore suprotno. Tako se u jednom od dokumenata koji govori o događajima u Prozoru, a datiran je 8. prosinca 1992. (br. 02-73/92), navodi da je general Slobodan Praljak odmah nakon dolaska u Prozor – citiram – „naredio oslobađanje grupe zarobljenika (Bošnjaka – muslimana)“, među kojima je bio i S. R., jedan od „zapovjednika Armije BiH”. Kad je sljedeći dan doznao da je spomenuti zapovjednik fizički napadnut, general Praljak je revoltiran tim događajem prekinuo sastanak koji je upravo održavao i za 2. prosinca 1992. „zakazao drugi sastanak sa uglednim predstavnicima hrvatskoga naroda“. Novi sastanak u Prozoru „trajao je veoma kratko” i general je u svom govoru „poseban akcent dao za poboljšanje odnosa između Hrvata i Muslimana, te povratku muslimanskog življa na području općine.“

Upravo je Prozor često spominjan u čitanju spomenute presude šestorici Hrvata, kao mjesto provođenja “udruženoga zločinačkoga pothvata” Hrvata u BiH. No, pritom su potpuno ignorirani podaci hrvatske strane. Naime, na temelju prikaza tog sukoba u medijima, u javnosti je gotovo općeprihvaćeno mišljenje da su rat između Bošnjaka – muslimana i Hrvata u BiH i navodna agresija RH na BiH započeli sukobom u Prozoru u listopadu 1992., koji je navodno izazvao HVO i u kojem su navodno sudjelovale brigade HV-a. Nasuprot tome, arhivsko gradivo pokazuje da postrojbi HV-a na tom području tada nije bilo, te da je sukob u Prozoru započeo u petak 23. listopada 1992., između 15.30 i 16 sati, nakon što su pripadnici muslimanskih snaga ubili vojnika HVO-a Franju Zadru iz sela Dobroša, dok je traktorom razvozio hranu vojnicima na planini Crni Vrh u predjelu zvanom Zgon. On je prva žrtva toga sukoba, a druga žrtva je Hrvat Josip Glibo iz sela Glibe, kojeg su pripadnici muslimanskih snaga ubili nakon što je zarobljen. O tome sam već pisao na ovom portalu (u rujnu 2012.), pa nema potrebe ići u detalje. Tek ću podsjetiti da je vojni napor HVO-a u trenutku početka bošnjačko (muslimansko) – hrvatskog sukoba u Prozoru bio usmjeren na zajedničku operaciju s HV-om na Južnom bojištu prema snagama Hercegovačkog korpusa Vojske Republike Srpske u Podveležju, pa je teško očekivati da je HVO istodobno planirao i sukob u Prozoru. Postoje brojni dokazi da HVO nije započeo sukob u Prozoru (planovi bošnjačko-muslimanskih snaga, među kojima je i tzv. plan “Beta” za sukob s HVO-om, šifre, materijali sa sastanka povjerenika za gradove i sub-regije Muslimana Srednje BiH, izjave, postojanje tajne muslimanske bolnice u Prozoru, Naredba komandanta Taktičke grupe i Oružanih snaga BiH br. 02-349/59 od 28. 08. 1992., itd. ) i da posljedice toga sukoba nisu bile takve kakvima se prikazuju u medijima. O tome spomenuta haška presuda ne govori, niti spominje da su u Uzdolu kraj Prozora 14. rujna 1993. pripadnici bošnjačko (muslimanskih) snaga počinili pokolj nad Hrvatima (ubili su 29 civila, među kojima i troje djece, te 12 pripadnika HVO-a)…

Izvori pokazuju da se sukob HVO-a i Armije BiH u Prozoru nije dogodio iznenada i neočekivano, da je to lokalni rezultat različitih pogleda na trenutno političko stanje i buduće uređenje BiH, da je u sukobu Armija BiH poražena, te da se uz nju i dio stanovništva povukao iz grada, što je potom iskorišteno da se Prozor proglasi prvim planski očišćenim gradom. Povjesničar Davor Marijan o tome je zapisao: “Sukob u Prozoru bio je pokazatelj da pola godine nakon otvorenog rata u BiH, Hrvati i Muslimani različito gledaju na njenu budućnost. Nakon što su i sami došli na udar velikosrpskog vojnog stroja, Muslimani su nakon teškog ljeta 1992., u kojem su se fizički i uz teške gubitke održali zahvaljujući vojnom angažmanu Hrvatske vojske na granicama i u graničnim dijelovima BiH, pokrenuli proces proklamirane ‘obnove’ BiH. U tom je trenutku proces odmakao do razine koja ih je vodila u rat s Hrvatima, koji su bili za nacionalnu i teritorijalnu jedinicu u BiH”. Uostalom, to im je bošnjačko (muslimansko) vodstvo obećalo uoči referenduma o neovisnosti BiH, kako svjedoči govor Alije Izetbegovića na zatvorenoj proširenoj sjednici Glavnog odbora SDA, 25. veljače 1992., u Sarajevu. Iako to nije bio prvi sukob između HVO-a i Armije BiH, sukob u Prozoru, “koji je muslimanska promidžba pretvorila u simbol agresije RH na njihovu percepciju Bosne i Hercegovine” (a haško tužiteljstvo to je nekritički preuzelo kao „konačnu istinu“), nedvojbeno je bio “tužan vjesnik” tragičnog rata između Bošnjaka – muslimana i Hrvata u BiH.

dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement

Komentari