Pratite nas

Kolumne

Kako su Hercegovci postali «ustaše»?

Objavljeno

na

Stereotipi su posvuda oko nas. Oni su sastavni dio naših života i htjeli – ne htjeli i sami smo žrtva istih ili promatramo druge kroz tu prizmu. Tako su Zagorci pijandure, Dalmatinci ljenčine pune dišpeta, Slavonci bećarine, a Hercegovci, ovisno o perspektivi, ili grabežljivci, muljatori, oni koji se znaju snaći bolje od drugih i veoma često radikalni i zatucani. Tu su još svima poznati oni iz kategorije najprizemnijih poput bijelih čarapa, mobitela i Mercedesa. Kako je došlo do toga možemo samo nagađati, ali ozbljni ljudi zavire u prošlost. U vrijeme naših pradjedova, točnije, u ovom slučaju u 30 – e godine prošlog stoljeća koje sam odlučio uzeti kao ishodište. Naime, nije mi namjera pokušati ikoga uvjeriti da ti stereotipi nisu utemeljeni. Nije vrijedno toga. Ipak, postoji jedan stereotip, duboko usađen u svijest mnogih kako su Hercegovci ustaše.

 

Piše: Ivan Ljubić & Kamenjar.com

[dropcap color=”#000000″ font=”1″]P[/dropcap]ričao mi je prijatelj kako su navijači Sarajava na stadionu Širokog, pokušavajući vrijeđati domaćine skandirali «ustaše, ustaše» na što im je brojnija domaća publika uzvratila – ovacijama. Je li to stereotip dakle?

[ad id=”93788″]

Nije iz razloga što je zaista gotovo čitav korpus hrvatskoga naroda u tadašnjoj Hercegovini jednodušno pristupio ustaškom pokretu, ali i jest zato jer se na taj način pripadnike jednoga naroda automatski veže uz sve negativno što se može pročitati i čuti o ustašama. A može se mnogo jer je nakon Drugoga svjetskog rata razvijena snažna propaganda, mogli bi slobodno reći – industrija s ciljem blaćenja svega hrvatskoga na način da ga se proglasi ustaškim-fašističkim.

kako-zivi-narod-rudolf-bicanicTako je šahirani grb ustaški, kuna kao valuta, zašto ne i Lijepa naša kada su je i ustaše pjevale? Ustaše su jele i kruh, je li on ustaški? Namjerno banaliziram, ali nije daleko od toga. Kada bi vjerovali toj propagandi onda bi mogli izvući zaključak da su Hercegovci jednostavno genetski zli, a to je već sfera rasizma. Uzroke sam odlučio tražiti u međuratnom razdoblju duboko uvjeren da su upravo tamo.

Kakvi su uvjeti života vladali prije mitske 1941.? Što je potaklo naše stare da uzmu oružje u ruke i krenu na put s kojega se najčešće nisu nikada vratili?

Na takva razmišljanja potaklo me čitanje, slobodno mogu ustvrditi epohalnog dijela, danas zaboravljenog Rudolfa Bičanića. «Kako živi narod» prije svega je putopis, ali i prvoklasni uradak iz područja ruralne sociologije.

Tko je Rudolf Bičanić i zašto je važan? Koliko ljudi poznaje to ime, a što je još važnije – ostavštinu?

Misija Rudolfa Bičanića produkt je želje nastale u tamnicama mitrovačkih kazamata, gdje je služio trogodišnju kaznu u periodu diktature kralja Aleksandra Karađorđevića. Kao i mnogi istaknutiji HSS-ovi međuratni članovi, Rudolf Bičanić nije imao mnogo doticaja sa selom, iako se kompletan politički koncept HSS-a temeljio upravo na animaciji tih slojeva društva koji su, proširenjem izbornog prava po završetku Prvog svjetskog rata stekli mogućnost participiranja na izborima što su braća Radić godinama ranije predviđala. Trogodišnja robija potakla je Bičanića.

[testimonial image=”https://kamenjar.com/wp-content/uploads/2014/09/rudolf.jpg” name=”Rudolf Bičanić” title=”hrvatski ekonomist, sociolog i političar”]«I ja sam se uvjerio, da se o stvarnom životu naroda znade vrlo malo u gradu, medju školovanim ljudima. Naša gospoda znadu više o kulturnim strujanjima Beča i Pariza, nego li o kulturnim strujanjima Čučerja i Posavskih Brega, desetak kilometara od Zagreba. Znadu više o političkm ideologijama Engleza i Nijemaca, nego što znadu kakvo mišljenje o uredjenju društva i države uopće ima hrvatski seljak… (…) Treba ići u narod i vidjeti kako živi, taj sam si zadatak postavio. A kako su dolazili već koncem ljeta 1935. veoma ozbiljni glasovi iz zapadne Bosne, Hercegovine i Dalmacije o prilikama u tim «pasivnim» krajevima, odlučio sam se poći onamo.» [/testimonial]

Može li netko zamisliti Zorana Milanovića kako mjesec dana živi u seocetu dalmatinskoga zaleđa bez pratnje, helikoptera, zahvatajući vodu iz čatrnje, brijući se u lavoru, umivajući se u hladnoj vodi i koristeći vanjski wc? Što mislite kako bi se tada javno ponašao?

 Govorimo o godini 1935., godini koja će ostati zapamćena kao jedna od najtežih u 20. stoljeću. Godina je to suše, nestašice svega i svačega, golog preživljavanja i masovne depresije. Vidljivo je to iz Bičanićevih zapisa. Posebno je intrigantan dio koji se tiče života seljaka u Hercegovini što će jasno najviše interesirati naše čitatelje.

O tome malo kasnije. O kakvom povijesnom kontekstu u stvari govorimo?

normal_Stjepan_Radic_s_djecom_-4Općepoznato je da je Kraljevina Jugoslavija bila neodgovarajući okvir za hrvatski narod i ne samo za njega. Srbi, kao najmnogobrojniji narod s pedigreom velikih pobjednika u Prvom svjetskom ratu od samoga formiranja nove, postversajske države u obliku konglomerata južnoslavenskih naroda, u početku pod nazivom Kraljevstvo SHS, uspjevali su, nametnuvši se u svom prepoznatljivom stilu, koncentrirati sve najvažnije poluge vlasti u svojim rukama. Više ili manje uspješno, raznoraznim oblicima makinacija i nasilja održavali su dominaciju nad ostalima. Ironija je u tome što hrvatski narod raspadom Austro – Ugarske monarhije i nije imao bolju soluciju pri završetku rata iako je naširoko prošireno mišljenje da smo imali ne znam koliko mnogo opcija pred sobom. Nepriznata i tek formirana Država Slovenaca, Hrvata i Srba, manjak vojne sile, horde «zelenih kadrova» na svim stranama, golema ekonomska kriza, prodor Talijana na istočnu jadransku obalu s ciljem realizacije Londonskog sporazuma iz 1915. i realna opasnost da od Hrvatske ostane samo regija oko Zagreba. Sve su to bili faktori koji su utjecali na to da se gotovo sve političke elite tog vremena svrstaju uz ideju formiranja nove države zajedno s južnoslavenskom «braćom». Često danas, kada se priča o povijesti hrvatskoga naroda, nastoji se 1918. prikazati u drukčijem izdanju, a pogotovo neki od glavnih aktera. Bilo gdje i od bilo koga možete čuti kako je legendarni Stjepan Radić govorio: «Ne srljajte kao guske u maglu», time «očito» govoreći kako je protiv ujedinjenja. Naprotiv, ta rečenica dio je dugačkog Radićeva izlaganja pred narodnim zastupnicima krajem studenog 1918. u kojem prevladava jedna teza, a to je da je ujedinjenje dobra opcija, ali ne na bilo koji način i brzajući u provedbu istog.

Podsjeća li to danas na upozorenja mnogih hrvatskih intelektualaca i rijetkih poltičara o načinu ulaska u EU?

Tko može zamjeriti potrebu za ulaskom u EU?

I tko im može zamjeriti želju za ujedinjenjem tada? Nije li opravdana želja da se živi u pravednijem društvu u kojem će se i Hrvate nešto pitati, što, budimo iskreni, bez obzira na određeni krnji oblik autonomije kakav smo uživali u Austro – Ugarskoj od 1868. godine do tada i nije bio slučaj. Svetozar Pribičević, još jedan u nizu neshvaćenih likova iz naše povijesti požurio je čin ujedinjenja i on je nedugo zatim, točnije 1.12.1918. svečano obznanjen. Stvorena je nova država. Nije trebalo dugo za shvatiti kako smo i u novoj državnoj zajednici politički objekt. Nije li ipak bilo bolje u Austro – Ugarskoj? Za takva razmišljanja bilo je kasno. Godine u novoj državi prolazile su, a hrvatski narod nije dočekao normalizaciju stanja. Štoviše, 1929. proglašena je diktatura, a pola godine prije toga Račić je ispalio hitce u hrvatsku državnu politiku personaliziranu u obliku HSS-ovih legitimno izabranih zastupnika. Sve je to pojačavalo dojam gorčine. Rađao se otpor, želja za promjenom i ulaskom u 30 – e bilo je jasno kako je malo tko pristaša Jugoslavije. U to doba Ante Pavelić već putuje Europom strpljivo gradeći pokret s ciljem rušenja Jugoslavije i stvaranja samostalne hrvatske države. Komunistička partija je u dubokoj ilegali, ali jasan protivnik režima. U stvari, rađanje ekstremnih političkih grupacija karakteristika je europskog kontinenta tih godina, pogotovo u zemljama «gubitnicama» Prvog svjetskog rata koje su na različite načine zakinute novim europskim poretkom dizajniranim u Versaillesu. Kraljevina Jugoslavija bila je dominantno ruralna zemlja. Otpirilike 80% stanovništva živjelo je na selu i od sela, jasno, koliko je to bilo moguće. Naletom velike gospodarske grize (s blagim zakašnjenjem za «Zapadom») život je sveden na puko preživljavanje i to nije samo fraza. Upravo nas Rudolf Bičanić u svom istraživanju odvodi u pasivne krajeve i dočarava nam stanje kakvo vlada u njima.

Od davnina je poznata želja za «državnim položajem» i «državnom plaćom». Pogotovo je to izraženo u našim krajevima gdje nije nepoznato do nedavno: «eh da je državna plaća, nema ni krupe, ni kiše, ni vitra, niti oreš niti kopaš». To je oduvijek bio ideal. Jamstvo sigurnosti. Jedan zanimljiv podatak o tome čija je bila Kraljevina Jugoslavija donosi nam Franjo Tuđman u svojoj sintezi «Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji»: «U razdoblju od 1925. do 1934. država je podigla 800 javnih zgrada, od kojih 582 ili 72,8% u Srbiji, 101 ili 12,6% u Hrvatskoj, 47 ili 5,8% u BiH, 27 ili 3,5% u Crnoj Gori, 21 ili 2,6% u Sloveniji i 16 ili 2% u Vojvodini; od 457 mostova što ih je država izgradila u istom razdoblju u Srbiji je podignuto 255 ili 55,8%, u Hrvatskoj 58 ili 12,7%, u BiH 75 ili 16,4% itd…» Ruku na srce i danas imamo problema s izgradnjom mostova – pogotovo jednog.

Nisu li ovi podaci najbolji pokazatelj? Je li uopće potrebna neka druga statistika? Na kakve bismo rezultate naišli pri analizi sastava žandarmerije, vojske ili sudstva?

Čime su se bavili ljudi u pasivnim krajevima ako nisu bili na državnoj plaći? Preživljavanjem.

sinovi kamenjara 1«Govorili su mi seljaci u Duvanjskom polju, da je kod njih s opskrbom vode zaposlen stalno po jedan čovjek iz kuće. Valja mu ići 5 do 6 sati do vrela. Tamo mora čekati, dok dodje na njega red, i dok tanki mlaz vode napuni njegovu posudu. To čekanje traje i po 12 sati. I onda se opet vraća kući 5 – 6 sati. Čitav taj trud od 24 sata se utroši, da čovjek donese kući 20 litara vode (…) Seoska stoka pije vodu iz lokava, u kojima se često voda ustajala i usmrdila, da se na njoj uhvatila zelena kora. Dogadja se, da takovu vodu moraju piti i ljudi, kada je nužda. Žeđ je još teže trpjeti nego glad!»

Iz današnje perspektive i komocije života koju uživa većina nas, zaista je na momente teško čitati Bičanićeve zabilješke s putovanja. Vidljivo je to na mnogo primjera, a ovdje ću još navesti neke koji su po mom sudu vrijedni spomena.

«Uvaženi patriota! Kad navečer legnete u svoj bijeli, čisti, svježi krevet, onda se sjetite, da tri četvrtine članova Vašega naroda nema uopće kreveta»

Posebno je zanimljivo primijetiti koliko je mnogo običaja i nepisanih seoskih normi preživjelo do danas. Bičanić piše sljedeće: «Ne može se slaviti Božić ni Uskrs, kao ni žetva ni crkveni god u kući s pet jutara zemlje onako kao u kući s petnaest.» Svadbe i pogrebne svečanosti su stavljene pod posebnu kategoriju.

«Čovjek se zaduži i proda zadnju kravu zbog svadbenih svečanosti» Česti su i znaci solidarnosti na općeseoskoj razini. «Na Kupreškom polju pomažu kuću, u kojoj su svatovi, čitavo selo, kao što je to inače običaj (…) U Šuici odnese svadba domaćinu jednu do dvije hiljade dinara. Kad pomislite, da se u isto vrijeme u takvoj kući ne troši više nego za dva dinara sapuna po ukućanu godišnje, onda vam je nerazmjer očigledan (…) Na Širokom Brijegu u Hercegovini daju za svatove i po hiljadu dinara.»

Primjer iz Kupresa daje nam odgovor na pitanje kako je nastao običaj poput «jabuke» na svadbama ili sakupljanja «misa». Na taj način, pomažući jedni druge iznalazili su način da svi zajedno npr. pomognu pojedincu kojemu ugine krava ili izgori štala. Simbol je to snažnoga zajedništva i odgovornosti prema zajednici. Moglo se gladovati danima, bit žedan i nesretan, ali bez ponosa i obiteljske časti život nije vrijedio ništa. Zato su ljudi jedni drugima pomagali uz nevolje, prvenstveno u očuvanju običaja i obaveza koji su potvrđivali čast i ponos.

Mnogi su razlozi trajnog gnjeva prema poretku, ali jedan od temeljnih jest brutalna eksploatacija jeftine, ali očajne radne snage sa sela. Koliko brutalna? Evo jednog primjera: «Samo u osobito povoljnim slučajevima dosiže 22 dinara za rad od 12 do 16 sati. No i ta mala nadnica ima još mnoge odbitke: za osiguranje, za porez, za globe itd. Uz malu plaću otešćava radniku život još i velika skupoća živežnih namirnica. Razne «kantine» i «konzumi», što ih drže pojedina poduzeća ili njihovi ljudi, za snabdijevanje radnika živežnim namirnicama predstavljaju najveću pljačku sirotog svijeta. Radnik mora plaćati u takvoj kantini sve živežne namirnice «pod suho zlato». A u kantini mora kupovati jer mu se lako dogodi da ga izbace iz posla.»

primjer-rucnog-rezanja-duhana-na-avan-prezentiran-na-izlozbi-u-sinjskom-muzeju-cetinske-krajine(1)Teško je to nasljeđe. Ono se primjeti i danas kroz česte manifestacije nepovjerenja prema državi, čak i svojoj – formiranoj 1991. Kako preko noći promijeniti tradiciju u kojoj je švercer duhanom (koji je u biti dio svog duhana htio prodati samostalno, izrezanoga na «avanu», jer ga je država uništavala cijenama) junak, a žandar razbojnik? Kako se naviknuti na to da je danas – «žandar» simbol naše države?

Prilike su tjerale na put. Putovalo se na berbe u druge krajeve (Slavonija, Srijem, Vojvodina), ali i u inozemstvo na najteže fizičke radove. Belgija, Francuska i Nizozemska u međuratnom su razdoblju postale utočište za tisuće Hrvata u potrazi za egzistencijom. Podsjeća li nas to na današnje doba? I, ne samo na današnje. Rijetko će se pronaći veća konstanta kada je hrvatski narod u pitanju od emigracije. Od samoga početka 20. stoljeća pa do danas, Hrvati iseljavaju. Ključno je pitanje – kada će se početi vraćati na bolje?

Nemoguće je u jednom kraćem osvrtu, što ovaj uradak jest, dočarati koliko je život u pasivnim krajevima bio težak. To mi nije ni namjera. Prometna izoliranost, poljoprivredna zaostalost, nepismenost, život u nehumanim uvjetima zajedno sa stokom u kući, uz teška odricanja, vrlo nisku stopu higijene i mnoge druge pogubne faktore reproducirao je permanentan prkos i otpor prema «gospodi» iz gradskih sredina, koja je simbolizirala državu. Nepovjerenje.

Taj duboki jaz svojim fanatičnim zalaganjem nastojali su premostiti lideri HSS-a na čelu s braćom Radić, uz pogotovo u Hercegovini nastojanja tadašnjih franjevaca. Takva nastojanja rodila su i konkretne, opipljive inicijative poput Gospodarske sloge, nastale upravo 1935. pod paskom Rudolfa Bičanića koja je u periodu do erupcije Drugoga svjetskog rata nastojala na različite načine poboljšati život hrvatskog seljaštva. Akcije Gospodarske sloge prodirale su u sve kritične krajeve i koliko toliko unaprijeđivale život najugroženijih.

tiskovinaVremena za sveobuhvatnije aktivnosti ipak nisu imali. Hitlerov udar na Jugoslaviju u nekoliko dana na vidjelo je izbacio svu bijedu i jad Kraljevine Jugoslavije za koju se ljudi nisu htjeli boriti. Nisu je smatrali svojom niti je to ikada bila ako iz računice izbacimo kastu društvenih oligarha koja živi na jaslama svakog poretka. Otvorila se perspektiva i potencijal za promjenu, šansu i iskorak u životu, kako na privatnom, tako i na narodnom planu. Prilika života.

Entuzijazam je vjerojatno bio ekvivalent nakupljene gorčine i poniženosti. Kucnulo je naših pet minuta rekli bi ljudi. U Hrvatskoj državi naši životi ne mogu ne biti bolji. Samo da je nekako preživjeti rat pa se vratiti sa statusom svojima. Dići obitelj, živjeti od poštenog rada i moći umrijeti miran znajući da djeca neće gladovati nikada više. Znamo kako su umirali ili možemo samo pretpostaviti. Još je i najbolja solucija bila poginuti u borbi. Oni koji su doživjeli svibanj 1945., a još rijeđe koji su preživjeli prve mjesece poraća svjedočili su i danas svjedoče. Ostatak istine leži zakopan u tenkovskim rovovima, te u još uvijek nedostupnim arhivima. Zavezana poput ruku desetaka tisuća mladića – žicom.

Od završetka najvećeg vojnog sukoba u povijesti pa kroz prve godine u Titovoj Jugoslaviji obilježene rigidnim staljinizmom i nastavno tijekom 50 – ih i 60 – ih, a i kasnije, Hercegovačka polja su ostala siromašna plodovima. Svaki treći muškarac nije našao put kući. Svoju mladost, svoju pokretačku snagu, sav svoj potencijal podnijeli su kao žrtvu i vjerojatno je tih prvih desetljeća svima ta žrtva izgledala uzaludnom. Dodajmo na to i tradicionalnu nesklonost Zapadne Hercegovine za bilo kakvu participaciju u poretku «bezbožnika» često i na vlastitu štetu. Doduše, nije baš da su prilike pljuštale na sve strane. Do pada Aleksandra Rankovića, lagane liberalizacije sistema, otvaranja granica i paralelno s tim stasanja prve poslijeratne generacije mladića, Zapadna Hercegovina nije izašla iz 1935. godine. Bio je to period gladi. Nije bilo tvornica, državnoga posla. Država ništa nije davala, samo je uzimala. Međutim, posljednje poglavlje tek je trebalo biti napisano, a pisat će ga sinovi nestalih.

Svako malo veličajući antifašističke dosege hrvatskoga naroda nastoji se provući stav kako je, tobože tzv. narodnooslobodilački pokret ideološki otac današnje nacionalne slobode. Moglo se to čuti u više navrata od predsjednika Josipovića pored ostalih stajališta iz tabora reformiranih komunista i dobro očuvane i žilave pete kolone.

Dobro, a gdje su onda postrojbe «Boško Buha», «Rade Končar» ili «sestre Baković»? Tko je smetao potomcima hrvatskih partizana da formiraju takve odrede i idu u boj protiv čistog velikosrpskog fašizma? Gdje su nestali tih godina kao što su nestali iz Sabora 25.6.1991.?

Odakle postrojbe s nazivima Jure Francetića i Rafaela Bobana? Odakle Blago Zadro i stotine Hercegovaca po Trpinjskim cestama diljem Hrvatske? Trebamo li napraviti analizu sastava dobrovoljačkih postrojbi Hrvatske vojske i ispitati koliko je u njima potomaka ustaša, a koliko, čast iznimkama, potomaka partizana ili današnjih gorljvih antifašista? Držim da su to bitna pitanja.

 Teško da postoji išta lakše od donošenja sudova tko je loš, a tko dobar. Lakoćom proglašavamo i osuđujemo bez da pokušamo razumijeti zašto je do nečega došlo, koji su uzroci. Dio njih krije se u djelu «Kako živi narod». Ostavština je to jednog od blistavih umova hrvatskog naroda i ona nas obvezuje da joj se posvetimo u potrazi za odgovorima, za dubinskim razumijevanjem procesa iz prošlosti koji su u ovom ili onom obliku i danas aktivni.

Predkraj, da se odmaknemo od negativnih asocijacija i primjera, slijedi jedan vic, aktualan u ono doba.

luk-crni-300x199«U Hercegovini luk predstavlja najveću poslasticu za seljaka. Razgovaraju dvojica Hercegovaca, i jedan pita: «Što misliš, a što ije car za večeru?» – «Sigurno srce od luka», odgovara drugi. «

Kad bi naši stari mogli vidjeti koliko luka danas imamo u ostavama, siguran sam da bi svoje teške životne putove proglasili opravdanima, a svoju borbu vidjeli kao pobjedničku. Zašto je mi ne doživljavamo kao takvu ako prihvatimo činjenicu da su opcije pred njima bile takve da je u datom trenutku oružana borba za bolji život bila jedini opravdan odabir.

Danas su županije s hrvatskom većinom gospodarski, ali i u drugim segmentima perjanica BiH. Što bi tek bile da su sastavni dio države koja ih ne ograničava već podupire? Jedini sociološki razlog zašto je tome tako treba tražiti u desetljećima zanemarivanja od strane svake vlasti što je prouzrokovalo svijest i naviku da je vlastiti opstanak isključivo u vlastitim rukama. Teška škola, ali u ovim vremenima pokazuje se izuzetno vrijedna i dugoročno jedino spasonosno riješenje.

Piše: Ivan Ljubić & Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu

Objavljeno

na

Objavio

Do toga smo došli! Vatrena oluja morala je gotovo progutati Notre Dame, najčuveniju francusku crkvu i jednu od prstohvata najpoznatijih na svijetu, kako bismo uopće počeli barem stidljivo govoriti o beskonačnoj seriji vandalskih napada na francuske crkve, lavini koju kao da nitko ni ne pokušava zaustaviti.

Posve svejedno tko je izazvao taj požar, teroristi, huligani ili crkveni miševi, plamen je konačno bacio svjetlo na uporno potiskivane statistike o preko tisuću svjesno oskvrnutih crkava širom Francuske samo u posljednjih nekoliko mjeseci – o pljačkama, paleži, razbijanju, obavljanju nužde na svetim mjestima.

Prije samo mjesec dana gorjela je i druga najveća pariška crkva, Saint Sulpice, dokazano podmetnut požar. Reakcija? Gotovo nikakva. Sve u ime lažne političke korektnosti. Tko stoji iza svega toga?

 

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu. I ne, ne dižem time glas protiv milijuna afričkih i azijskih muslimana koji su pristigli posljednjih nekoliko desetljeća u Francusku i druge države. Oni su također žrtve, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Uostalom, nije ovo prvi put da se Notre Dame mora obnavljati. Muslimana u Francuskoj nije ni bilo kad su bijesne rulje krajem 18. stoljeća rušile i pljačkale crkve, kad su revolucionari žedni krvi pokrenuli val dekristijanizacije, zabranjivali javnu molitvu i uvodili zamjenske univerzalne religije.

No, zato su itekako javno pogubljivali svećenike, a nije bilo pošteđeno niti 28 kipova kraljeva Judeje, koji su skinuti sa zapadne fasade Notre Dame i javno im odrubljene kamene glave.

Nakon restauracije monarhije restaurirane su i crkve, pa tako i pariška katedrala, no serija revolucija itekako je ostavila traga na današnje francusko društvo, koje provodi najrigidniji sekularizam među velikim kršćanskim nacijama, onakav kakav mnogi zazivaju i u Hrvatskoj.

Danas se tako liju stvarne i lažne suze nad zgarištem katedrale, obećavaju milijarde eura i zaklinje se u obnovu jednog od najvećih simbola Francuske, sve to zbiva se uz dosljedno prešućivanje da je zapravo u pitanju jedan od najvećih materijalnih simbola ni manje ni više nego – kršćanske Francuske i Europe, simbol kršćanima i svim baštinicima kršćanske kulture, bez obzira bili vjernici ili ne.

Katedrala se tu svodi na Lidlovu reklamu s prepoznatljivim obrisom crkve na Santoriniju, ali s retuširanim križem, da ne bi nekoga uvrijedio. Naravno, ne mislim da netko mora biti kršćanin da bi osjetio tugu za Notre Dame, kao što ni ja ne moram biti budist da bih tugovao za Budom iz Bamijana.

No, oni koji nad zgarištem Notre Dame liju krokodilske suze za veličanstvenom građevinom, ali ne i za onim što i koga ona predstavlja, nisu mnogo bolji od oni kojima “lijepe crkve lijepo gore” i zgražaju se nad svotama obećanima za obnovu. A drugovi su po oružju onih koji su pokrenuli taj uništavački cunami na Orijentu koji je u ime lažne ljubavi prema Bogu prebrisao na tisuće neprocjenjivih i nezamjenjivih povijesnih spomenika.

Ono što se događa u Francuskoj za sada je samo suspregnuti sukob niskog intenziteta kojeg vlasti i mediji sustavno pokušavaju gurnuti pod tepih, ali zapravo je uvježbavanje reprize te zore ikonoklasta koja je s praskom osvanula na Levantu i sasvim sigurno će pokušati zapaliti i Zapad.

Nakon propasti ISIL-a opasnost nije nestala, naprotiv, “fundamentalisti” su samo utvrdili davnu lekciju, da je imperij lakše rušiti iznutra nego izvana. Nekad Rimsko carstvo, a danas novi imperij – Europska unija, koja boluje od istih kobnih boljki samozadovoljnih i bogatih – od gubitka identiteta, od sebičnog zadržavanja vlastitog položaja po svaku cijenu, od uporne amnezije u kojoj nepovratno blijede krvavo plaćene lekcije iz minulih tisućljeća.

Valja se prisjetiti, Rimsko carstvo nisu srušili barbari izvana, već iznutra, oni koji su pušteni unutar njegovih granica i desetljećima u njemu nemirno živjeli bez ikakve mogućnosti ili želje za prilagodbom.

Granice se otvaraju između ostaloga i kako bi se uz pomoć milijuna novopridošlih obračunalo s nacionalnim državama i religijama, ne mareći pritom za moguće katastrofalne posljedice.

Ne reagiramo li, morat ćemo se pomiriti s tim da ponovno dolazi vrijeme kripto kršćanstva, kako što se tiče religije, tako i njezinih univerzalnih vrijednosti koje su prihvatili i oni koji vjeru ne žive, ali shvaćaju njezine civilizacijske vrijednosti.

Da, granice moraju ostati otvorene, valja i otvorena srca prihvaćati ono najbolje od kulturnog i genetskog nasljeđa širom svijeta, no, one moraju biti raširene samo onoliko koliko se realno može asimilirati bez dugoročnih posljedica koje će nas i još jednom vratiti stotinama godina unazad.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što dalje s Notre-Dame? Ili putem Krista ili putem Aje Sofije!

Objavljeno

na

Objavio

Pariški vatrogasci koji su ugasili požar

Kad nas napusti netko nam blizak, roditelj, prijatelj, brat ili neka javno poznata, draga nam osoba koja je osvajala naša srca umijećem i vještinom, kao Dražen u igri s loptom ili Oliver popularnom pjesmom, shvatimo kako je u trenu nestao dio našeg života za kojeg smo cijelo vrijeme podrazumijevali da je tu i da će tu biti zauvijek. U tom podrazumijevanju možda i nismo primjećivali koliko nam znače, koliko je lijepo da su s nama, koliko nas ispunjavaju radošću. Tim je veća praznina kad odu…

Nije drukčije ni kad je posrijedi baština, bila ona duhovna ili materijalna. Jer baština je ostavština neprekinutog lanca naših predaka, sačuvana tako što je baš svaki u tom slijedu potvrdno odgovorio na pitanje je li ju vrijedno prenijeti dalje. To pitanje ne može izbjeći ni karika lanca koja se danas kuje. Što ćemo odgovoriti?

Humanizmom protiv Boga

Pariška katedrala Notre-Dame nesumnjivo je fascinantan primjer materijalne ostavštine nadahnute kršćanskim duhom prožetim Duhom Svetim. Tko li je uopće u ono doba takvo što mogao zamisliti, tko projektirati, tko financirati, tko gradnju organizirati, konačno i tko izgraditi takvo velebno zdanje uzevši u obzir ondašnje tehnološke mogućnosti?

Tko li se tada mogao vinuti do tih visina ako se nije uspinjao s namjerom, ne da zamijeni Boga, nego da ga zagrli i preda mu se u ruke? Da stvorenje pokaže Stvoritelju kako je i ono sposobno stvarati čudesa. Iako zna da to Njemu ne treba, jer Rođenome u štalici ne smeta ni nutrina najskromnije kapelice da se ukaže pod prilikama kruha i vina. Ali njemu, stvorenju stvorenu na Njegovu sliku i priliku, to itekako treba, kao što djetetu treba pohvaliti se pred roditeljem.

I sada, 800 godina kasnije, kad je veličanstvena crkva u jednome danu dobrim dijelom nestala u vatri, spoznaje se kako ju ne će biti moguće obnoviti tako da bude navlas kakva je bila, i to u vrijeme kad se čovjek dovinuo takvim tehnološkim čudesima poput, primjerice, trodimenzionalnog pisača. Jer nema više takvih hrastova, nema više takvih majstora,… No, je li baš to glavna prepreka na zahtjevnom putu obnove ili je ipak više do manjka pouzdanja u Onoga s čijom se pomoći zdanje izgradilo?

Napokon, je li to uopće moguće učiniti u vremenu koje doba nastajanja Notre-Dame i drugih, ne samo graditeljskih, temelja zapadne civilizacije, vidi mračnim? A s kakvom li je onda to svjetlošću naše vrijeme obasjano? Tko mu svjetlo nosi?

Koje stoljeće poslije izgradnje katedrale Notre-Dame čovjek je odlučio krenuti svojim putem, udaljiti se od Boga, emancipirati se od tog strpljivog, ali prezahtjevnog “tiranina”, cinično nazvavši svoju putešestviju humanizmom. Cinično, jer ono što ga čini humanim, različitim od animalnog, ogleda se upravo u odnosu prema Bogu, u slobodi da Ga ljubi, a ne ignorira. Pokazat će se to u punini kad na valu prosvjetljenja svjetlom nekog čudnog sjaja, evo baš u Francuskoj, čovjek izgubi sve osim razuma i pokaže zvjersku ćud.

U velikom povijesnom prevratu, majci svih revolucija, ne će se zaustaviti samo na obeščašćenju katedrale Notre-Dame niti u prenamjeni bezbrojnih crkava u konjušnice. Razvalit će i pretvoriti u priručni kamenolom benediktinsku opatiju u Clunyju, tu kolijevku Europe, onakve kakvu ju još uvijek, istina sve slabije, prepoznajemo, mjesto gdje je pod geslom “ora et labora” (moli i radi) rad, dotad “privilegij” tek robova i ratnih zarobljenika, oslobođen srama.

Nesmiljeno će ga izvrgnuti ruglu vodeći se geslom – ne moli i kradi! Jer iza gordih, zvučnih riječi – sloboda, jednakost, bratstvo – odzvanjao je tek tup i prazan odjek samovolje, mržnje sazdane na zavisti i lažne bliskosti utemeljene na himbenoj, i danas popularnoj maksimi – ljubi što daljnjega svoga, a bližnjega prezri! I u što će se onda to izroditi, nego u nesmiljenu pljačku, a što je po prilici i bio glavni motiv nekih, barem onih bistroumnijih revolucionara.

No, nisu stali na pljački i na ponekoj giljotinom odrubljenoj kraljevskoj, a potom i revolucionarnoj glavi, kako to romantično prikazuje današnje humanističko školstvo. Pokolj u pokrajini Vandeji, razmjera koji mirišu na suvremenim rječnikom rečeno – genocid, predstavljao je prvi takve vrste nad onima spremnima umrijeti s križem u ruci. Završna dionica autostrade humanističkih genocida popločene kršćanskim lubanjama započet će 150 godina kasnije nedaleko austrijskog mjestašca Bleiburga. Tek potom će humanisti humanizirati metode obračuna.

Da, uzrok požara su radovi na obnovi! Samo obnovi čega?

Katedrala Notre-Dame je dugih osam stoljeća ostala pošteđena kobnih naleta vatre, što prirodnog porijekla, što uslijed namisli zlog ljudskog srca. Preživjevši onaj “mračni” vijek, a potom i “svijetlo” revolucionarno doba, vatrena ju je buktinja, ironično, zahvatila baš u vrijeme koje jako drži do najviših sigurnosnih standarda (mada džabe sva tehnika ako ju nadziru ostoje rankovići poljudski), vrijeme u kojem se puno toga zna.

Tako se od samoga početka znalo kako je požar posljedica radova na obnovi. Nagađanja o tome je li riječ o radovima na obnovi katedrale, ili možda onima na obnovi, odnosno zamjeni stanovništva, ili ipak pregnućima na obnovi ozbiljno narušenog jedinstva francuskog društva u paničnoj potrazi za nekim kohezijskim elementom, ubrzo je prekinula umirujuća vijest.

Mada istražitelji zbog sigurnosnih razloga još nisu kročili na lice mjesta, a što ih nije spriječilo da najave kako će istragu voditi pod pretpostavkom da se radi o nesretnom slučaju, uzrok je identificiran kao najvjerojatnije kratki spoj. A što drugo (makar, ne bi li globalno zatopljenje zvučalo politički korektnije)?

Naravno, i ta mogućnost teoretski postoji, slično kao što postoji mogućnost i da je ženi koja javlja da ne će doći na dogovoreni randevu doista pukla cijev u stanu, pa od spoja, čak ni kratkog, ne bude ništa. No, samo dvije opcije se doimlju uistinu vjerojatnima – da je u pitanju islamski terorizam ili da je posrijedi zbijanje redova zbog nezavidnog političkog položaja francuske vladajuće oligarhije.

Doduše, islamisti možda jesu sposobni za kakav ograničeni palež poput onoga u crkvi Svetog Sulpicija, inače drugoj po veličini u Parizu, podmetnut mjesec dana prije požara u Notre-Dame, ili za akciju poput one Pakistanca koji je u potrazi za boljim životom navratio u baziliku u St. Denisu gdje se nalaze grobnice francuskih kraljeva, pa malo razbijao. Potom se, slijedeći pravnički savjet humanista, branio kako ne razumije francuski pravni sustav (pa gdje ga ne će tako savjetovati kad samo čini ono što je i njima drago – dekonstruira mit!).

Islamisti su, dalje, kadri i zaklat’ kakvog katoličkog svećenika za vrijeme euharistije, smucati se sa zapaljivim sredstvima u blizini katedrale poput tri muslimanke nekoliko dana prije požara, i prouzročiti još glavninu od približno tisuću “kratkih spojeva” u francuskim crkvama lani, ali upriličiti takav spektakl na mjestu najposjećenijeg nacionalnog spomenika, teško je vjerovati da su sposobni,… osim ako im netko u tome nije pomogao… Jer Francuska, čije najznamenitije crkve danas čuvaju vojnici s dugim cijevima (od koga li ih samo čuvaju, tko će ga znati, mada znakovito je kako je vjerska struktura neposrednog im okruženja sve više nalik onoj oko srpskih svetinja na Kosovu), u teškoj je krizi i vapi za žarom ognjišta koje bi ju okupilo.

Što Europa može naučiti od Hrvata?

Dramatični događaji oko plamteće katedrale ponudili su, kako to u takvim prilikama biva, i poneki štiklec vrijedan zapažanja. Jedan se mladić silno čudio kako to da je trebalo toliko vremena da se požar ugasi očekujući valjda da postoji neki klik mišem koji vatru instant gasi. A one koji su to, stavivši glave u oganj, naposljetku i učinili, odlikovao je francuski predsjednik.

Zanimljivo, među više od stotinu pripadnika pariške vatrogasne postrojbe jedva da se mogla nazrijeti neka izvorno neeuropska fizionomija. Tek jedna tamnoputa prilika iz Afrike ili kojeg prekomorskog departmana, dočim iz mediteranskih afričkih zemalja vatrogasaca ni za lijeka. Uglavnom postava nimalo nalik francuskoj nogometnoj reprezentaciji. Pa kako to?

Mnoge je iznenadila vijest da je najveću dragocjenost katedrale, Kristovu krunu, spasio kapelan javne vatrogasne postrojbe, ponajviše stoga što u sekularnoj državi takva funkcija uopće i postoji. Jer kad bi u tim redovima obitavao kakav militantni, bezbožni humanist ili na boga pozivajući islamist, vjerojatno bi se dotični već našao zbog toga uvrijeđenim, pa nošen vjetrom u leđa humanističkih medija na sekularnim sudovima elegantno razriješio pitanje kapelana u vatrogastvu.

No, tamo gdje se izlaže pogibelji i žrtvuje za zajednicu, takvi iz nekog razloga baš i ne hrle. Mada, kad je žrtva u pitanju, mora se priznati kako ni oni nisu posve jednaki. I dok se bezbožni humanisti u čuvanju vlastite glave vode prokušanom praksom dobrovoljnog darivanja tuđe krvi, njihovi prirodni koalicijski partneri i saveznici, islamisti, spremni su žrtvovati vlastiti život, ali samo ako pritom oduzmu više nevjerničkih.

Ne ulazeći u uzroke i uzročnike požara u Notre-Dame, nema dvojbe da se glavnina muslimanskog svijeta u Europi tom događaju radovala, bez obzira na traljave gebelsovske foto-montaže, plasirane s ciljem da se takvo gledište prikaže kao podmetanje muslimanima. Ipak, da se, kad je o islamskom terorizmu riječ, ne radi tek o djelima radikalnih pojedinaca, već o masovno podržanoj pojavi, svjedoči popularnost koju takvi pojedinci uživaju u paralelnom islamskom društvu u Europi.

Tako se nakon masakra u pariškoj koncertnoj dvorani sa preko stotinu žrtava, jedan od egzekutora skrivao u briselskoj četvrti Molenbeeku, pretežito napučenoj muslimanima. Kako tvrdi Douglas Murray u knjizi “Čudna smrt Europe”, profesor u jednoj tamošnjoj srednjoj školi mu je potvrdio ono što je realistima odavno jasno – 90% učenika slavilo je terorista kao heroja u rangu nogometne ili estradne zvijezde.

Hrvatima je takva situacija dobro poznata, jer ono što je Molenbeek Bruxellesu danas, to je Knin bio Hrvatskoj sve do ’95, uvijek spreman ugristi ruku koja ga hrani. Kako uči povijest, ta mudra učiteljica, situacija se mogla rasplesti na tri načina – ili da došljaci pristanu postati ono što nisu (što ih je više, to je ovaj scenarij manje izgledan) ili da ono što nije bilo njihovo prisvoje ili da sami odu među svoje (a za to im obično treba pomoć). Hrvati se, a i neki drugi, Sarajlije primjerice, dobro sjećaju koliko su odahnuli kad se taj čvor, ne bez plaćenog danka u krvi, napokon razmrsio na posljednji način.

Osim iskustva neprijateljski raspoloženog stranog tijela u vlastitim njedrima, Hrvati imaju i višestoljetno iskustvo življenja pored muslimana. Poučan je pokušaj jednog hrvatskog zapovjednika da za rata devedesetih osigura mir razgovarajući s muslimanskim kolegom, i prije nego što su sporadična međusobna neprijateljstva buknula u otvoreni rat. Hrvat je zaveden jednom kratkotrajnom povijesnom epizodom dobrohotno ustvrdio kako nema smisla da se tuku budući su obojica ionako Hrvati. Musliman mu je iskreno i precizno odgovorio – ja možda ne znam što sam ja, možda ne znam ni što si ti, ali znam da nas dvojica nismo isto. Na isto je osuđen i europski pokušaj da od uvezenih muslimana napravi Europljane.

Samo se treba sjetiti …

Zgodno je primijetiti i kako prenamjene znamenitih, izvorno kršćanskih bogomolja kroz povijest odražavaju snagu pojedine civilizacije. Tako je veličanstvena carigradska bazilika posvećena Svetoj mudrosti, Aja Sofija, oko tisuću godina bila kršćanska crkva, da bi nakon osmanlijskog osvajanja bila pretvorena u džamiju.

Međutim, vodeća muslimanska sila nakon nekoliko vjekova liježe u bolesničku postelju uslijed čega, prateći pad njezine moći, Aja Sofija postaje muzej. Evo, sad novi turski sultan najavljuje kako će ju opet učiniti džamijom. Slično je kroz najsjajnije vjekove kršćanske povijesti katedrala Notre-Dame bila katolička crkva, u trenutcima velikog pada trpjela je obeščašćenje, da bi danas više služila kao neformalni muzej, spomenik, atrakcija za fotografiranje dokonih turista, nego prostor za slavljenje Boga. Ima li zapravo većeg svetogrđa nego na mjestu stvorenom za pokloniti se Bogu biti usredotočen na vlastiti lik? A ta narcisoidnost zacijelo nalazi najpotpuniji izraz u takozvanom selfiju (moguća zamjenska hrvatska riječ sebič, s tvrdim č, prilično uvjerljivo odražava narav tog čina).

Oguglavši na Boga i potpuno se oslonivši na razum, zapadni čovjek ubrzano gubi i njega. Ne prepoznaje ni toliko očite znakove izvanjske ugroze da ih njezini promotori i protagonisti više ni ne kriju. Štoviše, toliko je atrofirao duhom da poseže za karikaturalnom inačicom naturalizma špiljskog divljaka. Samo, dok se ovaj borio protiv oluja, munja i gromova ponizno se klanjajući zlim dusima, moderni se poganac, zbacivši Boga s prijestolja i zamijenivši ga čovjekom, bori protiv klimatskih promjena bahato zahtijevajući spas od čovjeka, naravno nekog drugog čovjeka, uglavnom političara.

Iako stanje teške obamrlosti Zapada ne ulijeva neku nadu, ako ništa drugo, sad je barem Orban na njegovoj strani. Naime, manje je poznato kako su za opsade Carigrada Turci angažirali glasovitog graditelja topova tog vremena, Mađara imenom Orban, da im sagradi ogroman top kojem naposljetku nisu odoljele ni stamene carigradske zidine, a što je odredilo daljnju sudbinu Aje Sofije.

Ipak, kršćanski zapad još uvijek ima i jačih aduta,… čak i danas. Samo ih se treba sjetiti… E, da ih se sjetiti… Recimo, onih kojih su se kršćani sjetili za bitke kod Lepanta, koje će se za dvije godine navršiti 450. godišnjica (e sad, hoće li humanisti dopustiti i da se obilježi ili će ju u svom dobrom znanom stilu prešutjeti, druga je priča), kad su im izgledi za uspjeh bili slabiji nego danas. Već su se tada, naime, morali boriti protiv dva protivnika – krivovjerne guje sa sjevera iznutra, već tada svesrdno podržane od prevrtljive Francuske, što je u konačnici učinilo dobar komad srednje Europe laganim plijenom sad već 13-stoljetnog napasnika s istoka.

U tom prisjećanju možda pripomogne spoznaja kako, dok čas odlaska bliskih mu ljudi čovjek ne bira, od Stvoritelja darovanom mu slobodom ipak sâm bira hoće li izgnati iz svog života Onoga bez kojeg sloboda nije Sloboda, spas nije Spas, a ni sigurnost nije Sigurnost. Nego su sve to tek varljiva utočišta iz marketinške ponude zemaljskih bogova, koja čas jesu, i, kad se čovjek tomu najmanje nada, odjednom to više nisu.

Grgur S. / Kamenjar.com

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari