Connect with us

Kolumne

Kako su Hercegovci postali «ustaše»?

Objavljeno

on

Stereotipi su posvuda oko nas. Oni su sastavni dio naših života i htjeli – ne htjeli i sami smo žrtva istih ili promatramo druge kroz tu prizmu. Tako su Zagorci pijandure, Dalmatinci ljenčine pune dišpeta, Slavonci bećarine, a Hercegovci, ovisno o perspektivi, ili grabežljivci, muljatori, oni koji se znaju snaći bolje od drugih i veoma često radikalni i zatucani. Tu su još svima poznati oni iz kategorije najprizemnijih poput bijelih čarapa, mobitela i Mercedesa. Kako je došlo do toga možemo samo nagađati, ali ozbljni ljudi zavire u prošlost. U vrijeme naših pradjedova, točnije, u ovom slučaju u 30 – e godine prošlog stoljeća koje sam odlučio uzeti kao ishodište. Naime, nije mi namjera pokušati ikoga uvjeriti da ti stereotipi nisu utemeljeni. Nije vrijedno toga. Ipak, postoji jedan stereotip, duboko usađen u svijest mnogih kako su Hercegovci ustaše.

 

Piše: Ivan Ljubić & Kamenjar.com

[dropcap color=”#000000″ font=”1″]P[/dropcap]ričao mi je prijatelj kako su navijači Sarajava na stadionu Širokog, pokušavajući vrijeđati domaćine skandirali «ustaše, ustaše» na što im je brojnija domaća publika uzvratila – ovacijama. Je li to stereotip dakle?

[ad id=”93788″]

Nije iz razloga što je zaista gotovo čitav korpus hrvatskoga naroda u tadašnjoj Hercegovini jednodušno pristupio ustaškom pokretu, ali i jest zato jer se na taj način pripadnike jednoga naroda automatski veže uz sve negativno što se može pročitati i čuti o ustašama. A može se mnogo jer je nakon Drugoga svjetskog rata razvijena snažna propaganda, mogli bi slobodno reći – industrija s ciljem blaćenja svega hrvatskoga na način da ga se proglasi ustaškim-fašističkim.

kako-zivi-narod-rudolf-bicanicTako je šahirani grb ustaški, kuna kao valuta, zašto ne i Lijepa naša kada su je i ustaše pjevale? Ustaše su jele i kruh, je li on ustaški? Namjerno banaliziram, ali nije daleko od toga. Kada bi vjerovali toj propagandi onda bi mogli izvući zaključak da su Hercegovci jednostavno genetski zli, a to je već sfera rasizma. Uzroke sam odlučio tražiti u međuratnom razdoblju duboko uvjeren da su upravo tamo.

Kakvi su uvjeti života vladali prije mitske 1941.? Što je potaklo naše stare da uzmu oružje u ruke i krenu na put s kojega se najčešće nisu nikada vratili?

Na takva razmišljanja potaklo me čitanje, slobodno mogu ustvrditi epohalnog dijela, danas zaboravljenog Rudolfa Bičanića. «Kako živi narod» prije svega je putopis, ali i prvoklasni uradak iz područja ruralne sociologije.

Tko je Rudolf Bičanić i zašto je važan? Koliko ljudi poznaje to ime, a što je još važnije – ostavštinu?

Misija Rudolfa Bičanića produkt je želje nastale u tamnicama mitrovačkih kazamata, gdje je služio trogodišnju kaznu u periodu diktature kralja Aleksandra Karađorđevića. Kao i mnogi istaknutiji HSS-ovi međuratni članovi, Rudolf Bičanić nije imao mnogo doticaja sa selom, iako se kompletan politički koncept HSS-a temeljio upravo na animaciji tih slojeva društva koji su, proširenjem izbornog prava po završetku Prvog svjetskog rata stekli mogućnost participiranja na izborima što su braća Radić godinama ranije predviđala. Trogodišnja robija potakla je Bičanića.

[testimonial image=”https://kamenjar.com/wp-content/uploads/2014/09/rudolf.jpg” name=”Rudolf Bičanić” title=”hrvatski ekonomist, sociolog i političar”]«I ja sam se uvjerio, da se o stvarnom životu naroda znade vrlo malo u gradu, medju školovanim ljudima. Naša gospoda znadu više o kulturnim strujanjima Beča i Pariza, nego li o kulturnim strujanjima Čučerja i Posavskih Brega, desetak kilometara od Zagreba. Znadu više o političkm ideologijama Engleza i Nijemaca, nego što znadu kakvo mišljenje o uredjenju društva i države uopće ima hrvatski seljak… (…) Treba ići u narod i vidjeti kako živi, taj sam si zadatak postavio. A kako su dolazili već koncem ljeta 1935. veoma ozbiljni glasovi iz zapadne Bosne, Hercegovine i Dalmacije o prilikama u tim «pasivnim» krajevima, odlučio sam se poći onamo.» [/testimonial]

Može li netko zamisliti Zorana Milanovića kako mjesec dana živi u seocetu dalmatinskoga zaleđa bez pratnje, helikoptera, zahvatajući vodu iz čatrnje, brijući se u lavoru, umivajući se u hladnoj vodi i koristeći vanjski wc? Što mislite kako bi se tada javno ponašao?

 Govorimo o godini 1935., godini koja će ostati zapamćena kao jedna od najtežih u 20. stoljeću. Godina je to suše, nestašice svega i svačega, golog preživljavanja i masovne depresije. Vidljivo je to iz Bičanićevih zapisa. Posebno je intrigantan dio koji se tiče života seljaka u Hercegovini što će jasno najviše interesirati naše čitatelje.

O tome malo kasnije. O kakvom povijesnom kontekstu u stvari govorimo?

normal_Stjepan_Radic_s_djecom_-4Općepoznato je da je Kraljevina Jugoslavija bila neodgovarajući okvir za hrvatski narod i ne samo za njega. Srbi, kao najmnogobrojniji narod s pedigreom velikih pobjednika u Prvom svjetskom ratu od samoga formiranja nove, postversajske države u obliku konglomerata južnoslavenskih naroda, u početku pod nazivom Kraljevstvo SHS, uspjevali su, nametnuvši se u svom prepoznatljivom stilu, koncentrirati sve najvažnije poluge vlasti u svojim rukama. Više ili manje uspješno, raznoraznim oblicima makinacija i nasilja održavali su dominaciju nad ostalima. Ironija je u tome što hrvatski narod raspadom Austro – Ugarske monarhije i nije imao bolju soluciju pri završetku rata iako je naširoko prošireno mišljenje da smo imali ne znam koliko mnogo opcija pred sobom. Nepriznata i tek formirana Država Slovenaca, Hrvata i Srba, manjak vojne sile, horde «zelenih kadrova» na svim stranama, golema ekonomska kriza, prodor Talijana na istočnu jadransku obalu s ciljem realizacije Londonskog sporazuma iz 1915. i realna opasnost da od Hrvatske ostane samo regija oko Zagreba. Sve su to bili faktori koji su utjecali na to da se gotovo sve političke elite tog vremena svrstaju uz ideju formiranja nove države zajedno s južnoslavenskom «braćom». Često danas, kada se priča o povijesti hrvatskoga naroda, nastoji se 1918. prikazati u drukčijem izdanju, a pogotovo neki od glavnih aktera. Bilo gdje i od bilo koga možete čuti kako je legendarni Stjepan Radić govorio: «Ne srljajte kao guske u maglu», time «očito» govoreći kako je protiv ujedinjenja. Naprotiv, ta rečenica dio je dugačkog Radićeva izlaganja pred narodnim zastupnicima krajem studenog 1918. u kojem prevladava jedna teza, a to je da je ujedinjenje dobra opcija, ali ne na bilo koji način i brzajući u provedbu istog.

Podsjeća li to danas na upozorenja mnogih hrvatskih intelektualaca i rijetkih poltičara o načinu ulaska u EU?

Tko može zamjeriti potrebu za ulaskom u EU?

I tko im može zamjeriti želju za ujedinjenjem tada? Nije li opravdana želja da se živi u pravednijem društvu u kojem će se i Hrvate nešto pitati, što, budimo iskreni, bez obzira na određeni krnji oblik autonomije kakav smo uživali u Austro – Ugarskoj od 1868. godine do tada i nije bio slučaj. Svetozar Pribičević, još jedan u nizu neshvaćenih likova iz naše povijesti požurio je čin ujedinjenja i on je nedugo zatim, točnije 1.12.1918. svečano obznanjen. Stvorena je nova država. Nije trebalo dugo za shvatiti kako smo i u novoj državnoj zajednici politički objekt. Nije li ipak bilo bolje u Austro – Ugarskoj? Za takva razmišljanja bilo je kasno. Godine u novoj državi prolazile su, a hrvatski narod nije dočekao normalizaciju stanja. Štoviše, 1929. proglašena je diktatura, a pola godine prije toga Račić je ispalio hitce u hrvatsku državnu politiku personaliziranu u obliku HSS-ovih legitimno izabranih zastupnika. Sve je to pojačavalo dojam gorčine. Rađao se otpor, želja za promjenom i ulaskom u 30 – e bilo je jasno kako je malo tko pristaša Jugoslavije. U to doba Ante Pavelić već putuje Europom strpljivo gradeći pokret s ciljem rušenja Jugoslavije i stvaranja samostalne hrvatske države. Komunistička partija je u dubokoj ilegali, ali jasan protivnik režima. U stvari, rađanje ekstremnih političkih grupacija karakteristika je europskog kontinenta tih godina, pogotovo u zemljama «gubitnicama» Prvog svjetskog rata koje su na različite načine zakinute novim europskim poretkom dizajniranim u Versaillesu. Kraljevina Jugoslavija bila je dominantno ruralna zemlja. Otpirilike 80% stanovništva živjelo je na selu i od sela, jasno, koliko je to bilo moguće. Naletom velike gospodarske grize (s blagim zakašnjenjem za «Zapadom») život je sveden na puko preživljavanje i to nije samo fraza. Upravo nas Rudolf Bičanić u svom istraživanju odvodi u pasivne krajeve i dočarava nam stanje kakvo vlada u njima.

Od davnina je poznata želja za «državnim položajem» i «državnom plaćom». Pogotovo je to izraženo u našim krajevima gdje nije nepoznato do nedavno: «eh da je državna plaća, nema ni krupe, ni kiše, ni vitra, niti oreš niti kopaš». To je oduvijek bio ideal. Jamstvo sigurnosti. Jedan zanimljiv podatak o tome čija je bila Kraljevina Jugoslavija donosi nam Franjo Tuđman u svojoj sintezi «Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji»: «U razdoblju od 1925. do 1934. država je podigla 800 javnih zgrada, od kojih 582 ili 72,8% u Srbiji, 101 ili 12,6% u Hrvatskoj, 47 ili 5,8% u BiH, 27 ili 3,5% u Crnoj Gori, 21 ili 2,6% u Sloveniji i 16 ili 2% u Vojvodini; od 457 mostova što ih je država izgradila u istom razdoblju u Srbiji je podignuto 255 ili 55,8%, u Hrvatskoj 58 ili 12,7%, u BiH 75 ili 16,4% itd…» Ruku na srce i danas imamo problema s izgradnjom mostova – pogotovo jednog.

Nisu li ovi podaci najbolji pokazatelj? Je li uopće potrebna neka druga statistika? Na kakve bismo rezultate naišli pri analizi sastava žandarmerije, vojske ili sudstva?

Čime su se bavili ljudi u pasivnim krajevima ako nisu bili na državnoj plaći? Preživljavanjem.

sinovi kamenjara 1«Govorili su mi seljaci u Duvanjskom polju, da je kod njih s opskrbom vode zaposlen stalno po jedan čovjek iz kuće. Valja mu ići 5 do 6 sati do vrela. Tamo mora čekati, dok dodje na njega red, i dok tanki mlaz vode napuni njegovu posudu. To čekanje traje i po 12 sati. I onda se opet vraća kući 5 – 6 sati. Čitav taj trud od 24 sata se utroši, da čovjek donese kući 20 litara vode (…) Seoska stoka pije vodu iz lokava, u kojima se često voda ustajala i usmrdila, da se na njoj uhvatila zelena kora. Dogadja se, da takovu vodu moraju piti i ljudi, kada je nužda. Žeđ je još teže trpjeti nego glad!»

Iz današnje perspektive i komocije života koju uživa većina nas, zaista je na momente teško čitati Bičanićeve zabilješke s putovanja. Vidljivo je to na mnogo primjera, a ovdje ću još navesti neke koji su po mom sudu vrijedni spomena.

«Uvaženi patriota! Kad navečer legnete u svoj bijeli, čisti, svježi krevet, onda se sjetite, da tri četvrtine članova Vašega naroda nema uopće kreveta»

Posebno je zanimljivo primijetiti koliko je mnogo običaja i nepisanih seoskih normi preživjelo do danas. Bičanić piše sljedeće: «Ne može se slaviti Božić ni Uskrs, kao ni žetva ni crkveni god u kući s pet jutara zemlje onako kao u kući s petnaest.» Svadbe i pogrebne svečanosti su stavljene pod posebnu kategoriju.

«Čovjek se zaduži i proda zadnju kravu zbog svadbenih svečanosti» Česti su i znaci solidarnosti na općeseoskoj razini. «Na Kupreškom polju pomažu kuću, u kojoj su svatovi, čitavo selo, kao što je to inače običaj (…) U Šuici odnese svadba domaćinu jednu do dvije hiljade dinara. Kad pomislite, da se u isto vrijeme u takvoj kući ne troši više nego za dva dinara sapuna po ukućanu godišnje, onda vam je nerazmjer očigledan (…) Na Širokom Brijegu u Hercegovini daju za svatove i po hiljadu dinara.»

Primjer iz Kupresa daje nam odgovor na pitanje kako je nastao običaj poput «jabuke» na svadbama ili sakupljanja «misa». Na taj način, pomažući jedni druge iznalazili su način da svi zajedno npr. pomognu pojedincu kojemu ugine krava ili izgori štala. Simbol je to snažnoga zajedništva i odgovornosti prema zajednici. Moglo se gladovati danima, bit žedan i nesretan, ali bez ponosa i obiteljske časti život nije vrijedio ništa. Zato su ljudi jedni drugima pomagali uz nevolje, prvenstveno u očuvanju običaja i obaveza koji su potvrđivali čast i ponos.

Mnogi su razlozi trajnog gnjeva prema poretku, ali jedan od temeljnih jest brutalna eksploatacija jeftine, ali očajne radne snage sa sela. Koliko brutalna? Evo jednog primjera: «Samo u osobito povoljnim slučajevima dosiže 22 dinara za rad od 12 do 16 sati. No i ta mala nadnica ima još mnoge odbitke: za osiguranje, za porez, za globe itd. Uz malu plaću otešćava radniku život još i velika skupoća živežnih namirnica. Razne «kantine» i «konzumi», što ih drže pojedina poduzeća ili njihovi ljudi, za snabdijevanje radnika živežnim namirnicama predstavljaju najveću pljačku sirotog svijeta. Radnik mora plaćati u takvoj kantini sve živežne namirnice «pod suho zlato». A u kantini mora kupovati jer mu se lako dogodi da ga izbace iz posla.»

primjer-rucnog-rezanja-duhana-na-avan-prezentiran-na-izlozbi-u-sinjskom-muzeju-cetinske-krajine(1)Teško je to nasljeđe. Ono se primjeti i danas kroz česte manifestacije nepovjerenja prema državi, čak i svojoj – formiranoj 1991. Kako preko noći promijeniti tradiciju u kojoj je švercer duhanom (koji je u biti dio svog duhana htio prodati samostalno, izrezanoga na «avanu», jer ga je država uništavala cijenama) junak, a žandar razbojnik? Kako se naviknuti na to da je danas – «žandar» simbol naše države?

Prilike su tjerale na put. Putovalo se na berbe u druge krajeve (Slavonija, Srijem, Vojvodina), ali i u inozemstvo na najteže fizičke radove. Belgija, Francuska i Nizozemska u međuratnom su razdoblju postale utočište za tisuće Hrvata u potrazi za egzistencijom. Podsjeća li nas to na današnje doba? I, ne samo na današnje. Rijetko će se pronaći veća konstanta kada je hrvatski narod u pitanju od emigracije. Od samoga početka 20. stoljeća pa do danas, Hrvati iseljavaju. Ključno je pitanje – kada će se početi vraćati na bolje?

Nemoguće je u jednom kraćem osvrtu, što ovaj uradak jest, dočarati koliko je život u pasivnim krajevima bio težak. To mi nije ni namjera. Prometna izoliranost, poljoprivredna zaostalost, nepismenost, život u nehumanim uvjetima zajedno sa stokom u kući, uz teška odricanja, vrlo nisku stopu higijene i mnoge druge pogubne faktore reproducirao je permanentan prkos i otpor prema «gospodi» iz gradskih sredina, koja je simbolizirala državu. Nepovjerenje.

Taj duboki jaz svojim fanatičnim zalaganjem nastojali su premostiti lideri HSS-a na čelu s braćom Radić, uz pogotovo u Hercegovini nastojanja tadašnjih franjevaca. Takva nastojanja rodila su i konkretne, opipljive inicijative poput Gospodarske sloge, nastale upravo 1935. pod paskom Rudolfa Bičanića koja je u periodu do erupcije Drugoga svjetskog rata nastojala na različite načine poboljšati život hrvatskog seljaštva. Akcije Gospodarske sloge prodirale su u sve kritične krajeve i koliko toliko unaprijeđivale život najugroženijih.

tiskovinaVremena za sveobuhvatnije aktivnosti ipak nisu imali. Hitlerov udar na Jugoslaviju u nekoliko dana na vidjelo je izbacio svu bijedu i jad Kraljevine Jugoslavije za koju se ljudi nisu htjeli boriti. Nisu je smatrali svojom niti je to ikada bila ako iz računice izbacimo kastu društvenih oligarha koja živi na jaslama svakog poretka. Otvorila se perspektiva i potencijal za promjenu, šansu i iskorak u životu, kako na privatnom, tako i na narodnom planu. Prilika života.

Entuzijazam je vjerojatno bio ekvivalent nakupljene gorčine i poniženosti. Kucnulo je naših pet minuta rekli bi ljudi. U Hrvatskoj državi naši životi ne mogu ne biti bolji. Samo da je nekako preživjeti rat pa se vratiti sa statusom svojima. Dići obitelj, živjeti od poštenog rada i moći umrijeti miran znajući da djeca neće gladovati nikada više. Znamo kako su umirali ili možemo samo pretpostaviti. Još je i najbolja solucija bila poginuti u borbi. Oni koji su doživjeli svibanj 1945., a još rijeđe koji su preživjeli prve mjesece poraća svjedočili su i danas svjedoče. Ostatak istine leži zakopan u tenkovskim rovovima, te u još uvijek nedostupnim arhivima. Zavezana poput ruku desetaka tisuća mladića – žicom.

Od završetka najvećeg vojnog sukoba u povijesti pa kroz prve godine u Titovoj Jugoslaviji obilježene rigidnim staljinizmom i nastavno tijekom 50 – ih i 60 – ih, a i kasnije, Hercegovačka polja su ostala siromašna plodovima. Svaki treći muškarac nije našao put kući. Svoju mladost, svoju pokretačku snagu, sav svoj potencijal podnijeli su kao žrtvu i vjerojatno je tih prvih desetljeća svima ta žrtva izgledala uzaludnom. Dodajmo na to i tradicionalnu nesklonost Zapadne Hercegovine za bilo kakvu participaciju u poretku «bezbožnika» često i na vlastitu štetu. Doduše, nije baš da su prilike pljuštale na sve strane. Do pada Aleksandra Rankovića, lagane liberalizacije sistema, otvaranja granica i paralelno s tim stasanja prve poslijeratne generacije mladića, Zapadna Hercegovina nije izašla iz 1935. godine. Bio je to period gladi. Nije bilo tvornica, državnoga posla. Država ništa nije davala, samo je uzimala. Međutim, posljednje poglavlje tek je trebalo biti napisano, a pisat će ga sinovi nestalih.

Svako malo veličajući antifašističke dosege hrvatskoga naroda nastoji se provući stav kako je, tobože tzv. narodnooslobodilački pokret ideološki otac današnje nacionalne slobode. Moglo se to čuti u više navrata od predsjednika Josipovića pored ostalih stajališta iz tabora reformiranih komunista i dobro očuvane i žilave pete kolone.

Dobro, a gdje su onda postrojbe «Boško Buha», «Rade Končar» ili «sestre Baković»? Tko je smetao potomcima hrvatskih partizana da formiraju takve odrede i idu u boj protiv čistog velikosrpskog fašizma? Gdje su nestali tih godina kao što su nestali iz Sabora 25.6.1991.?

Odakle postrojbe s nazivima Jure Francetića i Rafaela Bobana? Odakle Blago Zadro i stotine Hercegovaca po Trpinjskim cestama diljem Hrvatske? Trebamo li napraviti analizu sastava dobrovoljačkih postrojbi Hrvatske vojske i ispitati koliko je u njima potomaka ustaša, a koliko, čast iznimkama, potomaka partizana ili današnjih gorljvih antifašista? Držim da su to bitna pitanja.

 Teško da postoji išta lakše od donošenja sudova tko je loš, a tko dobar. Lakoćom proglašavamo i osuđujemo bez da pokušamo razumijeti zašto je do nečega došlo, koji su uzroci. Dio njih krije se u djelu «Kako živi narod». Ostavština je to jednog od blistavih umova hrvatskog naroda i ona nas obvezuje da joj se posvetimo u potrazi za odgovorima, za dubinskim razumijevanjem procesa iz prošlosti koji su u ovom ili onom obliku i danas aktivni.

Predkraj, da se odmaknemo od negativnih asocijacija i primjera, slijedi jedan vic, aktualan u ono doba.

luk-crni-300x199«U Hercegovini luk predstavlja najveću poslasticu za seljaka. Razgovaraju dvojica Hercegovaca, i jedan pita: «Što misliš, a što ije car za večeru?» – «Sigurno srce od luka», odgovara drugi. «

Kad bi naši stari mogli vidjeti koliko luka danas imamo u ostavama, siguran sam da bi svoje teške životne putove proglasili opravdanima, a svoju borbu vidjeli kao pobjedničku. Zašto je mi ne doživljavamo kao takvu ako prihvatimo činjenicu da su opcije pred njima bile takve da je u datom trenutku oružana borba za bolji život bila jedini opravdan odabir.

Danas su županije s hrvatskom većinom gospodarski, ali i u drugim segmentima perjanica BiH. Što bi tek bile da su sastavni dio države koja ih ne ograničava već podupire? Jedini sociološki razlog zašto je tome tako treba tražiti u desetljećima zanemarivanja od strane svake vlasti što je prouzrokovalo svijest i naviku da je vlastiti opstanak isključivo u vlastitim rukama. Teška škola, ali u ovim vremenima pokazuje se izuzetno vrijedna i dugoročno jedino spasonosno riješenje.

Piše: Ivan Ljubić & Kamenjar.com

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari