Odjeci
Sjećam se kada je Bojan Križaj, alpski skijaš drmao „ovim prostorima“ krasnih osamdesetih i kako mi se utkala u svijest grandioznost njegovih sportskih uspjeha bez da sam ih ikada popratila. Postao je neizostavni dio opće kulture i jugoslavenskoga ponosa. Stoga, s vremena na vrijeme izguglam Kosteliće, Janicu i Ivicu, da se podsjetim na sve njihove medalje i uspjehe jer zahvaljujući medijskoj dominaciji Jugosfere, pomalo nam sportski velikani odlaze u zaborav.
Još mojoj generaciji zvoni ime slovenskoga skijaša iz doba SFRJ: Križaj! Bojan Križaj! Kako je krenula lobotomija, bolje reći; samo je nastavljena, i mlađim generacijama, Bojan bi mogao izbrisati Kosteliće. Oni veći sportski znalci dodat će uz Bojana i pokojnoga Roka Petroviča. A što su isti osvojili, tko bi se time zamarao. Sve je kod Jugoslavena grandiozno, pa i onda kad nije. Kada su hrvatski uspjesi desetke puta veći u sportu od Yu utabanih junaka, onda kreće mašinerija po receptu srbijanske mitomanije. Ali, što se čudim, stvara se mit iz ničega, a kamoli neće iz nečega.
Eh to su bila vremena, to su bili vrhunski sportaši
Da sad ne ubacujem podatke s Wikipedije za Kosteliće, lakše mi je ispisati uspjehe i trofeje ovih starijih jugoslavenskih skijaških ikona; Bojana Križaja i Roka Petroviča. Manje ih je. Puno manje. Bojan ima srebro sa svjetskoga prvenstva, obojica imaju po jedan Mali globus i nekoliko pobjeda i postolja u svjetskome kupu. Za usporedbu, pa i za one koji znaju, zaista vrijedi s vremena na vrijeme guglati Kosteliće.
Da sami sebe nanovo deindoktriniramo u onoj mjeri kojom nas se neprestano indoktrinira. Čisto da osjetimo golemi nerazmjer između umjetno stvorene goleme čuvenosti s desetak puta manje ostvarenih uspjeha i one manje čuvenosti s desetak puta više ostvarenih uspjeha. Da naučimo kako se to radi. Kako se prezentira država. U najblažoj varijanti, hrvatska tvornica srbijanske kulture stvara dojam da su uspjesi hrvatskih skijaša li la s uspjesima jugoslavenskih skijaških ikona.
Naravno ta se tvornica ne zaustavlja samo na skijašima, nego ide i na ostale sportske i druge velikane i fenomene. Dok je njima nedvojbeno cijeli Dubrovnik srpski, nama treba videozapis Tomislavove krunidbe. Je li Tomislav kralj? Nije li ? Je li Hrvat, nije li. Je li ovo, je li ono….1000 pitanja…
Čipiranje se nastavlja
Glede skijaša, hvala Bogu, za sada imamo video i svakih drugih zapisa. Samo, treba takvo što utkati u hrvatsku povijesnu memoriju. Kako stvari stoje, ne idemo u korak s vremenom. Nama se ni videozapisi ne računaju.
Kada stanete i razmislite, odmaknete svu moguću indoktrinaciju, otkrijete da je u biti Zrinka Ljutić li la s uspjesima Bojana Križaja i Roka Petroviča, a ima ih vremena i prestići. Iako je to samo po sebi, i bez Kostelića, već dovoljno za dobru hrvatsku priču, opet vam se mozak protivi istini i obuzme nas kratkotrajni ponos jer nas neprestana antihrvatska mitologizacija tjera u zaborav. Nisam provela statističko istraživanje, samo sam natjerala par ljudi moje generacije, ne baš sportskih znalaca, da guglaju biografije navedenih skijaša. Bili su oduševljeni spoznajama. Po svoj prilici, kratkotrajno.
Da ih probudite posred noći, nakon par dana od spoznaje, najvjerojatnije bi na pitanje tko je najbolji skijaš svih vremena, ispalili, bar dok se ne razbude, Bojan Križaj. Jer to je tako pomno i stručno čipirano u mozak da je vrijedno divljenja. Treba vremena da izblijedi. Pitam se je li moguće to postići kada se čip neprestano obnavlja i bilda novim neprijateljskim sadržajima.
Osim mitologizacije uspjeha sportaša nepostojeće države ide se pomno za tim da se svaki uspjeh hrvatskih sportaša umanji. Da se ispljuva i oblati svaki nositelj hrvatskoga uspjeha. Da bi lakše postalo prijemčivo u narodu(onom blesavom dijelu), moraš stvarati nasuprotnu ikonu, junaka nasuprot antijunaka-hrvatskih sportaša.
Indoktrinacija u naslovima novina
Briljiraju u novinskim naslovima. Večernji: „Vonn razbjesnila Đokovićeve navijače: Morala je obrisati objavu kad je shvatila što je napravila“. Lindsey Vonn, skijašica, se netom prije teksta dobro polomila na skijaškoj stazi, ali Večernjaku je to potpuno nevažno. Ono što je važno jest da je njihov sportski junak Novak, to vidimo kad otvorimo tekst, napravio „viteški“ čin: „oprostio“ Lindsey njenu navijačku privrženost Rogeru Federeru tako što joj je uputio riječi podrške kod oporavka od ozljeda.
A njene ozljede i njen hrabri nastup, oproštaj od karijere na nimalo ugodan način, njeni dosadašnji uspjesi, su: pokrij se kapom. Potpora srbijanskoga tenisača koji „viteški“ oprašta Lindsey grijeh navijanja za Federera, u prvome je planu u odnosu na sve živo, mrtvo i polomljeno. Imate osjećaj da je skijašica u bolnici nakon Novakovih riječi:“Idemo, Lindsey!“, ustala i potrčala kao da joj se ukazao sam Isus Krist.
Shvatite da je Večernjaku Novak božanstvo i da nam sugerira da mora biti i nama. A ako je drukčije, moraš se pokriti kapom kao Lindsey i maknuti objave gdje veličaš tenisača koji nije Đole-Nole, jer će te zasuti velikosrpska artiljerija komentara, nalik po sumanutosti Večernjakovu tekstu. Slobodanka se istoj artiljeriji sumanutosti, pridružuje snajperom: „Čudesna Srpkinja (košarkašica) ‘snajperom’ opet pokorila Hrvatsku!“.
Sudeći po metafori, Slobodanka pokazuje punu borbenu spremu protiv hrvatskih sportaša i Hrvatske općenito. Iako je kontekst drukčiji, jer „čudesna“ Srpkinja igra za hrvatski klub, naslov i Slobodanka igraju za srpski!
Zanimljivi su i hvalospjevi zlatnoga Zlatana Ibrahimovića nasuprot „crnoga“ Modrića. Iako nema medalje, nema Zlatne lopte, ni klupskih trofeja u ligi prvaka kao Modrić, Zlatan ima sve parametre da ga se uz Novaka ustoliči kao heroja propale države. Njegovi atributi; komšijsko-bošnjačka nota, dijete iz miješanoga braka…, plus neko huligansko frajerstvo, te od brda odvaljen…, postavljaju se nasuprot: govnu malenom, izjavi na sudu: ne sjećam se, tobožnjem neplaćanju poreza, betoniranju obale i drugim izmišljotinama. Teško je hajdučki ne pokleknuti takvim vrsnim manipulacijama.
Brojanje krvnih zrnaca
Treba ignorirati i u vlastitim istraživanjima ići korak dalje. Na sklisko područje. Brojanje krvnih zrnaca. Tako sam, guglajući spomenutoga skijaša, Roka Petrovića koji je nesretno stradao roneći kod Vele Luke, uočila, a jedva se usudim izreći, da mu je otac Hrvat. Ne znam kako se izjašnjavao. Nije mi nakana, ni moć, ni usud, uzeti ga Slovencima. Samo sam za trenutak bila inspirirana jugo srpskim metodama.
Naime, nedavno sam imala internetske dodire s publikacijom SNV-a, koju plaća država Hrvatska, a zove se: „ Znameniti Srbi u Hrvatskoj“. Dok se moje „kopanje“ po krvnim zrncima društveno etiketira zaostalom ustaško-fašističkom rabotom s ciljem širenja mržnje i netolerancije, Srbi u svojoj publikaciji krvna zrnca valjda broje vrhunskim znanstvenim metodama u svrhu širenja multikulturalne ljubavi i vrednota.
Ivo Goldstein, gostujući kod SNV-a na tribini o toj temi otkrio nam je da su igrali fair play, da su odustali od košarkaša Dražena Petrovića te ga nisu uključili u znamenite Srbe. Dražen se, postoji dokaz, sam izjašnjavao Hrvatom. Ovdje su nam uvažili videozapis, a što Goldstein potvrđuje u svome izlaganju, ne baš ovim riječima; ali hoće reći: ne možeš baš uspješno lagati ako ti je toliko evidentan dokaz koji pokazuje suprotno.
Veliki vratar Hajduka Vladimir Beara kojemu su prethodno mikroskopski izbrojali krvna zrnca i razne lokalne identitete(u službi procesa odhrvaćivanja), nije bio te sreće. Naime, ne postoji video, tonski ni ikakav drugi zapis o tome da se ikada izjašnjavao Hrvatom. Samo je njegova žena tvrdila da se pisao Hrvatom.
Očito nije bilo dovoljno, pa kad je umro, Srbi ga pripisaše sebi. Slično je prošao i hrvatski velikan Arsen Dedić. Nisu ga dirali dok je bio živ. Nažalost umrli su i njegovi najbliži da bilo što mogu reći na tu temu i općenito na „znanstvene“ metode jugosrpske bratije.
Metode uključuju: brojanje, svrstavanje, isključivanje, uključivanje, humaniziranje, dehumaniziranje…,ustašizaciju, srbizaciju, fašizaciju, nacifikaciju, denacifikaciju i slično… Sve što požele uraditi s bilo kojim osobama, fenomenima i događajima vezanim za hrvatsku kulturološku svijest. Sve im je po slovu zakona „znanstveno“, u duhu humanizma i prosvjetiteljstva i izdašno financirano od države RH, dozvoljeno!
Umalo, brojeći krvna zrnca, ubaciše u ediciju 100 % -og Srbina, uglednoga psihijatra Jovana Raškovića. Jednoga od najzaslužnijih za četnikovanje po Hrvatskoj početkom devedesetih. Pupovac zna: drugovi sad nije trenutak! Politički trenutak. Arsen i Jovan u istoj publikaciji!? Malo too much! Goldstein veli „… recimo…, iz nekih razloga u zadnji čas smo (Jovana) makli.“. Nekih razloga??? Nevažnih???… Krvava agresija na Hrvatsku. Pih, sitnica!
Brojanje zrnaca, kako o tome lijepo poje, rekao bi čovjek, odvija se objektivno, pogledom iz više kutova: … biološki, obiteljsko stablo, kojoj je kulturi pripadao, kako se čovjek izjašnjavao…, ko mu je ćaća, ko mu je mater…. Ali NE! Na kraju dana, svi kutovi i putovi vode u Beograd. I iz njega. Jedini kut, put i metoda je velikosrpska pragmatičnost. Dakle, Jovan nije Vlah, i dalje ostaje Srbin.
Vidimo to jer njegov portret krasi zidove SDSS-a. Time SDSS pokazuje da je slijednica Raškovićeve stranke SDS koja je hrvatske Srbe pripremala na oružanu agresiju devedesetih. Zaključno metaforički i po uzoru na njihove metode: Glava Goldsteina Ive „pokriva“ onu na portretu Jove. Ako se gologlava i golobrada glava Goldsteina, kao u amaterskoj animaciji, dovoljno brzo pomiče lijevo-desno, uočite da Goldstein ima Jovanovu četničku bradu i brkove. Da je Ivo ustvari Jovo!!!
Nataša Božinović
Hrvatski tjednik