Pratite nas

Vijesti

Kako su ‘Patriotska liga’, ‘Zelene beretke’ Alija i SDA, ‘branili’ Bosnu i Hercegovinu

Objavljeno

na

Vrh muslimanske stranke (SDA), u tadašnjem “Domu milicije” u Sarajevu, 10 lipnja 1991. godine, na sjednici pod predsjedanjem Emina Švrakića donio je odluku o osnivanju prve stranačke – paravojne postrojbe koju su činili muslimanski dobrovoljci – “Zelenih beretki”.

Istoga dana, bivši oficir KOS-a “JNA”, Sefer Halilović i njegove pristaše oformili su “Patriotsku ligu” koja je također okupljala isključivo muslimane. I jedna i druga organizacija stvorena je pod izgovorom “organiziranja obrane BiH i borbe za njezinu cjelovitost”.

Kako bi se opravdalo ovo paravojno organiziranje po stranačkom principu (dakle, izvan tadašnjih institucija i još uvijek važećih zakona SR BiH), Alija Izetbegović je u izjavi za medije ustvrdio kako se “Bosna i Hercegovina nije u stanju braniti“, da je “izložena agresiji izvana i iznutra“, da su u pojedinim područjima “formirane vlade koje ne priznaju republičke institucije vlasti” i da Bosnu i Hercegovinu “brani 79 specijalaca” (mislio je očito na “Zelene beretke”).

On je dosta dobro definirao raspad sustava, ali je propustio točno se odrediti prema tada gorućem problemu – uspostavi “srpskih autonomnih oblasti” i jasno izreći tko to formira “vlade” kojima se grubo krši republički pravni sustav.

Naime u Čelincu kod Banja Luke, već je 15. travnja te 1991. godine ustrojena prva paradržavna tvorevina, tzv. “zajednica 14 srpskih krajiških općina”, a u isto je vrijeme započinje i naoružavanje Srba u Bileći, okolici Goražda (Ustiprača) i u drugim krajevima s većinskim srpskim stanovništvom.

Dva dana prije ovih događanja u Sarajevu (vezano za formiranje muslimanskih paravojnih organizacija), 8. lipnja 1991., na područje Bihaća i Bosanskog Grahova s prostora “SAO Krajine” (u Hrvatskoj), ušlo je 200 Martićevih “milicionara” koji su svojim postrojavanjem i “smotrom” jasno dali do znanja kako ne priznaju republičke granice i “srpske prostore” u Hrvatskoj i BiH smatraju jedinstvenim teritorijalnim područjem.

Sve te aktivnosti srpskih ekstremista, pa i one što ih je poduzimala “JNA” u fazi tihe okupacije, bile su jako dobro poznate Aliji i njegovim suradnicima, kao i najvećem dijelu javnosti, ali se muslimanski politički lider (koji se pokrivao funkcijom “predsjednika Predsjedništva BiH” – a predstavljao je i zastupao jedino svoje muslimane) izbjegavao jasno odrediti prema tim pojavama. Jednako kao i najodgovorniji dužnosnici iz njegovog okruženja.

Na području BiH u to su vrijeme Hrvati jedini koji nisu pristupili nikakvom formalnom organiziranju izvan republičkih institucija i tadašnjih zakonskih okvira, iako je Hrvatska već izložena otvorenoj agresiji “JNA” i četničkih i paramilicijskih srpskih formacija s realnom prijetnjom skorih napada na hrvatske prostore u Bosni i Hercegovini.

Podsjetimo, do paravojnog organiziranja muslimana dolazi samo mjesec dana nakon trodnevnog zaustavljanja i blokade tenkovske kolone “JNA” u Pologu (selu između Mostara i Širokog Brijega, 7-9. svibnja), kad je hrvatski narod goloruk izašao na cestu, a istu zapriječio kamionima i osobnim vozilima zbog nenajavljenog kretanja jakih oklopnih snaga iz vojarne u Mostaru u smjeru Splita. Na mjesto događanja stigli su tadašnji član Predsjedništva BiH Stjepan Kljujić i predsjednik ovog tijela Alija Izetbegović. Izetbegović je postigao dogovor s Generalštabom “JNA” o propuštanju kolone, a u svome govoru okupljenom narodu (koji ga je dočekao uzvicima: “Alija!”, “Alija!”) među ostalim rekao:

“(…) Konačno, jutros smo u 4 sata u Beogradu prihvatili neki sporazum. Ne znam da li znate za taj sporazum. Sporazum…(čuju se negodovanja iz publike)…Znajte, morate nekome vjerovati! Nema druge! Morate vjerovati! Ako meni i Tuđmanu ne vjerujete, ja ne znam kome bi trebali vjerovati! Mi smo prihvatili taj sporazum! Možda smo se prevarili, ne znamo, ali mi smo morali nešto da uradimo! Procjenjujem sada da bi trebali pustiti ovu kolonu neka ide svojim poslom (opet se čuju uzvici negodovanja okupljenih: “Nema prolaza!”, “Nema prolaza!”) Čujete! I ova armija nije više ono što je bila, do Lištice, jer ovo je jedna velika lekcija! Velika lekcija za vojsku! Ja sam im isto juče rekao…jutros rekao…Oni će iz ovoga da izvuku pamet! Nikada više armija neće se poslužiti silom! Neće se poslužiti niti se može poslužiti silom! Ja sam dobio garancije jutros da će se poslije prolaza kolone povući padobranci, ove desantne jedinice, odmah, u roku od 15 minuta, da niko neće bit priveden, da niko neće bit pozvan na odgovornost…” Alija se poslužio i vrlo emotivnim riječima uvjeravajući okupljene riječima: “Vi ste moj narod i ja sam Vaš! Znajte da je to tako! Ja neću izdati! Ja ne znam izdati!”

(Vidi: https://youtu.be/O6KZxTkolaw; stranica posjećena 9.6.2019.)

I tako je 9. svibnja (poslije tri dana blokade) oklopna kolona “JNA” na nagovor Alije Izetbegovića i Stjepana Kljujića propuštena. Posrijedi je bila tiha okupacija BiH i raspoređivanje postrojbi “JNA” na strateške pozicije s ciljem odsijecanja juga od ostatka Hrvatske.

Nepunih 5 mjeseci poslije (1. listopada 1991. godine) usporedo s pokretanjem agresije na Dubrovnik, Konavle i Župu dubrovačku, brutalno je topništvom i tenkovima napadnuto selo Ravno (s većinskim hrvatskim stanovništvom, na teritoriju BiH, općina Trebinje), koje je razoreno i iz njega su protjerani svi žitelji. O tomu što se tada događalo na području prvog sela u BiH koje je etnički očišćeno i razrušeno, dokaz je ostavio sam agresor – “JNA”, četnici i rezervisti (TV Crna Gora).

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=6LBTjJxgcf8; stranica posjećena 9.6.2019.)

Ne samo da nigdje nije bilo “Patriotske lige” i da Alija Izetbegović nije poslao ni jednoga od onih “79 specijalaca” iz “Zelenih beretki” u obranu suvereniteta BiH, nego je “u svoje lično ime i u ime Predsjedništva BiH” u obraćanju građanima putem TV Sarajeva (i to 6.10. – dakle, punih 5 dana nakon agresije) među ostalim poručio: “Zapamtite, ovo nije naš rat“, proglasio “neutralnost” (napadnute) republike i svu krivnju za ono što se događa svalio na “one koji neće da se dogovore” – izbjegavajući svako određenje vezano za agresora.

(Vidi: https://youtu.be/fRAUoqx4tQw; stranica posjećena 9.6.2019.)

Kako objasniti paradoks da je BiH bila izložena agresiji 10 lipnja 1991., a četiri mjeseca poslije (1. listopada iste godine), kad je došlo do izravnih napada, razaranja i progona stanovništva s područja ove republike nije?

Naravno, nema tu nikakve slučajnosti, niti je u pitanju političko sljepilo muslimanskog lidera, nego njegovo sračunato okretanju agresoru i pokušaj da se Srbiju i Srbe u BiH odobrovolji, pa i po cijenu ostanka Bosne i Hercegovine u “Velikoj Srbiji”.

Dakle, odgovor na pitanje zašto je Alija prekršio sva obećanja i zgazio ono u što se zaklinjao u Pologu pred tisućama okupljenih građana (i TV kamerama), pa i sve što je izrekao 10. lipnja 1991., leži u njegovom odnosu prema Beogradu koji je od početka krize u SFRJ bio vrlo popustljiv, o čemu svjedoči jedan od najcjenjenijih, karizmatskih muslimanskih intelektualaca (inače vrlo blizak prijatelj samoga Izetbegovića), akademik Muhamed Filipović. Na izvanrednoj konferenciji za tisak MBO (Muslimansko-bošnjačke organizacije), on je već u veljači 1991. godine jasno iznio stav ove stranke:

 Mi smo svi sinoć, kao i sva bosansko-hercegovačka javnost, doživjeli šok, saznavši da je naš predstavnik, predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, pristao, ili stao na stanovište i formulir’o gledište o tzv. asimetričnom odnosu republika u budućoj Jugoslaviji. Integritet BiH počiva na tome da svi narodi, svi građani imaju jednak položaj u njoj. Očito je da privilegiranjem odnosa spram Srbije i Crne Gore, prije svega hrvatski narod u BiH dolazi u inferiorni položaj, a drugo, da muslimani gube svoj supstancijalitet. U Sarajevu, 19.2.’91., on je izjavio: ‘Ukoliko se izdvoji Slovenija, BiH će ostati u Jugoslaviji’…U Sarajevu je 22.2. u TV Dnevniku izjavio: ‘Predložio sam neku vrstu asimetrične zajednice u kojoj bi BiH bila sa Srbijom, Crnom Gorom i Makedonijom u jednom labavijem savezu nasuprot od Slovenije i Hrvatske koje bi bile izvan tog saveza ili bi bile u sasvim labavom savezu s njima.’ Nakon toga je Alija Izetbegović u YUTEL-ovoj emisiji, istoga dana, u 11 sati (navečer – op. Z.P.) izjavio da ‘Bosna neće u Veliku Srbiju. Neki su me pogrešno shvatili.’ Mi više nemamo strpljenja da naknadno tumačimo šta je gospodin Izetbegović mislio! Ili neka zauzme jasno i odlučno stanovište ili neka napusti svoje ovlasti! Nema apsolutni mandat! Ovim ga mi upozoravamo na to, na tu obavezu! Nije Bosna prćija SDA i Alije Izetbegovića! Pripada svima nama!

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=YmlLtR8rSn0; stranica posjećena 4.4.2019.)

Alija nikad nije objasnio svoje stavove, niti je napustio ovlasti, ali je nastavio šurovati sa Srbima i Beogradom čak i poslije agresije na istočnu Bosnu, o čemu je akademik Filipović govorio u više navrata, naglašavajući njegovu prevrtljivost, neodlučnost i podložnost srpskoj politici – pa čak iznoseći i detalj, kako je iz zatvora (poslije osude i zatvaranja vezano za Islamsku deklaraciju 1983. godine) pušten poslije samo 5 godina iako je bio osuđen na 14 i to zahvaljujući angažiranju srpskih nacionalista Dobrice Ćosića, Koste Čavoškog i drugih koji su (kako kaže Filipović) “osjetili da je sklon Srbima i da im od njegovog vjerskog nacionalizma ne prijeti opasnost“.

 (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=4YhymjaIFTc)

Sve to treba uzeti u obzir kad se govori o uzrocima i tijeku rata u BiH, a pogotovu o razlozima nužnog samoorganiziranja tamošnjih Hrvata koji su na dan pada Vukovara u agresorske ruke (18.11.1991. godine) utemeljili Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu – kao političku, kulturnu, gospodarsku i područnu cjelinu Hrvata u Bosni i Hercegovini.

8.travnja 1992. godine utemeljen je HVO (Hrvatsko vijeće obrane). I sve su to bile iznuđene reakcije naroda koji je bio prepušten sam sebi, na milost i nemilost do zuba naoružanom srpskom agresoru.

Alija je u dva navrata nudio predsjedniku dr. Franji Tuđmanu pripajanje hrvatskih područja BiH, a u isto vrijeme Hrvatima iza leđa dogovarao zamjenu istočne Hercegovine za Sandžak (s Miloševićem i Karadžićem) o čemu u svojoj knjizi Lukava strategija piše njegov nekadašnji načelnik Glavnog štaba “Armije BiH”, Sefer Halilović, potpisivao je sporazume s Hrvatskom kojih se nikad nije držao, odbijao prihvaćanje međunarodnih mirovnih prijedloga koji su trebali zaustaviti rat – ili je naknadno povlačio svoj potpis s već parafiranih dokumenata.

Sve u svemu, imati takvog saveznika baš i nije bila neka prednost, što je naročito došlo do izražaja u vrijeme muslimanske agresije (od jeseni 1992. do proljeća 1994. godine) na hrvatska područja. domaći i Domaći muslimani i njihova subraća mudžahedini ubili su 1.606 Hrvata, od čega 1.088 civila, protjerali preko 140.000, počinili strašne masakre uz mučenja, ritualna odsijecanja glava i zatiranja čitavih sela – pri čemu nisu štedjeli ni starce, žene i djecu.

Alija, njegova SDA, “Patriotska liga” i “Armija BiH” borili su se za islamsku državu, a ne za BiH kao zajednicu triju ravnopravnih i konstitutivnih naroda i njihov je isključivi cilj bio sačuvati muslimane. A kako su se borili do jeseni 1994. godine (a zajedničkih operacija s HV i HVO-om), govori činjenica da su dopustili srpskom agresoru okupaciju preko 70% područja ove države. Njihov je ratni cilj bio muslimanska država, a ne zemlja tri ravnopravna i konstitutivna naroda od kojih svaki ima jednako pravo slobodno živjeti i razvijati se na cijelom području BiH.

I danas se sarajevska politička vrhuška ponaša jednako tako. Nastoje islamizirati Federaciju BiH, pod krinkom “građanske države” i Hrvate svesti na nacionalnu manjinu, oslanjajući se i dalje, kako na Tursku, tako i na islamske države ne bi li ostvarili taj cilj.

Podsjećanja ove vrste su nužna i neizbježna, budući da se povijesne činjenice ne rijetko zanemaruju, prešućuju i iskrivljuju, a muslimanski zločini do danas ostaju nekažnjeni.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Izraelska vlada potvrdila ime ‘Trumpovi visovi’ za naselje na Golanu

Objavljeno

na

Objavio

Izraelska vlada u nedjelju je potvrdila odluku da će se novo naselje na Golanskoj visoravni zvati po američkom predsjedniku Donaldu Tumpu u znak zahvalnosti za njegovo priznanje izraelskog suvereniteta nad tim područjem.

Nešto kasnije u nedjelju izraelski premijer Benjamin Netanyahu trebao bi otkriti ploču s nazivom naselja “Trump Heights” (Trumpovi visovi).

“Nastavit ćemo graditi i razvijati Golan u korist svih naših stanovnika Židova i nežidova te za budućnost cijele zemlje”, rekao je Netanyahu na sastanku na kojem bio i američki veleposlanik David Friedman.

Nije jasno kada će početi gradnja novog naselja.

Netanyahu trenutačno vodi prijelaznu vladu, pošto je parlament izglasao raspuštanjer premijer nije uspio sastaviti koaliciju nakon izbora u travnju na kojima je pobijedio, ali nedovoljno da sam sastavi vladu. Novi izbori trebali bi se održati 17. rujna.

Dnevnik The Times of Israel citirao je oporbenog zastupnika koji je odluku o novom naselju nazvao “neobvezujućom, lažnom politikom”.

“Nema ni proračuna, ni planova, ni lokacije za naselje, a ni obvezujuće odluke o provedbi projekta. Ali barem su ustrajali na imenu”, rekao je Zvi Hauser.

Trump je u ožujku potpisao uredbu kojom Sjedinjene Države službeno priznaju Golansku visoravan za izraelski teritorij, što je dramatičan zaokret od desetljeća američke politike.

Izrael je osvojio Golansku visoravan u Šestodnevnom ratu 1967., a do tada je bila sirijski posjed. Godine 1981. Izrael je Golansku visoravan i anektirao unatoč protivljenju Sirije i Ujedinjenih naroda koji tu aneksiju ne priznaju.

Trumpovo priznanje Golana za izraelski teritorij drugi je snažan potez podrške Izraelu pošto je 2018.. preselio američko veleposlanstvo iz Tel Aviva u Jeruzalem i time razgnjevio muslimanski svijet.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Svečanom akademijom HDZ u ponedjeljak obilježava 30. obljetnicu osnutka

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) u ponedjeljak obilježava 30. obljetnicu osnutka, 17. lipnja 1989., u Koncertnoj dvorani “Vatroslava Lisinskog” bit će održana svečana akademija, a nakon toga u prostorijama Nogometnog kluba Jarun odigrat će se tradicionalna nogometna utakmica između ‘momčadi HDZ-a i zvijezda’.

Također u ponedjeljak ujutro izaslanstvo stranke, predvođeno predsjednikom Vlade i HDZ-a Andrejom Plenkovićem položit će vijenac i zapaliti svijeću na grobu prvoga hrvatskog predsjednika i utemeljitelja HDZ-a dr. Franje Tuđmana.

HDZ je osnovan u Zagrebu 17. lipnja 1989. godine u prostorijama NK “Borac” na Jarunu, a na toj skupštini je prvim predsjednikom imenovan dr. Franjo Tuđman.

Predsjednik Zajednice utemeljitelja HDZ-a “Dr. Franjo Tuđman” Mario Kapulica izjavio je za Hinu kako je riječ o ‘velikoj obljetnici najveće i najuspješnije hrvatske stranke koja je u ključnim trenucima uvijek znala naći odgovore na pitanja hrvatskog društva i njegove budućnosti,a pogotovo 1989. kada je vladala opća pomutnja, nesigurnosst i neizvjesnost u pogledu hrvatske budućnosti’.

U kontekstu kada je stranka osnovana, dodao je, ona se pozivala na povijesna ishodišta Hrvata, što čini i sada.

“Ali Hrvatska demokratska zajednica nikada nije bila staromodna. Ona nije nastala na konceptu obnavljanja neke od povijesnih hrvatskih stranaka, poput HSS-a i HSP-a, nego je politički, organizacijski i kadrovski ponudila jedan potpuno novi okupljajući koncept, jer je imala sreću da je na svom čelu imala dr. Franju Tuđmana, osobu koja je bila dovoljno snažna da taj okupljajući koncept može nametnuti i braniti od svih koji taj koncept nisu razumjeli”, rekao je Kapulica.

Istaknuo je kako je HDZ i tada kada je nastao, bio stranka koja je bila potpuno nova, svježa i u to vrijeme moderna, ambiciozna i atraktivna organizacija. Takav HDZ je  u ekstremnim vremenima uspio izbjeći sve zamke ekstremizma, zaključio je.

“HDZ je u svakom smislu – političkom i organizacijskom, ponudio novi, do tada neviđeni koncept hrvatske pomirbe, otvorenosti, demokratičnosti i usmjerenosti na ključna pitanja hrvatskog društva”, naglasio je Kapulica.

Dodao je kako to u kontekstu sadašnjeg vremena, pokušava i današnji HDZ – ne zatvarati se u neke prijašnje koncepte nego se otvoriti prema budućnosti i prema izazovima s kojima smo sada suočeni.

“Jako je bitno da smo u tim ključnim povijesnim vremenima, prvim vremenima stvaranja HDZ-a i hrvatske države, Republike Hrvatske, uspjeli izbjeći zamku da se hrvatska nacija zatvori u sebe, te učinili sve da se ona otvori prema svima i vrati u europski kontekst kojem je oduvijek pripadala”, zaključio je predsjednik Zajednice utemeljitelja HDZ-a “Dr. Franjo Tuđman” Mario Kapulica.

 Osnivanje HDZ-a dr. Tuđman najavio u veljači 1989.

Osnivanje Hrvatske demokratske zajednice dr. Franjo Tuđman najavio je na Tribini Društva književnika u Zagrebu 28. veljače 1989. Nakon njegove najave osnivanja stranke, tadašnje okružno javno tužiteljstvo je pokrenulo prekršajni postupak protiv dr. Tuđmana, pod tvrdnjom da je prekršio sudsku zabranu javnog istupanja u roku od pet godina, međutim, postupak je obustavljen jer je Tuđmanu zabrana javnog istupanja istekla 1988. godine.

U SAD-u je u listu Zajedničar Hrvatske bratske zajednice objavljen Prednacrt programske osnove Hrvatske demokratske zajednice.

Osnivačka skupština HDZ-a trebala se održati 17. lipnja 1989. u hotelu Panorama u Zagrebu, međutim, tadašnji Gradski sekretarijat unutrašnjih poslova (GSUP) Zagreb je izdala rješenje kojim je zabranila održavanje skupštine, stoga je Inicijativni krug i Pripremni odbor HDZ-a odlučio da se skupština održi na nenajavljenom mjestu. Osnivačka skupština je održana 17. lipnja u prostorijama Nogometnog kluba Borac na Jarunu. Za predsjednika stranke izabran je Franjo Tuđman, izabrano je Predsjedništvo, Središnji odbor i ostala stranačka tijela te je usvojena Programska deklaracija stranke. Uskoro se počinju uspostavljati i ogranci HDZ-a u inozemstvu, po Europi, najviše u Njemačkoj te u Kanadi i SAD-u.

U rujnu 1989. Središnji odbor HDZ-a je na sjednici odlučio da će poduprijeti Skupštinu SR Slovenije u povodu usvajanja ustavnih amandmana, izdano je javno priopćenje pod naslovom ‘Za pravo na suverenitet i samoodređenje i osobnu odgovornost’, zatražili su obnovu Matice hrvatske i vraćanje spomenika banu Josipu Jelačiću na glavni zagrebački Trg.

Dana 29. studenoga 1989. HDZ je uputio ‘Proglas građanima i Saboru SR Hrvatske i cijelomu hrvatskom narodu’ u kojemu su zahtijevali oživotvorenje prava hrvatskog naroda na samoodređenje. Glavni programski cilj HDZ-a bio je uspostava demokratske, samostalne i suverene hrvatske države izvan SFR Jugoslavije. Oko ovih temeljnih pitanja bilo je u hrvatskom narodu veliko suglasje.

Na prvim višestranačkim izborima u travnju i svibnja 1990. HDZ odnosi pobjedu i ustrojava novu hrvatsku vlast. Na početku je bio nacionalno-demokratski pokret, a na 2. Općem saboru 1993. donosi Program stranke i definira se svjetonazorski kao demokršćanska stranka. Od tada pa do danas HDZ je pojedinačno najjača politička stranaka u Hrvatskoj.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari