‘Killing time’
(1) Hilon iz Sparte, jedan od 7 grčkih mudraca, rekao je: „τὸν τεθνηκóτα μὴ κακολογεῖν“, tj. „Ne govori loše o mrtvima“ (Diogen Laertije, „Životi i mišljenja istaknutih filozofa“, 1, 70). Prvo, izraz se odnosi na netom preminule, napose u razdoblju pogreba i žalovanja. Drugo, mudrost kaže da se o njima ne treba govoriti loše, a ne da se o njima treba govoriti dobro ili kako se često parafrazira „samo“ ili „sve najbolje“. Treće, već latinska inačica mijenja značenje u „De mortuis nil nisi bonum dicendum est“, tj. „O mrtvima ništa osim dobrog ne treba biti rečeno.“ Četvrto, hrvatska inačica „O mrtvima sve najbolje“ podosta se razlikuje od originala, piše prof. dr. sc. Kristijan Krkač na Facebooku.
Peto i posljednje, pojašnjenja te mudrosti su razna: najčešće je ono koje kaže kako se loše ne treba govoriti o preminulima jer se preminuli ne mogu braniti, a rjeđe je ono koje kaže kako je ispod prvog razloga de facto vrlo pragmatičan razlog jer su pogrebi i obredi žalovanja situacije u kojima mogu izbiti različiti sukobi (obiteljski, susjedski, poslovni, politički, međunarodni itd.) jer se govori loše o preminulom pa je najbolje zabraniti takav govor kako bi se spriječili sukobi. Ukratko, ne treba govoriti loše o preminulom, ali nigdje ne piše kako ga treba na sva usta hvaliti i uzdizati u nebesa.
(2) Reći za samoubojicu da se ubio je istina, a prešutjeti to, reći kako se nije ubio ili nešto treće je neistina, a ako je neistina izrečena s namjerom, onda je laž. Iako reći istinu u pravilu ne može biti loše pa tako niti o preminulom, ipak postoje iznimke. Je li samoubojstvo iznimka? Na stranu psihijatri i psiholozi koji svaki javni govor o samoubojstvu toliko osuđuju, tj. tabuiziraju ga, da nije jasno kako je moguće da se o samoubojstvu toliko piše i diskutira u stručnim i nestručnim krugovima. Ipak, godišnje u svijetu oko 1.000.000 ljudi počini samoubojstvo i oko 6 ljudi koji su u okruženju samoubojstva pretrpe neke vrste promjena u životu i sami iz različitih uzroka imaju povećan rizik od samoubojstva. Samoubojstvo stigmatizira počinitelja, a stigma se sastoji u nekoj vrsti privatne sramote (jer samoubojica nije potražio pomoć kad mu je trebala), ali stigmatizira i bližu okolinu (obitelj, prijatelje, liječnike, susjede, suradnike itd.), a stigma se sastoji ponovno u nekoj vrsti javne sramote (jer okolina nije prepoznala probleme samoubojice koje je možda mogla spriječiti). Ako je samoubojstvo stigma, je li onda ujedno i iznimka od pravila koje kaže kako reći istinu ne može biti loše?
(3) Prema dostupnim podatcima (2019.-2021.) 11,9/100.000 ljudi u dobi 15-49 godina počini samoubojstvo što je oko prosjeka za cijelu populaciju koji je 12,1/100.000 (u odnosu na dobne skupine 50-60 i 70+ kod kojih je broj viši, tj. 14,25 i 24,53). Samoubojstvo je dvostruko češće kod muškaraca nego kod žena (13,9/100,000 vs 6,3/100.000). Dominantni globalni uzroci su (a) poremećaji raspoloženja 35,8% i (b) poremećaji uzrokovani korištenjem supstanci 22,4% (legalni lijekovi, alkohol, droge) pri čemu su (a) češći kod 70+ skupine, a (b) kod mlađih skupina 14-69. Čimbenici koji značajno povećavaju rizik od samoubojstva najčešće nisu jedan nego kombinacija više njih, a dominantni su: dijagnosticirani mentalni poremećaji (50%), alkohol i droga (32%), nedavna ili nadolazeća kriza (31%), intimni problemi (27%), zdravstveni problemi; tjelesni (21%) itd.
(4) Samoubojstvo skakanjem je među najrjeđima (često je samo na određenim lokacijama mostova, nadvožnjaka, visokih zgrada, tornjeva i sl.), tj. manje od 3%. Prema nekim istraživanjima (npr. Teh et. al. 2003; Rocos, Chesser 2016) postoje značajne razlike između ljudi koji „padnu“ s visine i ljudi koji „skoče“ ili „se bace“ s visine. Prva skupina spada u odnos mjesta doticaja s tlom i putanje tijela od povišenog mjesta do tla ili druge površine (često vodene). Druga skupina spada u broj i vrste lomova kostiju koje su različite. Kod „bacača/skakača“ je viši indeks ozbiljnih ozljeda, veći broj lomova i postotak slučajeva sa smrtnim posljedicama. „Bacač/skakač“ se uglavnom baca na noge (iskoračuje), ali se tijekom pada nastoji okrenuti na bok i padne površinom tijela, a „padač“ nastoji zaštititi glavu i padne u nekom skvrčenom položaju pa rjeđe ima npr. ozljede glave.
(5) Uz iznimku ratnog i istraživačkog novinarstva koje se bavi kriminalnim organizacijama i multinacionalnim korporacijama, novinarstvo nije među najrizičnijim i najstresnijim profesijama. Dok je najčešća kod liječnika, zubara, veterinara, policajaca, stručnjaka za financije, električara, manualnih radnika, odvjetnika itd. samoubojstvo kod novinara nije česta pojava. Istraživanja pokazuju kako je smrt novinara najčešće uzrokovana bolešću u mirovini, a de facto je puno vjerojatnije ubojstvo od samoubojstva ako se ubrajaju ratni i istraživački novinari koji se bave kriminalom. Zbog toga se kaže kako nema pozitivne korelacije između novinarske profesije i samoubojstva (za razliku od samoubojstva kod npr. liječnika, policajaca, ratnih veterana i sl.). To znači kako uzroke čina treba tražiti među prije navedenim općim populacijskim i medicinskim uzrocima.
(6) Glavni urednik Dražen Ćurić na portalu „Teleskop“ (očito ne uzimajući u obzir rečeno pod (2) i vjerujući u jači interes javnosti od mogućnosti stigme i tabuizacije) piše sljedeće: „Teleskop ima neslužbene, ali jako pouzdane informacije da je [Mislav] Bago počinio samoubojstvo. To je informacija koju smo dobili iz nekoliko izvora. Također smo dobili potvrdu da je Bago pronađen u Martićevoj ulici, gdje je imao stan na četvrtom katu, što upućuje na to kako je došlo do tragične smrti. Iz dobro obaviještenih izvora Teleskop doznaje da policija Baginu smrt definitivno tretira kao samoubojstvo i da neće poduzimati uobičajene radnje kao u slučajevima kada se sumnja da je riječ o nekom kaznenom djelu.“ (Teleskop, 19/08/2022, URL: https://teleskop.hr/…/sto-do-sada-znamo-o-tragicnoj…/, 20/08/2022)
(7) Austrijsko-britanski filozof Ludwig J. J. Wittgenstein (1889.-1951.) cijelog je života bio okružen samoubojstvom. Njegova tri brata Hans, Rudi i Kurt počinili su samoubojstvo. S druge strane, brat Paul Wittgenstein, svjetski poznati pijanist kojem je zbog ranjavanja u Prvom svjetskom ratu amputirana desna ruka i koji je imao razloga za samoubojstvo nije ga počinio nego je nastavio svirati (štoviše, svjetski su skladatelji skladali skladbe baš za njega kako bi ih mogao izvoditi lijevom rukom; najpoznatiji je „Klavirski koncert za lijevu ruku“ Mauricea Ravela) i umro je prirodnom smrći u 73. godini života 1961. u New Yorku. Ludwig je često razmišljao o samoubojstvu (neki tvrde kako je neko vrijeme u ladici radnog stola držao otkočen pištolj), ali ga sam nikad nije počinio, vjerojatno iz moralnim i religijskih razloga. O samoubojstvu je često razgovarao s učiteljima Russellom i Mooreom. Tema smrti i samoubojstva česta je u njegovim privatnim bilješkama, ali i u nekim bilješkama namijenjenim za javnost (o moralnoj dopuštenosti samoubojstva pisao sam sredinom 1990-ih, a 2009. održao sam i predavanje na tu temu: https://www.scribd.com/…/Samoubojstvo-2000-Final-for…).
( 8 ) Austrijski filozof Paul K. Feyerabend (1924.-1994.), koji je između ostalih bio i pod utjecajem Wittgensteina, koji je služio u Wehrmachtu (ranjen s 3 metka u kralježnicu dok je regulirao promet i ostao prvo djelomično paraliziran od struka na niže, a kasnije teško pokretan), koji se teško nosio s majčinom depresijom i samoubojstvom napisao je autobiografiju „Killing time“ (koja može značiti gubljenje vremena i vrijeme ubijanja, ali i igru riječi s njemačkim izrazom za kraj radnog dana „Feierabend“) u kojoj osim o navedenim stvarima u preko pola knjige piše o svojim intelektualnim iskustvima i romantičnim i umjetničkim avanturama također nikad nije počinio samoubojstvo.
Ludwig Wittgenstein 1944. u bilješkama posthumno objavljenima kao „Raznolike primjedbe“ piše: „Heroj gleda smrti u lice, istinskoj smrti, ne nekoj slici smrti. Držati se dostojno u kriznoj situaciji ne znači biti sposoban dobro odigrati ulogu heroja, kao u kazalištu, to prije znači biti sposoban samoj smrti gledati u lice.“ (1998:58), ali i: „Kao što smo u životu okruženi smrću, tako smo i u zdravlju našeg razuma okruženi ludošću.“ (1998:50, MS 127 77v: 1944.)
prof. dr. sc. Kristijan Krkač 20/08/2022