Pratite nas

Kultura

Knjiga: „Dnevnik jednog unuka“

Objavljeno

na

Ivan Dujmić je rođen 1967. god. u selu Vrbanja, Istoćna Slavonija (Cvelferija).Četiri razreda osnovne škole završio je u Brčkom (BiH), od 5-8 razreda osnovnu školu pohađa u Vinkovcima, a srednju
medicinsku u Novom Sadu, nakon koje upisuje filozofski fakultet, međutim 1987.god. odlazi na Kosovo odakle se 1989.god. vraća u Vinkovce osječajući da je rat na vratima Hrvatske. 1991.god. odlazi na straže u sastavu mjesnih zajednica, točnije V mjesne zajednice. U 7. mjesecu 1991 odlazi u 3 gbr.2 bojnu u sastav sanitetske grupe Krmače gdje skupa sa svojim prijateljima i suborcima izvršava časne zadatke od Vukovara, Bogdanovaca, Nuštra, Marinaca, Slavonskog Broda…1993 pristupa u SJP Krpelj, a potom odlazi na 22 terena na Velebitu, te AKCIJE Kocka, Krug, Poskok, i Medački đžep…nakon SJP prelazi u 5 gbr. U PORD gdje nakon 6-7 mjeseci izmoren podnosi zahtjev za skrb. 1995 zasniva obitelj te ima dvoje djece, no brak mu nije potrajao. Ovo je njegova prva knjiga.

Ivica Mijatović: PREDGOVOR

dnevnikjednogunukaKnjiga „Dnevnik jednog unuka“ nastala je kao svojevrsni revolt autora na sustavno marginaliziranje Hrvata kao naroda, te sustavnog pokušaja uništenja svega što u svom predznaku nosi hrvatski.
Netko će reći kako je autor svojim tekstovima pristupio kao ekstremni nacionalista. Međutim, tekstovi u kojima autor na sebi svojstven način prezentira viđenje zatiranja svega što je hrvatsko nisu ništa više nacionalistički od bilo kojeg pripadnika drugog naroda koji sebe naziva domoljubom.
Autor ovih tekstova jeste domoljub, istinski veteran Domovinskog rata koji je na svojim „leđima“, osobnim iskustvima, iskusio svu nepravdu poslijeratnih zbivanja, tako da se izuzetno oštro i kritički osvrće na postupanja svih vlada, kako onih od nastanka samostalne države Hrvatske tako i onih koje su uslijedile iza njih bez obzira koji politički predznak nosile ili orijentaciju.

Ali što je nacionalizam? Nacionalizam je ideologija ili svjetonazor u kojoj je nacionalni identitet presudan za formiranje i opstojnost jedne suverene države. Prema nazoru pristalica nacionalizma, za pripadnike jednog naroda je odnos prema naciji važniji od svakog drugog elementa osobnog ili grupnog identiteta i od svakog drugog odnosa lojalnosti. Međutim pojam „nacionalizam“ se u jeziku koristi kao pozitivan ili negativan kontekst ili smisao. Gledajući na pozitivan aspekt Ivanova nacionalizma može se osjetiti doista ona istinska, domoljubna crta kojom naglašava kako nitko pred zakonom ne bi trebao biti nedodirljiv makar se radilo o bivšim predsjednicima države Hrvatske ili predsjednicima njenih vlada, odnosno svih političara koji nisu činili ništa dobroga svome narodu već se na uštrb i pod krinkom domoljuba bogatili preko leđa malog, običnog čovjeka, ili vojnika koji je s puškom u ruci branio svetinju, svoju domovinu. Ovakvim viđenjem i prezentiranjem autor nije odstupio, odnosno pristupio ekstremizmu već je naprotiv sve ovo napisano bazirao na tezi kroz patriotizam kakav je općeprihvaćen u društvu još kroz 18 i 19 st. kada se jasno naglasilo da niti kraljevi ili carevi nisu nedodirljivi.

Neupućen čitatelj mogao bi reći kako se ovdje ne radi o pozitivnom nacionalizmu već negativnom ili tzv. šovinizmu samo zato što je autor ove knjige zakopao dublje u povijest svog naroda. Da, autor se osvrnuo i na pojam, te pojavu ustaštva u Nezavisnoj državi Hrvatskoj kao nacionalnom pokretu. Sustavnim istraživanjem, iznošenjem teza, autor ove knjige pokušava sprati ljagu s imena Hrvat.

Zanimljiva je činjenica da kada sam dobio ove materijale u rad, pristupio proučavanju istih te ocjenjujući kvalitetu tekstova,nekih dvadesetak dana iza toga Jakov Sedlar je predstavio svoj drugi film o Jasenovcu u srcu Izraela. Ono o čemu je u svojim tekstovima progovorio Ivan Dujmić, a ne znajući za to, na ekran je postavio Jakov Sedlar. Ako sam se tada i dvoumio oko Ivanovih tekstova, pojava filma je uklonila svaku sumnju, te potvrdila Ivanovu tezu da su se najveći zločini u Jasenovcu dogodili upravo završetkom 2. sv.
rata i to u periodu od 1945.god. do 1951.god. i to u vrijeme Komunističke partije i partizana koji su tada za sve ono što se dogodilo okrivili Hrvate, dajući svima predznak Ustaše, te enormno povećavali broj stradalih u samom logoru prikazujući Hrvate genocidnim narodom. O ovome istom, Ivan progovara o događajima tijekom i poslije Domovinskog rata.

Sama vrijednost Ivanovih tekstova je u tome što su pisani esejističko-publicistički skoro kronološki, te on ne pretendira na davanje svih odgovora, već on postavlja niz pitanja i niz mogućnosti s nakanom da stvori svog idealnog čitatelja. Pišući iz osobnog iskustva, autor na trenutke prelazi iz jedne teme u drugu ali nas kroz tekstove jasno vodi stavljajući nam do znanja kako je sve o čemu piše isprepleteno, a opet tako usko povezano jedno s drugim. Pogotovo kada iznosi teorije o zbivanjima pred Domovinski rat , te tijekom i poslije istoga.

Može se reći da je ova knjiga zamišljena kao prikaz niza pitanja o kojima do skoro nitko nije raspravljao ili ako je i raspravljao vješto ih je gurao pod tepih sve pod krinkom domoljublja ili dobrosusjedskih odnosa. Isto tako, ova knjiga ostavlja mogućnost istraživanja bilo povjesničara, bilo državnih institucija koje se bave tim radnjama. Stoga, kada pročitate knjigu, vratite se na ovaj predgovor i ovo pitanje koje ću postaviti ovdje:

Ima li Hrvat pravo na svoj nacionalizam, ako se zna da je cit ;”Hrvatski nacionalizam je obrana hrvatske zajednice i hrvatskih predaja od svih unutarnjih ili vanjskih snaga koje žele tu zajednicu osloboditi ili joj oduzeti njezin poviješću oblikovani značaj. Taj nacionalizam jača kao obrambena kategorija kada postoji veća ugroženost, a slabi kada nema ugroženosti.“ – Ivo Korsky.

Ivica Mijatović

O KNJIZI SU REKLI…MARKO FRANCIŠKOVIĆ

Već sam naslov Dujmićeve knjige ”Dnevnik jednog unuka” ukazuje na to da on drži do kontinuiteta i kronologije, kako kroz svoj vlastiti primjer, tako i u smislu ciljeva borbe, hrvatske države i Hrvata općenito. Dujmićeva knjiga je živopisna i osebujna dijagnoza stanja u Hrvatskoj očima jednog poštenog branitelja. Ona je krik za pravdom koji se poput rijeke širi neočekivanim rukavcima i virovima. A nijedan od njih nije miran niti statičan. Može se slagati ili ne slagati sa njim u pojedinim stvarima, glorifikaciji nekih ljudi ili tumačenju nekih događaja, ali ne može se poreći iskrenost i istinitost njegovog vapaja za Bogom, obitelji i Domovinom.

Autor žaluje za slavnom hrvatskom prošlošću, daljom i bližom, kao i njenim herojima poput Zvonka Bušića, Brune Bušića, Blaža Kraljevića i mnogim čija imena ne znamo, dok se istodobno iz njega prolama neslaganje, bijes, ljutnja spram onih koji su uništili hrvatski san o slobodi s početka devedesetih godina. U svojem pripovijedanju on kroz stranice knjige uspijeva čitatelju prenijeti svoje osobne doživljaje pojava u društvu, ali i ono što mnogi danas smatraju pukim svakodnevnim vijestima. Dujmić želi lustraciju, dokumentira da udbaši i komunizam nisu dio prošlosti, problematizira povijesne događaje pa i one koje je opasno preispitivati, objašnjava vrlo slikovito metode SOA-e, konstatira da se policija pretvorila u osobnu gardu tajkuna i da nije na strani naroda, promišlja o imigrantskoj krizi, bez kalkuliranja, hrabro i poimenice govori o stvarima o kojima se hobotnice na svim razinama – od sabora, preko vlade, sudstva, bankarstva, tzv. liječničke struke, medija…

Na koncu zaključuje ispravno: – Ne, nemamo Hrvatsku. Može se jasno osjetiti njegovo neslaganje, bijes i tuga što je tome tako, naročito kada mora priznati da su Hrvati to i zaslužili jer se mire sa situacijom, prateći tv programe. Svjestan je on raznih načina specijalnog ratovanja, kojima je cilj stvaranje armije nezainteresiranih i mirnih poslušnika. Svjestan je i masonskih ekspozitura te o njima ne govori kao o apstraktnoj pojavi koja se dešava tamo negdje daleko nego ih smješta u naš sokak, u našu neposrednu blizinu. Cijela je knjiga poziv na buđenje, na djelovanje iz vizure branitelja koji je to nastavio biti i nakon što je oružje utihnulo. Jednom branitelj, uvijek branitelj. Naročito cijenim njegovu hrabrost u smislu da ne govori samo o vanjskim stvarima, to može svatko, nego govori i o vlastitoj privatnosti, borbi sa okolinom, posljedicama PTSP-a, krahu obitelji, nadanjima, izdajama, očekivanjima i snovima. I upravo kroz tu vrijednost ove knjige, čitatelj, na osnovu njegove priče, koja je neušminkana, gola i iskrena, može doživjeti svu golgotu braniteljske populacije općenito.

Upravo iz tog razloga treba upozoriti da, zbog u knjizi prisutne naglašene istinitosti u dijagnozi današnje Hrvatske, čitatelj ne ostane pod tim mračnim dojmom misleći da nema izlaza, da nema svjetla koje će odagnati tamu. Istina je takva kakva je, treba se s njim moći suočiti i prihvatiti je, ali to je samo prvi korak, to je početak puta. Nakon toga slijedi nastavak, slijedi daljnje kretanje koje bi trebalo biti sukladno sa primljenom spoznajom. Knjiga ”Dnevnik jednog unuka” je upravo to, taj početak, to suočavanje se teškom istinom, a čitatelj treba dalje nastaviti. Naravno, da bi se tako moglo, da se ne bi ostalo u mraku, ušlo u neke depresije ili prihvatilo defetizam, neophodna je vjera u Jednoga Boga i sve treba biti tome podređeno pa tako i Domovina.

dujmicJer, niti Hrvatska niti Hrvatstvo nisu sami sebi smisao i nisu ono što je konačno nego može biti dobro i pravo samo ako su u funkciji Oca na nebesima, ako su usuglašeni sa Njegovim zakonima. Sve drugo, svaka druga postavka ovih prioriteta prijeti da se pretvori u idolopoklonstvo, a to je štetno i na taj način ne može se protiv ovog zla i njegovih slugu koji su doveli do ovog stanja opisanog u Dujmićevoj knjizi. Uostalom, izreka ”Bog i Hrvati” točno tako i postavlja stvari. Bog je na prvom mjestu, a onda iza toga dolazi narod i svaki pojedinac u tom narodu kao čovjek napravljen na sliku Stvoriteljevu. Također, u ovom današnjem trenutku potpune obezglavljenosti naroda, vladavine izdajnika i tuđinskih slugu, usprkos svega ne treba upasti u to pripremljeno crnilo i tamu nego se samim svojim primjerom, stavom, govorom postaviti kao svjetlo u toj tami. Ne treba naricati i zapomagati nego baš u inat svemu ovome zlu i mraku zapjevati pjesmu u slavu Gospodara i Njegovog svjetla. Prisjetimo se epizode iz rata kad je mala skupina branitelja na Srđu iznad Dubrovnika, kad su bili potpuno nadjačani od strane neprijateljske vojske, većina ranjeni, mnogi izginuli te je realno sve izgledalo kao da im nema spasa, da je sve izgubljeno. Ali ipak, i u tom najtežem trenutku, kad su se povukli u podrumske prostorije tvrđave na Srđu i kad je neprijatelj bio gore na tvrđavi i bacao bombe niz stepenice prema njima, oni malobrojni koji su preživjeli zapjevali su pjesmu ”Zovi, samo zovi”.

Pjesma se čula gore na vrhu, na terasama tvrđave koju su zauzeli agresori te su poslije ti isti pripadnici agresorskih postrojbi svjedočili kako ih je ta pjesma uzdrmala i zadržala tako da su se nakon artiljerijske paljbe po njima iz par minobacača kojima su branitelji Dubrovnika raspolagali povukli i praktički izgubili dobivenu bitku. Neka nam to svima bude pouka i primjer, da se ne zaboravi, da se na to još i nadogradi, jer situacija je danas još teža nego te sad već pomalo daleke 91′, ali tim više traži se glasnija i odlučnija pjesma koja će nas odvesti u pobjedu.

Marko Francišković

Knjigu možete pronaći OVDJE

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Današnja mlađarija gledana starinskim očima!

Objavljeno

na

Objavio

hercegovina
Foto: Perica Biško

Današnja mlađarija
gledana starinskim očima!

Bože sačuvaj

Faljen Isus moj narode mali,
di smo ono zadnji puta stali
čini mi se da je bilo ovo,
kada kineš reci “MISUSOVO”!

Kad zapivaš prst u uvo stavi,
kućetinu na tri sprata pravi,
i neka se susjed malo stidi,
njegova se od naše ne vidi!

A makinja nek plovi ko lađa,
malo veća a i malo mlađa,
za to mora odrišit se kesa,
al kupit će ćaća Mercedesa!

Mora malo i podignut s banke
a i tamo veze su mu jake,
manji kredit podići se mora,
kupit slabo ,ne bi bila fora!

Od kad mater ženi sina brale
svadbene se proširiše sale,
nove prave one stare ruše
mora zovnut bar iljadu duše!

Tu ti sala nesmi bit mala,
nemoj otić da ne kažeš fala
mada i to desiti se znade,
Ercegovac pošteno je čeljade!

A u kući di no žive stari
vatrenika više se ne vari,
ni to nije više rađa laka,
lakše je pomust iz tetrapaka!

A šta ćeš, tako vrime gazi,
mlađarija na njive ne slazi,
ni u jesen, kamol u srid lita,
a svako malo za ćevapa pita!

Prije mladost kopala kanale
a danas gonjaju signale,
čim na vrata, eto ti ga vraže
za wifi svi lozinku traže!

Nema više oni lipi stvari
sa’ momak curu priko veze bari,
nema više lale moja mila
da po selim skupljaju se sila .

Nit matere više dicu biju,
niti oće a niti li smiju,
ne pije se lozovača ljuta
sada viski baca pored puta!

Danas mladost nikoga ne šljivi!
Noćni život ona sada živi
i ne da se nikom zajebavat,
čeljad ustaje a oni iđu spavat!

I još ovo, Bože oslobodi,
raspale gaćetine sad su u modi,
kad od plaće isčanča o’ ćaće
ode kupit te raspale gaće.

A bez tetovaže nema niko više,
išaralo se ko da roman piše,
nakvom varbom navarbalo kosu
a minđuše nose i u nosu!

Bože sačuvaj, današnje mladosti,
prije bi ti ćaća polomijo kosti,
fratar bi te navistijo s oltara,
ka’ bi ti iz džepa ispala cigara!

Nema se više spokoja ni mir,
od kad nesta ovaca i pastira,
nitko više za staro ne mari
sad nas šišaju samo političari!

A o njima ću rano moja ljuta
napisati nešto neki drugi puta!
Živjeli!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

HERCEGOVINA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

U Petrinji predstavljena knjiga Marka Ljubića „Rasudbe hrvatske državnosti“

Objavljeno

na

Objavio

U sklopu Dana sjećanja u Hrvatskom domu je predstavljena knjiga Rasudbe hrvatske državnosti autora Marka Ljubića.  Uz autora su o knjizi govorili Nenad Piskač te akademik Josip Pečarić.

Akademik Josip Pečarić je u više navrata citirao knjigu i njezin sadržaj, a njegovo izlaganje donosimo u nastavku:

Dopustite mi da vas na početku sve lijepo pozdravim i zahvalim autoru g. Marku Ljubiću i organizatorima ovog predstavljanja što su mi omogućili govoriti na večerašnjem predstavljanju knjige RASUDBE HRVATSKE DRŽAVNOSTI.

Na koricama svoje knjige g. Ljubić je izdvojio, uz sjajne komentare biskupa Košića i prof. dr. sc. Matka Marušića, i moje riječi:

“Kolumnist Marko Ljubić u svojim tekstovima, ali i u javnim nastupima, na jedinstveni način pokazuje kako se politološka znanost može koristiti u objašnjavanju hrvatske zbilje, uočavanju bitnih u odnosu na umjetno i manipulativno ponuđene nebitne dvojbe i probleme.  On zna tu zbilju predočiti širokom krugu čitatelja na način koji je svima razumljiv i blizak. S druge strane kako su te raščlambe doista sveobuhvatne i precizne, uvijek sam se pitao zašto on nije savjetnik bilo Predsjednice RH bilo u Vladi RH. Njegovi tekstovi i analize čine radost i ohrabrenje njegovim čitateljima, mnogim državotvornim Hrvatima, pa je nedvojbeno Ljubić jedan od najpopularnijih hrvatskih kolumnista”.

Zapravo odgovor na pitanje zašto Ljubić nije savjetnik ili Predsjednice ili u Vladi posredno je dao, vjerojatno će vas iznenaditi koga ću citirati, Zlatko Dalić:

“Ono što je jako važno i bitno, po meni, možda čak važnije i od samoga srebra – jest ono što se događalo nakon SP-a. I tijekom SP-a, ali pogotovo nakon prvenstva. Da je cijela Hrvatska živjela kao jedno, da je zajedništvo koje su pokrenuli igrači preraslo u cijelu državu. Ne bih rekao da je to bila “revolucija”, prije bih upotrijebio izraz “događanje naroda” ili “zajedništvo”… Počelo se živjeti skupa, osobito su mladi osjetili pripadnost koja se u međuvremenu bila izgubila. Odnosno, bio se izgubio identitet… Malo-pomalo, u proteklih 15-ak godina netko je sustavno zatomio sve što je bilo hrvatsko (podcrtao JP), i dođu 22 dečka i u mjesec dana sve to ponište! Svojim zajedništvom, svojom borbom, ljubavlju…”, dodao je.

https://kamenjar.com/zlatko-dalic-netko-je-sustavno-zatomio-sve-sto-je-bilo-hrvatsko-i-dodu-22-decka-i-u-mjesec-dana-sve-to-poniste/

Da, danas su i na vlasti i u oporbi i u glavnim medijima upravo oni koji su učinili sve da bi se, kako kaže Dalić, ZATOMILO SVE ŠTO JE BILO HRVATSKO. A takvi sigurno ne žele Ljubića koji svojim radom djeluje potpuno suprotno tome.

A kako su Dalić, Modrić i ostali Vatreni i sami doživjeli kako vlast pokušava zatomiti sve što je hrvatsko možemo vidjeti u jučerašnjem Hrvatskom tjedniku u kome Ivica Marijačić piše:

Plenković je) veliki uspjeh hrvatskih nogometaša na Svjetskome nogometnome prvenstvu u Rusiji htio iskoristiti za stjecanje političkih bodova. Naime, spektakularnu masovnu proslavu u Zagrebu, na dan povratka iz Rusije htio je odrediti vlastitim protokolom u sklopu kojega je bila i zamisao da osobno primi toga dana u Banskim  dvorima nogometaše, ali i da pod svaku cijenu spriječi nastup Marka Perkovića Thompsona na središnjem zagrebačkom trgu jer se plašio da Thompson ne zapjeva, kako je govorio, !Za dom spremni“. Dakle, premijerova ideja bila je da u 16 sati toga dana priredi prijam za nogometaše, ali budući da je iz protokola izbacio Thompsona, nogometaši su izrijekom odbili ići premijeru. Kad su čuli da je iz protokola izbacio Marka Perkovića Thompsona, zatražili su od pilota da vozi prema Splitu. Kako bi se spriječio veliki skandal, nogometašima je poslana informacija da će Thompsonu biti dopušteno otpjevati jednu pjesmu !Geni kameni“. Tada hrvatska nogometna reprezentacija u zrakoplovu odlučuje da se ipak leti za Zagreb, ali i dalje ne vjeruju Plenkoviću. Štoviše, uvjereni su da on laže i da ne će dopustiti nastup M. Perkoviću Thompsonu nastup te, kako bi doskočili njegovoj mogućoj prijevari, pozivaju popularnoga glazbenika da dođe u zračnu luku i ondje im se pridruži u autobusu, što se konačno i dogodilo na užas ljevičarskih jugosrpskih medija u Hrvatskoj i samoga Plenkovića. Plenkoviću je preostalo da spasi što se dade spasiti i da ne ostane usamljen i ponižen u Banskim dvorima. Nakon što mu je postalo jasno da ga nogometaši ignoriraju, otišao je i bio sam u Gradskoj kavani, blizu, ali ipak izvan slavlja hrvatskoga naroda i nogometaša na trgu. Bila je to bijeda jednoga dužnosnika, posve otuđenoga i prezrenoga od vlastitoga naroda.

No taj poraz s dočeka nogometaša očito nije pokolebao Andreja Plenkovića u borbi protiv „ekstremizma“. I u danima poslije, nastavio je svoju bazičnu misiju „čišćenja“ HDZ-a i nacije od strašnih grijeha kao što su nacionalizam, patriotizam.

A kad nu je propalo profitiranje na račun velikog uspjeha Vatrenih, Plenković nalazi način kako druge optužiti za nekakvo profitiranje povodom zakazanog prosvjeda u Vukovaru. O tome danas piše naš poznati kolumnist Marcel Holjevac:

Naravno, politizacija od koje strahuju Plenković i njegov trbuhozborac i tumač misli Jandroković zapravo je mogućnost da se skup pretvori u prosvjed protiv Vlade ili, nedajbože, Plenkovića osobno. Tu se naročito istaknuo Plenkovićev dežurni poltron, Jandroković, ali i ministrica Žalac.

No prosvjed zapravo i jest protiv Plenkovića osobno, samo što Plenković to ne može dokazati. Ali zna. I zato se služi vrlo prljavim metodama difamacije i pokušajima, preko svojih poltrona, prikazivanja Penave i vukovarskih branitelja u što gorem svjetlu: I Jandroković i Kuščević i Žalac, kao i sam Plenković, sad govore da “neki žele profitirati na žrtvi Vukovara”, a Jandroković je čak otišao u neukusu dotle da je rekao, ”svima koji žele profitirati na žrtvi i stradanju Vukovara poručujem da to nije dobro, to je vrlo ružno i to mogu činiti samo loši ljudi”.

Stigmatizacija branitelja

Jasno je da samo loši ljudi stigmatiziraju cijele populacije, to su radili i Staljin i Hitler i Slobini komunisti. Kad kaže ”Bit će tu nekih aktera koji će pokušati izvući za sebe možda neke političke bodove. Bit će tu i onih koji će možda željeti ugroziti vladajuću većinu u Hrvatskom saboru i pokušati srušiti vladu, ali još jednom ponavljam da oni koji pokušavaju profitirati na žrtvi Vukovara – zaista zaslužuju svaku osudu”, Jandroković zapravo govori protiv prava na prosvjed.

(…)

Žalac je pak dotakla dno izjavom: „Meni je osobno najgore od svega u cijeloj toj priči što se predviđa da zapjeva naš pjevač Thompson koristeći žrtvu Vukovara“, na što joj je Thompsonov management odvalio zvonku šamarčinu podsjetivši je da je ministrica, a ne baba vračara. Da je to i istina, a Thompson je potvrdio da nije, na koji način bi Thompson koristio žrtvu Vukovara time što bi pjevao na prosvjednom skupu kojim se traži kažnjavanje onih koji su Vukovar i ubili?

https://narod.hr/hrvatska/marcel-holjevac-strah-i-prijezir-u-banskim-dvorima-ili-zasto-plenkovic-zazire-od-svog-naroda

Čitajući Ljubićevu knjigu moći ćete vidjeti sve to o čemu govori Zlatko Dalić i Holjevac u Ljubićevim politološkim analizama, tj. moći ćete sami otkriti kako se politološka znanost može koristiti u objašnjavanju hrvatske zbilje, tj. zašto su te moje riječi i izdvojene na koricama ove knjige. A posebno i ono Dalićevo o “zajedništvu”, jer nitko u Hrvatskoj ne piše toliko o tome kao Ljubić. Danas vidimo koliko vlast (i oporba) pokazuje i prezir prema narodu opstruirajući više od 800,000 potpisa za referendum. A Ljubić uporno dokazuje kako ni te inicijative nisu dovoljne da bi i hrvatski narod stao uz bok drugim narodima svijeta kod kojih su prilikom izbora svi oni jednaki. Hrvati izvan Hrvatske su i dalje neravnopravni! A vlasti pokazuju da su im jedino važni takvi izbori koji će omogućiti da i dalje vladaju ne vodeći računa o željama hrvatskih ljudi. Pri tome pod hrvatskim ljudima mislim i na sve one brojne Srbe u RH koji su bili za Hrvatsku i od kojih su se mnogi borili za nju, a vlastima oni nisu zanimljivi već samo pupavčevi Srbi koji sprovode velikosrpsku politiku diktiranu iz Beograda. Zato nitko od njih neće upitati Pupovca je li on fašist kada je podržavao fašističku srpsku agresiju na Hrvatsku. Zbog dr. Šretera je uzalud i prozivan u Saboru, sjetimo se i njegove zločinačke laži tijekom Domovinskog rata o pokrštavanju 11000 srpske djece. A branitelji ga prozivaju i ovih dana. Uzalud uz ovakvu vlast, zar ne?

Ali uvjeren sam da će vam sam autor o tome mnogo više i mnogo bolje govoriti od mene.

Zapravo, Ljubićevu knjigu doživljavam, kako sam naglasio na predstavljanjima u Zagrebu i Tisnom, kao udžbenik iz koga studenti (i ne samo oni) mogu mnogo više naučiti od onoga što uče na fakultetima na kojima imamo razne joviće, jakovine, markovine  i slične.

Prvo poglavlje ovog udžbenika je:

HRVATSKA DRŽAVNOST IZMEĐU NACIONALNOG IDENTITETA I DRUŠTVENIH PODJELA 

Ljubićeva osnova misao vezana uz 9 studija u ovom poglavlju je:

Državna politika mora stvoriti pretpostavke ujedinjenja hrvatskog naroda na poziciji pobjednika, a ne na uspomeni na žrtvu komemoriranu tijekom nekoliko prigodnih dana. Istinu o našim ključnim događajima mora pisati pobjednički narod, a ne poraženi zločinac.

A sam naslov prve studije puno govori:

Temeljni razdor: Hrvatski suverenizam ili neojugoslavenski regionalizam

I tako redom imamo poglavlja:

NEGATORI HRVATSKE DRŽAVNOSTI s 9 studija;

ILUZIJA HRVATSKE DRŽAVNOSTI S POLITIČKIM SRPSTVOM sa 6 studija;

KOST U GRLU – HRVATI BOSNE I HERCEGOVINE sa 7 studija; i

POLITIČKA KULTURA I KULTURA DRŽAVNOSTI s 8 studija, a završna studija je Kako Hrvatsku izvesti na staze nacionalnoga uspjeha?

Završit ću ovo izlaganje s riječima autora koje je sam izdvojio iz ovog posljednjeg poglavlja:

U svim fazama razvitka svake, baš svake državnosti, izborni sustav i zakonodavstvo ključni su instrumenti upravljanja razvitkom državnoga poretka. Nema važnijega od toga, niti postoji alternativa. Drugim riječima, dok je na snazi trenutni ustavni i pravni poredak države, baš nitko ni pod kakvim okolnostima ne može ostvariti stabilnost društva i države, niti može postići svrhu te stabilnosti – razvoj svih društvenih i nacionalnih potencijala. Stabilnost sama sebi ne može biti svrhom, niti nosi pozitivno obilježje, ako se svodi na održavanje i reprodukciju vladajućega poretka. Takvu stabilnost ima, primjerice, Sjeverna Koreja.

Josip Pečarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari