Pratite nas

Kultura

Knjiga: „Dnevnik jednog unuka“

Objavljeno

na

Ivan Dujmić je rođen 1967. god. u selu Vrbanja, Istoćna Slavonija (Cvelferija).Četiri razreda osnovne škole završio je u Brčkom (BiH), od 5-8 razreda osnovnu školu pohađa u Vinkovcima, a srednju
medicinsku u Novom Sadu, nakon koje upisuje filozofski fakultet, međutim 1987.god. odlazi na Kosovo odakle se 1989.god. vraća u Vinkovce osječajući da je rat na vratima Hrvatske. 1991.god. odlazi na straže u sastavu mjesnih zajednica, točnije V mjesne zajednice. U 7. mjesecu 1991 odlazi u 3 gbr.2 bojnu u sastav sanitetske grupe Krmače gdje skupa sa svojim prijateljima i suborcima izvršava časne zadatke od Vukovara, Bogdanovaca, Nuštra, Marinaca, Slavonskog Broda…1993 pristupa u SJP Krpelj, a potom odlazi na 22 terena na Velebitu, te AKCIJE Kocka, Krug, Poskok, i Medački đžep…nakon SJP prelazi u 5 gbr. U PORD gdje nakon 6-7 mjeseci izmoren podnosi zahtjev za skrb. 1995 zasniva obitelj te ima dvoje djece, no brak mu nije potrajao. Ovo je njegova prva knjiga.

Ivica Mijatović: PREDGOVOR

dnevnikjednogunukaKnjiga „Dnevnik jednog unuka“ nastala je kao svojevrsni revolt autora na sustavno marginaliziranje Hrvata kao naroda, te sustavnog pokušaja uništenja svega što u svom predznaku nosi hrvatski.
Netko će reći kako je autor svojim tekstovima pristupio kao ekstremni nacionalista. Međutim, tekstovi u kojima autor na sebi svojstven način prezentira viđenje zatiranja svega što je hrvatsko nisu ništa više nacionalistički od bilo kojeg pripadnika drugog naroda koji sebe naziva domoljubom.
Autor ovih tekstova jeste domoljub, istinski veteran Domovinskog rata koji je na svojim „leđima“, osobnim iskustvima, iskusio svu nepravdu poslijeratnih zbivanja, tako da se izuzetno oštro i kritički osvrće na postupanja svih vlada, kako onih od nastanka samostalne države Hrvatske tako i onih koje su uslijedile iza njih bez obzira koji politički predznak nosile ili orijentaciju.

Ali što je nacionalizam? Nacionalizam je ideologija ili svjetonazor u kojoj je nacionalni identitet presudan za formiranje i opstojnost jedne suverene države. Prema nazoru pristalica nacionalizma, za pripadnike jednog naroda je odnos prema naciji važniji od svakog drugog elementa osobnog ili grupnog identiteta i od svakog drugog odnosa lojalnosti. Međutim pojam „nacionalizam“ se u jeziku koristi kao pozitivan ili negativan kontekst ili smisao. Gledajući na pozitivan aspekt Ivanova nacionalizma može se osjetiti doista ona istinska, domoljubna crta kojom naglašava kako nitko pred zakonom ne bi trebao biti nedodirljiv makar se radilo o bivšim predsjednicima države Hrvatske ili predsjednicima njenih vlada, odnosno svih političara koji nisu činili ništa dobroga svome narodu već se na uštrb i pod krinkom domoljuba bogatili preko leđa malog, običnog čovjeka, ili vojnika koji je s puškom u ruci branio svetinju, svoju domovinu. Ovakvim viđenjem i prezentiranjem autor nije odstupio, odnosno pristupio ekstremizmu već je naprotiv sve ovo napisano bazirao na tezi kroz patriotizam kakav je općeprihvaćen u društvu još kroz 18 i 19 st. kada se jasno naglasilo da niti kraljevi ili carevi nisu nedodirljivi.

Neupućen čitatelj mogao bi reći kako se ovdje ne radi o pozitivnom nacionalizmu već negativnom ili tzv. šovinizmu samo zato što je autor ove knjige zakopao dublje u povijest svog naroda. Da, autor se osvrnuo i na pojam, te pojavu ustaštva u Nezavisnoj državi Hrvatskoj kao nacionalnom pokretu. Sustavnim istraživanjem, iznošenjem teza, autor ove knjige pokušava sprati ljagu s imena Hrvat.

Zanimljiva je činjenica da kada sam dobio ove materijale u rad, pristupio proučavanju istih te ocjenjujući kvalitetu tekstova,nekih dvadesetak dana iza toga Jakov Sedlar je predstavio svoj drugi film o Jasenovcu u srcu Izraela. Ono o čemu je u svojim tekstovima progovorio Ivan Dujmić, a ne znajući za to, na ekran je postavio Jakov Sedlar. Ako sam se tada i dvoumio oko Ivanovih tekstova, pojava filma je uklonila svaku sumnju, te potvrdila Ivanovu tezu da su se najveći zločini u Jasenovcu dogodili upravo završetkom 2. sv.
rata i to u periodu od 1945.god. do 1951.god. i to u vrijeme Komunističke partije i partizana koji su tada za sve ono što se dogodilo okrivili Hrvate, dajući svima predznak Ustaše, te enormno povećavali broj stradalih u samom logoru prikazujući Hrvate genocidnim narodom. O ovome istom, Ivan progovara o događajima tijekom i poslije Domovinskog rata.

Sama vrijednost Ivanovih tekstova je u tome što su pisani esejističko-publicistički skoro kronološki, te on ne pretendira na davanje svih odgovora, već on postavlja niz pitanja i niz mogućnosti s nakanom da stvori svog idealnog čitatelja. Pišući iz osobnog iskustva, autor na trenutke prelazi iz jedne teme u drugu ali nas kroz tekstove jasno vodi stavljajući nam do znanja kako je sve o čemu piše isprepleteno, a opet tako usko povezano jedno s drugim. Pogotovo kada iznosi teorije o zbivanjima pred Domovinski rat , te tijekom i poslije istoga.

Može se reći da je ova knjiga zamišljena kao prikaz niza pitanja o kojima do skoro nitko nije raspravljao ili ako je i raspravljao vješto ih je gurao pod tepih sve pod krinkom domoljublja ili dobrosusjedskih odnosa. Isto tako, ova knjiga ostavlja mogućnost istraživanja bilo povjesničara, bilo državnih institucija koje se bave tim radnjama. Stoga, kada pročitate knjigu, vratite se na ovaj predgovor i ovo pitanje koje ću postaviti ovdje:

Ima li Hrvat pravo na svoj nacionalizam, ako se zna da je cit ;”Hrvatski nacionalizam je obrana hrvatske zajednice i hrvatskih predaja od svih unutarnjih ili vanjskih snaga koje žele tu zajednicu osloboditi ili joj oduzeti njezin poviješću oblikovani značaj. Taj nacionalizam jača kao obrambena kategorija kada postoji veća ugroženost, a slabi kada nema ugroženosti.“ – Ivo Korsky.

Ivica Mijatović

O KNJIZI SU REKLI…MARKO FRANCIŠKOVIĆ

Već sam naslov Dujmićeve knjige ”Dnevnik jednog unuka” ukazuje na to da on drži do kontinuiteta i kronologije, kako kroz svoj vlastiti primjer, tako i u smislu ciljeva borbe, hrvatske države i Hrvata općenito. Dujmićeva knjiga je živopisna i osebujna dijagnoza stanja u Hrvatskoj očima jednog poštenog branitelja. Ona je krik za pravdom koji se poput rijeke širi neočekivanim rukavcima i virovima. A nijedan od njih nije miran niti statičan. Može se slagati ili ne slagati sa njim u pojedinim stvarima, glorifikaciji nekih ljudi ili tumačenju nekih događaja, ali ne može se poreći iskrenost i istinitost njegovog vapaja za Bogom, obitelji i Domovinom.

Autor žaluje za slavnom hrvatskom prošlošću, daljom i bližom, kao i njenim herojima poput Zvonka Bušića, Brune Bušića, Blaža Kraljevića i mnogim čija imena ne znamo, dok se istodobno iz njega prolama neslaganje, bijes, ljutnja spram onih koji su uništili hrvatski san o slobodi s početka devedesetih godina. U svojem pripovijedanju on kroz stranice knjige uspijeva čitatelju prenijeti svoje osobne doživljaje pojava u društvu, ali i ono što mnogi danas smatraju pukim svakodnevnim vijestima. Dujmić želi lustraciju, dokumentira da udbaši i komunizam nisu dio prošlosti, problematizira povijesne događaje pa i one koje je opasno preispitivati, objašnjava vrlo slikovito metode SOA-e, konstatira da se policija pretvorila u osobnu gardu tajkuna i da nije na strani naroda, promišlja o imigrantskoj krizi, bez kalkuliranja, hrabro i poimenice govori o stvarima o kojima se hobotnice na svim razinama – od sabora, preko vlade, sudstva, bankarstva, tzv. liječničke struke, medija…

Na koncu zaključuje ispravno: – Ne, nemamo Hrvatsku. Može se jasno osjetiti njegovo neslaganje, bijes i tuga što je tome tako, naročito kada mora priznati da su Hrvati to i zaslužili jer se mire sa situacijom, prateći tv programe. Svjestan je on raznih načina specijalnog ratovanja, kojima je cilj stvaranje armije nezainteresiranih i mirnih poslušnika. Svjestan je i masonskih ekspozitura te o njima ne govori kao o apstraktnoj pojavi koja se dešava tamo negdje daleko nego ih smješta u naš sokak, u našu neposrednu blizinu. Cijela je knjiga poziv na buđenje, na djelovanje iz vizure branitelja koji je to nastavio biti i nakon što je oružje utihnulo. Jednom branitelj, uvijek branitelj. Naročito cijenim njegovu hrabrost u smislu da ne govori samo o vanjskim stvarima, to može svatko, nego govori i o vlastitoj privatnosti, borbi sa okolinom, posljedicama PTSP-a, krahu obitelji, nadanjima, izdajama, očekivanjima i snovima. I upravo kroz tu vrijednost ove knjige, čitatelj, na osnovu njegove priče, koja je neušminkana, gola i iskrena, može doživjeti svu golgotu braniteljske populacije općenito.

Upravo iz tog razloga treba upozoriti da, zbog u knjizi prisutne naglašene istinitosti u dijagnozi današnje Hrvatske, čitatelj ne ostane pod tim mračnim dojmom misleći da nema izlaza, da nema svjetla koje će odagnati tamu. Istina je takva kakva je, treba se s njim moći suočiti i prihvatiti je, ali to je samo prvi korak, to je početak puta. Nakon toga slijedi nastavak, slijedi daljnje kretanje koje bi trebalo biti sukladno sa primljenom spoznajom. Knjiga ”Dnevnik jednog unuka” je upravo to, taj početak, to suočavanje se teškom istinom, a čitatelj treba dalje nastaviti. Naravno, da bi se tako moglo, da se ne bi ostalo u mraku, ušlo u neke depresije ili prihvatilo defetizam, neophodna je vjera u Jednoga Boga i sve treba biti tome podređeno pa tako i Domovina.

dujmicJer, niti Hrvatska niti Hrvatstvo nisu sami sebi smisao i nisu ono što je konačno nego može biti dobro i pravo samo ako su u funkciji Oca na nebesima, ako su usuglašeni sa Njegovim zakonima. Sve drugo, svaka druga postavka ovih prioriteta prijeti da se pretvori u idolopoklonstvo, a to je štetno i na taj način ne može se protiv ovog zla i njegovih slugu koji su doveli do ovog stanja opisanog u Dujmićevoj knjizi. Uostalom, izreka ”Bog i Hrvati” točno tako i postavlja stvari. Bog je na prvom mjestu, a onda iza toga dolazi narod i svaki pojedinac u tom narodu kao čovjek napravljen na sliku Stvoriteljevu. Također, u ovom današnjem trenutku potpune obezglavljenosti naroda, vladavine izdajnika i tuđinskih slugu, usprkos svega ne treba upasti u to pripremljeno crnilo i tamu nego se samim svojim primjerom, stavom, govorom postaviti kao svjetlo u toj tami. Ne treba naricati i zapomagati nego baš u inat svemu ovome zlu i mraku zapjevati pjesmu u slavu Gospodara i Njegovog svjetla. Prisjetimo se epizode iz rata kad je mala skupina branitelja na Srđu iznad Dubrovnika, kad su bili potpuno nadjačani od strane neprijateljske vojske, većina ranjeni, mnogi izginuli te je realno sve izgledalo kao da im nema spasa, da je sve izgubljeno. Ali ipak, i u tom najtežem trenutku, kad su se povukli u podrumske prostorije tvrđave na Srđu i kad je neprijatelj bio gore na tvrđavi i bacao bombe niz stepenice prema njima, oni malobrojni koji su preživjeli zapjevali su pjesmu ”Zovi, samo zovi”.

Pjesma se čula gore na vrhu, na terasama tvrđave koju su zauzeli agresori te su poslije ti isti pripadnici agresorskih postrojbi svjedočili kako ih je ta pjesma uzdrmala i zadržala tako da su se nakon artiljerijske paljbe po njima iz par minobacača kojima su branitelji Dubrovnika raspolagali povukli i praktički izgubili dobivenu bitku. Neka nam to svima bude pouka i primjer, da se ne zaboravi, da se na to još i nadogradi, jer situacija je danas još teža nego te sad već pomalo daleke 91′, ali tim više traži se glasnija i odlučnija pjesma koja će nas odvesti u pobjedu.

Marko Francišković

Knjigu možete pronaći OVDJE

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Falio si oče

Objavljeno

na

Objavio

Teško je odrastati bez oca, bilo da te ostavio na ovaj ili onaj način ali teško je!
Mnogi čeznu za svojom djecom ali su primorani napustiti ih zbog one kore kruha, mnogi to rade zbog svoje neodgovornosti! Bilo kako bilo:

Falio si oče

Pročitaj oče što ti imam reći,
ništa ne može stati na put sreći.
Iako mi život nije bio bajka,
bez tebe podiže me majka!

Svu ljubav svijeta mi je dala
a kad bi od umora pala,
znala je svoju tugu da skrije,
osim tebe ništa falilo mi nije.

Samo ti si falio mi oče.
Bez tebe bio sam siroče
i često bi svoje suze krio,
ali sve sam ti oče oprostio!

Da si samo jednom u životu
poklonio mi svoju dobrotu,
da sam jednom sjeo ti u krilo
čini mi se,lakše bi mi bilo.

Od djetinjstva prođe mnogo ljeta,
meni su moja djeca blago svijeta.
Često život čudne priče piše,
ni ja oče,siroče nisam više!

Pružam njima što ti nisi meni
i ne dam bolnoj uspomeni
da u moje srce se uvuče,
živim za sutra,zaboravljam juče’.

Pišem ti priču djetinjstva mog,
oprostio sam ja,oprostit će i Bog
i nikada te ovo upitao ne bi,
ali možeš li oče ti oprostit sebi?

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

 

ZABORAVLJENI

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Milas: Rekli su mi kako je katolički školski centar ‘Sveti Ivan Pavao Drugi’ izniman primjer kvalitete

Objavljeno

na

Objavio

Izvor za tekst i fotografije: facebook stranica Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH

Državni tajnik Zvonko Milas boravio u Bihaću
 

– U Bihaću smo u Katoličkom školskom centru gdje smo se našli s predstavnicima te obrazovne ustanove koja ima određene probleme u svom funkcioniranju. Da budem precizniji, problem je u financiranju. Tim povodom imali smo sastanke s predstavnicima Unsko-sanske županije i grada Bihaća. Postigli smo dogovor da će Unsko-sanska županija kao nadležna instanca za financiranje obrazovnih ustanova na ovom području na svom sljedećem skupštinskom zasjedanju učiniti sve kako bi KŠC “Sveti Ivan Pavao Drugi” našao svoje mjesto u njihovom proračunu, kazao je Milas

Državni tajnik Središnjeg ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske Zvonko Milas danas je posjetio Bihać gdje se sastao s predstavnicima  tamošnjeg Katoličkog školskog centra te s predstavnicima lokalne i regionalne vlasti: gradonačelnikom grada Bihaća Šuhretom Fazlićem i premijerom Unsko-sanske županije Mustafom Ružnićem. Posjet Bihaću državni tajnik iskoristio je i  za posjet kući časnih sestara Klanjateljica krvi Kristove, koje ove godine obilježavaju 125 godina od dolaska i djelovanja u ovdašnjoj župi Svetog Antuna Padovanskog.

Državni tajnik Milas se najduže zadržao u prostorijama Katoličkog školskog centra “Sveti Ivan Pavao Drugi” gdje je razgovarao s ravnateljem vlč. Borisom Ljevakom o situaciji u ovoj obrazovnoj ustanovi. Nakon današnjih sastanaka, gospodin Milas dao je i intervju novinarki Ivani Perkovac za “Glas Hrvatske” u kojem je naglasio razloge posjeta ovom području.

– U Bihaću smo u Katoličkom školskom centru gdje smo se našli s predstavnicima te obrazovne ustanove koja ima određene probleme u svom funkcioniranju. Da budem precizniji, problem je u financiranju. Tim povodom imali smo sastanke s predstavnicima Unsko-sanske županije i grada Bihaća. Postigli smo dogovor da će Unsko-sanska županija kao nadležna instanca za financiranje obrazovnih ustanova na ovom području na svom sljedećem skupštinskom zasjedanju učiniti sve kako bi KŠC “Sveti Ivan Pavao Drugi” našao svoje mjesto u njihovom proračunu, kazao je Milas i izrazio svoje mišljenje kako je iznimno zadovoljan čuvši riječi od predstavnika vlasti kako je KŠC kao obrazovna ustanova iznimno kvalitetna te je to i jedan od razloga što je i opstao cijelo ovo vrijeme i obećanja kako će on dobiti puninu u financiranju na zadovoljstvo osoblja i 500 učenika, kako onih iz osnovnih škola tako i srednjoškolaca, kazao je Milas i istakao kako ovu školu većim dijelom pohađaju učenici nehrvatske nacionalnosti.

Od drugih problema koji muče Hrvate koji žive u Bihaću i Unsko-sanskoj županiji najveći su iz područja cestovne infrastrukture (ceste, prilazi,…), kazao je državni tajnik što otežava normalan život.

– U tom smislu dogovorili smo se da se ubrzo ponovno nađemo i mi, ali i kolege iz središnjeg ureda za obnovu, Gradonačelnik i premijer i potražimo rješenja koja će pomoći Hrvatima da im život bude što jednostavniji, što ljepši i što bolji, čime će se oplemeniti i životi drugih ljudi koji žive na ovom području kazao je za “Glas Hrvatske” državni tajnik Zvonko Milas za vrijeme svoga posjeta Bihaću i Unsko-sanskoj županiji.

Piše: Anto PRANJKIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari