Pratite nas

Kultura

Knjiga: „Dnevnik jednog unuka“

Objavljeno

na

Ivan Dujmić je rođen 1967. god. u selu Vrbanja, Istoćna Slavonija (Cvelferija).Četiri razreda osnovne škole završio je u Brčkom (BiH), od 5-8 razreda osnovnu školu pohađa u Vinkovcima, a srednju
medicinsku u Novom Sadu, nakon koje upisuje filozofski fakultet, međutim 1987.god. odlazi na Kosovo odakle se 1989.god. vraća u Vinkovce osječajući da je rat na vratima Hrvatske. 1991.god. odlazi na straže u sastavu mjesnih zajednica, točnije V mjesne zajednice. U 7. mjesecu 1991 odlazi u 3 gbr.2 bojnu u sastav sanitetske grupe Krmače gdje skupa sa svojim prijateljima i suborcima izvršava časne zadatke od Vukovara, Bogdanovaca, Nuštra, Marinaca, Slavonskog Broda…1993 pristupa u SJP Krpelj, a potom odlazi na 22 terena na Velebitu, te AKCIJE Kocka, Krug, Poskok, i Medački đžep…nakon SJP prelazi u 5 gbr. U PORD gdje nakon 6-7 mjeseci izmoren podnosi zahtjev za skrb. 1995 zasniva obitelj te ima dvoje djece, no brak mu nije potrajao. Ovo je njegova prva knjiga.

Ivica Mijatović: PREDGOVOR

dnevnikjednogunukaKnjiga „Dnevnik jednog unuka“ nastala je kao svojevrsni revolt autora na sustavno marginaliziranje Hrvata kao naroda, te sustavnog pokušaja uništenja svega što u svom predznaku nosi hrvatski.
Netko će reći kako je autor svojim tekstovima pristupio kao ekstremni nacionalista. Međutim, tekstovi u kojima autor na sebi svojstven način prezentira viđenje zatiranja svega što je hrvatsko nisu ništa više nacionalistički od bilo kojeg pripadnika drugog naroda koji sebe naziva domoljubom.
Autor ovih tekstova jeste domoljub, istinski veteran Domovinskog rata koji je na svojim „leđima“, osobnim iskustvima, iskusio svu nepravdu poslijeratnih zbivanja, tako da se izuzetno oštro i kritički osvrće na postupanja svih vlada, kako onih od nastanka samostalne države Hrvatske tako i onih koje su uslijedile iza njih bez obzira koji politički predznak nosile ili orijentaciju.

Ali što je nacionalizam? Nacionalizam je ideologija ili svjetonazor u kojoj je nacionalni identitet presudan za formiranje i opstojnost jedne suverene države. Prema nazoru pristalica nacionalizma, za pripadnike jednog naroda je odnos prema naciji važniji od svakog drugog elementa osobnog ili grupnog identiteta i od svakog drugog odnosa lojalnosti. Međutim pojam „nacionalizam“ se u jeziku koristi kao pozitivan ili negativan kontekst ili smisao. Gledajući na pozitivan aspekt Ivanova nacionalizma može se osjetiti doista ona istinska, domoljubna crta kojom naglašava kako nitko pred zakonom ne bi trebao biti nedodirljiv makar se radilo o bivšim predsjednicima države Hrvatske ili predsjednicima njenih vlada, odnosno svih političara koji nisu činili ništa dobroga svome narodu već se na uštrb i pod krinkom domoljuba bogatili preko leđa malog, običnog čovjeka, ili vojnika koji je s puškom u ruci branio svetinju, svoju domovinu. Ovakvim viđenjem i prezentiranjem autor nije odstupio, odnosno pristupio ekstremizmu već je naprotiv sve ovo napisano bazirao na tezi kroz patriotizam kakav je općeprihvaćen u društvu još kroz 18 i 19 st. kada se jasno naglasilo da niti kraljevi ili carevi nisu nedodirljivi.

Neupućen čitatelj mogao bi reći kako se ovdje ne radi o pozitivnom nacionalizmu već negativnom ili tzv. šovinizmu samo zato što je autor ove knjige zakopao dublje u povijest svog naroda. Da, autor se osvrnuo i na pojam, te pojavu ustaštva u Nezavisnoj državi Hrvatskoj kao nacionalnom pokretu. Sustavnim istraživanjem, iznošenjem teza, autor ove knjige pokušava sprati ljagu s imena Hrvat.

Zanimljiva je činjenica da kada sam dobio ove materijale u rad, pristupio proučavanju istih te ocjenjujući kvalitetu tekstova,nekih dvadesetak dana iza toga Jakov Sedlar je predstavio svoj drugi film o Jasenovcu u srcu Izraela. Ono o čemu je u svojim tekstovima progovorio Ivan Dujmić, a ne znajući za to, na ekran je postavio Jakov Sedlar. Ako sam se tada i dvoumio oko Ivanovih tekstova, pojava filma je uklonila svaku sumnju, te potvrdila Ivanovu tezu da su se najveći zločini u Jasenovcu dogodili upravo završetkom 2. sv.
rata i to u periodu od 1945.god. do 1951.god. i to u vrijeme Komunističke partije i partizana koji su tada za sve ono što se dogodilo okrivili Hrvate, dajući svima predznak Ustaše, te enormno povećavali broj stradalih u samom logoru prikazujući Hrvate genocidnim narodom. O ovome istom, Ivan progovara o događajima tijekom i poslije Domovinskog rata.

Sama vrijednost Ivanovih tekstova je u tome što su pisani esejističko-publicistički skoro kronološki, te on ne pretendira na davanje svih odgovora, već on postavlja niz pitanja i niz mogućnosti s nakanom da stvori svog idealnog čitatelja. Pišući iz osobnog iskustva, autor na trenutke prelazi iz jedne teme u drugu ali nas kroz tekstove jasno vodi stavljajući nam do znanja kako je sve o čemu piše isprepleteno, a opet tako usko povezano jedno s drugim. Pogotovo kada iznosi teorije o zbivanjima pred Domovinski rat , te tijekom i poslije istoga.

Može se reći da je ova knjiga zamišljena kao prikaz niza pitanja o kojima do skoro nitko nije raspravljao ili ako je i raspravljao vješto ih je gurao pod tepih sve pod krinkom domoljublja ili dobrosusjedskih odnosa. Isto tako, ova knjiga ostavlja mogućnost istraživanja bilo povjesničara, bilo državnih institucija koje se bave tim radnjama. Stoga, kada pročitate knjigu, vratite se na ovaj predgovor i ovo pitanje koje ću postaviti ovdje:

Ima li Hrvat pravo na svoj nacionalizam, ako se zna da je cit ;”Hrvatski nacionalizam je obrana hrvatske zajednice i hrvatskih predaja od svih unutarnjih ili vanjskih snaga koje žele tu zajednicu osloboditi ili joj oduzeti njezin poviješću oblikovani značaj. Taj nacionalizam jača kao obrambena kategorija kada postoji veća ugroženost, a slabi kada nema ugroženosti.“ – Ivo Korsky.

Ivica Mijatović

O KNJIZI SU REKLI…MARKO FRANCIŠKOVIĆ

Već sam naslov Dujmićeve knjige ”Dnevnik jednog unuka” ukazuje na to da on drži do kontinuiteta i kronologije, kako kroz svoj vlastiti primjer, tako i u smislu ciljeva borbe, hrvatske države i Hrvata općenito. Dujmićeva knjiga je živopisna i osebujna dijagnoza stanja u Hrvatskoj očima jednog poštenog branitelja. Ona je krik za pravdom koji se poput rijeke širi neočekivanim rukavcima i virovima. A nijedan od njih nije miran niti statičan. Može se slagati ili ne slagati sa njim u pojedinim stvarima, glorifikaciji nekih ljudi ili tumačenju nekih događaja, ali ne može se poreći iskrenost i istinitost njegovog vapaja za Bogom, obitelji i Domovinom.

Autor žaluje za slavnom hrvatskom prošlošću, daljom i bližom, kao i njenim herojima poput Zvonka Bušića, Brune Bušića, Blaža Kraljevića i mnogim čija imena ne znamo, dok se istodobno iz njega prolama neslaganje, bijes, ljutnja spram onih koji su uništili hrvatski san o slobodi s početka devedesetih godina. U svojem pripovijedanju on kroz stranice knjige uspijeva čitatelju prenijeti svoje osobne doživljaje pojava u društvu, ali i ono što mnogi danas smatraju pukim svakodnevnim vijestima. Dujmić želi lustraciju, dokumentira da udbaši i komunizam nisu dio prošlosti, problematizira povijesne događaje pa i one koje je opasno preispitivati, objašnjava vrlo slikovito metode SOA-e, konstatira da se policija pretvorila u osobnu gardu tajkuna i da nije na strani naroda, promišlja o imigrantskoj krizi, bez kalkuliranja, hrabro i poimenice govori o stvarima o kojima se hobotnice na svim razinama – od sabora, preko vlade, sudstva, bankarstva, tzv. liječničke struke, medija…

Na koncu zaključuje ispravno: – Ne, nemamo Hrvatsku. Može se jasno osjetiti njegovo neslaganje, bijes i tuga što je tome tako, naročito kada mora priznati da su Hrvati to i zaslužili jer se mire sa situacijom, prateći tv programe. Svjestan je on raznih načina specijalnog ratovanja, kojima je cilj stvaranje armije nezainteresiranih i mirnih poslušnika. Svjestan je i masonskih ekspozitura te o njima ne govori kao o apstraktnoj pojavi koja se dešava tamo negdje daleko nego ih smješta u naš sokak, u našu neposrednu blizinu. Cijela je knjiga poziv na buđenje, na djelovanje iz vizure branitelja koji je to nastavio biti i nakon što je oružje utihnulo. Jednom branitelj, uvijek branitelj. Naročito cijenim njegovu hrabrost u smislu da ne govori samo o vanjskim stvarima, to može svatko, nego govori i o vlastitoj privatnosti, borbi sa okolinom, posljedicama PTSP-a, krahu obitelji, nadanjima, izdajama, očekivanjima i snovima. I upravo kroz tu vrijednost ove knjige, čitatelj, na osnovu njegove priče, koja je neušminkana, gola i iskrena, može doživjeti svu golgotu braniteljske populacije općenito.

Upravo iz tog razloga treba upozoriti da, zbog u knjizi prisutne naglašene istinitosti u dijagnozi današnje Hrvatske, čitatelj ne ostane pod tim mračnim dojmom misleći da nema izlaza, da nema svjetla koje će odagnati tamu. Istina je takva kakva je, treba se s njim moći suočiti i prihvatiti je, ali to je samo prvi korak, to je početak puta. Nakon toga slijedi nastavak, slijedi daljnje kretanje koje bi trebalo biti sukladno sa primljenom spoznajom. Knjiga ”Dnevnik jednog unuka” je upravo to, taj početak, to suočavanje se teškom istinom, a čitatelj treba dalje nastaviti. Naravno, da bi se tako moglo, da se ne bi ostalo u mraku, ušlo u neke depresije ili prihvatilo defetizam, neophodna je vjera u Jednoga Boga i sve treba biti tome podređeno pa tako i Domovina.

dujmicJer, niti Hrvatska niti Hrvatstvo nisu sami sebi smisao i nisu ono što je konačno nego može biti dobro i pravo samo ako su u funkciji Oca na nebesima, ako su usuglašeni sa Njegovim zakonima. Sve drugo, svaka druga postavka ovih prioriteta prijeti da se pretvori u idolopoklonstvo, a to je štetno i na taj način ne može se protiv ovog zla i njegovih slugu koji su doveli do ovog stanja opisanog u Dujmićevoj knjizi. Uostalom, izreka ”Bog i Hrvati” točno tako i postavlja stvari. Bog je na prvom mjestu, a onda iza toga dolazi narod i svaki pojedinac u tom narodu kao čovjek napravljen na sliku Stvoriteljevu. Također, u ovom današnjem trenutku potpune obezglavljenosti naroda, vladavine izdajnika i tuđinskih slugu, usprkos svega ne treba upasti u to pripremljeno crnilo i tamu nego se samim svojim primjerom, stavom, govorom postaviti kao svjetlo u toj tami. Ne treba naricati i zapomagati nego baš u inat svemu ovome zlu i mraku zapjevati pjesmu u slavu Gospodara i Njegovog svjetla. Prisjetimo se epizode iz rata kad je mala skupina branitelja na Srđu iznad Dubrovnika, kad su bili potpuno nadjačani od strane neprijateljske vojske, većina ranjeni, mnogi izginuli te je realno sve izgledalo kao da im nema spasa, da je sve izgubljeno. Ali ipak, i u tom najtežem trenutku, kad su se povukli u podrumske prostorije tvrđave na Srđu i kad je neprijatelj bio gore na tvrđavi i bacao bombe niz stepenice prema njima, oni malobrojni koji su preživjeli zapjevali su pjesmu ”Zovi, samo zovi”.

Pjesma se čula gore na vrhu, na terasama tvrđave koju su zauzeli agresori te su poslije ti isti pripadnici agresorskih postrojbi svjedočili kako ih je ta pjesma uzdrmala i zadržala tako da su se nakon artiljerijske paljbe po njima iz par minobacača kojima su branitelji Dubrovnika raspolagali povukli i praktički izgubili dobivenu bitku. Neka nam to svima bude pouka i primjer, da se ne zaboravi, da se na to još i nadogradi, jer situacija je danas još teža nego te sad već pomalo daleke 91′, ali tim više traži se glasnija i odlučnija pjesma koja će nas odvesti u pobjedu.

Marko Francišković

Knjigu možete pronaći OVDJE

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

U Splitu predstavljena knjiga Marka Ljubića ‘Rasudbe hrvatske državnosti’

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ivica Luetić

“Rasudbe hrvatske državnosti” u Splitu

U velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu pred brojnom publikom, pjevanje himne “Lijepa naša domovino” označilo je najljepši uvod u predstavljanje zanimljive knjige hrvatske zbiljnosti autora britkog pera, Marka Ljubića.

Knjiga “Rasudbe hrvatske državnosti” okupila je brojne naše sugrađane koji vjeruju autoru knjige, vrsnom analitičaru za nacionalne i ljudske vrjednote, kolumnistu i novinaru koji ne posustaje raditi i vjerovati s optimizmom u bolje sutra.

Knjiga Rasudbe hrvatske državnosti 3

U ime organizatora večeri Hrvatske udruge Benedikt riječ pozdrava i zahvalnosti uputio je njezin predsjedik Vide Popović, koji je bio u dvostrukoj ulozi, kao voditelj večeri i kao jedan od predstavljača knjige. Zahvalnost na gostoprimstvu uputio je domaćinu Nadbiskupskom sjemeništu, potom svim cijenjenim predstavljačima i autoru Marku Ljubiću.

Naglašenu zahvalnost poklonio je zboru mladih Nadbiskupijske klasične gimnazije „Don Frane Bulića“ i voditeljici prof. č.s. Lidiji Matijević na usklađenom izboru pjesama s temom večeri, čije izvođenje je bio fini dodatak atmosferi u dvorani.

Vide Popović je kratko predstavio publici već znane sudionike u programu večeri, urednika knjige Nenada Piskača, novinara, publicistu, esejistu i pjesnika, prof. dr. sc. Gorana Dodiga te Josipa Jovića, našeg vrijednog i poznatog kolumnistu i novinara.

„Autor Ljubić u ovoj knjizi u fokusu čitatelja u pet poglavlja stavlja teme hrvatske zbilje, hrvatskog identiteta, negatora hrvatske državnosti, Hrvate u Bosni i Hercegovini, ali i nudi vizije rješenja primjerene za Hrvatsku 21. stoljeća“, započeo je svoje razmišljanje o knjizi njezin urednik Nenad Piskač i nastavio: „Imamo Hrvatsku utemeljenu na pobjedi koju liliputanci s oskudnim legitimitetom žele svojim tezama degradirati, zato nam je dosta odnarođenih elita i njihovih politika!“.

Ljubićeve teze koje prizivaju novu nacionalnu sintezu podijelio je u tri grupe: neupitno polaziše, hrvatske zablude, rješenja. Neupitno polazište i temelj Hrvatske države je pobjeda u ratu, a borba za nacionalnu državu ne smije prestati.

Hrvatska država se ne gradi na Erdutskom sporazumu, druga je Ljubićeva teza: “Polazište dviju „strana“, jer ono što se dogodilo praktično i presudno utječe interpretacijom i implikacijama toga sporazuma na političke prilike današnje Hrvatske, pri čemu se potpuno istisnulo iz javnosti i političkog diskursa ono što su u tom trenutku predstavljale dvije „strane“.

Srbija i Srbi su bili zločinci, okupatori i agresori, a Hrvatska i hrvatski narod žrtva, pa kasnije – pobjednik! Ovo je polazište potpuno izgubljeno, a ostale su samo – strane pod međunarodnim ugovorom.”, objasnio je autor Ljubić u svojoj knjizi, ali i demaskirao Erdutski sporazum kao temelj hrvatskog srpstva. Rješenja za treću tezu vidi u zakonodavstvu, promjeni ustava, novom savezu u dobru s uzoritim našim velikanom vjere kardinalom Stepincem, kojemu je dobro bila životna misija, drugo ime za blagoslov, blage, dobre riječi nasuprot svemu što širi strah, mržnju, netrpeljivost, nepovjerenje u hrvatskoj domovini.

Urednik Piskač smatra da je jedna od ključnih teza ove knjige za stabilnost države – njezini državljani, a ne građani. On smatra da je Marko Ljubić zbog svojih izrazito jasnih i uvjerljivih stavova „kost u grlu“ posttuđmanovog razdoblja.

Nakon lijepo posloženih rečenica Nenada Piskača, kolumnista portala Hrvatskog kulturnog vijeća uslijedila je pjesma „Mila zemljo naša“ autora stihova Poljičanina don Ante Škobalja i maestra don Šime Marovića. Divna glazba, snažnih stihova kao da su u dosluhu s temom knjige, njezinim autorom i urednikom. Ipak, publika u dvorani se potpuno prepustila dirljivom ugođaju zborske izvedbe, a svojim snažnim i dugim pljeskom potvrdila istinu u stihovima.

Vide Popović je u svojem izlaganju vrlo energično, jasno i bez zadrške govorio o brojnim problemima koje autor knjige nudi svojim čitateljima, ali ne samo probleme, već i njihova rješenja. Marko Ljubić se ne ustručava polemizirati s onima koji svojim djelovanjem dovode u pitanje hrvatsku opstojnost i napore u izgradnji bolje budućnosti na temeljima žrtve i prolivene krvi naših branitelja i civila u Domovinskom ratu.

Ljubić iznosi stavove o povijesnim događajima 20. stoljeća, hrvatskoj kalvariji, Križnim putovima priželjkujući da se uspomena i trajno sjećanje na Bleiburg obilježava u Domovini. Piše o problemu velikosrpskih stoljetnih pretenzija i zlih namjera uvijek na štetu Hrvatske. Otvara u knjizi pitanje odnosa Hrvatske prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini i svih oblika njihovog podcijenjivanja i umanjivanja.

Vide Popović uvjerljivo i iskreno preporuča knjigu kao vrijedno štivo koje studiozno i afirmativno pokazuje put kojim treba ići da ne “srljamo u magli“ i zaključuje: „Završit ću riječima našeg prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, čiji rođendan danas obilježavamo, “Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što“.”

Josip Jović definira tekstove u knjizi kao politološko filozofske eseje usporedivši ih donekle s tekstovima svevremenskog Matoša, ali ipak ne želi da problemi u knjizi budu aktualni u dalekoj budućnosti. Jović smatra da Ljubić piše o problemima, polemički, beskompromisno, iskreno i pošteno. Nabraja glavne Ljubićeve teze u knjizi: velika tema hrvatske politike je podjela koju autor definira kao razdor između suverenista i negatora hrvatske države. Metode negatora su perfidne i pretvaraju antifašizam u ideologiju koja nas optužuje.

Emigraciji se negira pravo na izbor uz prigovor da ne plaćaju poreze. Crkva je klerofašistička. Jović naglašava Ljubićevo suprotstavljanje sotonizaciji ustaške vojske i negiranju Pavelića kao simbola hrvatske države. Jasenovac se sustavno nameće Hrvatima kao kompleks krivnje. Velika tema u knjizi je odnos i ponašanje predstavnika Srbije koje predvodi Milorad Pupovac uz oslonac i podršku Beograda. Njihovo perpetuiranje teze ugroženosti, klevetanja hrvatske vlade i neprimjerenih zahtjeva. Potom je uslijedio Jovićev osvrt na ostale teze u knjizi o problemima o kojima su se detaljno izjasnili raniji predstavljači. „Ovo je sjajan priručnik za sve političke stranke kojima je boljitak Hrvatske u srcu“, zaključio je Josip Jović.

Prof. dr. sc. Goran Dodig kao četvrti i posljednji predstavljač večeri, kojemu prethodnici ne ostaviše gotovo niti jedan otvoreni problem iz knjige, svojom pričom potvrdio je stavove svojih prethodnika potkrijepivši ih vrijednim citatima iz knjige. Naglasio je da autor knjige Marko Ljubić ne pripada ni lijevoj ni desnoj političkoj opciji, već pripada hrvatskoj ideji, zato slobodno ulazi u sukob s društvom s jedne i s druge strane. Dodig tako zaključuje: „Stabilnost u Hrvatskoj refelektira stabilnost u BIH, Vukovar treba postati dio nacionalnog identiteta, a bez vjere nema saveza za dobro.“

Autor knjige, gospodin Marko Ljubić pozdravljen velikim pljeskom prisutnih zahvalio je svima počevši od organizatora večeri Hrvatskoj udruzi Benedikt, Nadbiskupskom sjemeništu, suradnicima u radu na knjizi, posebno uredniku Nenadu Piskaču, predstavljačima i svima koji su mu bili smjerokaz u formiranju vlastitih stavova. Njegova čvrsta stijena u životu i djelovanju ostaje i dalje njegov brat Stipe, kojemu posvećuje aktualnu knjigu „Prosudbe hrvatske državnosti“. „Možemo biti Europljani tek kada smo Hrvati, a večeras je ovo bila bitka za identitet. Ako udaramo u temelje ne znamo odgovoriti kamo idemo. Vjerujmo sebi, svojem hrvatskom srcu!“, zaključio je Marko Ljubić ispraćen odobravanjem publike.

Ja ću zaključiti ovaj tekst stihovima našeg Poljičanina, jer mislim da poruka stihova i poruke u knjizi „Rasudbe hrvatske državnosti“ se stapaju u zajednički ponos na povijesnu žrtvu naše Mile zemlje: A mi, budimo postojani poput stijene i odaberimo pravi put!

O zemljo Hrvatska, krvlju natopljena,

kuda tvoje krvi potoci uviru?

Hoćeš li se ikad suzan oškroljena,

Otkupiti grijehu, dovinuti miru?

Mila zemljo naša!

Zemljo Hrvatska…

tekst: Margita Vučetić
hu-benedikt.hr
fotografije: Ivica Luetić

 

PRILOG: Govor dr. Vide Popovića na predstavljanju knjige “Rasudbe hrvatske državnosti”.

Vide Popovic rasudbe

U ime Hrvatske udruge Benedikt izražavam zadovoljstvo što smo organizatori večerašnjeg predstavljanja knjige „Rasudbe hrvatske državnosti“ gospodina Marka Ljubića, a osobno sam počašćen što me je autor odabrao među nekoliko ljudi da ovdje u Dujmovu gradu mogu reći nekoliko riječi i izreći neka promišljanja o njegovoj knjizi te mu na tome iskreno zahvaljujem.

Kolumnistički i novinarski rad Marka Ljubića pratim posljednjih nekoliko godina te vrlo rado prenosimo na portal Hrvatske udruge Benedikt neke od kolumni i komentara koje napiše, posebno u posljednje vrijeme kada piše na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća, koje je i nakladnik knjige koja je pred nama.

Upravo sam Marka prvi put uživo upoznao prošle godine na Božićnom domjenku HKV-a u Zagrebu te je on već tada izrazio želju da mu Hrvatska udruga Benedikt bude organizator predstavljanja ove knjige u Splitu.

Gospodin Ljubić na intelektualan, argumentiran i britak način progovara o brojnim društvenim i državnim temama te uz sve iznesene kritike nudi duboka promišljanja stanja i rješenja problema. Posebno pozvano i sadržajno progovara o temama koje se tiču naše državnosti, suvereniteta, samostalnog odlučivanja kao političkog naroda te očuvanja temeljnih kulturoloških, duhovnih i povijesnih vrijednosti na kojima počiva današnja Republika Hrvatska.

Ne libi se kritizirati bilo pojedinca bilo pojavu za koje uvidi da svojim istupima i djelovanjem dovode u pitanje našu državnost i opstojnost te izgradnju budućnosti na temeljima na kojima istinski treba počivati naša država, koja je nastala na velikoj žrtvi i prolivenoj krvi mnogih branitelja i civila u Domovinskom ratu.

Upravo svi oni koji su se u hrvatskom društvu u vrijeme Domovinskog rata jako opirali ideji samostalne i suverene Republike Hrvatske su danas tzv. predvodnici antifašističkog pokreta te svojim postupcima čine sve kako bi doveli u pitanje našu veliku pobjedu i uspjeh u Domovinskom ratu. U tome im uvelike pomažu najveći mediji u Hrvatskoj kao i brojne osnovane imaginarne ljevičarske udruge. Koliko god oni nastojali dovesti u pitanje temelj i opstojnost današnje Hrvatske to im neće uspjeti jer su žrtva naše domovine i naroda u Domovinskom ratu te izvojevana pobjeda nešto na čemu će se uvijek temeljiti naša sadašnjost i budućnost.

Marko progovara o svim onim temama koje razdiru naše društvo ili pak dovode do velikih svjetonazorskih i ideoloških podjela. Vrlo jasno i argumentirano je govorio o svim lošim stranama ratifikacije Istanbulske konvencije, ali nažalost je većina naših političara koji su o istome odlučivali pokazala da ih uopće ne zanima opstojnost i budućnost našeg naroda i izgradnja zdravog društva već su se ponijeli jako dodvornički, a sve pod krinkom tzv. zaštite žena od nasilja. Ljudi često ne žele o određenoj temi promisliti više od onoga što im kroz naslove svojih tekstova ponude mediji, kojih velikim dijelom nije briga za išta što je hrvatsko i kršćansko te što je bilo odlika našeg naroda stoljećima.

Gospodin Ljubić tako između ostaloga u svojoj knjizi progovara o pogledu na našu povijest 20. stoljeća, odnosno NDH i Titovu Jugoslaviju te jednakom oštrinom osuđuje svaki zločin koji su ti režimi učinili. Govori o tragediji našega naroda na bleiburškom polju, diljem križnog puta, te zabrani da se o toj temi uopće progovara u 45 godina komunističke Jugoslavije. Mišljenja je kako je došlo vrijeme da se bleiburška, ali i sve druge tragedije i žrtve našeg naroda u budućnosti časno i ponosno komemoriraju u glavnom gradu svih Hrvata, Zagrebu.

Kada je u pitanju koncentracijski logor Jasenovac jasno i nedvosmisleno osuđuje svaki zločin učinjen od strane NDH na tom mjestu, ali upozorava i na mitomaniju koja je stvarana, i na žalost je putem medija i tzv. antifašista, i danas prisutna kada je u pitanju broj stradalih u tom logoru. Upozorava i na činjenicu kako je taj logor nastavio s radom i djelovanjem i u prve dvije poratne godine komunističke Jugoslavije što ovih dana negiraju neki od naših sveprisutnih povjesničara.

Ljubić progovara i o ulozi i odgovornosti Katoličke crkve u Hrvatskoj te jasno ukazuje na sve što Katolička crkva čini u izgradnji boljeg društva i države koja poštuje vrijednosti zapadnokršćanske civilizacije.

Veliki dio svoje knjige posvetio je ulozi i utjecaju predstavnika srpske nacionalne manjine na kreiranje naše državne politike u posljednjih 18 godina. Žalosno je da se i danas u Hrvatskoj putem tih ljudi suptilno provodi velikosrpska politika koja uvijek ima isti cilj, a to je dovesti u pitanje suverenitet Republike Hrvatske. Na tom tragu stalno djeluju i govore vodeći političari Republike Srbije kao i predstavnici Srpske pravoslavne crkve. Teško je povjerovati da država koja je na našu domovinu i narod izvršila agresiju i počinila brojne zločine izvrće povijesne činjenice kao što je pitanje Jasenovca i broja žrtava srpske nacionalnosti, a uz to negira i niječe sve loše što je učinila u Domovinskom ratu.

Iz tog razloga Marko značajan dio knjige posvećuje simbolici i istinskom značaju žrtve Vukovara u Domovinskom ratu jer se upravo u Vukovaru branila cijela Hrvatska, a tragedija Vukovara postala je temelj naše pobjede i obrane u Domovinskom ratu.

Teško je za povjerovati da u bilo kojoj državi jedna nacionalna manjina, kao što je primjer srpske u Hrvatskoj, toliko utječe putem svojih političkih predstavnika na život i bitne odluke za našu sadašnjost i budućnost, a isto tako ti politički predstavnici koriste dijelom svoju političku moć kao dio vladajuće garniture da zaštite i izuzmu od suda i zatvora neke od onih za koje se zna da su činili zločine u Domovinskom ratu.

Upravo budućnost naše države moramo graditi na međusobnom uvažavanju i priznavanju činjenica, a ne na pokušajima oživljavanja onih ideja koje su dovele do rata na našim prostorima 90-ih godina prošlog stoljeća. Posljednjih godina srpski političari u suglasju sa SPC-om rade, bez ikakvih argumenata i daleko od zdravog razuma, na opstrukciji proglašenja svetim našeg blaženog kardinala Alojzija Stepinca.

Ljubić u knjizi jasno naglašava značaj i ulogu kardinala Stepinca za naš narod i domovinu u duhovnom, moralnom i suverenističkom smislu te ga gleda kao apsolutni moralni autoritet. Koliko god se trudili dovesti u pitanje svetost kardinala Stepinca to im neće uspjeti jer o njegovoj svetosti zna dobro hrvatski katolički narod, Sveta Stolica, ali o tome svjedoče i svi oni, bez obzira na vjeru i narodnost, kojima je brojna dobra učinio za svog života. U ovom slučaju sve laži i izmišljotine završit će onako kako i zaslužuju, a mi ćemo još čvršće biti povezani s našim svetim Alojzijem Stepincom.

U knjizi autor progovara i o svima onima koji se žarko trude negirati hrvatsku državnost, počevši od nekih naših političara koji se žaloste što ne obnašaju dužnost u Jugoslaviji, govori o potrebi lustracije i svemu onom lošem što je proisteklo iz prethodnog komunističkog sistema, a danas nažalost dominira u našem gospodarstvu, sudstvu i mnogim drugim sferama života.

Veliki dio svoje knjige „Rasudbe hrvatske državnosti“ Marko Ljubić posvećuje odnosu Hrvatske prema Hrvatima u BiH te svim oblicima minorizacije i marginalizacije koji se provodi nad Hrvatima u državi u kojoj bi oni trebali biti jedan od tri ravnopravna naroda. Ukazuje na sve loše odluke hrvatske politike koje su doprinijele tome da Hrvati u BiH ne vide više odgovarajuću potporu u Republici Hrvatskoj. Govori o progonima kojima su izloženi, vezujući se posebno na priču o generalu Miji Jelići i linču kojem je izložen Dario Kordić. Žalosno je da je odluka haškog suda presudom šestorici napravila reviziju ratnih zbivanja na području BiH i hrvatski narod postavila u poziciju koja uvelike nema veze sa stvarnošću koja se događala pogotovo kada se uzme u obzir presuda Šešelju ili sramotna presuda Šljivančaninu za pokolj na Ovčari.

U svojim promišljanjima Ljubić veliki prostor poklanja i aktualnoj političkoj situaciji u Hrvatskoj te progovara o političkim procesima. Argumentirano ukazuje na propuste naših politika kada je u pitanju očuvanje naše državnosti, u čemu ga toliko ne čudi SDP i ljevičarske stranke, koliko ga nekim potezima čudi i žalosti HDZ. Zalaže se za takvo političko uređenje i izborni sustav u kojem će u prvi plan doći oni ljudi koji imaju istinsku podršku naroda te u kojem će svaki izabrani političar imati ljudsku i moralnu odgovornost u prvom redu prema svom biračkom tijelu.

Ukazuje na to kako se u Hrvatskoj gube okviri gdje pripada koja politička stranka, a to nas dovodi do toga da su sve velike stranke u većini pitanja gotovo istih stajališta i ne zna se uopće što bi koja opcija trebala zastupati po bilo kojem državnom i društvenom pitanju.

Hrvatska bi se napokon trebala okrenuti budućnosti jasno postavljajući stvari na poziciju da smo pobjednički narod i da smo narod koji je spreman priznati sve slabosti i pogreške iz svoje prošlosti. Narod koji se nije spreman izdignuti iznad prizemnih podmetanja i pokazati svoj pravi karakter kocka se sa svojom sadašnjošću i gradi budućnost na iskrivljenim postavkama.

Ova knjiga nam uistinu detaljno, studiozno i afirmativno pokazuje kojim nam je putem kao narodu ići i što je naša odgovornost. Ovo štivo je od velikog značaja i za politološku znanost, a ima i poseban povijesni karakter iz kojega mogu učiti naši mladi. Svi vi koji pročitate ovu knjigu Marka Ljubića vidjet ćete koliko široko i duboko o svojoj državi može promišljati jedan intelektualac koji osjeća brigu i odgovornost.

Na svima je da se kao odgovorni i samosvjesni građani i etnički pripadnici hrvatskog naroda uhvatimo u koštac s našom realnošću i usmjerimo tokove naše države i društva u jednom boljem smjeru.

Dragom Marku Ljubiću iskrene zahvale i čestitke za ovu knjigu i sve što ona nosi u sebi te mu želim još puno dobrih članaka i kolumni kojima će nas uvijek držati budnima kada je pitanju odnos prema svojoj domovini, a ne da kao guske srljamo u maglu. Završit ću riječima našeg prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana, čiji rođendan danas obilježavamo, „Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što“.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Domovina, mili sine, često se životom brani

Objavljeno

na

Objavio

Piše pismo otac sinu
na postelji dok ga gleda.
Oko se sa suzom bori,
niz lice joj poteć ne da!

Uzima ga u naručje
u posljednjim satim sreće,
ne prestaje on da ljubi
to što više ljubit neće!

Mirno spavaj mili sine
nek te spokoj u snu prati!
Na braniku Domovine
ja ću za te život dati…

Domovina, mili sine,
često se životom brani.
Ti se sjeti oca svoga
kad slobode dođu dani.

Kad odrasteš mili sine,
Bogu za me se pomoli,
ne daj svoje Domovine
iznad svega ti je voli!

A kad dođu teški dani
pa navale na nju “vuci”
u odbranu njenu stani,
uvijek budi joj pri ruci.

Znaj da neće biti lako,
udarat će sa svih strana,
od domoljuba onih lažni
do “modernih partizana”!

Ovo pismo kad pročitaš
ja ću bit kod dragog Boga,
ne daj sine da te slome,
budi jak na oca svoga!

Velimir Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati