Delegirali smo energiju Rusiji, sigurnost Sjedinjenim Državama, a ključne perspektive Kini. Moramo ih ponovno preuzeti“, rekao je francuski predsjednik Emmanuel Macron u govoru na Sorbonni u travnju 2024.
Priznanje strateške pogreške Zapada
Ta rečenica po analitičarima nije bila tek retorička figura. Ona je bila priznanje strateške greške Zapada i simptom dublje promjene globalnog poretka koje se početkom ove godine vidi više nego prije.
Po prvi put nakon završetka Hladnog rata, vodeći politički lideri otvoreno priznaju da globalizacija – kakva je oblikovala svijet posljednjih trideset godina – više ne funkcionira kao stabilan i neutralan sustav, nego je izvor ranjivosti.
„Globalizacija je možda završila svoj put u svom sadašnjem obliku“, rekao je Sir Mark Tucker, predsjednik HSBC-a, jedne od najvećih globalnih bankarskih i financijskih grupacija. Slične ocjene iznijele su Svjetska trgovinska organizacija, Svjetska banka i niz drugih međunarodnih institucija.
Usporavanje svjetskog gospodarstva
Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) upozorila je da će svjetsko gospodarstvo u 2026. godini vjerojatno usporiti zbog rasta trgovinskih prepreka i geopolitičke neizvjesnosti.
Iako se očekuje da usporavanje bude blago zahvaljujući poticajnim makroekonomskim politikama i povoljnijim financijskim uvjetima, trend je jasan: globalna ekonomija ulazi u fazu političke fragmentacije.
Kraj ideologije svijeta bez granica
U razdoblju nakon 1990-ih prevladavala je pretpostavka da će globalna trgovina, integracija tržišta i međusobna ovisnost država automatski proizvoditi stabilnost, mir i prosperitet. Globalizam je bio više od ekonomskog modela – bio je ideologija svijeta bez granica.
No posljednje desetljeće pokazalo je suprotno. Pandemija covida, rat u Ukrajini, rivalstvo SAD-a i Kine, energetske i tehnološke krize razotkrile su temeljnu slabost globalnog sustava: prekomjernu međuovisnost bez političke kontrole.
Američki zaokret i nova paradigma
Američki predsjednik Donald Trump jasno je formulirao novu paradigmu: „Nikada više naša zemlja ne smije biti u situaciji da ne može proizvoditi ključne proizvode koji su nam potrebni jer ovisimo o stranim lancima opskrbe.“
Ta izjava nije bila samo politička poruka, nego najava radikalnog zaokreta američke politike. Američki Zakon o čipovima i znanosti (CHIPS Act), industrijske subvencije i trgovinska ograničenja prema Kini označili su kraj ere slobodne globalne trgovine.
Američki ministar financija Scott Bessent dodatno je naglasio: „Ne možemo dopustiti da zemlje koriste svoju tržišnu moć u ključnim sektorima kao geopolitičko oružje.“
Drugim riječima, ekonomija je ponovno postala instrument geopolitike.
Svijet suprotstavljenih blokova
Suvremeni svijet sve više nalikuje na sustav suprotstavljenih blokova.
Sjedinjene Države nastoje konsolidirati zapadni tehnološki i sigurnosni blok. Kina gradi paralelni globalni ekonomski i tehnološki sustav kroz inicijativu Pojas i put, digitalni juan i vlastite lance opskrbe.
Rusija koristi energiju i vojnu moć kao geopolitičko oružje. Europska unija pokušava izgraditi vlastiti model „strateške autonomije“.
Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen otvoreno je priznala novu realnost: „Moramo smanjiti naše strateške ovisnosti i izgraditi vlastite kapacitete u ključnim sektorima.“
Reglobalizacija umjesto deglobalizacije
U tom kontekstu globalizacija se transformira u proces selektivne integracije: države više ne traže maksimalnu efikasnost, nego maksimalnu kontrolu.
Svjetska trgovinska organizacija taj proces opisuje kao „reglobalizaciju“, a ne deglobalizaciju – diversifikaciju i regionalizaciju lanaca opskrbe.
Nobelovac Joseph Stiglitz govori o kraju postojećeg modela: „Slobodna globalizacija nije učinila svijet pravednijim. Bez mehanizama redistribucije, globalni sustav favorizira bogate države i korporacije na račun radnika i siromašnijih zemalja. Mnogi više ne žele ili ne mogu sudjelovati u tome na dosadašnji način.“
Socijalna dimenzija krize
Kriza globalizacije nije samo geopolitička, nego i socijalna.
Iako je globalizacija povećala globalno bogatstvo, njezine koristi bile su nejednako raspodijeljene. U mnogim zapadnim društvima srednja klasa stagnira, industrijska radna mjesta nestaju, a osjećaj gubitka kontrole nad ekonomijom pretvara se u politički bunt.
Dani Rodrik, profesor s Harvarda, to opisuje poznatom političkom trilemom: „Nemoguće je istovremeno imati demokraciju, nacionalnu suverenost i potpunu globalnu ekonomsku integraciju.“
Novi model globalne ekonomije
Novi model globalizacije ne temelji se na slobodnoj trgovini, nego na strategiji.
Države štite ključne industrije, ograničavaju tehnologije, kontroliraju investicije i grade regionalne ekonomske zone.
Rodrik dodaje kako “globalizam nije bio samo ekonomski projekt već i ideološki okvir, obećanje o svjetskoj zajednici, prosperitetu i međusobnoj povezanosti. No, za brojne birače i političke aktere, postao je simbol nepravde.”
Neprofitna Zaklada za informacijsku tehnologiju i inovacije (ITIF) u svom izvještaju piše kako je stara globalizacija “propala”, te da je nužan novi model sa zaštitom domaćih industrija, tehnološkom suverenosti, strateškom kontrolom, i selektivnom integracijom. Bez toga neće biti nikakvog globalizma.
Ekonomski istraživački centar McKinsey Global Institute (MGI) piše da „kompanije ne napuštaju globalne lance opskrbe; one ih redizajniraju. Umjesto maksimalne učinkovitosti, prioritet postaju otpornost, diversifikacija i kontrola nad ključnim komponentama.“
Dodaju kako ne postoji jedinstveni “kraj globalizacije”, ali transformacija je evidentna. Novo poglavlje koje raste je digitalna globalizacija.
Iz ovog instituta zaključuju, ako je početak 21. stoljeća bio doba globalizacije, onda današnje desetljeće označava početak nove faze – doba geopolitičke ekonomije. (Hina/K)