Masakr u Križančevu Selu jedno je od najtežih i najbrutalnijih poglavlja ratnih stradanja Hrvata u Bosni i Hercegovini. Dana 22. i 23. prosinca 1993., uoči Božića, hrvatski vojnici i civili u ovom selu u Lašvanskoj dolini ubijeni su u napadu pripadnika Armije BiH, u trenutku kada se očekivao humanitarni spas.
Hrvati Križančeva Sela i cijele Lašvanske doline tih su dana živjeli u potpunom okruženju. Mjesecima su bili odsječeni od osnovnih životnih potrepština, a jedina nada bio je humanitarni konvoj “Bijeli put” iz Zagreba, sastavljen od oko 120 kamiona s hranom i medicinskom pomoći.
Prolazak konvoja bio je dugotrajno dogovaran. Zapovjednici HVO-a i Armije BiH potpisali su dvodnevno primirje kako bi se omogućio siguran prolaz pomoći. No, u ranim jutarnjim satima 22. prosinca 1993., dok je primirje još bilo na snazi, započeo je napad na Križančevo Selo.
“Krvavi Badnjak”
Prema svjedočanstvima i dostupnoj dokumentaciji, zapovijed za napad izdali su tadašnji zapovjednik i dozapovjednik 3. korpusa Armije BiH. Operacija je nosila kodni naziv “Krvavi Badnjak”.
Uslijedilo je sustavno i obredno nasilje. Pripadnici Armije BiH ubijali su vojnike i civile, uključujući žene i starce. Nakon napada selo je opljačkano, a kuće i gospodarski objekti spaljeni. Ukupno su ubijena 44 pripadnika HVO-a i civila hrvatske nacionalnosti, dok je dodatnih trideset vojnika zarobljeno i odvedeno.
Sudbina zarobljenih i izostanak pravde
Nakon 39 dana, pod pritiskom obitelji nestalih, bošnjačka strana predala je 1. veljače 1994. godine tijela 30 ubijenih zarobljenika. Tijela su bila teško izmasakrirana, s jasnim tragovima mučenja.
Liječnička dokumentacija bilježi prizore koji svjedoče o krajnjoj okrutnosti zločina, do te mjere da je liječnik koji je vršio identifikaciju izgubio svijest tijekom postupka. Unatoč težini i jasnoći dokaza, ni više od tri desetljeća kasnije nitko nije pravomoćno odgovarao za ovaj zločin.
Željko Glasnović komentirao je na Facebooku:
Na današnji dan 1993. godine, dva dana uoči Badnjaka, na područje Lašvanske doline, koja je bila u okruženju tadašnje Armije BiH, stiže konvoj od 120 kamiona humanitarne i medicinske pomoći iz Hrvatske.
Prolazak konvoja dugo je dogovaran, a za tu priliku zapovjednici HVO-a i Armije BiH potpisali su čak i dvodnevno primirje, kako bi konvoj mogao neometano doći i otići.
Međutim, tog 22.12.1993., u ranim jutarnjim satima, dok je sporazum o prekidu vatre još bio na snazi, izvršen je brutalan napad na Križančevo Selo. Zapovijed pokolja koju izdaju Mehmed Alagić i Džemo Merdan, zapovjednik i dozapovjednik 3. korpusa Armije BiH, između ostalog glasila je:
“…uništiti svu živu snagu, uključujući žene, djecu i starce na području Novog Travnika, Nove Bile, Viteza i Busovače radi spajanja na prometnicu Vitez–Kruščica. U tu svrhu upotrijebite sva raspoloživa artiljerijska sredstva, pješadiju i raspoloživa kemijska sredstva, sve u slavu Uzvišenog Allaha”.
Operacija je nazvana kodnim imenom „Krvavi Badnjak”. Uslijedilo je obredno masovno ubijanje. Prizori užasa bili su po cijelom selu.
Vojnici Armije BiH izgledali su poput razuzdanih gorila koji su ubijali sve na što su naišli. I ljude i životinje. Nakon što su ostvarili svoju zadaću, pripadnici ABiH su temeljito opljačkali selo i potom zapalili sve kuće i gospodarske objekte.
Osim što su ubijena 44 vojnika HVO-a i civila hrvatske nacionalnosti, među kojima je bilo žena i staraca, zarobljeno je još trideset vojnika HVO-a koji su živi odvedeni.
Nakon 39 dana od napada, pod pritiskom obitelji nestalih, UNPROFOR-a i Međunarodnog Crvenog križa, muslimansko – bošnjačka strana je 1. veljače 1994. predala mrtva i izmasakrirana tijela 30 ubijenih zarobljenika.
Dokumentacija vještačenja svjedoči da su tijela bila toliko strahovito izmasakrirana, s brojnim tragovima svirepog mučenja, da se liječnik koji je vršio identifikaciju, došavši do 11. žrtve, od zastrašujućih prizora onesvijestio i tu vještačenje prestaje.
U zapisniku do tog momenta,
između ostalog, stoji:
“Zdrobljena glava… izvađene oči… lica nema… preklan, rez širok 15 cm…”.
Do dana danas za ovaj zločin, kao ni za mnoge druge, ni nakon 30 godina nitko nije odgovarao.
Njihova imena i patnja ostati će zauvijek urezani u pamćenje naroda; neka ih Gospodin primi u svoje nebesko kraljevstvo i podari im vječni mir. Počivali u miru Božjem.
Željko Glasnović