Pratite nas

Povijesnice

Križni put hrvatskog naroda, najveći ratni zločin ikad počinjen nad Hrvatima

Objavljeno

na

Na današnji dan 1945. godine predajom hrvatske vojske i civila kod Bleiburga počeo je Križni put hrvatskog naroda, najveći ratni zločin ikad počinjen nad Hrvatima.

Pokolj u Bleiburgu je ratni zločin i zločin protiv čovječnosti koji je počinila Jugoslavenska armija. Početak ove tragedije dogodio se 15. svibnja 1945. kada su se Hrvatska vojska i civili počeli povlačiti (Svibanjska katastrofa) prema Britanskoj vojsci kod Bleiburga u austrijskog pokrajini Koruškoj.

Svibanjska katastrofa je pojam kojim se u hrvatskoj publicistici označuje niz događaja pred kraj postojanja Nezavisne Države Hrvatske (NDH), slom NDH i događaje koji su uslijedili u tjednima poslije, a odvijali su se uglavnom u svibnju 1945.godine.

Vrhunac ove katastrofe je bila Bleiburška tragedija te Križni putevi izručenih hrvatskih civila i vojnika. Procjene pobijenih hrvatskih zarobljenika u Bleiburškoj tragediji i Križnim putevima kreću se između 200 000 sve do 600 000 mrtvih Hrvata,kako Hrvata kršćana, tako i Hrvata muslimana. Bleiburška tragedija i Križni putevi predstavljaju najveću tragediju hrvatskog naroda u njegovoj cjelokupnoj povijesti.

Tad se mnoštvo hrvatskog naroda povuklo prema Zapadu u nadi da će se moći predati zapadnim Saveznicima koji bi ih zaštitili od indoktriniranih jugokomunističkih Titovih partizana te konvertiranih i/ili amnestiranih četnika.

Pripadnici hrvatskih postrojbâ su se predavali tijekom tih tjedana. Brojni hrvatski vojnici su bili ubijeni dok su držali odstupnicu, povlačili se, nakon što su se predali u borbama ili nakon što bi se prijavili vlastima, naivno se nadajući da će ih nove vlasti pošteno tretirati.

Ista je sudbina snašla desetke tisuća zarobljenih hrvatskih civila koji su ostali u svojim domovima ili drugdje na području NDH, koji su se povlačili s vojskom i koje su Saveznici izručili jugokomunističkim vlastima natrag…

Najveća tragedija hrvatskog naroda obavijena je tajnama i šutnjom do današnjeg dana kao da Jugoslavija nije nestala. Gotovo sve je ostalo obavijeno velom tajne, kao da još živimo u Jugoslaviji.

Povlačenje postrojbi NDH i civila počelo je od 5. svibnja, kada hrvatske snage prelaze iz borbenog poretka sa „Zvonimirove linije“ u čisto povlačenje dogovoreno slobodnim prijelazom preko Slovenije, piše Novigrad Podravski.

Povlačenje iz Zagreba počelo je 7. svibnja 1945. godine, u Austriju se planiralo doći preko Celja, a zaštitnice povlačenja bile su: za sjevernu kolonu 5. divizija pod zapovjedništvom Rafaela Bobana, za srednju i južnu kolonu dijelovi II. zbora i 3. divizija III. zbora pod zapovjedništvom generala Peričića.

Na putu do Celja partizani su povremeno pucnjavom napadali kolone u povlačenju. Od Zidanog Mosta kolone su se kretale u pravcu Celja cestom i željezničkom prugom uz rijeku Savinju. Stigavši do Celja nisu mogli ostati jer su partizanske snage bile okružile grad.

Ustaške postrojbe su bile u teškom položaju zbog prisutnosti velikog broja civila, te su teško manevrirali u tijeku iznenadnih napada. Dvije ustaške divizije, 5. i 18. napale su partizane i uspjele ih potisnuti, tako da su time osigurale južnoj koloni s oko 50 000 ljudi, odlazak u pravcu Velenje – Šoštanj – Mrežnica – Poljana i koja je nesmetano stigla u Bleiburg. Situacija oko Celja bila je sve kritičnija jer su partizanima stigla pojačanja, a grad je bio prepun raznih vozila i izbjeglica, negdje oko 200 000 ljudi. Na periferiji Celja su se vodile neprekidne borbe, i kako su partizani zarobili pojedine grupe, mučili su ih i ubijali.

Najveća masovna ubijanja zarobljenika izvršili su partizani u selu Teharju između Šentjura i Celja.

Prva divizija s više kolona izbjeglica 12. svibnja stiže pred Dravograd, vrši proboj i prelazi u Austriju. Zadnji dio južne kolone probio se do Šoštanja u neprestanim borbama imali su velike gubitke i 14. svibnja zbog nedostatka streljiva bili zarobljeni. Velika kolona koja se kretala sjevernije od Slovenj Gradeca stigla je 13. svibnja u dolinu Meže, gdje je zaglavila, jedan dio kolone se okolnim putevima izbjegavajući Dravograd, probio prema Bleiburgu.

Dio ustaških jedinica 14. svibnja iznenada odbacuje partizane dolinom Meže preko Ravna i Poljane i tim pravcem izvlače jedan dio zbjega. Južni zbjeg se 15. svibnja kod Slovenj Gradeca probija borbom, ali biva razbijen i zarobljen, preživjeli tvrde da je oko tisuću ljudi bilo odmah strijeljano, a ostali svrstani u još jednu „kolonu smrti“.

Prizor oko dravogradskog mosta pružao je dramatičnu sliku. Most je bio tučen jakom topovskom vatrom Bugara, te vatrom bacača i topova s uzvišenja koje su bili zaposjeli partizani. Bezpomoćna masa zbjega nemilosrdno je masakrirana nalazeći se pred paklenskom vatrom.

Grobnice oko Celja, Maribora, Ljubljane, Kranja i drugih mjesta u Sloveniji pune su hrvatskih rodoljuba. Oni koji nisu tamo ubijeni nastavili su u „kolonama smrti“ na „križnom putu“.

Računa se da je oko 250–300.000 izbjeglica u zbjegu što vojnika, ranjenika, civila – žena i djece, uspjelo prijeći u Austriju.

Englezi su ih planski smjestili u desetak većih i manjih logora na velikoj zelenoj bleiburškoj livadi koji međusobno nisu bili povezani. Ovi su već 10. svibnja izručili jedan dio vodstva vlade NDH, što je prouzročilo zabunu i očajanje. Od jutra 15. svibnja trajali su pregovori s partizanima i Englezima. Englezi su inzistirali da hrvatske oružane snage polože oružje pred partizanima do 16 sati.

Oko 16 sati 15. svibnja 1945. počelo je nešto nezamislivo. Sa svih strana počeli su pucnjevi iz svih vrsta oružja. Svaki metak našao je neki cilj, mogli su se čuti zvuci metaka, tutanj aviona, vika, jauci, plač, vrisak nevinog hrvatskog naroda. Bila je to strašna slika na kojoj se moglo vidjeti padanje ljudi i ranjenika, trčanje, panika, livada je bila crvena od krvi. Na zemlji su se previjali ljudi od boli i jada.

Strašno.

Tko je to preživio, bio je zarobljen i proveden u koloni smrti na „križni put”.

Mnogi koji su preživjeli pokolj kod Bleiburga nisu preživjeli stradanja na „križnom putu“. Na križnom putu ili koloni smrti zarobljeni vojnici i civili bili su batinjani, iscrpljivani glađu i žeđi, te mučeni, poneki koji su pali od iznemoglosti bili su ubijeni. Tako mučeći pješke su ih vodili od logora do logora u Hrvatskoj, Bosni, Srbiji, sve do Makedonije, gdje su mnogi završili na prisilnom radu.

Kako je to bio organiziran i smišljeni genocid svjedoči i izjava M. Đilasa koji je kasnije napisao: Hrvatska je vojska morala biti pobijena da bi Jugoslavija mogla živjeti.

I to je najveća istina jer je osnovni smisao masovnog ubijanja nakon svršetka rata bio u likvidaciji onih snaga koje bi se opirale stvaranju nove Jugoslavije kao srpskog kolonijalnog carstva, što se pokušalo ponovo ponoviti 1991. godine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 2007. godine – Preminuo jedan od najvećih heroja Domovinskog rata Marko Babić

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan, prije trinaest godina, u 42. godini života, prerano nas je napustio pukovnik Marko Babić, heroj obrane Trpinjske ceste i junak obrane Vukovara.

Marko Babić ( 16. veljače 1965. – 5. srpnja 2007.) legendarni hrvatski branitelj Domovinskog rata i pukovnik Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Na današnji dan 2007. godine preminuo je Marko Babić, hrvatski branitelj i heroj obrane grada Vukovara. Umro je od posljedica moždanog udara. I to u 42. godini života. Sahranjen je pokraj posljednjeg počivališta generala Blage Zadre (kojem je bio ratni zamjenik) i njegova sina na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Jedan od onih po kojima bi ulice trebale dobivati imena. Bio je zamjenik zapovjednika 3. bojne 204. vukovarske brigade i jedan od najbližih suboraca te zamjenik legendarnog zapovjednika, general-bojnika Blage Zadre.

Marko će ostati i upamćen po tome da je u jednom danu uništio na Trpinjskoj cesti čak 14 neprijateljskih tenkova. Nakon pada Vukovara borio se na mnogim bojištima sve do konačnog oslobođenja Republike Hrvatske.

Marko Babić je nekoliko godina proveo na privremenom radu u Švicarskoj. Uoči agresije na Hrvatsku u travnju 1991. godine vraća se u Vukovar. Priključuje se hrvatskim braniteljima na Trpinjskoj cesti. Bio je zamjenik zapovjednika 3. bojne 204. vukovarske brigade i jedan od najbližih suboraca i zamjenik legendarnog zapovjednika, general-bojnika Blage Zadre.

Pukovnik Marko Babić je napustio HV-u do 1997. godine kada se časno skinuo. Zajedno s redateljem Eduardom Galićem i producentom Dominikom Galićem, producirao je dokumentarac Heroji Vukovara. Umro je od posljedica moždanog udara. Marko Babić pokopan je na vukovarskom Memorijalnom groblju Hrvatskih branitelja 9. srpnja 2007.

Epizoda “Groblje tenkova 2” dokumentarca “Heroji Vukovara” je o Marku Babiću, koji je sam uništio 14 neprijateljskih tenkova, najviše od svih branitelja u obrani Vukovara. U detalje je opisan način na koji su tenkovi uništeni, metode kojima su se Marko i njegovi suborci služili da bi došli u poziciju da unište tenk.

Analizira se i kronološki tijek i način ratovanja na slavnoj Trpinjskoj cesti. Ljudi prikazani u ovoj epizodi promijenili su doktrinu ratovanja istoka i zapada. Poslije Trpinjske ceste tenk više nije imao jednaku ulogu u ratu kao prije. Glavni akteri ove epizode su Marko Babić, Iva Leutar, Stipe Majić-Pipe, Mirko Brekalo, Zoran Janković, Ivan Mlinarić, Marko Petrovecky.

Njegovi suborci sjećaju ga se kao velikog borca, ali i čovjeka velikog srca. Bio je, kažu, čovjek koji je pomagao svakom koji je pomoć zatražio. Sjećaju ga se s tugom, ali i ponosom.

Otvoreno novoustrojeno Središte za razvoj vođa ‘Marko Babić’ u Udbini

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1991. – Građani Zagreba stali pred tenkove ‘JNA’ iz ‘Maršalke’ (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

2. srpnja 1991. – Sukob kod Maršalke

Rat koji je zahvatio Hrvatsku prelio se 2. srpnja 1991. i na ulice grada Zagreba.

Pokreti oklopnih vozila u novozagrebačkoj vojarni „Maršal Tito“ bili su jasna najava da se, navodno u svrhu intervencije u Sloveniji, Jugoslavenska narodna armija sprema za izlazak tenkovima.

„Maršalka“ bila je jedna od najvećih vojarni u Hrvatskoj, ujedno regionalni centar 5. Vojnog Okruga i 10. Korpusa, te manjih potpornih jedinica, samim time i velika prijetnja Zagrebu. Vojarnu su okružili pripadnici 1. i 2. brigade Zbora narodne garde i policije, ali i velik broj stanovnika Novog Zagreba.

Most mladosti i Most slobode preventivno su minirani i postavljene su improvizirane zapreke; kamioni i cisterne. Tijekom prijepodneva kolona vozila i sedam tenkova krenuli su iz vojarne, više puta pokušavajući probiti blokadu. Muškarci i žene, stari i mladi zaustavljali su ih svim sredstvima; žene su stale pred vozila na koja se bacalo kamenje, ali i molotovljevi kokteli.

Vojska je pucala u zrak, u sukobu su poginula dva vojnika JNA i civil Raveno Čuvalo, a ranjeno je više osoba. Građani Zagreba time su osujetili namjere JNA čije su oklopne snage nezadovoljstvo iskalile kod Jastrebarskog gdje su, vozeći se prema Sloveniji, oštetile mnogo vozila lokalnog stanovništva.

U susjednoj državi poginuo je veći broj pripadnika JNA i slovenske Teritorijalne obrane, a načelnik Generalštaba, general pukovnik Blagoje Adžić, na Dnevniku TV Beograda proglasio je nastavak rata u Sloveniji. Ipak, rat u Sloveniji primicao se kraju, dok se u Hrvatskoj rasplamsavao.

Na svim područjima srpske pobune intenzivirani su sukobi, osobito u Banovini i istočnoj Slavoniji. Početkom srpnja u pokušaju smirivanja krizne situacije poginuo je i načelnik Policijske uprave Osijek Josip Reihl-Kir.

Pripadnik rezervnog sastava MUP-a otvorio je vatru na Reihl-Kirovo vozilo, pri čemu su još poginuli i osječki dužnosnici Goran Zobundžija te Milan Knežević, a teško je ranjen Mirko Tubić, predsjednik Mjesne zajednice Tenje. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari