Pratite nas

Analiza

KRUCIJALNA TOČKA DRAMATIČNOG ZAPLETA: Evo tko je zaštićeni svjedok Krmpotić i zašto nipošto nije nebitan!

Objavljeno

na

Pritisci na svjedoke u slučaju Perković – Mustač se nastavljaju, na sramotu Hrvatske i zgražanje Njemačke.

Ivan Krmpotić, bivši inspektor u tadašnjem RSUP-u SRH, negdje je u Njemačkoj, u programu zaštite svjedoka. To je tek zadnji u dugom nizu svjedoka u tom slučaju koji su suočeni s prijetnjama, pritiscima na poslu, pa i sudskim tužbama koje su najednom niotkud iskrsle nakon što su odlučili svjedočiti na suđenju Perkoviću, piše Marcel Holjevac/dnevno.hr

U slučaju Krmpotića, radi se o tome da je, unatoč zastari, protiv njega pokrenut 20 godina stari kazneni postupak za krivotvorenje isprava neposredno nakon što je preuzeo poziv za svjedočenje. Pa ako se i može progutati kako su prijetnje u njegovom sandučiću ostavili “neki loši dečki o kojima policija nema saznanja”, ako se i može progutati priča kako policija nije reagirala na njegovih 11 prijava prijetnji koje je podnio Ostojiću, ako se može progutati da policija nema pojma tko je razbio nadzorne kamere kako bi mu neprimjetno ostavio poruku sadržaja: ”Prijatelju – glavnog akta u spisu nemaš! Pazi se! Probaj ga vidjeti još jednom” u noći s petka na subotu, nakon čega je odlučio zatražiti zaštitu od Nijemaca, ako se i mogu progutati nemušta priopćenja kako se na njegovu kći Gabrijelu Krmpotić-Kos, nije se vršio pritisak, nego je “vjerojatno zbog nepravilnosti u radu sama dala ostavku u Kulturno-informativnom centru”, kako tvrde iz KIC-a, (a usto napominju da je ostala raditi kao urednica kod njih, onako apologetski – ako su postojale nepravilnosti u radu valjda su joj trebali dati otkaz, zar ne), ako se može progutati rašomon oko toga je li njegova druga kćer, Helena, dobila ili ne otkaz na HRT-u, nitko ne može progutati da je taj postupak baš sad pokrenut slučajno, i da je ročište zakazano upravo za danas.

>>ZAŠTO SE BOJE KRMPOTIĆA?

Iz vrlo jedostavnog razloga to nije moguće progutati: jer su i brojni drugi svjedoci prijavljivali slična šikaniranja od strane narodne milicije. Svjedokonja Jelena Vitezica je u veljači odustala od svjedočenja, odmah nakon uzimanja osobnih podataka od strane predsjedavajućeg sudskog vijeća dr. Manfreda Daustera. Dala je izjavu pred sudskim vijećem. U njoj je navela da je primila sudski poziv i da se pozivu odazvala jer to smatra svojom dužnošću, ali da nije u mogućnosti svjedočiti jer u tom slučaju bila izvrgnuta kaznenom progonu u Republici Hrvatskoj. Što neugodno podsjeća na slučaj Krmpotića. Vitezica je tada, uz očigledne i jasne znakove jake uznemirenosti i straha, opisala kako je u posljednje vrijeme tri puta pozivana u riječko državno odvjetništvo od strane državne odvjetnice Suzane Gracin, a radi svjedočenja u kaznenom postupku koji se vodi protiv Vinka Sindičića radi davanja lažnog iskaza na suđenju Krunoslavu Pratesu.

Opisala je kako je prilikom dolaska u DORH odvedena u susjednu prostoriju gdje su je primile dvije, kako je navela, državne odvjetnice koje su je ispitivale o detaljima njenog iskaza u svojstvu svjedoka na suđenju Krunoslavu Pratesu. Također, od nje su zatražile da napiše vlastoručnu izjavu u kojoj će opisati sve detalje svojeg iskaza pred Visokim zemaljskim sudom u Munchenu iz 2008. godine te detalje o svojem poznanstvu s Vinkom Sindičićem. Kada je to odbila, uslijedilo je dugotrajno i, po njenim riječima, vrlo neugodno ispitivanje. Na kraju ispitivanja, upozorena je da je predmet protiv Vinka Sindičića „zaštićen kao najviša državna tajna“ Republike Hrvatske i da će biti kazneno gonjena ako ikome bude bilo što rekla o detaljima svojeg iskaza u riječkom državnom odvjetništvu i općenito o tom predmetu. Slično je bilo i s Marom Rodriquens, talijanskom državljankom. Rodriquens je odmah nakon davanja podataka upozorila sud da je izložena telefonskim pozivima s prikrivenog broja i pozivima s telefonskih brojeva iz Republike Hrvatske te da takvi pozivi ne prestaju ni nakon promjene njenog telefonskog broja, ali i da ima ozbiljnih problema sa hrvatskim pravosuđem. Vše od sedam godina se vodi postupak po njenoj građanskoj tužbi, a od nje se traži da položi kauciju za troškove postupka u visini od čak 10.000 eura! Usto joj je zbog nekog minornog duga od 200 eura u ovršnom postupku oduzeta i uklonjena internetska stranica na kojoj je objavila detalje o odnosu Perkovića i Sindičića. Tijekom ispitivanja rekla je sudskom vijeću da je se pokušava spriječiti da svjedoči uporabom nekih “intimnih detalja iz njenog života”. Na kraju je, kao i Vitezica, odustala od svjedočenja,  jer drži da bi svjedočenjem sebe izvrgla opasnosti u Republici Hrvatskoj.

A i sam Vinko Sindičić, Udbin zloglasni ubojica koji je iz pištolja ubio devetogodišnju Rosemarie Ševo i njezine roditelje dok se vozio s njima u automobilu nakon što su ga, vjerujući da im je prijatelj, prihvatili u obiteljski krug, bio je izložen prijetnjama ako svjedoči. Podsjetimo, na njega se računalo kao na svjedoka, pa je potom potpisao izjavu kod talijanskog javnog bilježnika u kojoj je poručio sucu Dausteru da “povlači svoj raniji iskaz” dan na svjedočenju u slučaju Prates – usko povezanom s ovim, Prates je naime jedan od sudionika u ubojstvu – a tim “dokumentom” je Nobilo mahao tijekom postupka po europskom uhidbenom nalogu u Hrvatskoj. Naravno, to nije ostavilo dojam na sud, odmah su posumnjali da je Sindičić povukao raniji iskaz pod prijetnjama i zastrašivanjem. I stvarno, istražna sutkinja Dr. Yvonne Ott je  10. veljače 2014. godine saslušala Vinka Sindičića kao svjedoka i on je tada – bilo je to nakon famozne izjave koju je Perković od njega iznudio pred talijanskim javnim bilježnikom – u cijelosti ponovio sve svoje dotadašnje izjave koje ozbiljno terete Perkovića.

Za spornu izjavu o povlačenju svjedočenja protiv Perkovića, koju je potpisao pred talijanskim javnim bilježnikom, a koju je Perkovićev odvjetnik koristio, Vinko Sindičić je kazao da je to učinio pod pritiskom. Dr. Ott je ispričala je kako je Sindičić svjedočio kako se na njega vršio pritisak od strane Nobila i Perkovića da promijeni iskaz i kako se zbog toga protiv njega u Hrvatskoj vodi proces o lažnom iskazu. Sve to je koordinirano iz Zagreba od strane Mladena Bajića, kazao je Sindičić. Hoće li i kad Bajić zbog toga u Hrvatskoj završiti pred sudom? U normalnoj državi već bi, kao i svi njegovi ljudi u DORH-u!

“Lažni iskaz je tražio za sebe i Mustača. Već sutra može zatrebati i tebi, a onda ćemo mi pomoći tebi” prepričao je Sindičič svoj razgovor s Perkovićem. Perković mu je dao i telefon, kako bi mogli komunicirati, ali se on nije javljao na njegove pozive. je napravio i jednu izjavu prije spomenutog povlačenja iskaza i jednu nakon tog iskaza, koje je sakrio radi svoje sigurnosti. Za to pismeno povlačenje iskaza dobio je 15 000 eura. No Sindičić joj je pokazao skupocjeni sat, marku odijela, i cipela, kako bi joj dao do znanja da ima novaca i kako mu nije potreban.

Kad se sve ovo uzme u obzir, onda i tvrdnje Krmpotića kako je jedna njegova kći suspendirana je na HTV-u uz riječi da reporteri nacionalisti nemaju što tražiti na HRT-u, a druga je smijenjena s čela zagrebačkog KIC-a uz prijetnju da bi joj moglo nastradati 3,5-godišnje dijete, dobivaju na težini. Njemački inspektor Roland Bruder potvrdio je prošlog tjedna u münchenskoj sudnici da je ona bezrazložno dobila otkaz zbog pritisaka na njezina oca.

Sam Krmpotić nije nebitan svjedok, kakvim ga Nobilova ekipa pokušava predstaviti. Kao inspektor u tadašnjem RSUP-u otkrio je kriminal prilikom gradnje srednje policijske škole za koju je odgovoran otac Zdravka Mustača, koji je bio direktor tvrtke koja ju je gradila. Nakon što je dokazao kako je ukradeno 88 milijuna tadašnjih dinara, bio je progonjen i zatvaran. A cijela srednja škola koštala je 22 milijuna dinara, što je značilo da su na svaki utrošen dinar ukradena još četiri! Tada dolazi u ruke Zdravku Mustaču, u stanici policije u Đorđićevoj, koji ga, ogorčen jer razotkriva kriminal njegovog oca, muči dva dana, podiže optužnicu protiv njega, a potom ga je UDBA okarakterizirala kao narodnog neprijatelja. Iako je kasnije tužio državu i dobio spor protiv SFRJ, u tadašnjem republičkom sekretarijatu za unutrašnje poslove postao je nepoželjan, nitko s njim više nije razgovarao, a iako je bio stručnjak za kriminalistiku s diplomom vraćen je na mjesto pozornika na Trešnjevci.

[ad id=”68099″]

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

Objavljeno

na

Objavio

Potaknut intervjuom u kojem gospodin Budimir Lončar reagira na reakcije na Odluku o dodijeli medalja grada Zagreba („Tuđman mi je čestitao na obavljenom poslu kad je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju“, Jutarnji list, srijeda, 13. veljače 2019., str. 13), navodim neke izvore kao prilog za raspravu o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja i međunarodne afirmacije Republike Hrvatske, ali i za podsjećanje kako su na njegovo djelovanje te 1991. reagirali pojedini hrvatski političari. U tekstu se ne navodi izvor koji svjedoči o čestitki predsjednika Tuđmana Budimiru Lončaru „na obavljenom poslu kad je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju“, jer na takav još nisam naišao. Ako ga netko posjeduje, molim da mi ga dostavi, kako bi moja spoznaja o tom događaju bila cjelovitija. Unaprijed zahvalan!

Dan prije proglašenja suverene i samostalne Republike Hrvatske, 24. lipnja 1991., u Zagrebu je na sjednici Hrvatskog sabora, na poziv predsjednika Tuđmana i u dogovoru s predsjednikom Sabora, tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (jugoslavenski „premijer“) Ante Marković (s potpredsjednicima i saveznim sekretarima iz Hrvatske) iznio stavove i prijedloge jugoslavenske vlade za rješavanje krize i za uređenje odnosa u jugoslavenskoj zajednici. Nakon njegova izlaganja, Vladimir Šeks je, sudjelujući u raspravi o prijedlozima SIV-a, iznesenim u izvješću saveznog premijera, ustvrdio da – „od premijera nismo čuli ništa novo“. U svojoj knjizi o tome je zapisao:

Bilo bi korektno i pošteno da se savezni premijer, ovdje pred Saborom, očituje i izjasni, odnosno da imenuje odgovornog (tu sam u prvom redu ciljao na Slobodana Miloševića). Isto tako Saboru je važan i odgovor koje garancije Vlada (savezna) može dati Republici Hrvatskoj, uz dobra rješenja u svojem prijedlogu za razrješenje državne i svekolike krize, da će se zaustaviti imperijalna politika Srbije? Očevidci smo već nekoliko godina unatrag da Republika Srbija jednostavno nasilno, agresivno ide prema svojem cilju – preustrojavanju Jugoslavije, njezinom razbijanju i pretvaranju u Veliku Srbiju. Kada bi za to savezna vlada imala neka jamstva, onda bi se i ovaj Sabor mogao drugačije odnositi prema prijedlogu i izvješću premijera Markovića.

Isto tako savezni premijer trebao bi se očitovati i na stajališta Budimira Lončara, saveznog ministra vanjskih poslova, kojima se izričito vrijeđa ono što vi, gospodine Markoviću, govorite. Vi kažete da savezna vlada priznaje legalitet i legitimitet vlasti u Republici Hrvatskoj. A vaš ministar Budimir Lončar kaže da bi Republika Hrvatska bila nesposobna, u slučaju osamostaljenja, funkcionirati kao demokratska država. A na berlinskom savjetu ministara KESS-a (Berlin, 19. i 20. lipnja 1991.) ministar Lončar stremljenje Hrvatske i Slovenije i njihovo oživotvorenje (za samostalnošću) naziva tempiranom bombom koja bi zapalila cijelu Europu. Time nas izravno denuncira pred cijelom međunarodnom javnošću i utječe na međunarodnu politiku suprotno legalitetu i legitimitetu vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji.

Lončar govori na konferenciji za tisak da su prava Albanaca zaštićena i da nisu ugrožena; to je poruga cijeloj Europi, cijelom demokratskom svijetu. Govori o ubojstvima povampirenih bandi u Hrvatskoj, ubojstvima redarstvenika, teškom narušavanju ustavnog poretka, mira i sigurnosti svih građana Republike, ali ne imenuje tko je za to odgovoran. On je bio na čelu diplomacije koja je podržavala međunarodni terorizam, od grupe Baader-Meinhof do raznih terorističkih skupina. (…)

Zaključio sam svoju „tiradu“ o B. Lončaru zatraživši da premijer Marković iznese svoje stajalište prema istupima ministra Lončara i predložio Saboru da donese odluku prema kojoj izjave i postupci ministra Lončara, kao šefa savezne diplomacije, ničim više ne obvezuju Republiku Hrvatsku. Prethodno je uime kluba zastupnika HDZ-a, u još oštrijem tonu, govorio Ivan Vekić, koji je predložio da Sabor zaduži nadležna tijela da pokrenu postupak za utvrđivanje odgovornosti ministra Lončara “zbog neistinitog i zlonamjernog informiranja svjetske javnosti, zbog otvorenog unitarističkog i hegemonističkog stava u raspletu krize i konačno zbog stvarnog protivljenja interesima građana Hrvatske”.

Beogradska Politika iz pera svojeg zagrebačkog dopisnika Radoja Arsenića nije propustila u članku “Oštar napad na Lončara zbog govora u Berlinu” zabilježiti da su Šeks i Vekić napali Lončara i predložili da se donese odluka o pokretanju postupka utvrđivanja odgovornosti i irelevantnosti njegovih postupaka. Naravno, „Politika“ je u svojem promidžbenom, protuhrvatskom stilu propustila navesti razloge ovako oštrih reakcija na istupe B. Lončara u Berlinu. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 1, Zagreb, 2015., 90-91)

O spomenutom Lončarovom nastupu u Berlinu, u svom govoru u Hrvatskom saboru 25. lipnja 1991., negativno se izjasnio i predsjednik Tuđman:

U svezi sa saveznom vladom potrebno je spomenuti da se u posljednje vrijeme iz redova savezne vlade, njenog ministra za inozemne poslove, pa i samog predsjednika, poduzimaju koraci koji doduše prihvaćaju ideju o rješavanju državno-političke krize na osnovama saveza suverenih republika, ali u praksi čine korake, osobito u informiranju inozemne javnosti, na način da stvaraju takvo raspoloženje koje je u biti protiv i onakvog saveza kakav naša Republika Hrvatska i Republika Slovenija predlažu, a pogotovo su protiv osamostaljenja i pune suverenosti republika. U tom pogledu bilo je znakovito izlaganje saveznog sekretara za inozemne poslove, Budimira Lončara, na konferenciji KESS-a u Berlinu 19. i 20. lipnja ove godine, pred neki dan. A, usput rečeno, veoma je zanimljivo da na toj konferenciji gdje se posebno raspravljalo o Jugoslaviji nije bilo predstavnika republika, dok su na prethodnoj konferenciji KESS-a u Parizu, gdje se nije raspravljalo o Jugoslaviji, bili uključeni i predstavnici republika.

A, način na koji je savezni sekretar (B. Lončar, op.a.) – koji je, kako nam to predstavnici drugih republika stalno spočitavaju u saveznoj vladi tobože predstavnik Republike Hrvatske – na toj konferenciji europskim i svjetskim čimbenicima iznio svoje viđenje državno-političke krize u Jugoslaviji, već je dobio ocjenu u ovome Saboru. Ja se na njemu zadržavam samo zato da bih ukazao s kakvih se pozicija potiče suprotstavljanje priznanju samostalnosti Hrvatske u Jugoslaviji i u svijetu. Po njemu Jugoslavija se danas nalazi, citiram, “između realne mogućnosti da pronađe mirno i demokratsko rješenje za izlazak iz krize i opasnosti da dođe do takvih unutrašnjih sukoba čije se različite posljedice mogu reflektovati i izvan njenog užeg geopolitičkog prostora”. Jer što bi se dogodilo u slučaju raspada Jugoslavije, pita se savezni ministar, a evo što odgovara: – Osnovna hipoteza je da bi nastale države koje bi bile u nesamostalnom međusobnom konfliktu, već bi svaka od njih bila iznutra etnički potrošena. Svaka bi bila onesposobljena da bude istinski demokratska i europski kvalificirana. Sve zajedno bile bi tempirana bomba u srcu Europe, ako već i prije toga ne bi pokrenule lančanu reakciju na kontinentu, na kojem već tinja 46 potencijalno opasnih etničkih sukoba. I, u nastavku zaključuje da “treba očuvati cjelovitost zemlje (Jugoslavije, op.a.), jer je to preduslov demokratskog razvoja u istoj mjeri u kojoj je demokracija imperativ cjelovitosti”. (Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti, ur. Ante Nazor i Tomislav Pušek, Nakladni zavod Globus – HMDCDR, Zagreb, 2018., str. 105)

U Šeksovoj knjizi je i odlomak o govoru Budimira Lončara na 123. sjednici Predsjedništva SFRJ, održanoj 4. srpnja 1991., koji Vladimir Šeks preuzima iz knjige Stjepana Mesića Kako smo srušili Jugoslaviju (str. 80-82), a čiji kontekst se može prepoznati u gore spomenutom Lončarovom intervjuu Jutarnjem listu (13. veljače 2019., str. 13):

Lončar je govorio o međunarodnom položaju zemlje, posebno o zalaganjima Europske zajednice i dijelu KESS-a. Bilo je i riječi o pokretanju jugoslavenskog pitanja na Vijeću sigurnosti, o čemu sam i ja razgovarao s nekim međunarodnim osobama 3. srpnja. Savezni sekretarijat se toj inicijativi suprotstavljao. Lončar nas je obavijestio da je upravo „poslana instrukcija stalnoj misiji SFRJ u New Yorku i Ženevi i ambasadorima SFRJ u 15 zemalja članica Vijeća sigurnosti da Jugoslavija nema namjeru pokretati ovo pitanje u Vijeću sigurnosti“, a to su uglavnom svi članovi Predsjedništva prihvatili. Jović je bio – i to je oštrim tonom rekao – krajnje nezadovoljan „Lončarovom diplomacijom“. Tvrdio je da predstavnici Hrvatske i Slovenije u diplomaciji ne zastupaju interese Jugoslavije, već samo interese svojih separatističkih republika. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 1, Zagreb, 2015., 159)

Međutim, izvori nakon donošenja Rezolucije 713 (25. lipnja 1991.) uglavnom ne govore u prilog tezi da su predsjednik Tuđman i većina tadašnje hrvatske vlasti bili čestitarski raspoloženi prema Budimiru Lončaru, zbog njegova nastupa u raspravi o Jugoslaviji na sjednici VS UN-a, na kojoj je donesena spomenuta rezolucija. Primjerice, na donošenje Rezolucije 713 o uvođenju embarga i prigodni govor Budimira Lončara osvrnuo se predsjednik Hrvatske vlade dr. Franjo Gregurić, u govoru na zasjedanju Hrvatskog sabora 8. listopada 1991.:

U Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda održana je 25. rujna 1991. rasprava o Jugoslaviji i prihvaćena Rezolucija broj 713. Napori da se jugoslavenska politička kriza internacionalizira urodili su punim plodom, čime su napokon srušena nastojanja jugoslavenske diplomacije da se zapravo radi o unutrašnjim stvarima Jugoslavije i da svijet tu nema što da traži. Zasjedanje je, uz ostalo, zapamćeno i po skandaloznom istupu saveznog sekretara za vanjske poslove (Jugoslavije, op. a.) gospodina Budimira Lončara. Vlada je prihvatila Rezoluciju kao potporu naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji. Tijek događaja ide protiv Srbije i armije pa su se oni odlučili za kombinirani državni prevrat, koji su udruženi izveli predstavnici Srbije, Crne Gore i Armije. (“Istekao moratorij, zbogom, Jugoslavijo”, Večernji list, srijeda, 9.10.1991.; Domovinski rat – pregled političke i diplomatske povijesti, ur. Ante Nazor i Tomislav Pušek, Nakladni zavod Globus – HMDCDR, Zagreb, 2018., str. 140)

U svojoj knjizi V. Šeks objašnjava da je Hrvatska vlada prihvatila Rezoluciju 713 kao potporu u naporima za mir i dijalog u Jugoslaviji „vjerojatno stoga što Hrvatska nije bila za ‘zelenim stolom’ u Vijeću sigurnosti UN-a, a SFRJ je predstavljao savezni ministar B. Lončar“, kao i „stoga što osporavanje ili odbacivanje te Rezolucije 713 ne bi donijelo nikakvu korist već samo štetu za RH jer je već bila na snazi“. Pritom navodi da britanska premijerka Margareth Thatcher ispravno zapaža da je „embargo proizveo obrnut učinak od onog koji se njime želio postići“ i citira njezinu izjavu:

Uvijek je opasno dopustiti bezočnu agresiju, čak i ako se njezine neposredne posljedice čine neznatnima zbog presedana koji se time postavlja. Zapad je intervenirao kako bi pokušao održati staru Jugoslaviju na okupu i izvršio je pritisak u javnosti na one koji su se drznuli iz nje izići. Zapadne su države, između ostaloga, nametnule embargo na oružje, čime je agresor stavljen u neusporedivo povoljniji položaj, a to je potaknulo agresiju … Nije to bio nikakav ‘veliki trenutak za Europu’, kako je ustvrdio luksemburški ministar vanjskih poslova Jacques Poos, bio je to trenutak europske sramote. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 2, Zagreb, 2015., 112)

Rezoluciju 713 prokomentirao je i Francuz Paul Garde, profesor slavenskih jezika i književnosti na Sveučilištu u Aix-en-Provenceu, koji je u travnju 1992. objavio knjigu Život i smrt Jugoslavije. U njoj je jasno imenovao glavnoga krivca za rat u Hrvatskoj – “srpske vlasti koje su planirale politiku s ciljem postizanja potpunog preoblikovanja etničke karte” i naveo da je „srpski tabor planirao sukob (u Hrvatskoj) kao osvajački rat u kojem na osvojenome teritoriju mora nestati svaka hrvatska prisutnost, čak i civili“, te naglasio da se „ne radi, kao što krivo prenose francuski mediji o ‘građanskom ratu’”. Posljedice odluke o uvođenju embarga iz Rezolucije 713 razumio je na isti način kao i Margareth Thatcher:

Nestašica naoružanja bila je dramatična. Rijetko se u europskoj povijesti mogao vidjeti takav nesrazmjer snaga. … Što se tiče embarga na oružje koji je nametnut u početku sukoba, on uopće ne smeta agresoru, ali sprječava žrtve da se brane. (Žarko Domljan, Visoko podignimo zastavu, Zagreb, 2010., 357)

O ulozi Budimira Lončara raspravljalo se i na sjednici Hrvatskog sabora, 5. prosinca 1991., na kojoj je zatraženo da se – „sa stajališta Hrvatske“ – Hrvatski sabor odredi prema političkoj sudbini, Ante Markovića i Budimira Lončara. U raspravi je sudjelovao i Vladimir Šeks:

Hrvatska je u niz navrata tražila od njih da bar objektivno u svojim nastupima u svijetu prezentiraju političko stanje u Republici Hrvatskoj. Nikada to nisu učinili i s time su se, kao i stanoviti krugovi u svijetu, objektivno stavili na stranu neprijatelja Hrvatske i svojim djelovanjem su kočili i proces međunarodnog priznanja Hrvatske, proces jasnog označavanja tko je žrtva, a tko je agresor. (…) Stoga predlažem da se donese zaključak (što je Sabor i usvojio) da Marković i Lončar, koje Hrvatski sabor nije birao, niti delegirao, da Republika Hrvatska osporava njima pravo da bilo gdje predstavljaju i govore i zastupaju uime RH i da bilo kakav njihov politički i javni nastup ne proizvodi nikakve pravne i političke učinke za RH. Nisam za to da im se zabrani povratak na teritorij Hrvatske.

Potom se Saboru obratio i Stjepan Mesić, koji je između ostaloga rekao:

Ja mislim da je teži problem (od Markovića i Lončara, op. V.Š.) za nas general Kadijević, koji je također hrvatski kadar u Saveznom izvršnom vijeću. On je ratni zločinac i protiv njega treba pokrenuti postupak kao ratnog zločinca jer on planira i provodi rat protiv Hrvatske. I ako ikoga moramo goniti, onda Hrvatska mora goniti Kadijevića kao ratnog zločinca. (Vladimir Šeks, 1991. – moja sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat, knjiga 2, Zagreb, 2015., 417-418)

* Izv. prof. dr. sc. Ante Nazor ravnatelj je Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata. Godine 1991. odlazi kao dragovoljac na istočno-slavonsko bojište i bio je pripadnik 122. đakovačke “R” brigade. Napisao je više znanstvenih radova – većinom s problematikom iz hrvatske vojne povijesti. Urednik je više knjiga, autor izložbe o početcima suvremene hrvatske države, autor scenarija za dokumentarni film “Vukovar 1991.”.

prof. dr. sc. Ante Nazor/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Jan Ivanjek – U kojem smjeru ide europska obrambena politika

Objavljeno

na

Objavio

Njemačka je prije dva tjedna objavila da odbacuje F-35 Lightning II iz utrke za nasljednika oko 85 pouzdanih nadzvučnih jurišnik Tornado IDS/ECR. To je zasigurno bolan udarac za Lockheed Martin, a u natječaju je sada ostao samo Eurofighter Typhoon i Boeingov F/A-18 Super Hornet.

Njemačka je među najčešćim metama Trumpovih napada da parazitira na američkoj vojnoj moći, dok vlastita izdvajanja za obranu drži na minimumu.

Svakako je činjenica da su njemačke oružane snage već godinama u ozbiljnim problemima, od borbenih sposobnosti do operativne raspoloživosti tehnike i oružanih sustava, a posebno se nepouzdanim pokazao upravo Eurofighter, pa je sredinom prošle godine iscurio podatak da su tada samo 4 od 128 Eurofightera bila u potpunosti borbeno spremna.

Premda bi Eurofighter olakšao logističke i obučne potrebe, Super Hornet je daleko svestraniji višenamjenski borbeni avion, a nudi i EA-18G Growler verziju za elektroničko ratovanje, kakve Eurofighter nema.

To je također važno jer će zadaća 90 novih aviona biti udari na kopnene ciljeve i PZO, te elektroničko ratovanje, što znači i probijanje u branjeni zračni prostor. Još jedna ključna zadaća koja će se preuzeti od Tornada je nuklearni udar, u sklopu NATO dijeljenja taktičkog nuklearnog oružja.

Operativno se Super Hornet nameće kao bolji izbor za spomenute zadaće no zahtjevati će zasebnu logistiku, obuku i infrastrukturu, dok za Eurofighter sve to već postoji. K tome bi se njime nastavilo jačati europsku zrakoplovnu industriju, što je posebno važno kada se uzme u obzir francusko-njemački razvoj lovca 6. generacije.

Politička dimenzija će također biti izuzetno važna, jer Njemačka ne leti na ni jednom američkom borbenom avionu, a odabir Super Horneta bi zasigurno kupio mir od Trumpovih napada, barem na neko vrijeme.

U svakom će slučaju biti zanimljivo popratiti i ovaj postupak odabira borbenog aviona, iako je riječ o drugoj vrsti nabave od one hrvatske, ne samo zbog daleko većeg broja aviona, već zbog specifičnih zadaća za koje se nabavljaju.

Konačni odabir dati će i naznaku budućeg smjera europske obrambene politike, hoće li se ići na udobrovoljavanje SAD-a ili će se njihov utjecaj u najvećim europskim članicama NATO-a pokušati marginalizirati kao odgovor na učestale napade.

Jan Ivanjek

 

Španjolska ulazi u francusko-njemački projekt s borbenim zrakoplovima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari