Pratite nas

Analiza

KRUCIJALNA TOČKA DRAMATIČNOG ZAPLETA: Evo tko je zaštićeni svjedok Krmpotić i zašto nipošto nije nebitan!

Objavljeno

na

Pritisci na svjedoke u slučaju Perković – Mustač se nastavljaju, na sramotu Hrvatske i zgražanje Njemačke.

Ivan Krmpotić, bivši inspektor u tadašnjem RSUP-u SRH, negdje je u Njemačkoj, u programu zaštite svjedoka. To je tek zadnji u dugom nizu svjedoka u tom slučaju koji su suočeni s prijetnjama, pritiscima na poslu, pa i sudskim tužbama koje su najednom niotkud iskrsle nakon što su odlučili svjedočiti na suđenju Perkoviću, piše Marcel Holjevac/dnevno.hr

U slučaju Krmpotića, radi se o tome da je, unatoč zastari, protiv njega pokrenut 20 godina stari kazneni postupak za krivotvorenje isprava neposredno nakon što je preuzeo poziv za svjedočenje. Pa ako se i može progutati kako su prijetnje u njegovom sandučiću ostavili “neki loši dečki o kojima policija nema saznanja”, ako se i može progutati priča kako policija nije reagirala na njegovih 11 prijava prijetnji koje je podnio Ostojiću, ako se može progutati da policija nema pojma tko je razbio nadzorne kamere kako bi mu neprimjetno ostavio poruku sadržaja: ”Prijatelju – glavnog akta u spisu nemaš! Pazi se! Probaj ga vidjeti još jednom” u noći s petka na subotu, nakon čega je odlučio zatražiti zaštitu od Nijemaca, ako se i mogu progutati nemušta priopćenja kako se na njegovu kći Gabrijelu Krmpotić-Kos, nije se vršio pritisak, nego je “vjerojatno zbog nepravilnosti u radu sama dala ostavku u Kulturno-informativnom centru”, kako tvrde iz KIC-a, (a usto napominju da je ostala raditi kao urednica kod njih, onako apologetski – ako su postojale nepravilnosti u radu valjda su joj trebali dati otkaz, zar ne), ako se može progutati rašomon oko toga je li njegova druga kćer, Helena, dobila ili ne otkaz na HRT-u, nitko ne može progutati da je taj postupak baš sad pokrenut slučajno, i da je ročište zakazano upravo za danas.

>>ZAŠTO SE BOJE KRMPOTIĆA?

Iz vrlo jedostavnog razloga to nije moguće progutati: jer su i brojni drugi svjedoci prijavljivali slična šikaniranja od strane narodne milicije. Svjedokonja Jelena Vitezica je u veljači odustala od svjedočenja, odmah nakon uzimanja osobnih podataka od strane predsjedavajućeg sudskog vijeća dr. Manfreda Daustera. Dala je izjavu pred sudskim vijećem. U njoj je navela da je primila sudski poziv i da se pozivu odazvala jer to smatra svojom dužnošću, ali da nije u mogućnosti svjedočiti jer u tom slučaju bila izvrgnuta kaznenom progonu u Republici Hrvatskoj. Što neugodno podsjeća na slučaj Krmpotića. Vitezica je tada, uz očigledne i jasne znakove jake uznemirenosti i straha, opisala kako je u posljednje vrijeme tri puta pozivana u riječko državno odvjetništvo od strane državne odvjetnice Suzane Gracin, a radi svjedočenja u kaznenom postupku koji se vodi protiv Vinka Sindičića radi davanja lažnog iskaza na suđenju Krunoslavu Pratesu.

Opisala je kako je prilikom dolaska u DORH odvedena u susjednu prostoriju gdje su je primile dvije, kako je navela, državne odvjetnice koje su je ispitivale o detaljima njenog iskaza u svojstvu svjedoka na suđenju Krunoslavu Pratesu. Također, od nje su zatražile da napiše vlastoručnu izjavu u kojoj će opisati sve detalje svojeg iskaza pred Visokim zemaljskim sudom u Munchenu iz 2008. godine te detalje o svojem poznanstvu s Vinkom Sindičićem. Kada je to odbila, uslijedilo je dugotrajno i, po njenim riječima, vrlo neugodno ispitivanje. Na kraju ispitivanja, upozorena je da je predmet protiv Vinka Sindičića „zaštićen kao najviša državna tajna“ Republike Hrvatske i da će biti kazneno gonjena ako ikome bude bilo što rekla o detaljima svojeg iskaza u riječkom državnom odvjetništvu i općenito o tom predmetu. Slično je bilo i s Marom Rodriquens, talijanskom državljankom. Rodriquens je odmah nakon davanja podataka upozorila sud da je izložena telefonskim pozivima s prikrivenog broja i pozivima s telefonskih brojeva iz Republike Hrvatske te da takvi pozivi ne prestaju ni nakon promjene njenog telefonskog broja, ali i da ima ozbiljnih problema sa hrvatskim pravosuđem. Vše od sedam godina se vodi postupak po njenoj građanskoj tužbi, a od nje se traži da položi kauciju za troškove postupka u visini od čak 10.000 eura! Usto joj je zbog nekog minornog duga od 200 eura u ovršnom postupku oduzeta i uklonjena internetska stranica na kojoj je objavila detalje o odnosu Perkovića i Sindičića. Tijekom ispitivanja rekla je sudskom vijeću da je se pokušava spriječiti da svjedoči uporabom nekih “intimnih detalja iz njenog života”. Na kraju je, kao i Vitezica, odustala od svjedočenja,  jer drži da bi svjedočenjem sebe izvrgla opasnosti u Republici Hrvatskoj.

A i sam Vinko Sindičić, Udbin zloglasni ubojica koji je iz pištolja ubio devetogodišnju Rosemarie Ševo i njezine roditelje dok se vozio s njima u automobilu nakon što su ga, vjerujući da im je prijatelj, prihvatili u obiteljski krug, bio je izložen prijetnjama ako svjedoči. Podsjetimo, na njega se računalo kao na svjedoka, pa je potom potpisao izjavu kod talijanskog javnog bilježnika u kojoj je poručio sucu Dausteru da “povlači svoj raniji iskaz” dan na svjedočenju u slučaju Prates – usko povezanom s ovim, Prates je naime jedan od sudionika u ubojstvu – a tim “dokumentom” je Nobilo mahao tijekom postupka po europskom uhidbenom nalogu u Hrvatskoj. Naravno, to nije ostavilo dojam na sud, odmah su posumnjali da je Sindičić povukao raniji iskaz pod prijetnjama i zastrašivanjem. I stvarno, istražna sutkinja Dr. Yvonne Ott je  10. veljače 2014. godine saslušala Vinka Sindičića kao svjedoka i on je tada – bilo je to nakon famozne izjave koju je Perković od njega iznudio pred talijanskim javnim bilježnikom – u cijelosti ponovio sve svoje dotadašnje izjave koje ozbiljno terete Perkovića.

Za spornu izjavu o povlačenju svjedočenja protiv Perkovića, koju je potpisao pred talijanskim javnim bilježnikom, a koju je Perkovićev odvjetnik koristio, Vinko Sindičić je kazao da je to učinio pod pritiskom. Dr. Ott je ispričala je kako je Sindičić svjedočio kako se na njega vršio pritisak od strane Nobila i Perkovića da promijeni iskaz i kako se zbog toga protiv njega u Hrvatskoj vodi proces o lažnom iskazu. Sve to je koordinirano iz Zagreba od strane Mladena Bajića, kazao je Sindičić. Hoće li i kad Bajić zbog toga u Hrvatskoj završiti pred sudom? U normalnoj državi već bi, kao i svi njegovi ljudi u DORH-u!

“Lažni iskaz je tražio za sebe i Mustača. Već sutra može zatrebati i tebi, a onda ćemo mi pomoći tebi” prepričao je Sindičič svoj razgovor s Perkovićem. Perković mu je dao i telefon, kako bi mogli komunicirati, ali se on nije javljao na njegove pozive. je napravio i jednu izjavu prije spomenutog povlačenja iskaza i jednu nakon tog iskaza, koje je sakrio radi svoje sigurnosti. Za to pismeno povlačenje iskaza dobio je 15 000 eura. No Sindičić joj je pokazao skupocjeni sat, marku odijela, i cipela, kako bi joj dao do znanja da ima novaca i kako mu nije potreban.

Kad se sve ovo uzme u obzir, onda i tvrdnje Krmpotića kako je jedna njegova kći suspendirana je na HTV-u uz riječi da reporteri nacionalisti nemaju što tražiti na HRT-u, a druga je smijenjena s čela zagrebačkog KIC-a uz prijetnju da bi joj moglo nastradati 3,5-godišnje dijete, dobivaju na težini. Njemački inspektor Roland Bruder potvrdio je prošlog tjedna u münchenskoj sudnici da je ona bezrazložno dobila otkaz zbog pritisaka na njezina oca.

Sam Krmpotić nije nebitan svjedok, kakvim ga Nobilova ekipa pokušava predstaviti. Kao inspektor u tadašnjem RSUP-u otkrio je kriminal prilikom gradnje srednje policijske škole za koju je odgovoran otac Zdravka Mustača, koji je bio direktor tvrtke koja ju je gradila. Nakon što je dokazao kako je ukradeno 88 milijuna tadašnjih dinara, bio je progonjen i zatvaran. A cijela srednja škola koštala je 22 milijuna dinara, što je značilo da su na svaki utrošen dinar ukradena još četiri! Tada dolazi u ruke Zdravku Mustaču, u stanici policije u Đorđićevoj, koji ga, ogorčen jer razotkriva kriminal njegovog oca, muči dva dana, podiže optužnicu protiv njega, a potom ga je UDBA okarakterizirala kao narodnog neprijatelja. Iako je kasnije tužio državu i dobio spor protiv SFRJ, u tadašnjem republičkom sekretarijatu za unutrašnje poslove postao je nepoželjan, nitko s njim više nije razgovarao, a iako je bio stručnjak za kriminalistiku s diplomom vraćen je na mjesto pozornika na Trešnjevci.

[ad id=”68099″]

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Zoran Meter: Turski boj na dva fronta – protiv SAD-a i EU-a

Objavljeno

na

Objavio

Promjene na geopolitičkoj i geostrateškoj razini

1. Front SAD-Turska

U petak, 12 srpnja, i konačno se dogodilo ono što je bilo neizbježno (barem smo to takvim, usprkos mnogim suprotnim mišljenjima analitičara diljem svijeta najavljivali mi na portalu Geopolitika News još od 2018. g.): iz ruske baze Akhtibinsk u tursku zrakoplovnu bazu Mürted, pokraj Ankare, sletio je ruski vojni transportni zrakoplov s prvim komponentama ruskog protuzračnog i proturaketnog sustava S-400.

Vijest su potvrdili rusko i tursko Ministarstvo obrane, kazavši, kako će se nastavak isporuka odvijati sukladno odredbama međusobnog ugovora.

Time su razbijene i one posljednje nade američke administracije i NATO saveza da će se turski državni vrh u posljednji čas ipak predomisliti i odustati od tog, po imidž Zapada (a puno manje njegovu sigurnost iako se upravo taj element dominantno predstavljao kao ključan razlog zbog kojega bi Ankara trebala od svega odustati) vrlo neugodnog turskog vojnog posla s Rusijom.

Ta se tinjajuća nada oslanjala prije svega na oštre najave mogućih protuturskih sankcija od strane američkog Kongresa.

Međutim, neshvatljiva je naivnost i kratkovidnost američkih analitičara i stratega, očito još uvijek uljuljkanih u svemoć SAD-a nakon potpunog američkog trijumfa u hladnom ratu i globalne dominacije koju je Washington zbog toga ostvario ali pri tom i iz vida izgubio uvid u razvoj novih globalnih političkih i vojnih procesa koji su i doveli do potrebe da se Sjedinjene Države od prije nekoliko godina ponovo moraju grčevito boriti za očuvanje svog položaja svjetskog hegemona, kojeg, zapravo, više i nemaju, iako su u svijetu i dalje dominantan igrač.

Trump erdogan

Oni, redom, ili nisu prepoznavali ili su ignorirali važnost dvaju ključnih elemenata u svijetu i mentalitetu Istoka, čiji je Turska sastavni dio: prvo, emocije – zbog kojih su turske političke odluke vrlo često nepredvidljive; i drugo, nacionalni (i individualni) ponos – zbog kojeg su Turci spremni trpjeti posljedice, znatno više nego što to mogu u lagodnom životu pa i hedonizmu ogrezli stanovnici razvijenoga Zapada. Turska će obitelj zato radije, ako treba, umjesto kilograma dnevno jesti pola kilograma mesa, ili umjesto zapadnih automobila voziti one jeftinije i nepopularnije – istočne.

Ali na stranu sada promašaji američkih stratega i državne politike, kojih je, čini se, jedini svjestan (ili se barem o tome javno usudi govoriti) samo američki predsjednik Donald Trump. Podsjećam, on je nedavno, na medijskoj konferenciji, nakon neuspjelog sastanka s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom u Osaki, približno točno konstatirao nastalo stanje, kazvši, kako je za krizu s Turskom kriva Obamina administracija koja se nije dobro ponašala prema Erdoganu, ignorirajući i odbacujući njegove želje za kupnjom američkih PRO sustava Patriot, nakon čega je Erdogan posao sklopio s Rusima. Naravno, ova Trumpova teza je vrlo pojednostavljena jer treba reći kako je i njegova administracija do sada činila sve da sprječi tursko-ruski posao, a prijetnje izbacivanjem Ankare iz programa proizvodnje zrakoplova F-35 upravo su i njezin, a ne Obamin produkt.

Bilo kako bilo, rizik uvođenja američkih sankcija po Tursku i dalje ostaje vrlo visok. Ankaru u svakom slučaju očekuju neke negativne posljedice odluke o kupnji S-400, barem ako je suditi prema priopćenju State Departmenta od 9. srpnja (tri dana prije isporuka ruskih sustava Turskoj), kada je rečeno kako se stav te američke institucije po tom pitanju nije promijenio i da svi dobro znaju kako je u Kongresu već ranije usvojen zakon CAATSA (o suprostavljanju protivnicima SAD-a preko sankcija).

„Mi smo već kazali kako Tursku očekuju realne i negativne posljedice ako dobiju S-400“, izjavila je glasnogovornica SD, ponovivši kako se to, između ostalog, odnosi na isključenje Ankare iz programa proizvodnje nevidljivog lovca-bombardera F-35.

Washington Ankari može obustaviti isporuku četiri zrakoplova F-35 koje je ona već platila (od ukupno 100 koliko bi željela nabaviti) ali se postavlja pitanje koliko to više uopće ima smisla i vrijedi li sada kažnjavati Tursku za „grijeh“ samoga Washingtona (kojega je priznao i Trump osobno, što je jasan dokaz svima onim dogmaticima, uvjerenim kako SAD nepogrješivo promišljaju sve svoje poteze godinama pa i desetljećima unaprijed, da i Washington zna griješiti – i to strateški).

Jer bez obzira na moguće sankcije, uključno i one gospodarske od strane SAD-a i NATO saveza, Turska je takve opcije sigurno već ranije uzela u obzir i, očito, podredila svom diplomatskom suverenitetu i pravu na ovladavanje suvremenom vojnom tehnologijom koju joj saveznici u NATO-u nisu željeli predati. Ankara smatra kako je cijena koju za taj cilj mora platiti vrijedna spomenutih rizika.

A ta bi cijena uistinu mogla biti visoka ukoliko Washington odluči primjeniti oštre ekonomske mjere protiv Turske. „U zraku još visi“ i prijetnja zbog turske suradnje s Iranom i Venezuelom usprkos američkim sankcijama, kao i ranije evidentirana pomoć velikih turskih banaka Iranu oko šverca naftom u vrijeme protuiranskih sankcija Obamine administracije.

Turska

Ostaje vidjeti hoće li se Washington usuditi oštro „udariti“ po Turskoj jer je izazov po SAD u tom smislu golem, a Erdogan već dokazao kako misli ozbiljno: prvo, oštrim udarom po Turskoj SAD tu zemlju lako mogu još više gurnuti u orbitu ruskog i kineskog utjecaja, a u regiji i onog iranskog (tursko-iranska bliskoistočna suradnja bila bi smrt po američke bliskoistočne ciljeve, pri čemu se ne smije zaboraviti da je Turska zavađena i s ključnim američkim arapskim saveznicima – Saudijskom Arabijom i Egiptom, kao i Izraelom!); i drugo, ako bi izostale američke sankcije, sve ovo skupa može ozbiljno destabilizirati NATO savez jer bi Turska (ukoliko bi ostala nekažnjena zbog svoga „neposluha“) otvorila put i za samostalne odluke (barem što se tiče onih od koga će nabavljati naoružanje) i za ostale članice NATO saveza, od kojih one ponajveće, poput Njemačke i Francuske, ionako sve otvorenije izražavaju nezadovoljstvo zbog prekoatlantskih pritisaka za kupnju novog i skupog, ali „savezničkog“ američkog oružja u sklopu politike povećanja njihovih vojnih proračuna na čemu je, gotovo ultimativno inzistirao Trump odmah po dolasku na vlast.

Naravno, pri tome ne mislim kako te zemlje podržavaju tursku odluku o kupnji ruskih raketnih sustava, štoviše, ali pojedine od njih bi nedvojbeno bile više sretne da Ankara kupuje njihovo nego američko oružje (od Velike Britanije, preko Francuske i Njemačke do Italije).

2. Front EU-Turska

Iako nema neposredne veze s pogoršanim američko-turskim odnosima i turskom kupnjom ruskih S-400, opasna prijetnja otvaranja drugog ekonomskog bojišta po Tursku otvara se i od strane Europske unije, koja je, k tome, pored Kine, najveći turski gospodarski partner. A sve to u vrijeme kada tursko gospodarstvo prolazi kroz složena vremena, a domaća valuta lira klizi prema minimalnim povijesnim pokazateljima. Evo o čemu je riječ:

U četvrtak, 11. srpnja, Maja Kocijančič, glasnogovornica šefice EU diplomacije, na medijskoj konferenciji u Bruxellesu izjavila je kako EU priprema paket mjera protiv Turske zbog njezinih protuzakonitih geoloških istraživanja u ciparskim vodama Sredozemnog mora, kojima Ankara „krši suverenitet i teritorijalnu cjelovitost Cipra“.

Kazala je kako su Europska komisija i EU vanjskopolitička služba pripremile protuturske mjere za razmatranje Vijeću EU koje te mjere mora usvojiti. Zasjedanje Vijeća EU održat će se 15. srpnja. Prema navodima Reutersa, to bi Vijeće moglo donijeti odluku i o smanjenju financijske potpore Turskoj za 2020.g., ali i preporučiti (čitaj: obvezati) Europskoj investicijskoj banci da ponovo razmotri financiranje svojih projekata u Turskoj. Reuters navodi kako je EU spremna i na još veće sankcije ako Turska ne obustavi svoja geološka istraživanja u spornom akvatoriju.

Nikozija je proglasila granice svog isključivog gospodarskog pojasa koje Ankara osporava, tvrdeći kako dio njih pripada i međunarodno nepriznatoj ali faktički samostalnoj i od Ankare priznatoj „Turskoj Republici Sjeverni Cipar“). Turska je prije cca dva mjeseca u sporne vode poslala svoj istraživački brod „Fatih“, objavivši kako će probno bušenje trajati do 3. rujna.

Međutim, 10. lipnja ciparske pogranične službe uhitile su članove posade turskog broda, da bi nakon neuspješnog diplomatskog natezanja oko njihovog oslobađanja Ankara 4. srpnja u isti akvatorij poslala svoj drugi istraživački brod „Yavuz“, uz Erdoganovo jasno upozorenje kako je Turska spremna zaštititi prava ciparskih Turaka i uporabom vojne sile.

Prošli je tjedan tursko MVP objavilo kako Turska ne namjerava odustati od geoloških istraživanja u ciparskom priobalju usprkos kritikama međunarodne zajednice, jer je izvjesna turska naftna tvrtka dobila pravo na istraživanje plinskih nalazišta u toj zoni od „vlade“ sjevernog Cipra još 2011. g.

Inače, u isključivoj gospodarskoj zoni Cipra pronađena su velika nalazišta prirodnoga plina. Samo nalazište „Afrodita“, kojega je 2011.g. otkrila američka tvrtka Noble Energy, procjenjeno je na 140 milijardi m3 plina.

Nakon što je Turska u spornu zonu uputila i svoj drugi brod, „ispraćen“ Erdoganovim prijetnjama uporabom vojne sile ako zatreba, predstavnici članica EU žurno su se sastali 10. srpnja kako bi razmotrili varjante protuturskih sankcija, kako ekonomskih tako i onih političkoga karaktera, usmjerenih prema smanjenju intenziteta kontakata na relaciji Bruxelles-Ankara. 15. srpnja trebala bi se donijeti konačna odluka. Ali EU je, kao i uvijek i u svemu, puno više ranjiva u odnosu na druge globalne igrače, pa tako niti po ovom pitanju u njoj ne postoji jedinstveni stav.

Dovoljno je podsjetiti na sporazum između Bruxellesa i Ankare o financijskoj pomoći Turskoj oko zbrinjavanja više milijuna izbjeglica iz Sirije na svom teritoriju. Zato članice EU na tzv. balkanskoj ruti ne iskazuju previše entuzijazma za potpuru protuturskim sankcijama zbog problema te zemlje sa Ciprom.

Prije svega se radi o Bugarskoj, Hrvatskoj, Mađarskoj i Sloveniji, koje se boje da će u tom slučaju Anakra izići iz sporazuma, „otvoriti ventil“ i propustiti novi veliki izbjeglički val iako se Balkan već i s ovim sadašnjim, koji stiže s drugih stana (ne iz Turske) već ionako vrlo teško nosi.

Takav razvoj događaja ne sviđa se ni Austriji ni Italiji, a vjerojatno i ne samo njima. Osim toga, pojedine od spomenutih zemalja, prije svih Bugarska i Mađarska, uvođenjem oštrih protuturskih sankcija boje se i za svoje planove vezane uz izgradnju drugog kraka plinovoda „Turski tok“, koji bi se s turskog teritorija protezao prema Jugo-istočnoj i Srednjoj Europi, dovodeći nove količine jeftinog i sigurnog ruskog plina.

Bilo kako bilo, Bruxelles će neke sankcije Turskoj sigurno morati uvesti (Cipar je ipak član EU), ali kakve će one biti teško je reći. Pri tom ni Erdoganu sasvim sigurno nije svejedno. On (preciznije, njegov kandidat vladajuće Stranke pravde i razvoja) je nedavno teško poražen na ponovljenim izborima u Istanbulu, prije svega zbog lošeg gospodarskog stanja u zemlji.

Pa iako se čini kako Erdoganova borba za bogate energetske resurse u spornim ciparskim vodama ima upravo ekonomski značaj, ekonomija je tu ustvari posve drugorazredno pitanje. Eskalacijom napetosti s Ciprom (a preko njega i s Grčkom) turska vuče snažan geoplitički potez, velike geostraterške važnosti, kojemu je cilj ojačati i ozakoniti postojeći stastus quo koji se odnosi na turske pretenzije u vodama Istočnog Sredozemlja, temeljene na njezinom jednostranom priznanju „Turske Republike Sjeverni Cipar“.

Jačanjem nacionalističke atmosfere u Turskoj (koju u ovom slučaju nije teško pokrenuti) Erdogan bi elegantno skrenuo pozornost s teškog poraza u Istanbulu, a nova homogenizacija naroda omogućila bi mu jednostavniju provedbu ionako novim ustavnim ovlastima danog mu prava za donošenje odluke o smanjenju ovlasti gradonačelnika Istanbula Ekrema Imamoglua iz oporbene Turske republikanske narodne stranke. Radi se o tzv. Planu B kojega sam spomenuo u svojoj analizi.

Politika pojela ekonomiju

Iako su rizici Erdoganove politike istodobne turske borbe na dva velika fronta, sa SAD-om i EU vrlo veliki, taj nesumnjivi majstor geopolitike, vrhunski retoričar, ali i emotivac, i karizmatični političar ipak je donio snažne odluke koje možemo okarakterizirati riječima „politika je pojela ekonomiju“.

Erdogan očito smatra kako Turska ima još samo jednu jedinu povijesnu šansu za povratak na međunarodnu scenu kako samostalnog igrača, koji će primarno voditi računa o svojim nacionalnim interesima, a tek onda onim općim – zajedničkim.

Plin

Ta je šansa upravo sada, kada se urušava dosadašnji – posljeratni, a kroji budući, dugoročni svjetski poredak (dijelom i u krvi), u kojemu će opstati samo snažni i pametni dok će drugi biti roblje, potrošna roba i moneta za raskusuravanje među velikima (riječima „opstat će samo snažni i pametni“ prošli se tjedan u intervjuu za američki „Time“ izrazio i izraelski premijer Benjamin Netanjahu).

Turska je za sada smogla očuvati i snagu i um, a hoće li joj to uspjeti i do kraja, na putu do konačnoga cilja – nitko sa sigurnošću ne može reći. Ali da joj vrijedi pokušati s obzirom na sve komparativne prednosti kojima ta zemlja raspolaže, kao i na prebogato povijesno nasljeđe, to joj nitko tko nastupa s neutralne pozicije ne može osporiti.

I upravo danas prispjela vijest:

„Zbog nastavka i novih protuzakonitih turskih istraživačkih radova (na bušenju plina u ciparskom isključivom gospodarskom pojasu-IGP) Vijeće EU donosi odluku o zaustavljanju pregovora o sporazumu o zračnom prometu i odlučuje ne održavati sastanke Vijeća za pridruživanje i druge sastanke visoke razine u okviru dijaloga između EU i Turske“, priopćeno je iz Bruxellesa.

Dakle, sankcije EU za sada su, zapravo, simboličkog karaktera. Strah od turske protureakcije očito je prevagnuo, što nije čudo za pragmatične EU birokrate. Međutim, i nakon današnje odluke EU tursko MVP je najavilo nastavak svojih istraživačkih bušenja u ciparskom IGP, štoviše, poslat će i dodatni – četvrti brod k već aktivnim trima brodovima.

Opasnost od sukoba bit će tim veća što je Nikozija koncesiju za tamošnju eksploataciju plina dala američkom „ExxonMobil“-u, a SAD su još u proljeće u tu zonu poslale dodatne brodove svoje 6. flote, što je, tada, i sa strane Washingtona i sa strane Ankare bilo predstavljeno kako vojna vježba. Ali „zamagljivanje očiju“ i skrivanje problema ne može trajati vječno.

A u sve se ovo, naravno, miješa i Moskva, čiji su interesi u Istočnom Sredozemlju isto tako veliki, ne samo zbog Sirije. Rusija će se negativno odnositi prema odluci EU o uvođenju sankcija Turskoj, što ne znači kako ruska strana podupire turske aktivnosti vezano uz bušenja podmorja u isključivoj gospodarskoj zoni Cipra, izjavio je danas zamjenik ministra vanjskih poslova Rusije Aleksandar Grushko.

„Moskva je protiv sankcija na adresu Ankare, a jednostrane sankcije proturječe kako međunarodnom pravu, tako i procedurama Vijeća sigurnosti UN-a“, izjavio je ruski diplomat, i time jasno potvrdio snažnu rusku političku potporu Turskoj.

Iako Rusija ima snažno razvijene veze i sa Ciprom, kako one gospodarske tako i financijske, Moskvi je u nastalim geopolitičkim okolnostima kudikamo važnije razvijati partnerske odnose s Turskom.

Osim toga, ovim potezom Moskva jasno daje do znanja kako se namjerava suprostaviti i najavljenim američkim sankcijama protiv Turske zbog kupnje njezinih sustava S-400, na što Turska svakako računa.

Sve to skupa može iz temelja promijeniti geopolitičke i geostrateške odnose snaga na Jugo-istoku Europe i Bliskom istoku.

Zoran Meter
Geopolitika.news

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Jan Ivanjek: Srbija sije sjeme novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Danas se obilježava godišnjica genocida u Srebrenici, koji su prije 24 godine izvršile srpske snage masakriravši više od 8,300 Bošnjaka.

Taj golemi zločin Srbija ne priznaje kao genocid, unatoč međunarodnim presudama. Bio je i jedan od faktora u pokretanju veličanstvene oslobodilačke operacije Oluja, kojom nije samo oslobođena većina Hrvatske od srpske okupacije, već je i spašen Bihać kojeg su srpske snage držale u okruženju i gdje bi se nesumnjivo odvio još jedan genocidni zločin, ali s daleko više ubijenih Bošnjaka.

24 godine poslije, situacija na Balkanu sve je gora, remećena prvenstveno velikosrpskim režimom Aleksandra Vučića, koji vještim manipuliranjem javnosti, medija i diplomacije provodi vrlo uspješnu kampanju pretvaranja Srba i Srbije u isključivu žrtvu, te demonizacije susjednih naroda.

Srbija nije sposobna učiti iz svoje povijesti, i umjesto da se s njom pokuša pomiriti, režim sve očitije priprema „ravnanje računa“, kad god se za to pruži prilika.

I dalje se prijeti ujedinjenjem s Republikom Srpskom i razbijanjem BiH, što bi izazvalo novi sukob. Svim sredstvima se napada i prijeti Crnoj Gori, u kojoj je pokušaj puča prije 3 godine gotovo sigurno orkestriran iz Beograda, a režimski tabloidi sve češće napadaju i Makedoniju.

Posebno kada je u pitanju nacionalistička Srpska pravoslavna crkva, čiji utjecaj te zemlje pokušavaju ograničiti. O neprekidnoj kampanji mržnje i dehumanizacije režimskih medija protiv Albanaca i Hrvata, koje velikosrpska ideologija vidi kao glavne neprijatelje, ne treba ni govoriti. Ne odustaje se ni od snova o izlasku na Jadran.

Ukratko, Srbija sije sjeme novih ratova u kojima će se osvetit za sve nepravde koje smatra da su joj počinjene.

No umjesto suradnje protiv ove zajedničke prijetnje, u BiH je na djelu marginalizacija Hrvata, koji se politički obespravljuju, ekonomski napadaju, te se u njihove sredine nameću islamski migranti, a umjesto suradnje s državom čija je vojska spriječila još veći genocid Bošnjaka od srebreničkog, bošnjačko se vodstvo odlučuje za islamizaciju i podilaženje neoosmanskim ambicijama turskog diktatora Erdogana, te potkopavanje Hrvatske svakom prilikom.

Kako bi se spriječili budući ratovi,Hrvatska treba jačati suradnju s državama koje su posebno izložene napadima iz Srbije: Crnom Gorom, Makedonijom i Kosovom.

Uz zaključivanje otvorenih pitanja, Hrvatska im može prenijeti vrijedna znanja i iskustva, ponuditi proizvode vojne industrije, te zajedničkim snagama raditi na suzbijanju malignog utjecaja Srbije te osigurati trajnu stabilnost na Balkanu, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek na facebooku

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari