Nije to davno ni bilo
Kada smo mali bili
U kući ispod brijega
I lijepe snove snili
Nije nam bilo teško
Jer nismo znali za bolje
Živjeli skromnim životom
Uz puno snage i volje
Kada se kuće sjetim
I života što u njoj prođe
Steže me oko srca
I suza niz lice pođe
Otac u tuđini bio
Baka nas othrani sve
Majka je radila vani
Muške i ženske poslove
U snove mi dolazi često
Iz mladosti puno toga
A najviše stara baka
Da grli unuka svoga
Svi smo otišli iz kuće
Ostade pusta i sama
Zatvorena su njena vrata
A sobe prekriva tama
Još smo hvala Bogu
Svi živi, veseli i zdravi
Čim se ukaže prilika
Jedan se drugome javi
To je i zamisliti teško
Al sudbina priče piše
Život nas odvede iz nje
Niko joj ne dolazi više
I sad mi naviru suze
Dok pišem pjesmu o tome
Žive i pokojne svoje
Nosim u srcu svome
Na vjetru suncu i kiši
Još uvijek kuća stoji
Kad će se vratiti neko
Dane i godine broji
Ivan Čuljak, Rovišće / Kamenjar.com