Pratite nas

Reagiranja

Lako je za ‘Nebesku Srbiju’ – ali, što ćemo s vašom velikosrpskom ideologijom, susjedi?

Objavljeno

na

Kažu kako treba ignorirati Vučića i Srbe slične njemu koji svako malo, javno i bez srama valjaju bedastoće i nebuloze.

Ne slažem se s time.

Naprotiv, mislim da im treba posvetiti dužnu pozornost, ali upravo onako kako to zaslužuju budale: kroz satiru, ironiju, sarkazam i sprdnju, jer ono što je izvan pameti i nema nikakve veze s razumom i logikom nije moguće niti komentirati ozbiljno. Naime, svi koji idu metodom takvih (ozbiljnih) analiza bedastoća (iliti budalaština), u najmanju ruku se izlažu opasnosti da se i sami “umoče” u tu kaljugu i u konačnici u izvjesnom smislu čak i poistovjete s objektom svoje analize ili kritike.

Za mene je to nalik situaciji u kojoj prolaznik nastoji razgovorom i uvjeravanjem promijeniti mišljenje luđaka kojega sreće na ulici i ne slaže se s onim što isti govori. Ako to (uvjeravanje i dokazivanje) potraje kratko, još nekako, ali nastavi li taj “pametni” uporno sa svojom taktikom ispravljanja mišljenja onoga drugoga, što će većina prolaznika misliti o obojici osim da su “munjeni”? I, što je najvažnije: hoće li se luđak opametiti nakon svih predočenih dokaza i činjenica?

Eto, s tog motrišta i jedino s tog motrišta (po mome dubokom uvjerenju) produktivno je govoriti o Šešeljevom nedonoščetu i bivšem potrčku, četniku i fašistu u duši, Aleksandru Vučiću, njegovom imenjaku Vulinu,  Malom Slobi (kojemu u papirima piše da je Ivica Dačić) i sličnim likovima.

Naime, riječ je o čoporu luđaka, fanatika i strvinara koji su radi vlastitih fikcija spremni izazvati svjetski rat – ali, na sreću, svi oko njih (barem za sada) su pametniji, pa smo te kataklizme ipak pošteđeni; i nadajmo se da će takvo stanje potrajati i da neće pronaći dovoljno jakog saveznika kako bi nam upriličili novu katastrofu.

Naravno, to što Srbi uporno biraju (u zadnjih 30 godina) takve prispodobe da im upravljaju državom (i životima), stvar je za dublju analizu, ali to nije i ne može biti isključivo i samo njihov problem – jer se sve skupa tiče i (užeg, pa i šireg) okruženja. Te budale, fanatici i poremećeni hipohondri, nažalost, nisu načelnici općina ili činovnici u državnim uredima nego zauzimaju vodeće pozicije u zemlji s kojom Balkan i jugoistočna Europa (pa i Stari kontinent u cjelini) imaju itekako negativno iskustvo posljednjih stotinjak i više godina.

Čuli smo lavinu budalaština što ih je u vrijeme dvodnevnog tragikomičnog igrokaza pod radnim naslovom “Poseta Srbima na Kosmetu” bez ikakvoga kompleksa i srama izbljuvao opskurni harlekin, pozer, ekshibicionist, glumac-naturščik,  “reformirani” četnik i nepopravljivi velikosrpski fašist Aleksandar Vučić.

Govoreći u Kosovskoj Mitrovici pred svojim sunarodnjacima (prije dva dana) o staroj srpskoj fikciji zvanoj “Nebeska Srbija”, Vučić je “otvorio dušu” i održao kratki “čas istorije” s osnovnom (vrlo slikovitom) porukom:

“Pali smo mi s tog neba. Pali i ozbiljno se razbili. Glave su nam krvave, ruke polomljene”.

I rekli bi sad “zlobnici”: ma lako za te površinske rane, polomljene ruke i noge, ali što ćemo s potresom mozga i neurološkim poremećajima ozbiljnije naravi (a tiču se glava) što ih obično uzrokuje “treskanje”  s velike visine?

Nije li (osim ambulantnog i bolničkog liječenja) tu nužno poduzeti i neke radikalnije terapijske zahvate u skladu s dijagnozama, pa i neku vrstu kolektivne psihoterapije u cilju dovođenja u normalno stanje svijesti?

I može li se to uopće provesti kod pacijenata koji još uvijek nisu svjesni svojih problema i ne priznaju postojanje bolesti? Nije li temeljni uvjet za uspjeh svakog (pa i psihoterapijskog) liječenja dragovoljni pristanak pacijenta na terapiju (što podrazumijeva njegovo prihvaćanje stanja u kojem se nalazi)?

Tezu o “treskanju” iz “Nebeske Srbije” na Zemlju, pogotovu u smislu bilo kakvog ozdravljenja nacije i njezina shvaćanja zabluda iz prošlosti (kad kažem “nacije”, pod time podrazumijevam većinu, a ne sve pripadnike srpskog naroda), dakako, ne treba shvatiti ozbiljno. Mitovi i naslijeđeni stereotipi ne “izbijaju” se iz glava ljudi tek tako – političkim govorima i apelima – mada to i ne bi a priori moralo biti loše kad bi bilo moguće (posebice u ovakvim slučajevima).

Recimo, da je čak kod Vučića (u što čisto sumnjam, ali, eto) došlo do pomaka u glavi i nastupila faza “triježnjenja” od nacionalnih mitova (jer možda je stvarno netom prije dolaska na Kosovo “tresnuo” iz “Carstva Nebeske Srbije” u Carstvo Zemaljsko) i da doista (u što također jako sumnjam) želi svomu narodu (na Kosovu i izvan njega) poručiti koliko je takav mitološki pogled na svijet opasan i štetan ako se koristi kao putokaz za sadašnjost i  budućnost.

Recimo da je to iskreno htio (i pored svih ozbiljnih i utemeljenih sumnji).

Ja bih osobno bio sretan da je tako. Iskreno. Ne zbog njega, nego radi stotina tisuća nesretnika u Srbiji i “republici srpskoj” koji se još uvijek poput zombija klanjaju fikcijama i mitovima nesposobni u svojim glavama razdijeliti stvarnost i opsjenu, maštu i realnost i shvatiti da ovo nije dvanaesto ili trinaesto, nego dvadeset i prvo stoljeće.

No, dobro. Možda je (daj Bože da jeste) na pomolu prva faza odmicanja od tih velikosrpskih mitskih i mitomanskih stereotipa o vlastitoj veličini, važnosti, “izabranosti”…možda, pa bilo to samo kod Vučića i njemu bliskih osoba iz vlasti susjedne Srbije.

I to bi bilo nešto. Kažu da i put oko svijeta počinje prvim korakom.

Ali, što ćemo s činjenicom da je “Nebeska Srbija” samo duhovna matrica na kojoj počiva ovozemaljska “Velika Srbija”? Odriče li se tko u Srbiji “Velike Srbije” za koju Srbi ratuju već više od jednog stoljeća? Što ćemo s ovozemaljskom  “Velikom Srbijom” koja živi u glavama mnogih i ostala je ideja vodilja pretežitog dijela srpske intelektualne, političke i crkvene elite, pa i najvećeg dijela srpskog naroda?

Nije nesretni knez Lazar Hrebeljanović kriv što ga srpski fašisti zlorabe i njega i njegovu “Nebesku vojsku” koriste kako bi potaknuli sunarodnjake na krajnju žrtvu “za Otadžbinu” a koja im danas ima poslužiti za stvaranje  “Velike Srbije” i to istrebljenjem susjednih naroda i osvajanjem njihovog životnog prostora.

Nije ni Rastko Nemanjić (sveti Sava) kriv za zloporabu svoga imena i stvaranje naci-fašističke koncepcije “svetosavlja” koja je kamen smutnje ne samo između SPC i Katoličke crkve, nego i između srpskog naroda i okruženja, pa u konačnici između Srba i civiliziranog svijeta.

Ali, krivi su oni koji srpski narod odgajaju na tim zasadama i uporno ih hrane mitovima, tjerajući ih uvijek iznova u ratove za “Veliku Srbiju”, pravdajući to “žrtvom koja se polaže na Oltar Otadžbine”.

Oni su krivi. Prije svega srpski popovi i intelektualci, historiografi, mediji. Krivotvoritelji povijesti  koji konstruiraju žrtveničke mitove o “ustaškom Jasenovcu” kao “najvećem srpskom gradu pod zemljom” i tako šire zlu krv među narodima.

Oni koji slave najveće koljače i zločince kao nacionalne veličine (poput Draže Mihailovića, Nikole Kalabića, Dimitrija Ljotića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Arkana, Šešelja…). Oni koji na svoje freske (u manastirima i crkvama) u diptih SPC i pravoslavne kalendare stavljaju “svece” koji su fašisti, moralni degenerici i zločinci (Nikolaja Velimirovića Žičkog, Joanikija Lipovca, Milorada Vukojičića Macu, Slobodana Šiljka  i – već spomenutog – četničkog koljača Dražu i njegove pomagače).

U njihovoj viziji “nacionalnog cilja” mitovi o “Nebeskoj Srbiji” samo su duhovni pokretač današnjim naraštajima koji trebaju biti sredstvo ili “topovsko meso” u tom ispunjenju bolesne fikcije stvaranja “Srbije koja će okupiti u svoje granice sve Srbe pod kapom nebeskom”.

I kako bi se ta vojska živih mobilizirala i potaknula na krajnju žrtvu, sredstva se ne biraju.

Tako je krajem osamdesetih godina XX stoljeća, u pripremi za osvajački rat, a u cilju stvaranja “Velike Srbije”, tadašnja je Srbija predvođena svojom “hrišćanskom crkvom” organizirala opskurne nekrofilske propagandne parade i procesije koje su kružile više od godinu dana Vojvodinom, Srbijom, Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.

Nošenje “ćivota” sa zemnim ostacima “Cara Lazara” po “vasceloj” zemlji Srbiji i “srpskim zemljama zapadno od Drine” imalo je samo jedan cilj: raspiriti mržnju Srba prema drugim narodima (prije svega “vekovnim neprijateljima”) i u njima probuditi želju za krvlju i “osvetom” (što je i inače jedna od temeljnih poruka kosovskog mita), te ih tako pripremiti na rat do krajnjih granica žrtvovanja i dosezanja zemaljske “Velike Srbije” uz pomoć one “Nebeske”.

Evo što je o ovim aktivnostima Srpske pravoslavne crkve i srpske intelektualne elite  svojedobno pisao francuski filozof i intelektualac međunarodnog ugleda Pascal Bruckner:

“…Tako su krajem osamdesetih godina pravoslavno svećenstvo i javne ličnosti prizivali mrtve, i čak su dotle išli da iskapaju leševe iz Drugog svjetskog rata da bi iz njih crpili energiju za osvetom. I tu su silnu vojsku mrtvih potjerali na juriš na žive da bi u krvi oprali sve pretrpljene uvrede i naplatili svoj danak mesa i tijela… Postoji u toj propagandi jedan posmrtni ton, kult mučenika, kostura, kosturnica, jedna prikrivena nekrofilija koja na taj način tumači poznatu lozinku: ‘tamo gdje je umro jedan Srbin, tamo je Srbija’.”

(Zagrebački Vjesnik, 22.04.1995., članak prof. Zdravka Tomca; istaknuo: Z.P.)

Ili drugi citat koji potječe iz domaćeg (srbijanskog izvora) na istu temu:

“U organizaciji Srpske pravoslavne crkve otkopavaju se grobnice ustaških žrtava iz Drugoga svjetskog rata u Bosni. Njihovi potomci se okupljaju na tim zakašnjelim parastosima. To su ‘ostaci zaklanog naroda’, kako reče pjesnik Bećković – bar njemu je jasno što treba činiti s tim ostacima. Popovi pjevaju, novi vjernici se nevješto križaju. Među kostima – izloženim na blagoj padini u redovima kao na groblju – stoji nacionalni pisac Dobrica Ćosić i potpisuje svoje knjige iz trilogije ‘Vreme smrti’. Valjda time kupuju pravo da sutra kao žrtve budu spomenuti u njegovoj sljedećoj trilogiji. Televizija Srbije prenosi čitavu svečanost.”

(Vidi: Vidosav Stevanović, Milošević, jedan epitaf, Zagreb, 2002., str.132.)

Da pokušamo donijeti zaključak.

“Nebeska Srbija” sama po sebi nije nikakvo zlo. To je mit kao i svaki drugi, slične ima većina naroda na svijetu i Srbi u tom smislu nisu nikakav izuzetak.

Problem je, međutim, kad ti mitovi izađu iz sfere predaje, tradicije, povijesti, književnosti i filozofskih rasprava i postanu putokaz za vrijeme sadašnje i buduće. Kad se na njima gradi koncepcija moći jednoga naroda i njegovo uvjerenje kako je “poseban”, “izabran” i predstavlja “nad-naciju” ili čak “nad-rasu” kojoj u zajednici naroda pripadaju posebna “prava”. I na temelju te fikcije potom krene u ostvarivanje tih “prava”.

To je temeljni problem.

“Nebeska Srbija” (koja je sinonim za mitološko-mitomansku velikosrpsku osvajačku matricu), sredstvo je za ostvarivanje zemaljske “Velike Srbije” i to je ono što je u svemu bitno.

Nas Hrvate lupetanja i nebuloze Vučića i njemu sličnih ne zanimaju. Mi moramo tražiti od naših političkih elita da izvrše pritisak na Srbiju – svim raspoloživim sredstvima – kako bi se ona odrekla osvajanja naših područja i velikosrpske ideologije.

Dalje prste od Hrvatske i hrvatskih prostora u Bosni i Hercegovini! – to je jedina poruka. Ne molba niti preporuka, nego – opomena svim sljedbenicima naci-fašističke velikosrpske ideologije koje god da su vrste i boje!

Ne budete li to shvatili na vrijeme i promolite li ikad više nos preko naših granica s namjerom osvajanja i počinjenja zločina genocida i etničkog čišćenja (kako ste to u prošlosti radili), tek onda ćete se uvjeriti u to da je kolovoz 1995. godine bio samo dječja igra u odnosu na ono što će vas snaći!

A što se tiče snova i maštarija o vašoj “Nebeskoj Srbiji”, mitova i mitomanije, vaših mantri o “izabranosti”, “ugroženosti”, megalomanije i nebuloza kojima nas zasipate, slobodno to prakticirajte u neograničenim količinama koliko god vas volja i prema svojim potrebama – u okviru svojih granica i o svome trošku!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Čak 10 osoba podnijet će tužbu protiv urednika i novinara Biltena 14 SNV-a

Objavljeno

na

Objavio

Čak 10 osoba podnijet će tužbu protiv urednika i novinara Biltena 14 Srpskog narodnog vijeća zbog kaznenog djela klevete.

U srijedu će pored glavnog ulaza u Sabor održati konferenciju za novinare o pokrenutom pravnom postupku.

“Na konferenciji ćemo obavijestiti hrvatsku javnost o pokrenutom pravnom postupku protiv glavnog urednika Biltena 14 SNV-a gospodina Saše Miloševića, te autorice Biltena 14, gospođe Tamare Opačić, zbog kaznenog djela klevete”, stoji u pozivu na tiskovnu konferenciju.

Novinare će o pravnoj stvari obavjestiti pravni zastupnici, odvjetnik Mate Knezović i odvjetnica Marina Sabljić, uz nazočnost privatnih tužitelja, a to su:

  • Zvonimir Hodak
  • Zdravko Tomac
  • Ivica Marijačić
  • Marko Perković Thompson
  • Stevo Culej
  • Marko Skejo
  • Anto Đapić
  • Predrag Mišić – Peđa
  • Marko Jurič
  • Marko Ljubić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Ratni veterani 4. gardijske brigade HV: Očekujemo da ovaj prosvjed bude snažan zaokret u ponašanju države

Objavljeno

na

Objavio

Mi, PAUCI – ratni veterani 4. gardijske brigade Hrvatske vojske, snažno podupiremo javno i političko otvaranje pitanja odnosa hrvatske države i državnih institucija prema zločinima protiv hrvatskog naroda u srpsko-crnogorskoj agresiji. Pri tome ističemo da ne prihvaćamo nužno prethodno isticanje, s već stečenom pogubnom navikom u hrvatskom javnom i političkom prostoru, sintagme, kao što su „kažnjavanje svih zločina“, da je „javni interes istražiti i sankcionirati zločine tko ih god počinio“ ili „zločin je zločin“ i slične poruke, koje se godinama vrte u najširoj javnosti, kao izraz uspostavljanja ravnoteže odgovornosti za zločine.

Nama zločin nije samo zločin.

Ni rana samo rana.

Ni bol samo bol.

Ni pobjeda samo pobjeda.

Niti kazna smije biti samo kazna!

Sve mora imati ime i prezime.

Mi živimo u Hrvatskoj, naše rane su hrvatske rane, bol u našoj duši je hrvatska bol, naše pobjede su hrvatske pobjede, naše žrtve su hrvatske žrtve, naša sjećanja su hrvatska sjećanja, pa se sve što doživljavamo jedino može nazvati hrvatskim. Svako zlo i svako dobro je od čovjeka, od njegovoga uma i djela, od njegovoga nedjela, pa ne pristajemo na uopćene fraze i ocjene povijesnih događaja, niti pristajemo na njihovu dekontekstualizaciju. Događaji za koje tražimo rješenje su osmišljeni, planirani i organizirani u Beogradu, Srbija je bila idejni i organizacijski začetnik, pa nositelj agresije, iz Srbije je potaknuto i organizirano nasilje i zločin, svo zlo protiv hrvatskoga naroda nosi srpski i crnogorski agresorski potpis, a posljedice toga zla su i individualne sudbine srpskih stradalnika. Na drugačiji pristup ne pristajemo, pa i od srpskih stradalnika očekujemo, a u okviru hrvatske države i društva od njih zahtijevamo usmjeravanje svih zahtjeva za preuzimanje odgovornosti prema Srbiji i sudionicima agresije, koji danas žive slobodno u Hrvatskoj. I optužuju Hrvatsku! Hrvatski narod i hrvatska država ne smije niti može snositi odgovornost za to, a pokušaji nametanja odgovornosti- neće proći.

U tome što zahtijevamo, to što želimo i na što kao ratni pobjednici, kao Hrvati, kao kršćani, kao hrvatski narod u cjelini imamo prirodno, Božje i ljudsko pravo, nema ničega skrivenoga, nema ničega nečasnoga, niti nečega usmjerenoga protiv bilo kojega naroda ili čovjeka, pa je neprihvatljivo stalno se unaprijed braniti i ispričavati zastupnicima zločina zahtijevajući ono što smo potvrdili blistavim ratnim pobjedama protiv srpskog agresora, koji nas je organiziranim državnim zločinom primorao na obranu svoga opstanka.

Neoprostivo je posrnuće hrvatske države i državnih institucija da se više od dvadeset i tri godine nakon vojnoga oslobođenja Hrvatske nije istražio svaki zločin, da zločinci nisu kažnjeni, da država Srbija i njene političke ekspoziture u Hrvatskoj nisu preuzele odgovornost za zla koja su nanijeli hrvatskom narodu, a pogotovo je neoprostivo da hrvatska država i nacionalne politike uopće ne pokazuju volju da se na ta otvorena i bolna pitanja današnje Hrvatske stavi povijesna, konačna i neporeciva točka.

Upravo zbog toga smo svjedoci svakodnevnoga iskrivljavanja povijesne istine, pokušaja agresivne politike, kojoj smo svjedočili godinama uoči srpske vojne agresije, od koje smo se obranili.

Mi, ratni veterani se pitamo i pitamo cjelokupan hrvatski narod, hoćemo li, i smijemo li, dopustiti mogućnost da u svojoj obranjenoj slobodnoj državi ostavimo u naslijeđe svojoj djeci, budućim hrvatskim generacijama posve iste ili još zloćudnije izazove koje smo mi imali i koje smo tako teško i bolno platili devedesetih godina u oslobodilačkom ratu?

Nama, veteranima 4. gardijske brigade to ne pada na pamet i nikada to nećemo dopustiti.

Sramili bi se svoje slavne prošlosti, sramili bi se pred našim poginulim suborcima i nad njihovim grobovima, sramili bi se pred svojim narodom i budućim hrvatskim generacijama.

A na sram nismo spremni!

Mi zato pozivamo cijelu Hrvatsku, cjelokupan hrvatski narod na jedinstvo u borbi za uređenje svoje nacionalne države, na jedinstvo na istini i načelima na kojima smo kao narod opstali usprkos svim višestoljetnim iskušenjima, a prije svega hrvatski narod u cjelini pozivamo da zajedno iskazujemo počast vukovarskoj žrtvi, svim žrtvama i stratištima hrvatskog naroda, svakom bolu, patnji, rani, kao i da zajedno slavimo svoje nacionalne pobjede. Jer svi smo se mi borili jedino i samo za Hrvatsku!

Zločin u Vukovaru i protiv Vukovara zločin je protiv hrvatskog naroda u cjelini, rana Vukovara je naša rana, bol je naša bol, pobjeda je naša pobjeda.

Pozivamo gradonačelnika Penavu, vukovarske suborce i suorganizatore ovoga prosvjeda protiv nekažnjavanja zločina, da inicijativu i inicijativni krug nositelja prošire na cijelu Hrvatsku, da se formira snažno, autoritativno civilno tijelo časnih ljudi kojima će hrvatski narod vjerovati, koje će svakoga mjeseca pred hrvatskim narodom tražiti i dobiti od državnih institucija odgovore o postupcima sankcioniranja zločina protiv hrvatskoga naroda tijekom srpske agresije, počevši od izvršitelja do nalogodavaca s konačnim ciljem – potpunog preuzimanja međunarodne odgovornosti od strane Srbije.

Sve ispod toga je politikantstvo i nismo spremni pristajati na političko taktiziranje oko tih dubokih civilizacijskih načela, bez kojih nije moguće uspostaviti trajan i zdrav društveni i humanistički poredak u našoj Hrvatskoj, ali i s narodima i državama u našemu okruženju.

To je minimum načela na kojima inzistiramo.

I ne pristajemo na obrazloženja o nekakvim drugačijim međunarodnim i inim ciljevima i vrijednostima zbog kojih bi odustali od toga. Ništa hrvatsko ne smije počivati na skrivanju i prikrivanju zla, niti se iz zla ikada može stvoriti nešto dobro.

Od hrvatske države i državnih institucija očekujemo stvaranje organizacijskih pretpostavki za provođenje obveza po tom pitanju odmah i trajno, a od personalnih nositelja institucija koje su propustile tijekom tolikih godina izvršiti svoje civilizacijske i nacionalne hrvatske obaveze, očekujemo preuzimanje odgovornosti pred hrvatskim narodom, s punom informacijom cijelome hrvatskome narodu o razlozima zbog kojih nisu radili ono što su morali.

Mi ne možemo imati povjerenje u institucije s ljudima koji do sada nisu radili ono za što su nadležni, jer je povjerenje u ljude na čelu institucija temeljni preduvjet bilo kakve suradnje, stabilnosti i što je najvažnije pozitivne društvene klime za ostvarivanje nacionalnih ciljeva.

Toga nema, zato prosvjedujemo!

Mi, PAUCI – ratni veterani 4. gardijske brigade, pozivamo sve udruge ratnih veterana, ali i cjelokupan hrvatski narod na trajni organizirani pritisak na državne institucije i sve političke subjekte u Hrvatskoj, pozivamo sve suborce i hrvatski narod na potpunu promjenu ponašanja i djelovanja, jer nije naš cilj ni vizija djelovati kao opozicija našoj obranjenoj i uspostavljenoj državi, niti prepuštati institucije poraženim neprijateljima iz oslobodilačkoga rata, nego –imati legitimni politički nadzor nad djelovanjem države i njenih institucija u interesu hrvatskoga naroda. Država postoji radi nas, a ne mi radi nje, mi smo ju platili krvlju, i ne samo mi, nama, hrvatskom narodu mora odgovarati i raditi u interesu našega naroda.

Zato prosvjedi jesu i moraju biti privremena mjera i prijelazna etapa, model demokratske političke borbe za državne institucije a ne samo radi privremenoga i povremenoga iskazivanja nezadovoljstva njihovim radom. Mi se nismo borili samo za pravo na prosvjed, nego prvenstveno za pravo na upravljanje vlastitom sudbinom putem državnih institucija. Mi očekujemo i zahtijevamo od organizatora prosvjeda – institucionalizaciju prosvjednih zahtjeva i trajnu mjerljivu kontrolu njihovoga ostvarivanja. Od medija, a posebice od HRT-a očekujemo potporu ovim zahtjevima i odreknuće od svake manipulativnosti, ignoriranja ili prešućivanja, očekujemo informativni nadzor nad djelovanjem državnih institucija, jer je to ključna uloga nacionalne radio-televizije.

Ističemo na kraju da podržavamo prosvjed u Vukovaru, očekujemo da to bude svenacionalni prosvjed protiv neučinkovitosti današnje države i njenih institucija, želimo da ovaj prosvjed bude zadnja opomena krivotvoriteljima, lažljivcima, manipulatorima i svima koji pod zaštitom naše države rade protiv interesa našega naroda ismijavajući našu žrtvu i žrtvu tolikih povijesnih generacija.

I očekujemo da ovaj prosvjed bude snažan zaokret u ponašanju države i nacionalnih politika od čije volje ovisi djelovanje državnih institucija, bez alternative i opravdanja za neučinkovitost.

To nećemo tolerirati ni mi, a uvjereni smo ni hrvatski narod u cjelini.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari