Kažu kako treba ignorirati Vučića i Srbe slične njemu koji svako malo, javno i bez srama valjaju bedastoće i nebuloze.
Ne slažem se s time.
Naprotiv, mislim da im treba posvetiti dužnu pozornost, ali upravo onako kako to zaslužuju budale: kroz satiru, ironiju, sarkazam i sprdnju, jer ono što je izvan pameti i nema nikakve veze s razumom i logikom nije moguće niti komentirati ozbiljno. Naime, svi koji idu metodom takvih (ozbiljnih) analiza bedastoća (iliti budalaština), u najmanju ruku se izlažu opasnosti da se i sami “umoče” u tu kaljugu i u konačnici u izvjesnom smislu čak i poistovjete s objektom svoje analize ili kritike.
Za mene je to nalik situaciji u kojoj prolaznik nastoji razgovorom i uvjeravanjem promijeniti mišljenje luđaka kojega sreće na ulici i ne slaže se s onim što isti govori. Ako to (uvjeravanje i dokazivanje) potraje kratko, još nekako, ali nastavi li taj “pametni” uporno sa svojom taktikom ispravljanja mišljenja onoga drugoga, što će većina prolaznika misliti o obojici osim da su “munjeni”? I, što je najvažnije: hoće li se luđak opametiti nakon svih predočenih dokaza i činjenica?
Eto, s tog motrišta i jedino s tog motrišta (po mome dubokom uvjerenju) produktivno je govoriti o Šešeljevom nedonoščetu i bivšem potrčku, četniku i fašistu u duši, Aleksandru Vučiću, njegovom imenjaku Vulinu, Malom Slobi (kojemu u papirima piše da je Ivica Dačić) i sličnim likovima.
Naime, riječ je o čoporu luđaka, fanatika i strvinara koji su radi vlastitih fikcija spremni izazvati svjetski rat – ali, na sreću, svi oko njih (barem za sada) su pametniji, pa smo te kataklizme ipak pošteđeni; i nadajmo se da će takvo stanje potrajati i da neće pronaći dovoljno jakog saveznika kako bi nam upriličili novu katastrofu.
Naravno, to što Srbi uporno biraju (u zadnjih 30 godina) takve prispodobe da im upravljaju državom (i životima), stvar je za dublju analizu, ali to nije i ne može biti isključivo i samo njihov problem – jer se sve skupa tiče i (užeg, pa i šireg) okruženja. Te budale, fanatici i poremećeni hipohondri, nažalost, nisu načelnici općina ili činovnici u državnim uredima nego zauzimaju vodeće pozicije u zemlji s kojom Balkan i jugoistočna Europa (pa i Stari kontinent u cjelini) imaju itekako negativno iskustvo posljednjih stotinjak i više godina.
Čuli smo lavinu budalaština što ih je u vrijeme dvodnevnog tragikomičnog igrokaza pod radnim naslovom “Poseta Srbima na Kosmetu” bez ikakvoga kompleksa i srama izbljuvao opskurni harlekin, pozer, ekshibicionist, glumac-naturščik, “reformirani” četnik i nepopravljivi velikosrpski fašist Aleksandar Vučić.
Govoreći u Kosovskoj Mitrovici pred svojim sunarodnjacima (prije dva dana) o staroj srpskoj fikciji zvanoj “Nebeska Srbija”, Vučić je “otvorio dušu” i održao kratki “čas istorije” s osnovnom (vrlo slikovitom) porukom:
“Pali smo mi s tog neba. Pali i ozbiljno se razbili. Glave su nam krvave, ruke polomljene”.
I rekli bi sad “zlobnici”: ma lako za te površinske rane, polomljene ruke i noge, ali što ćemo s potresom mozga i neurološkim poremećajima ozbiljnije naravi (a tiču se glava) što ih obično uzrokuje “treskanje” s velike visine?
Nije li (osim ambulantnog i bolničkog liječenja) tu nužno poduzeti i neke radikalnije terapijske zahvate u skladu s dijagnozama, pa i neku vrstu kolektivne psihoterapije u cilju dovođenja u normalno stanje svijesti?
I može li se to uopće provesti kod pacijenata koji još uvijek nisu svjesni svojih problema i ne priznaju postojanje bolesti? Nije li temeljni uvjet za uspjeh svakog (pa i psihoterapijskog) liječenja dragovoljni pristanak pacijenta na terapiju (što podrazumijeva njegovo prihvaćanje stanja u kojem se nalazi)?
Tezu o “treskanju” iz “Nebeske Srbije” na Zemlju, pogotovu u smislu bilo kakvog ozdravljenja nacije i njezina shvaćanja zabluda iz prošlosti (kad kažem “nacije”, pod time podrazumijevam većinu, a ne sve pripadnike srpskog naroda), dakako, ne treba shvatiti ozbiljno. Mitovi i naslijeđeni stereotipi ne “izbijaju” se iz glava ljudi tek tako – političkim govorima i apelima – mada to i ne bi a priori moralo biti loše kad bi bilo moguće (posebice u ovakvim slučajevima).
Recimo, da je čak kod Vučića (u što čisto sumnjam, ali, eto) došlo do pomaka u glavi i nastupila faza “triježnjenja” od nacionalnih mitova (jer možda je stvarno netom prije dolaska na Kosovo “tresnuo” iz “Carstva Nebeske Srbije” u Carstvo Zemaljsko) i da doista (u što također jako sumnjam) želi svomu narodu (na Kosovu i izvan njega) poručiti koliko je takav mitološki pogled na svijet opasan i štetan ako se koristi kao putokaz za sadašnjost i budućnost.
Recimo da je to iskreno htio (i pored svih ozbiljnih i utemeljenih sumnji).
Ja bih osobno bio sretan da je tako. Iskreno. Ne zbog njega, nego radi stotina tisuća nesretnika u Srbiji i “republici srpskoj” koji se još uvijek poput zombija klanjaju fikcijama i mitovima nesposobni u svojim glavama razdijeliti stvarnost i opsjenu, maštu i realnost i shvatiti da ovo nije dvanaesto ili trinaesto, nego dvadeset i prvo stoljeće.
No, dobro. Možda je (daj Bože da jeste) na pomolu prva faza odmicanja od tih velikosrpskih mitskih i mitomanskih stereotipa o vlastitoj veličini, važnosti, “izabranosti”…možda, pa bilo to samo kod Vučića i njemu bliskih osoba iz vlasti susjedne Srbije.
I to bi bilo nešto. Kažu da i put oko svijeta počinje prvim korakom.
Ali, što ćemo s činjenicom da je “Nebeska Srbija” samo duhovna matrica na kojoj počiva ovozemaljska “Velika Srbija”? Odriče li se tko u Srbiji “Velike Srbije” za koju Srbi ratuju već više od jednog stoljeća? Što ćemo s ovozemaljskom “Velikom Srbijom” koja živi u glavama mnogih i ostala je ideja vodilja pretežitog dijela srpske intelektualne, političke i crkvene elite, pa i najvećeg dijela srpskog naroda?
Nije nesretni knez Lazar Hrebeljanović kriv što ga srpski fašisti zlorabe i njega i njegovu “Nebesku vojsku” koriste kako bi potaknuli sunarodnjake na krajnju žrtvu “za Otadžbinu” a koja im danas ima poslužiti za stvaranje “Velike Srbije” i to istrebljenjem susjednih naroda i osvajanjem njihovog životnog prostora.
Nije ni Rastko Nemanjić (sveti Sava) kriv za zloporabu svoga imena i stvaranje naci-fašističke koncepcije “svetosavlja” koja je kamen smutnje ne samo između SPC i Katoličke crkve, nego i između srpskog naroda i okruženja, pa u konačnici između Srba i civiliziranog svijeta.
Ali, krivi su oni koji srpski narod odgajaju na tim zasadama i uporno ih hrane mitovima, tjerajući ih uvijek iznova u ratove za “Veliku Srbiju”, pravdajući to “žrtvom koja se polaže na Oltar Otadžbine”.
Oni su krivi. Prije svega srpski popovi i intelektualci, historiografi, mediji. Krivotvoritelji povijesti koji konstruiraju žrtveničke mitove o “ustaškom Jasenovcu” kao “najvećem srpskom gradu pod zemljom” i tako šire zlu krv među narodima.
Oni koji slave najveće koljače i zločince kao nacionalne veličine (poput Draže Mihailovića, Nikole Kalabića, Dimitrija Ljotića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Arkana, Šešelja…). Oni koji na svoje freske (u manastirima i crkvama) u diptih SPC i pravoslavne kalendare stavljaju “svece” koji su fašisti, moralni degenerici i zločinci (Nikolaja Velimirovića Žičkog, Joanikija Lipovca, Milorada Vukojičića Macu, Slobodana Šiljka i – već spomenutog – četničkog koljača Dražu i njegove pomagače).
U njihovoj viziji “nacionalnog cilja” mitovi o “Nebeskoj Srbiji” samo su duhovni pokretač današnjim naraštajima koji trebaju biti sredstvo ili “topovsko meso” u tom ispunjenju bolesne fikcije stvaranja “Srbije koja će okupiti u svoje granice sve Srbe pod kapom nebeskom”.
I kako bi se ta vojska živih mobilizirala i potaknula na krajnju žrtvu, sredstva se ne biraju.
Tako je krajem osamdesetih godina XX stoljeća, u pripremi za osvajački rat, a u cilju stvaranja “Velike Srbije”, tadašnja je Srbija predvođena svojom “hrišćanskom crkvom” organizirala opskurne nekrofilske propagandne parade i procesije koje su kružile više od godinu dana Vojvodinom, Srbijom, Bosnom i Hercegovinom i Kosovom.
Nošenje “ćivota” sa zemnim ostacima “Cara Lazara” po “vasceloj” zemlji Srbiji i “srpskim zemljama zapadno od Drine” imalo je samo jedan cilj: raspiriti mržnju Srba prema drugim narodima (prije svega “vekovnim neprijateljima”) i u njima probuditi želju za krvlju i “osvetom” (što je i inače jedna od temeljnih poruka kosovskog mita), te ih tako pripremiti na rat do krajnjih granica žrtvovanja i dosezanja zemaljske “Velike Srbije” uz pomoć one “Nebeske”.
Evo što je o ovim aktivnostima Srpske pravoslavne crkve i srpske intelektualne elite svojedobno pisao francuski filozof i intelektualac međunarodnog ugleda Pascal Bruckner:
“…Tako su krajem osamdesetih godina pravoslavno svećenstvo i javne ličnosti prizivali mrtve, i čak su dotle išli da iskapaju leševe iz Drugog svjetskog rata da bi iz njih crpili energiju za osvetom. I tu su silnu vojsku mrtvih potjerali na juriš na žive da bi u krvi oprali sve pretrpljene uvrede i naplatili svoj danak mesa i tijela… Postoji u toj propagandi jedan posmrtni ton, kult mučenika, kostura, kosturnica, jedna prikrivena nekrofilija koja na taj način tumači poznatu lozinku: ‘tamo gdje je umro jedan Srbin, tamo je Srbija’.”
(Zagrebački Vjesnik, 22.04.1995., članak prof. Zdravka Tomca; istaknuo: Z.P.)
Ili drugi citat koji potječe iz domaćeg (srbijanskog izvora) na istu temu:
“U organizaciji Srpske pravoslavne crkve otkopavaju se grobnice ustaških žrtava iz Drugoga svjetskog rata u Bosni. Njihovi potomci se okupljaju na tim zakašnjelim parastosima. To su ‘ostaci zaklanog naroda’, kako reče pjesnik Bećković – bar njemu je jasno što treba činiti s tim ostacima. Popovi pjevaju, novi vjernici se nevješto križaju. Među kostima – izloženim na blagoj padini u redovima kao na groblju – stoji nacionalni pisac Dobrica Ćosić i potpisuje svoje knjige iz trilogije ‘Vreme smrti’. Valjda time kupuju pravo da sutra kao žrtve budu spomenuti u njegovoj sljedećoj trilogiji. Televizija Srbije prenosi čitavu svečanost.”
(Vidi: Vidosav Stevanović, Milošević, jedan epitaf, Zagreb, 2002., str.132.)
Da pokušamo donijeti zaključak.
“Nebeska Srbija” sama po sebi nije nikakvo zlo. To je mit kao i svaki drugi, slične ima većina naroda na svijetu i Srbi u tom smislu nisu nikakav izuzetak.
Problem je, međutim, kad ti mitovi izađu iz sfere predaje, tradicije, povijesti, književnosti i filozofskih rasprava i postanu putokaz za vrijeme sadašnje i buduće. Kad se na njima gradi koncepcija moći jednoga naroda i njegovo uvjerenje kako je “poseban”, “izabran” i predstavlja “nad-naciju” ili čak “nad-rasu” kojoj u zajednici naroda pripadaju posebna “prava”. I na temelju te fikcije potom krene u ostvarivanje tih “prava”.
To je temeljni problem.
“Nebeska Srbija” (koja je sinonim za mitološko-mitomansku velikosrpsku osvajačku matricu), sredstvo je za ostvarivanje zemaljske “Velike Srbije” i to je ono što je u svemu bitno.
Nas Hrvate lupetanja i nebuloze Vučića i njemu sličnih ne zanimaju. Mi moramo tražiti od naših političkih elita da izvrše pritisak na Srbiju – svim raspoloživim sredstvima – kako bi se ona odrekla osvajanja naših područja i velikosrpske ideologije.
Dalje prste od Hrvatske i hrvatskih prostora u Bosni i Hercegovini! – to je jedina poruka. Ne molba niti preporuka, nego – opomena svim sljedbenicima naci-fašističke velikosrpske ideologije koje god da su vrste i boje!
Ne budete li to shvatili na vrijeme i promolite li ikad više nos preko naših granica s namjerom osvajanja i počinjenja zločina genocida i etničkog čišćenja (kako ste to u prošlosti radili), tek onda ćete se uvjeriti u to da je kolovoz 1995. godine bio samo dječja igra u odnosu na ono što će vas snaći!
A što se tiče snova i maštarija o vašoj “Nebeskoj Srbiji”, mitova i mitomanije, vaših mantri o “izabranosti”, “ugroženosti”, megalomanije i nebuloza kojima nas zasipate, slobodno to prakticirajte u neograničenim količinama koliko god vas volja i prema svojim potrebama – u okviru svojih granica i o svome trošku!
Zlatko Pinter/Kamenjar.com