Rasprava o najavljenim zakonskim izmjenama kojima SDP predlaže sankcioniranje veličanja totalitarnih režima otvorila je niz ozbiljnih pitanja o selektivnosti, političkim motivima i stvarnim ciljevima takvog zakonodavnog zahvata.
U kolumni objavljenoj u Večernjem listu Ivan Hrstić upozorava da se iza pravnog jezika krije politički manifest, ali i opasno preslagivanje temeljnih sloboda, posebno kada je riječ o kulturnom i javnom djelovanju Marka Perkovića Thompsona.
…Zakona koji su na koncu prezentirali ne bi se postidjeli niti Aleksandar Ranković i Stane Dolanc, jer kao da dolazi iz CK-a. SDP-ov prijedlog sročen je kao zakon, ali ono što je prezentirano zapravo je nešto posve drugo. To je politički manifest za one njihove glasače koji su bili razočarani time što je SDP prošlog ljeta bio “zastranio”.
To nije pokušaj da se stvori kompromis prihvatljiv svima, već prije svega samoposipanje pepelom koje bi trebalo u očima simpatizera označiti povratak SDP-a na “pravi” kolosijek. A to je, u dvostrukoj konotaciji, poruka: krepat, ali ne molat.
Slon u staklarnici njihova prijedloga jest činjenica da SDP zahtijeva prekršajni i kazneni progon zbog koketiranja sa zločinačkim režimima ili zbog veličanja takvih režima, izrijekom nabrajajući fašističke, nacističke, ustaške i četničke, dok pritom upadljivo preskaču, imate pravo jednom pogađati, komunističke.
Istina, govore da bi kažnjavali i one koji opravdavaju poslijeratne zločine, ali opet ne spominju tko je te zločine počinio. Dakle, dozvoljeno je i dalje, jer nije izrijekom zabranjeno, veličati komunistički režim.
Kako na ljevici objašnjavaju takvu selektivnost prema zločinačkim režimima? Kažu da su nabrojani režimi bili i genocidni, a komunistički je u preambuli Ustava istaknut kao nešto pozitivno, nasuprot onome što je bilo negativno.
Drugim riječima, dozvoljeno je veličanje zločinačkih režima ako postoji presumpcija da nisu bili genocidni.
Nema zapravo mnogo sumnje za koga je skrojen ovaj zakon, jer u potpunosti zaslužuje naziv Lex Thompson. Dok svi ostali koji se poigravaju simbolima bremenite prošlosti mogu iz rukava izvući džoker-tvrdnju da je sve to samo satira ili umjetnički performans, Thompson će, kažu, morati dokazivati da nije ništa loše mislio dok je izvodio Čavoglave onako kako ih već 35 godina izvodi.
Morat će dokazivati da nije kriv, umjesto da drugi dokazuju da jest.
Kako je krenulo, možda uskrsne i prijedlog za vraćanje famozne komisije za oporezivanje šunda, ako se Thompson bude branio tvrdnjom da je riječ o umjetničkom djelu.
U međuvremenu, između Hipodroma i subotnjeg koncerta u Areni te onog nedjeljnog koji je de facto zabranjen, Thompson je održao čitav niz velikih koncerata u hrvatskim gradovima, opet bez ikakvog incidenta. I to ne samo u Buljevu Sinju, na popisu su Osijek i Zadar, dobio je zeleno svjetlo u Varaždinu kojim upravlja SDP-ovac te u Poreču kojim upravlja IDS-ovac.
Objašnjenje te dvojice isto je ono koje je svojedobno dao Tomislav Tomašević kada je odobrio Hipodrom: zato što smo protiv zabrane koncerata i zato što su zabrane kontraproduktivne.
Zašto se o tim koncertima nije pisalo i zašto nisu bili na naslovnicama?
Ako nekom treba crtati, zato što nisu zabranjeni.
Ivan Hrstić/Večernji list
SDP predlaže zakon koji zabranjuje ‘Za dom spremni’, ali ostavlja prostor za iznimke